Archive | September, 2013

Tags: , , ,

Vida Ognjenović: ČITLJIVOST ČUDA

Posted on 14 September 2013 by heroji

Vida Ognjenović: ČITLJIVOST ČUDA

 

 

Seobe Miloša Crnjanskog Vida Ognjenović  je postavila na scenu Srpskog narodnog pozorišta u prošloj sezoni, a povodom 150 godina postojanja tog teatra. Veliko delo za velik jubilej. U ovoj godini, opet Crnjanski – 120 godina od rođenja pisca. Zapravo, Vida Ognjenović postavlja  Seobe po drugi put, nakon četvrt veka, ona nastavlja dijalog sa Crnjanskim. Kada  je o njih dvoje reč, onda govorimo o pokretu, težnji za promenom, a promena je uvek kretanje u obnovu, pokušaj da se odgovori na spasonosni mediteranski nemir. Seobe Vide Ognjenović postavljene su kao velika saga, kao opera, jer Vida Ognjenović zna da je život, u kojem god kontekstu ga posmatrali, ponekad je opera buffa, a ponekad opera seria.

 

Da li je Vaše scensko uprizorenje Seoba – priče o Isakovičima i njihovim kretanjima od Crne Bare, Vukovara, Beča do Kijeva… da li je predstava, kako je Vi režirate, zapravo postavljanje pitanja Milošu Crnjanskom? Vrsta dijaloga sa njim?

 

Jeste, naravno. U stvari, taj dijalog je počeo već u procesu dramatizacije romana Seobe, da bi u režiji prerastao u izvesnu raspravu sa piscem i njegovim žestokim junacima. Samo formiranje dramske radnje sažimanjem deskriptivnih pasaža romana i približavanje ličnostima koje tu radnju nose, otvara mnoštvo nedoumica, misaonih zamki i pitanja. I to je to široko polje dijaloga o kojem govorite. Reditelj i glumci tragaju za odgovorima na ona čuvena polazna pitanja zašto i kako kojima počinje iščitavanje ideja koje treba ispitati i osvetliti sa svih strana da bi mogle da se postave kao okosnica predstave. Te odgovore najpre tražimo u dramskom tkivu teksta, ovoga puta u slojevitim proznim pasažima Crnjanskog, trudeći se da u prevođenju njegove proze na pozorišni jezik ne izgubimo začudnost njegove jezičke igre, ni majstorske prevoje tuge i ironičnih otklona, ni jarke boje u slikanju snova i zabluda, ni  žestinu sukoba, ni nemoć uzaludnog otpora, ni intonaciju gubitništva. Te ljude koje kroz Evropu vode vojna služba i ahasferski nagon za selidbom u idealizovanu Rusiju Crnjanski slika iz blizine, katkad uveličavajući detalje, katkad ističući total. Njihovo ponašanje, njihove nedoumice, zanosi, plahovitost, stradalnička nemoć, to su sve teme moga intenzivnog dijaloga sa Crnjanskim tokom rada na predstavi.

VIDA

 

Da li u svojem scenskom uprizorenju postavljate pitanje seobe duša i potrage za korenima?

Ma, to je sve kod Crnjanskog složeno i neuhvatljivo kao i život. Nisu njegovi junaci tako sistematični da postupaju i žive po knjizi, što kažu Englezi, pa makar ta knjiga bila i Biblija.  Oni osim vojnih pravila, tvrdoglavo slede samo svoje impulse. Inicijalni impuls njihove čežnje za daljinom, za neispitanim, za idealnom zemljom koja postoji samo u njihovoj uobrazilji, zasnovani su na nezadovoljstvu najamničkim položajem u austrijskoj vojsci. No i u tome su daleko od nekog plana i sistema, ili doslednosti. Žale se na umor od dugog vojevanja i na to što njihove vojne zasluge nisu dovoljno cenjene, ali kad dobiju obaveštenje da se njihova vojna formacija raspušta i da oni treba da pređu u civile, organizuju pobunu. Njihova seoba u Rusiju je deo te pobune, osveta nezahvalnoj Austriji. I naravno, krajnje poetizovana očekivanja od zemlje u koju se sele prosto su osuđena na razočarenje.

  

 

U Vašoj postavci pojavljuju se i Pavle i Vuk Isakovič. Pavla sam doživela kao oluju, silovitu i privlačnu, koja nosi neku veliku tugu u sebi. Ponekad je Vuk Isakovič u njemu i ne da mu da se smiri. Kako ga Vi, kroz predstavljeni lik, doživljavate?

 

Pavle je čovek suprotnosti. Lirski pesnik okovan umiformom. I njegovo poštovanje vojnih veština, i ljubav prema istini su lirični impulsi, nasuprot njegovoj inteligenciji. On do obožavanja idealizuje rusku kraljicu Jelisavetu nasuprot svom odličnom poznavanju istorijskih činjenica. I taj sukob izmedju osećanja i pravila čini ga ranjivim i naprasitim. Stalno je u stavu neke odbrane mekih strana svoje ličnosti. Iako ga braća i sunarodnici poštuju i slede kao moralnu i otresitu figuru, ipak ga donekle smatraju zamlatom. Inteligentan, osetljiv, usamljen, neprilagođen, dosledan u svojim zanosima, čista formula gubitnika.

 

Isakoviči se susreću s Velikim Svetom. Pozicioniraju se u njemu. Kako je igrati polonezu sa tim svetom i ostati svoj? Da li je to potraga za identitetom?

 

Crnjanski nacionalni identitet o kojem vi govorite smatra lisrkom kategorijom. Isakoviči čuvaju svoju rodovsku zajednicu kao rezime izvesnog, kažem, više lirskog identiteta. Njihova tolerancija je šira nego što je u to vreme uobičajeno. Kod njih nije pravilo da  svi članovi porodice budu, recimo, iste vere, ne smatraju sakrosantnim jedinstvo krvi i tla. No ispostaviće se da je na vetrometini seoba i događaja šira porodica ipak suviše propadljiva formacija da bi opstala kao tvrđava identiteta kako se on danas podrazumeva. Bez obzira na to što svako prilagođavanje kod njih izaziva nelagodu i bojazan da im se ruši rodovski bedem, ili možda baš zato, ta vrsta zajednice se neminovno lagano kruni. Crnjanski naglašava da oni od kojih se to najmanje očekuje, najstariji brat Trifun Isakovič, najbrže se pretopi u Rusa. Uostalom, Isakoviči nisu krenuli u Rusiju u traganju za svojim identitetom, već da joj stave na raspolaganje svoje vojne veštine i za to dobiju odgovarajuća priznanja.

Seobe

 

Odnos Isakoviča prema ženama čini mi se drugačijim od onoga što su nas učili – kako je u tim vremenima bilo. Žene imaju, kod Isakoviča, pravo glasa, njihova je autentičnost uvažena. Kako ste u predstavi Vi slikali te odnose?

 

Mislim da je to Crnjanski, moderni kavaljer, širokih shvatanja, školovan u različitim mestima Evrope, pomogao svojim junacima da sa ženama postupaju civilizovano, da ne skrivaju osećanja, da ne potcenjuju ženske osobine, već da ih uvažavaju, da se na ženski rezon oslanjaju kao na drugačiji, ali ne slabiji. Isakoviči se prema ženama ponašaju kao što se visoki oficiri ponašaju prema caricama, a u to vreme na prestolima nekoliko evropskih dvorova  bile su žene. I ja sam i u dramatizaciji i postavci komada preuzela taj moderni odnos, kako ga je Crnjanski prikazao.

 

U Vašoj postavci – šta je ono što bi Isakovičima dalo mir?

 

Nisu Isakoviči, kako ih je Crnjanski opisao, tragači za mirom. Ne teže oni onom srednjoevropskom malograđanskmm ugođaju punom deminutiva tipa: kućica, baštica, ženica, dečica, tri glavna obroka plus užina, rad red i praznici, bogu božje, a caru carevo. Daleko od toga. Oni nisu zaverenici krvi i tla, rodne grude i nasleđenih navika, već naprotiv zaverenici mediteranskog nemira, Njih ne drži mesto, čini im se da je svuda bolje nego tu gde su. Ako su u puku, čeznu za kućom i za porodicom, ako su kod kuće, željno iščekuju egzercir i vojne trube. Iz Austrije beže jer u njoj po svom mišljenju ne žive kako zaslužuju, a čim stignu u Rusiju, zemlju koju su sami sebi u mašti obećali, zameraju joj najviše to što ne liči na Austriju iz koje su pobegli. Oni su ljudi u pokretu, njih zanimaju promene.

 

Čuda su institucija religije. Da li je ljubav prema čudima kod Isakoviča – ljubav prema svetootačkim predanjima ili projekcija nade u budućnost? Kako predstava rukuje čudima kao institucijom vere?

 

Isakoviči nisu naročito religiozni, a kamoli da su neki bigotni zavisnici od religijskih čuda. Oni čuvaju porodično predanje i to kao intimno lirsko jezgro sopstvene ličnosti. Pavle se brani od straha pred navalom nepoznatog evocirajući činjenice iz svoga porekla. Inače zajedno poručuju svešteniku koji ispituje koje je vere Petrova žena Varvara, da će mu svako rebro polomiti ponaosob, a onda sve na gomilu. Isakoviči su daleko od svake malograđanštine, pa i od toga religijskog svakodnevnog kiča. Oni sami stvaraju svoja nepredvidiva i drugima  možda manje čitljiva čuda.

 

Crnjanski je hteo da napiše šest knjiga Seoba. Da li to otvara perspektivu za šest režijskih mogućnosti, šest novih prozora viđenja Seoba?

 

Šteta što nije izvršio to obećanje. Bilo bi to zaista šestoknjižje u koje bi stalo toliko toga o čemu naš duh i ne sluti, što bi rekao Hamletov prijatelj, Horacije. Verujem da bi sledeće četiri knjige pratile braću Isakoviće  raseljene po raznim delovima Rusije, od Donjeca do Povoložja i obala Neve. Bilo bi zanimljivo sresti potomke njihovih potomaka, smeštene u šestu knjigu i naše vreme. Oni bi možda u pamćenju čuvali ponešto iz porodičnog predanja o svom poreklu i precima, a sve bi to bilo poetizovano i ukoričeno u ukrasne korice da služi kao lek od grubog sivila sovjetske stvarnosti. Za pretke Isakoviče verovatno bi ih najviše vezivala želja za seobom na jug, za povratkom u idealizovanu pradomovinu. Obijali bi pragove ambasada u potrazi za vizama, i sanjali izlazak iza gvozdene zavese, baš kao nekad što je Pavle u Beču sanjao prelaz preko granice kod Tokaja.

Seobe Crnjanskog su materijal za neisrpnu množinu različitih scenskih uprizorenja. Biće ih mnogo, sigurna sam.

  

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (5)

Tags: , , , , , , , , ,

Svetogorska pisma

Posted on 10 September 2013 by heroji

Aleksandar Radović

 

Svetogorska pisma

 

Žarko M.Tatić, Svetogorska pisma, reprint, Novi Sad, Platoneum, 2011.

 

Sa „pristaništa solunska”  put se odvaja za Jerusalim i na Svetu Goru.

 

O vezama Srba i mesta gde je kralj Solomon sagradio prvi hram ubedljivo je, pre nekoliko godina, svedočio Dinko Davidov[1], a odnos ovog južnoslovenskog naroda prema grčkoj planini na kojoj se nalaze, između ostalih, ruski i bugarski manastir, poznat je vekovima.

Tatić,_korice

Da „odvajanja puta” za verujućeg čoveka nema, svedočio je knjigom Tragom velike prošlosti: svetogorska pisma i monografske studije stare srpske arhitekture Žarko M. Tatić (1894-1931), jedan od neumornih „istraživača srpskih starina”[2]. Arhitekta, uz profesora Aleksandra Deroka predstavnik „beogradskog stila” u umetnosti gradnje, objavio je svedočenje koje „ima karakter putopisa, sa naglašenim interesovanjima za istoriju umetnosti,…”[3], a novosadski izdavač „Platoneum” izdao je 2011. godine reprint prvog dela Tatićeve knjige pod naslovom Svetogorska pisma.

Sa mesta gde je Sveti Sava primio monaški postrig, Tatić je svojevremeno izveštavao srpsku i jugoslovensku javnost u jedanaest pisama datiranih tokom marta i aprila 1925. godine. Iz „grada Svetog Dimitrija” preko Kareje, Hilandara i Vatopeda, parobrodom i mazgom, koautor monografija o manastirima Kalenić i Pavlovac pod Kosmajem[4], plovi i piše o istoriji srpske carske lavre, istoriji biblioteke i „museuma” hilandarskog, kao i o onima „koji su se odrekli celoga svega”[5], monasima Svete Gore Atonske. Do „Agios Oros” Žarko M. Tatić odlazi  u osetljivom političkom trenutku kada je sudbina te monaške republike ponovo, po ko zna koji put, dovedena u pitanje.

