Categorized | Nova proza

Strani izvori o kulturnoj istoriji Srbije

Posted on 30 March 2012 by heroji

Aleksandar Radović

Dok je dežurni spiker u supermarketu po treći put ponavljao da su „samo ovog vikenda cene niže za petnaest procenata”, profesor Pavle Majstorović je jedva čuo poziv s mobilnog telefona.
– Halo, halo, sačekaj, ne čujem… – nadjačavao je okolinu profesorov glas.
– Mirko, ti si, da, trenutak samo… da… – konačno je Paja, izašavši ispred parkinga veletrgovinskog objekta, uspeo da čuje glas kolege Mirka s Katedre za istoriju i književnost Filozofskog fakulteta.
– Dobro Pajo, čim stigneš javi se na 063… – rekao je Mirko Stanković i veza se prekinula. Profesor Majstorović je požurio da otvori prtljažnik da bi pomogao supruzi Ljilji da u „stojadina” stavi kese i veliki putni kofer…
– Prosto ne mogu da verujem! Jeftinije bi bilo da ulje za sunčanje kupujemo zimi, važno je da su „cene pale” – negodovala je profesorova supruga dok je ulazila na suvozačko sedište.
– Slušaj, čim stignemo na more, moram da kupim šešire i suncobrane za Jelenu, za nas manje-više, zar ne ? – upitala se Ljiljana Majstorović, ali joj Pavle nije odgovarao.
Razmišljao je o onome što mu je Mirko malopre rekao. Jedva je nekako stigao do stana, ali je nakon nekoliko minuta rekao ženi da ponovo mora da krene u grad.
– Gde sad ideš, pobogu čoveče? Tek smo stigli, odmori se malo – začuđeno je Ljilja posmatrala muževljevo lice dok je silazio niz stepenice.
– Javiću ti se, idem do redakcije dnevnog lista „Kristal” – ostao je tajanstven naš najveći stručnjak za istoriju kulturnih ustanova. Godinama je izučavao formiranje i unutrašnju organizaciju biblioteka i muzeja širom Srbije, a želeo da je uskoro objavi novu knjigu…
– Tek mi sada ništa nije jasno! Prvo poziv onog Stankovića, pa sad, kako beše, „Kristal”… gunđala je Ljilja dok je čekala šesnaestogodišnju ćerku Jelenu da se vrati iz škole.
– Profesore Majstoroviću, s nestrpljenjem smo Vas očekivali u našoj redakciji – s vrata kancelarije smeštene na sedmom spratu višespratnice u centru grada obratio mu se Nenad Mladenović. Paji nije bilo baš najjasnije zašto je urednik tiražnog dnevnika rekao „da su ga očekivali”, iako su njih dvojica bili sami u prostorijama „Kristala”. Ipak, profesor je s pažnjom slušao šta mu poručuje veoma dobar prijatelj Mirka Stankovića.
– Jeste, Vaš kolega profesor Stanković je naš stalni saradnik, primetili ste da često komentariše situaciju u zemlji, znate… – dodao je urednik „Kristala” na Pajine upitne poglede. S pulta na koji su stigla dva kapućina, profesor Majstorović je uzeo poslednje  izdanje novina. Sa stranica štampe, opozicioni političar poručuje: Za beg iz blata dovoljno je da zaokružite br. 3…
– Kristalno je jasno, profesore, da ste nam neophodni kao spoljni saradnik redakcije. Vaše iskustvo u obradi kulturne tematike odavno je zapaženo u našem javnom životu. Zato sam i zamolio Mirka da Vas pozove – dodao je urednik tabloida Nenad Mladenović i izložio plan njihove saradnje u narednim nedeljama…


