Insomnia

Posted on 10 February 2015 by heroji

Dimitrije Duracovski

Preveo- Vujica Rešin Tucić

 

odlomak iz romana Insomnia

Segment I

Ujutro, kada sam došao u muzej, u kancelariji sam zatekao kolegu, arheologa Josifa Dalva, kako stoji nadnesen nad svoj radni sto i gleda u nekakvu geografsku kartu.

- Šta je to, kakva je to karta? – pitam ga dok sipam vrelu kafu koju je on već prigotovio.

Moj kolega, arheolog, fin je čovek. Lepo se slažemo svih ovih godina otkako radimo zajedno. Nije mnogo govorljiv, gleda svoj posao, koji savesno obavlja, koliko mu to znanje dozvoljava. Osećam, ponekad, da nekakvo nezadovoljstvo izbija iz njega i tada se trudim da ga oraspoložim, pričajući mu šale, ali to kao da ga se ne dotiče. Pretpostavljam da to nezadovoljstvo i letargija koju mu čitam sa lica imaju svoj koren u njegovoj neostvarenosti kao stručnjaka u oblasti u kojoj radi – rezignacija je njegova postojana pratilja. Veoma često mu se dešava, usred razgovora, da odluta u mislima, kao da nije tu, čak ponekad pomišljam da nečujno razgovara sam sa sobom, šapuće, da bi se odjednom prenuo, kada ga zapitam nešto. U tim trenucima izgleda mi kao da se budi iz sna, gleda me zbunjeno, ne shvatajući šta se dešava. Zatim se izvinjava, kaže: “Oh, oprosti, nešto sam se zaneo razmišljajući.” Ali, ja znam da njegovo nezadovoljstvo dolazi iz prostog razloga što on zaista nema načina da iskaže svoju stručnost, barem ne dovoljno – teritorija koju pokriva arheološko odeljenje muzeja skromnih je arheoloških nalaza i lokaliteta, a ono što se u proteklim godinama otkrilo, u najmanju ruku, daleko je od snova svakog ambicioznog arheologa – da barem jednom u svom radnom veku oseti uzbuđenje pred senzacionalnim otkrićem koje će ga proslaviti. Ali, slavne avanture duha, senzacionalna arheološka otkrića uvek, kao po pravilu, događaju se drugima. A moj dragi prijatelj Dalvo, koji stoji nasuprot meni i gleda u geografsku kartu, definitivno njima ne pripada.

Podižući pogled prema meni, odgovori:

- Gledam na mapi neka mesta. Dođi ovamo… da ti pokažem… vidiš ovo? Egipat. Ukazala mi se lepa mogućnost da otputujem tamo. U novinama sam video oglas turističke agencije Polet, putovanje u Egipat, sedam dana za 300 maraka… putuje se avionom, obezbeđeno spavanje sa doručkom. Mnogo puta sam pomišljao da otputujem tamo, znaš i sam da me stara egipatska civilizacija ushićuje, a i sramota me je što do sada, ako izuzmemo studentske ekskurzije u Grčku, nigde nisam putovao. Čvrsto sam rešio – ići ću. Već sam uplatio prvu ratu. Šta misliš, a? Možda i ti da pođeš?

- Idi – kažem mu – kad si već rešio. Pretpostavljam da je Egipat prvo mesto koje svaki arheolog treba da vidi. One neverovatne piramide, čudo jedno, pa Dolina kraljeva, Karnak… sfinge, mumije. Meni je, iskreno da ti kažem, iako je arnažman izuzetno povoljan, ipak skupo. Ne što su to velike pare, već imam neke troškove, obnavljam stolariju u kući, sva je već bila dotrajala… a i studenti čekaju od mene pare. Možda nekom drugom prilikom…”

Rekao sam to s malim osećanjem krivice. Da budem iskren, pare nisu bile razlog moje nezainteresovanosti za putovanje. Arheologija me, istini za volju, nije previše zanimala. Ti  prašnjavi predmeti, ta mutna prošlost, ti delovi, fragmenti i artefakti o nečijem postojanju koje se davno okončalo, sve to beše toliko daleko od mene, tako nespojivo sa mojom prirodom. I moja profesija, fotografija, toliko je različita od one mojega prijatelja. Svojim fotoaparatom želim da zaustavim trenutak, da ulovim sadašnjost. Da, da, sadašnjost je ono što me najviše zanima, a ne neke tamo iščezle, zapravo pokopane i izgubljene, mrtve civilizacije. Razume se, posao u muzeju obavljam savesno i profesionalno – ako se javi potreba, idem sa arheologom i njegovim timom, fotografišem nalaze otkrivene na lokalitetu, razne predmete iz antike, pretežno iz rimskog perioda, fragmente keramike, posude, novac, delove mozaika, grobove, ostatke kostura i pogrebnih darova. Nisu to ko zna koliko značajna otkrića, sve je nekako fragmentarno, razni slučajni nalazi, skromni po obimu, ništa značajno i senzacionalno.

