Ješa Denegri

 

Kod umjetnika čija je fizionomija jasno određena vlastitim problemima ali ujedno i otvorena novim mogućnostima produbljivanja osnovnih zamisli, proces kontinuiteta istovjetan je neprekidnom iznalaženju onih stanja svijesti u kojima duh čovjekov, svaki put ponovo, teži svom stalnom potvrđenju. Izraslo iz tog plodonosnog unutarnjeg nemira, iz nekog nama neznanog, ali u umjetniku duboko ukorjenjenog moranja, djelo biva onaj medij posredstvom kojega umjetnik iskazuje svoje vjerovanje, svoje svjedočenje, svoju odluku.

Kreirajući pre više od jedne decenije svoje prve „Predloge za spomenik” Olga Jevrić se zaputila u veoma složenu problematiku apstraktne skulpture unutar koje je, otvaranjem mase kompaktnog bloka, ispitivala mogućnosti slobodnog prostornog razvijanja autonomne plastičke forme. Daljnim razrađivanjem ovih početnih otkrića, Olga Jevrić je oko 1956/57, kada nastaju njene već klasične „Komplementarne forme”, dovela svoju namjeru do potpuno cjelovite organizacije koja je proizlazila iz krajnje funkcionalnosti konstitutivnih faktora njene skulpture: koordinacijom potencijalno dinamiziranih cementnih masâ i njihovom uzajamnom akcijom formiranja prostornog središta, istovremeno potpomognutog mnogostrukom ulogom sistema željeznih šipki, Olga Jevrić je definirala jedan poseban plastički organizam čija je tako izrazita sugestivnost upravo proizlazila iz simbioze njegovih organsko-bioloških i tektonskih svojstava. Posljedice koje su rezultirale iz ovakvog određenja forme bile su mnogobrojne i u nizu konkretnih rešenja obilježile su put razvitka ove skulpture; djela nastala u toku posljednjih godina upravo nam obrazlažu daljnje rezultate na tom putu slatne dosljednosti i teženje da se svaki plastički problem razradi do maksimalnih mogućnosti definicija.

Krajem 1963. Olga Jevrić je realizirala jednu grupu skulptura koje su jasno nagovjestile neke nove momente: „Forme u usponu“, „Forma pod pritiskom“, „ i „Zahvaćen prostor“ karakterizirane su bitno izmenjenim proporcionalnim odnosom mase i prostora, odnosom u kojem su se mase snažno usmjerile ka međusobnoj koncentraciji, a zahvaljujući toj njihovoj naglašenoj tlačnoj sili i sâm srednji prostorni sloj poslao je naglo stanjen, stješnjen i sabijen. Ovom složenom plastičkom metaforom skulptura Olge Jevrić poprimila je još istaknutiju dimenziju ekspresivizacije, a time je konstantni psihološki koeficijent njene plastike, dojam jedne otvorene i upravo beskompromisne nesentimentalnosti, sada postao još vidljiviji u svojoj neposrednosti. U toku 1964/65. iz ovih triju tema proistekle su mogućnosti daljnje razrade niza novih plastičkih situacija koje danas možemo potpunije sagledati u svoj kompleksnosti njihove stvarne problemske inovacije.

Ove promjene ogledaju se u cjelokupnom sistemu plastičkog funkcioniranja oblika: mase, umnožene i mnogostruko raščlanjavane, gube obilježje ranije organoidne gibljivosti te postaju stabilne i teške gromade koje se međusobno vezuju krivuljama diskontinuiranih kontura. Prostor koji ih odvaja prestaje da nosi karakter pauze ili intervala i dobija jednu novu dimenziju svoje unutarnje protežnosti: dubinom svog prodora u sâmo tijelo mase on biva korodiran, labirintičan i „špiljevit”; vođen oštrim usjecima i isprekidan naglim zaokretima – doživljavajući ga, imamo dojam silaska u bezdan ili prohoda kroz napuštene praznine. Dosljedno ovim zahvatima i uloga željezne šipke bitno se mijenja: odsad je njena namjena, ne više prevashodno funkcionalna u smislu nosača ili podupirača rastavljenih mâsa, već ekspresivna i prostorno-ritmička. A sam površinski sklop skulpture zadržava ranije slobodno i spontano nabacivanje materije, čija je hrapavičasta, nagrizena i kraljnje osjetljiva epiderma sada još i potencirana surovom monohromijom oksidiranog gvožđa. Pritom, u osnovnoj prostornoj impostaciji oblika posebno je naglašena njegova polimorfnost i perceptivna promjenljivost. Utvrditi ćemo tada da je mimo sve ekonomičnosti  u upotrebljenim sredstvima i maksimalne jezgrovitosti u izvanjskom izgledu, taktilno i psihološko bogatstvo ovih oblika gotovo neiscrpno: poput nekih nepoznatih bića, oni su zašli u naš fizički prostor i nastanili se u našem duhu i odsad tamo žive trajnošću koja se obnavlja svakim novim susretom sa njihovim skrivenim i mnogoznačnim smislom.

