Evropska unija, organizacija država u krizi

Posted on 30 December 2015 by heroji

Dragan Bunić

 

Evropska unija, organizacija država u krizi

 

I.   Istorijat

II.  Osnivanje i razvoj

III.  Zakonodavstvo

IV.  Pravosuđe

V.   Borba sa ekonomskom krizom

VI.  Izbeglička kriza

VII. Zaključak

 

 

I. Istorijat

 

Po završetku Drugog svetskog rata, sve su evropske zemlje bile veoma iscrpljene tim ratom. Trebalo je osigurati plaćanje ratne štete od strane Nemačke silama pobednicama, ali ne kao posle Prvog svetskog rata, kada je to izazvalo hiperinflaciju i doprinelo dolasku fašista na vlast. Prema planu Henrija Morgentaua,[1] posle rata, Nemačka treba da bude okupirana i podeljena kako ne bi bila u stanju da ponovo izazove svetski rat.[2] Dakle, nova Nemačka bi morala dobro funkcionisati u ekonomskom smislu i biti sposobna da plati ratnu štetu.

Sjedinjene Države, jedine sposobne da uspešno pariraju Sovjetskom Savezu koji je uprkos velikim gubicima izašao ojačan iz Drugog svetskog rata i čiji sistem se proširio na zapad do Berlina (Istočna Nemačka, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija), predložile su 1947. godine Maršalov plan. Taj se plan službeno zvao „Program pomoći za rekonstruisanje Evrope” (Programme de rétablissement européen), a faktički „Američki plan za rekonstrukciju Evrope posle Drugog svetskog rata”. Kada su komunisti uz pomoć Sovjetskog Saveza preuzeli vlast u Čehoslovačkoj, u februaru 1948. godine, ubrzalo se evropsko razjedinjavanje odnosno ujedinjevanje. Evropa se podelila na Istok i Zapad, što je zahtevalo grupisanje Zapadne Evrope u saveze vojnog, političkog i ekonomskog karaktera.

U Hagu je 1948. godine održan kongres evropskih pokreta, koji je doveo do stvaranja više međunarodnih organizacija koje kao cilj imaju kooperaciju zapadnoevropskih zemalja. Tako su stvorene Evropska organizacija za ekonomsku saradnju (od 1962, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, na francuskom Organisation de coopération et de développement économiques ili OCDE), Evropski savet, NATO i druge.

Nakon Drugog svetskog rata, Strajtova ideja o stvaranju jedne Prekookeanske unije koja bi bila sastavljena od petnaest država: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Irska, Francuska, Belgija, Holandija, Švajcarska, Danska, Norveška, Švedska i Finska,[3] inspirisala Aristida Brijana (jedan od stvaralaca Lige naroda)[4] za stvaranje jedne Unije sjedinjenih evropskih država, a Vinstona Čerčila (premijera Velike Britanije) za stvaranje jedne evropske države. Međutim, jedan od osnivača te organizacije, Robert Šuman, neposredno je učestvovao u Strajtovoj ekipi, što je bilo preovlađujuće za stvaranje jedne evropske organizacije koja nije bila evropska država, kakvu su toliko želeli Vinston Čerčil i Viktor Igo, koji ju je predlagao još u 19. veku.

 


[1]Henri Morgentau (Henry Morgenthau) bio je ministar finansija u vladi SAD, u vreme predsednika F.D. Ruzvelta.

[2] Posle kapitulacije nacističke Nemačke, 8. maja 1945, celu nemačku teritoriju okupirale su vojne sile država pobednica (SSSR, SAD, Velika Britanija i Francuska), koje su je podelile, 1949, na dve države (Istočnu i Zapanu Nemačku, DDR i BDR). Prisustvo vojnih snaga tih velikih sila prestalo je padom Berlinskog zida (1989) i nemačkim ujedinjenjem, 3. oktobra 1990. godine.

[3]Jasno je da Strajt tu nije svrstao države u kojima je fašizam na vlasti (Nemačka i Italija).

[4]  Brijan je 1929. predložio stvaranje jedne «Evropske unije» koja bi bila sačinjena od 27 evropskih država, članica Lige naroda, i Švajcarske, zemlje u kojoj je sedište te lige. Prema Brijanovoj ideji, Evropska unija imala bi regionalni karakter, sedište u Ženevi i bila bi potčinjena Ligi naroda. Unija bi poštovala nezavisnost i suverenost država članica i osiguravala njihovu solidarnost.

 

II. Osnivanje i razvoj

 

Budući da je Haški kongres totalno deformisao ideje Igoa i Čerčila za stvaranje jedne evropske države, da se nove organizacije nastale posle tog kongresa zasnivaju na državnoj suverenosti, Šumanova deklaracija (ili Šumanov plan) od 9. maja 1950. godine, predviđa stvaranje Evrope zasnovane na pragmatizmu, s tri istaknuta osnovna cilja: u kratkom roku, izmirenje između pobednika i pobeđenih, u prvom redu između Francuske i Nemačke; dugoročno stvaranje Evrope po etapama; delovanje po konkretnim realizacijama.[5] Prema stvaraocima evropske zajednice, Evropa se neće stvoriti odjednom i neće biti konstruisana u celini; ona će nastajati putem konkretnih realizacija, čineći najpre jednu faktičku solidarnost; integracija po ekonomskim sektorima; Žan Mone (Jean Monnet) i Robert Šuman (Robert Schuman) smatraju da će konstruisanje jedne ekonomske Evrope biti istovremeno konstruisanje jedne političke Evrope.[6]

Prva zajednica, Evropska zajednica za ugalj i čelik (Communauté européenne du charbon et de l’acier ili C.E.C.A.), stvorena je 1951. godine. Imala je četiri organa: Vrhovni autoritet, Skupštinu, Sud i Ministarski savet.