Posle dvadesetak minuta, profesor je shvatio da ni ove godine neće zaplivati na Jadranu. Ljilji i Jeleni će popodne uzeti rezervaciju za nedeljni let, jer ponudu urednika „Kristala” nikako ne bi trebalo da odbije.
– Evo, već treću godinu zaredom idemo same na odmor! Tvoj otac nikako ne može da nađe vremena za nas, simpozijumi su mu važniji od porodice – prokomentarisala je najnoviji razvoj situacije Ljiljana Majstorović, dok je s Jelenom pakovala stvari.
– Srećan put, javite se čim stignete – bile su jedine reči koje je profesor Majstorović uspeo da uputi njima dvema, dok su se ukrcavale na avion.
Stjuardesa  Boinga 747 čitala je pravilnik o upotrebi pojaseva za spasavanje, a Jelena Majstorović je čitala poslednje rečenice najnovijeg nastavka Harija Potera. Istovremeno, njen otac, kojeg su čak i njeni školski drugari zvali Paja, prisećao se reči urednika „Kristala“ Nenada Mladenovića: Verujem da ćete kao izvrstan poznavalac naše kulturne politike i ustanova, moći da u kratkom roku napišete tekstove o arhivama, bibliotekama. Moji saradnici su već odavno na odmorima, pa eto Vam šanse… – rekao je pre nepuna dva sata gospodin Mladenović.
– Učiniću sve što mogu – kratko je odgovorio profesor Pavle Majstorović.
– Da, da, razumeli ste, prvi tekst o srpskoj kulturnoj istoriji očekujem za dva dana – mirno je odgovorio naručilac tekstova dok je ustajao da se pozdravi s profesorom.
S velikim nestrpljenjem je šetao od terase do masivnog radnog stola na kojem su bile poređane brojne knjige i naučni časopisi.
Počeo je da čita: „Osem toga i osem njegove privatne biblioteke koju spomenusmo, njegovu ljubav prema knjigama pokazuje još i to što se on prihvatio da uredi neku džamijsku beogradsku biblioteku. Te su se knjige nalazile u onoj džamiji ispod Pozorišta, u kojoj je sada fabrika gasa. I sada se zna da je bio dobro pismen i da se rado bavio izrađivanjem karata. Ova poslednja osobina pokazuje se i u ovoj knjizi, na jednom mestu na kraju, gde se spominje neka raspra o granici na istočnom kraju Srbije.”
Knjigu iz koje je upravo pročitao odlomak kupio je na prošlogodišnjem sajmu knjiga, a izdavač je reklamnu kampanju vodio pod sloganom: Posle 200 godina Turci ponovo u Beogradu! I zaista, turska hronika o srpskom prestonom gradu pod naslovom „Rašid-beja istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji”, objavljena 1894. godine u izdanju Srpske kraljevske akademije, pisana je sredinom XIX veka. Profesoru Filozofskog fakulteta Pavlu Majstoroviću bila je poznata strast kakvu je Stojan Novaković, autor „Srpske biblijografije za noviju književnost”, uložio u pronalaženje i komentarisanje istoriografskih izvora o srpskoj istoriji.
Bilo je sve interesantnije: „Iz knjige se Rašid-bejeve vidi da je on ljuto bio protivan knezu Milošu i Obrenovićima… ” Ova činjenica ukazuje i na neke nove momente u odnosima vođe Drugog srpskog ustanka s Turcima s jedne, te Rusima s druge strane. Naime, arhivska i druga dokumenta pričaju iskustva turske, gubitničke strane, o događajima kada su poslednji Turci isterivani iz Beograda. Čak i u tim okolnostima, bilo je „Turaka – Beograđana koji su se nosili evropski po stambolskom načinu”, kako primećuje Stojan Novaković.