U godinama koje su prohujale i danima koji su već postali navika, pričao mi je moj prijatelj, čežnjivo i sa strašću, o slavnim arheološkim otkrićima, o genijalnom arheologu-amateru Hajnrihu Šlimanu, o senzacionalnom otkriću Prijamove Troje, o čudesnom otkriću Agamemnonove grobnice. Video sam Agamemnonovo lice, rekao je s neizmernim uzbuđenjem Šliman, stojeći pred zlatnom posmrtnom maskom, za koju su eksperti kasnije utvrdili da ipak nije bila Agamemnonova maska – o ogromnom bogatstvu pronađenom u grobnici, o nebrojenim zlatnim predmetima i skupocenoj zlatnoj ogrlici koja je krasila vrat Sofije, lepe Grkinje, gospođe Šliman. Pričao mi je moj prijatelj, u dugim zimskim danima kada aktivnost muzeja zamre, o neverovatnoj civilizaciji koja se razvila na terenu Mikene, ali najviše od svega voleo je da mi priča o onome za čim je najviše čeznuo, o neshvatljivoj i ni sa čim uporedivoj civilizaciji drevnog Egipta. Slušao sam njegove monologe u danima koji su jednolično prolazili, njegove priče koje, nažalost, nisu previše uticale na moja shvatanja da su to samo pusta i zaludna fantaziranja o nečemu što je bilo nekada, tamo negde, daleko od nas, i što nema ama baš ništa zajedničko sa svetom u kojem živimo, sa našim svakodnevnim bitisanjem.

I sada, ovog jutra, dok pijemo kafu u našoj kancelariji, moj prijatelj arheolog s uzbuđenjem mi izlaže svoje planove o predstojećem putovanju u zemlju njegovih snova – Egipat.

Pieter Bruegel the Elder - The Seven Virtues - Patience

 

Segment II

 

Ideja koja nam govori o sažimanju vremena i prostora nije samo ideja fantastične literature, već je i ideja fragmentarne filozofije mašte, koja pokušava da osmisli vrtoglave varijacije, groteskne, tragične, ćutljive ili glasne, o ovom ili onom događaju, o ovoj ili onoj ličnosti, sa istinitim ili apokrifnim podacima.

Kada je reč o literaturi, logika simulakruma se odnosi na distinkciju između stvarnog i apokrifnog, odnosno, platonovskim jezikom rečeno, između istinitog i lažnog. Reći će se: falsifikovanje događaja, lica, istorije! Ali, da se prisetimo kako književnu logiku simulakruma ubedljivo brani Margerit Jursenar, kada, približno, kaže da je uputno, kada su već preduzete sve mere radi istorijske tačnosti, i netačnosti, imaginaciji omogućiti njezin udeo. To znači da se strasno i istovremeno detaljno i slobodno obnovi neki lik i ponovo se otkrije u nekom od narednih trenutaka. Najzad, bez tog udela, ako se predamo jedino tačnosti i “kopiranju”, izmaći će nam ono o čemu želimo tačno da govorimo. Čak sa “apokrifnošću”, sa simulakrumom koji deluje u stvarnosti, doći ćemo do istine. Događaj, lice, uvek sadrži ono što jeste i ono što nije. U njemu se prepliću sve ljudske mogućnosti. U njemu je verovatno sadržano samo zato što je neverovatno, kako kaže crkveni otac Tertulijan.

Kao san je gledanje filma Nosferatu, kao nejasna dečja strahovanja pred nerazumljivim šapatima, snovima koji sadrže neke neodređene ili zabranjene predele… drhtaj u grudima pri pomisli na neobično događanje. Ali, to nije onaj nekadašnji Nosferatu Murnaua, sa Maksom Šrekom, od kojeg vas, dok ga gledate, obuzme osećaj kao da vas je dotakao ledeni dah iz drugog sveta, već Hercogov rimejk, film čudesne, oniričke atmosfere, ali nije zastrašujući, već fantazmagoričan, fantastičan i previše tužan.

 

Segment III

 

Danima me prati pomisao da ću morati da prenesem kosti mog oca. Vlasti su neumoljive, ultimativne – ili ih dižite, ili ćemo ih raskopati, buldožerom. S jedne strane, postoji odbojnost da se to uradi da se ne bi (kako čudna pomisao!) uznemirile kosti – s druge strane, dolazi mi intrigantna i ne manje bizarna ideja, iz književnih, a u stvari egoističkih razloga, da se sačini priča o detetu koje nije prisustvovalo i kojem će, ipak, posle trideset i sedam godina, pod prinudom biti omogućeno da prisustvuje.

