Društvo, kritika, politika

Posted on 02 May 2013 by heroji

Sanja Zlatković

 

Društvo, kritika, politika

 

Neki aspekti kulturno-istorijskog konteksta srpske književne kritike dvadesetog veka u svetlu Istorije srpske književne kritike Predraga Palavestre

 

SAŽETAK: U Istoriji srpske književne kritike 1768–2007 I, II uočava se tendencija autora da osvetli i poseban kulturno-istorijski  kontekst srpske književne kritike, pri čemu će nastojati da ukaže na uslovljenost položaja književne kritike opštim  društvenoekonomskim i kulturološkim okolnostima (kontekst u širem smilu), kao i na važnost ideoloških ubeđenja, političkih  opredeljenja i životnih okolnosti određenog kritičara (kontekst u užem smislu) za način njegovog delovanja i književnokritičkih nastojanja. Zapaža se da su takva osvetljenja u pojedinim slučajevima bila neohpodna za razumevanje kritičkih merila, ali  da se u drugim slučajevima to pokazalo nefunkcionalnim i nepotrebno naglašenim, kao i da se, u određenim slučajevima, kulturno-istorijski kontekst podrobno osvetlio nauštrb sagledavanja celokupnog (ili bitnijeg) književnokritičkog rada određenog kritičara.

 

KLJUČNE REČI: Srpska književna kritika, kulturno-istorijski kontekst,  društvo, ideologija, politika

Istorija srpske književne kritike I, II (2008),  po osnovnoj zamisli i ambiciji, pretenduje da bude životno delo Predraga Palavestre: proizvod njegove posvećenosti, ozbiljnog i temeljnog rada kao književnog kritičara, istoričara i monografiste. U pitanju je publikacija koja predstavlja svojevrsnu sintezu, tačnije dvotomni epilog velikog projekta Istorija srpske književne kritike pri Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Takođe, Istorija srpske književne kritike jeste, nesumnjivo, značajan događaj u srpskoj književnosti. Njenu pojavu uslovili su, kako životna nastojanja samog autora, tako i dosadašnja dostignuća iz oblasti leksikografije, bibliografije, istorije srpske književnosti i književne kritike. Zbog toga Istorija srpske književne kritike 1768–2007, samom svojom pojavom, zavređuje naročitu pažnju.

Pored teorijskih temelja koji stoje u osnovi ovog poduhvata, što će biti predmet, skloni smo da verujemo, mnogih preispitivanja, nama se bitnim čini i druga komponenta uobličavanja Istorije srpske književne kritike. U pitanju je osobeni kulturno-istorijski, društveni konekst koji je nerazdvojno pratio osvetljenje razvoja srpske književne kritike. Naime, s popisom kritičara, esejista, proučavalaca književnosti (lingvista, sociologa, filozofa, antropologa, psihologa i religijski orijentisanih autora), Palavestra teži i svojevrsnom pregledu međusobnog uticaja društva, politike, kulture i književnosti. Tendencije autora, da s posebnom pažnjom i, u nekim slučajevima vrlo podrobno, osvetli okolnosti pod kojima se razvijala srpska književna kritika, naznačene su još u uvodnim napomenama: U srpskoj književnosti pojam kritike bio je podložan promenama kao i drugim evropskim kulturama, zavisan od opšteg duhovnog i misaonog kretanja i od šireg istorijskog procesa kulturnog razvitka (Palavestra, 2008: 8)/ pojam kritike u srpskoj književnosti menjao se ne samo pod dejstvom unutrašnjeg razvitka književnih oblika i značenja, nego i pod uticajem opšte kulturne i društvene klime (Palavestra, 2008: 33–36).

