Đorđe Stanojević i Beogradski univerzitet

Posted on 08 March 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Đorđe Stanojević i Beogradski univerzitet

 

„Naučna utakmica otvorena je za sve narodnosti bez razlike pa dakle i za Srbe.

Ali moramo priznati, da smo mi do sada u njoj slabo,

da ne rečem nikako, učestvovali. Razlog tome nije u oskudici sposobnih

ljudi za taj posao već jedino u tome, što naučna istraživanja koštaju novca,

ona su skupa a mi novca nemamo.

Nemamo ga ne stoga što smo puka sirotinja,

već stoga, što svoj, od naroda veoma teško pokupljeni novac,

trošimo na, ne samo uzaludne i beskorisne,

već očevidno štetne političke borbe i agitacije.

Jer da je Srbija samo četvrti deo onog novca,

koji je upropastila na nazovi parlamentarne eksperimente i izborne besposlice,

kojima je danas ceo naš narod demoralisan,

utrošila na naučne i ekonomske zavode i ustanove,

ona bi dolazila među najozbiljnije i najobrazovanije evropske države.“[1]

 Ukoliko smo mi danas, prema aktuelnom teorijskom diskursu, živi promatrači raspada dve ideje, koje su bile regenerativni modus evropskog duha i osnov svih razvojnih linija nauke i kulture u celini – raspada vizije budućnosti i raspada „estetike promene” po sebi – onda se jedan integrativni pogled, zasnovan na širokoj duhovnoj skali, doima kao privilegovana forma. U kontekstu srpske nauke i kulture, ukupno delo Đorđa Stanojevića[2] i po kvantitetu i raznovrsnosti i po kvalitetu i značaju, zahteva, u tom smislu, punu revalorizaciju i uzoriti status.

Fizičar, astronom, meteorolog i popularizator nauke u savremenom smislu[3] – ovaj rektor Beogradskog univerziteta (1913-1921) je u mnogim oblastima svog, gotovo renesansnog delovanja, bio predvodnik: prvi srpski astrofizičar, prvi pisac univerzitetskih udžbenika iz fizike, autor prve sačuvane fotografije u boji kod nas, kao i prve fotomonografije sa slikama u boji, autor naše prve knjige o vazduhoplovstvu[4], čovek koji je u Srbiji ostvario prvu radioemisiju i prvi rendgenski snimak, a pre svega, čovek koji je „osvetlio” Beograd pre mnogih drugih evropskih prestonica (ali i mnoge druge srpske gradove: Užice, Leskovac, Čačak, Zaječar…) i koji je izgradio prvu srpsku hidrocentralu i to po sistemu naizmeničnih struja svog prijatelja Nikole Tesle.[5] Živeći u doba zamašnog razvoja elektrotehnike i nauke o elektricitetu, Stanojević usvaja moderne tekovine gotovo

 


[1] Đorđe M. Stanojević, Etar i elektricitet u modernoj fizici, Nastavnik, 4 (5), str. 368-379, 1893 (pristupno predavanje na Velikoj školi, održano 16. marta 1893, prilikom stupanja na Katedru fizike).

[2] Videti: Đorđe Stanojević – život i delo: povodom 150 godina od rođenja, zbornik sa istoimenog naučnog skupa, SANU (Ogranak u Novom Sadu), Novi Sad, 2008. Takođe, upućujemo zainteresovane istraživače na najcelovitiju bibliografiju Stanojevićevih radova, kao i tekstova o njemu: Marija Šešić, Petar Miljanić, Đorđe M. Stanojević (1858-1921), u: Život i delo srpskih naučnika 7, Biografije i Bibliografije, knj. 7, SANU, Beograd, 2001, str. 29-68.

[3] Videti: Đorđe M. Stanojević, Zvezdano nebo nezavisne Srbije, Kraljevsko-Srpska državna štamparija, Beograd, 1882; Iz nauke o svetlosti, Srpska književna zadruga, knj. 28, 1895.