 


[1] Davidov, Dinko, Srbi i Jerusalim, Beograd, Politika, 2007.

[2] Medaković, Dejan, Istraživači srpskih starina, Beograd, Prosveta, 1985.

[3] Svetlana Tomin, Pogovor, Žarko Tatić, Svetogorska pisma, str. 114.

[4] Dela Žarka M. Tatića

[5] Tatić, isto, str. 77.

 

Tih godina, dok hodočasnik i naučnik Tatić opisuje „maslinu cara Dušana” i kiparise koje je zasadio kralj Petar, „Neumrli Oslobodilac”, za Hilandar i druge hrišćanske svetinje vodi se diplomatska bitka između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne i Druge Grčke Republike s druge, o vlasništvu nad Atosom.

Tatić,_Hilandarska_biblioteka

Stručnjak koji je terenska istraživanja vodio u manastiru Staro Nagoričino u Makedoniji, zadužbinu Nemanjića opisao je nakon detaljnog istraživanja kulturno-istorijske baštine hilandarske. Jedan od takvih nalaza odnosi se na zgradu u kojoj se, do obnove 1997. godine, nalazilo oko 550 starih rukopisnih knjiga (sedamdeset na pergamentu). Objekat o kojem je reč bivao je vekovima pored zgrade u kojoj se i danas služi monaška trpeza. Biblioteka manastira Hilandara, uočava i dokumentuje Žarko M. Tatić, „ima visinu svojih lukova jednaku ili skoro jednaku lucima okolnih sasvim starih konaka…”[6]. Celom dužinom puta za Svetu Goru, od parobroda „Sparta” ukotvljenog u Solunu do Dafnija, te idući kaldrmom do administrativnog sedišta Atosa, varošice Kareje, beogradski „Isidor Njegovan” beleži utiske koji nisu samo i isključivo privatnog karaktera. U Svetogorskim pismima, stručne opservacije o spoljnoj priprati Saborne crkve (crkvu sagradio kralj Milutin, pripratu dozidao knez Lazar) sudaraju se sa ništa manje stručnim informacijama o vodosnabdevanju Hilandara u kojem teku „i topla i hladna voda”[7]. Istraživači-naslednici Žarka M. Tatića u poslovima popisivanja arhitektonske baštine „bijel’ Vilindara”, Vojislav Korać i Dušan Milovanović, koristili su pisana uputstva autora teksta Kako da sačuvamo starine Hilandara… pišući studiju Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja[8] i druge radove…

Kulturna baština srpskog manastira na Svetoj Gori istražuje se od vremena kada je slikar Dimitrije Avramović u Knjaževsko-srpskoj knjigopečatnji, 1848. godine, objavio rezultate istraživanja o Hilandaru. U niz posvećenika „kulta Presvete Bogorodice” od Kirila Mihajlovića do Dejana Medakovića, putopisom za sladokusce umetnuo se Žarko M. Tatić. Tamo, na „Svetoj Gori, čija su brda, izuzev Atosa, prekrivena gustom šumom i žbunjem,… ”[9], oseća se težak atmosferski pritisak „jer je zemljište tu niže od morske površine”[10], zapaža, poput hidrologa, čovek koji je projektovao zgradu Ministarstva prosvete u Beogradu.

 


[6] Tatić, Svetogorska pisma, str. 63

[7] Isto, str. 61

[8] Korać, Vojislav, Kovačević, Mirko, Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja,  Beograd, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Vizantološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Sveta Gora Atonska, Manastir Hilandar, 2004.

[9] Sreten Petković, Hilandar, treće prošireno izdanje, Beograd, 2008, str. 11.

[10] Tatić, isto, str. 55.

 

U srpskoj prestonici je Tatić zabeležio svoja dragocena sećanja na svetogorsku avanturu, u gradu u kojem je nepokretan ležao nakon povrede na terenu blizu reke Treske u Makedoniji.

Izdanje kojim je Žarko M. Tatić iskazao poštovanje prema svetinji kulture srpskog naroda je „ilustrovano sa 197 slika i crteža u tekstu 2 table van teksta i 27 zaglavlja i ilicijala kombinovanih od strane pisca”. Ova informacija sa naslovne stranice knjige iz 1929. godine potvrđuje da je autor izuzetnu pažnju posvetio grafičkom izgledu knjige Tragom velike prošlosti. I zaista, kolor fotografije Martina Candira i crno-bele ilustracije samog Tatića u reprint izdanju deluju sinhronizovano, simultanitet je potpun, a izdavač se potrudio da sačuva i paginaciju knjige s kraja druge decenije XX veka.

Tatić,_jugozapadni_prozor_na_priprati_kneza_Lazara

Za ime manastira Hilandar, zaslužna je, prema tvrdnjama autora Svetogorskih pisama, grupa razbojnika! Reči „hilia” i „andarion” (magla) podsećaju na davni događaj kada se skupina nečastivih, želeći da opljačka ovu svetinju, izgubila u magli. Atmosferske prilike su tom prilikom spasle Hilandar, baš kao nekada guske Rim. Razbojnici su posle dugih molitava primili hrišćanstvo i postali ugledni članovi hilandarskog bratstva. Put preobražaja, veruju i danas svetogorski monasi, moguć je svim onima koji usvoje i životom primenjuju hrišćansko učenje…

Dolazak i boravak na Svetoj Gori autor Tatić je iskoristio da prokomentariše način života hilandarskog bratstva, da upozna srpsko javno mnjenje sa ponašanjem ljudi koji su se iz različitih razloga odrekli ovog sveta i zadovoljstava u njemu da bi se, svakodnevnim molitvama, približili Svevišnjem. Osmo poglavlje Tatićeve knjige posvećeno je unutrašnjoj organizaciji manastirskog života, poslušanijima, odlukama koje donosi Sabor staraca, o mestu „na kojem se samo gostuje”, o monasima-zanatlijama, o smeštaju u kojem su boravili kraljevi dinastija Obrenović i Karađorđević.

Manastir koji je „udaljen (je) od Simenskog manastira jedan čas hoda”[11] pohodio je Tatić uz pomoć mazge. I to ne bilo kakve: njegov „vodič” bio je, ni više ni manje, nego „Hodža” koji je Žarka M. Tatića nosio na liniji Kareja–Hilandar–Vatoped. Pre autora Svetogorskih pisama, „Hodža” se brinuo za bezbednost vladike Melentija i episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića.

Arhitektonski precizno izvedena, studija Žarka M. Tatića pruža i današnjem čitaocu obilje materijala o „staništu Presvete Bogorodice”.


[11] Kiril Mihajlović, Kratki opis svete i najslavnije carske lavre Hilandara, Novi Sad, Arhiv Vojvodine, 1998, str. 37

 

Iako je proteklo 86 godina od Tatićevog putovanja na severnogrčko poluostrvo Halkidiki, mada su nova saznanja posredovana telekomunikacionim sredstvima omogućila brži protok informacija o nekadašnjoj „terra
 incognita”, Saborna crkva Sv. Vavedenja Bogorodice je i danas tamo gde ju je sagradio otac kralja Stefana Dečanskog. Pirg Svetog Save i morski pirg kralja Milutina podsećaju putnike, namernike, hodočasnike i druge znatiželjnike na osnivače manastira i njegove dobrotvore.

Mada pripratu kneza Lazara u glavnoj manastirskog crkvi danas viđamo i na internetu, a vremešnog „Hodžu” je odavno zamenio džip najnovije generacije, porta se i danas „zatvara sa dva ključa”[12].

Da tako što duže ostane…

 


[12] Žarko M. Tatić, Svetogorska pisma, str. 90

Comments (2)

Tags: , ,

Cigareta

Posted on 07 September 2013 by heroji

Avram Solarić

 

„Ne možeš se zaljubiti u krivulju rasta”

pariski grafit iz maja ’68

Od onakvog lepotana koji je toliko toga obećavao, ostade na kraju muškarac koji je sve izgubio. Ali, zar ne postoji nešto u samoj činjenici života, što gubitnicima daje satisfakciju samo po sebi i zbog čega je vredelo, makar i sve, izgubiti.

Nešto nalik tome je Strahinja toga jutra duboko u sebi i tek napola svestan pomislio, zamišljen, neispavan i iscrpljen, pred očima svog smorenog i zabrinutog odraza. Tek tada je postao svestan bulevarske buke koja je ubrzano narastala u njegovim prenadraženim čulima, počinjući da titra kao napeta struna u njegovoj razapetoj svesti, dok je pogledom lagano pratio široku prugu svetlosti, koja je, kroz jednu oveću pukotinu na roletni, kao ispružen prst, osvetljavala njeno rascvalo međunožje…

Još je spavala. Njegovo oko najednom zasuzi, neizdržavši taj neočekivan talas ljubavi i želje koji ga tako iznenadno zapljusnu dok joj je prožimao pogledom telo. Prizor pred njim mu se učini do te mere jestiv, da se od tog fiktivnog ukusa požude gotovo onesvestio. Postao je naprasno svestan njenog tela, do poslednje pore, sa svim minucioznim naborima njene inače zategnute kože.

Zavratila je glavom čudno, gotovo je naslonivši na desno rame. Pramen njene svilene kose joj je pao na jedno oko. Između njenih rastvorenih usana, sjajila se kap, što je čitavoj slici bizarno davalo još više na sočnosti. Leva dojka joj se lako pomerala pod ravnomernim udarima bila. Čitava poza je više nagoveštavala nego pokazivala što joj je pridavalo neodoljivu notu čedne erotičnosti.

Gotovo da se u tim trenucima pitao da li je uopšte moguća drugačija ljubav nego sadomazohistička.

  Ne ispi jošt niko čašu meda,

       Da je čašom žuči ne zagrči,

       Čaša žuči ište čašu meda,

       Smiješane najlakše se piju!    

Čitavu noć nije oka sklopio zbog vatre u utrobi izazvane njegovom furioznom svešću. Počelo je da ga boli fizički.

U najmanju ruku – dobiću gastritis, pokušavao je sam sebi dokazati da je još sposoban za humor.

Ležao je u fotelji ispred ogledala kada se stala buditi. Ustao je i otišao da spremi kafu sa kroasanima, dok je ona, još pospana ulazila u kupatilo. Kao i svakog dana. Kao i uvek. Inače nisu mnogo razgovarali. Od jutros, nijednu reč. Samo je odjekivalo njegovo lenjo žvakanje i njeno ubrzano, kao da što pre želi da izađe odatle. Nije ni dovršila doručak, spremila se na brzinu, oprala zube, našminkala se i, ovoga puta, bez inače redovnog supružanskog poljupca, promrmljavši nešto što je trebalo biti pozdrav, krenula prema izlaznim vratima. Tup zvuk koji je iza sebe ostavila, uskrsnu u njegovoj svesti neodređeno sećanje na sve one nezaboravne trenutke koje je proveo sa Jelenom. Tek sada mu je nedostajao njihov uobičajeni prvi jutarnji poljubac, njihovo sladostrasno rvanje, njuškanje i smeh u krevetu, njihovo međusobno uživanje u posmatranju onog drugog dok se proteže…

Oduvek je imala dva lica, razmišljao je: surova i odmerena i verovatno zato veoma uspešna poslovna žena i slatko, drago, mazno stvorenje koje mu je do skora prelo u zagrljaju. Bilo je nečeg putenog, gotovo jestivog, u njenom izgledu kada bi se spremila i doterala, kao što je istovremeno izgledala veoma krhko i mazno kada bi bila svakodnevno obučena. No, kao da nije želela da mu otkriva tu svoju drugu stranu. Strahinja to nije mogao da razume. On je želeo da upoznaje upravo tu osobu koja se skrivala u njoj – osećao je to – opasnu, zavodljivu, nepristupačnu, a njegovu, voljenu, u kratkim haljinicama, na visokim štiklama, koje su tako savršeno naglašavale njenu retko zgodnu i izdefinisanu nogu, sa najerotičnijim člancima koje je u životu video. Jednom prilikom joj je rekao da je prava šteta što nema četiri takve noge. No, Jelena je to godinama odbijala predstavljajući se, što ona svakako jednom polovinom jeste bila, kao divno, mazno i neodoljivo šarmantno stvorenje, koje se potpuno predavalo u svemu što je radila – njemu – svom voljenom muškarcu.

