Tag Archive | "Pero Zubac"

Tags: , , , ,

Odlazak velikog šetača

Posted on 03 April 2013 by heroji

Pero Zubac

 

Odlazak velikog šetača

 

Otišao je na drugu obalu i Aleksandar Tišma. Novi Sad je sad mnogo manji grad, ali to se na prvi pogled ne vidi. Živimo, inače, na prvi pogled. Navikli smo se.

Vest o njegovom odlasku, mada sam znao da ga je skolila ozbiljna boljka, zatekla me je na putovanju. U Šapcu sam bio i kada je sahranjen. Na kraju novosadskog Novog groblja, kažu. Ne u Aleji velikana. Novi Sad nema takvu instituciju.

Nešto je bilo, pa se zaboravilo. Posmislio sam, možda bi taj čovek odabrao da počiva na periferiji, jer, znam, govorili smo o tome, da je voleo da šeta periferijom grada i da, neprimetan, dugo sedi u malenim kafanama na rubu velegrada i sluša živi jezik. Čak smo se jednom i sreli u nekoj malenoj telepskoj kafani. Pogledali se i razumeli.

Razgovarali smo retko i na brzinu, ako se izuzmu „četvrci u Letopisu”, koji su trajali nepune dve godine, kada sam imao sreću da svakog podneva, sa još dvojicom izabranika iz generacije, razgovaram o umetnosti s njim, Boškom Petrovićem i Sretenom Marićem. Svi su sad na drugoj obali…

Pozdravljali smo se klimoglavom, pokretom ruke ili sa zdravo – poštovanje i odlazili svaki na svoju stranu. Dok je dolazio da poseti majku u mome susedstvu, sretali smo se skoro svakodnevno. Po njenom odlasku ređe, samo slučajno, u vrevi prolaznika. Ali znao sam da dok je Tišma tu, sve izgleda sigurnije i normalnije. Sada Tišme među nama nema. Mali je naš grad.

Rodom je iz Horgoša. Pisac, geografski gledano, iz subotičkog okruga. Prelistao sam ponovo, za ovu priliku, „Dnevnik”– 1942–1951, s podnaslovom „postojanje” – izdanje „Matice srpske” iz 1991. godine, s nakanom da osvetlim neka pominjanja Subotice.

ŠACA

U ovom delu „Dnevnika” Subotice, pominje se šifrovano, te pažljiv čitalac, pomoću vraćanja na pročitane stranice, može da poveže konce i da sazna da je reč o dva ljubavna iskustva iz mladih godina: jednog kojeg se pisac seća s nelagodnošću, i drugog koje mu u sećanju budi slike iz mirnog i sigurnog ravnotoka ljubavi. Moglo bi se ustanoviti i šta se to mladom piscu desilo pri jednom kratkom ljubavnom kontaktu, ali to i nije toliko bitno.

Prođimo kroz neke pasuse iz „Dnevnika”:

18. 12. 1942.

„…U Subotici, na prelazu, sreo Pačarića. Utisak kao da smo se juče videli poslednji put. Naišao sam na neku devojku i proveo sa njom noć u privatnoj sobi. Bilo je dosta lepo. I evo me sada ovde. Kako će biti? Pa živeće se, vegetiraće se.”

6. 2. 1947.

„…(3) držati se čvrsto i verno Evice, živeti kao u Subotici.”

22. 6. 1947.

„Ovde, u vojsci, nastojim da se održim na površini. Dobar vojnik više ne mogu postati, ne umem da preskočim ni ogradu od pola metra – nikad to nisam radio. No, sve sam mirniji i dani mi sve brže prolaze. Divna je i grozna osobina čoveka ta navika, koja ga prilagodi svakoj nedaći.

Na žene ne mislim. To je od broma – odlična stvar. Sa tako čistom glavom mogu se stvarati čudesa. Po povratku iz vojske gledaću da sredim seksualni život. Biti bez odnosa sa ženama za mene je plus – to je posle ovog iskustva i onog iz Subotice sigurno.”

11. 7. 1947.

„…Prvo jučerašnje popodne posle ambulante palo mi je malo teško – već sam se bio navikao na pomisao da neću biti dugo u vojsci – poverovao sam glasinama. Danas mi se, sa zdravljem, vratilo i raspoloženje. Čak sam, evo, osetio i potrebu da analiziram ,nacionalno pitanje’. Prvi takav slučaj posle Subotice.”

 

Da zapišemo i neophodna objašnjenja. Pačarić je piščev školski drug,  jedan od trojice koji su isključeni iz Novosadske gimnazije kada i Tišma. Evica je piščeva poznanica sa igranki, Novosađanka, malo starija od njega, s kojom je dugo, mada s prekidima, održavao ljubavnu vezu. Opisana je kao Darinka u „Mrtvom uglu”. U „Dnevniku” se na sto trideset i sedmoj stranici pominje, mada u beogradskom miljeu, Marija R. Ona je piščeva poznanica iz Subotice i iz vremena, kako kaže pisac, „kad sam bio onda dopisnik”; u međuvremenu,  preselila se u Beograd i tu se srela s Tišmom.

ŠACA2

Za tumačenje stava o „nacionalnom pitanju”, mislim da je najbolje citirati dva pasusa iz „Dnevnika”:

 

 

6. 12. 1943.

„Moja književna budućnost se preda mnom zamagljuje. Dosadašnja predstava o potpunoj slobodi moga ja, o njegovoj nezavisnosti od vremena i mesta pokazuje se prilično iluzorna. Čitajući Dositeja i njegove komentatore, vidim koliko sam stran svemu srpskom, pa i istočnom – možda manje stran po duši nego po saznanjima i duhovnim vezama.”

7. 12. 1943.

„Evo primera za sebičnu pozadinu nacionalizma: Dok sam se kolebao na kom ću jeziku pisati, što kod mene znači kom ću narodu pripadati, bio sam bezmalo ravnodušan prema vaskrsu srpske, odnosno jugoslovenske države. Otkako sam, međutim, došao do odluke (ne suviše čvrste, istina) da ću biti srpski književnik, mene zabrinjava sudbina Srpstva – želeo bih da narod za koji u prvom redu pišem bude što snažniji i značajniji.”

Pominjanje vojske je i moja draga uspomena s nekog, od retkih, razgovora s Tišmom. Vojsku je služio u Mostaru, a pri kraju vojnog roka prekomandovan je u Sarajevo.

Otišao je veliki novosadski šetač. Lako i jednostavno, kako je samo on umeo, u istoriju.

 

2003.

Comments (1)

Tags: , , , , , , , ,

Ferenc Bodrogvari

Posted on 29 July 2012 by heroji

Pero Zubac

Ferenc Bodrogvari

Ferenca Bodrogvarija slušao sam prvi put na nekom, sada već ne pamtim kakvom savetovanju, pamtim dvoranu sa visokim prozorima, kroz koje su se mogli posmatrati vrhovi drveća i njihovo njihanje na vetru, jer bio je to način da se pobegne od ispraznosti i suvoće onoga što se sluša i ja sam to umeće primenjivao i toga dana, a bio je kraj jeseni i ruj u granju, sve dok nije progovorio Bodrogvari, i već posle nekoliko njegovih rečenica u dvorani se prostrla tišina, on je govorio jednostavno, u slikama, razložno i zanimljivo i moje oči nisu više tražile bilo kakvu sliku iza visokih okana.

Posle sam se malo raspitao o njemu, pročitao njegove eseje po časopisima i nabavio knjigu „Slobodno vreme i sloboda”, izdanje Radničkog univerziteta „Veljko Vlahović”, u Subotici, godine 1976. Tu knjigu sam ponovo iščitao ovih dana. Ona je sada mnogo aktuelnija, čini mi se, nego u vremenu kada je objavljena. Pisana je onim pitkim filozofskim jezikom kakvim se Bodrogvari odlikovao i čita se kao najlepša beletristika. U njoj su malo u manjem broju utkani oni meandri u mišljenju na koje je mogao naići onaj koji sluša Bodrogvarija dok govori u običnom razgovoru ili na katedri. Nije čudo što su ga studenti toliko poštovali i voleli.

Knjiga je tobože o slobodnom vremenu a delatno, u stvari, o slobodi. U Predgovoru piše i ovo: „…Ukoliko, prema tome, u izlozima neke knjižare nailaze na knjigu čiji naslov sadrži u sebi neku aluziju na slobodno vreme, ili pogotovo kada izravno ističe slobodno vreme kao svoj sadržaj, čitaoci s voljom i bez naročitog razmišljanja vade novčanik. Ljudi su skloni da poveruju kako se isplati uložiti koju paru, jer u dubini svoje duše su ipak ubeđeni da će zauzvrat, možda, dobiti čarobnu formulu životne mudrosti. Takva usmerenost govori nam o tome da u ljudima tinja čežnja za srećom, da su, dakle, onaj svakodnevni život procenili kao nesavršen i da osećaju potrebu njegove izmene, poboljšanja…”

 

Na formu ove osnovne teze ispisana je ova pitka, mudra i jednostavna Bodrogvarijeva knjiga. Ona posmatra čoveka u različitim društvenim sistemima, analizira vrednosti određenih sistema, mane i vrline, i upućuje na ono osnovno da je u biti osnovni filozofski problem kako ostvariti pravo na život dostojan ljudskog bića. Primeren čoveku.