predrag-palavestra

Imajući pomenuto u vidu, Palavestra je u Istoriji srpske književne kritike permanentno nastojao da književnokritičku produkciju protumači i u uzročno-posledičnom odnosu prema određenom kulturno-istorijskom kontekstu. Tako, pokušaće da se ukaže na kontekst razvoja srpske književne kritike u širem smislu, koji se odnosi na opšte društvenoekonomske pojave i istorijske okolnosti koje su presudno uticale na razvoj, kako celokupne srpske književnosti, tako i  književne kritike (kao što su uspon građanske kulture i razvoj štamparstva, uloga štampe kao dominantnog medija u dužem vremenskom periodu, uticaj balkanskih ratova, Prvog i Drugog svetskog rata, prisustvo socijalističkog režima i njegovo destruktivno dejstvo, jugoslovenski rat iz 1992. godine, masovna upotreba elektonskih medija i popularizacija jedne dominantne estetske kategorije – kiča i drugo). Zbog toga će poglavlja s naslovima Kritičko nasleđe, Nauk velikih učitelja, Kritika u doba modernizma, Nezadovoljstvo avangarde, Kritika na književnoj levici, Marksistički kritičari, Vidovi postmodernizma imati čitave uvodne pasaže koji su u vezi s pomenutim kontekstom.

Pored toga, uočava se tendencija da se uzme u obzir i  kontekst u užem smislu  koji se prevashodno odnosi na osvetljavanje bitnih ideoloških, političkih i kulturoloških parametara koji su značajno usmerili i odredili književnokritičko delovanje određene individue. Tako, Palavestra u izgradnji pojedinačnih portreta kritičara nastoji da ukaže na uslovljenost njihovog delovanja posebnim političkim opredeljenjem, društvenom pozicijom u kulturnom i javnom životu određenog perioda, da izrazi njegovu važnost za razvojni luk kritičkih težnji, za konstantnost ili promenljivost u osnovnim kritičkim merilima i nastojanjima.

Ne izostaju zapažanja o stilskim osobenostima književnokritičkog rada, kao ni zaključak o dostignućima i „promašajima”.  Težnje da se na takav način osvetli kritička delatnost uočavaju se u izgradnji većine kritičkih portreta.

Svojevrsna doslednost i preglednost u tome jeste i postignuta, budući da se može imati uvid u periode u kojima je određeni element društvenog života bio dominantan i uticajan na razvoj kritike ili se, pak, on sam razvijao i jačao nauštrb kvaliteta književnokritičke produkcije. Usled takvih nastojanja, Palavestra će zaći i u probleme sociologije književnosti [1], kao i politike književnosti, ne nagoveštajima i sugestijama, već izričitom egzemplarnošću, jezičkom transparentnošću i izdašnosti u komentarima i arbitraži. Evidentno je prisustvo oštrih, ako ne i preoštrih procena, sudova, šta više i osuda, pri čemu će pokušaj objektivnog sagledavanja istorije srpske književne kritike, usled neskrivene pristrasnosti, biti i narušena. Takav aspekt posmatranja razvoja srpske književne kritike neminovno bio je direktnoj zavisnosti od subjektivnog  viđenja autora – kako  Svetozar Petrović opominje, književna kritika i istorija književnosti samo su dva aspekta – sinhronijski i dijahronijski – iste kreativne aktivnosti. Jer, subjektivna vizija u osnovi je istorije književnosti, kao i književne kritike (Petrović, 1972: 72).

Tako, s dosta poleta i  i s  naročitim oduševljenjem, Palavestra piše o usponu i velikom značaju književne kritike za vreme procvata građanske kulture, pre Prvog svetskog rata, ali sa izvesnim prezirom prema zloupotrebi književne kritike za vreme vladavine socijalističkog režima, kao i sa očiglednim gnevom i pesimizmom kada je u pitanju položaj savremene kritike, koja je, po Palavestri, komercijalizovana, skoro bez svog izvornog i pravog smisla, bez svoje prave funkcije (Palavestra, 2008: 776).

U takvim nastojanjima, pokušavajući da, na osnovu uvida u kulturno-istorijski kontekst, protumači različite kritičke „izlete”, „nasrnuća”, razotkrije prave uzroke posebnih potčinjenosti književne kritike, Palavestra je u nekim slučajevima to činio nauštrb osvetljavanja samog kritičkog delovanja određenog književnokritičkog pobornika, njegovih postignuća i doprinosa kolektivnom literarnom i kulturnom iskustvu (kada su u pitanju, između ostalih, i Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, Zoran Mišić, Radomir Konstantinović, Ljubomir Simović i drugi).

