Tag Archive | "Đorđe Marković Koder"

Tags: , , , , , ,

O dubini i raskoši korena

Posted on 18 October 2015 by heroji

O dubini i raskoši korena

Povod za razgovor sa profesorom Savom Damjanovim bila je njegova knjiga ’’Itika jeropilitika’’- a priča nas  vodi, na nekoliko veoma širokih frontova- na prvom mestu govorimo o identitetu, poznavanju korena  i sposobnosti da u sopstvenu priču interpoliramo druge…recimo… O Vuku i Mehmed paši Sokoloviću…. jeziku…  o Koderu, Crnjanskom, Paviću…. uz pravu dozu fantazmagorije, naravno….

 

 

 

1. Vaš odnos prema Vuku – koji u ovom romanu nije samo stvarna ličnost već i simbol.

Čitav roman je i fikcionalan i faktografski, dakle: Vuk je i fantazmagorična i  istorijska  ličnost. To je  biografija srpske kulture, priča o našem Identitetu, ali pre svega biografija mog najintimnijeg bića.. Vuk je jedno od božanstava stare srpske religije osim toga on je muški arhetip (kao što je romaneskna Destino ženski!). Ako govorimo o istorijskom Vuku želeo sam da jednu tako kontroverznu ličnost  vidim mimo ustaljenih klišea, jer obično su odnosi prema njemu ili negativni ili apologetski: pokušao sam da vidim ne samo šta je u njegovoj  misiji bilo destruktivno – književno ali i najšire civilizacijski!- nego i koje kontinuitete ta misija kreira i eventualno ih prenosi u  budućnosti. Za mene on je isto toliko kopča prema budućnosti i prema prošlosti, koliko je i presek, svojevrsna ograda prema njima. Paradoksalno, ali samo takve ličnosti ostavljaju dublji trag… Priča  se da je 70tih godina prošlog veka jedan profesor Univerziteta bio krivično gonjen ( i naposletku kažnjen!) zato što je svoje studente pitao: da li su umetnički  intspirativniji likovi četnici ili partizani? Odgovor je glasio: četnici, naravno, jer su protivurečni i – tragični …a partizani su „dobri momci“, pretežno jednosmerni. Slična kontraverza (nikako jednosmeran fenomen!) jeste i Vuk Karadžić, dok je njegovo vučje ime univerzalna totemska šifra . Smatram da se puno stvari – kako vidljivih tako i nevidljivih! – vezanih za kompletnu istoriju Srba prelama upravo kroz njega, zato mi je podsticajan i kao stvarna ličnost i kao simbol.

Itika-Jeropolitika

 

2. ’’Jezik je biotop istorije’’- kažete na jednom mestu. Jezik se, svakako,  kroz istoriju menja kao svako živo biće, s obzirom na okolnosti.

To je veoma važno, jer pre nego što su postojali savremeni mediji tipa fotografije, filma ili interneta, jezik je bio jedini čuvar našeg individualnog i kolektivnog sećanja. Jezičko pamćenje prenosilo se sa generacije na generaciju, kroz prostor i vreme, još efikasnije od pojave pisma (jednog od najvećih otkrića u istoriji ljudskog duha!).  Jezik je bio glavna riznica i čuvar arhetipskog, kulturološkog, istorijskog i svakog drugog iskustva, znanja i tradicije. Naravno, jezik se menjao, ali je memorisao (i svesno i nesvesno!) puno minulih civilizacijskih slojeva,uključiv i tragove najizvrsnijih individua: u tom smislu zahvaljujući reformi kakvu je Vuk izveo, obogaćeni smo za narodni jezik koji dotle nije bio integralni deo naše visoke (oficijelne) kulture iako je upravo tu bilo „arhivirano“  obilje relevantnih slojeva naše baštine- na primer neke ključne mitologeme vezane za srpsku srednjevekovnu istoriju, koje će se raeaktualizovati uvek kada se nacionalni identitet ponovo budio (najmoćnije 1804, kada otpočinje Srpska revolucija). Kažem mitologeme a ne istorijsku istinu, jer ova druga prippada nauci dok je književnost umetnost jezika. Sa druge strane ista ta reforma gurnula je u zaborav druge jezičke slojeve, predvukovske i one formirane mimo vukovske norme u 19.i 20. veku: međutim, oni su takođe čuvali i nadograđivala neka druga naša individualna i kolektivna sećanja. Podsetiću da je – recimo – stari srpskoslovenski jezik nastao prevodom hrišććanskih svetih spisa, i uopšte metafizičke literature, te da je stoga sadržao bogat apstraktni vokabular čiji značenjski koreni sežu do Antike, pa i dalje-do drevnog Egipta. Tako se desilo da smo mi  čitav kontinuitet filozofske i refleksivne tradicije u  jezičkom sećanju  zanemarili, kako bi ga  tek stotinu godina kasnije vratili u sopstveni kulturološki korpus –  zahvaljujući najoriginalnijim piscima i književnim istoričarima ( koji su „otkrivali“ domaći srednji vek, barok, klasicizam ili nevukovski romantizam). Jedan Francuz  pamti i Vijona i Rablea i Molijera i de Sada isto kao i romantičarske pesnike -sve je to njegova kolektivna i individualna tradicija ako je čitalac, a ako je pisac to su biti njegovi predhodnici, njegovi literarni preci… . A mi smo, slikovito govoreći, dugo imali samo  epsku i lirsku narodnu poeziju kao  tradiciju, odnosno romantizam i realizam koji se oslanjaju na nju. Srpski pisac nije se mogao osloniti na sve prethodnike koje je zaista imao, niti je čitalac mogao da neguje svoj ukus u tako širokoj perspektivi! Iz duhovno-genaloškog stabla suštinski su bili izbrisani Domentijan, Dimitrija Kantakuzin, Venclović, slavenoserbski spisatelji, Koder i ini..

Pitanje je svesti o dubini i raskoši korena.

Naši korenu su čvrsti i duboki, mi stoga jesmo – od ulaska u vizantijski kulturni krug pre više od milenijuma! – veoma stari evropski narod i ne moramo da dokazujemo evropski identitet. Mi smo se ulaskom u taj krug uključili u vodeće tokove evropske civilizacije isto kao što smo krajem 20-tog veka zahvaljujući našim piscima – Andriću, Popi, Kišu, Paviću  bili autentični deo svetskog kulturnog konteksta.

Knjiga na izvestan način, po mom doživljaju, predstavlja i vaše razgovore sa autorima žitija i usmene književnosti, Koderom, Crnjanskim, Pavićem i drugim piscima. Kako ste napravili tu konstrukciju? Šta mislite kako bi oni gledali na vaše dijaloge sa njima?

Nadam se da bi se radovali! Reč je o piscima koji su presudno uticali na mene, i ja se ponosim TAKVIM svojim duhovnim učiteljima. Nadam se da bi oni podržali moj put jer su i sami kroz drugačije moduse bili bliži sličnim opredeljenjima (a ne nekim jednostavnijim!). Nije to bila neka posebna konstrukcija, neki unapred smišljen plan: ovaj roman je najspontanije i najnepredvidljivije od svih mojih dela. Krenuo sam sa izvesnom  idejom pre dve godine, potom nastavio putem kojim nisam ni slutio da ću ići i jako sam radostan zbog toga: to mi je donelo kreativnu sreću, srazmernu melanholiji koja je nastupila kada sam završio roman – jer tako se okončao i moj užitak u lavirintima pisanja. Roman je, dakle, stvaran kao u transu- Stari bi rekli u božanskom nadahnuću?!- brže nego što sam i jednu svoju knjigu napisao. Stoga je napisan kao celina, „u jednom komadu“, a dijalozi sa pomenutim i nepomenutim piscima predstavljaju zapravo dijaloge sa određenim kulturno-istorijskim slojevima, njihovima  stilskim i žanrovskim obrascima, njihovim idejama: izbor može delovati proizvoljno, ali je istinit pošto se događao na nivou nesvesnog.  Kako sam u takvom kontekstu ulazio u sintaksu srpskog srednjevekovnog jezika, ili u predvukovski rečnik (na primer)?  To nisam radio racionalno: tri i po decenije bavim se istorijom srpske književnosti i bio bih krajnje netalentovan da nisam dubinski usvojio šifre svih njenih jezika! Naše raznovrsne književne matrice utisnule su se u moje biće tokom tog perioda i ja im nisam mogao odoleti. One su moje Muze, kao i Destino u ovom romanu: sa njima sam u ljubavi možda i duže od tri i po decenije, ODUVEK…

Sam naslov romana je dosta značajan- kao što je Vuk višeznačan simbol, a ne samo stvarna ličnost, isto tako i Itika jeropolitika nije samo knjiga, religiozno-filozofski spis nastao u 18-tom veku.

To je i knjiga emblema, koje imaju metafizički, eshatološki i etički smisao. Ona je, pre svega, vizuelno lepa i značenjski moćna: zato poglavlja mog romana i počinju tim emblemima.. Ova  knjiga je i simbol , a ima još knjiga koje bi mogle biti simbol naših kulturnih kontinuiteta i diskontinuiteta. Kad govorim o kontinuitetu insistiram i na budućnosti i na prošlosti, jer je minoran kontinuitet ako je vezan samo za prošlost ili anticipacija koja nema tradiciju. Itika jeropolitika je i delo perfekta i delo futura i barokni esejistički emblemarijum. U originalu, njen naslov je Etika hijeroglifika - etika hijeroglifa, pri čemu je pojam „etika“ tad podrazumevao širi filozofski i ontološki smisao od današnjeg. Kao što je Vuk narodnu tradiciju vrednosno kanonizovao i  podario je budućnosti,  barokne knjige sažimale su srednjovekovnu tradiciju i otvarale joj vrata budućnosti…

Novi Sad 28.09.2001. Prof. Dr Damjanov Sava Foto: B. Lucic

U knjizi beležite da su Mehmed paša Sokolović i Vuk dva lica iste sudbine. Zašto?

To je  važno pitanje koje se pred nas kao narod, ali i pred izuzetne pojedince postavljalo tokom burne i komplikovane istorije. Pomenutu priču sam uporedio sa trenucima kada rimska civilizacija nestaje pod najezdom varvara, tačnije novih naroda koji prihvataju jedan novi civilizacijski obrazac – hrišćanski. Taj period na razmeđi  4-tog i 5-tog veka N.E  za mene je izazovan i uzbudljiv. Postoji jedna karakteristična (istorijski ISTINITA!) scena gde predstavnik poslednjih Rimljana koji žive u sopstvenoj kulturološkoj matrici odbija pozive svoga sina (hrišćanskog biskupa!) da i sam promeni veru, jer će tako spasiti i porodični ugled  i stare civilizacijske vrednosti. Spasiće ih prilagođene hrišćanskim kodovima – poučava ga sin. Otac odgovara da će se do smrti klanjati ssvojim bogovima i čitati svoje knjige mimo hrišćanske interpretacije…. iako zna da će nova matrica pobediti! Mi smo često imali sličnu istorijsku dilemu: da li ćemo (metaforično govoreći) paliti žrtve svojim starim bogovima, starim vrednostima koje su respektabilne i koje će postojati u muzejima –  ili ćemo pokušati da se uključimo u nove tokove (poput Rimljanina-sina) , čuvajući i kroz njih svoju autohtonu tradiciju. Mehmed paša Sokolović  svoj odgovor smelo je definisao prilagođavajući se tadašnjim promenama na Balkanu, ali držeči se kolikogod je mogao sopstvenih korena: gradeći briljantnu karijeru u Otomanskom carstvu, ponovo je izgradio i Pećku patrijaršiju i niz zadužbina po zavičaju. Nema tu patetike već elementarnog realizma. Recimo, pokoravajući vojno banatske Srbe, negdašnji Bajo Sokolović piše im proglase na srpskom jeziku i tako šalje manje-više skrivenu poruku: sledite moj primer, pa ćemo sačuvati neke NAŠE vrednosti; u suprotnom, turska će nas sila zbrisati sa lica zemlje!

Kao što je i Vuk prihvatio tadašnje evropske kulturološke standarde?

 Više je no štetan mit  da je naša narodna kultura bila veličanstvena sama po sebi! Ko bi primetio njene vrhove da nije promovisana na talasu rusoizma , herderizma i uopšte evropskog romantizma?! Zato su se i Puškin i Gete i braća Grim zainteresovali za nju. U tom smislu Vuk je naučio skrivenu Mehmed-pašinu lekciju. A upravo tu je sadržano ključno pitanje naše istorije (i kolektivne i lične): kako sačuvati sopstveni identitet, a ne bitii lokalan i marginalan, tj. biti deo univerzalnog obrasca.?!Briljantan odgovor na to našao je još princ Rastko Nemanjić (potonji Sveti Sava), povezavši srpsku kulturu sa vizantijskom: dobro je razumeo najprogresivniji tok tadašnje civilizacije. Vizantija je čuvala antičko i staroegipatsko nasleđe hiljadu godina, sve do zapadnoevropskog humanizma i renesanse. Vukov zaokret, dakle, nije ni prvi ni poslednji takve vrste kod nas…

 

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Comments (4)

Tags: , ,

Ženski princip u Koderovom epu

Posted on 10 February 2013 by heroji

Dragana Bošković

Poštovаlac duge kose – Ženski princip u Koderovom epu

SAŽETAK: Koderova epika predstavlja suprotnost tipičnom srpskom romantičarskom epu, koji je prožet izrazitim muškim principom, rodoljubljem i često izdignut na refleksivnu ravan, jer Romoranka transkribuje sve značajnije romantičarske topose u ženskom ključu. Ženski princip se ne očituje samo u likovima (početak Razjasnice), već i u višeznačnosti pojma Majka, praćene ženskim atributima  – pticama, biljem, vilama. Međusobna metamorfičnost ovih reči-bića tvori tkivo svojevrsne poetičke mitologije koja predstavu o ženskom daje iz drugačije perspektive i predstavlja jedinstven slučaj u okviru ovog žanra.

KLJUČNE REČI: Đorđe Marković Koder, ženski princip, romantičarski ep

Iako specifičan, i po mnogo čemu inovativan, romantičarski ep nikako nije samonikla tvorevina, već je tekovina koja se nadovezala na dotadašnji razvoj književne tradicije, modifikujući ga prema poetičkim načelima svoje epohe. Prva polovina 19. veka predstavlja period koegzistencije nekoliko književnih pravaca, a shodno tome i poetika. Romantizam, kao pravac koji na kraju odnosi primat, svakako nosi i neke od premisa iz sentimentalističkog, klasicističkog i predromantičarskog nasleđa.[1]

DjordjeMarkovicKoder

Ipak, romantičarski ep nije samo literarno, već i nacionalno-istorijski uslovljen. Kao doba velikih istorijskih dešavanja i revolucija, kraj 18. i prva polovina 19. veka bude samosvest o nacionalnom integritetu, prošlosti i naravno – o jeziku. Iz takvih istorijskih okolnosti romantičarski ep crpi svoju najzastupljeniju tematiku – rodoljublje (Deretić 1983, 32 i 37; Živančević i Frangeš 1975, 8; Mitrović 1995, 76;  Pogačnik i Zadravec 1973, 211). Otud i glavna preokupacija prve generacije romantičara etosom, patrijarhalnim shvatanjem života, herojskim moralom, nacionalizmom (Deretić 1983, 37; Ivanić 1995, 85; Pogačnik i Zadravec 1973, 211). Kao jedan od glavnih toposa romantičarske epike, borba, čiji su junaci nacionalni prvaci i istorijske ličnosti (Ivanić 1995, 85), predstavlja tipično muški princip. Pored kulta heroja koji služi divinizaciji istorijskog (Ivanić 1995, 96) i ima budničarski karakter, ep u romantizmu razvija i motiv srca, ali ne kao simbola ljubavi, koji bi donekle uključivao i ženski princip, već opet u muškom ključu, kao središte rodoljublja (Ivanić 1995, 92), kao nešto što se vezuje za junaštvo i muški kodeks časti.


[1] Detaljnije u: Popović T. 1999, 88-105 (sentimentalistički ep) i 112-134 (klasicistički ep); Damjanov 1998, 131-186 (predromantičarsko epsko pesništvo).

 

Međutim, daljim razvojem tematike borbe, dolazi do raslojavanja epa na empirijsku i alegorijsku ravan, na zemaljski i nadnaravni svet (Ivanić 1995, 94-95), čime romantičarski ep postaje mesto rafinirane refleksije (Popović 1 1985, 37), koja se bavi večitim pitanjima poteklim iz sudbinskih pozicija naroda. Ti refleksivni pasaži sežu duboko do iskonskih mitova, arhetipova; prelaze granice ovovremenog i penju se u transcedentne sfere, stvarajući svoje vlastite filozofije, kosmogonije (Popović T. 1999, 67). Ovo traganje neizbežno povlači sa sobom i motiv putovanja, ali i motiv samoće (Ivanić 1995, 99; Popović T. 1999, 67), gde se lirski subjekat poistovećuje s kosmičkom dušom (Ivanić 1995, 98). Jer, čovek na izvesnom stupnju kulture smatra sebe mikrokosmosom (Elijade 1986, 142). Kao takav, junak koji prevazilazi prepreke, istovetan je piscu koji stvara i traga, te se oba čina mogu smatrati ritualom.[2]

No, mitsku matricu romantičari nisu izmišljali, već su je – okrenuti nacionalnoj prošlosti – našli u folkloru. Oni nastavljaju tradiciju narodne književnosti (Milosavljević 1997, 65), dajući joj svoj umetnički pečat. Folklorne mitske paralele korišćene su kako bi se stvarni istorijski događaji podigli na ravan legende, nadljudskog (Ivanić 1995, 96). Upravo se u narodnim verovanjima i običajima mogu nazreti brojne arhaične religiozne situacije (Elijade 1986, 141).[3]

I ova vrsta epa prožeta je muškim principom: muškarac je nosilac mita; on predstavlja glavnog i jedinog lika; on je aktivni činilac; on poseduje umnost, kreativnost, a pisac se često poistovećuje sa svojim junakom, dodajući mu time i epitet stvaraoca.

Stoga je očigledno zašto se književna kritika i književna istorija slažu u činjenici da romantičarski ep predstavlja poseban vid ovog epskog žanra, jer unosi mnogobrojne novine na polju tematike, u domenu jezika i umetničkog postupka (Ivanić 1995, 83-102; Popović 1 1985, 39; Popović T. 1999, 144).

No, pre svega treba napomenuti da se u teoriji književnosti žanrovi ep i spev izjednačuju (RKT 1986, odrednica ep i spev), ali i da se poistovećuju s romantičarskom poemom (Popović 2 1985, 271; Popović T. 1999, 72). Pošto je Koderova rukopisna zaostavština



[2] A ritual ‘„realizuje mit i omogućava da ga čovek doživi”(Kajoa 2002, 25).
[3] Elijade ovde upućuje na to da je seoskim zajednicama, iako odavno pokrštenim, uspelo da u hrišćanstvo uklope „veliki deo svog prehrišćanskog religioznog nasleđa, koje čuva izvesnu kosmičku strukturu”.

 

objavljena pod naslovom Spevovi, u ovom radu će se koristiti samo termini ep i spev, jer odrednica poema, koju neki kritičari upotrebljavaju kao žanrovsku determinantu za Koderovu Romoranku,  u savremenoj literaturi ima suviše široko i neodređeno značenje (Solar 1987, 152).[4]  Važna distinkcija jeste i to da ep i epika uopšte crpu svoju tematiku iz mitologije (Meletinski, 174 i 266; Popović T. 1999, 67; Solar 1987, 149), dok je junak poeme junak socijuma, koji se ne bori s neprijateljem, već sa unutrašnjim nemirom (Popović T. 1999, 150) ili pak društvom (Popović T. 1999, 67).

Dalja analiza će pokušati da dokaže da Koderov spev – iako prožet ženskim principom – pripada epu i da kao takav daje predstavu o ženi u do tada nekonvencionalnom ključu. Romoranka sadrži sve značajnije topose tipičnog romantičarskog epa (građu iz folklora, jezik, motive sna, majke, bilja, vila i ptica), ali je muški princip transponovan ženskim, kako likovima, tako i glavnim motivima.

Obe vrste srpskog romantičarskog epa, junački i religiozni, sadrže gotovo isključivo muški kod i služe se jezikom muških, odnosno epskih narodnih pesama. S druge strane, Koder, gradeći svoju epsku mitologiju u ženskom ključu, zadržava asimetrični deseterac, ne kao stih epske narodne poezije, već kao iskonski ritam srpskog jezika; kao stih koji odgovara srpskom narodnom biću, kao nešto što je sugestivno vezano za dalekosežno mitsko vreme (Damjanov 2002, 134). Mitsko vreme je uvek i sakralno vreme (Elijade 1986, 88), a Koderov spev oživljava upravo to vreme kada čovek nije govorio, kada je bio jedno s prirodom i umeo da opšti s njom, sa životinjama i biljkama (Vasović 1983, 113), kada je činio neraskidiv deo tog sakralnog sveta. Otud se u Romoranci vaspostavlja ta duhovna, teološka dimenzija, za koju je dokazano da ima svoje korene u srednjovekovnoj pisanoj tradiciji – u pleteniju sloves, koje poistovećuje reč i suštinu, Pismo i Božju blagodet (Damjanov 2002, 91-92).



[4] Razlika je prije svega u dužini: ep predstavlja „duže izlaganje u stihovima” (Solar 1987,138), a poema „nešto kraću stihovanu vrstu u kojoj se isprepliću mnogi elementi tipični za lirsku poeziju s elementima koji karakterizuju epsku poeziju” (Solar 1987 0,154). Možda upravo ova hibridnost može da zavede prilikom klasifikacije romantičarskog epa, koji prvi unosi elemente lirskog i time intenciozno oneobičava ovu književnu vrstu. Prevagu epa treba tražiti u njegovoj svrsi, koja počiva u kolektivnosti – ep „govori o stvarima koje su za celu zajednicu životno važne” (Pavličić 1983,531), i u njemu zajednica čuva svoje etos, istoriju, ali i samosvest (Pavličić 1983, 532). S druge strane, poema odražava individualno, iako podleže postupku narativnosti (Popović T. 1999,150), gde se od romantizma fabula lagano redukuje (Popović T. 1999,150; RKT 1986, odrednica poema).

 

Koderov ep predstavlja neku vrstu tužaljke mrtve ćerke koja za života nije dovoljno poštovala svoju majku, pa joj se sada obraća iz sveta mrtvih. Međutim, u spev su interpolirane panteističke epozode, koje opevaju harmoničan život bilja, ptica, vila i majke, a pod blagoslovom Neba. Taj romor prirode i bića koja je nastanjuju, predstavlja specifičnost Koderovog pesničkog jezika, koji nije lako prohodan za čitaoca.

Koderslovar

Zanimajući se za fantastično i natprirodno, transcedentno i zaumno, Koder svom pesničkom jeziku traži izvor u bajanjima, basmama i vračanjima (Vasović 1983, 106 i 112; Vukadinović 1979, 16). Kao i romantičarima toga doba, i ovom pesniku je narodni jezik poslužio kao ishodište za dalja jezička eksperimentisanja, koja se otržu od logičkog, fiksiranog značenja reči (Popović 1 1985, 39). Naslutivši da se u basmama krije onaj zaumni, nemušti jezik kojim se mogu izraziti iskonski toposi[5], Koder preuzima jezik ženske usmene poezije ne kao utilitarni materijal sa već utvrđenim značenjem, već kao svojevrsni prosede za stvaranje vlastitog poetskog jezika (Vasović 1983, 110).  Bajanje ima i svoj magijski karakter, te tako i taj jezik nosi u sebi magiju reči.[6] U svakom slučaju, Koder je u basmičnoj leksici tražio kod za magiju reči[7], i kako je bajanje „tajna, veoma sugestivna radnja”(Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica bajanje), koja počiva na asocijativnosti gde um ne bira reči, već one izviru iz iskonskog osećanja govora – potražio je ključ u sinonimici koja odlikuje ovu lirsku vrstu. Sinonimičnost i brojne etimologike, koje proizvode neobične kovanice, tipične za Koderovu Romoranku



[5] „Jezik tek približno može da izrazi (…) izrazima pozajmljenim iz područja prirodnoh ili duhovnog profanog čovekovog života; (…) ljudska nesposobnost da izrazi ganz andere (podvukao M.E.): jezik je sveden samo na nagoveštavanje onoga što prevazilazi ljudsko prirodno iskustvo, izrazima pozajmljenim od samog tog iskustva”(Elijade 1986, 56). To je upravo ona muka reči koju je Miodrag Popović pripisao Sarajliji (Popović 1 1985, 39).  
[6] Specifičnost basmičnog jezika precizno definiše Nada Milošević-Đorđević: „Potreba za magičnom funkcionalnošću reči izazvala je bogatstvo onomatopeje i aliteracije, kao i jednu novu izvangramatičku upotrebu glagolskih stanja i vremena, imeničkih oblika, posebnu poetsku, ali uvek funkcionalnu gramatiku, čija je osnova magična dinamičnost”(Perišić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica basma).
[7] Reč  „basma” vodi poreklo od indoevropskog korena *bha– što znači govorenje, glas, molba zapovest (Radenković 1996, 15), što se i krije u naslovu Koderove Romoranke. Romor predstavlja zaumni govor, razgovor sa nadzemaljskim bićima, te stoga traži i poseban jezik. Bajalica mora da izgovara reči tačno i da ih čuva u tajnosti, tako da uglavnom šapuću prilikom bajanja (Radenković 1996, 19 i 26). Kolika je konzerviranost reči, dokazuje i činjenica da neke bajalice čak i ne znaju značenje reči koje koriste (isto). A na starinu ovog žanra upućuju i teorije istraživača da basma:  1) vodi poreklo od paganskih molitvi; 2) da je povezana sa crkvenim nasleđem, tj. da predstavlja interpretaciju pisanih molitvi, i najverovatnija, 3) da predstavlja operacioni tekst proizišao iz praktične ljudske delatnosti (Radenković 1996, 68). Očigledan je i uticaj pisane magijske književnosti (apokrifne molitve, magijski zapisi i formule) koja ima svoje tri struje: vizantijsku, romansko-germansku i islamsko-orijentalnu (SMER 2001, odrednica bajanje).

 

„prezimice, ožujke žutice”, „cveling, crbe, cicev, cibabajče”, „Sladolenac”, „gonizrake”, „gorčalica”, „kako joj je život sladak, ladak”, „cincarka zlatna Zrači mrači”, „iz suznika suza joj poklizi”, „Kad će s’ moja izmenuti rana, / Kad li moja usanuti rana? / Koju napol i dvoi i troi / U nepele, brojom poe spori”, „pticu čezu, koja čezne za svoje čine i nazove je čizom

nalaze svoje izvorište u basmama:

„pipe pipunice” (Timotijević 1978, 54),  „seko sekavino” (Timotijević 1978, 101), „Trkulj, sine, trkuljčiću! ” (Timotijević 1978, 101), „naprat napratinov napratio bube” (Popa 1958, 250); zatim paralelizmi: „Rumena rumenice, crvena crvenice, zažarena žarenice; razrumeni se, rascrveni se, ražari se” (Popa 1958, 149), „reka Ognjuša (…) druga Podljutuša  (…) treća Blaguša” (Popa 1958, 181);

gde su karakteristični i izmišljeni toponimi skovani ili dobijeni derivacijom: „Lelek-Gora”, „Nevrat-Polje” (Popa 1958, 149), „Bodelj” (Timotijević 1978, 100) u značenju „izboden sin”, i sl.

Sinonimija je najsugestivnija i najasocijativnija igra reči (Milosavljević 1997, 142), ali kod Kodera reči nadrastaju svoje značenje i, kao basma, postaju dinamične – njihov cilj jeste da se rađaju i teku, da se prelivaju i isijavaju u okružju u kom su nastale (Damjanov 2002, 121). Usled toga, čest paralelizam koje bajalice koriste jeste usporedba sa vodom: „kako voda teče, tako i basma da teče” (Radenković 1996, 18). Svrha Koderovog jezika jeste upravo ta metamorfičnost i neokamenjenost reči, jer ako postanu znak – one ostaju prikovane za svoje značenje.[8] Njegove reči-bića (Pavlović 2 1985, 276) samo su usmerene ka simbolu, jer iako postoji simbol i referencija, nema referenta (Milosavljević 1997, 139 i 142). No, čak i referencija kod Kodera podleže gipkosti i elastičnosti, što katkada otežava čitanje njegovih tekstova. Stoga, njegove reči nikada ne postaju simboli u potpunosti, ali ta težnja ka simboličnom omogućava da Svet postane „proziran, pogodan da pokaže transcedenciju” (Elijade 1986, 123). Upravo ta nemimetičnost i disperzivnost Koderovog teksta dugo ga je držala na marginama srpske književnosti, jer se prvi usudio da poetski jezik ne podvrgne načelima Razuma, Logike i Smisla (Damjanov 1997, 22).



[8] Znak koji nosi religiozno značenje unosi elemenat apsolutnog i time stavlja tačku na bilo kakav oblik relativnosti (Elijade 1986, 65) i time okiva svaku dalju, drugačiju interpretaciju.

 

Kao što patrijarhalni ep govori o borbi muškarca, i u osnovi bajanja – za koje smo dokazali da prestavlja podlogu za Koderovo stvaralaštvo – leži borba između bajalice i nečiste sile (Radenković 1996, 71). I ovog puta, Koder prati nit romantičarskih motiva, ali je njegov glavni protagonista žena.

Podnaslov Romoranke glasi San Matere Srbske, za koju je u Koderovoj zaostavštini otkriveno da predstavlja jedan obimniji spev na kom je pesnik za života radio, ali ga nije završio (Vukadinović 1979, 20). Iz toga se zaključuje da je Romoranka verovatno derivat proistekao iz tog većeg speva (Vukadinović 1979, 20), ali koji, iako deo, predstavlja konzistentnu i hermetičnu poetsku celinu.

Motiv sna koji je prisutan i u romantičarskom epu, u Romoranci je dat kao specifičan, ženski motiv: anđeo Silotil sa Podbelom u snu otkriva Majci tajne Neba, pomoću kojih je ona načinila Sanaricu po kojoj ih tumači u realnom svetu (Marković 1986, 64). Ovde se jasno vidi da, za razliku od ostalih romantičara, Koder san shvata kao aktuelno stanje svesti, tj. paralelni svet, u kom odigrani događaji imaju posledice i na ovozemaljski život. San u njegovom spevu nije samo simbolička, profetska predstava, već metafizička stvarnost koja se zaista odigrava i kao takva modifikuje realnost. Njegovi likovi spoznaju svoj san – oni ga žive i proživljavaju. Zato se oni ne bude nakon sanjanog nego nastavljaju svoj stvaran život.  Ovde se nameće i intertekstualnu korespondentnost između semantike Koderovog podnaslova i hrišćanskog teksta San Matere Božije (Damjanov 2002, 142-143).[9] Onirička komponenta koja dovodi u vezu ova dva teksta, otkriva čudesnu funkciju sna: u hrišćanstvu san je stanje u kome smrtnik može da komunicira sa onostranim (Damjanov 2002, 143), a pod uticajem hrišćanskog učenja u narodnoj epici san služi kao znamenje, predskazanje (obično kobnih i sudbonosnih događaja), koje narodni pevač tumači (Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica snovi). San shvaćen kao odvajanje duše od tela (Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica snovi; Čajkanović 1 1994, 239) predstavlja idealno vantelesno iskustvo kada je



[9] Ovaj poznati apokrif je korišćen među svim Slovenima kao hamajlija (ispisana na listu hartije) ili kao molitva-apotropej (SMER 2001, odrednica Bogorodica).

 

čovek prijemčiv za više spoznaje[10].  Kao i Bogorodica i Koderova Majka u snu prolazi kroz neku vrstu inicijacije upoznavanja sa svetim tajnama, koje su opet specifične za pesnikovu mitologiju[11].

Percepcija Majke u romantizmu se svodila na Majku-zemlju, državu, na Majku-domovinu i rodnu grudu (Ivanić 1995, 88), dok sa druge strane, Koderova Majka predstavlja ne samo Mater Srbsku i Mater Božiju, već celokupnu apoteozu majčinskom principu – od arhetipa Majke-Zemlje do obične žene koja u odnosu na muškarca poseduje preimućstvo da rađa[12]. Pošto svaki čin inicijacije podrazumeva simboliku (prepo)rađanja i smrti (Elijade 1986, 157), religiozni čovek tako poznaje i činjenicu da Smrt nije konačna i da je uvek praćena novim rađanjem (Elijade 1986, 138), te je Koder smatrao da žena koja poznaje tajnu Rađanja, verovatno poznaje i tajnu Smrti i zagrobnog života. U svim kulturama status žene u zajednici se bitno menja kad postane majka (Van Genep 1910, 41), te je Koderov esencijalni mitološki motiv upravo majčino mleko (Popović 2 1985, 273), kao organska i simbolična veza između majke i deteta.[13] Međutim, Koder ga ne shvata kao fizički pojam, supstancu, već kao izvor magijskog jezika:„Točilo, kao bujica, i bujatno mleko iz majkine dojke, Livot slova, krasnorečije.” (Marković 1986, 62). Pisac ga uzdiže na metafizički nivo, pridodajući ga blagoslovu kao uslovu za uzdizanje duše deteta u „pučine” (Marković 1986, 63). Majčino mleko je i sedište vrhovne promisli, Koderovog Trojasa – Sun, Jas, Oko: „U kom je ovaj Trojas, u tome je: Sila Božestva, taj stvara, tom je jasan svet. Taj Trojas je u Majkinom Mleku” (Marković 1986, 64). Na kraju, Majka je izjednačena i sa pojmom Malo alfa, a Bog je Veliko alfa (Marković 1986, 93).



[10] Interesantno je da neke australijske zajednice prvobitno mitsko vreme nazivaju vreme sna (Meletinski, 176).
[11] Kult Bogorodice je tesno vezane za bajanje, jer neke bajalice svedoče da su počele da baju po naređenju Bogorodice, svete Petke ili pak, vile, koja ih je posećivala u snu (SMER 2001, odrednica bajanje). Sneno stanje se može dovesti i u vezu sa podatkom da se uspešnost bajanja meri time koliko puta bajalica zeva u toku bajanja (Radenković 1996, 28).
[12] Misterija porađanja, otkriće žene da je stvaralac na planu života, predstavlja religiozno iskustvo neprevodivo na jezik muškog iskustva (Elijade 1986, 159). Sam čin rađanja je ustvari mikrokosmička verzija prvobitnog čina koji je izvela Zemlja, te se tako svaka žena može uporediti sa Terra Mater (Elijade 1986, 130). Na taj način, žena je mistički solidarisana sa Zemljom (Elijade 1986, 132).
[13] Majčinsko mleko i u narodu nosi snažno magijsko dejstvo (Jovanović 1995, 108). Smatra se da dete prvi put treba da podoji druga žena, kako bi nasledilo neku njenu osobinu (bratstvo po mleku), ali i da bi uspostavilo relaciju sa profanim svetom (Jovanović 1995, 109), jer se majka u том trenutku smatra još uvek ritualno nečistom (Van Genep 1910, 42-43). Možda se ovde krije ključ za jurodivost Koderove Romoranke.  

 

Iako Koderov ep sadrži više slojeva motiva – foklorno-paganski, istočnjački, antički, hrišćanski (Popović 2 1985, 273) – on ujedno nosi i jedinstvenu, univerzalnu sliku Majke kao jedine koja je u stanju da pruži bezuslovnu ljubav (From 1988, 60-63) nalik onoj božanskoj. Upravo ovde treba tražiti Koderov pijetet prema ženi, i upravo ovde počiva razlog zbog kojeg je za svoj spev odabrao odnos majka – dete. I to ne bilo koje dete, već kći, zato što njihova veza po Jungu, u stvari predstavlja  izraz smenjivanja pokolenja i mogućnost da se postigne besmrtnost (Meletinski, 70).[14] A kako duša deteta učestvuje u duši majke (Meletinski, 70)[15], svaki detetov greh nju izravno pogađa. Tako Romorankina tužaljka dobija didaktičku dimenziju, gde se svaka neposlušnost majci ili njeno nepoštovanje smatra ogrešenjem o kosmički poredak: „Koja deca, ili slovom gadnim nju (majku – prim. autora) more, ili rukom kosnu, ili gone, ta deca nek pomisle da je u nebu onaj, koji sporo njinu sreću roni, al na ognju roda to primetno i primerno mori, ovo zlatnom takvom čedu Romoranka zbori” (Marković 1986, 91). Da majka poseduje tu bezgraničnu i ničim neuslovljenu ljubav, svedoči i kraj speva, gde je Romoranka oslobođena iz kaveza. No, ponovo treba istaći višeznačnost Koderova jezika, gde treba imati u vidu da Romoranka ne predstavlja naprosto neposlušno dete, već se može čitati i kao vapaj duše zarobljene između dva sveta, u nekoj vrsti liminalne zone, čistilišta (Popović 2 1985, 275), a svakako odgovara i slici pesnika koji tuži nad svojim siromašnim, zemnim jezikom nesposoban da svojom poezijom i sam otkrije tajne Neba.[16] Otud i ton tužbalice u ovom spevu, koja opet pripada ženskom svetu, jer se smatra da „najiskrenije i najlepše” tuže majke, sestre, ćerke (Mijatović 1907, 83; Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica tužbalica). Ali i ovog puta pesnik koristi bajalački manir koristeći tzv. obrnuti govor (Radenković 1996, 89), koji se ogleda u umetničkom postupku da nije majka ta koja tuži, već umrlo čedo (otud Romoranka).[17]



[14] Po E. Nojmanu ovaj odnos majka–ćerka predstavljao je osnovnu žensku grupu prepatrijarhalnog sveta (Pavlović 1986, 27).
[15] Ali i obrnuto, jer se prilikom bajanja maloj deci određenoj bolesti preti dušom majke tog deteta (Radenković 1996, 29).
[16] Svaka kultna radnja imaće samo onda dejstvo ukoliko se božanstva nazovu pravim imenom (Čajkanović 1 1994, 176).
[17] Arhaičnost Koderove mitologije počiva i na činjenici da današnja nauka (Herbert Spenser) smatra da u kultu mrtvih treba tražiti početke religije uopšte (Čajkanović 2 1994, 46).

 

Dalje u posveti Koder eksplicitno naglašava da svoj ep ne posvećuje školi ili nekom učenom društvu, jer ismejavaju položaj proste Matere[18] i smatraju da je izreka „dugačka kosa kratka pamet” tačna (Marković 1986, 60), čime se aludira da žena nije intelektualna. Koder gaji poštovanje prema ženama zato što smatra da one govore najčistijim jezikom, pošto njihovi muževi, čak i oni iz najnižih društvenih slojeva, svakodnevno stupaju u komunikaciju sa ljudima raznih nacionalnosti i profesija (Ignjatović 2 1988, 93).[19] No, iako nevidljiva u društvu (Papić i Sklevicki 2003, 10), određena grupa žena je za Kodera predstavljala skupinu izuzetno moćnih stvorenja. Zato je posećivao mesta na kojima su se okupljale vračare i beli magovi (između ostalog i Jovanski kraj u Novom Sadu) (Vukadinović 1979, 20; Damjanov 1997, 9; Popović 2 1985, 272), od kojih delom prihvata način života.[20]

Na kraju posvete stoji podatak da je spev sastavljen na Veliku Gospojinu. Najveći ženski praznik jasno potvrđuje prisustvo ženskog načela: jezik, mesto i vreme. U svojoj Razjasnici pesnik daje i objašnjenje: „jerbo je ovo Majkama najmili Svetac. A zašto? Jerbo Majka Majku traži” (Marković 1986, 61). Treba napomenuti da se na Veliku Gospojinu beru lekovite trave, koje će se kasnije upotrebljavati za bajanja (Nedeljković 1990, 48). Ovim dolazimo do važnog atributa neraskidivo vezanog za ženski princip.

Mitska shvatanja dovode u vezu ženinu plodnost i njene tajanstvene magijsko-religiozne moći sa kultom vegetacije i uticajem na život biljaka (Elijade 1986, 132). Tako se vizija o životu, u religioznom smislu, pokušava odgonetnuti ritmom vegetacije, a pre svega moć obnavljanja tj. besmrtnosti (Elijade 1986, 135).[21] Otud Koderova panteistička kosmogonija, koja je prepuna živih i aktivnih biljaka. To je specifičnost sintakse njegove mitologije, koja kao da sadrži ”optički sistem kroz različite nivoe afektivnosti”(Kajoa



[18] Detaljnije o statusu žene u 19. stoleću, između ostalog, videti u: Đorđević 2 1984, 12-32.
[19] Ali činjenica je da je žena konzervativnija od muškarca u negovanju prastarih verskih ostataka (SMER 2001, odrednica bajanje), pa tako i jezika.
[20] Koder je ceo život proveo u celibatu (Vasović 1983, 10; Vukadinović 1979, 9; Damjanov 1997, 8), što je slično bajalicama. Smatra se da one moraju biti čiste žene, tj. da ne mogu više (ili još) rađati, a u Bugarskoj se čak veruje da treba u potpunosti da budu bez muškarca (Radenković 1996, 16). Odsustvo muškog principa, koje podrazumeva i odsustvo rađanja, temelji se na shvatanju da bajalica mora da poseduje neke atribute htonskog bića kako bi uopšte mogla da  stupi u kontakt  sa htonskim svetom (Radenković 1996, 16). Askeza i post (Ignjatović beleži da je Koder jeo samo jednom dnevno, osim u posebnim prilikama) imaju i svoje hrišćansko tumačenje po kojima je onestrašćeni čovek duhovniji i bliži Bogu.
[21] Motiv zagrobnog života kod Kodera se može povezati sa činjenicom da se u nekim zajednicama on dovodi upravo u vezu sa biljkama, tj. da se pokojnik pretvara u neku biljku (Meletinski, 197 i 206).

 

2002, 27). Njegov svet ne naseljavaju životinje (osim ptica) nego samo bilje, što se uklapa u mitsku predstavu o životinjama kao neprijateljima, a bilju kao nosiocu lekovitog dejstva (Čajkanović 5 1994, 299).

Na početku Razjasnice javljaju se tri cveta koja se „u žalencu ljube” (Marković 1986, 59) – Božje drvce, Neven i Pelen[22]. Ali u Koderovoj pesničkoj imaginaciji ove tri cveta nisu stvarne biljke, već tri svojstva koja im on pridaje: „Božje drvce, spasenija cvetak. Neven cvetak, crni Zagonetak. Pelen gorki što je gorčinom zadanuo majku” (Marković 1986, 59). Pesnik iz narodne prakse bira magijske biljke nadgrađujući sliku o njima kao nosiocima mita.

Isti slučaj je i sa dva cveta koja nosio Anđeo, odnosno „prerušena duša Anke”, što posećuje majku u snu.[23] On nosi dva ženska atributa koja smo prethodno istakli – smernost i sposobnost za odgonetanje tajni.

Biljka koja zauzima posebno mesto u Razjasnici jeste podbel (Tussilago farfara), a upotrebljava se za lečenje raznih bolesti (Čajkanović 4 1994, 166), što i Koder naglašava, opisujući ga kao „trava za rane” (Marković 1986, 63). Ali podbel ovde postaje i stanište anđela koji zapisuje duše koje „ostave Majku pa u Nebo lete” (Marković 1986, 63). Sinonimičnost bele boje verovatno krije vezu između ove dve miteme – Podbela i Anđela. Daljim pesničkim razlaganjem podbel nadrasta okvire obične biljke: „Taj mi bio, od četiri strane, / Naj miliji i naj dragoceni: / Kako ne bi, kad stojište sveta, (podvukla D.B.) / Bilo li to celo, sve u sladcu” (Marković 1986, 11).

Biljka koja se provlači kroz čitav spev i tako postaje neka vrsta lajtmotiva nosi naziv Devesilje (Peucedanum ostruthium – Tucakov 1990, odrednica siljevina). Iako postoji u Vukovom Rječniku, ovo bilje za pesnika ima snažno magijsko dejstvo zbog svog imena („deva sile, siljevina” – Marković 1986, 91) i dobija status sakralnog. Ono je toliko oživotvoreno da predstavlja jedan dinamičan motiv, koji prožima sve atribute ženskog principa i tako ujedinjuje svet ptica, bilja, vila i Neba sa majkom.



[22] Božje drvce ili drvce Bogorodice (Artemisia abrotanum L.) već svojim imenom upućuje na magijsku moć, ali je vezano i za ljubavna vračanja (Niševljanin 1990, 14). Neven  (Calendula officinalis) se takođe upotrebljava u ljubavnoj magiji (Niševljanin 1990, 168; Čajkanović 4 1994, 154), ali je posebno interesantno da u Italiji cveta svakog meseca, te je služio kao neka vrsta kalendara – otud naziv salendula (Niševljanin 1990, 168).  Pelen (Artemisia absinthium) se obično vezuje za ljubavne jade (Niševljanin 1990, 181).
[23] Stidak (Caucalis grandiflora) svojim belim laticama poprskanim u sredini crvenom bojom, svojim imenom sugeriše na svoju funkciju (Niševljanin 1990, 207), dok je drugi cvet koji anđeo nosi u levoj ruci imenovan kao Zagonetak, što je verovatno Neven iz prethodne slike.

 

-          veza s vilama: „Usopšeno mora biti slovo/ Kada biljka o Svetinji sbori./ Devesilje, vilino je bilje/ Pred njime je divizma kovilje” (Marković 1986, 29);

-          s majkom: „Kud se lome cirože po svetu? / I parase Zemlje bezopasne, / Da trape na devesilje bilje. / Svetilja se mota preko njega, / To razgreva moje majke srce” (Marković 1986, 29);

-          s pticom; „Ta mloga b’u gori uginula / Šagriperka, kad navale boli, / Da ti nema gorska devesilja” (Marković 1986, 27);

-          s biljem: „Njegove su sile ne poznate, / To ti sujka iz groma polete / I snaži se, silnim munje slujom, / Tog je bilja Zalog u vedrini” (Marković 1986, 27);

-          s kosmosom: „Devesilje, sidirasto bilje! / Sevaj, devaj, i sile razpraskuj” (Marković 1986, 22) ili složenica „Deves-Sunce” (Marković 1986, 28).

