Džim Morison

Posted on 08 February 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Džim Morison

 

          ,,Scream of the butterfly”

 

 

 

         ,,Što više postajemo civilizovani na površini, to više suprotne snage najavljuju svoje prisustvo. Mi se obraćamo istim ljudskim potrebama kao klasična tragedija ili rani južnjački bluz… Možete to shvatiti kao seansu u okolini koja je postala neprijatna za život − hladna, ograničavajuća. Ljudi osećaju da umiru u ružnom krajoliku. Ljudi se skupljaju na seansama da prizovu, ublaže i oteraju zlo. Pomoću pevanja, plesa i muzike, oni pokušavaju lečiti bolest, pokušavaju povratiti harmoniju u svet.”

 

                                                                          Džejms Daglas Morison, The Doors

 

Odrastajući u porodici američkog pomorskog oficira, pod strogim pravilima džordžijanskog puritanizma, uz stalne seobe širom Amerike, mladi Morison započinje neobičnu životnu priču koja se s vremenom pretvarala u osobeni mit buntovnika s razlogom. Pokazujući od rane mladosti briljantnu inteligenciju i nekonvencionalnost ispoljenu i u raznim ispadima, sklonost ka čudnom ponašanju i buntovnim učenjima koja se odupiru tradiciji, Džim kao mladić dolazi u sukob sa okolinom i autoritativnošću oca, strogo vojnički vaspitanog i odanog sistemu.

Tokom srednjoškolskih dana, Džim se okreće izučavanju umetnosti, filozofije protesta i raznih mističnih učenja. Posebno interesovanje pokazuje za mislioce kao što su Ruso, Hajdeger, Sartr, mada je i tada i tokom celog života ostao pod nemerljivim uticajem nemačkog genija Fridriha Ničea. Njegovo delo „Rođenje tragedije iz duha muzike” mnogi su kasnije smatrali filozofskom „auto-mapom” Morisonovog budućeg benda „The Doors”. Filozof Niče, uz pesnike Remboa i Blejka, predstavljao je idealan lik za identifikaciju uzburkanom mladalačkom Morisonovom duhu. Voleo je takođe Balzakovu književnost, a posebno se oduševljavao Džojsovim „Ulisom”, delo koje je on, prema mišljenju tadašnjeg profesora književnosti, jedini potpuno razumeo. Načitan i nadaren, ulazio je u intelektualne rasprave s profesorima i pomagao prijateljima prilikom rada na literarnim sastavima s „težim” temama. Posebno je interesantno istaći njegovo bavljenje delima srednjovekovne mistike i demonologije.

Jim Morrison, retro. RET

         Knjiga koja je ostavila jak utisak na Džima-srednjoškolca bila je „Život protiv smrti” Normana Brauna, kojom se istorija tumači na frojdovski način. Nakon čitanja, Džim je euforično raspoložen saopštio prijateljima: „Mogu da pogledam gomilu ljudi, samo da je pogledam i da je onda, što je vrlo naučna postavka, dijagnosticiram psihološki. Samo četvoro nas, pravilno raspoređenih, možemo potpuno sludeti gomilu. Možemo je izlečiti. Možemo voditi ljubav s njom. Možemo učiniti da podivlja.

Pored svega navedenog, Morisona zanima i pozorišna umetnost; voleo je Beketa i Molijera. Okušao se kao glumac u Pinterovom komadu „The Dumbwaitere”, pod pseudonimom Stanislas Boleslavski.

Godine 1961. Džim maturira na George Washington high school, potom provodi godinu dana na Saint Petersburg junior collegeu, da bi zatim upisao Florida state university. Godine 1964. upisuje filmsku umetost na UCLA university, da bi naredne godine diplomirao filmsku montažu.

 

THE DOORS OF PERCEPTION

 

         „Rođenje rokenrola poklapa se s mojim tinejdžerskim godinama, znači sa mojim shvatanjem samog sebe. Bio je to zaista veliki preokret, iako u to vreme nikako nisam sebi dozvoljavao da fantaziram o umetnosti. Mislio sam da ću biti pisac ili sociolog, da ću možda pisati drame. Nikada nisam odlazio na koncerte, možda samo na jedan koncert ili dva koncerta. Video sam neke stvari na televiziji, ali nikada me to nije preterano zanimalo. Ali, u isto vreme, u glavi sam mogao da zamislim ceo koncert, grupu, svirku i pevanje, publiku. Prvih pet ili šest pesama koje sam napisao, to su u stvari samo preuzete note pesama s tih koncerata koji su se odvijali u mojoj glavi.”