 


[1] Ka sveobuhvatnosti odnosa književnosti i društva (Adorno, 1990:164).

 

Kritika u doba modernizma svoj uspon duguje pre svega razvoju i preobražaju građanske kulture (Palavestra,m 2008: 12), pri čemu će doba stranstvovanja, blizina Evropi uticati da književna kritika u doba rada Bogdana Popovića i Jovana Skerlića  ima poseban značaj i uticaj. Međutim, Palavestra će valjano istaći i reverzibilnost  takvog uticaja, jer u njihovo vreme, duhovna kultura i društveni standardi srpske građanske misli vidno su izmenjeni i  znatno podignuti (Palavestra, 2008: 128). Takav međusobni uticaj kulturno-istorijskih okolnosti i književnog delovanja čini doba modernizma vrlo kompleksnim i značajnim, kojem se Palavestra prethodno s velikom pažnjom i neskrivenom naklonošću posvetio u Istoriji moderne srpske književnosti 1892–1918 iz 1986. godine, odredivši pomenuti period kao period zlatnog doba. Naravno, radi boljeg osvetljavanja celokupnog društvenog konteksta, neće izostati ni informativnošću snabdeveni delovi o naročitim vidovima ideološkog angažovanja  Jovana Skerlića, kao i o humanističkoj spremi „velikih učitelja” (poznavanje kultura, jezika, stranstvovanje i drugo).  Na taj način, autor je u jednim od najbolje datih portreta, predočio skoro celokupni kontekst delovanja „velikih učitelja”, njihovog uticaja na razvoj književne kritike, ali i na sveopšti kulturni razvoj. Istovremeno, nisu izostale napomene o već poznatim ograničenjima oba kritičara, što je uticalo na nekompromisni karakter uredništva Srpskog književnog glasnika u prvoj seriji objavljivanja.

Svojevrsni dogmatizam biće jedan od uzroka promene oblika kritike u doba avangarde, jer je ona bila zahvaćena pobunama i osporavanjem (Palavestra, 2008: 260). Naznačena je i istorijska pozadina koja je takođe uticala na nemirne književne prilike: uslovljenost velikim civilizacijskim raskolima posle Prvog svetskog rata, raspadanjem građanskog društva, sudarom totalitarnih ideologija, ratovima, revolucijama (Palavestra, 2008: 163).

Kao najvažnije kritičke glasove srpske avangarde, Palavestra vidi Stanislava Vinavera i Marka Ristića, određujući ih kao suparnike. Pre toga, pokušao je da osvetli kritički doprinos i značaj Todora Manojlovića. Uzeo je u obzir njegovu preokupaciju stranim piscima, dok će od domaćih privilegovati Manojlovićeve kritičke tekstove o Lazi Kostiću. Međutim, Todor Manojlović će nam se, nakon čitanja Istorije srpske književne kritike, pokazati pre svega kao žrtva književno-političke tiranije Marka Ristića. Ma koliko bila očigledna namera da se osvetle trnoviti, ako ne, u pojedinim slučajevima, i tragični putevi književnokritičkih sučeljavanja, takvo osvetljavanje išlo je na štetu prikazivanja Manojlovića kao jednog od značajnijih kritičara međuratnog razdoblja.

todormanojlovic3a

 

Ne možemo reći da u Istoriji srpske književne kritike nalazimo potpunu rehabilitaciju Manojlovićevog kritičarskog rada. Između ostalog, nedostaju osvrti na  izuzetno bitne Manojlovićeve tekstove o Saputnicima Isidore Sekulić [2], zatim, o, tada, nedovoljno ispraćenom romanu Krila [3] Stanislava Krakova i drugi.

