Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

Posted on 06 December 2014 by heroji

 Siniša I. Kovačević

    Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

 

Povodom 60. godišnjice objavljivanja „Imaginarnog muzeja“ („Le Musée imaginaire“, 1954), u Francuskoj se i ove godine nastavljaju programi u znak sećanja na Andrea Malroa (1901-1976), pisca, teoretičara umetnosti, čuvenog ministra kulture, ali i buntovnika, revolucionara koji je u mlađim danima neposredno učestvovao u burnim zbivanjima svoga vremena.

Jubilej povodom objavljivanja Malroovog čuvenog dela, ne prati pompa kao 1996. kada su povodom 20. godišnjice smrti zemni ostaci velikana preneti u Panteon. Tako se jedan od najznamenitijih i najkontroverznijih svedoka 20. veka pridružio besmrtnicima koji počivaju pod kupolom ovog monumentalnog zdanja, u neposrednoj blizini drevne Sorbone.

Malro je bio Parižanin po rođenju, međutim, on je i simbolično, jednako kao i stvarno, bio pravi izdanak francuske prestonice, tog centra duha i svih manifestacija duha, grada u kojem se „kafane i knjižare dodiruju“. Nakon što je maturirao u jednoj od slavnijih pariskih gimnazija, Malro se bavi izučavanjem dalekoistočnih jezika i kultura. U to vreme počeo je da se druži sa već istaknutim figurama francuske umetničke scene – Pablom Pikasom, Andre Židom, Maksom Žakobom. Upravo na njihov podsticaj počinje da piše, tako da već kao devetnaestogodišnjak objavljuje prvi esej pod nazivom „O kubističkoj poeziji“.

Od čega je živeo ? Od knjiga. Govorilo se da je kod bukinista, na kejovima Sene, pronalazio retka bibliofilska izdanja i preprodavao ih specijalizovanim knjižarama. U godinama siromaštva, posle Prvog svetskog rata, luksuz i umetnost su na ceni. Tako i mladi Malro, „stručnjak za istočne civilizacije“, dolazi na ideju da otputuje u Kambodžu i spase od zaborava i propadanja skulpture sa jednog budističkog hrama. Kada je postao sumnjiv vlastima i dospeo u zatvor, iz Pariza stiže peticija kojom se zahteva neizostavno oslobađanje „buduće nade francuske književnosti“. Među potpisnicima su Breton, Žid, braća Galimar i drugi.

Ovom epizodom otvara se avanturistička storija krcata podvizima i preokretima, podržana moralno-političkim stavovima i protkana solidnom armaturom literarnog dela. Na gotovo svim putovanjima po Dalekom istoku Malro ima problema sa kolonijalnim vlastima. Poznato je njegovo pomaganje kineske revolucije, naročito nastojanja da se iz Šangaja proteraju japanski i zapadni kapitalisti. Hitlerov dolazak na vlast, na početku nije previše uzdrmao evropsku intelektualnu elitu. Malro je, međutim, bio izuzetak i na nacizam je upozoravao još 1935. u svom delu „Vreme prezira“. Aktivno učestvuje u borbi španskih republikanaca, delujući kao pilot i komandant internacionalne eskadrile „Espanja“.

Tokom Drugog svetskog rata uključuje se u borbu protiv nacista, najpre kao običan vojnik a kasnije kao komandant brigade Alzas-Loren. Kada je već ovenčan dvostrukom slavom – velikog pisca i ratnog heroja, upoznaje generala De Gola. Bio je to izuzetno važan susret jer će Malro do kraja života ostati njegov odani prijatelj, saradnik i poštovalac.

U privremenoj vladi (1945-1946) on je bio ministar informisanja, a kasnije je punih deset godina (1959-1969) bio ministar kulture. Malro je postao etalon prema kojem će se ubuduće meriti uspešnost svih kojima je poveren ovaj značajan državni resor. Izuzev njega, danas se pominju samo dve velike ličnosti koje su bile na čelu svojih Ministarstava kulture – Horhe Semprun (španski pisac, ministar u vladi Felipea Gonzaleza) i Melina Merkuri.

Malro,_prednji_korični_li st

            Malroa je privlačio fenomen umetnosti. U delima „Imaginarni muzej“ i „Umetničko stvaranje“ iznosi svoja razmišljanja o različitim vidovima ljudske kreativnosti. Njegov program obuhvatio je sprovođenje utvrđenih zadataka u okviru radija, televizije, pozorišta i svih drugih ustanova od kulturnog značaja za zemlju. Malroovo ministrovanje zapamćeno je najviše po zalaganju za obnovu spomenika arhitekture, promovisanju moderne umetnosti i otvaranju svojevrsnih centara kulture po celoj Francuskoj.