Strahinja je takođe znao da je sigurno izvestan strah i urođena nesigurnost, možda izazvana i nekim događajem iz prošlosti za koji on nije znao, sprečavaju u otkrivanju svoje druge polovine. Bio je gotovo sasvim siguran da će taj strah vremenom i, naročito, proširenjem porodice, nestajati i on je čekao, ulagao u nju svoju ljubav i energiju i vrebao trenutak otkrovenja. Sada, posmatrajući, za njega, neverovatnu zavodljivost njene pojave na crvenim štiklama, kako mu je samouvereno zalupila vrata pred nosom, shvatio je koliko ga to pali, koliko istovremeno pada u svojim sopstvenim očima i koliko je svojim ponašanjem prizvao ono što mu se sada nepovratno desilo. Konačno je postalo očigledno da ona u njemu nije pronašla dovoljno provokacije da bi mu se potpuno otvorila. Sada se više nije ni trudila da sakrije svoju nervozu i netrpeljivost, činilo mu se, mada je takođe osećao da je trenutno sklon samopovređivanju i preuveličavanju.

Odlazimo na naš dosadni vašljivi posao, svako na svoju stranu, kao ja i život moj. No, kako reče jedan lik iz Almodovarovog filma: niko ne poseduje svoju mladost, kao ni ženu koju voli.

U takvom paradoksalno poetičnom raspoloženju, Strahinja je stigao do autobuske stanice. On je uredno, svakog radnog dana, a često i vikendom, išao sa svojom suprugom linijom broj dva, koja je stajala nedaleko od njihove zgrade, a ostavljala ih je tačno ispred banke u kojoj su zajedno radili. Jelena je ovog puta uzela taksi.

Dok se vozio prenatrpanim autobusom, koji je zaudarao na ustajali vonj ljudskog znoja, budući da je bio još jedan nesnosni avgustovski dan, ponovo ga zapljusnu nostalgija. Nedostatak njegove žene pored njega, kao i taj miris ljudskog tela koji mu je parao nozdrve, izmami iz njega tako jako osećanje da se jedva uzdržavao da ne zaplače, ne obazirući se na eventualne poglede saputnika. Gledajući kroz suzni pogled saputnike, sve mu se na momenat učini izduženim, nepravilnim, farsičnim: preduboki dekolte jedne starije gospođe, preširoki obod jednog crnog šešira, predugačka ženska noga ispod letnje suknje…

Bio je u stanju potpune obamrlosti, kada se našao na svojoj izlaznoj stanici. S teškom mukom se natera da izađe iz autobusa. Poput brodolomnika, teturao se na svoj posao, upleten u zamršene lepljive slike svesti, odsutan i nezreo. Prisećao se, između ostalog, kako bi, kad je bio momak, provodio jalove sate i sate maštajući, gradeći čitave virtuelne univerzume do najsitnijih detalja, kompenzirajući tako neuspehe kod žena ili nezadovoljstvo svojim poslovnim okruženjima.

Nikada nije voleo posao koji radi.

A maštao je o nečemu drugom.

Nikada nije imao naročitog uspeha kod žena.

A maštao je o lepoticama.

Samo je nju voleo.

A više je nije imao.

Poželeo je u momentu da se drogira, da ga neko izbičuje, istuče, ispljuje, kako bi sve ovo već jednom došlo do krajnjeg dna u njegovoj svesti, kako bi se jednom već sve to okončalo. Dosada ga je zavodila i survavala čitav život. Kao da je stalno nešto čekao. Kao da je ta promena uopšte mogla doći spolja. Činilo mu se da je tako mali i glup i nemoćan i stalno je želeo autentičnost svog života i vikao bezbroj puta: sada, sada, sada… sada ću se konačno i nepovratno izmeniti u skladu sa mojim maštanjima, ali do toga nikada nije dolazilo – nikada nije smeo čak ni da probuši sebi uvo, obrije se na nulu ili se istetovira, a i o tome je sanjao.

Postoji taj neprijatan osećaj kada čovek ima preuveličan utisak da ga svi posmatraju i smeju mu se iza leđa. Upravo je takva neprijatnost skočila za vrat Strahinji dok je koračao predugim hodnikom Limba – kako su svi zvali ogromno prizemlje banke, izdeljeno montažnim kartonskim zidovima na kancelarije za obične činovnike. Kao da se spuštao u deveti krug pakla, dok se penjao liftom u svoju kancelariju na poslednjem spratu. Gotovo je naleteo pri izlasku iz lifta na Satanu lično – Bogdan mu je u žurbi samo dobacio:

- Vidimo se u 12.00 na sastanku – i značajno ga pogledavši, nastavio svojim putem. Umeo je na taj način da tiho peče čoveka, puštajući ga da pretpostavlja sam razloge i razvija strahove, pred najavljeni sastanak.

Već ga je čekala jedna gomila papira na njegovom radnom stolu. Prečuo je skoro sve što mu je sekretarica užurbano mrndžala u uho, lelujajući se ka svojoj kancelarijskoj fotelji, u koju se sasvim sručio. Koncentracija, koncentracija, koncentracija – ponavljao je sebi u uho, u ritmu bubnjanja krvotoka koje je osećao u slepoočnicama, ali mu se misao sve jednako neposlušno razlivala ka bolnim mestima njegovog pamćenja.

Ipak, posao, koga je bivalo sve više što ga je više Strahinja radio, nije dao nikakvog mesta samosažaljevanju. Utonuo je zato, kako je to i do sada činio, u papire pred sobom, koji poput prirode nisu poznavali emocije niti davali povoda za gubljenje vremena, samo što nisu u sebi sadržali ni gram svežine i čistog vazduha. No, ovaj put njegov rad je napredovao mravljim koracima. Strahinja prvi put u životu toliko snažno nije osećao tlo pod nogama da je istinski pomišljao, što je za njega bio nov osećaj, da se iz ovoga neće živ izvući.

Gotovo sigurno bi pomerio zid, pogledom u jednu tačku na njemu, u koju je besvestan zurio već više od dva sata, da ga iritirajući glas sekretarice preko interfona nije obavestio o tome da bi trebao poći na predviđeni sastanak. Bled, nesiguran, sa nesvesticom u glavi i začetkom mučnine u stomaku, Strahinja je krenuo prema sali za sastanke.

Boško, kolega iz Human Relations-a, sreo ga je u liftu.

- Jesi li video ovo? – reče mu svojom tupavom oduševljenošću, podmećući mu novine pod nos. U njima je krupnim slovima stajao naslov: Nove pretnje antiglobalista.

- A koji su sad pa ti? – zatekao je zblanut Boškov pogled.

- Pa ti ne pratiš medije? – gotovo ga je dogmatski zapitao. Nisi čuo za pljačke banaka po čitavoj Evropi, miniranje jedne banke u Švajcarskoj, prekid lanca droge koji je ulazio u Evropu preko Jadrana i ostale podvige? Čoveče, pa Kara-Hadžija i njegova organizacija „Neorenesansa” haraju Evropom i autohtono su nastali u Srbiji, a ti ne znaš za njih?!

- Nešto sam malo čuo, ali kako bih ti rekao – ne zanima me. Nemam vremena – odmahnuo mu je ispred nosa, dok su ulazili u salu za sastanke, u kojoj je već vladao prepoznatljiv muk, jer je sa druge strane u conference room upravo ulazio Bogdan sa svojim saradnicima.

- Gospodo – počeo je Bogdan odmah iz hoda, kako je to uobičavao – naš Upravni odbor je danas doneo definitivnu odluku o prodaji naše banke bliskoistočnom poslovnom partneru.

Laki huk iznenađenja je prošao čitavom prostorijom.

- Naši stručnjaci su – nastavljao je ovaj – došli do zaključka da nam u doba opšte ekonomske krize, pri tom još u tranzicionom području kakvo je naše, treba jedan snažan strateški partner, kome ćemo prepustiti naše kapacitete u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici koja sledi. Želim samo da naglasim, da nemate nikakvog razloga za zabrinutost, naprotiv ovo je srećan dan za našu kompaniju, jer ću se lično potruditi da svi vi, kao i obični radnici, budete profesionalno i materijalno zadovoljni u novom radnom okruženju. Mi smo, gospodo, dobra udavača.

- Ali, zar nije Strahinja izradio strategiju poslovnih poteza koji će nas, na dugoročnom planu, izvući iz krize? Šta je sa tim? Po njemu, mi uopšte ne stojimo tako loše, ako se dobro sećam – bubnuo je nezgrapno Boško, iako su svi ostali bili spremni da ćutke pređu preko kontroverznih novosti.

- Boško – odvrati mu Bogdan preko volje – naša banka nema toliko vremena da čeka rezultate nekakve strategije, koji će možda, a možda i ne, doći za nekoliko godina…

- Za godinu – banu namerno Strahinja.

- Kako god. Budite uvereni da je vaš interes i interes celokupne kompanije bio prioritet prilikom donošenja ovakve odluke. Sada vas moram napustiti. O svim detaljima i preciznijim informacijama ćete biti naknadno obavešteni.

Potom je izlazeći dodao:

- Strahinja, imam pet minuta. Čekam te u ofice-u.

Voleo je, egomanijak kakav je bio, da ostavi iza sebe žamor i čuđenje prisutnih i da nakon uvežbanog skandala, užurbanim i sigurnim korakom, smejući se u sebi i naslađujući se svojim podvigom, napusti kancelariju, koja je za njega uvek bila i scena.

Strahinja je nevoljno, ličeći sam sebi na dete koje zahvati odjednom previše igračaka pa mu one ispadaju dok se on trudi da ih održi u naručju, pošao za naređenjem. Usput je čitao Boškove novine:

Anarhisti iz antiglobalističkog pokreta, koji izgleda sve više uzima maha među običnim ljudima i postaje sve popularniji u narodu, najavili su zaoštravanje i intenziviranje svojih akcija, ukoliko establišment ne izmeni svoje ponašanje. Preko snimka koji kruži po You Tube-u, njihov duhovni vođa, poznat kao Kara-Hadžija, koji se na istom pojavljuje kao zamračena silueta sa šeširom, u prepoznatljivom maniru najavljuje radikalizaciju njihovih akcija, što će uključivati, po njegovim rečima, eventualne napade na banke, osiguravajuća društva, marketinške agencije, privredne komore i sve ostale simbole kapitalističke nepravde, sve dok oni koji sebe nazivaju liderima vidno ne izmene protok novca i usmere ga onima kojima je zaista potreban. Ovo je treće po redu pojavljivanje harizmatičnog vođe antiglobalista, nakon prethodna dva u kojima je upozoravao vlasti da raspolaže velikim ljudstvom i da će svojom subverzivnom delatnošću, koja, po njegovim rečima, daleko prevazilazi naše državne granice, potkopati temelje savremenog, po njemu, nepravednog društva. Za sada vlasti ne uspevaju da identifikuju ovu kontraverznu ličnost, ali ocenjuju da je vlast kojom on raspolaže ipak još uvek minorna, naspram onoga što, takozvani, Crni Hodočasnik, priča. Pa ipak, priznaju da ne mogu utvrditi njegov identitet, kao ni lokaciju zloglasne „Jazbine”, navodnog urbanog mesta okupljanja njegovih pristalica. No, kako ističe ministar unutrašnjih poslova, samo je pitanje vremena kada će čelnici domaćeg antiglobalističkog pokreta biti pohvatani i procesuirani, zbog prethodnih prekršaja.

Čim je ušao u prostranu Bogdanovu kancelariju, susreo sa s njegovim nameštenim očinskim pogledom.

- Mladiću dragi, to kako se moja kćer ponaša više je nego skandalozno. Ona je praktično već prebegla u Alijinu banku i u novoj konstelaciji stvari, nakon našeg utapanja u nju, skoro je sigurno da će ona biti visoko pozicionirana – posmatrao je Strahinju sa zanimanjem, kao da je čekao neku njegovu reakciju. Uhvatio ga je za ruku i približio mu svoje zabrinuto lice:

- Znam da ti je teško, ali te molim da prihvatiš datu situaciju, jer nas očekuje velika bitka za opstanak u nadolazećim godinama, a kada je reč o mojoj ćerki, što se mene tiče, možeš slobodno da ugroziš njenu poziciju, jer lično imam nameru da tebe predložim za mesto Vicepresident-a, za koje sam čuo da će pripasti njoj.

Strahinji je ključalo u mozgu i nije ga više bilo briga ni šta će reći ni šta će učiniti, niti mu je bila bitna karijera, niti život sam.

Francis Bacon - Head of man

- Biznis, pre svega, zar ne? – reče kroz ironičan osmeh.

- Strahinja, dete – reče Bogdan očevidno pogođen zetovljevim rečima, nakon čega je odmah počeo da se oblači i da žuri – govoriš sada kao da mi ne veruješ i kao da te nisam ja stvorio, u profesionalnom smislu. Uostalom, ti zaista nemaš razloga da braniš svoju ženu, zar ne? – u ovom trenutku, Strahinja je poželeo da udari ovog starca po prvi put u svom životu. – Ja sam na tvojoj strani, momče, veruj mi. Jer ja verujem u tvoje kvalitete.

- Izložiću ceo slučaj skupštini akcionara – ruknu iz Strahinje, gotovo afektivno. I dalje verujem u svoj program. Ne mora još ništa biti gotovo.

- Strahinja! Upozoravam te da ne činiš to. Ti si dobro odradio svoj posao, ali u ovim pošljednjim danima to nije dovoljno. Ne zameraj se rogatom, Strahinja. Ne zameraj se ni meni. Nisam li ti uvek bio kao otac? Razmisli! – dodade, pa potom žurno i bez pozdrava izađe.

Ja sam ovde jedini rogonja – nasmeja se Strahinja u sebi, u amarkordu se prisećajući celog toka svoje karijere i svog poznanstva sa čovekom koji ga je u prvim godinama fascinirao, zatim od nekog vremena gorko razočarao, da bi se sada nalazio pred samim vratima nemoćne mržnje i neverice prema ovom moćniku.

Kada je izašao na uglačani pločnik ispred svoje banke, Strahinja je bio tabula rasa. Sa blagim osmehom na usnama, van svake potištenosti, tuge, neverice ili razočaranja, ispod poslednjeg praga sopstvenog bola, hodio je izgubljen u dobro poznatom pravcu. Automobili i kamioni, sav taj užurbani urbani svet, prolazio je mimo pogleda njegovog unutarnjeg oka, kao da prolazi kroz njega. Ljudi: šareni, sivi i plavi, pretvoriše se u Strahinjinim očima u jednu veliku sluzavu kipuću masu kroz koju je sasvim srećan, iznutra utrnuvši, prolazio. Dečak u šarenim bermudama i ispucalim patikama, devojka u kratkoj crvenoj suknji, mladić sa šeširom širokog oboda, deda i baba što se pod ruku drže… Nije više imao snage ni za jednu jedinu misao i najradije bi prosto legao, tu na asfalt i zaspao i ne bi sanjao. Samo je Dunav pod njim snažno hučao, upijajući sav taj gradski žamor u svoje sive vode. Strahinja je zastao na trenutak na mostu i približio se ogradi, zagledajući se u sivi, drevni tok. Kao da je u njemu prepoznao prethodno kretanje ljudske magme i gotovo je već prebacio desnu nogu preko ograde, kad se konačno trgnu, obazre se jednom oko sebe, a potom snažno potrča ka svom stanu.

S mukom je dočekao da zalupi vrata za sobom i po prvi put posle dečjeg doba, briznu u takav plač da sebe nije mogao prepoznati. On, koji se uvek kad bi trebalo plakati, mučio i stezao ne uspevajući u tome, sada je šiknuo iz sebe pravi gejzir nataloženog ridanja i pomamnog jecanja, kao u kakvom psiho-transu.

Šta da učinim? Šta da učinim?…

*                                                *                                                 *

 

…Kada budeš stupio u svoj stan, odmah ćeš se zaputiti prema svojoj sobi za pušenje. Odaja u koju ćeš ući će biti mala i vrlo skromno nameštena. Tu će biti jedan školski, drveni sto i jedna drvena klupa. Tako mala, bez prozora, sa samo jednom sijalicom na golim, hrapavim, ispucalim zidovima, umesto lustera, može ti na prvi pogled izgledati pomalo zastrašujuća.

Ući ćeš u sobu s desna. Zatvorićeš vrata za sobom. Upalićeš svetlo u sobi. Ostavićeš akt-tašnu na sto i sesti pored, koliko god je to moguće udobno. Nekoliko trenutaka ćeš sedeti s mirom, zureći ispred sebe u jednu nepomičnu tačku na zidu, a potom ćeš zaći rukom u unutrašnji džep svog novog sakoa marke Armani. Odatle ćeš izvaditi paklu tek kupljenih cigareta marke Davidoff.

Zapalićeš cigaretu!

Zaklopićeš oči.

S najvećim, grešnim uživanjem, udahnućeš mirišljavi dim. Prija ti. Zaustavićeš disanje. Zatim ćeš što sporije izdisati, puštajući lagano dim kroz nos u etar.

Otvorićeš oči gledajući lelujavi trag dima koji zalazi u ustajali vazduh prostorije kao zapaljiva misao u tvoj um.

Padaš u stanje duboke meditacije…

…Strahinja je imao stabilnu vezu na koju je bio gord i koja mu je davala na muškoj samouverenosti, a koja se sada raspadala. Lepu suprugu, za koju bi sve učinio, koja ga je varala sa čovekom koji joj je poslat, po svemu sudeći, voljom njenog oca, a njegovog Managing Direktor-a, uništavajući mu tako pomenutu samouverenost. Radio je jako naporno, nekad i po celu noć i vikendom, jedan posao koji nije bio predmet njegovih mladalačkih maštanja, ali koji je bio kreativan i dinamičan i koji mu je obezbeđivao udoban život, a koji je sada bivao ugrožen, prvo zbog globalne ekonomske krize, potom zbog stručnih neslaganja sa pretpostavljenima, a zatim zbog njegove očigledne rasejanosti i nervne prenapetosti, te manjka samopouzdanja, što nije mogao negirati, ma koliko to želeo. Patio je od insomnije, iscrpljenosti, čestih glavobolja i povremene impotencije. Odnedavno je počeo i da zamenjuje lekove za smirenje i one protiv glavobolje, alkoholom. Ali,…

…kada bi Strahinja došao kući nakon napornog radnog dana, ušao bi brzo u tu prostranu sobu, dobro bi zatvorio vrata za sobom po sto puta proveravajući da li se zaključao, a zatim sa najvećim uživanjem koje bi u tom momentu mogao poroditi, otvorio paklu Davidoff–a i zapalio cigaretu, neprestano se osvrćući promatra li ga ko, iako nije ništa naročito grešno radio, iako je bio sasvim siguran, zapravo, da ga niko ne može videti. Ipak…

… u tu jednu cigaretu i kratko vreme grešnog uživanja, bili su smešteni svi užasni strahovi ovog čoveka, svi njegovi nemiri i čitave horde demona sumnje i zapitanosti. Često bi znao biti potpuno odsutan i pounutarnjen, a nekad opet preznojan, zadihan i lud. Ili bi pak maštao o nekom drugom životu gde bi on bio moćan i jak, heroj i ljubavnik, na pragu svačijeg divljenja. Setio bi se tada da je kao dečak voleo da čita avanturističke romane… U njima bi uvek pored likova romana zamišljao i sebe i ma koliko sebe koreo zbog pristrasnosti, uvek bi nekako na kraju on ispadao heroj, snažan i nezadrživ, ljubimac žena i svetski putnik – bonvivan. O, koliko je to bilo daleko od onoga što je postao. Iako je bio omiljen u razredu i rado viđen na drugarskim rođendanima i zabavama, naročito – kao lepo vaspitan i uglađen – od strane roditelja školskih drugova, ipak je najčešće bivao nekako sam, laka, pa čak i nezanimljiva meta školskih huligana, koji su ga svega nekoliko puta maltretirali.

Pa ipak, bilo je tih trenutaka, jasno ih se sećao, tih zvezdanih naleta samopouzdanja, kada bi se mogao suprotstaviti i najjačem dečaku u školi, kada bi mogao odigrati fudbal na velikom odmoru i dati dva ili tri gola po utakmici, kada je zabavljao devojčice po školskim hodnicima i kada se činilo da je svima neodoljiv. A onda, opet, ljigavost neka bi ga ophrvala i kada bi se očekivalo od njega da finalizira i potvrdi svoju veličinu, kada bi se nakon toga najlepša devojčica u razredu za njega za sva vremena vezala, on bi zamuckivao ili jednostavno ćutao, nevešt i nespreman za bilo kakvu konkretizaciju.

I na studijama, kojih se sada gotovo više i nije sećao, bio je pre svega dobro momče, koga je baka othranila. I kada je bio buntovan i kada bi mu se kolege i profesori divili na elokvenciji i dubini promišljanja, i kada je postao u očima mlađih kolega svojevrsna zvezda svoje katedre, a asistenti se plašili njegovih eventualnih pitanja, ostajao bi i dalje nekako sam, uspavan, jalov i samo su ga snovi o akademskoj karijeri, sada neispunjeni, gurali do završetka fakulteta. Sve zalud. Nikada se nije svojom strukom bavio. Njegova stalna čežnja za konkretnom primenom znanja ga je odvlačila od pukog teoretisanja. Nikada nije voleo da krivi doba u kome je živeo ili jednostavno – druge, za to, ali je ipak sve češće, što je vreme više prolazilo, to činio i proganjao svaki dan sebe iz raja. Od nekog vremena, prestao je čak i da sanja o sopstvenom preporodu, što je ranije uvek bilo praćeno i snovima o nekom globalnom pokretu promene i sopstvene apostolske uloge u istom. Slično kao što je na četvrtoj godini studija definitivno odustao od upisivanja filmske akademije, mada je o tome čitavu mladost sanjao i ništa nije radio da bi to ostvario. Ne! Više nije bilo ničeg… jer ovaj život kojim je on živeo nije bio njegov. Još ne. I verovatno nikad neće ni biti…!

Tada bi cigareta obično dogorela, a Strahinjina meditacija bi time bila okončana. I nikad, nikad nije zapalio drugu cigaretu, i čitav dan na poslu i sva maltretiranja i kinjenja, lako bi provodio, jedva čekajući da dođe kući i sprovede svoj mali ritualni čin. Bila je to njegova molitva i ni jedan lekar ovoga sveta to ne bi razumeo. Jer ko zna kojim bi se nestalnim putevima zaputila njegova svest, kako toga trenutka, tako i u toku čitavog dana, da tu nije bila jedna mala, zažarena cigareta i jedno kratko vreme kao simbol večnosti, za opomenu. Sada, međutim, kao da mu nekako jedna cigareta nije bila dovoljna…

 

*                                              *                                                     *

 

… Baš dok je pripaljivao već treću cigaretu, Strahinja je čuo neko komešanje u hodniku. Brzo je ugasio tek zapaljenu žar i požurio se da dočeka svoju suprugu, trudeći se, prilično bezuspešno, da izgleda potpuno indiferentno i svakodnevno. Kada je izašao iz svoje sobe za pušenje, gotovo je sasvim zanemeo od čuda, jer je bio siguran da je zaključao ulazna vrata za sobom.

- Ti sigurno znaš ko sam ja, mada ti mozak grozničavo radi… Ali nije to ono što je problem. Ono što te zaista muči, jeste priroda moje igre!

- Ko ste vi? – jedva promuca Strahinja užasnuto.

Pred njim je stajao jedan mladić u crnom. Strahinji se na momenat učini poznat, ali se na čas prenu jer nije imao vremena za prisećanje. Sada je tek mogao osmotriti neznanca. Bio je to čovek njegovog rasta, tamnoput, strogog pogleda i prodornih očiju kao i glasa. Sav u crnom – crne cipele, crne pantalone i crna košulja ispod koje se mogla naslutiti sportska građa i snaga mišice, kao i nekoliko tetovaža, sa crnim šeširom širokog oboda na glavi i velikom karikom sa ezoterijskim runama u levom uvetu. Utisak je pojačavala i činjenica da neznanac nije na sebi imao vidljivu ni kap znoja, iako je bio sav odeven u crno, a napolju je bio baš paklen avgustovski dan. Čvrsto i odlučno je delovao, u ovim trenucima kroz Strahinjine žmirkave oči – skoro veličanstveno infernalno. Takvo osećanje kao da su potvrdile i čudne reči kojima se ovaj predstavio, vrlo muževnim tonom, uostalom:

- E pa ovako, prijatelju… Možeš me zvati (još ovo malo vremena, hm) Hadžija, mada me uglavnom nazivaju po štampi Kara–Hadžijom, što znači Crni Hodočasnik, iako sam sebe tako ne doživljavam…, – a zatim, očito primećujući užasnutu zanemelost Strahinjinu, doda istanjenim karikiranim glasom:

-    A sam sam deo one sile

     Što večito zlo želi,

     A svakad dobro sazda! – i tu se mladić nakloni, recitujući Mefistofelesove reči, kojima se ovaj predstavljao Faustu.

I najzad, kao da je želeo što pre da razreši svaku nedoumicu, uz jedan uzdah, gotovo umorno dodade:

- Zapravo, ja sam jedan najobičniji plaćeni ubica!

- Došao si…me…mene da ubiješ?!

- Ma bravo, bravo! Kako si samo to pogodio?! Imaš li viski? – reče mu to, kao da je u prijateljskoj ili još pre nekoj poslovnoj poseti, skidajući sa glave šešir i češući se po svom potpuno obrijanom zatiljku.