Palavestra je,  u potpunosti  opravdano, video Stanislava Vinavera kao dominantnu figuru književnog života srpske avangarde. Veliki deo pri portretisanju Vinavera kao kritičara, posvetio je Vinaverovoj zaokupljenosti Lazom Kostićem, kao i Vinaverovoj nezavršenoj monografiji Zanosi i prkosi Laze Kostića. U skladu sa svojim polaznim intencijama da pokuša da u potpunosti osvetli kulturno-istorijski momenat delovanja samovolje Marka Ristića i književnog terora nad svima koji nisu pripadali njegovoj književno-političkoj orijentaciji, Palavestra je Vinavera u velikoj meri prikazao kao jednu od najvećih žrtava Marka Ristića, insistirajući na međuljudskim odnosima, raznovrsnim poetičkim opredeljenjima i političkim diskvalifikacijama. Takvo podrobno osvetljavanje prostire se donekle na štetu boljeg prikazivanja Vinaverovog kritičkog i esejističkog rada. Nije smeo biti prenebregnut značaj Vinaverovih kritičkih tekstova i eseja o Bori Stankoviću, Rastku Petroviću i Momčilu Nastasijeviću u kojima nalazimo književne portrete pomenutih autora za čije poetske preokupacije  i vrednosti  tadašnja univerzitetska kritika nije imala dovoljno sluha, ni razumevanja. Kako se kasnije pokazalo, Vinaver je prvi veliki analitičar Nastasijevićeve umetnosti (Tešić, 1998: 196), zatim, u srpskoj međuratnoj kritici on je najizrazitiji i najdosledniji poštovalac Rastkovog dela / koristio je svaku priliku, naročito u polemičkim obračunima konzervativnim kritičarima da ukaže na vrednosti Rastkovog pesništva (Tešić, 1998: 246 –248).

 


[2] Gde će Manojlović s preciznošću zaključiti da nam je Isidora Sekulić donela nove sadržaje u novom obliku/ zbirku sopstvenih duševnih portreta / duševnih pejzaža, da je ta knjiga lira u najdubljem smislu reči (Manojlović, 1997: 29).

[3] Gde će Manojlović vrlo tačno, kao jedan od prvih kritičara Stanislava Krakova odrediti dominantnu tehniku u oblikovanju romana: Dao nam je jedan niz šarenih, … evokacija, rekao bih gotovo, snimaka, kinematigrafskih snimaka iz našeg rata / nema junaka, svaki je junak i najvažniji / pozdravljamo taj novi  ratni roman (Manojlović, 51).

 

U poglavljima Kritika na književnoj levici i Marksistički kritičiri autor će se potruditi da mnoge „padove”, „poslušnosti” i „prigodnosti” književne kritike inerpretira osvetljavajući kulturno-istorijski momenat kada je dominantni „diktator” i „usmerivač” kritičkih kretanja bilo upravo političko opredeljenje. Bez ikakvog ustezanja, okolišanja i eufemizama, u Istoriji srpske književne kritike nalazimo i izričite stavove o  prirodi kritike u periodu komunističkog uređenja: kritika je bila izvedena iz neposrednih potreba revolucionarne borbe (Palavestra, 2008: 37), u prvim poratnim godinama revolucionarnog pokreta…kritika je bila svedena na slepu i potpunu poslušnost pred političkim forumima…kritičke ocene ličile su na policijske  dostave (Palavestra, 2008: 41)…od kritike se nije zahtevala stručnost nego partijska budnost (Palavestra, 2008: 47). Imajući na umu da je kritika „jedan jak socijalni instinkt, jedno potrebno oruđe i jako korisno oružje” (Taletov, 1921: 133), ukazaće se na neugledne „izlete” i kritički „dahiluk”, kao što smo videli Marka Ristića, ali i Velibora Gligorića, [4] kasnijeg kritičarskog rada Milana Bogdanovića [5],  Radovana Zogovića [6], Đorđa Jovanovića [7] i drugih. Slične „pogrešne korake” delimično opravdano, mada ponegde i nategnuto, nalazi  u kritičarskim poduhvatima Svete Lukića, Muharema Pervića [8] i Radomira Konstantinovića.