Približavajući im se, osjećamo neko neobično tajanstvo ovih oblika: šutljivi i zatvoreni u svojoj elementarnoj ogoljelosti, oni su ipak oduhovljeni brižljivim dodirima umjetnikove ruke i saobraćaju sa svijetom naših iskustava mnoštvom najsloženijih unutarnjih veza. Jer mada se opiru svakom jednoznačnom identiciranju sa fenomenim zapažanjem predmetnosti ovi oblici jednim posrednim putem teže uspostavljanju odnosa sa nekim fundamentalnim stanjima realnosti bitka – nisu, dakle, egzistencija koja odbija svaku esenciju, gola faktičnost koja znači totalni apsurd postojanja, već naprotiv: pokušaj umjetnikovog duha da nasluti smislene temelje svijeta, napor da otkrije razložnost i zakonitost njegovog vječitog postojanja u neizmernim modalitetima materije. Misao o toj sveobuhvatosti i sveprisutnosti materije istaknuta je u skulpturi Olge Jevrić naglašavanjem njene prvotne čistoće: u njenom djelu materija postoji kao tvar po sebi, kao suštinska objektivizacija materijalnog; stoga cementna masa i željezna šipka ne sadrže preneseno svojstvo bilo kojeg drugog subjekta niti karakteristike nekog određenog vida predmetnosti – prezentirana u svojoj iskonskoj konkretnosti, ali ujedno savladana i uobličena snagom čovekove tvoračke moći, materija jeste jedna neprolaznost, jedna stalnost. Tako shvaćena, dovedena do apsolutnosti, materija u skulpturi Olge Jevrić nije mogla biti postovjećena sa nekim određenim i opredmećenim oblikom, jer bi taj momenat poistovećenja materije sa jednom dovršenom i u predmetnom smislu definiranom formom bilo tek jedan njen prolazni stupanj, trenutno stanje, akcident a ne suština. Nezavršena u smislu konačnih klasičnih postulata, aktivirana i pokrenuta, tek za trenutak zaustavljena u svom neprekidnom preobražavanju, materija u djelu ovog umjetnika, jeste substancija u konkretnom bivanju: kretanje postaje njeno bitno svojstvo, a prostor i vrijeme u kome ostvaruje tu svoju dinamičku protežnost – uslov i funkcija njene stvarne egzistencije.

Misao ovog umjetnika prostire se dakle do nekih najbitnijih pitanja na koje čovjek našeg vremena nastoji odgovoriti suočen sa mnogostrukom neiscrpnošću svijeta i neizvjesnošću svog položaja u njemu. Možemo li doći do definitivnih odgovora, do nekih pouzdanih razrešenja? Ma koliko da bude širio regije svojih saznanja, ma koliko da bude nadvladavao vječite tajne prirode, nikad se duh čovjekov neče zaustaviti u konačnosti, nikad neće prevladati stalne dileme postojanja. U bezmerju vremena u kojem mu pripada tek jedan neznatan dio čovjeku jedino preostaje da se uspostavi vlastitim činom, svojim djelom: tada, stvoreno od čovjeka, djelo i samo postaje jedna oživotvorena prisutnost, jedna u istini ljudska mjera svijeta. Ostvarujući se kroz djelo, čovjek prevladava neizvesnost postojanja i konačno se potvrđuje u trajnosti.

Vjerujem u trajnost djela pred kojim stojimo jer znam da razloge svog nastajanja ono crpi, otvorenim i krajnje iskrenim suočenjem, u najdubljoj istini bića.

 

Oktobar 1965.

 

 

Izložbeni katalog Olga Jevrić objavljen je povodom izložbe umetnice u Salonu Muzeja Savremene umetnosti (Beograd, 6.-17. XII 1965.)

 

Izložbeni katalog dostupan je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske i čuva se pod signaturom Ук II 169.

Related posts: