Archive | April, 2012

Tags: ,

Apel iz Sentobana

Posted on 05 April 2012 by heroji

Dragan Bunić

Peticija „Apel iz Sentobana” treći je pokušaj da se na internacionalnom planu podstakne uspešna borba protiv privrednog kriminala. Takve akcije javljale su se na svakih sedam godina (1996, 2003, 2010). Prvu peticiju, „Ženevski apel” iz 1996. godine, pokrenuli su pravnici, sedam sudija i javnih tužilaca iz više evropskih zemalja. Drugu peticiju, „Parisku deklaraciju” iz 2003. godine, pokrenuli su pravnici i poznate ličnosti, a potpisnika je bilo 34, među kojima pet nevladinih organizacija. Ovo je treći pokušaj, sada kao peticija građana, fizičkih lica, žrtava raznih mahinacija. A kada su posredi žrtve, zanimanje, društveni status i nacionalnost nisu bitni. Pored toga, ovo je prva peticija te vrste upućena Ujedinjenim nacijama, jedinom univerzalnom i nadležnom organu koji može da sanira nedostatke navedene u peticiji. Ako svetska ekonomska kriza razdvaja političare, bar povezuje njene žrtve, građane, kojima preostaje samo uzajamna solidarnost. Naša peticija to potvrđuje.

Apel iz Sentobana potpisalo je 170 građana iz 27 zemalja, sa četiri kontinenta.

 

 

Sadržaj pisma:

Gospodine generalni sekretaru,

mi, potpisnici peticije „Apel iz Sentobana”,

konstatujemo da je globalizacija donela neke povoljnosti međunarodnoj zajednici, ali da zbog nedostatka političke volje pojedinih država nije bila praćena zadovoljavajućom pravnom regulativom u oblastima kao što su finansije, stvaranje i kontrola preduzeća, informatika i tako dalje.

Konstatujemo da je bankarski sistem prouzrokovao svetsku ekonomsku krizu aferama koje nisu imale za cilj de stvaraju ekonomske vrednosti, već spekulacije (hedž fond), što je kao posledicu imalo otimanje novca klijentima, među kojima se nalazi i jedan broj država; određene banke su bez oklevanja bile fuzionisane i tako su stvoreni finansijski mamuti, pregolemi da bi bili likvidirani u stečajnom postupku (too big to fail), čiji monopol u određenim oblastima stvara paniku; takve banke imaju finansijske kapacitete mnogo zamašnije nego većina država i utiču na cene sirovina, uključujući prehrambene i druge proizvode važne za ishranu ljudi i životinja, što stvara permanentnu opasnost za svetsku populaciju; nažalost, pojedine države su ili upletene u takve afere, ili su nagomilale dug pokušavajući da spasu takve banke, što nam ukazuje na to da Ujedinjene nacije ne mogu same da se uspešno bore protiv te krize.

Konstatujemo da su mere koje preuzima grupa G20 (19 država + Evropska unija) nedovoljne za saniranje štete koju su građani sveta pretrpeli poslednjih godina – prevare, prodaja hartija bez vrednosti, finansijske, berzanske i druge spekulacije, kao i ostale afere u oblasti finansija, poreza itd – i da valja tražiti druge mere u okviru međunarodne zajednice, a jedini organ nadležan za to jeste Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Ne treba zaboraviti da je šteta učinjena delovanjem određenih banaka i drugih finansijskih ustanova, računajući tu i berze koje nisu podvrgnute bilo kakvom međunardnom pravnom aktu, konvenciji ili zakonu, upravo kolosalna, meri se u hiljadama milijardi američkih dolara i pada na teret građana, poreskih obveznika, svih zamalja sveta. Tako, na primer, početkom avgusta 2011. godine, svaka beba rođena u toku tog meseca u Italiji ima dug od 30 000 evra. Situacija je slična, čak i gora, u drugim zemljama Evropske unije, ali i van nje. Trenutno ne postoji nikakav zakonski akt kojim su građani ovlastili države pomenute grupe G20 da narede ukidanje bankarske tajne određenim državama i to jedino u korist drugih država, izabranih po čudnim i nejasnim kriterijumima, bez konsultovanja s građanima, žrtavama svih navedenih postupaka, što stvara klimu nejednakosti i još više deli svetsku zajednicu. Ne želimo da sudimo državama koje su izazvale krizu, nehatno ili drugačije, ali želimo da to prestane jednom i za svagda.

Konstatujemo da ortaci, deoničari i suvlasnici pojedinih firmi, banaka i drugih holding kompanija kriju prave vlasnike kao i stvarne aktivnosti od kojih su neke nezakonite, čak kriminalne, i stvaraju mnoge probleme na internacionalnom planu. Trenutno, čitav svet zna da su takve ustanove vrlo aktivne na međunarodnim globalizovanim tržištima roba, kapitala i usluga i doprinose nesigurnosti građana i različitih organizacija, uključujući države i razne organe Ujedinjenih nacija.

Svesni da se svi ti problemi ne mogu brzo rešiti i da su države subjekti par excellence međunarodnog prava, očekujemo da građani, koji su sve više žrtve ekonomskog kriminaliteta i čine integralni deo međunarodne zajednice, takođe imaju pravo da upute svoju reč. Budući da je tako, Ujedinjene nacije moraju slušati njihovu volju.

Zabrinuti za našu budućnost, za budućnost dolazećih generacija kao i za budućnost svetske zajednice i preokupirani rizicima koje Internet predstavlja za bezbednost građana, za države, ekonomiju i druga zajednička dobra i vrednosti, nalazimo da je potrebno da sve države sveta ratifikuju konvenciju Evropskog saveta o kompjuterskom kriminalu (cybercriminalité) od 23. novembra 2001. godine. Kompjuterski kriminal je stalna i istinska opasnost za ceo svet, bilo da je reč o terorizmu, diverzijama, ekonomskoj špijunaži, prevarama, pljačkama ili drugim malverzacijama. Konstatujemo da bez pomoći i posredstva Ujedinjenih nacija neke države neće nikada ratifikovati taj sporazum, što je krupna prepreka ne samo za regulisanje delovanja međunarodnih finansija, uključujuci i berze, već i za efikasnu borbu protiv ekonomskog kriminala na međunarodnom planu.

Zbog toga, nalazimo da treba limitirati veličinu banaka i regulisati finansijske poslove i transakcije, računajući tu i berze, kao hitnu meru, neprocenjivo važnu za efikasnu borbu protiv aktuelnog ekonomskog kriminaliteta.

Na kraju, da bi borba protiv ekonomskog kriminala bila efikasnija, naročito na preventivnom nivou, na kom međunarodno zakonodavstvo ima značajnu ulogu, molimo vas da upotrebite vašu funkciju i kompetenciju i dostavite naš zahtev nadležnim organima Ujedinjenih nacija ne bi li Generalna skupština usvojila međunarodnu konvenciju juscogens, kojom bi se sve države članice Ujedinjenih nacija obavezale da:

  • ukinu bankarsku tajnu prema sudskim i administrativnim organima;
  • uvedu praksu da svi vlasnici ili akcionari kompanija, korporacija, banaka i drugih finansijskih ustanova budu poznati poslovnom tržištu;
  • vode registar firmi, da ustanove završni godišnji račun, da imaju neutralne revizore i da preduzmu ostale mere kako bi javnost imala uvid u to ko su lica koja učestvuju u kompanijama, bankama i drugim ustanovama koje deluju na poslovnom tržištu, kao i uvid u stanje računa.

Imajući u vidu interes ove peticije, lista potpisnika, motivacija peticije i Vaš eventualni odgovor biće dostupni na sajtu http://www.dragan-bunic.com.

Sa očekivanjem da ćete dobro primiti ovaj zahtev, u kojem se ogledaju naša briga i iskreno interesovanje, molimo Vas da primite, gospodine generalni sekretaru,  izraz našeg visokog uvažavanja.

Sentoban,

Švajcarska

Dragan Bunić (prvi potpisnik peticije)

Comments (3)

Iguman

Posted on 04 April 2012 by heroji

Aleksandar Radović

Na plovidbi Sredozemnim morem u Svetu zemlju 1747. krušedolskog igumana Nikifora Radosavljevića zarobili su arapski gusari iz Afrike i držali ga dve godine u gradu Tripoliju (Libija).

Sedeći u ogromnoj kancelariji na trećem spratu poslovnog centra usred prestonice, Goran Milanović nije mogao sebi da dođe od uzbuđenja. Na kafe-pauzi u središtu ogromne kompanije u kojoj je radio već desetu godinu, čitao je dnevne novine kupljene u obližnjem kiosku. Ipak, učinilo mu se da ne čita novinski članak, već početak napetog špijunskog trilera. Kada je pogledao pri dnu stranice, mnogo toga mu je bilo jasnije. Jer, autor prvog nastavka feljtona Život i knjiga bio je njegov školski drug Milan Stojanović…

Gospodin Milanović je jedva čekao kraj radnog dana da bi mogao da krene u potragu za dr Milanom Stojanovićem, koji je u našoj naučnoj javnosti stekao ugled najboljeg poznavaoca istorije biblioteka i muzeja.

Narednog dana dvojica prijatelja iz najranijeg detinjstva razmenili su brojeve telefona i elektronske adrese.

Gorane, predlažem ti da ti na mejl povremeno šaljem neke od tekstova koje pišem da bi Tanja mogla da ih pripremi za štampu.

Prijatelju moj, ovo je sjajna ideja! – bio je predlogom oduševljen ekonomista Goran Milanović. Tanja će ti svakako pomoći da tekst bolje opremiš nego što je sada izašao u „Jutru”.

Drago mi je da ti se svideo tekst o igumanu manastira Krušedol,koji je posle mnogo peripetija stigao do Hristovog groba – rekao je istoričar Stojanović.

Nekoliko dana nakon njihovog sastanka, na adresu Goranove supruge Tanje Milanović stigao je mejl sledeće sadržine :

Kako je u svojoj studiji Srbi i Jerusalim istakao jedan od najboljih poznavalaca istorije naše knjige i pisma Dinko Davidov, poklonička putovanja Južnih Slovena u Svetu zemlju traju od Svetog Save do Jovana Dučića. U toj knjizi, Davidov, autor Srpske grafike XVIII veka, zabeležio je preko pedeset odlazaka Srba na hodočašće u Sveti grad. Jedno od najinteresantnijih putovanja preduzeo je sa grupom sunarodnika, Nikifor Radosavljević, iguman fruškogorskog manastira Krušedola 1747. godine.

 Tanja je samo za trenutak prekinula čitanje. Otišla je do spavaće sobe da poželi četvorogodišnjem sinu Aleksandru mirne snove, a zatim je nastavila sa čitanjem elektronske pošte:  Ovo se putovanje nimalo ne bi razlikovalo od sličnih putešestvija, da sveštenik Radosavljević nije bio zarobljen u Tripoliju! Po svemu sudeći, na putu za Jerusalim, igumana i posadu napali su arapski gusari i držali ih zarobljene u glavnom gradu današnje Libije pune dve godine. Na mestu na kojem se i ovih dana vode ogorčene borbe između Gadafijevih snaga i pobunjenika, pre tri veka odigrala se drama srpskih hodočanika.  

Iz oskudnih istoriografskih izvora do kojih smo došli,poznato je da je iguman Nikifor na put krenuo aprila 1747. godine. Dimitrije Ruvarac, istoričar i pisac Opisa srpskih fruškogorskih manastira 1753. godine saopštio je u tom delu da Nikifor pošavši da se pokloni Hristovom grobu „neščasnim slučaem pal v ruki razbojničeskija…”. Dve godine, nastavlja dalje Ruvarac, u gradu Tripolje, „u zemlji Afriki”, ostali su zatočeni pripadnici Srpske pravoslavne crkve, a da o njima ni dan danas naša javnost ne zna mnogo više nego što je zapisano u teško dostupnim arhivskim dokumentima…

Najinteresantnije pitanje jeste Kako su  ovaj sveštenik i njegova turistička grupa preživeli arapsko zatočeništvo ? – upitala se naglas Tanja Milanović i vratila se tekstu.

Čini se da i dalje čekamo odgovor na pitanje o sudbini igumana Nikifora Radosavljevića među sredozemnim piratima. Ukoliko ikada bude napisan roman „srpskog Ladlama” o igumanu Nikiforu i njegovoj družini, ova hronika sigurno stiže na top listu najčitanijih ovdašnjih knjiga.

Čitamo dalje i saznajemo da su Miroslav Timotijević u monografiji Krušedol i Čedomir Denić u delu Srpske biblioteke u Habzburškoj monarhiji tokom 18. veka samo u fusnotama pomenuli odiseju igumanovu. Denić je za nijansu opširniji jer pominje da je nakon oslobađanja igumana Radosavljevića vođena još jedna diplomatska akcija za „spas trona Svetoga Save”. Naime, sredinom 1750. godine, zajedno s konzulom nemačkog cara i arapskim ambasadorom, iguman Nikifor odlazi u Beč. Tamo ga prima carica Marija Terezija, a ovaj joj se zahvaljuje što je, ne zna se kako, uspela da izdejstvuje puštanje na slobodu ovog srpskog crkvenog poglavara.

Da, ostatak priče znamo svi jer ga je tako sugestivno opisao Miloš Crnjanski u „Seobama” – pomislila je Tanja i snažno uzdahnula pre nego što je pročitala poslednji pasus teksta svoga prijatelja Milana Stojanovića.

Da li u „znak zahvalnosti” za mučeništvo kojem je bio podvrgnut te tri godine ili iz nekog drugog razloga, mitropolit Nenadović je 1751. godine igumana Nikifora Radosavljevića unapredio u arhimandrita najpoznatijeg fruškogorskog manastira. Diplomatskim naporima crkvenih velikodostojnika narednih godina, arhimandrit Krušedola dobio je pasoš za nastavak prekinutog putovanja. Tako je i Nikifor Radosavljević dobio priliku da, kako je pisao Jovan Dučić, ide „putevima kojima su hodili apostoli i evangelisti”.

Već sledećeg dana zazvonio je telefon u stanu profesora dr Miloša Stojanovića.

Prijatelju, uskoro očekujem nastavak priča o knjigama iz tvoje laboratorije – nije krio oduševljenje  Miloševim tekstom „Hodočasnici i zatvorenici” Goran Milanović.

Dragi prijatelju, već pišem nekoliko novih priča… – odgovorio je Profesor.

 

 

           

 

 

 

 

 

Comments (1)