U osvrtima na većinu pomenutih kritičara, Palavestra nije pokušavao da sakrije ogorčenost i očigledno razočarenje funkcijom kritike prvih godina nakon Drugog svetskog rata, jer nikada ranije, u čitavoj svojoj dotadašnjoj istoriji, srpska književna kritika nije toliko izmenila svoju prirodu (Palavestra, 2008: 476).

 


[4] …koji se ukazuje kao lik uglavnom „angažovanog kritičara”, čiji rad je bio uslovljen naklonošću i verom u…duhovni sistem partijske kulture, te je zbog toga „u književnoj praksi dozvolio politički rečnik partije” (Palavestra, 2008: 362 – 364).

[5] Naročito će biti naglašeno  da  je u kasnijim kritičkim sudovima poklanjao veću pažnju ideološkim nego književnim sudovima (usled opredeljenosti za političku levicu), „na šta se i svelo delovanje Milana Bogdanovića” , pri čemu je u negaciji i polemici imao manje uspeha, što je doprinelo opadanju vrednosti njegove kritike (Palavestra, 2008: 349–359).

[6] …koji je branio shvatanje umetnosti kao oruđa revolucionarne prakse (Palavestra, 2008: 477).

[7] …koji je „poslušno pisao dnevnu kritiku” i time postao jedna od „trgaičnih figura u srpskoj književnoj kritici” (Palavestra, 2008: 407–411).

[8] …koji je imao izdašnu podršku vladajućih partijskih krugova, ali bez obzira na to što je bio blizak izvorima društvene moći, Pervić je pokazao blagu ruku  (Palavestra, 2008: 699 – 703).

 

Zbog toga je prisutna minucioznost u navođenju poznatih, samim tim i suvišnih, podataka iz zakulisnog književno-političkog života (naročito izražen optužiteljski ton u procenjivanju kritičkog doprinosa Radomira Konstatinovića). Nesumnjivo, osvetljavajući pojedinosti književnokritičkog rada za vreme socijalizma, koji je bio pod velikim uticajem svakodnevne politike i osnovne ideologije toga perioda, Palavestra kao da potkrepljuje opasku Karla Spiroa da kritika ima gotovo urođenu tendenciju da degenerira u nešto drugo, u šta god možemo zamisliti – u psihologiju, estetiku, antropologiju, politiku ili teologiju i da ona zaista može biti „crna ovca književne porodice”.

Dok je za kritičko delovanje većine pomenutih bila neophodna napomena o širem društvenopolitičkom opredeljenju (koje je presudno uticalo na izricanje mnogih stavova, nepreciznih i netačnih kritičkih sudova), nekako suvišnim pokazaće se slično modelovanje kritičkog portreta Zorana Mišića. Osvetljenje političkog opredeljenja i ideoloških težnji u tom slučaju nije ni izbliza funkcionalno kao u prethodnim, niti se čini neophodnim u onoj meri u kojoj je istaknuto [9]. Ipak, Palavestra će, doduše uzdržano, naglasiti značaj Mišićevog delovanja, čiji napori se sažimaju u književnoj afirmaciji dva najznačajnija pesnika posleratnog perioda – Miodraga Pavlovića i Vaska Pope. Zoran Mišić je, kako se zapaža, jedan od poslednjih kritičara koji je mogao snažno da deluje, jer je zadržao nešto od harizme i autoriteta starih predratnih građanskih kritičara (Palavestra, 2008: 501). Njemu je suprotstavljen Borislav Mihajlović Mihiz koji, iako izuzetan intelektualac, individualista i  kritičar koji će se pamtiti po preciznim i pouzdanim sudovima, nije imao sistem i doktrinu, nego samo jaku i samostalnu ličnost (Palavestra, 2008: 501). Portreti najznačajnijih kritičara šezdesetih godina dvadesetog veka solidno su prikazani, pri čemu se uočava autorov napor da istakne i vanknjiževne aktivnosti koje su upotpunile njihov književnokritički rad. [10]

Mihiz

Osim u radu Zorana Mišića i Borislava Mihajlovića Mihiza, svetle tačke posleratne književnokritičke produkcije Palavestra vidi i u doprinosima Zorana Gavrilovića, Dragana Jeremića i Petra Džadžića, pri čemu kao veoma važnu prateću okolnost izdvaja grupisanje putem književnih listova i izdavačkih kuća. Takvo pregrupisavanje, prema literarnim težnjama i srodnim merilima, pa i prema političkom opredeljenju, bitno je uticalo na stvaranje dinamike u književnom životu.

