Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu

Posted on 20 April 2012 by heroji

Aleksandar Radović

Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu

Priredio Đuro Rajković (Novi Sad, Gradska biblioteka, 2012)

U Ukurdu, gradu ne samo po imenu sličnom Utnapištimovom Uruku, podignuta je tokom XII veka naseobina koja od 1237. godine nosi ime Petrovaradin. Jedan od najznačajnijih stanovnika „grada knjige”, u mestu koje je tokom vladavine Gaja Julija Cezara ovim prostorima nazvano Cusum (Kuzum), bio je Stanislav Preprek, prevodilac Epa o Gilgamešu na sve „naše” jezike.

Od trenutaka kada je ugarski kralj Bela IV katoličkom redu cistercita darovao grad i podgrađe na desnoj obali jedne od najdužih evropskih reka, traje istorija mesta najpoznatijeg po „Gibraltaru na Dunavu”. Međutim, Đuro Rajković, priređivač knjige Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu, beleži da osim Petrovaradinske tvrđave, u gradu bitnu ulogu imaju Hrvatsko prosvjetno društvo „Neven”, Dom kulture „Partizan” i druge ustanove kulture. Pijanista Rajković, čuvar zaostavštine Stanislava Prepreka, zabeležio je, između ostalog: „prva čitaonica u Petrovaradinu zaživela je 1869.”[1]

U sedam poglavlja ove knjige, priređivač podnosi detaljan izveštaj o kući ugledne petrovaradinske porodice Malin (Franjo Malin, gradonačelnik mesta, bibliotekar u Matici srpskoj…), u kojoj je procvetala Bela ruža da se do danas ne ugasi. U poznatoj ukurdskoj kafani bilo je moguće da se „uz vino ili pivo”, podseća Đuro Rajković, čita štampa na nemačkom jeziku. Pivnica i vinarija „Zur weissen Rose” pretvorena je 1869. godine, u vrtu Malinovih, u današnju Biblioteku „Vladimir Nazor” u Petrovaradinu.

Ipak, stazu čitanja u nekadašnjem „Šancu” nije bilo nimalo lako preći. Jer, biblioteka je, zapisnicima i drugom dokumentacijom, svedoči autor tekstova o  svešteniku Iliji Okrugiću Sremcu i  kompozitoru Tiboru Hartigu, menjala i titulare i adrese, ali je uvek bila jedan od dokaza da je „Petrovaradin u prošlosti bio kulturno mesto.”[2]  

Od početne 1869. do 1900. godine, biblioteka se nalazila u kući Malinovih, a do 1941. godine nosi naziv „Hrvatska čitaonica u Petrovaradinu”. Iz onovremene periodike saznaje se da je od februara 1900. čitaonica bila smeštena u „kući rodoljubnog gradskog zastupnika Mate Romića. ”[3] Iz lokalnog „Fruškogorca” i zagrebačkog „Obzora” saznaje se da su Vilim Radl, Ljudevit Jureković i Gaša Gregurić, prvih decenija XX veka osnovali i koncipirali rad „Hrvatske čitaonice”. Rad ustanove finansiran je iz opštinskog budžeta, a njene aktivnosti prekidane tokom Prvog svetskog rata, završene su početkom 1941. godine.

U Hrvatskoj čitaonici su dvadesetih i tridesetih godina održavani tradicionalni koncerti na Dan sv. Katarine i drugi programi, a kulturni život Gornjeg i Donjeg grada, Ljudevitog dola i Rokovog dola (današnjeg Starog i Novog Majura) održavali su pevačko društvo „Neven” i akademija Sokolskog društva. Tokom okupacije, vlasti Nezavisne države Hrvatske objavljujeu spisak nepoželjnih dela i autora. Na „index librorum” došli su Isak Babelj, Karel Čapek, Jaroslav Hašek, Ivan Dončević, Mato Lovrak i drugi beletristi. Napredni članovi Hrvatske čitaonice, koji su tokom rata s Nolitovim knjigama u rukama, održavali kulturni život varadinski, kasnije su streljani u Vukovaru.