Oduševljen studijama na UCLA univerzitetu, slobodom izbora i anarhoidnim sistemom predavanja, kao i profesorima poput S.Kramera, Ž.Renoara i Šternberga, Džim u euforičnom raspoloženju zapisuje:

         „Dobra stvar u vezi s filmom jeste to što ne postoje eksperti. Nema filmskih autoriteta. Svaka osoba može da asimilira i prihvati čitavu istoriju filma, što ne može učiniti u ostalim umetnostima. Nema eksperata, pa, teorijski, svaki student zna gotovo isto koliko i svaki profesor.”

Talas bitničke i rokenrol supkulture, uz završetak studija filmske montaže i totalni raskid s porodicom, doneće mladom Morisonu dugo očekivanu slobodu, život lutalice, bitnika i pesnika-trubadura, a povrh svega − ulogu pevača-lidera legendarnog benda „The Doors”, jednog od onih koji su obeležili jednu izuzetnu epohu − „čudesno proleće”, kako će je sam Morison kasnije nazvati. Nakon godina lutanja i sakupljanja raznih znanja i iskustava, napokon je pronađen najpogodniji medij da se na najbolji i najjednostavniji način ispolji vizija koja se dugo stvarala unutar duše jedne osobene i kompleksne ličnosti. Strela je napokon odapeta.

 

PUTOVANJE NA KRAJ NOĆI

 

Nakon završetka studija i raskida s prošlošću, Džim se preseljava na obalu Pacifika, tzv. Venice west, čuvenu meku bitnika i boema, mesto koje je okupljalo sve buntovnike, šerete i otpadnike od tzv. svinjskog sistema, koji je jedini smisao video u neprestanom radu i potrošnji materijalnih dobara, bolje rečeno − enormnom bogaćenju oligarhije na račun svih ostalih. Bila je to 1965. godina. Došao je prelomni trenutak u životu mladog umetnika − trenutak opredelenja koji vaš život definitivno vodi u pravcu nemilosrdne sudbe. Našavši se u ničeovskoj dilemi, Džim se okreće ka dionizijskoj umetnosti muzike, čiji su koreni u totalnoj slobodi i osećanjima koja su nasuprot bilo kakvim stegama i zakonima koji sputavaju čoveka − balast apolonijske racionalnosti i sputanosti ovozemaljskim biva zauvek odbačen.

Ista godina donela je Džimu još dva sudbinska događaja; nakon što je upoznao Pamelu Korson, devojku koja će ga pratiti kroz njegov buran i autodestruktivni život, trpeći ludilo jednog „vizionara s kraja noći”, Morison upoznaje i Reja Manzareka, tadašnjeg svršenog studenta ekonomije i iskusnog muzičara − klavijaturistu. Nakon sudbinskog susreta na obali, razmene iskustava i čitanja Džimove poezije, doneta je odluka − nešto što će zabeležiti nezvanična istorija savremene muzike, obostrana želja dva mlada intelektualca da osnuju rokenrol bend i pretvore svoju viziju u jedan neobičan umetnički svet.

         ,,Na pozornici ’The Doors’ izgledaju kao da su u nekom svom svetu”, reči su kojima Morison započinje svoj čuveni promotivni materijal benda u nastajanju.

 ,,Pesme su kosmolike i drevne. Zvuče kao karnevalska muzika. Kad se završe nastaje trenutak tišine. Nešto novo je ušlo u prostoriju. Možete smatrati slučajnim što sam idealno opremljen za posao koji radim: to je osećanje tetive luka zategnute dvadeset dve godine i iznenada oslobođene. Najpre sam Amerikanac, zatim stanovnik Kalifornije i treće građanin Los Anđelesa. Oduvek sam bio zainteresovan za ideje koje su se bavile revoltom protiv autoriteta. Kad sklopite mir sa autoritetom i sami postajete autoritet. Dopadaju mi se ideje probijanja, ili potpunog odbacivanja utvrđenog reda − zainteresovan sam za sve u vezi s revoltom, neredom, haosom i posebno aktivnostima koje deluju kao da nemaju nikakvog značenja.”

 Muzičari koji su dali doprinos lucidnoj ideji „vrata percepcije” kroz koja je trebalo proći u narednih šest godina, bili su gitarista Robi Kriger i bubnjar Džon Densmor, bivši članovi „Psychedelic rangersa”. Vrata su napokon otškrinuta i trebalo je pokušati proći kroz njih, otkriti onu nestvarnu drugu stranu koja vodi u nepregledna prostranstva večnosti. Morison je rokenrol doživljavao kao svojevrsan ritual kojim se oslobađamo od naslaga otuđenja kojima nas je okovala civilizacija, a sebe je video kao predvodnika koji je tu da inicira publiku na putu pročišćenja.

       „U svom početku, grčka je drama bila grupa vernika koji su se skupljali radi pevanja i plesanja početkom kritičnog godišnjeg doba za poljoprivredu. Tada, jednog dana, darovita ličnost se izdvojila i počela imitirati Boga. U početku, to su bili samo pesma i pokret. Posle razvitka gradova, većina ljudi posvetila se privređivanju novca, ali su oni ipak hteli održati dodir s prirodom. Zato su posedovali glumce koji su to radili umesto njih. Smatram da rokenrol vrši istu funkciju i da može postati vrsta teatra.”

Kada je reč o samom odnosu prema muzici i bendu, Morison je voleo da govori: „Volim da pevam bluz − ta slobodna duga bluz putovanja, gde nema pravog početka ni kraja. Samo te uvode u stvar, a ja kasnije uglavnom izmišljam stvari. I svi imaju svoje solo delove. Volim takvu vrstu pesama, više mi se dopada nego neka druga obična pesma.Volim taj osećaj kad bluz počne, i onda samo posmatraš kuda će te odvesti. Postoje stvari koje su poznate i one o kojima se ne zna ništa, a između su vrata − to smo mi. To je kao ritual pročišćenja u alhemijskom smislu. Prvo treba da prođete kroz period nereda i haosa, vraćajući se u primalno doba katastrofa. Odatle crpete različite elemente i pronalazite novo seme života, koje transformiše čitav život, čitav smisao i samu ličnost, dok, konačno, u najboljem slučaju, ne budete sposobni da se razvijete i objedinite sve te dualizme i protivrečnosti. Tada više ne govorite o dobru i zlu, već o nečemu ujedinjenom i čistom. Naša muzika i ličnosti, onakve kakve izgledaju na pozornici, još uvek su u stanju haosa, sa elementom pročišćenja koji se tek javlja. O nama treba razmišljati kao o erotskim političarima.”

 

            THE FUTURE IS UNCERTAIN AND THE END IS ALWAYS NEAR

Pored suštinskih albuma u stvaralačkom periodu između 1967. i 1971. godine („The Doors”, „Strange days”, „Waiting for the Sun”, „The Soft parade”, „Morrison hotel”, „Absolutely live” i „L.A.Woman”), Morison i ekipa stvorili su jedinstven muzički i poetski svet, nalik na drevni teatar, oslikan nezaboravnim pesmama. Prisetimo se samo nekih od njih: „The End”, „The Crystal ship”, „Light my fire”, „Backdoor man”, „Twentieth century fox”, „Alabama song”, „Love me two times”, „Moonlight drive”, „Horse latitudes”, „People are strange”, „When the music’s over”, „Hello I love you”, „Not the touch the earth”, „The Unknown soldier”, „Five to one”, „Tell all the people”, „The Soft parade”, „Who do you love”, „Love hides”, „Roadhouse blues”, „The Spy”, „Been down so long”, „Love her madly”, „Cars hiss by my window”, „L.A.Woman”, „Crawling king snake“ & „Riders on the storm”). Pored albuma i pesama, Dorsi su ostali u pamćenju i po „apsolutno živim koncertima” − po nezaboravnom zvučnom, vizuelnom i duhovnom iskustvu kojim su odbačeni bili sve stupidne poze i mimikrija, a ponuđeni iskrenost do bola i „sasvim neobično ludilo novih obzorja”. Priču za sebe predstvljala je jedinstvena Morisonova poezija, nešto što je nadilazilo okvire vremena i formu u kojoj je tada ispoljavana, satkana u pesmama rokenrol benda. Poema „The End”dovoljno je rečit primer navedenog:

 

            „Ovo je kraj, divni prijatelju,

              ovo je kraj, moj jedini prijatelju, kraj,

              naših velikih planova, kraj,

              svih pravih stvari, kraj,

              bez blagoslova, iznenađenja, kraj,

              nikad te više neću pogledati u oči.

              Zamisli šta će biti s nama

              S nama tako bezgraničnim i slobodnim,

              Kad očajnički zatražimo ruku nekog stranca

              U zemlji očaja…”

 

         Poema „When the music’s over” sjajno se nadovezuje na započetu misao:

 

           „Otkazujem pretplatu na uskrsnuće,

              pošaljite moje papire u ludnicu,

              tamo imam par prijatelja…

              Pre nego što potonem u veliki san,

              želeo bih da čujem krik leptira…

             Kada prestane muzika

              pogasite svetla,

              pogasite svetla, jer je muzika vaš izuzetan prijatelj.

              Zaigrajte na njenoj vatri,

              Jer je muzika jedini prijatelj koji ostaje

              Do kraja sa vama.”

 

Opisujući ulogu Džima Morisona u svaralaštvu Dorsa i ideju njihovih koncertnih nastupa, Rej Manzarek kaže: ,,Glavna tajna Dorsa je u poeziji. Bili smo bitnici koji su pisali i svirali rokenrol. Bilo nas je četiri muzičara: jedan od nas, Džim, svirao je rečima. A potom nastavlja: ,,Kada se sibirski šaman priprema da padne u trans, svi seljani se skupe: tresu zvečkama, pište i sviraju sve instrumente koji su im pri ruci da bi mu u tome pomogli. To se pretvara u konstantno otkucavajuće udaranje i bajanje. Ti rituali traju satima i satima. Tako je bilo i s nama kada bismo imali koncert. Nastup, naravno, nije trajao tako dugo, ali pretpostavljam da su nam iskustva s drogama omogućavala da pomenuto stanje postignemo mnogo brže.”

 

THE END: WHEN THE MUSIC’S OVER

 

Početak sedamdesetih godina predstavljao je ironični i mračni kraj jedne epohe.

Pokazalo se, kao i mnogo puta pre toga, da je svaka ideja pobune, revolucije i želje da se svet promeni, pa makar i umetnošću, uzaludna i naivna misao − lepa i romantična farsa bez hepienda.

Džim_Morison1

         Kada je o Morisonu reč, kao što je i sam pevao, budućnost je bila neizvesna, a kraj veoma blizu. Godine burnog života, prepune bola i raznoraznih pritisaka, obeležene neprospavanim noćima punim žena, alkohola i raznih opijata, učinile su svoje. Mračan i razočaran, jahač na oluji želeo je da se ukloni od svega, u potrazi za novom kreativnošću i svetom umetnosti koji je živeo samo u njegovim pesmama. Pokušao je još jednom da prenese svoj neuhvatljivi bluz u realni svet − otpevao je poslednji album Dorsa o ženi iz grada anđela, preselio se u Pariz − grad poezije i svetlosti, a nedugo zatim, otišao i u legendu. Noć 3. jula 1971. godine označila je kraj. Ili možda novi početak…  Bluz, koji je najviše voleo da peva, zapravo i nema kraj − osećanja koja on nosi večna su koliko i sam život.

 

            „Death makes angels of us all

              and give us wings

              where we had shoulders

              smooth as raven’s clown.”

 

Džim Morison i „Fantom slobode”

 

 „Džim je bio jedan od najsvetlijih duhova koje sam poznavao, jedan od najsloženijih…

 Kada je jednom prestao da bude pevač u kožnim pantalonama, seks-simbol grupe „The Doors”, postao je divna olupina procvetala u debeljuškastog bluzera…”

                                                                   Majkl Meklur, američki pisac i bitnik

 

Bio je gospodin Modžo Rajzin (pseudonim, Jim Morrison – Mr. Mojo Risin’, iz pesme „LA Woman”) i Džejms Daglas Morison, pesnik irsko-američkog porekla, bitnik, pevač benda „The Doors” i istinski buntovnik s razlogom – lep, inteligentan, obrazovan, ali i veoma opasan, što nikako nije bila kombinacija koja je mogla dugo da traje, naročito ne u Americi druge polovine šezdesetih godina 20. veka, u Americi okrvavljenoj vijetnamskim ratom i haosom unutrašnjih nereda, Americi zahvaćenoj unutrašnjom revolucijom, radikalnom pobunom vlastite dece… Za američku, dobrostojeću i zaglupljenu srednju klasu (kao i za nekolicinu onih koji su držali sve konce moći i bogatstva u svojim okrvavljenim i pohlepnim rukama – kako tada, tako i uvek kroz istoriju sveta), Morison je bio javna opasnost, public enemy, opscena i arogantna, neka vrsta potencijalne revolucionarne opasnosti, dovoljno smeo, harizmatičan i lud da „potpali” i povede ustalasanu omladinu u neželjenom pravcu promena… Za većinu je opet bio prihvatljivi buntovnik, romantični ludak na putu beskrajnih noći, Kralj guštera, oslobodilac, seks-simbol, erotski političar – neko u startu etiketiran (kako to obično biva, u svetu zabluda i bezobzirnosti), zamišljen glupošću ljudskom na određeni način i kao takav zauvek „zamrznut” predrasudom i nepromenjiv… A u stvarnosti, iza paravana predrasuda i kulisa iskonstruisane javne scene, iza ugla „nežne parade, unutar koje stalno nešto uzaludno radimo, znojimo se nepotrebno i sami sebi kopamo plitke grobove”…

 

 „Bio je tih, stidljiv, zatvoren čovek, romantični pesnik, mistični pesnik, ali književni kritičari i publika nisu želeli da shvate da će proći vreme njegovih kožnih pantalona. Bio je uspešna pop zvezda. To je akademski svet dovodilo do ludila…

… Glavna tajna grupe ’The Doors’ jeste u poeziji. Bili smo bitnici koji su pisali i svirali rokenrol. Bilo nas je četiri muzičara: jedan od nas – Džim − svirao je rečima.”

                                                                                         Ray Manzarek, the Doors

 

Bio je zaista romantični, tragični pesnik, zagledan u sebe i mogućnost prolaska kroz „vrata percepcije” ka beskonačnom, „dionizijsko-remboovski pijani brod” i zaneseni trubadur rođen za „beskrajne noći”, koji je doslovno živeo i umro za umetnost, za vlastite ideje i snove… Bio je neprilagođeni usamljenik, marginalac i stranac u svetu apsurda, zla i podmukle zlobe, neko ko je beskompromisno i isključivo sledio samo svoj put, razapet između neba mogućeg i pakla nedosanjanog… Bio je jezivo iskren čovek, neko ko je vlastiti, jedinstveni duh beskompromisno ispoljavao… Bio je velika, tragična duša, koja je pevala o sopstvenom kraju kao svom jedinom prijatelju… Jedinstvena duša, razigrana na besmrtnoj vatri muzike, pesme kao jedinog iskrenog prijatelja koji s nama ostaje do kraja… Jedinstvena, beskrajno hrabra, ogoljena, očajna i bolno iskrena duša koja je pre konačnog kraja i „velikog sna” poželela da čuje „vrisak leptira” i „otkaže pretplatu na uskrsnuće”…

Bio je istinski bluzer čiste duše, čiji besmrtni bluz krici i stihovi poput „Back door man”, „Roadhouse blues”, „Close to you”, „Who do you love”, „Little red rooster”, „Crawlin’ king snake”, „Been down so long” ili „Cars hiss by my window” odzvanjaju kao večni kosmički eho i diraju isto tako čiste i nevine duše, čineći melem za mnoge neisceljene rane sluđenih i obespravljenih ljudi širom sveta, sveta koji ga nije voleo, prihvatao ili želeo da razume… Džim Morison je jednostavno bio suviše nezgodna, hrabra i opasna kombinacija lepote, smelosti i inteligencije za jedan ovako oslabljen, zao, prazan, perfidan i glup svet, koji radi sitnih radosti i koristoljublja pluta ili tone sve dublje i nepovratno, zasnovan na sili i gluposti… Morison, sledeći svoj autentični put i rutu svojevoljne „lagane kapitulacije”, zgužvao je ljudski vek u vlastitih dvadeset sedam ovozemaljskih godina, ničeovski, kroz Blejkov „put preterivanja”, stigavši u „dvorac mudrosti”, dvorac za većinu nedostupan i namenjen samo najhrabrijima „s one strane dobra i zla”… Stigao, ostavivši kao dalji putokaz svetlosti i opomenu vlastitu besmrtnu poeziju i umetnost, dobivši, u zamenu, od smrti krila i postavši anđeo, ovaj put nezemaljski, večan i lirski prozračan…

 

                            „…Carstva blaženstva, carstva svetlosti.

Nisu svi rođeni za slatke radosti,

neki su rođeni za beskrajne noći,

za kraj noći…”

 

Ako je modernizam predstavljao širi skup radikalnih umetničkih pokreta koji su izvršili „subverzivni” kulturni raskid s dotadašnjom tradicijom, a avangarda radikalni oblik modernizma koji je pokazao da se umetnošću može izvesti revolucionarni preobražaj života, društva i kulture, te promeniti svet estetizacijom života, onda je bitnik i pesnik Morison sve to do krajnosti pretvorio u jedinstveni nihilistično-individualistički bunt, proizašavši iz kulturnog rascepa Amerike, podeljene veoma oštro turbulentnih šezdesetih godina 20. veka. Tokom druge polovine pomenute decenije, nastupajući kao frontmen i pesnik unutar benda „The Doors”, Morison biva označen kao simbol  radikalnih, antisistemskih buntovnih snaga, oličenje pobune mase mladih ljudi, alternativnih, andergraund pokreta, nihilistični antijunak veoma opasan po društvo…

Ozloglašeni FBI počinje da ga prati, diše mu za vratom, hapsi ga sve češće na samoj pozornici i priprema konačnu osvetu „demokratskog” Sistema, protiv kojega je drski Morison „nepravedno i ničim neizazvan” bezobrazno ustao… Čekala se samo prava prilika, koja je ubrzo i stigla… Naime, količina rezignacije i negativnog naboja rasla je s vremenom u Morisonu, tražeći izlaz, oslobađajući ventil za nagomilane frustracije i nepravde – kako umetničke, tako i lične, sociološke… Pozorišna predstava provokativne andergraund trupe „The Living theatar”, koju je Jim sa oduševljenjem pogledao početkom 1969. godine, radikalno politički je progovorila o duhu jednog nemirnog vremena: „Do promena se može doći samo odbacivanjem svih pravila…”, inicirala je konačnu eksploziju Morisonovog nagomilanog bunta i rezignacije svim i svačim.

Legendarni koncert benda „The Doors”, održan 4. marta 1969. Godine, u pretrpanom i uzavrelom bivšem vojnom hangaru, u Majamiju, u Morisonovoj rodnoj Floridi, bio je kap koja je prelila čašu sistemskog strpljenja, strpljenja svih dežurnih moralizatora, urlatora i večnih, sveprisutnih dušebrižnika, tačka preloma nakon koje je Amerika definitivno „uzvratila udarac”, podižući mesec dana kasnije optužnicu protiv Morisona zbog „nemorala i skandala” – penisa pokazanog svim licemerima i zlobnicima… Iznerviran i frustriran glupošću, svim mogućim pritiscima i ucenama, nerazumevanjem i zlobom sredine, Morison napokon svu svoju nagomilanu gorčinu istresa do kraja, obraćajući se publici: „Slušajte sad ovamo!”, kao pucanj je odjeknuo promukli Morisonov glas, prekinuvši koncert i jezu potonje uskomešane tišine prisutnih. „Ja ne govorim o revoluciji! Ja ne govorim o demonstracijama! Samo vam kažem da se zabavljate. Ja govorim o ljubavi! Ljubav, ljubav, ljubav, ljubav, ljubav, ljubav, ljubav… zgrabite svoju jebenu voljenu osobu. Hajmo! Hej, čujte, ja sam usamljen! Treba mi malo ljubavi, svi vi! Treba mi malo zabave i ljubavi, srce!… Vi ste gomila jebenih idiota! Vi ste gomila robova koja dopušta drugima da im kažu šta da rade! Koliko dugo će vas naguravati okolo? Možda volite to! Možda volite da vam je lice zagnjureno u govna! Šta ćete preduzeti u vezi s tim?!”