Kada je general De Gol 1959. bio izabran za predsednika Republike, dobio je u nasleđe zemlju u vrlo teškom stanju. Prestonica Pariz, nekada sjajna i blistava metropola iz epohe bel epoka nalazila se u žalosnom stanju. Grad je bio prljav, zapušten, siv, sa spomenicima i javnim zgradama oštećenim zubom vremena, dugog trajanja, vlažne klime i opšte nebrige. Sa fasada crkve Notr Dam otpadali su čitavi delovi dekorativnih elemenata. Ništa bolje stanje nije bilo ni sa opštom arhitekturom svih ostalih pariskih zgrada.

Malro je imao potpunu slobodu da politiku na polju opšte kulture i obnove Pariza sprovede u delo. Obrazovao je stručni umetnički savet koji je bio sastavljen od najpozvanijih intelektualaca, umetnika, arhitekata i istoričara umetnosti, restauratora, novinara. Tako su, zahvaljujući predsedniku De Golu i njegovom ministru kulture Malrou, Francuska i Pariz doživeli pravi preporod. Francuska je postala vodeća zemlja Evrope, a obnovoljeni Pariz evropska prestonica izuzetne kulturne ponude.

Grandiozan u svemu čega se poduhvati, Malro je paralelno radio na afirmaciji svojih prijatelja umetnika i na omasovljenju likovne kulture. Šagal, Brak, Mason, Pikaso, Đakometi dobijaju narudžbine finansirane iz državne kase, a Baltus postaje direktor Vile Mediči u Rimu. Malro je pokrenuo mnoge projekte restauracije dela, a predano je radio i na inostranoj prezentaciji čuvenih dela iz francuskih muzeja (omogućio je da „Mona Liza“ bude izložena u Vašingtonu, a „Miloska Venera“ u Tokiju i Kjotu).

Organizovanje izložbe „Umetnost na tlu Jugoslavije“ 1950. godine u Parizu, u velikoj meri delo je Andrea Malroa kao ministra kulture. Po izboru profesora Svetozara Radojčića (mada je za „vođu“ postavke imenovan Miroslav Krleža), u Muzeju francuskih spomenika u Palati Šajo, predstavljena je naša srednjovekovna umetnost. Izražavajući neskriveno oduševljenje freskama Sopoćana, Malro će tom prilikom izjaviti „da uzvišenijeg i lepšeg slikarstva Evropa nije imala u periodu pre Đota.“

Nepresušne energije, Malro se oglašava i učestvuje u akcijama povodom očuvanja spomeničke baštine širom sveta. Opština Cetinje je 1968. donela odluku o podizanju mauzoleja na Lovćenu prema Meštrovićevom projektu. Reagujući na ovaj birokratski akt, istoričar umetnosti Lazar Trifunović inicirao je javnu polemiku, objavivši 1969. vrlo provokativan tekst o „asirsko-vavilonskom rešenju“ čuvenog jugoslovenskog vajara. Strana štampa pažljivo je pratila ovaj događaj, a podršku očuvanju kapele na Lovćenu dali su i Andre Malro, Gabrijel Marsel, Žan Kasu i drugi stručnjaci i umetnici svetskog glasa.

Kada je Sorbona uputila apel francuskim piscima i intelektualcima da daju lični doprinos bogaćenju fondova Narodne biblioteke Srbije, razorene u nemačkom bombardovanju Srbije, Malro se odazvao tako što je biblioteci poslao rukopis svoje knjige „Glava od vulkanskog stakla“ (objavljena 1974. i posvećena Pikasu).

Ustanik protiv kolonijalnog ropstva, zapovednik internacionalne eskadrile u Španskom građanskom ratu, pukovnik u Pokretu otpora, prvi ministar za kulturu Pete republike, pisac „Nade“, „Ljudske sudbine“ i „Antimemoara“, ostavio je za sobom dubok trag. Preminuo je 23. novembra 1976. godine. Dve decenije kasnije njegovi posmtni ostaci preneti su pod krov zdanja u kojem počivaju Volter, Mirabo, Ruso, Mara, Viktor Igo, Emil Zola i drugi francuski i svetski velikani.