 


[9] Vreme i prilike učinili su da njegova vera bude prožeta partijskim modernizmom, a volja u znaku sektaške podobnosti (Palavestra, 2008: 501) / Smisao takve Mišićeve norme bio je apostolski – utvrditi program i okvire socijalističkog  kulturnog i književnog unitarizma (Palavestra, 2008: 497).

[10] Nešto više u slučaju  Mihiza koji je u javnom delovanju na kulturnoj i političkoj sceni bio pokretač otpora u mnogim prilikama, iskra nebrojenih građanskih i društvenih inicijativa, rečiti branilac progonjenih i buntovni glas zajedničke svesti (Palavestra, 2008: 508).

 

Jedan od vidova otpora potčinjenosti književne kritike titoističkim okvirima, Palavestra vidi u probuđenim umovima i kritičkim radovima Milana Kašanina, kasnije Nikole Miloševića, Miroslava Egerića, Dragiše Vitoševića, Slavka Leovca, Radovana Vučkovića i drugih.

Kada je u pitanju svojevrsna obnova kritike u posleratnom periodu, izuzetnu važnost za oslobađanje književne kritike od političkih diktata Palavestra vidi u delovanju onih kritičara i esejista koji su po prvobitnoj i osnovnoj vokaciji bili pesnici:

Sasvim drugačije i slobodnije, u času kada su u književnim odnosima još vladali kritički alijansi i prvosveštenstvo, o kritici je progovorila i nova, posleratna generacija, i to prvenstveno glasom pesnika / U rukama novih kritičara, koji su nastupali sa posleratnom generacijom srpskih pisaca, kritika je prestala da bude vežbalište ideoloških poverenika i partijske birokratije (Palavestra, 2008: 45–46). Takve oklonosti usloviće naročitu književnokritičku toleranciju i kritički pluralizam.

U tim okvirima, Palavestra će dobro istaći dosad već zapaženi  „kvartet” Pavlović – Hristić – Lalić – Simović: [11] oni su postali prvo pesnici, a potom, na osnovu svog pesničkog ugleda u odbrani svoje poetike, uspeli su da u posleratnu kritiku uvedu novi samer rasuđivanja o poeziji i tumačenju književnosti (Palavestra, 2008: 586). Pavlovićevo delovanje, okarakterisano je dvema bitnim komponentama: okretanjem Zapadu i vraćanjem srpske književne kritike evropskim tokovima (Palavestra, 2008: 585), kao i posebnim radom obeleženim okretanjem nacionalnom pesništvu (antologičarski rad, ogledi i eseji o srpskim pesnicima i drugo). Hristić je „esejista od najboljeg soja”, koji će svojim literarnim interesovanjima doprineti razvoju eseja. Ivan V. Lalić i Ljubomir Simović su na osnovu smelosti javnog istupa suprotstavljeni: obojica su prvorazredni pesnici svoga doba, Lalić nešto uzdržaniji i zatvoreniji, dok je Simović angažovaniji i konkretniji. Ne može se prenebreći da je autor pokušajem da podrobnije osvetli Simovićev društveno-građanski angažman, [12] učinio to nauštrb procene njegovog kritičko-esejističkog rada.

 


[11] O njihovim dodirnim tačkama u tematskim preokupacijama pisao je Slavko Gordić u radu Ljubomir Simović: na širim planovima vremena i dubljim nivoima bića (Gordić, 2004: 157–189).

[12] Iako nije bio uključen u stranačke podele, Simović je s prvima izašao na ulice i pridružio se građanskim protestima protiv vladavine partijske birokratije / Simovićev odnos prema stanju nacionalne i društvene svesti nije utihnuo ni posle poraza partijskog jednoumlja (Palavestra, 2008: 630).