[4] Videti: Đorđe M. Stanojević, Šetnja po oblacima, Kraljevsko-Srpska državna štamparija, Beograd, 1884.

[5] Đorđe Stanojević je bio onaj koji je Teslu dočekao u Budimpešti i doveo ga u jedinu posetu Srbiji, 1. juna 1892, a objavio je 1894. godine i knjigu o njemu. Videti: Dorđe M. Stanojević, Nikola Tesla i njegova otkrića, Štampa ŠIP Srbija, Beograd, 1976.

 

Djordje_M._Stanojevic

paralelno sa njihovim pojavljivanjem u svetu[6] i tako postaje pionir elektrifikacije, elektrotehnike i savremene industrijalizacije, kroz preobraženje zastarelih manufakturnih radionica u moderne elektrificirane fabrike. Njegovo insistiranje na uključivanju Srbije u sistem međunarodnih standarda i implementacija metarskog sistema, kao i modernizacija obrazovanja i lični primer popularizacije nauke, ne u anahronom dositejevsko-prosvetiteljskom već u sasvim modernom duhu – svedoči o jednom evropskom i svetskom naučnom modelu u kontekstu srpske kulturalne paradigme.[7]

Sudbina je htela da se ovakav čovek – koji je upravo nalik svom velikom savremeniku i prijatelju, Tesli, verovao da su plodovi nauke opšteljudsko dobro koji treba da služe isključivo poboljšanju uslova života i razvoju čovečanstva – nađe na čelu Beogradskog univerziteta, u vreme najvećeg iskušenja u njegovoj istoriji: u doba Velikog rata.[8] Tada se ovaj univerzitet suočio sa mogućnošću s kojom se retko koji univerzitet u istoriji sreo: mogućnošću fizičkog nestanka. Ovo je svoj vrhunac ispoljilo u bombardovanju Beogradskog univerziteta, 1914. godine, od strane Austro-Ugarske ratne mašinerije.[9]

Onaj koji je prvi među savremenim teoretičarima uzviknuo o smrti čoveka, zapisao je i sledeće: „Danas čitava jedna nacija može da bude izložena smrti kako bi se u nekoj drugoj naciji obezbedio opstanak. Princip moći ubiti radi života postao je sada vladajući princip međunarodne strategije, a opstanak sada nije legalni opstanak suvereniteta već biološki opstanak određenog stanovništva.”[10] Ovakva zlokobna misao, aktuelizovana tekućim pokušajima istorijske revizije Velikog rata, u kontekstu njegove stogodišnjice, bazirana je na razlikovnom principu: veliki-mali. Po istom principu je bila, tada, pre sto godina, sprovođena politika „čišćenja” intelektualnih kapaciteta neprijateljskog malog naroda, kroz fizičko uništenje duhovnog blaga, kulturnog nasleđa i intelektualne elite, u

 


[6] Upravo zahvaljujući Stanojeviću, Beograd je bio jedna od prvih osvetljenih evropskih prestonica, a prvi tramvaj je, zbog njegovog rada, pokrenut u Beogradu samo šest godina posle prvog tramvaja u Ričmondu u Americi. Takođe, samo pet godina nakon izgradnje Tesline hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima, zasnovane na polifaznom sistemu naizmeničnih struja, Stanojević u Užicu, na Đetinji, umesto gradnje nove mehaničke radionice gde bi voda bila pokretana pomoću mašina, predlaže i sprovodi izgradnju savremene (Tesline) hidrocentrale. Izgradnjom prve radiostanice, aktivno je doprineo ostvarenju svoje vizije izrečene sledećim rečima: „Dete koje želi da govori sa svojim prijateljem, a ne zna gde se on nalazi, pozvaće električnim glasom koji samo on čuje… i čuće odgovor: ‘Ja sam u dubini rudokopa, na vrhu Anda ili na širokom okeanu’…”.