Strahinja ga je samo ukočeno promatrao nesvestan da je to činio iz potpunog udivljenja, pred jednom već na prvi pogled snažnom pojavom kakva on nikad neće biti.

- Prijatelju, jesi ogluveo? Čuješ li me? Pitao sam te imaš li viski.

Tek tad se Strahinja prenu i bez reči ode po viski. Dok je sipao Irish whisky marke Black Bush svom slavnom i neželjenom gostu, sam je popio jednu čašu na iskap, sipajući sebi i drugu i to duplu dozu, kada je čuo kako Kara-Hadžija ulazi u dnevnu sobu u kojoj se nalazio Strahinjin mini-bar. Mislio je ubrzano kako će ovaj stići svakog trenutka i kako ne bi smeo sebe unapred da oplakuje gubeći dragoceno vreme, već treba učiniti nešto, pozvati policiju, objasniti se, bilo šta! Možda bi mogao kroz prozor da pokuša ili jednostavno da ga napadne, pa šta bude, ionako nema šta da izgubi. I prezirao se istovremeno jer je u ovim trenucima u sebi prepoznavao psihologiju povorke koju svega nekoliko ljudi vodi na streljanje, što ga je oduvek nerviralo u partizanskim filmovima. Taj prezir se samo pojačao kada je iza sebe čuo:

- Ah, ima li šta bolje od Doors–a, zar ne?

To je kliknuo mišem po plej listi na njegovom kompjuteru. Po stanu se stala širiti hipnotička muzika i ono:    

   Girl you got’a love your men,

   Girl you got’a love your man,

   Take him by the hand,

   Make ‘im understand,

   The world of you depend

   And life will never end,

   Got’a love your men!

Odjednom se nekako volšebno sva gorčina Strahinjina stade fokusirati, kao u neku strašnu žižu, projektujući svoj davno potiskivani bes na Kara-Hadžiju. Ispio je odjednom i drugu čašu pre svega zbog neodređenog osećanja kajanja, jer je znao da njegova narastajuća mržnja ne počiva toliko na ugroženosti njegovog života, koliko na zavisti, budući da je Hadžija mogao ispuniti sve ono o čemu je Strahinja samo i sve vreme sanjao; setio se, takođe i onih noći iz detinjstva zagledanih u sjajno noćno nebo, prepunih velikih očekivanja, setio se i bakinih molitava pred ikonom za njega, setio se svih neispunjenih snova i protraćenih obećanja, svojih predosećanja da je rođen za nešto veliko i značajno u vremenu koje mu je dato, svih tih divljih maštanja, koja su sada suočena sa bezdanom svoje sopstvene praznine pred ovim istinskim krajem svih uzaludnih sanjarija i oseti tad prvi put tako intenzivno da mu je čitav život bio kao u kakvom odrazu gledan iz trećeg lica i Jelena i posao i da živeo svoj život zapravo nije, čak ga ni okusiti nije uspeo i sav taj jalovi i nepotrebni karusel u njegovoj svesti učini mu se simbolom njegovog protraćenog životnog puta koji je onda, onih noći, na prozoru porodične kuće, toliko toga zanosnog obećavao i ta svest se sada najednom stade fizički ispoljavati preobražavajući se u strašnu vrtoglavicu praćenu nesnosnim zujanjem u glavi i iznenadnom mučninom koja ga je neodoljivo pozivala da svu svoju uzaludnu prošlost, sada na koncu svega, jednostavno izbljuje… No, da li zbog viskija ili nagonske želje za životom van poslednjeg atoma njegove raspadajuće svesti, Strahinja prozbori, doduše jedva čujući samoga sebe, dok je nosio dve čaše viskija u nesigurnim i pobledelim rukama:

- U stvari sam i sam o tome razmišljao…

- O čemu? – ovaj je već sedeo udobno se zavalivši u njegovu omiljenu kožnu fotelju, dajući nogama takt muzici sa plejera.

- Pa… o tome. Da umrem!

- Hteo si da se ubiješ? – pa posle jednog dugog znatiželjnog pogleda dodade:

- Danas. Na mostu!

Sada je čak i sujetni podlac kakav je bio Strahinja ostao razjapljenih usta i potpuno nem. Kara-Hadžija se samo setno nasmeja sa izrazom koji je gotovo bio nepriličan njegovoj pojavi, vrteći glavom.

- Toliko sam vas se nagledao na tom mostu. Nisi prvi, znaš? Uostalom nije ni toliko bitno… Reći ćemo samo da sam te pratio neko vreme, razume se. Vrlo se jasno videlo da držiš nekakav golem teret na mozgu i duši, Strahinja.

Umberto Boccioni - Study for _The Riot_

Porazno saznanje o ljudskoj taštini, čak i u ovakvim liminalnim situacijama i to na ličnom primeru, kontrast između svojih misli pre samo koji minut na mostu i aktuelne gole potrebe da se taj isti prezreni život brani svim raspoloživim sredstvima, kao i realni, vaskoliki strah od smrti i uopšte sva neobičnost i iznenadnost trenutne situacije, naterala je Strahinju da uradi i sam nešto na prvi pogled sasvim čudno, ali on je jednostavno bio strašno umoran i nije znao šta bi uopšte drugo mogao da uradi:

 Crni anđeli su bili k meni poslani,

     Još u davno doba dok sam bio pionir,

     Sve su tajne oni moga srca poneli,

     Sve su mlade moje snove oni pojeli,

     Sad je prekasno da tražim nove putove,

     Sad je prekasno da stvaram nove nazore,

     Na ramena su mi sele brige preteške,

     Često ispred svoga lica gledam rešetke… – stao je pevati, potpuno odsutno i zaklopivši oči, kao da je čekao da teška giljotina konačno padne, da neprijatno priviđenje konačno prođe, već naviknut na lakši put, već naviknut na pasivizam. Ali mu to više Nepoznat Neko nije dozvoljavao! Sa najvećim zaprepašćenjem je čuo kako mu jedan beskrupulozno-cinični i bezobzirno muževni glas otpevava kroz ironični smešak, koji ga je počeo dovoditi do ludila:

-    Gledaš se kroz prste, Stari moj, ma gledaš se kroz prste!

     Gledaš se kroz prste, Stari moj, ma gledaš se kroz prste! – trebalo je da misliš na to ranije, očajniče!

- A zar ti nisi? Pogledaj se! – kao da ga je zadnja Hadžijina reč uvredila i kao da je ovaj to baš i želeo namerno da postigne i kao da je uspeo u tome, jer je Strahinja ovo upitao nekako ohrabreno, a zapravo besno zbog toga što mu spodoba nije dozvoljavala da skrene pogled svog unutrašnjeg oka, kako je to do sada u društvu radio, kako je bio navikao.

Pa nemoj mi i na samrti oduzimati ono malo ljudskog dostojanstva što mi je preostalo.

- Dostojanstva? – uzviknu Hadžija. Kako zvuči u tvojim ustima ta reč? Kako pali stare snove, već zarđale u najzabitijim odajama tvoje duše! A kako isprazan zvuk ostavi iza sebe, kao udarac vratima tvoje zgodne ženice nekoć, kada te je ostavila, samog, zaplašenog i uplakanog kući, baš nakon one noći kada ti je u brk pljunula!

Samo jedan furiozni bljesak osvetli mu tada svest, bolno mu rastačući mozak, srce, nutrinu, stiskajući mu svu energiju u upravo stežuće pesnice…

- Možda si nekad i znao za postojanje tako nečeg. Davno,… davno, davno,… davno, davno, davno,… veoma davno. A možda ga nisi imao ni tad!

Nakon one početne akumulacije ogromnog besa, više zbog onoga što je neprestano njegovo unutrašnje oko pronalazilo u njegovim sećanjima, a manje zbog ovih otvorenih i jeftinih provokacija, Strahinja baš u inat ovakvom tonu odluči sa ono malo zdrave razboritosti što mu je preostalo da ne naseda na prvu loptu svog protivnika i da sačeka njegov napad, da on počne kontrolisati stvari…

- …A što se mene tiče – nastavljao je ovaj, praveći značajnu pauzu nakon izgovorenih reči, želeći tako da ih posebno naglasi – mene je očajanje i stvorilo, kao poslednju želju, šansu i mogućnost!

… I taman kad je skovao strategiju, omete ga pogledom slučajno zahvaćena obližnja fotografija Jelene. I opet mu se sva slabost povrati.

- Ne mogu ipak da verujem da ona… Tako sam slab.

- Ona?

- Da. Ona.

- Dobra cupi.

- Najbolja koju sam ja video. Uvek sam osećao da samo mene ipak i jedino voli. Poznajemo se dobro… Do najintimnijih detalja. I sada ovo!… Pa ona zna moju kuću i moje roditelje, zaboga! A vaspitan sam da budem fin kao devojka… i potpuno lud za ovom prelepom ženom.

- The beech and the fool, hey? – nasmeja se mladić gledajući ga, reklo bi se, skoro sa simpatijom.

- Hm, da… a trebalo je da vidiš kako savršeno vodimo ljubav, kako znamo da ugodimo jedno drugom, kako se samo mazimo… Samo, od nekog vremena… No, ono što je sigurno jeste da je ja još uvek volim. Jer ko sam ja da se nazovem gospodarom njenog srca?…Džojs – Izgnanici. Čitao si?

Hadžija ga je samo gledao vrteći glavom.

-    … nagonom mutnim vučen, dobar čovek

     pravoga puta svog je svestan dovek, kad već pominješ Fausta. Ili ono:

Zašto li me tako silno vučeš                          

ah, u onu raskoš?

zar ne bejah,  dobro momče, tako blažen

u pustoj noći? Dobar čovek! Dobro momče! To sam ja. To sam uvek bio. A ona,… ona je ipak žena mog života!

- I tvoje smrti! – reče Kara Hadžija kroz nezainteresovani uzdah, navlačeći gumene rukavice.

- Vreme neumitno teče, prijatelju, a tvoje će uskoro da presuši. Ako će te to nekako utešiti, nije tvoja žena odgovorna za ovo, nego tvoj direktor!

- On?! Pa to joj je otac!

- Stvarno! Pih… ’si video, boga mu! Pa dobro, niko nije savršen! Samo, da ti kažem – fin gospodin. Mnogo fin. Ozbiljno ti kažem. Klasa. Stara škola. Zadovoljstvo je bilo poslovati s njim…- a zatim Strahinja, užasnut, vide u njegovom oku suzicu i pomisli raspršeno kako je on mogao znati za detalje onog jutra u njihovom stanu i još: Bože, mogao bih se družiti sa njim! Kara-Hadžija mu onda reče i bio je siguran da oseća neku vrst simpatije u njegovom glasu:

- Dobro momče! Zašto si dozvolio da te tako ponize lošiji od tebe, dobro momče?

Strahinjina usta su se iskrivila u pokušaju osmeha, a njegove oči su gledale u nešto sasvim drugo iznutra, u nešto za duga vremena zakopano duboko u njemu.

- A ja sam mislio da mi je kao drugi otac. Činio mi je u prošlosti. Na kraju, on me je i zaposlio. Samo dok sam mu bio potreban, izgleda. A ličio mi je ponekad na hulju!… Bezdušna kurva!

Ovo zadnje je Strahinja izgovorio tako za njega neuobičajeno, prosiktavši svoj ogromni, dugo taloženi bes kroz zube, dajući mu konačno na volju i on se stade valjati i rulati i kotrljati duž suženih kanala njegove svesti, kao kakva užarena magma kuljajući ka vrhuncu, izlazeći na toliko nagonski, divljački željenu slobodu, da se skoro i sam Kara-Hadžija uplašio, a Kara-Hadžija je bio sve, samo ne strašljivac.

- Hm, hm… Da. Verovatno – reče to kroz glasno nakašljavanje da bi suzbio nekako plimu besa Strahinjinog, koga je sada već bilo strašno i pogledati, onako zakrvavljenih očiju i ustreptalog tela, nalik žeravici koja svaki momenat može da eksplodira, a potom kao da ne izdrža, odluči da svoj plan dovede do kraja.

- Možda i ona zna? Možda su to zajedno smislili? Možda joj je on čak i pronašao njenog novog ljubavnika? Razmisli, pa on je iz rivalske firme? Ti si možda realna pretnja za sve njih?

- Ma otkud ti to sve…?!

- Uostalom, tebi je sad sve to svejedno. Tvoja sudbina je zaista groteskna. Skoro sam i ja užasnut pred tom menipejom.

- … I otkud ti uopšte to književno kvaziobrazovanje…?

- E sad, kvazi! Pa studirali smo zajedno. I isti dan diplomirali, druže. Gušenje odgovara?