Devesilje se još dovodi i u vezu sa brojem devet (Ivanić 1986, XI; Kolaković, rukopis) gde se ono tumači, pa i sam Koder to čini u svojim Spevovima, kao devet sila tj. narod (Ivanić 1986, XI), ili kao trojstvo trojstva, tri principa od devet aspekata sveta (prvi: Noć, Nebo, Vreme, drugi: Eter, Svetlost, Zvezde i treći: Sunce, Mesec, Zvezde – Kolaković, rukopis). Broj devet povezuje i ovu čudesnu biljku sa usmenom poezijom koja neguje motiv devetoro bilje kao snažnu magijsku formulu (Čajkanović 4 1994, 286-287). Međutim, kada je reč o principu Majke, ne treba zaboraviti koliko važnu ulogu igra broj devet u životu porodilje.

U svakom slučaju, bilo koja interpretacija da se prihvati prilikom tumačenja ove i ostalih Koderovih mitologema, one kao da neprestano izmiču fiksiranom značenju, nalik onoj vodi iz basmi.[24]

 

Likovi vila su takođe dominantni u Koderovom epu. Verovanje da se rađaju iz rose (Đorđević 1989, 70) i da su vešte vidarice i lekarice (Đorđević 1989, 103; Čajkanović 2 1994, 380) dovodi vile u direktnu vezu sa kultom lekovitog bilja (Đorđević 1989, 110).[25] Koderove vile nisu samo tipičan romantičarski manir kojim je zamenjena antička muza



[24] Ovom prilikom smo uzeli samo najkarakterističnije biljke za Koderov ep, iako se spominju i mnoge druge (loza, jela, dafina, lipa, žalfija, ruža, glog, ivanjsko cveće, karanfil, zdravac, krin, topola, javor, rutvica, jablan, bor i suncokret). Detaljnije u: Kolaković, rukopis.
[25] U narodu i danas postoje mnoge biljke koje nose ime po vilama (Đorđević 1989, 104).

 

(Ivanić 1995, 86) već čitava uređena mitološka hijerarhija posrednika (Koderovi Spevovi 1979, 197-204) između zemaljskog i nebeskog sveta. Zato, iako se anđeli javljaju na dva, već pomenuta, mesta u Razjasnici, Koderove vile jasno nose obeležja hrišćanskih anđela (zaštitnici ljudi i ptica, javljaju se u snu i proriču, naziva vilu Neba Nega), te je opet muški princip zamenjen ženskim.

Vile u Romoranci stoga nisu demonizovana bića kao u usmenoj književnosti (Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica vila), već egzistiraju u potpunoj harmoniji sa prirodom i predstavljaju „vizuelno-mitsku inkarnaciju božanskog” (Popović 2 1985, 274). Za razliku od vila u mitologiji Južnih Slovena, koje dobijaju ime u obliku pridevskog člana po mestu na kom obitavaju (Pešić i Milošević-Đorđević 1997, odrednica vila), Koderove vile imaju imena koja upućuju na njihova svojstva (Stindirka, Sanarinka, Goradinka, Sunarica; Melemčarka, itd.).

U mitologiji su i ptice posrednici između dva sveta, ali se veruje i da se duša nalazi u ptici (Čajkanović 2 1994, 61).[26] Često se dovode i u vezu sa kultom pokojnika (Čajkanović 2 1994, 227; Jovanović 1995, 231), te se Romorankino tužno pojanje majci može tumačiti kao glas sa onoga sveta. Verovatno je to razlog zbog kojeg je Koder svoju Dinarku i Kanaricu oslikao kao ptice. Ptice za njega poseduju savršenu sposobnost pevanja, harmoniju melodije i istančanost zvuka koji ih približava božanskom. On u njihovom pojanju oseća božansku promisao i zavidi im na slobodi letenja: „Da u ptici leži Neba iskra, / Ta zažiže u dotliću pesmu, / Koja kroz zrak vispri u Plavine. / Da je ptica krasimerka sveta./ Njen Sladolej ivica lugovah, / Blagajnica gorski Umiljkah. / Da u njenoj Zenki leži troje / Taj Utrojak! – povitak Blaženstva!” Iako ptice često čine alegoričnu sliku u narodnoj književnosti, Koderove ptice nisu samo alegorija, već su sastavni deo metamorfnog sveta koji čini njegovu panteističku mitologiju. Kao i bilje, i ptice govore nemuštim jezikom kojim slave vile i Boga. Stoga, Koderov jezik ptica nije prosto onomatopejski, već tragalački, razabirački. Njegove ptice i njihove pesme dobijaju imena, shodno nijansama pojanja koje izražavaju (ptice: Pužalkice, šurka, Kanadica, ‘pelke, Tugaljica, triodice, pesmorojke; pesme: Osvanica, Ogorčica, silire, Sladolenac,



[26] U arhaičnim mitologijama iz jajeta nastaje ptica, ali i svetlila poput Sunca, pa i sama Zemlja. (Meletinski, 205).

 

zaorkica, Proglodica, blagarica, Zavetnica, Usopšica, Alilujka; glagoli pevanja: rosadiše, tijadisati, rijaldisati, veskati, zacibučati, zatalasati, tliču, cekuljati, mlatuljaju i mnoge druge reči). Indikativno je da su ptice uglavnom ženskog roda, dok one muškog roda nose negativno znamenje grabljivca koji narušava sklad (jastreb, kobac).[27]

U Koderovom spevu ženski princip je vidno dominantan, kao svojevrsna mitološka oda ženi, ali i implicitna kritika društva zbog njenog marginalizovanja (posveta). Svaki segment epa (jezik, hronotop, motivi), koji donekle korespondira sa tadašnjom aktuelnom poetikom romantizma oslanjajući se na usmeno stvaralaštvo, nosi obeležje ženskog principa, koji je lucidnom umetničkim imaginacijom preslikao muški kod epa. Prisustvo žene kao subjekta poetskog dela čini Kodera  anticipatorom ženskog jezika i žene uopšte. U tradicijskom nizu, žena je postojala samo kao objekat poetskog stvaranja, kao motiv kontempliranja umetničkog subjekta (motiv ljubavne čežnje, ljubavne žudnje ili motiv mrtve drage). No, kod Kodera žena je aktivni učesnik u mitološkim zbivanjima; ona je mitsko, sakralno biće, koje egzistira u savršenoj harmoniji sa prirodom i kao takva, čini njen neraskidiv deo. Ovaj pesnik je dao sliku žene na božanskom pijedastalu, diveći se njenim moćima i divinizujući njen jezik, što predstavlja suprotnost dotadašnjoj književno-umetničkoj praksi. Zato, ne samo da Koderova Romoranka pruža drugačiju vizuru ženskog principačime predstavlja jedinstveni slučaj u okviru ovog žanra, već postavlja ovog pesnika za utemeljivača drugačije percepcije žene.

Dragana Boskovic

The female principle in the epic of Djordje Markovic Koder

(Summary)

Koder’s epic represents the contrast to the typical Serbian romantic epic saturated with the male principle, patriotism, incorporated lyric fragments or sometimes lifted to a reflexive level, since Romoranka transcripts all significant romantic motifs in the female key. Not only is the female principle reflected in the characters (the beginning of Razjasnica- the second part of Koder’s epic), but it is also revived in the ambiguity of the term Mother followed by the female attributes – birds, herbs, fairies. The interactive ability of metamorphosis of these word-beings creates a


[27] Zanimljivo je da ceo spev od 1636 stihova sadrži samo dvadesetak imenica muškog roda, što čini zanemarljiv postotak.

 

core of a specific poetical mythology that sheds the light on the image of the female from a different perspective and henceforth, represents a unique case within this genre.

LITERATURA:

  1. Van Gennep, Arnold: The Rites of Passage, s.l. 1910.
  2. Vasović, Nebojša: Poezija kao izvanumište, Rad, Beograd 1983.
  3. Vukadinović 1979, Vukadinović, Božo: Pesničko delo Đorđa Markovića Kodera, predgovor u: Đorđe Marković Koder: Spevovi, priredio Božo Vukadinović, Vuk Karadžić, Beograd 1979.
  4. Vukadinović 1971, Vukadinović, Božo: Fantastične zbirke pesničkih kovanica, u: „Interpretacije”, Prosveta; Beograd 1971, str. 96-110.
  5. Damjanov 1997, Damjanov, Sava: Koder – Istorija jedne percepcije, Prosveta, Beograd 1997.
  6. Damjanov 1988, Damjanov, Sava: Koreni moderne srpske fantastike, Matica srpska, Novi Sad 1988.
  7. Damjanov 2002, Damjanov, Sava: Novo čitanje tradicije, DOO Dnevnik, Novi Sad 2002.
  8. Deretić, Jovan: Romantizam. Studija i hrestomatija, „Veselin Masleša”, Sarajevo 1983.
  9. Đorđević 1, Đorđević, Tihomir: Naš narodni život, knj. 1, urednik Ivan Čolović, priredio Nenad Ljubinković, Prosveta, Beograd 1984.
  10. Đorđević 2, Đorđević, Tihomir: Naš narodni život, knj. 2, urednik Ivan Čolović, priredio Nenad Ljubinković, Prosveta, Beograd 1984.
  11. Đorđević 1989, Đorđević, Tihomir: Veštica i vila u našem narodnom verovanju i predanju, priredila i pogovor napisala Nada Popović-Perišić (Tihomir Đorđević i život našeg naroda), Narodna biblioteka Srbije, Beograd, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1989.
  12. Elijade 1986, Elijade, Mirča: Sveto i profano, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1986.
  13. Elijade Gradina, Elijade, Mirča: Božanski uzori rituala, u: Gradina, god. 21, br.10/86, str.13-17.
  14. Živančević i Frangeš, Živančević, Milorad i Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, Liber Mladost, Zagreb 1975.
  15. Ivanić 1995, Ivanić, Dušan: Romantičarski toposi srpskog pjesništva prvih decenija XIXveka, u: „Oblik i vrijeme. Studije iz istorije i poetike srpske književnosti”, Prosveta, Beograd 1995, str. 83-102.
  16. Ivanić 1986, Ivanić, Dušan: Sanarica Đorđa Markovića Kodera, pogovor u: Đorđe Marković Koder: Romoranka, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, Dečje novine, Gornji Milanovac 1986.
  17. Ignjatović, Jakov: Memoari (2), priredio Živojin Boškov, Matica srpska, Novi Sad, Jedinstvo, Priština 1988.
  18. Jovanović, Bojan: Magija srpskih obreda u životnom ciklusu pojedinca, Svetovi, Novi Sad 1995.
  19. Kajoa, Rože: Mit i čovek, Prosveta, Niš 2002..
  20. Karadžić,Vuk St.: Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem rečima, Beograd 1977.
  21. Kolaković, Medisa: Bilje u Koderovim spevovima: tradicija i inovacija, rukopis.
  22. Majerhof, Barbara: Obredi prelaza: proces i paradoks, u: Gradina, god. 21, br.10/86, str.18-39.
  23. Marković, Đorđe Koder: Romoranka (v.pod 16. Ivanić 1986)
  24. Meletinski, E.M.: Poetika mita, Nolit, Beograd b.g.
  25. Mijatović, Stanoje: Smrt i pogreb, u: Srpski etnografski zbornik, knj. 7, „Običaji naroda srpskoga”, knj. 1, četvrto poglavlje, Beograd 1907.
  26. Milosavljević, Petar: Teorija književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997.
  27. Mitrović, Marija: Pregled slovenačke književnosti, Izdavačke knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad 1995.
  28. Nedeljković, Mile: Godišnji običaji u Srba, uredila Zorica Konstantinović, Vuk Karadžić, Beograd 1990.
  29. Niševljanin, Pavle Sofrić: Glavnije bilje u narodnom verovanju i pevanju kod nas Srba, Beograd 1990.
  30. Pavličić, Pavao: Epsko pjesništvo, u: Zdenko Škreb, Ante Stamać: „Uvod u književnost”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1983, str. 531-564.
  31. Pavlović, Miodrag: Obredno i govorno delo. Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta, Beograd 1986.
  32. Papić i Sklevicki, Papić, Žarana i Lidija Sklevicki: Antropologija žene – novi horizonti analize polnosti u društvu, preveo Branko Vučićević, Centar za ženske studije, Beograd 2003, predgovor str. 7-32.
  33. Pešić i Milošević-Đorđević, Pešić, Radmila i Nada Milošević-Đorđević: Narodna književnost, Trebnik, Beograd 1997.
  34. Pogačnik i Zadravec, Pogačnik, Jože i Franc Zadravec: Istorija slovenačke književnosti, preveli Marija Mitrović i Milorad Živančević, Nolit, Beograd 1973.
  35. Popa, Vasko: Od zlata jabuka. Rukovet narodnih umotvorina, Nolit, Beograd 1958.
  36. Popović 1, Popović, Miodrag: Istorija srpske književnosti. Romantizam, knj. 1, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1985.
  37. Popović 2, Popović, Miodrag: Istorija srpske književnosti. Romantizam, knj. 2, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1985.
  38. Popović T., Popović, Tanja: Srpska romantičarska poema, Institut za književnost i umetnost, Beograd 1999.
  39. Radenković, Ljubinko: Narodna bajanja kod Južnih Slovena, Prosveta, Balkanološki Institut SANU, Beograd 1996.
  40. RKT, Rečnik književnih termina, grupa autora, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Nolit, Beograd 1986.
  41. Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1987.
  42. SMER, Slovenska mitologija – enciklopedijski rečnik, redaktori Svetlana M. Tolstoj i Ljubinko Radenković, Zepter Book World, Beograd 2001.
  43. SMR, Srpski mitološki rečnik, priredili Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Beograd 1998.
  44. Timotijević, Božidar: Istrčaše vodozemci. Srpske narodne basme, uricanja i vračanja, Narodna knjiga, Beograd 1978.
  45. Tucakov, Jovan: Lečenje biljem. Fitoterapija, Rad, Beograd 1990.
  46. From, Erih: Umeće ljubavi, Ergon, Velika Plana 1988, str. 60-63.
  47. Huđec, Ivan: Predanja i mitovi starih Slovena, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Bački Petrovac 1998.
  48. Čajkanović 1, Čajkanović, Veselin: Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u pet knjiga, knjiga 1 „Studije iz srpske religije i folklora 1910-1924”, priredio Vojislav Đurić, SKZ, BIGZ, Prosveta, Partenon M.A.M, Beograd 1994.
  49. Čajkanović 2, Čajkanović, Veselin: Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u pet knjiga, knjiga 2 „Studije iz srpske religije i folklora 1925-1942”, priredio Vojislav Đurić, SKZ, BIGZ, Prosveta, Partenon M.A.M, Beograd 1994.
  50. Čajkanović 4, Čajkanović, Veselin: Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u pet knjiga, knjiga 4 „Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama”, priredio Vojislav Đurić, SKZ, BIGZ, Prosveta, Partenon M.A.M, Beograd 1994.
  51. Čajkanović 5, Čajkanović, Veselin: Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u pet knjiga, knjiga 5 „Stara srpska religija i mitologija”, priredio Vojislav Đurić, SKZ, BIGZ, Prosveta, Partenon M.A.M, Beograd 1994.

 

Objavljeno u: Žanrovi srpske književnosti – poreklo i poetika oblika, zbornik br.2, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2005, str. 143-159.

Comments (2)