Stipan i Dušan

Posted on 21 November 2015 by heroji

Pero Zubac

Stipan i Dušan

 

O slikaru Stipanu Kopiloviću (1877–1924) kanim odavno da zapišem poneki redak divljenja, ali učiniću to kada uspem da vidim sve njegove sačuvane slike. Sve što znam o njemu naučio sam iz knjiga Bele Durancija i iz jednog, davnog, večernjeg razgovora sa slikarem Dušanom Noninom. Dva njegova rana pejzaža („Pejzaž“, ulje, iz 1907) i „Brod na Seni“, ulje, iz 1908. godine) mogla bi biti dovoljan dokaz o raskošnom talent ovog našeg velikog slikara, koji je, bezobzira na monografski i esejistički trud Durancijev, zlata vredan, nedovoljno poznat i priznat u našoj likovnoj javnosti.

 

I njegova izuzetna slika iz poznijeg perioda („Topolska crkva“, ulje, iz 1923. godine), koja ga predstavlja već odmaknutog od postimpresionističkih iskustava, mogla bi biti povod za esej. Ali ova priča je preplitanje sećanja i iščitavanja davnih tekstova, a Stipanu je u slavu.

Dušan Nonin, slikar novosadski i jedan od najboljih naših konzervatora, treća će godina, ne odlazi biciklom na Petrovaradinsku tvrđavu u svoj atelje, a poslednjih godina, kada smo se sretali, govorio mi je da mu je već teško da nosi bicikl uz stepenice, da bi se, predveče, spuštao u grad, skoro uvek u isto vreme, da su se po njegovim silascima mogli satovi navijati. Govorio je malo a bio prijatan sagovornik. Slikar klasičnih motiva, na uljima puno istorijskih reminiscencija, a sve rađene veštinom starih majstora.

Otišao je od nas tiho kako je i živeo.A mnogo, premnogo iza sebe ostavio.Ne sećam se da je dobio crnogorsku Trinaestojulsku nagradu za podvig izmeštanja manastira Piva sa dna budućeg jezera, možda jeste, volio bih da jeste, ali ja bih to znao.Ne sećam se ni da je dobio od crkvenih vlasti Orden Svetog Save, voleo bih da se varam, ali biće da se ne varam, ja bih to znao. Ali, tešim se, nikada to nije pominjao a umeo je da priča sa toliko vatre u glasu o zaboravljenom slikaru Stipanu Kopiloviću, tako lepo kao da prelistava stranice vremeplova zapisanog u nekoj knjizi čije su strane teške i prevrću se sporo.Uspeo sam da ga nagovorim da u njegovom rodnom selu napravimo televizijski zapis o njegovom detinjstvu i ranim likovnim iskustvima.Sestra mu je iznela prve njegove đačke radove. Sa Noninom sam uvek razgovarao o prošlom vremenu. Bio je sav u vremenima iza nas.

U Rukoveti  broj 6–7 iz godine 1991. U Durancijevom Dnevniku (Beleške iz dnevnika) ispod datuma 18. 8. 91. ima jedna tako esejistički gusta i durancijevski pregnantna, a puna podataka, beleška, koja se naslanja na ove moje redove, a u njoj je i jedna nepoznata Antićeva pesma, ili bolje rečeno malo poznata njegova pesma, jer je nema u njegovim knjigama, i iz nje citiram nekoliko odlomaka i pesmu, svakako:

„Danas je rođendan Duška Nonina, slikara i konzervatora. Do odlaska u zaista zasluženu mirovinu bio je saradnik Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Kao i ostalim zaštitarima, sedište mu je bilo u Petrovaradinskoj tvrđavi, tamo mu je i slikarski atelje. Kako svojevremo u zavodu, tako i sada u ateljeu, teško ga je naći. Čak ni rođendan da mu se čestita! Obično je na terenu, negde gde znalaštvom i veštinom, nadarenošću, strpljenjem i osobenom predanošću vraća spomeničkoj baštini prvobitan izgled i negdašnji sjaj. Doduše, restaurirajući freske po manastirima sticao je i sebi ugled. Preseljenje manastira Pive kod Plužina u Crnoj Gori stekao je svetsku slavu skupa sa jugoslovenskom konzervatorskom praksom. Prenošenjem cele crkve Uspenja Bogorodice, izgrađen eu XVI veku, nanovu, tri kilometra udaljenu lokaciju naša je zaštita bila primer brige o graditeljskoj baštini. Spasena je od potapanja u akumulacionom jezeru Mratinjske hidrocentrale, 1982.godine. Nonin je sa saradnicima tada preselio preko 1000 m2 dragocenih fresaka. Radilo se danju ali i noću – da se ubije dosada u pustošnoj čamotinji…