I tu čovek u crnom ustade i sede do Strahinje koga je po poslednji put uspeo da zbuni.

- Mrtav si majstore! Ja neću ovako skončati! Debelo si se zajeb’o! I ti i tvoji nalogodavci! Ko god da su!

Da, to su bile Strahinjine reči. Bio je to jedan od onih toliko puta prosanjanih trenutaka kada se konačno osetio moćan i jak, našavši neslućenu snagu onda kada je najmanje sam očekivao, onda kada je počeo osećati zaumni, prirodni strah, onda kada je kao proklet svaku nadu spalio na lomači svoje napukle svesti i kada bi bio spreman, kao što je sad, da kao tigar skoči na drugoga tigra.

Ovaj drugi ga je sa primetnim udivljenjem promatrao.

- Bože moj, Bože moj!… Ti si stvarno zaprepašćujuć stvor, znaš li? Za jedan dan možeš saznati sve što ima da se zna o tvojim navikama i problemima, a ipak u datom momentu još možeš da iznenadiš, ali samo ako je to baš zaista potrebno, samo onda kada ostaneš jedino na malom prstu jedne ruke da se držiš za goli, do kraja ogoljeni život. Jedva da sam očekivao da naiđem na takvu reakciju, čak i od tebe.

- Ti znaš – i u labuđem perju i u bičjoj koži, Jupiter je Jupiter!

- Da,da… možda i nisam pogrešio što sam te odabrao, – reče mu Kara-Hadžija sa zanimanjem ga studirajući pogledom.

Tvome đogu i tvome junaštvu

Svud su brodi đe god priđeš vodi.

- Kako to misliš – odabrao? Ma šta ti bre misliš, ko si ti? I šta si hteo da kažeš time da smo diplomirali u isti dan?

- Danas. Na mostu… – reče mu Hadžija izmenjenom pojavom, ignorišući Strahinjina zadnja dva pitanja.

Sada je Strahinja naprosto odustao da bilo šta shvati, te se samo zavalio nazad u kožu. Kara-Hadžija se samo nasmejao još udobnije se zavalivši pored Strahinje.

- Treba da znaš da će sticajem čudnih okolnosti tvoja smrt možda, ali samo možda, biti osvećena.

- Kako? Nešto će se desiti mojoj supruzi? – ponovo ga stadoše prožimati žmarci.

- A ne, ne. Ona će u čitavoj priči najbolje da prođe. Kao i uvek. Ni đavo nema punu vlast nad ženom… Ho, ho, ho… Seti se samo Jova – ponovo se stade razmetati svojim književnim „kvaziobrazovanjem”, kako reče Strahinja.

- Ne, ne, radi se o nekim mojim ličnim planovima – a zatim nakon još jednog značajnog i studioznog pogleda upućenog Strahinji nastavi sa strašću:

- Vidiš, ovo sa tobom i sa toliko drugih pre tebe radim zbog novca, razume se, iako sam u nekim poslovima zaista uživao… no s tobom ne uživam toliko ako ti je lakše zbog toga…

- Nije!

- … ali ono što sam oduvek želeo, ono što me zaista pali, to je pljačka banke.

- I hoćeš da opljačkaš moju banku?

- Sa osobitim zadovoljstvom i misliću na tebe.

Stvari su već odavno krenule u čudnom smeru i Strahinja je odlučio samo da se prepusti i opusti koliko god je to u ovako napetoj situaciji bilo moguće, čekajući eventualnu šansu ili nužnost.

- Ali neću je samo opljačkati, nastavljao je ovaj sa zažagrenim, podivljalim pogledom, nego ću je i minirati.

- Kako minirati? I šta si hteo da kažeš sa onim da smo studirali zajedno?

- Uništiti eksplozivom, kapiraš? – reče, ponovo ignorišući drugo pitanje.

- Zašto to? Da bi ličilo na Fight club?

- Naravno, kao što se trudim da oko sebe izgradim jednu neprobojnu auru straha, po uzoru na Batman-a i kao što moj izgled dugujem Cholo-u iz filma Naked Tango (ta filmofilska strast nam je zajednička, ako se dobro sećam tvojih mladalačkih snova i planova…), ali ću to uraditi takođe iz simboličnih, kao i praktičnih razloga.

Opet mu je uspelo da ga kosne sa onim filmofilstvom.

- Simboličnih – da bih sve inertne i nedopustivo pasivne probudio iz njihove sramne Nirvane (baš kao što sam tebe uzdrmao malo pre još jednim podatkom iz tvoje Procesom zaboravljene mladosti gospodine K.)…

- Ma šta je ovo?… Ko si bre ti…?

- (eto ti još malo literarnih đakonija)… a praktičnih – da bih spasao svoje ljude, naravno. Potrebni su mi i posle ovoga, jer to će biti samo još jedna od naših zahuktalih akcija… Naš motor štekće snagom perpetuumm mobile-a, Strahinja. Strahinja – reče to šapatom, stiskajući ga za mišicu i skroz mu se unoseći u lice – postoji način da se to dovrši kako treba!

Strahinja nikad nije imao ni najmanji pojam da strah može biti ovoliko životinjski, kao onaj koji mu je upravo narastao uz kičmu, čineći da se njegovo telo potpuno nekontrolisano trza, srce varvarski tuče, lice zateže, a dlanovi znoje preko svake mere. Kao da je iz nekog ugla naizgled american dream porodičnog doma, oslobođenog svih zastarelosti i predrasuda, najednom ugledao samu beskonačnu prazninu tamnih, kosih i iskeženih –  mitskih tigrovskih očiju. Uz to, poslednjim krhotinama preostale svesti, on je osećao stid… stid prema modernom everyman-u koga je u ovim trenucima prepoznavao u sopstvenoj kolebljivosti, jer se još uvek pitao da li da skoči na svog protivnika zbog svoje građanske dužnosti i poslušnosti i spašavanja sveta onakvog kakvog ga on poznaje ili zbog očuvanja sopstvenog golog života, sa svim kontekstima, mizanscenima i okolnostima u koje se svojevoljno utopio! A i jedno i drugo, slutio je, beše prezreno!

- Zar ne vidiš, Strahinja, da živimo u jednom simuliranom svetu u kome vladaju gospodari novca i izgubljenih duša – nastavljao je Hadžija neumorno, nepodnošljivo. Glad, sirotinja, klasne razlike, boleštine i dečije suzice su samo spoljašnja manifestacija nutarnje, ipak duhovne bolesti, koja je ovog puta posejana globalno, preko multinacionalnih, holivudskih, internetskih, medijsko-magnatskih i sličnih sranja, što su sve od reda sjajne stvari po sebi, ali koje se mešaju u slobodnu svest ljudi, fabrikujući i veštački podmećući čoveku ono što se zove javno mnjenje i što je bačeno na svakog pojedinca u okviru svakog naciona na prelepoj zemaljskoj kugli, kao anatema. Pa ako je novac sredstvo za postizanje svega toga, a mi možemo da prebacujemo njihov novac na naše sigurne i super-tajne račune i možemo da se nadamo da ćemo jednog dana, ma kada, kad saberemo sve račune imati više nula nego oni, ili barem onoliko koliko je dovoljno za rušenje sistema, šta čekamo! – jer možda bismo tada mogli, sa ovim iskustvom koje imamo – napraviti nešto bolje! Nešto zaista veliko! – završi na kraju ejakulativno, sa zažagrenim očima iza kojih se dala naslutiti jedna mračna, pomućena svest…

Strahinja je sad gotovo ležao u kožnom nameštaju koji je tako prijatno hladio njegovo prevrelo telo. Toliko mu se to učini ugodnim da je svim svojim srcem poželeo da se ispruži punom dužinom i sa osmehom na licu blaženo zaspe, bežeći od lične odgovornosti i nerazmrsivog klupka sopstvenih misli. Prespavao bi tako nekoliko narednih dana, možda i nedelja, čak je mogao da zamisli da prespava mesece i godine, a potom bi se probudio, jednom iz sve snage protegnuo i popio s najvećim uživanjem jednu mirišljavu šolju njegove omiljene Nescafe. Zatim bi sebi napravio obožavanu mu kupku od ruzmarinovih grančica marke Palmolive i ležao u kadi još malo dremajući sve dok mu se koža potpuno ne sparuši i čitavo kupatilo se ne pretvori u jednu zadimljenu saunu; onda bi otišao da pročita svoje iz hira omiljene novine Financial Times u nekom od uređenih gradskih parkova, da bi se zatim prošetao jednim od zadimljenih bulevara, udišući do krajnjeg naprsnuća svojih pluća gradske mirise koje je naučio da voli, a sve to okončao na late breakfast–u u nekom od branch food caffe–a duž poslovnog dela bulevara, za kojim je bio načisto lud! No, njemu se u životu ipak isprečila ova tempirana ideja u liku jednog čudnog nadrealnog stvora, koji je čekao odgovor, sa znatiželjom, baš od njega. Ali zašto baš ja, od hiljada hiljada? – pitao se Strahinja u panici. Nekako istovremeno je začuo gvozdeni glas, koji izgleda da mu je mogao čitati misli, kako kao sa neke visine ili iz neke izmaglice odjekujući, dopire do njega, iz vrtloga: Na takva pitanja se ne može odgovoriti, prijatelju! Možeš biti siguran da to nije zbog neke odlike ili moći koju drugi nemaju; ne zbog mudrosti u svakom slučaju! Ali ti jesi odabran, kako god to tebi izgledalo i ti, dakle, moraš upotrebiti snagu i srce i um kakve imaš!

- Ali gde da nađem snagu koju ne osećam već dugo u svojim žilama?

- Snaga se pronalazi na neočekivanim mestima i po pravilu onda kada preostali promil vere zameni svaki zdrav razum! Imaj vere!

Strahinja je bio gotovo potpuno besvestan. Ko mu to govori? Je li to Kara-Hadžijin glas? Njegov sopstveni? Ili pak glas nekog Trećeg ko je ušao upravo u stan i njegovu svest? Jedva je čak bio svestan toga gde se nalazi, a nije bio načisto ni da li on uopšte postoji? Je li to smrt? Da li je uopšte ikad i postojao?… Tonuo je prepuštajući se inerciji svesti, kroz sve naslage Procesa lagano lebdeći: video je svoj pretrpani radni sto na poslu, sve one nepotrebne papire koji mu toliko stresa nanosiše, kako gore; video je svoje kolege, sve te na čudan način drage kreature kako ih zaokružuje ljubavlju posle čega stadoše isparavati pred njim, jedna po jedna, sve dok i Bogdan na isti način nije ispario taman zakoračivši da nešto kaže sa podignutom rukom, u pola reči, te ih stadoše zamenjivati žive figure njegovih bližnjih i on oseti po prvi put ogromnu želju da zapleše, divlje i lomeći svoje i njeno telo graničnim pokretima, sa Jelenom, u ritmu kakvog razuzdanog tanga ili jednostavno nekog afričkog bantu plesa… I vide tad kako se rastvaraju, kao njene putene noge nekoć, tajanstvene slike afričkih savana, sibirskih stepa i amazonskih prašuma i stade osećati hladan dah himalajskih snegova i topli saharski vetar pod milion zvezda u pustinji i oseti na telu zapljuskivanje toplih mediteranskih i pacifičkih struja i…

- Ne možeš pobediti! – iz nekog do tad potpuno zabašurenog dela njegove duše, sa dna Marijanskog klanca njegovog kolektivno-nesvesnog, izroni mu do svesti, lako se formirajući pred njim, gotovo materijalno, u jasnu spoznaju: ne možeš pobediti! – ponovi još jednom da bi utvrdio…

- Šta će biti sa tim silnim novcem? – postavi pitanje da bi dobio na vremenu i sabrao se, gledajući zadovoljnog Hadžiju, a na licu mu se isprva videše samo obrisi umora i brige, premda se, za Kara-Hadžijino pažljivije oko, moglo opaziti da ispod svega ima velike radosti: vatromet veselja dovoljan da  zavede milione i da zapali svet smehom kad bi se raspucao.

- Deo će nepovratno usisati tržište, naravno, ali će glavnica uvek biti prebacivana, kao i do sad, na sigurno mesto – i tu mu Hadžija namigne uz osmeh. Pretpostavljaš i sam da će to vremenom izazvati ogromnu ekonomsku krizu i istorijske pretumbacije, kakve svet još nije video. Baš to je naša šansa za konkretnu akciju. Tako ćemo uzdrmati same temelje Babylon-a i u toj, ovog puta fer borbi, na crti jednog dana okupiti kritičnu masu dovoljnu da ga demokratski sručimo u more…

Veselo i razdragano, potpuno obratno od njegove situacije, Strahinja se stade smejati, kako samo on to ume:

- Ha, a mene si nazvao očajnikom?… Da, da… Ti si jedan jako bolestan i opasan čovek. Pa tu svaki zdrav razum vrišti! Zar zaista misliš da ćeš nešto uspeti da promeniš, da ćeš jedan centimetar vavilonske tvrđave pomeriti ili srušiti?

- Verovatno ne, naravno! – začu opet stamen glas. Ali ću se bar dobro zabaviti, zar ne?! – reče glasom koji razoružava svaki razum. Ja se prosto ničega više ne bojim, a to su uvek bili najopasniji ljudi. Oni koji su prestali da se plaše smrti! Kao ja!… Uostalom, neko mora da krene i povede, a svaki je početak podjednako težak, sa bilo koje strane sagledavan. Ipak, s obzirom na naše vizionarske duhove, čini mi se da je u ovom istorijskom trenutku, kada je i sama reč istorija postala jedna ispražnjena ljuštura i možda je uvek to i bila, najbitnije iskoračiti iz te praznine, iz te letargije i rezignacije, pa makar i u haos!

- A žrtve? A ljudi?

- Neće biti žrtava, ukoliko ih oni ne naprave, što je moguće.

- Ma koji to oni i koji to mi, fanatiče? Uvek su krivi oni drugi, zar ne?

- Možemo u svakom trenutku da prekinemo sve!

- A možemo li da prekinemo? Lopove prokleti!

- Znaš Strahinja, oduvek sam smatrao da je privatna svojina, u tako drastičnom vidu kao danas da i ne govorimo, neka vrsta krađe! No, nije to ono što je problem. Problem je u činjenici da se to prikriva, da te neko pravi budalom! E tu svaki zdrav razum vrišti, a ne onako kako ti Strahinja posmatraš stvari – iz nameštenog ti kalupa, ne skidajući amove u koje si i nesvestan upregnut. Kao što je Bodrijar napisao: „stvarno je ono za šta je moguće pružiti ekvivalentnu reprodukciju”. Zato je stvarnost sada uvek već unapred konstituisana svojom mogućnošću reprodukcije. Tako da na kraju stvarno nije samo ono što se može reprodukovati, već ono što je uvek već reprodukcija! Zbog toga je danas najstvarnije iskustvo savršene black and white storije, iskustvo odraslog prosečnog gledaoca CNN–a, gde je mogućnost za to iskustvo reprodukovana u vidu vesti iz nekog zabačenog dela sveta o nekim bad gays i uzeta zaozbiljno, kojoj se gledalac prepušta u savršenom simuliranju događaja koji se nikada nije desio ili ne baš tako, ali koji je svejedno neraspoznatljiv od svog nerealizovanog odigravanja. What is the difference? Da bi to provalio morao bi identifikovati razliku između struktura moći i sistema medija. I tada bi mogao, kao neki povampireni marksist, da upreš prstom na ove moćne bez etičkog pokrića i pružiš ruku onima nad kojima ovi manifestuju svoju moć, koji izgleda i nisu baš toliko bad gays kako je to u prvi mah izgledalo. Međutim, Marks je bajat, jer je zasnovan na ljudskom razumu koji ne može više efikasno delovati u svetu u kome se sfere političke i kulturne ekonomije stapaju u istovremenoj trgovini objektima i ideologijama i u kome se, za milione TV gledalaca, sapunske opere kombinuju sa vestima iz sveta. Stvarnost više ne postoji. Tvoj svet više ne postoji. Pogledaj samo tvoj život, zaboga. Pogledaj živote ljudi oko tebe. Hladna uzdržanost i otupela ravnodušnost su ti jedini odgovori. I ti više ne možeš da se osloniš na svest ili na bilo kakvu ličnu afirmaciju, jer ti više nisi ti, nikada to nisi ni bio. Ti nemaš identitet, jer ništa tako izvesno kao što je identitet ne može postojati pod totalizujućim režimom simulakruma, koji iza svega ostavlja ispražnjenu ljušturu i niveliše sve razlike. Sa gubitkom strasti i nezavisnog intelekta, kao što si ti već osetio, ljudski identitet se svodi na nisku seksualnost ili se rasplinjuje u puku izveštačenost.

No, sve to, naravno, rađa samo još jaču i veću reakciju nas – nezavisnih, bezmilosno avangardnih i nepopravljivo romantičnih duhova. Kada stvarno više nije ono što je nekada bilo, Nostalgija počinje da poprima svoje puno značenje. Ja sam ratoborni sin te nostalgije! Ja sam njen barjaktar, Strahinja! Ja samo preuzimam na sebe ulogu sudbine koju mi je Ona dodelila! A koju sve te nazovi open society, a čitaj autokratske institucije, svakako zaslužuju. Upamti, u savremenom svetu, institucionalno govno najviše smrdi! To bi bilo u najkraćim crtama…

- Odakle ti takva drskost da na sebe preuzmeš toliku odgovornost? – upita Strahinja sad već na kraju živaca, pred ovim očiglednim autodidaktom enciklopedijskog obrazovanja, na kraju snaga, na kraju svega ljudskog i života.

- A odakle tebi da sve ovo trpiš?

Strahinja je manirom civilizovanog čoveka jednostavno rešio da odustane. Nemoguće je fanatika urazumiti, pomislio je pozerski, po navici, veoma jasno, međutim, uviđajući da se njegova civilizovanost drži još jedino jagodicama istrošenih prstiju svesti za neku fiktivnu, ionako već gotovo sasvim porušenu tvrđavu, njeno poslednje raspadajuće uporište – jer ovo ipak može i da ne uspe, što će, naravno i biti slučaj.

No, Hadžija mu se sada sa stavom Mentora, nalik kakvom Vergiliju, uneo u lice, zračeći mu po obrazima i vratu sopstvenom zapaljenom strašću, ali i neodoljivom sigurnošću:

- Pa treba li jedan ludak da vam govori šta da radite? Treba li i ja da se spalim uz Betovenovu Odu radosti?

- Nostalgija – Tarkovski!

- Tako je dragi moj Edipe! Treba zapaljenu sveću preneti od fucking početka do fucking kraja! – reče to protrljavši ga dva-tri puta po leđima, kao kakvu čarobnu lampu i udaljujući se, gotovo lebdeći, kao u Koktoovom Orfeju, dodade:

- Na kraju krajeva Majstore: neko nas ovde ipak zajebava!

Gledali su se. I vatra je bila u njihovim pogledima.

- Dobar si ti čovek, Strahinja. Preporučiću te. Dobro momče, zaista. Prava je šteta što ćeš umreti, jer ja sam iznad svega profesionalac, razume se. Ne volim amaterizam. Ta strast nam je nekad čini mi se bila zajednička… Strahinja! Što si to sebi učinio? Nedopustivo si postao indolentan, lenj i pasivan, kao da sebe gledam u mladosti. Nismo u tebi više prepoznali ni promil bilo kakvog pregnuća! I život ti je samo ispostavio račun… kao što će i njima.

- I šta ćete kada i ako srušite nekim čudom Babylon?

Na to mu Hadžija odgovori jednim širokim i spontanim sokratovskim pokretom ruke i pogledom uprtim ka ovom prelepom zvezdanom plaštu nad nama.

- Štedi snagu! Ovaj dijalog treba da ostane nedovršen, kao svaki pravi dijalog, kao svaka čestita menipska satira! A iz groteske, baš onakve kakvu tvoj život predstavlja, rađa se preokret, kao što vaskrsenje nastaje u dubinama smrti!

Dugo su se gledali. I na Strahinjinom licu se stade raspoznavati davnašnji beleg vatrenog pogleda tigra, dok mu je kroz mozak sve jače brujalo bezbroj puta ponovljeno pitanje, lagano se pretvarajući u neizdržljivost:

- Dakle, koja ti je poslednja želja… Tvoja poslednja želja… Poslednja želja…

 

*                                                *                                                 *

 

Koračala je hodnikom svoje zgrade, gipkog i gracioznog hoda i plemenitog izgleda – visoka i prave kičme, duge ravne crne kose i negovanog tena – izgledala je kao kakva egipatska kraljica. Sigurnim i odmerenim korakom, koji nikada nije trošio mnogo vremena na okolišanja i preduga razmišljanja, stuštila se prema ulaznim vratima svog stana. Želela je da se to samo završi, bez ikakvog ceremonijala i suvišnih reči. Strahinja je bio čovek koga je volela, onoliko koliko je mogla u sebi poroditi ljubavi za nekog u koga nije bila zaljubljena. Bio je naizgled ono što je u određenom trenutku njoj odgovaralo – prijatelj, saputnik, partner čije je prste toliko volela da oseti na svome vratu, nežan i strastan ljubavnik sa kojim je proživela neke od najlepših trenutaka svog života; na prvi pogled pitom i lak, ali zapravo veoma svojeglav, zadrt, čak i bahat u pojedinim trenucima. No, kako god, sad je naprosto dosta – čovek jednostavno oseti potrebu za izvesnim prelazom i preskočiti barijeru joj se trenutno činilo toliko važnim da gotovo nije mogla disati od veličine tog pritiska. Zato je želela da ovaj neminovni susret samo prođe i da nakon uzetih stvari iskreno, sad već bivšem suprugu, poželi sve najbolje i izađe napolje, isto onako lako kako je to pre sa momcima činila. Oh, tako joj je prijala pomisao na slobodu.

Ne, to nije bila stvar razmaženosti i promiskuiteta. Jelena je naprosto bila lepotica, kojoj se realno, malo šta moglo zameriti. Svoju neprozirnu masku domine, ona je još u mladosti izgradila. Pa kako drugačije! Takva lepotica drugačije naprosto ne bi mogla da živi od silnih udvarača i napasnika. Pa ipak, oni kojima estetika i suptilnost ništa ne znače u životu, nadalje su umeli biti agresivni, no oni koji su, u jednom opštem smislu, mogli biti danas-sutra Jelenina ciljna grupa, uzmicali su samom njenom pojavom od njene blizine i neposrednijeg upoznavanja i tako joj ostavljali prostor da ona kontroliše igru.

A Strahinja, Strahinja je prišao da bi se igrao. Tako joj je budio neki majčinski instinkt. O, bio je on tako smešan i drag u njenom sećanju. Upravo njegova nepretencioznost (ili veoma podlo skrivana namera) bila je za nju formula koja dobija. Ali vreme, stari ubica smisla svake igre, je bilo ipak neumitno. Svi njegovi strahovi, nesigurnosti i dečačke nezrelosti kao da su se u jednom kratkom intervalu sručili na nju – postajala ih je svesna čak i kada su bili posredni, čak i kada bi se ticali nekih sitnica. Od pre nekog vremena ta zapažanja su se pretvorila u jasnu misao u njenoj lepoj glavi o tome da ga prestaje voleti i da se nekako bahato nakačio na njen život i zaprečio njen put. Nesvikla na duga razmišljanja i bez želje za kontemplacijom, jednostavno je rešila da ga iz svog života ukloni, proglašavajući ga greškom i propustom. Ništa ih zapravo, osim seksa koji je nekad bio fantastičan, a koji je potom i sam uplovio u mirne vode neizdržive rutine, nije ni vezivalo. Brak po sebi, za nju, nije bio doživljavan kao neka sveta stvar i obaveza. Dece nisu imali, a kao da su već dugo prećutno oboje preskakali tu temu. Uostalom, pomislila je otključavajući nekadašnji zajednički dom, to je sve sada stvar prošlosti…

Prvo je ugledala opuške od cigareta duž čitavog hodnika koji je vodio u spavaću sobu. Stvari koje je teškom mukom prepoznavala su bile razbacane i polomljene, neuredno gurnute u stranu, celom dužinom pobočnih zidova. Zatekla je Strahinju izvaljenog na fotelji, zagledanog kroz otvorene prozore. Za razliku od unutrašnjosti stana, koja je u Jeleninoj glavi naličila unutarnjosti Strahinjine svesti, ali i njenom narastajućem strahu, njegovo telo je bilo uredno i, očigledno, tek okupano – bio je polunag.

- Neću biti tu neko vreme, Jelena – iznenadio ju je njegov siguran ton. Ostavljam ti stan na čuvanje i upotrebu. Uostalom, to je i tvoj stan. Oh, oprosti na ovom rusvaju, nisam stigao da pospremim. Ali u kredencu ćeš pronaći novac koji će biti dovoljan za sve neophodne popravke.

Ustao je, poput mačke, sa fotelje i iz obližnjeg plakara počeo da vadi odeću koju će obući. Jelena je samo sela na neraspremljen krevet i u čudu posmatrala čoveka, koga je mislila da poznaje u dušu.

-          A gde to ideš? – nakon pauze prozbori Jelena.

-          Na sigurno mesto. By the way, je li ti otac izašao iz firme?

-          Ne znam. Ostao je iza mene. Zašto?