[7] Uostalom, nećemo prećutati ni pomen mnogobrojnih problema s kojima se, usled nerazumevanja, Stanojević sretao u domaćem okruženju. Pored ogromnih borbi koje je morao voditi sa ondašnjom akademskom zajednicom oko implementacije metarskog sistema i, naročito, električnog, a ne gasnog osvetljenja Beograda, naročito je simptomatičan podatak o odbijanju Stanojevićevih naučnih radova iz fizike sunca od strane Srpske kraljevske akademije, iako su bili odobreni od strane pariske Akademije nauka i Stanojevićevog prijatelja i mentora Žila Žansena, svetski priznatog astrofizičara. Ovo najbolje svedoči koliko su njegovi radovi bili iznad nivoa tadašnje naučne javnosti u Srbiji. Činjenica da je ovaj velikan bio gotovo zaboravljen – čak i od strane Instituta za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu koji je osnovao, sve do 1988. godine, kada je obeleženo 130 godina od njegovog rođenja – stoji danas kao krupna opomena kulturi iz koje je potekao.

[8] Videti: Dragan Trifunović, Đorđe Stanojević, profesor i rektor Univerziteta u Beogradu, izdanje autora, Beograd, 1997.

[9] Videti više o tome: G. M. Stanoiewitch, Le bombardement de l’Universite de Belgrade, Paris, 1915; sa predgovorom slavnog francuskog fizičara Lusijen Poenkarea.

[10] Videti: Fuko, Mišel, Rađanje biopolitike: predavanja na College de France 1978-79, prev. Bojana Novaković, Gorana Mijić, Bojan Stefanović, Jelena Mihailović, Marko Božić, Svetovi, Novi Sad, 2005.

 

kontekstu čega je i izvršeno bombardovanje Beogradskog univerziteta. Slično tome, nekoliko decenija kasnije, prilikom novog bombardovanja, ponovo zasnovanog na sličnom razlikovnom principu, prva bomba će pasti na Narodnu biblioteku Srbije.

Međutim, jedan drugačiji pogled na stvari, zasnovan na principu sličnosti, danas se, ukoliko ne odustajemo od ideje humaniteta, čini umesnijom formom. Prema studiji Laku-Labarta i Nansija „Književni apsolut”[11], o ideji modernosti (ovde je sagledavana kroz primesu umetnosti i života, projektovana kao rizik kako za društvo tako i za same stvaraoce) se može govoriti i kao o posledici nezavršenog projekta romantizma i to prevashodno onog nemačkih romantičara iz Jene. Ako u ovom kontekstu tumačimo zamašno interesovanje nemačke kulture za srpsku narodnu tradiciju u doba romantizma ili konstantno interesovanje srpske kulture za nemačke kulturalne vrednosti (sam Đorđe Stanojević je krajem XIX veka boravio na usavršavanju na Univerzitetu u Berlinu), što naročito eskalira u doba pred Prvi svetski rat, onda time demonstriramo mogućnost sagledavanja dve kulture po principu sličnosti, bez obzira na činjenicu da je jedna od njih reprezentativna u svetskim razmerama. Jer, ukoliko bismo nacionalnu i evropsku nauku i kulturu zamislili u koordinatnom sistemu, zamišljena kriva bi u antologijskim delima ili stvaraocima tzv. malih kultura svakako morala biti uvek pri vrhu grafikona, zajedno sa onima iz tzv. velikih kultura. Svi oni, ruku pod ruku, čine jedan zajednički evropski diskurs. Kad god promišljamo, naime, zdrav razum, strogu nauku, kulturu ili kritički um, van bilo kakvih ideoloških kalupa, mi se krećemo prevashodno u evropskom diskursu. U punom opsegu i evropskom dometu, to se manifestuje, u kontekstu naše kulture, u stvaralačkoj ličnosti Đorđa Stanojevića.

Renesansna ličnost ovog čoveka[12] i njegove brojne aktivnosti – kojima je, bez obzira na njihovu raznovrsnost, uvek bila zajednička ideja humaniteta – danas se može tumačiti kao model obnove, Habermasovim rečnikom rečeno, „integralnog razuma”.[13] Samo takav razum može, u savremenom okruženju, sagledati stvarnost kroz koprenu nagomilanih i često iskrivljenih informacija. Ovaj čovek-univerzitet upravo kao rektor Beogradskog univerziteta u doba ratno, postaje, tako, metafora jednog pacifističkog i kosmopolitskog principa sličnosti. Baš onako kako je, u svom nadahnutom predavanju, još prilikom pristupanja Katedri za fiziku tadašnje Velike škole u Beogradu, Đorđe Stanojević sam naglasio: „Zar je nauci zadatak da usavršava ratne sprave; zar je njena dužnost da obučava vojnike, potpomaže razdor među ljudima; zar nauka umesto da širi na ceo ljudski rod blagotvorne rezultate svojih pronalazaka, da podržava i pomaže da se hiljadama ljudskih života tamani.”[14]

 


[11] Videti: Lacoue-Labarthe, Philippe, Nancy, Jean-Luc: The Literary Absolute: the Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, 1988.

[12] Pomenimo i činjenicu da je Đorđe Stanojević, između ostalog, bio i učesnik dve naučne ekspedicije, da je predlagao reviziju kalendara, da je stigao da se bavi i voćarstvom i botanikom, a bio je i jedan od osnivača svetskog pokreta za esperanto.

[13] Videti npr.: Habermas, Jirgen, Filozofski diskurs moderne: dvanaest predavanja, preveo Igor Bošnjak, Globus, Zagreb, 1988.

[14] Đorđe M. Stanojević, Etar i elektricitet u modernoj fizici, Ibid.

Related posts:

O Stevanu Pešiću, sa setom
Sava Hilandarac, monah i bibliotekar
Neponovljivi šarm Rahele Ferari

7 Comments For This Post

  1. Šerman Says:

    Onaj citat na bilborde da staviš, svuda po Srbiji, da se ljudi probude.

  2. Menhir Says:

    Ama, gdje smo stigli od 16. marta 1893. do 16. marta 2014? Nigdje! Svaka vam čast za ovo.

  3. Bora Says:

    Kakav fenomenalan tekst! Ovo bi pred izbore trebalo čitati ujutro u podne i uveče na svim medijima. Konačno neko da progovori o pravim vrednostima, a ne o sitnim dušama i članovima raznih minornih interesnih zajednica. Neka ih sve odnese profesor Voland! Zaista, jedno veliko bravo za tekst u pravom “kulturnoherojskom” maniru…

  4. Strahinja Says:

    Menhire, od kuda znaš da 16. marta 2014. godine nećemo nikud da stignemo! Imamo još čitavih nedelju dana za “razbuđivanje”, u pamet junaci…

    Sjajan tekst o još jednom zaboravljenom velikanu ovoga naroda….

  5. Stalker Says:

    Strahinja, bojim se da se ipak mrak nadvija nad Srbiju! Ovo jeste jedini put – milion puta ponovljena istina ipak će naići na pažnju onih koji treba da čuju, a istinu svedoče upravo ljudi kao što je bio Đorđe Stanojević. Veliki aplauz za tekst i odabir ličnosti o kojoj, na sopstvenu sramotu, nisam do sada ništa znao! Eto, nema aboliranih za ono što nam se dešava…

  6. Aisha Says:

    Kad bismo bar u jos nečemu bili dosledni kao u neprekidnoj borbi za vlast, repetativnim izborima i voljenim foteljama…džaba nam Nušic, džaba nam Domanović, džaba Stanojević. Kakvu nam jos sveci priliku vrgoše, a mi ništa..

  7. Strahinja Says:

    Boro, drago mi je da si setio “profesora Volanda”, taj fiktivni lik je danas u Srbiji življi od mnogih stranačkih funkcionera ove ili one orijentacije, sve je to, moji prijatelji, nebitno, važno je odnegovati i sačuvati intelektualnu elitu čiji je ponosni pripadnik bio i Đorđe Stanojević, da se u Srbiji nikada ne desi ni Solunski ni Sremski front…

Ostavi komentar