Sve police u stanu profesora Majstorovića bile su ispunjene knjigama iz istorije Srba o oslobođenju, a knjiga Rašid-bejeva bila je tek jedna u nizu. Ipak, priznao je Paja, ova knjiga je na literarno uverljiv način prikazala događaje čiji nam se tokovi čine veoma zamršenim. Iz ovog niza profesor je sada tragao za zeleno ukoričenom knjigom na čijim je koricama pisalo „Srpski ustanak i prva vladavina Miloša Obrenovića”. Izdanje mu je nabavio prijatelj antikvar pre više godina ispričavši mu interesantnu priču o njenom autoru, Bartolomeu Silvestru Kuninbertu. Prema rečima Vasilija antikvara, Kuninbert je od 1839. do kasnih četrdesetih godina XIX veka igrao važnu ulogu u političkim zbivanjima na srpskom dvoru ondašnjeg vremena. Taj Bartolomeo, pričao je davno profesoru vlasnik starinarnice, bio je poverljiv čovek Kodžin za različita unutrašnja i spoljnopolitička pitanja. Pavle je bio svestan da je u državi koju je vodio prvi Obrenović malo pažnje bilo posvećeno kulturnim prilikama. Međutim, Bartolomeo Silvestar Kuninbert piše: „Da bi obrazovanje sveštenstva i mladeži uopšte moglo što bolje napredovati, neophodno je bilo potrebno da se imaju knjige… ” S tim u vezi, napisaće profesor Pavle Majstorović u prvom feljtonu za dnevne novine „Kristal”, osnovana je 1830. godine prva srpska štamparija. Naredne godine je štampana prva knjiga („Srbska stihotvorenija, sočinjena od Kovačevića i Stamatovića u Beogradu, Kod Gligorija Vozarovića, 1832”). Iste godine u kući tog ležimirskog trgovca i beogradskog izdavača, Gliše Vozarevića, osnovana je Narodna biblioteka. Nekoliko godina potom, piše dalje Bartolomeo Silvestar Kuninbert, knez Miloš je naredio „da se izdaje jedan dnevni list Srbske Novine… ” pod uredništvom Dimitrija Davidovića.
Kada je završio pisanje tri teksta o kulturnim prilikama iz srpske istorije, profesor Pavle Majstorović ih je poslao mejlovima na elektronske adrese urednika Nenada Mladenovića. Nekoliko minuta potom zazvonio je Pajin mobilni telefon, a SMS je glasio: Odlično profesore, ovo vaše će biti čitano, u potpisu Mladenović.
Prema dogovoru, u ponedeljak prepodne, Ljilja Majstorović je iz kuće na primorju nazvala svoj beogradski stan.
– Da ti kažem, Pajo, ovde je kao i uvek fantastično! Jelena se veoma obradovala žutom šeširiću i uveliko ga nosi po plaži – u dahu je rezimirala utiske s letovanja profesorova supruga.
– Divno, uživajte, žao mi je što nisam s vama, ali pišem za „Kristal” pa se nadam da ćeš da pročitaš… daj mi Jelenu… – odgovorio joj je profesor i publicista.
Dva dana nakon razgovora s tatom, Jelena Majstorović je u trafici kupila jedini preostali broj dnevnog lista „Kristal”. Na celoj strani objavljen je feljton njenog oca o stranim putopiscima koji su pisali o Srbiji.
Na početku: „Verovali ili ne, ali osnove onoga što će devedesetih godina XX veka postati poznato pod imenom ‚postmoderna književnost’ zabeležene su u putopisnim hronikama još sredinom XIX stoleća. Naime, turski hroničar Rašid-bej, čija se beogradska kuća nalazila spram česme Čukurlije, ispod Pozorišta koristio je pišući ‚Rašid-beja istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji’ metod ‚pronađenog rukopisa’. Pripovest o političkim i ekonomskim okolnostima u Srbiji tokom prve vladavine kneza Miloša Obrenovića (1804-1850), ovaj beogradski Turčin propustio je kroz dijalog dvojice braće, Ak’l-beja i Nak’l-beja, a prevodilac dela ‚Rašida Beograđanina’ sa turskog jezika D. S. Čohadžić… ”
Ispod potpisa pripoveda Pavle Majstorović, pisalo je nastaviće se.

Related posts:

Biblioteke i kulturni turizam gradova
Zeleni pogled
Došli su da me odvedu

1 Comments For This Post

  1. Pink Frojd Says:

    Sad kad sam iščitao sve priče, mislim da mi postaje jasna namera autora – prosvećivanje čitalaca, upoznavanje sa kulturnim nasleđem, kroz romantizaciju… Ko stoji iza ovog sajta? Svaka čast za promociju pravih vrednosti i afirmaciju ljudi čija imena ovo društvo, na sopstvenu sramotu, ne poznaje…

Ostavi komentar