 

Simovićeva zainteresovanost za dramske teme dobro je osvetljena, dok se ne može isto reći za pesničke  preokupacije  Simovićevih radova, pri čemu je za tekstove o Višnjiću, Zmaju, Kostiću, Dučiću, Nastasijeviću, Pavloviću i Danojliću već rečeno da su u pitanju ogledi bez kojih naša književna misao u nekim važnim domenima i registrima, neće naprosto moći dalje! (Gordić, 2004: 165).

O ugledu, položaju i moći kritike Palavestra s neskrivenim simpatijama i poštovanjem piše u delu posvećenom kritici u doba modernizma. Potčinjenost, permutaciju književne kritike u rukavac političkog diskursa, s današnje distance,  i njenu zloupotrebu za vreme jakog uticaja socijalizma, Palavestra će bez ustezanja istaći, u nekim slučajevima i osuditi. Otrgnutost od društveno–ideološkog zavođenja pozdraviće u slučajevima posleratnih pesnika u ulogama kritičara. Kada je u pitanju kritika, krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka, autor će sa žaljenjem zaključiti da je u novi vek kritika ušla bez mnogo ugleda, sa izraženim nezadovoljstvom, kako prema svom društvenom položaju, tako i prema sopstvenom metodu, teorijskoj sigurnosti, merilima i svojim nosiocima (Palavestra, 2008: 66). Takav nagoveštaj nalazimo još u odeljku Univerzitetska kritika, koja se povukla sa javnog poprišta i omeđila se učenošću, univerzitetskim bedemom i nekakvom nefunkcionalnošću, budući da je više posvećena inerpretaciji i analizi, bez neophodnog prosuđivanja i arbitraže. Nepovoljni i zabrinjavajući položaj književne kritike uslovljen je i opštim civilizacijskim okolostima koje određuju parametri savremenog društva, kao što su prisustvo i izuzetna razvijenost informatičke revolucije, sredstava masovne komunikacije, naročita prisutnost njihove komercijalizacije, na koje će se autor posebno osvrnuti priznavši im odlučujući uticaj na položaj i razvoj kritike u poslednjih nekoliko decenija. U takvim uslovima, ukazavši na svojevrsni poraz kritičkog delovanja, Palavestra opominje da se kritika smatra uzgrednim  i nevažnim poslom (Palavestra, 2008: 67).

U Istoriji srpske književne kritike jasno se uočava težnja da se načine i  osvetljenja istorijsko-kulturnog konteksta sukcesivnih uspona književne kritike, razvoja njenog pluralističkog ili dogmatskog karaktera, njenog posrnuća, društvene  nefunkcionalnosti ili komercijalizacije, pri čemu je, često, bio dat primat istorijsko-kulturnom kontekstu, što je, u određenim slučajevima, rezultiralo nepotpunim osvetljenjem  književnokritičkog metoda, raspona, doprinosa, kao i značaja delovanja pojedinih  kritičara.

Palavestrina zaokupljenost istorijsko-kulturnim kontekstom u Istoriji srpske književne kritike 1768–2007, I, II  svakako, navodi na razmišljanje o složenim odnosima u okvirima sociologije književnosti: o uslovljenosti položaja književnosti i književne kritike društvenim razvojem i stagniranjem, o ostvarenim i ostvarljivim relacijama između književnosti i politike, mogućnostima i granicama uticaja izvanknjiževnih i nadknjiževnih faktora, o položaju književne kritike u Gejtsovoj galaksiji; [13] da li je razvoj i mogućnost jakog uticaja kritike samo posledica povoljnog sklopa društveno-ekonomskih okolnosti ili je njena moć uvek uslovljena jakim prisustvom književne politike, ideoloških tendencija ili političke diferencijacije? Da li moć, društvena funkcija kritike i njen kvalitet, idu naporedo ili su međusobno isključive kategorije?