De Golovi i Malroovi naslednici nastavili su trasiranim putem. Svaki sledeći predsednik imao je uglednog ministra kulture, i svaki je ostavio novi spomenik ili arhitektonsko zdanje. Posle Malroa, veliki trag u resoru kulture ostavili su Žak Lang, Žak Tubon, Filip Dust-Blazi. Istovremeno, svaki od predsednika obeležio je svoj mandat nekom od monumentalnih građevina. Žorž Pompidu je podigao Kulturni centar Bobur, Žiskar d’Esten je u adaptiranoj želežničkoj stanici otvorio Muzej Orsej. Predsednik Miteran izgradio je novu operu na Bastilji i veliku piramidu u dvorištu Luvra.

Slavoluk čoveku, posvećen francuskoj prestonici za treći milenujum i velika Nacionalna biblioteka ostali su kao spomenici Miteranovog drugog mandata. Širak je otvorio most Mijo kao i Muzej Branli, čuveno delo Žana Nuvela. Za vreme Sarkozija, Francuska je dobila Dom arhitekture u Parizu. Posle ceremonije otvaranja predsednik je u Jelisejskoj palati ugostio šesnaest „krunisanih glava“ današnje arhitekture – Ričarda Rodžersa, Zahu Hadid, Rema Kolhasa, Toma Mejna i druge.

Dobra pouka kako civilizovani narodi i uređene zemlje cene svoju kulturu i brižljivo biraju ličnosti ministara koji rukovode ovom oblašću.

Related posts:

Slavko Vorkapić
Neponovljivi šarm Rahele Ferari
Draginja (Draga) Ljočić Milošević – avangarda srpskog feminizma

6 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Prema ovom sjajnom tekstu, Srbija i srpsko društvo “i dalje” čekaju svog Andre Malroa

  2. Stalker Says:

    Fenomenalan tekst!

  3. singe 021 Says:

    Za potrebe pomenute izložbe “Umetnost na tlu Jugoslavije“ održane 1950. u Palati Šajo u Parizu, u Beogradu je urađeno 160 kopija fresaka iz manastira s područja Srbije i Makedonije. Nakon završetka postavke i povratka eksponata u zemlju, otvorena je Galerija fresaka u Beogradu, kao drugi muzej te vrste u svetu. Inače, Andre Malro je 1971. primljen u SANU, i zajedno sa drugim inostranim članovima (Bendžamin Britn, Antonjin Dvoržak, Henri Mur, Fernan Brodel, Viktor Igo, Lav Tolstoj, Česlav Miloš, Harold Pinter,…), uveličao je ugled ove naučne ustanove.

  4. Šepseskaf Says:

    E tako jedna velika nacija odaje priznanje svom velikanu, a ne onako kako smo mi “sramno” ćutali o Njegošu… Usput, ove je godine i godišnjica Skerlića, braće Popović – gotovo se ništa, osim jedne književne večeri, nije na tom polju radilo. Skerlić je možda danas prevaziđen, možda je pravio istorijske greške, ali je simbol jednog vremena u kome je postojala hijerarhija i u kome su nacionalne kulturne vrednosti čuvane kao svetinja, a iste su se, bogme i proizvođene.
    Detalj, koji navodi autor ovog odličnog teksta o Malrou, u kom se opisuje Malroova svojevrsna donacija Narodnoj biblioteci Srbije posebno svedoči o osetljivoj empatiji velikana spram tuđe kulturne baštine. Šta onda reći za one koji ne haju ni za svoju. Kada je reč o izvučenoj (nekako podrazumevajućoj) paraleli o ministrima kulture i uopšte značaju koji ozbiljne nacije pridaju istoj, to radije ne bih komentarisao…Reći ću samo jedno: džaba i dobrog ministra, ako ne postoji vizija države i sistem koji će tu viziju da sprovede. Podavismo se u formalnostima, tenderima i sličnim glupostima, a kultura nam, kao i društvo u celini, tonu u sve grđi mulj, iz koga nam, bojim se, neće biti izlaza… Drago mi je zato, da postoje bar negde na vebu, ljudi koji očigledno razmišljaju svojom glavom. Šest ludih je dovoljno za promenu sveta!:)

  5. Šerman Says:

    Znam za jad s Njegoševom kapelom i za Meštrovićevo faraonsko rešenje, znam šta je Meša Selimović rekao o tome, pročitao sam nedavno i Lomparov komentar u Duhu samoporicanja, ali nisam znao da je Malro ustao u odbranu Njegoševe poslednje volje. Dabome, ne samo zbog toga, svaka čast za ovaj tekst…

  6. Opsenar Says:

    Da, Šermane, trebalo bi da pročitam studiju Mila Lompara “Duh samoporicanja”, sa više izvora sam dobio potvrde da je knjiga odlična

Ostavi komentar