Jesen je, već – oktobar, a leto nije otišlo, sunčaju se ljudi i kupaju, ali je najlepše šetati se kraj vode. Magistar Romil priča mi o njegovom putovanju u Zagreb, ali me to ne interesuje, kao što me ne interesuju ni Budim, ni Pešta, odakle tek što se vratio doktor Tomanoski. Da li mene nešto interesuje?

 

Ne sećam se ničega.

Jednostavno, više se ne sećam.

Znam da sam bio u Tokiju.

Znam da je bilo proleće 83.

Znam.

 Segment IV

Na Bogojavljenje, a to je bilo pre dva dana, piše u novinama, umro je Despotov. Gledam  zaprepašćeno u naslov i fotografiju, ne mogu da verujem. Vojislav Despotov je voleo i bio voljen, krećući se između praznog lista hartije i plave pustoši kompjuterskog ekrana – piše u novinama Vujica – Na tom putu ja sam negde zastao, kao senka na zidu kroz koji je on prošao. Setio sam se večeras Voje Despotova, dok napolju pada sneg, njegove pesme Pada dubok sneg. Gledam nekoliko fotografija, snimljenih u leto 1983. godine, pred šankom u hotelu “Drim” – gleda Despotov u objektiv kamere, ali ne u fokus, već negde pored, kao da mu pogled klizi izvan, napolje, prema nečemu, a to nešto se ne vidi, s druge strane je, a ja stojim uz njega, poduprt laktom o šank, gledam nekuda, verovatno nikuda. Toga dana pitao sam na recepciji da li je pristigao, a recepcionar, gledajući u knjigu pred sobom, reče – da, došao je, pošto mu je ugledao ime. Uputio me je u Press, bio je tamo i radovao se što se vidimo posle pet godina. Neraspoložen, mamuran, pročitao je pesmu na mostu, spominjući mi ime, ali to se izgubilo u šumu reke i njegov glas je otišao nekuda sa njim, izgubio se prema severu. Pojavljuje se sada Despotov, kao bleda senka, kojoj ne pamtim glas, tonalitet, boju. Bio je spor i suzdržan u pokretima, neponovljiv i jedinstven u svojim jezičkim bravurama, najbolji od svih koji pripadaju novosadskom krugu. Javio sam se u Novi Sad, kod V.R.T. – a, oglasila se njegova žena Nada. “Znaš već”, pita me. “Da”, rekao sam joj, “pročitao sam u novinama”. “Dok je davao intervju, na promociji u Beogradu, pozlilo mu je. Umro je iznenada. Na pogreb su došli mnogi, iz Slovenije, iz Zagreba je došao Boro Radaković. Vujica je izašao da se vidi sa Borom, sigurno su u nekoj kafani. Reći ću”, kaže Nada, “Milici, da si se javio”.

Sneg pada i ove noći, i tamo, pokriva njegov grob, meko i nečujno… pada dubok sneg.

Ostaće u nečijim sećanjima, i u mojim, i trajaće ta sećanja dok lik ne izbledi kao glas što je iščezao, ostaće neki stih da me podseti da mi je bio prijatelj.

“Da”, rekla je Nada sinoć, dok smo razgovarali, “i ovde pada sneg”.

A toga jutra, na formularu koji mi je dala službenica sa šaltera za telegrame na pošti, napisao sam nekoliko reči, upućenih njegovoj porodici: Nikada neću zaboraviti Voju. Bio mi je prijatelj. Sada je na nebu, među zvezdama. Pomislio sam da je previše patetično, ali sam ipak dao formular službenici. Zaprepastio sam se kad mi je rekla iznos koji treba da platim. “Ne čudite se previše”, rekla mi je ona videći moje zaprepašćenje, “cena je ista i za Amsterdam i za Novi Sad”. Kako sam se bedno osećao. S osećanjem krivca, skratio sam poruku, a službenica mi reče: “Polovina prethodne sume”.

Related posts:

Unutrašnji govor II
Zabela
Džon

3 Comments For This Post

  1. Razjareni bik Says:

    Veoma mi je drago da je tekst Dimitrija Duracovskog pronašao put do ovog sajta, prevodioca romana sam znao baš kao i Voju Despotova, legendarnog pesnika i boema o kojem gospodin Duracovski piše prisno, prijateljski…

  2. Pink F(r)ojd Says:

    Pa sjajno! Odlična proza… Uživao sam. A prevodilac je vidim najveći srpski neoavangardista Vujica Rešin Tucić… Gde nalazite sve ove sjajne ljude…

  3. Opsenar Says:

    Neko od mojih prethodnika je već primetio, a ja ponovo ističem: saradnja srpskih umetnika sa Makedoncima je izuzetan primer kulturnih pregnuća pripadnika oba balkanska naroda. Koliko su samo puta Stevan Raičković i Miodrag Pavlović učestvovali na “Struškim večerima poezije”, slavnoj manifestaciji u čast pisane reči…
    Šta tek reći o drami i filmu “Bure baruta” Dejana Dunkovskog…

Ostavi komentar