Ipak, posleratni period Hrvatska čitaonica u Petrovaradinu dočekala je pod istim imenom nastavivši bibliotečke aktivnosti. Problemi sa smeštajem fonda počeli su kada je nekadašnja Teća rejonska, knjižnica i biblioteka, preseljena na Tvrđavu. Knjige, one sačuvane od pogroma, predate su „novoosnovanoj biblioteci Socijalističkog saveza radnog naroda…”[4], a prostor je pronađen u nekadašnjoj krčmi „Crna rupa”. U kući Štefanije Kautenberger bibliotečki fond povećan je za 400 knjiga, darovima grada Novog Sada. Od četrdesetih godina Biblioteka „Vladimir Nazor” iz Petrovaradina finansirana je iz opštinske kase, a „radio aparat marke Philips” i klavir, poklon gospođe Panian, postaju svojina ove knjižnice.

Publikacije su bile poređane i po tavanskom prostoru, a „Treća rejonska” se često seli: prvo u Preradovićevu, a zatim do Frankopanske ulice. Biblioteka se 1952. godine spaja sa Zemljoradničkom zadrugom, deli prostorije sa šahovskim klubom, Građanskim streljačkim društvom…

Intenzivniji razvoj bibliotekarstva u Petrovaradinu nastupa tek sa izborom Stanislava Prepreka, muzikologa, pesnika i prevodioca, za bibliotekara u ovom mestu. Posao knjižničara u ulici Koste Nađa na broju 1, kompozitor Improvisate za orgulje obavljao je od 1946. do 1965. godine. Od 1948. godine penzioner, Stanislav Preprek „dozvoljavao je članovima i čitaocima neposredan pristup knjigama”[5], što je bila revolucija u ondašnjoj bibliotečkoj praksi. Njegov višedecenijski saradnik i priređivač knjige Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu Đuro Rajković ističe neumornu radnu energiju i profesionalnu etiku Preprekovu. Period kompozitorov kao „upravitelja” biblioteke u ulicama podno Tvrđave zapamćen je kao najsnažniji u kulturom životu Petrovaradina. Ređaju se književne tribine, na desetine muzičkih priredbi, koncerata, a izložbe drže Pavle Ružička i Ivan Ilijev. Petrovaradin se odužuje i znamenitim sugrađanima: Mijatu Crnku, Mirku Kovačiću i kompozitoru Franji Štefančiću. O svemu svedoče knjižice „Naša izdanja”…

List „Matica” za 1866. godinu izveštava da su 13. juna te godine u Rokovom dolu otvaranju čitaonice prisustvovali „časnici” Matice srpske Emil Čakra i Antonije Hadžić. Đuro Rajković u ovoj spomenici navodi da se, tokom „kuzumske” istorije, osnovano ili ne, spominje osnivanje još nekih biblioteka varadinskih…

Knjiga Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu (Edicija Blago zavičaja Gradske biblioteke u Novom Sadu) opremljena je fotografijama, naslovnim stranicama časopisa i najavama u proteklih stotinu četrdeset i više godina. Valja na kraju reći da je Rajkovićev saradnik u pripremi knjige bio Zvonimir Vuković, koji je dostavio statistiku bibliotečkog poslovanja u Petrovaradinu od 1953. do 1963. godine i hronologiju izdanja Biblioteke „Vladimir Nazor” u istom periodu.

 


[1] Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu, priredio Đuro Rajković (Novi Sad: Gradska biblioteka, 2011), str. 27.

[2] Isto,  str. 37.

[3] Isto, str. 28.

[4] Isto, str. 31.

[5] Isto, str. 34.

 

Related posts:

Bibliotekarski identiteti
Ogledišta Vojislava Maksimovića
Velegradska pesma Vaska Pope

1 Comments For This Post

  1. Milan Says:

    Sjajne li teme… Ovaj sajt nudi baš znalačke tekstove.

Ostavi komentar