Godine 1954, zemlje osnivači Evropske zajednice za ugalj i čelik,[7] pokušale su sa stvaranjem Evropske zajednice za odbranu. Pet zemalja članica ratifikovalo je taj međudržavni ugovor. Kako je Francuska, jedna od članica te zajednice, od juna 1950. godine bila upletena u korejski rat,[8] a ugovor je predviđao određeni prenos suvereniteta na Evropsku zajednicu za odbranu, francuska skupština odbila je da ga ratifikuje, tako da je taj projekt napušten, a s njim i projekt Evropske političke zajednice, predviđen u jednom članu ugovora o zajednici za odbranu. Stvaranje jedne takve zajednice podrazumevalo je i naoružavanje Zapadne Nemačke, u sklopu te zajednice, što nije u skladu s već pomenutim planom Henrija Morgentaua.

Posle tog neuspeha, 1957. godine, iste zemlje su stvorile Evropsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom) (Communauté européenne de l’énergie atomique ili C.E.E.A.) i Evropsku ekonomsku zajednicu (Communauté économique européenne ili C.E.E.).[9] Cilj osnivača je bio da uzmu ekonomsku sudbinu u svoje ruke i da učine tu zajednicu nezavisnom od spoljnih uticaja, naročito Sjedinjenih Država koje su imale uticaj na nju putem Maršalovog plana i Evropske organizacije za ekonomsku saradnju.

 


[5] J. DUTHEIL DE LA ROCHERE, Introduction au droit de l’Union européenne, Pariz, 1995, str. 10‒11.

[6] ISAAC G., Droit communautaire en générale, Pariz, 1996. str. 15‒16.

[7] Francuska, Zapadna Nemačka, Italija, Belgija, Holandija, Luksemburg.

[8]U tom ratu koji je trajao od 25. juna 1950. do 27. jula 1953, prvi put su učestvovale snage OUN. Francuzi su činili deo tih snaga.

[9] Kao i u slučaju prve zajednice, zemlje osnivači su Francuska, Zapadna Nemačka, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg.

 

Prve dve zajednice ‒ za ugalj i čelik i za atomsku energiju, nisu imale obilnu aktivnost, dok je treća ‒ Evropska ekonomska zajednica (EEZ), razvila svoje aktivnosti i neprestano ih proširivala, što je stimulisalo pristupanje novih država. Ta je zajednica ustanovila zajedničko tržište u kome je praktikovano slobodno bescarinsko cirkulisanje robe.

Godine 1965, tri zajednice fuzionišu njihove izvršne organe u jednu Komisiju evropskih zajednica, kao i njihove savete u jedan Evropski savet, a od 1976, usvajaju zajednički budžet od strane jednog Evropskog parlamenta čije predstavnike biraju glasači u zemljama članicama.

Prvo proširenje Evropske ekonomske zajednice dogodilo se 1973. godine. Tada su primljene Velika Britanija, Republika Irska i Danska. Pritom, Velika Britanija je tražila prijem još od 1961. godine, ali se francuski predsednik, general De Gol, protivio njenom prijemu zbog straha da bi zemlja koja je održavala veoma bliske veze sa Sjedinjenim Državama, imala uticaja na oblikovanje Evropske ekonomske zajednice. Budući da je Francuska bila jedina nuklearna sila i stalni član Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija u toj organizaciji, moguće je da general nije želeo tu vrstu konkurencije.

Kasnije, zajednica se proširivala u više etapa (Grčka,1981; Španija i Portugal, 1986; Austrija, Finska i Švedska, 1995; Kipar, Poljska, Česka, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Malta, Estonija, Litvanija i Litva, 2004; Rumunija i Bugarska, 2007; Hrvatska, 2013). U 2014. godini Evropska unija broji 28 zemalja, a zvanični kandidati za pristupanje jesu Srbija, Crna Gora, Makedonija, Island i Turska.

 

III. Zakonodavstvo

 

Zakonodavstvo Evropske unije čine sledeći pravni akti: međunarodni ugovori, pravilnici, naredbe, preporuke i stavovi (traité, reglament, direcive, recommandation, avis). Prvi su u nadležnosti država članica (npr. Ugovor o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik), drugi su u nadležnosti Evropskog parlamenta i Saveta Evropske unije, a treći, četvrti i peti u nadležnosti Evropske komisije. Pored toga, države članice imaju njihovo sopstveno zakonodavstvo. Sedište Evropskog parlamenta je u Strazburu (Francuska), a Evropskog saveta i Evropske komisije u Briselu (Belgija).

Na pravnom planu, zajednice su imale više reformi, koje su menjale nazive organa i njihove nadležnosti. Svaki naredni ugovor ukida prethodni, ali se ponekad mora vraćati unatrag. Radi se o slučajevima gde jedna ili više članica ne usvoje predloženi pravni akt. Naime, da bi ugovor stupio na snagu, moraju ga konsenzusom prihvatiti sve zemlje članice, što neodoljivo podseća na funkcionisanje Lige naroda. U kratkim crtama ćemo prikazati to kretanje, služeći se sajtom Evropske unije (http://europa.eu/eu-law/treaties/index_fr.htm) i drugim izvorima.

Kao što je već navedeno, Briselskim ugovorom od 8. aprila 1965. godine (stupio na snagu 1. jula 1967), stvorene su jedna Komisija i jedan Savet za tri zajednice (CEE, Euratom i CECA).

Taj ugovor je ukinut 17. februara 1986. godine, donošenjem Jedinstvenog akta (Act unique européen) u Hagu (stupio na snagu 1. jula 1987). Tim aktom dovršeno je stvaranje unutrašnjeg tržišta uvođenjem slobodne cirkulacije osoba, kapitala i usluga. Stvoren je jedan Evropski savet sastavljen od šefova država i vlada zemalja članica, koji se sastaju periodično i tretiraju pitanja neophodna za zajedničku konstrukciju i koperaciju u domenu spoljne politike. Ugovori CECA i CEEA modifikovani su u smislu omogućavanja jednog prvostepenog suda koji je takođe nadležan za EEZ.

Godine 1992, 7. februara, zaključen je jedan ugovor u Mastrihtu (Act de Maastricht), koji je stupio na snagu 1. novembra 1993. godine. On je postavio za cilj stvaranje jedne „ekonomske i monetarne unije”, kao i dovršenje unutrašnjeg tržišta najavljenog jedinstvenim aktom. Ekonomska unija je bazirana na koordinaciji ekonomskih politika država članica na jednom otvorenom unutrašnjem tržištu gde vlada slobodna konkurencija, a monetarna unija ima zadatak da fiksira jedinstveni kurs razmene valuta zemalja članica kako bi se osigurala stabilnost cena i prelazak na jedinstvenu monetu Unije. Akt je predstavljen u tri stuba (trois piliers): revizija Ugovora CEE, CECA i CEEA; inostrana politika i zajednička odbrana; kooperacija u domenu pravosuđa i unutrašnjih poslova (policija, pravosuđe, carina). Evropska ekonomska zajednica preimenovana je u Evropsku zajednicu. Nakon isteka Ugovora kojim je uspostavljena Evropska zajednica za ugalj i čelik (2002. godine), njene nadležnosti su prenesene na Evropsku zajednicu. Pored toga, odlučeno je da se stvori jedna Evropska centralna banka.[10]  Akt iz Mastrihta je takođe stvorio „evropsko državljanstvo”. Razume se, nije reč o klasičnom državljanstvu, koje je u nadležnosti zemalja članica (na francuskom se državljanstvo zove la nationalité), već o evropskom građanstvu (citoyanité européenne) koje građanima svih zemalja članica Evropske unije daje pravo da se nastane slobodno u drugim državama članicama; da biraju i budu birani u državi nastanjenja prilikom evropskih i lokalnih izbora; da uživaju konzularnu zaštitu u inostranstvu obraćajući se diplomatskom predstavništvu bilo koje zemlje članice Evropske unije; da se obrate evropskom posredniku u slučajevima gde su nezadovoljni ponašanjem evropske administracije, i tako dalje[11].

Amsterdamski ugovor od 2. oktobra 1997. godine (Traite d’Amsterdam) stupio je na snagu 1. maja 1999. godine. Njegov objektiv je reformisanje institucija Evropske unije i priprema uslova za prihvatanje novih država članica. Tim ugovorom ojačana je saradnja između država članica kao i nadležnosti Parlamenta koji se izjašnjava o većem broju pitanja nego do tada.

Ugovorom iz Nice (Traité de Nice) od 26. februara 2001. godine (stupio na snagu 1. februara 2003), tretira se rad institucija Evropske unije, a naročito principi koji se odnose na donošenje odluka prilikom prihvatanja novih država članica. Trebalo je pripremiti uslove za delovanje Evropske unije s dvadeset pet država članica. Tim ugovorom je modifikovan sastav Komisije i sistem glasanja u savetu Evropske unije. Na kraju, kao najava Evropskog ustava, usvojena je još jedna konvencija „o budućnosti Evrope”.

Ugovor o stvaranju Ustava Evropske unije (Traité établissant une Constitution pour l’Europe) zaključen je u Lisabonu, 13. decembra 2007. godine (stupio na snagu 1. decembra 2009). Taj ugovor je nastavak Ugovora o sačinjavanju Evropskog ustava iz 2004. godine (Constitution pour l’Europe). Njime se izražava želja da Evropska unija postane više demokratična, efikasnija i sposobna da se suoči sa svetskim problemima, među njima, i sa onim u vezi s klimatskim promenama.

 


[10]J.DUTHEIL DE LA ROCHERE, Introduction au droit de l’Union européenne, Pariz, 1995, str. 23‒24; G ISAAC., Droit communautaire en générale, Pariz, 1996.( str. 25‒26).

[11]FAVRET J.-M., L’essentiel de l’Union européenne, Pariz, 2013.( str. 21‒22).

 

Pored proširenja prava na žalbu pred Drugostepenim sudom Evropske unije (Cour de Justice des Communautés), ugovor uspostavlja jednu legalnu bazu za političke partije država članica, daje pravo građanima na inicijativu,[12] stabilno predsedništvo Saveta, stvaranje visoke institucije za inostrane poslove (ministarstvo) i tako dalje. Kao i ranije, veće države članice imaju više glasova od malih zemalja (npr. Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija imaju 29 glasova, dok Slovenija ima četiri, a Malta tri glasa).

Rad na tekstu ustava bio je težak posao koji je započeo 28. februara 2002. godine, formiranjem jedne radne grupe od 105 članova, kojoj je presedavao bivši francuski predsednik Valeri Žiskar d’Esten (Valéry Giscard d’Estaing).[13] Evropski savet u Briselu prihvatio je nacrt ustava 18. juna 2004, ali je rad na njegovom konačnom tekstu trajao dugo i bio predmet mnogih sednica raznih organa Evropske unije. Konstatovano je da je trajna diskusija o nacrtu Ustava doprinela njegovom poboljšanju, ali nacrt nije izbegao promene čak i na toj sednici. Posle mnogo muka i natezanja, Evropski savet ge je usvojio i odlučio da će stupiti na snagu pošto ga ratifikuju zemlje članice. Međutim, na opšte iznenađenje, Ustav nisu ratifikovale dve zemlje članice koje su osnivači evropskih zajednica.[14]

Da bi se spaslo što se spasti može, 23. jula 2007. godine u Briselu je sazvana konferencija predsednika država i vlada zemalja članica koja je zadužena da sastavi novi tekst Ustava koji bi zamenio onaj koji su odbile Francuska i Holandija. Cilj je bio da se nađe politički kompromis pre Lisabonskog samita zakazanog za 18. i 19. oktobar 2007, kako bi bio potpisan pre kraja 2007. godine. Evropski savet, sastavljen od 27 šefova država i vlada zemalja članica Evropske unije, 19. oktobra je posle mnogo muka i koncesija dao podršku predlogu kojim se modifikuje Evropski ustav. U suštini, tekst preuzima većinu odredaba ustava koji su Francuzi i Holanđani odbili. Taj tekst moraju ponovo ratifikovati narodi ili parlamenti zemalja članica. Po završetku sednice, Žan Klod Junker (Jean-Claude Junker), tadašnji predsednik Evropske unije, koji je 2014. imenovan za predsednika Evropske komisije, rekao je da plan B ne postoji i da će zemlje članice same odlučiti o trenutku u kom ce predložiti ratifikaciju Ustava svojim parlamentima ili glasačima, na način kako je to određeno nacionalnim ustavima država članica.

Na kraju, budući da Evropski ustav nisu prihvatile sve zemlje članice Evropske unije, pravna situacija te međudržavne organizacije više je nego komplikovana. Videli smo da je Lisabonski ugovor od 13. decembra 2007. godine, stupio na snagu 1. decembra 2009, a zatim je modifikovan Ugovorom o Evropskoj uniji (traité sur l’Union européenne ili TUE), kao i onaj o stvaranju Evropske unije (traité instituant la Communauté européenne ili TCE). Taj ugovor je kasnije preimenovan i nazvan Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije (traité sur le fonctionnement de l’Union européenne ili TFUE). Ipak, on ih nije zamenio. Ugovor o funkcionisanju Evropske unije naziva se „modifikovani ugovor”, što znači da pravna arhitektura Evropske unije ostaje i dalje složena i bazirana na više ugovora ‒ Rimski ugovor iz 1957, Jedinstveni akt iz 1986, Ugovor iz Mastrihta iz 1992, Ugovor iz Nice iz 2001 i Ugovor iz Lisabona iz 2007. godine.

 


[12]Pravo na inicijativu građana zahteva million potpisa osoba koje imaju pravo glasa i obavezuje Evropsku komisiju da predloži parlamentu jedan zakonski projekt.

[13]Interesantno je da radna grupa predlaže da u tekstu nacrta ustava reč Unija bude zamenjena drugim različitim nazivima: Evropska zajednica (Communauté européenne), Sjedinjene Države Evrope (Etats-Unis de l’Europe) ili Ujedinjena Evropa (Europe Unie).

[14]Na referendumu od 29. maja i 1. juna 2005. godine, glasači Francuske i Holandije odbili su Ustav.

 

IV. Pravosuđe

 

Evropska unija ima jedan Sud Evropske unije, sa ulogom prvostepenog i drugostepenog suda (Tribunal de justice de l’Union européenne). Taj sud je sastavljen od jednog sudije iz svake države članice i mnogobrojnih saradnika ‒ savetnika, zapisničara, sekretara, prevodilaca. Svaki službeni jezik Unije može biti jezik procedure. Postoje takođe specijalizovana odeljenja prvostepenog suda i mogu se formirati u svakom trenutku ako se ukaže potreba. Na njihove odluke mogu se podneti žalbe drugostepenom sudu. Njegovo sedište je u Luksemburgu.

 eu1

Pored toga, svaka zemlja članica ima svoje sopstveno pravosuđe. To dvojno sudstvo, koje u određenim slučajevima predstavlja problem, trebalo bi da se kompletira jer mu je zadatak da osigura jednoobrazanu primenu i interpretaciju zakonodavstva Evropske unije. Sudovi zemalja članica su pored pravosuđa Evropske unije nadležni za rešavanje sporova iz oblasti nacionalnog zakonodavstva, što im otežava ulogu, jer moraju poznavati oba zakonodavstva.

Sud Evropske unije smatra da pravo Evropske unije ima prvenstvo nad nacionalnim pravom, čak i kad se radi o ustavnim normama država članica, čim su objavljene u službenom listu zajednice. Ulazeći direktno u pravni sistem zamalja članica, pravilnici Evropske unije, pa čak i drugi njeni akti, moraju biti direktno primenjeni od strane sudija zemalja članica i tako dolaze često u konflikt s normama njihovog unutrašnjeg prava.[15] Taj stav je izazvao reakcije država članica koje su suočene s problemom monističke ili dualističke primene tog zakonodavstva.[16]

Taj sud ide dalje u interpretiranju prava Evropske unije. On smatra da je, u poređenju s drugim, običnim međunarodnim pravnim aktima (međunarodnim ugovorima), ugovor Evropske unije stvorio jedan jedinstven pravni sistem, integrisan u pravni sistem zemalja članica.[17] Sud priznaje hibridnost tog pravnog sistema koji se, iako pripada međunarodnom pravu, nameće samo zemljama članicama, a ne i ostalima. Međutim, i taj stav treba relativizirati i reći da se sistem nameće samo onim članicama koje to žele. Da je tako, dokazuje odbijanje Velike Britanije, Danske i Švedske da prihvate evro kao svoju monetu.

V. Borba sa ekonomskom krizom

 

Svetska ekonomska kriza koja se pojavile 2007. godine pogodila je zemlje koje su imale intenzivne ekonomske odnose sa Sjedinjenim Državama, naročito u domenu finansija i bankarstva, među kojima su brojne zemlje Evropske unije. Prilikom izbijanja svetske ekonomske krize, mnogi su očekivali da će Evropska unija, koja ima svoje zakonodavne, izvršne i sudske organe, svoju monetu, svoju banku i svoje zakonodavstvo, lakše savladati krizu nego ostale zajednice, pa čak i mnoge države. Međutim, upravo je ova kriza pokazala da sadašnja struktura Evropske unije nije adekvatna.

 


[15]M. DUPUY P, Y. KERBRAT, Droit international public, Pariz, 2012, str. 492 i 494.

[16]Monistička princip primena podrazumeva direktnu primenu određenih normi zakonskih pravnih akata Evropske unije, dok dualistički princip primene podrazumeva unošenje tog akta u nacionalni pravni akt (npr. zakon).

[17]M. DUPUY P, Y. KERBRAT, Droit international public, Pariz,, str. 492).

 

Mnoge zemlje članice nisu više mogle podnositi teret državnog duga (dette souveraine), pa su počele tražiti pomoć od Evropske unije. Podsetimo se, u kratkim crtama, nekih događaja i mera koje su u toj zajednici preduzete, ponekad i s drugim organima, zajednicama ili grupama. Pošto je mere preduzimalo 17 zemalja koje pripadaju „Evrozoni”, oganičiću se na njih.

Najpre Grčka, pa zatim Irska, priznaju da se više ne mogu nositi s državnim dugom (dette publique). Nacionalni bruto dohodak tih zemalja nedovoljan je za otplatu duga i za normalno funkcionisanje države (administracija, sudstvo, socijalna zaštita i drugo). Kriza je imala za posledicu drastično opadanje vrednosti evra. Kako su i druge zemlje članice suočene sa istim problemom (Španija, Portugal, Kipar, Italija…) i kako Evropska zajednica nije u stanju da sama reši problem, 26 marta 2010. godine, Evropski savet je odlučio da bi Evrozona mogla priskočiti u pomoć zemljama članicama u krizi, pošto se pomoć zatraži od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Time je Evropska unija otvoreno priznala da nije u mogućnosti sama da se bori protiv ekonomske krize. Maratonski pregovori između Evropske unije i Grčke vlade u toku 2015. godine pokazali su da bez nadležnosti svojstvene klasičnoj državi ta zajednica suverenih država nije sposobna da se nosi s nagomilanim problemima.

Evropski savet je 1. maja 2010. godine odlučio da stvori jedan Evropski fond za finansijsku stabilnost, kojem je dodeljena suma od 750 miliona evra namenjenih za eventualno finansiranje „mera spasavanja”, kako se grčka kriza ne bi proširila na Španiju, Portugal ili čak Italiju.

Zemljama članicama koje su zatražile pomoć nameću se drastične mere štednje (mesures d’austerité), kojima bi se dug smanjivao godišnje po stopi od 8% i više, a koje faktički utiču na pogoršavanje ekonomske situacije, povećanje nezaposlenosti, opadanje kupovne moći stanovništva, smanjenje socijalne pomoći osobama kojima je ona potrebna, pa čak i sprečavanje normalnog funkcionisanja određenih državnih službi.[18]

Uprkos merama, plan nije uspeo. Situacija se pogoršala i dala povoda mnogim štrajkovima i nezadovoljstvu zaposlenih, penzionera i drugih građana uz zahtev da se mere ukinu. U Portugalu je čak ustavni sud proglasio te mere neustavnim.[19] Pored toga, kriza javnih dugova (dettes publiques) izazvala je i krizu nepoverenja na evropskom tržištu, naročito u oblasti finansija.

Posle toga, Evropska unija stvara „bankarsku uniju”. U decembru 2013, posle godinu dana napornih pregovora, ministri finansija zemalja članica Evropske unije odlučili su da uspostave mehanizme za sprečavanje opasnosti da neke banke koje padnu u teškoće izazovu novu krizu u Evrozoni. Prema njima, ova mera će sprečiti da se kriza proširi na sve zemlje Evrozone, sistem će funkcionisati od 2015. godine, a podrazumeva stvaranje jednog saveta koji će odlučivati da li treba rekapitalizirati banku ili proglasiti stečaj. Za to će biti stavljen na raspolaganje jedan novčani fond, ali se zemlje članice ne slažu da on bude odmah finansiran od strane Evropske banke. To znači da će narednih deset godina taj fond finansirati centralne banke zemalja članica.[20]

 


[18] Setimo se problema koje je bivsi grčki premijer, Jorgos Papandreu, imao sa evropskim državnicima kada je najavio da te mere vređaju državni suvrenitet i odlučio da ih podvrgne narodnom referendumu. Pritisci na njega su bili tako jaki kao i pretnje da će se Grčka izbaciti iz Evrozone, da je posle četiri dana odlučio da poništi svoju odluku.

[19] http://www.finance-investissement.com/la-cour-constitutionnelle-met-un-frein-l-aust-rit-au-portugal/a/54554

[20] http://score-advisor.com/une-problematique-union-bancaire-europeenne

 

Postavlja se pitanje kako će taj sistem moći funkcionisati kada Evrozona obuhvata samo 18 zemalja od 28 članica Evropske unije? Pre toga, 2010. godine, Evropska unija stvorila je jedan Evropski bankarski organ (Autorité bancaire européenne, ABE) koji ima zadatak da kontroliše banke 28 zemalja članica Unije. Da li je kontrola banaka Velike Britanije koja ne pripada Evrozoni, u nadležnosti jednog od ta dva organa Evropske unije i kojeg? Isto pitanje se postavlja kad se radi o Evropskom fondu za kreditno osiguranje (Fonds de garantie européen de dépôts), jer danas postoji 40 različitih sistema kreditnog osiguranja u 28 zemalja članica Unije.[21]

U januaru  2015. godine, Evropska banka odlučila je da otkupljuje javne (državne) i privatne dugove, trošeći za to mesečno 60 milijardi evra, a od marta 2015. do septembra 2016, iznos je 1100 milijardi evra. Pitanje je da li se to čini zbog poboljšanja ekonomske situacije zemalja članica Evropske unije ili iz straha što ekstremna levica, partrija Siriza, koja je došla na vlast u Grčkoj, preti da će se boriti za ukidanje dugova. Nemačka se protivi ovim merama, a ekonomisti smatraju da ih je trebalo usvojiti znatno ranije.[22]

Posle pobede ekstremne levice u Grčkoj i njenog mobilisanja u drugim zemljama Evropske unije (Španija, Portugal), te zagovaraja ukidanja javnih dugova i rigoroznih mera štednje (austerités) Unija tone sve dublje u ozbiljne probleme. Ne samo što ne uspeva da reši ekonomske teškoće, već rizikuje da upadne u duboku političku krizu koja može dovesti do toga da je pojedine zemlje članice napuste. Već izgleda sigurno da će se zemlje članice Evropske unije još više podeliti u pogledu mera koje treba preduzeti za izlazak iz ekonomske krize. Francuska će pored Grčke dobiti nove saveznike za to, verovatno Španiju, Portugal i druge zemlje koje su protiv rigoroznih mera, a Nemačka, koja je bezrezervni zagovornik pomenutih mera, rizikuje da ostane usamljena u toj stvari.

 

VI. Izbeglička kriza

 

Izbeglička kriza, koja je kulminirala u toku 2015. godine, drugi je faktor koji produbljuje ekonomsku i političku krizu i stvara ozbiljan razdor između zemalja članica Evropske unije. Ova je kriza pokazala sve slabosti Evropske unije.[23] Kao i prilikom traženja rešenja za izlazak iz ekonomske krize, naročito u slučaju Grčke, zajednica je pokazala da takva kakva je, nije u mogućnosti da se nosi s problemima. Nedostatak nadležnosti koje pripadaju klasičnoj državi, a koje Evropska unija nema, i te kako je primetan.

 cetri jahaca

U okviru Evopske unije jedni tvrde da je migracija potrebna i korisna za ekonomiju, a drugi da je štetna i opasna po hrišćanstvo; jedni dočekuju migrante raširenih ruku, dok se drugi orgađuju bodljikavom žicom, čime se jedinstvena Evropska unije razjedinjava. Nemačka kancelarka Angela Merkel izrazila je spremnost te zemlje da primi 800 000 izbeglica. Iako je razlog nepobitan, imajući u vidu starenje nemačke populacije,[24] kancelarka je optuživana ne samo od predstavnika drugih zemalja (Francuska, Velika Britanija, Poljska, Mađarska), već i iznutra (antiislamski pokret Pegida, demonstracije protiv migracije, pa čak i politička ubistva pristalica migracije).

 


[21] ATTAC & BASTA, Le livre noir des banques, Paris 2015, p.56.

[22] G. CLAEYS,  clanak «Il ne reste à la Banque centrale européenne que l’arme de l’assouplissement quantitatif» objavlen u francuskom casopisu Le Temps 17. januara 2015.

[23] Prema agenciji Frontex, između 1. januara i 30. septembra 2015. više od 710 000 izbeglica stiglo je u illegalno u Evropu, uglavnom u zemlje članice Evropske unije (cf. .).

[24] Ta činjenica važi i za druge zapadnoevropske zemlje (Francuska, Velika Britanija, Austrija, skandinavske zemlje, Švajcarska i druge).

 

Zemlje Srednje Evrope (Poljska i Mađarska) tvrde da su izbeglice opasne za hrišćanstvo, a Mađarska vlada se hvali da je „efikasno zaustavila tranzit migranata zatvorivši granice sa Srbijom i Hrvatskom”.[25] Male države, kao što su Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, Slovenija, pa čak i veće (Italija) nisu u stanju da se uspešno nose s problemom izbeglica koje dolaze u velikom broju (nemaju dovoljno finansijskih sredstava, ne poseduju infrastrukturu, stručno osoblje i tako dalje).

 Države članice Evropske unije, njih 28, nisu u stanju da se dogovore kako da reše problem izbeglica koje u talasima dolaze u Evropu preko Sredozemnog mora (Italija) i Jonskog mora (Grčka), odakle preko Makedonije i Srbije žele ući na teritoriju Evropske unije (Mađarska i Hrvatska). Nemačka predsednica Angela Merkel predložila je da se izbeglice dele po ključu, slično švajcarskim kantonima (veliki kantoni 20% a mali 1% ili manje) prema broju stanovnika i ekonomskoj razvijenosti. Neke zemlje ne prihvataju taj predlog koji ne može biti usvojen ako za njega ne glasaju sve zemlje članice Evropske unije, što je, imajući u vidu ponašanje pojedinih članica prema izbeglicama, nemoguće.

Orgađivanje granica bodljikavom žicom i pojačana kontrola i blokiranje prelaza državnih granica za prolaz izbeglica mogu da ugroze jedan od stubova na kojima počiva Evropska unija: slobodnu cirkulaciju osoba koja je najpre usvojena u Šengenskim sporazumima (accords de Schengen),[26] a onda unesena u osnivačke akte i sudsku praksu Evropske unije. Tome je takođe doprinela jedna odluka Evropskog suda ljudskih prava od 21. januara 2015. koja zabranjuje zemljama članicama Šengena da proteruju izbeglice koje su ilegalno stigle preko Turske. Ona je izazvala revolt nekih zemalja članica koje zahtevaju reviziju, pa čak i napuštanje Šengenskog sporazuma (Grčka, Italija, Velika Britanija, Belgija, Holandija, čak i Nemačka[27]). U Briselu, sedištu Evropske unije, niko javno ne traži ukidanje Šengenskih sporazuma, ali je u privatnim razgovorima evro-delegata ta opcija prisutna.[28]

Čudno je da se zemlje članice Evropske unije ne bore za eliminisanje faktora koji uzrokuju krizu (rat u Siriji, stanje u Libiji, Eritreji, Somaliji, Avganistanu i drugim zemljama iz kojih dolaze izbeglice u masama, a naročito borba protiv trafikanata koji ih dovode preko mora i koji određuju, kad, kako i koliko će ih stići u Evropu). Verovatno odgovor leži u činjenici da su neke od tih zemalja uticale ne pomenuto stanje u navedenim zemljama. Iako zapadnoevropske zemlje članice Evropske unije, koje se protive podeli migranata prema ključu (procentualna dodela izbeglica), osuđuju stav srednjoevropskih članica te unije (Poljska, Češka, Slovaška i Mađarska) prigovarajući im da su zaboravile 1956. (Mađarska) i 1968. (Češka i Slovačka), njihov stav da Evropska unija mora se najpre posvetiti borbi protiv trafikanata migranata,[29] čini mi se ispravnim.

 

 


[25] http://www.lemonde.fr/europe/article/2015/10/19/frontieres-fermees-dans-les-balkans-et-tension-en-allemagne-le-point-sur-la-crise-des-migrants_4792469_3214.html.

[26] Šengen (Schengen) je ime grada u Luksemburgu gde su 14. juna 1985. zaključeni Šengenski sporazumi. Inicijativa je dosla od pet zemalja osnivača EEZ (Nemačka, Francuska, Belgija, Holandija i Luksemburg). Zbog nesaglasnosti deset zemalja članica, koje su tada bile članice EEZ, te zemlje su htele konkretizovati slobodno kretanje osoba predviđeno Rimskim ugovorom o stvaranju EEZ iz 1957. Šengenski sporazumi su stupili na snagu 1995, a od 1999. su uneseni u institucionalni i pravni sistem Evropske unije. Danas, od 28 članica Evropske unije, njih 22 su članovi Šengenskih sporazuma (Velika Britanija, Kipar, Irska,  Bugarske i Rumunija nisu članice). Nekoliko zemalja koje nisu clanice Evropske unije pristupile su Šengenskim sporazumima (Norveška, Švajcarska, Island i Lihtenštajn).

[27] Cf. http://www.lefigaro.fr/actualite-france/2015/07/09/01016-20150709ARTFIG00266-les-europeens-ne-veulent-plus-de-schengen.php?redirect_premium.

[28] Cf. http://www.lefigaro.fr/international/2011/04/05/01003-20110405ARTFIG00749-schengen-une-citadelle-aux-remparts-fragiles.php.

[29] Radi se o vojnim intervencijama Varšavskog pakta 1956. u Mađarskoj i 1968 u Čehoslovačkoj.

 

VII. Zaključak

Iz gorenavedenog teksta može se zaključiti da je Evropska unija suočena s mnogim problemima koje ne uspeva da reši: ustav, jedinstvena monetarna unija, ekonomski problemi, problemi vezani za izbeglice (migrante) i mogi drugi, što ukazuje na to da njena struktura nije podesna za rešavanje takvih problema. Evropska unija nije država, već hibridna tvorevina, nešto između konfederacije i federacije. Ona nema klasičnu dvodomnu skupštinu (donji i gornji dom), a zakonodavna vlast nije saglasna modernoj podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, jer je prva (zakonodavna) u nadležnosti Parlamenta (zakonodavni organ) i Evropskog saveta (izvršni organ). Pored toga, monetarna unija koja ne obuhvata sve zemlje članice, čini je zajednicom «na dva koloseka», što otežava rešavanje nagomilanih problema. Aklo se zemlje clanice ne odreknu njihove suverenosti, ni usvajanje Evropskog ustava nece promeniti to stanje razjedinjavanja (desunion).

Broj sedišta u Evropskom parlamentu prema veličini zemalja članica nije dobro rešenje. To ne omogućava demokratsko glasanje (jedna zamlja = jedan glas), što stvara nejednakost i što je bilo glavni kamen spoticanja u gorenavedenim diskusijama o Evropskom ustavu. Pored toga, uvođenje stranačkih partija u taj organ nije dobro rešenje, jer građani koji su izgubili poverenje u određene partije ili kandidate na nacionalnom nivou neće za njih glasati na evropskom nivou, što ih isključuje iz pravnog zivota te institucije čije zakonodavstvo moraju poštovati.

Dve vrste pravosuđa (pravosuđe na dva koloseka), nadležnih za tumačenje i primenu istih propisa zagorčava život ne samo građanima i preduzećima, već i sudijama, advokatima i drugim specijalistima koji moraju poznavati vrlo komplikovan pravni sistem koji se sastoji od hiljada zakonskih akata, a koji su ponekad u kontradikciji. To naročito važi za zemlje sa dualističkom primenom zakonodavstva, čime se može naneti šteta građanima. Zamislimo primer gde je donesen jedan pravilnik (règlement), koji daje više prava građanima nego nacionalno zakonodavstvo. Građani zemalja članica s monističkom primenom odmah će ostvariti to pravo, dok će oni u zemljama članicama sa dualističkom primenom, čekati nekoliko meseci, možda i više godina da se odredbe tog pravilnika unesu u njihov zakon.