Nakon Majamija, ništa više nije bilo isto – usledile su sve moguće zabrane i ucene. Po ko zna koji put u istoriji „stranaca, svih onih koji ne pristaju da sagnu glavu, ćute i prave trule kompromise” ostao je gorak ukus u ustima – sudbine grupe „The Doors” i Džima Morisona bile su zapečaćene… Prećutno, mučki, uz saglasnost manje-više svih… Okretanje leđa valjda je već deo tradicije u takvim situacijama…

Okidač, koji je tada povučen, bio je fatalan za Morisona dve godine kasnije – 3. jula 1971. godine pronađen je mrtav pod „nerazjašnjenim” okolnostima, u „gradu  svetlosti”, tami zabranjenih i odbačenih… Ista sudbina zadesiće čitav jedan hrabri, alternativni radikalni pokret mladih i jednu jednostavnu ljudsku ideju – potragu za slobodom ili možda samo snovima, neuhvatljivim duhom FANTOMA SLOBODE… Jahači oluje zauvek su utihnuli…

Smrt Džima Morisona pretvorila se u legendu i neprovereni mit. Istina je da niko ne zna kako je zapravo umro, kako je i na koji način zauvek nestao ili otišao čovek koji je iz temelja, kao niko pre ni posle njega, gotovo sam uzdrmao neverovatnom silinom jedno brutalno, rigidno, perfidno i izuzetno nasilno društvo i zemlju koja će od slobodarske i pionirske s vremenom postati neka vrsta „sofisticiranog koncentracionog logora” za neposlušne i nepodobne… Bez ikakvog političkog angažovanja i učešća u okviru pacifističkog hipi pokreta, Morison će postati jedan od simbola otpora, radikalnog bunta i reza, beskompromisni borac u potrazi za slobodom ili možda fantomom slobode koji neuhvatljiv kruži kroz krvavu i perfidnu istoriju zlog starog sveta i njemu sličnog, ljudskog roda…

 

 „Besciljno lutamo slepim orbitama, bespomoćni, usamljeni.”

Related posts:

Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture
Kako napuhati drveni kotač
Nova Aleksandrijska biblioteka

7 Comments For This Post

  1. Šerman Says:

    Stari Džimbo…

  2. Vesela Says:

    Prvi rokenrol tekst na sajtu? Skoro da sam stekla predrasudu da vas rok kultura uopšte ne interesuje…

  3. shaka zulu(f) Says:

    Fantastičan tekst, koji prikazuje svu širinu i intermedijalnost r’n'r kulture, posredstvom jednog od njenih najvećih predstavnika. Uvek sam se čudio mrtvilu naših humanističkih institucija, koje se libe da intenzivno i potpuno naučno proučavaju r’n'r stihove. A srpska rok kultura ima, bogme, šta da ponudi u tom smislu… Nekako sam odavno osetio pritajeni rokerski kontekst ovog sajta…:)

  4. Pink Frojd Says:

    Jedno veeeliko BRAVO za tekst o Morisonu! Oduševljen sam…

  5. Aisha Says:

    Jednako oduševljena!! Odličan tekst!

  6. Poluks Says:

    Sve je više sumnji da je FBI umešan u ubistvo Merilin Monro, Džima Morisona, Kurta Kobejna…
    Pitam se, pitam se, ko je sledeći ?

  7. Strahinja Says:

    Teza prethodnika nije bez osnova, setite se samo filma Olivera Stouna o čuvenoj grupi, taj reditelj je uvek imao, hm, “specifične odnose” sa vrhovima američkog establišmenta…

Ostavi komentar