Dusan Nonin Careva svadba

Dušan Nonin_ Careva svadba

…Proveo je radni vek u nemom dijalogu sa freskama, ikonama i nečijim slikama. ‘Privlači me to slikarstvo, masivni zidovi,ogromne dimenzije i vremenske dubine…’ – kaže Nonin, obrazlažući privrženost svome pozivu. Pokojni pesnik, FerikaFeher, obrazložio je njegovu delatnost rečima: ‘Dokazuje: ljudsko je bitisanje samo tren a /dejstvo/ ljudsko/g/ stvaralaštvo/a/ trajno…’

Duško Nonin je 1983.godine radio na restauraciji zidnih slika u bajmočkoj crkvi. Podignute su po prvi put skele od vremena kada su  posle slikara Stipana Kopilovića bile razmontirane. Dok je restaurirao slike Karolja Jakobeija iz 1889, odnosno kompozicije Stipana Kopilovića, 1907/08. slikane na plafonu transepta, prvi put mi se pružila prilika da se uspnem na rukohvat ostvarenjima o kojima sam razmišljao i pisao…

…Nonin je valjda sklopio prijateljstvo sa Kopilovićem u dugim danima pažljivog i mukotrpnog rada na spašavanju bajmočkih slika.Znatno kasnije, 1991, kada smo priredili prvu kompletnu izložbu malog broja očuvanih slika StipanaKopilovića, nešto preko dvadesetak eksponata, radi uspeha izložbe Duško je u znak svog priloga restaurirao, očistio i osvežio ulja ovog nadarenog i nedovoljno poznatog umetnika. Kopilović je umro i sahranjen u Bačkoj Topoli, 13.marta 1924. a grob mu se izgubio.“

Sećam se detalja iz ateljea Noninovog, na visokim policama u staklenim teglama sačuvao je preparirane crnogorske ljute zmije otrovnice, suve trave, uspomene, prah.

Obećao sam i pesmu, objavljenu u „Dnevniku“ 1975. godine, koju je, a Mika Antić je to zaslužio, Duranci sačuvao od zaborava:

„On pripada /nomadima umetnosti,/ tim vrednim neimarima/ koji vraćaju vreme/ i ostavljaju ga/ za uspomenu večnosti./ On je jedini/ u Evropi koji uliva/ poverenje /da će se spastic /drevna propala blaga /naših ikonopisa. / Dobar/skroman čovek, /ni nalik na čudotvorca /a čuda mu /iz ruke /izleću /kao zlatne ptice.“

Pesma je, očito je, pisana kao zapis u prozi, pa prelomljena u stihove. Ja sam je vratio u prvo bitan oblik. Znam da se ni Antić, ni Nonin, ni Stipan, ne bi ljutili što sam ih spojio u ovoj priči o vremenima koja se ne smeju zaboravljati.

Related posts:

Dva adepta
Đoka Jovanović
Ljubici-Cuci Sokić

5 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Nisam ni slutio da je slavni pesnik legendarnih “Mostarskih kiša” blistavi esejista, trk po knjigu Bele Durancija o slikaru Kopiloviću. Bilo bi lepo da pesnik tekstove o Slobodanu Tišmi, Kopiloviću (verujem da ih ima još…) objedini u knjigu…

  2. Plavi cvet Says:

    Dugo vam nije bilo Pere ovde. Njegovi su tekstovi blago.

  3. Karlo Says:

    Opsenar, ima jedna knjiga s njegovim esejima ove vrste. “O vremenu i nevremenu”.

  4. Pink Frojd Says:

    Lepi tekstovi starog Pere. Ima ovde na sajtu još nekih divnih tekstova od istog autora;)

  5. Opsenar Says:

    Vidi Karlo, javi mi se preko privatnog mejla da razmenimo kontakte i da mi kažeš gde si pronašao knjigu?

    Možeš li mi je pozajmiti na nekoliko dana?

Ostavi komentar