Delovi o kulturi i umetnosti nisu nimalo izgubili jarkost iskaza. Kao da se ništa u vremenu menjalo nije, da smo tu kao što smo bili a da su sve promene, sem naglog osiromašenja, samo perifernene i nebitne pojavnosti i jurnjavi istorijskog točka ka svome kraju ili početku novog kretanja. I sve to u stalnoj i sveprisutnoj nesigurnosti čovekovoj u prostoru i vremenu.

„Stoga, ta veličanstvena nesigurnost, tj. pokretačka snaga ljudskog napretka, sila koja nas tera na stalno preispitivanje svojih mogućnosti, zahteva od nas da ne ostanemo na opisu sigurnih pojava. Ta nesigurnost nas tera da tragamo za onim skrivenim pokretačima ljudske prakse, koji s v e  s i g u r n i j e, zasnovanije mogu otkloniti postojeću egzistencijalnu nesigurnost življenja, da bi na osnovu stvaranja slobodnijih odnosa otvarali nove vidike, nova, nesigurna polja istraživanja. Stvar je veoma prosta: čovek hoće da otkloni nesigurnost koja je posledica vladavine od njega nazavisnih (otuđenih) sila, da bi sa svog, slobodnog stanovišta mogao proceniti svoje mogućnosti, svestan toga da ta procena nikada nije stopostotnosigurna i da odgovornost za prihvatanje rizika uvek ostaje čovekova.

U suprotnom slučaju, osećanje sigurnosti može biti obezbeđeno pribegavanjem utočištu nekih viših sila, srozavanjem sebe na prilagođavalački nivo nekritičkog zdravog razuma. Cena je, međutim, tada previsoka: sloboda čoveka.”

Koje je ovo vreme u kojem mi sada tragamo za smislom slobode? Da li smo cenu platili ili nas plaćanje tek očekuje? Koja je to sloboda koju smo izborili na planetarnom nivou svesti? Gde smo i kako ćemo?

Pitanja zapisujem kao da ih sejem u vetar. Odgovori su, opet, u starim knjigama. Uporedo sa iščitavanjem Bodrogvarija, vratio sam se, po pitkosti filozofskog ispisa, njemu bliskog francuskog filozofa, skoro zaboravljene Simone Vej, na koju nas ponovo podsećaju Bela Hamvaš i Česlav Miloš u svojim esejima. U njenoj knjizi „Ukorenjivanje” ima i ovaj stav:

„U periodu društvene stabilnosti, kad, osim, izuzetaka, oni koji se nalaze u anonimnosti u njoj više-manje i ostaju, kad čak i ne misle da iz nje iziđu, narod ne može da se oseća kao kod kuće u patriotizmu koji je zasnovan na ponosu i sjaju slave. U njemu je podjednako tuđinac kao u salonima Versaja, koji su njihov izraz. Slava je suprotnost bezimenosti. Ako vojničkim slavama dodamo književne, naučne i druge, on će se i dalje osećati strancem. Saznanje da su neki od tih Francuza prekrivenih slavom izišli iz naroda neće mu u stabilnom periodu doneti nikakvu utehu; jer, ako su iz njega izišli, više mu ne pripadaju…”

Krajem sedamdesetih, kada naš raskol, rasap, rasulo, nisu bili na vidiku, letovao sam nekoliko leta sa Bodrogvarijem, na Koločepu, malom ostrvu kod Dubrovnika, koga meštani nazivaju Kalamota, dugački ribarski štap u prevodu sa meštanskog jezika. Čak je Bodrogvari na kraju jednog leta kupio staru kuću na kraju Donjeg Čela, na rivi, negde ispred Vile „Ruža”, gde smo obično sedeli u duge dane pitomih davnih leta. Razgovarali smo samo o letnjim temama i razmenjivali štampu do koje se teško dolazilo. Bilo je divno sedeti sa njim i ćutati.

Sve što bih sada još napisao ima u pesmi Marije Šimoković, divnoj pesmi, „Mali sumrak” iz „Rukoveti” broj 5, iz 1984. godine. Na nju strpljivog čitača ovih mojih sećanja, s pijetetom, upućujem.

Comments (1)