Evropska administracija je kolosalna, što stvara mnoge teškoće finansijskog, jezičkog i drugog karaktera. Ona mnogo podseća na administraciju Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) i poput nje, pati od neefikasnosti. Nemajući klasične prerogative države, njena konstrukcija u određenoj meri podseća na srednjovekovno ustrojstvo vlasti i neprestanu borbu centralne vlasti (Evropska unija) i vlastelina (države članice Evropske unije).

Nemoć Evropske unije da se uspešno nosi sa ekonomskom krizom koja je izbila 2007. godine pokazuje da to nije moguće uspešno činiti bez nadležnosti koje pripadaju državi, u kojoj zakonodavstvo važi za sve, koja ima jedinstven monetarni i poreski sistem i druge državne prerogative. Sam naziv „kriza suverenih dugova” (crise des dettes souveraines), govori da se države članice same zadužuju, a da Evropska unija ne može mnogo da utiče na to.

Takva nemoć izazvala je reakcije poput razmišljanja Velike Britanije da ograniči ili čak ukine slobodnu cirkulaciju građana, pa čak i da napusti Evropsku uniju. Britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron), traži da se uradi revizija ugovora na kojima se bazira Evropska unija, uvodi restrikciju građanima drugih zemalja članica Evropske unije na socijalnu pomoć i kritikuje Evrozonu. Lično, mislim da je Evropska unija učinila jos jednu veliku grešku kada je prerano uvela slobodnu cirkulaciju lica, što nije trebalo da čini pre nego što je razvila nerazvijene regione zemalja članica.

Evropska unija je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, za njen doprinos učvršćenju mira, demokratiji i ljudskim pravima,[30] a neke od njenih članica (npr. Grčka, Bugarska i narocito Mađarska) stavljaju bodljikavu žicu na svoje granice kako bi sprečile ulazak izbeglica iz Sirije. Druge zemlje članice trguju nacionalnošću, prodajući pasoše bogatim strancima (npr. Grčka, Mađarska, Španija, Portugal, Malta),[31] što podseća na trgovinu plemićkim titulama u XVIII i XIX veku. Pored toga, pojedine zemlje članice Evropske unije su doprinele haotičnom stanju nekih zemalja iz kojih dolaze mase migranata.

Sve te teškoće motivisale su predsednika Evropske komisije Žozea Manuela Barosoa da predloži članovima parlamenta Evropske unije da transformišu Uniju u Federaciju evropskih nacija (Fédération des nations européenes). Ideju je nekoliko meseci kasnije potvrdio italijanski premijer Enriko Leta. Ova dva političara su shvatila da je konstrukcija današnje Evropske unije daleko od želje Igoa, Čerčila i drugih pobornika Sjedinjenih Evropskih Država i da takva tvorevina, ni konfederacija ni federacija, bez prerogativa koji pripadaju klasičnoj federaciji, ne može rešiti nagomilane probleme.

Kada bi Evropska unija bila država, sa svojih više od 500 miliona stanovnika, bila bi najveća zemlja u Evropi i treća na svetu, posle Kine i Indije. Bez obzira na sve što nije dobro u toj uniji, ona je pokazala da se bivše zaraćene strane mogu izmiriti i dobro sarađivati u okviru jedne međudržavne zajednice. Takođe, značajne su njene zasluge, između ostalog, u oblasti promovisanja demokratije, ljudskih prava, ekonomije i zaštite životne okoline.

Treba insistirati da se ta zajednica država proširi na sve evropske zemlje i postane federacija svih naroda Evrope. Evropa, koja je prouzrokovala dva svetska rata, svojim bi ujedinjenjem u jednu federalnu evropsku državu ubrzala proces stvaranja jedne svetske federalne države, samim tim uticala i na spasavanje naše planete.

Više detalja o ovoj i drugim temama o različitim zajednicama suverenih država, naći ćete u knjizi koja će se pod nazivom Svetska federacija pojaviti 2016. godine.

 


[30] Le Nobel de la Paix à l’Union européenne, članak objavljen u francuskom listu Le Figaro,‎ 12 octobre 2012.
[31] Http://www.marianne.net/Vente-de-passeports-aux-riches-les-encheres-continuent-_a233788.html

Related posts:

Književnost i politika
Šta bi rekao Hajne?
Kirka i pisac

3 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Kriza država Evropske unije je toliko očigledna da nije potrebno previše znanja da bi se danas dokazao krizni identitet EU. Ono što u Bunićevom tekstu jeste lako dokumentovati jeste njegovo poznavanje istorije društvenih pokreta koji su doveli do formiranja Evropske unije, ali i do njene sadašnje krize…

  2. shaka zulu(f) Says:

    Pratim tekstove ovog autora. Koliko vidim, on sam je involviran u mnoga međunarodna udruženja, a kao švajcarski državljanin i čovek koji je doktorirao na korupciji, zaista je više nego pozvan da piše ove dragocene tekstove. Zanima me samo kako “heroji” uspevaju da dođu do ovako kvalitetnih saradnika…

  3. Profesor Says:

    Izuzetno stručan i znalački tekst, u kome se mogu pronaći brojne činjenice manje poznate široj javnosti. Proces integracija ima dugu istoriju, a EU je izgleda jedan neuspešan primer isti, što će, verujem, bliska budućnost potvrditi. Ipak san o ujedinjenoj Evropi neće umreti s potencijalnim nestankom EU – nego će se na zdravim osnovama vratiti još snažniji! To je moje duboko uverenje. Još jednom, moji komplimenti za tekst!

Ostavi komentar