-          Javi mu da se hitno izgubi odande i neka povede sa sobom i portira.

-          Ma šta ovo treba da znači? Strahinja, zaboga, šta to radiš?

-    Jelena… – reče joj otmeno, navlačeći crne pantalone i čarape. Kao prvo: voleo sam te i još dugo ću te voleti, ali ću se morati naučiti životu bez tebe. Drugo: znam za sve tvoje avanture i izbore i ne krivim te ni u čemu. Uostalom – dodade kroz osmeh, nakon što ju je dugo posmatrao – piratski brod nije dobro mesto za ženu. Treće: zovi banku da proveriš da li su svi otišli kući.

Jelena je već ukucavala broj u telefon, želeći na taj način dobiti ponešto na vremenu. Gledala je čoveka pred njom i ni u najraspusnijim svojim strahovima, kojih nije ni bilo mnogo, nije mogla predvideti onu metamorfozu koja se pred njenim očima dešavala.

- Ka… kažu da su svi napustili posao. Dojavljeno je da je postavljena bomba. Otac je ionako trebalo da se danas sastane sa Alijom u vezi s kupoprodajnim ugovorom – zamuckivala je Jelena, u čudu posmatrajući priliku koja je narastala pred njom, svu u crnom, sa velikom karikom s ezoterijskim runama u levom uvetu.

- Ko si ti, Strahinja? – samo je stigla, ne prepoznavajući urbanu legendu naspram nje, da proslovi iz stegnutog grla.

- Ja sam onaj koga je Proviđenje načinilo kao poslednju želju i mogućnost – odgovori joj stamena, muževna pojava, poslavši joj jedan zaljubljeni pogled i rukom poljubac, čiji je sigurni i samodovoljni osmeh uskoro zakrilio široki obod njegovog šešira, dok je izlazio, možda zauvek, praćen unezverenim Jeleninim pogledom u kome se caklila jedna suzica ponovo pronađene zaljubljenosti, uz zvuke nastupajuće eksplozije…

 

*                                               *                                                 *

 

Dok se šetao bulevarom kojim je odjekivao zvuk mnogobrojnih policijskih sirena, siguran u svoj korak i čuvenu „Jazbinu” – odredište kome se uputio, naučivši iz Poovih priča i odabranih filmova da je najsigurnija zaštita ona koja je najočiglednija, Strahinja je razmišljao, uvlačeći dim nove cigarete, kao da mu je poslednji, zaokružujući svoje misli ljubavlju, kao i uvek nakon dobro obavljenog posla: nije bilo bitno to što je on slavni Kara-Hadžija, niti je bilo bitno to što će se svet njegove sredine i okruženja, kao i njegov život sa svim svojim okolnostima, od ovog trenutka potpuno izmestiti i promeniti, odvodeći njega i sredinu u kojoj se nalazi u neodoljivi šarm neizvesnosti i novine, nije bilo bitno čak ni to što će morati napustiti, na duže vreme, u najboljem slučaju, ženu koju je istinski voleo i kraj čijih nogu bi sasvim sretan skapao, zbog koje je dečački možda sve ovo i radio, ispunjavajući svoj panovski san i usmeravajući svoju krmu na prostrano slobodno more – ono što je zaista bilo bitno jeste da ni soba u kojoj je Strahinja upravo završavao svoju dogorelu cigaretu, što mu je već neko vreme pekla prste, čuvši prvo zvuk ključa u bravi, a potom i graciozne korake svoje supruge, odlučan da nešto, konačno, izmeni u svome životu, požurivši da im naspe po dve čaše hladnog vina, zapravo nikad nije ni postojala, jer se u stvari nalazi u najzabitijim predelima i najudaljenijim arhipelazima jednog ljudskog srca, čiji su je damari i izgradili – i sama je Univerzum sav…

 

(1998)

Comments (6)

Tags: ,

Olga Jevrić, 1965.

Posted on 04 September 2013 by heroji

Ješa Denegri

 

Kod umjetnika čija je fizionomija jasno određena vlastitim problemima ali ujedno i otvorena novim mogućnostima produbljivanja osnovnih zamisli, proces kontinuiteta istovjetan je neprekidnom iznalaženju onih stanja svijesti u kojima duh čovjekov, svaki put ponovo, teži svom stalnom potvrđenju. Izraslo iz tog plodonosnog unutarnjeg nemira, iz nekog nama neznanog, ali u umjetniku duboko ukorjenjenog moranja, djelo biva onaj medij posredstvom kojega umjetnik iskazuje svoje vjerovanje, svoje svjedočenje, svoju odluku.

Olga_Jevrić,_Gromade_u_pokretu,_cement_i_gvožđe,_1965

Kreirajući pre više od jedne decenije svoje prve „Predloge za spomenik” Olga Jevrić se zaputila u veoma složenu problematiku apstraktne skulpture unutar koje je, otvaranjem mase kompaktnog bloka, ispitivala mogućnosti slobodnog prostornog razvijanja autonomne plastičke forme. Daljnim razrađivanjem ovih početnih otkrića, Olga Jevrić je oko 1956/57, kada nastaju njene već klasične „Komplementarne forme”, dovela svoju namjeru do potpuno cjelovite organizacije koja je proizlazila iz krajnje funkcionalnosti konstitutivnih faktora njene skulpture: koordinacijom potencijalno dinamiziranih cementnih masâ i njihovom uzajamnom akcijom formiranja prostornog središta, istovremeno potpomognutog mnogostrukom ulogom sistema željeznih šipki, Olga Jevrić je definirala jedan poseban plastički organizam čija je tako izrazita sugestivnost upravo proizlazila iz simbioze njegovih organsko-bioloških i tektonskih svojstava. Posljedice koje su rezultirale iz ovakvog određenja forme bile su mnogobrojne i u nizu konkretnih rešenja obilježile su put razvitka ove skulpture; djela nastala u toku posljednjih godina upravo nam obrazlažu daljnje rezultate na tom putu slatne dosljednosti i teženje da se svaki plastički problem razradi do maksimalnih mogućnosti definicija.

Krajem 1963. Olga Jevrić je realizirala jednu grupu skulptura koje su jasno nagovjestile neke nove momente: „Forme u usponu“, „Forma pod pritiskom“, „ i „Zahvaćen prostor“ karakterizirane su bitno izmenjenim proporcionalnim odnosom mase i prostora, odnosom u kojem su se mase snažno usmjerile ka međusobnoj koncentraciji, a zahvaljujući toj njihovoj naglašenoj tlačnoj sili i sâm srednji prostorni sloj poslao je naglo stanjen, stješnjen i sabijen. Ovom složenom plastičkom metaforom skulptura Olge Jevrić poprimila je još istaknutiju dimenziju ekspresivizacije, a time je konstantni psihološki koeficijent njene plastike, dojam jedne otvorene i upravo beskompromisne nesentimentalnosti, sada postao još vidljiviji u svojoj neposrednosti. U toku 1964/65. iz ovih triju tema proistekle su mogućnosti daljnje razrade niza novih plastičkih situacija koje danas možemo potpunije sagledati u svoj kompleksnosti njihove stvarne problemske inovacije.

Ove promjene ogledaju se u cjelokupnom sistemu plastičkog funkcioniranja oblika: mase, umnožene i mnogostruko raščlanjavane, gube obilježje ranije organoidne gibljivosti te postaju stabilne i teške gromade koje se međusobno vezuju krivuljama diskontinuiranih kontura. Prostor koji ih odvaja prestaje da nosi karakter pauze ili intervala i dobija jednu novu dimenziju svoje unutarnje protežnosti: dubinom svog prodora u sâmo tijelo mase on biva korodiran, labirintičan i „špiljevit”; vođen oštrim usjecima i isprekidan naglim zaokretima – doživljavajući ga, imamo dojam silaska u bezdan ili prohoda kroz napuštene praznine. Dosljedno ovim zahvatima i uloga željezne šipke bitno se mijenja: odsad je njena namjena, ne više prevashodno funkcionalna u smislu nosača ili podupirača rastavljenih mâsa, već ekspresivna i prostorno-ritmička. A sam površinski sklop skulpture zadržava ranije slobodno i spontano nabacivanje materije, čija je hrapavičasta, nagrizena i kraljnje osjetljiva epiderma sada još i potencirana surovom monohromijom oksidiranog gvožđa. Pritom, u osnovnoj prostornoj impostaciji oblika posebno je naglašena njegova polimorfnost i perceptivna promjenljivost. Utvrditi ćemo tada da je mimo sve ekonomičnosti  u upotrebljenim sredstvima i maksimalne jezgrovitosti u izvanjskom izgledu, taktilno i psihološko bogatstvo ovih oblika gotovo neiscrpno: poput nekih nepoznatih bića, oni su zašli u naš fizički prostor i nastanili se u našem duhu i odsad tamo žive trajnošću koja se obnavlja svakim novim susretom sa njihovim skrivenim i mnogoznačnim smislom.

Olga_Jevrić,_Forma_pod_pritiskom,_oksid_gvožđa,_1963.

Približavajući im se, osjećamo neko neobično tajanstvo ovih oblika: šutljivi i zatvoreni u svojoj elementarnoj ogoljelosti, oni su ipak oduhovljeni brižljivim dodirima umjetnikove ruke i saobraćaju sa svijetom naših iskustava mnoštvom najsloženijih unutarnjih veza. Jer mada se opiru svakom jednoznačnom identiciranju sa fenomenim zapažanjem predmetnosti ovi oblici jednim posrednim putem teže uspostavljanju odnosa sa nekim fundamentalnim stanjima realnosti bitka – nisu, dakle, egzistencija koja odbija svaku esenciju, gola faktičnost koja znači totalni apsurd postojanja, već naprotiv: pokušaj umjetnikovog duha da nasluti smislene temelje svijeta, napor da otkrije razložnost i zakonitost njegovog vječitog postojanja u neizmernim modalitetima materije. Misao o toj sveobuhvatosti i sveprisutnosti materije istaknuta je u skulpturi Olge Jevrić naglašavanjem njene prvotne čistoće: u njenom djelu materija postoji kao tvar po sebi, kao suštinska objektivizacija materijalnog; stoga cementna masa i željezna šipka ne sadrže preneseno svojstvo bilo kojeg drugog subjekta niti karakteristike nekog određenog vida predmetnosti – prezentirana u svojoj iskonskoj konkretnosti, ali ujedno savladana i uobličena snagom čovekove tvoračke moći, materija jeste jedna neprolaznost, jedna stalnost. Tako shvaćena, dovedena do apsolutnosti, materija u skulpturi Olge Jevrić nije mogla biti postovjećena sa nekim određenim i opredmećenim oblikom, jer bi taj momenat poistovećenja materije sa jednom dovršenom i u predmetnom smislu definiranom formom bilo tek jedan njen prolazni stupanj, trenutno stanje, akcident a ne suština. Nezavršena u smislu konačnih klasičnih postulata, aktivirana i pokrenuta, tek za trenutak zaustavljena u svom neprekidnom preobražavanju, materija u djelu ovog umjetnika, jeste substancija u konkretnom bivanju: kretanje postaje njeno bitno svojstvo, a prostor i vrijeme u kome ostvaruje tu svoju dinamičku protežnost – uslov i funkcija njene stvarne egzistencije.

Misao ovog umjetnika prostire se dakle do nekih najbitnijih pitanja na koje čovjek našeg vremena nastoji odgovoriti suočen sa mnogostrukom neiscrpnošću svijeta i neizvjesnošću svog položaja u njemu. Možemo li doći do definitivnih odgovora, do nekih pouzdanih razrešenja? Ma koliko da bude širio regije svojih saznanja, ma koliko da bude nadvladavao vječite tajne prirode, nikad se duh čovjekov neče zaustaviti u konačnosti, nikad neće prevladati stalne dileme postojanja. U bezmerju vremena u kojem mu pripada tek jedan neznatan dio čovjeku jedino preostaje da se uspostavi vlastitim činom, svojim djelom: tada, stvoreno od čovjeka, djelo i samo postaje jedna oživotvorena prisutnost, jedna u istini ljudska mjera svijeta. Ostvarujući se kroz djelo, čovjek prevladava neizvesnost postojanja i konačno se potvrđuje u trajnosti.

Vjerujem u trajnost djela pred kojim stojimo jer znam da razloge svog nastajanja ono crpi, otvorenim i krajnje iskrenim suočenjem, u najdubljoj istini bića.

 

Oktobar 1965.

 

 

Izložbeni katalog Olga Jevrić objavljen je povodom izložbe umetnice u Salonu Muzeja Savremene umetnosti (Beograd, 6.-17. XII 1965.)

 

Izložbeni katalog dostupan je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske i čuva se pod signaturom Ук II 169.

Comments (3)