Autor je ponudio odgovore na neka od ovih pitanja, pri čemu je poseban napor uložio u nastojanjima da pokaže kako upotreba književne kritike i njeni rezultati mogu biti raznovrsni, a sama književna kritika može biti instrument najrazličitijih literarnih i neliterarnih obračuna (Petrović,1972: 259). Iz pomenutog aspekta sagledavanja celokupnog razvoja srpske književne kritike, ova knjiga bi mogla biti veoma zanimljiva i inspirativna.

 


[13] …kao negativni ili pozitivni pandan Gutembergovoj galaksiji.

 

Society, critique, politics

About certain aspects of cultural and historical contexts in The History of Serbian literary critique 1768-2007 Vol. I-II by Predrag Palavestra

 

 

In The History of Serbian literary critique 1768-2007 Vol. I-II we notice author’s tendency to illuminate specific cultural and historical context of Serbian literary critique, with an attempt to point out the dependency of literary critique on general social, economic and cultural circumstances (broad context), as well as importance of ideological beliefs, political orientations and personal position of certain critic (narrow context), for the manner of his acting and his lite,rary-critique efforts.  It is possible to notice that in certain cases these illuminations were necessary for understanding critic’s criterions, but in some other cases it turned out to be dysfunctional and unnecessarily stressed. It also turned out that in certain cases cultural and historical context was so thoroughly explained that whole literary critique work of certain critic was neglected.

 

Keywords: Serbian literary critique, cultural and historical context, society, ideology, politics

LITERATURA:

 

 

  • Svetozar Petrović, Priroda kritike, Liber, Zagreb, 1972.
  • Zbornik radova, Zoran Mišić, 1921–1976, Nolit, Beograd, 1978.
  • Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985.
  • Predrag Palavestra, Istorija moderne srpske književnosti, Srpska književna   zadruga, Beograd, 1986.
  • Teodor V. Adorno, Teze za sociologiju umetnosti u hrestomatiji  Sociologija književnosti, priredio S.  Petrović, Zavod za udžbenike, Beograd, 1990.
  • Todor Manojlović, Novi književni sajam,  Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 1997.
  • Gojko Tešić, Zanosi i prkosi Stanislava Vinavera, Prosveta, Beograd, 1998.
  • Slavko Gordić, Situacije i profili, Albatros, Beograd, 2004.
  • Predrag Palavestra, Istorija srpske književne kritike 1768 –2007, Matica srpska, Novi Sad, 2008.

 

Related posts:

Rečito ćutanje Dragana Aleksića ili: još uvek čekamo neodadu
Ishrana u Vizantiji
Subjectivity and intersubjectivity in discourse on the topic of global business

3 Comments For This Post

  1. Dušan Says:

    Dobar prikaz veoma bitne Palavestrine knjige. Jedina moja zamerka (doduše krajnje benigna) odnosi se na povremeno citiranje naučno minornih tumača. No, tekst u celini prikazuje objektivno Palavestrin hrabar gest: ukazati na nužnu subjektivnost kritičke aktivnosti, kao i na njenu veoma nezavidnu poziciju u savremenom svetu. Upravo je aktivnost ovakvih sajtova jedini mogući put savremene humanistike… Pohvale za tekst i posebno za sajt!

  2. Karlo Says:

    Palavestra je, između ostalog, napisao i “Dogmu i utopiju”, knjigu posvećenu Dimitriju Mitrinoviću. Isti taj Mitrinović ište bar jedan dobar tekst na stranicama vašeg sajta! Bio je kulturni heroj svoje vrste…

  3. poluks Says:

    O ovoj monumentalnoj studiji Predraga Palavestre u Izdanju Izdavačkog centra iz Novog Sada već je više puta bilo reči u našoj publicistici; ipak autorka ovog prikaza je uspela da uravnoteženije nego raniji tumači istog izdanja (čak i neke tzv. književno-kulturnjačke veličine) prikaže uticaj koji je Palavestrina škola mišljenja uspostavila u srpskoj knjiženoj kritici; Predrag Palavestra dugo traje i sva je sreća što je tako, ali kao da nema naslednika, prethodnik je pomenuo Dimitrija Mitrinovića, da, da, to je taj fajl…

Ostavi komentar