Tag Archive | "ЈU NК IКОМ"

Tags: , , , , ,

Čedomir Janičić: KRHKOST/ IZDRŽLJIVOST DOBROTE

Posted on 28 April 2013 by heroji

Čedomir Janičić: KRHKOST/ IZDRŽLJIVOST  DOBROTE

 

Čedomir Janičić je istoričar umetnosti, viši kustos Gradskoj muzeja u Somboru, predsednik muzejskog društva Srbije. Povod za razgovor, tema od koje smo krenuli jeste pola veka manifestacije „Likovna jesen”, koju je pokrenuo Milan Konjović, s ciljem da sakuplja i izlaže savremenu jugoslovensku umetnost. Čedomir Janičić je 2008. godine napisao studiju o „Likovnoj jeseni”, koja dobija nagradu ЈU NК IКОМ zа najbolju muzejsku publikaciju i danas je udžbenik za studente istorije umetnosti.

Milan Konjovic

Milan Konjovic

Priča o „Likovnoj jeseni” bila je polazna tačkа za ulazak u širi kontekst u kojem se propituje ne samo mesto umetnosti danas, nego i mesto čoveka u svetu, tačnije njegov identitet. Čedomir Janičić pruža nam kulturu viđenja duha vremena u kojem smo i čovekovog mesta u tom vremenu.

 

Nalazimo se u novom milenijumu. Stara je istina da posmatrajući umetnost koja nastaje sada, možemo naslutiti onu koja dolazi. Kakvu energiju pokreće novo doba?

 

Bojim se, katastrofičnu. Mi smo još uvek pod uticajem dramatičnog početka milenijuma s katastrofama u Njujorku i Vašingotnu 11. septembra 2001. godine. Zatim se ta neslavna evidencija događaja nastavlja prirodnim, ekološkim katastrofama, ratovima, nedaćama… Na domaćem planu ne smemo zaboraviti tešku i mučnu rekovalescenciju od devedesetih. Ne baš tako dobra energija kao što je bila nekada ranije, ali u svakom slučaju silovita i brza. Energija koja dovodi u pitanje sve one postulate koji su donedavno važili kao nedodirive dogme – koncept o kraju istorije, koncept koji je zagovarao ukidanje različitosti u jednom globalnom neoliberalnom selu, međusobno povezanom i egalitizirajućem. Ispostavilo se takođe da je ta koncepcija doživela kraj, da nije dala nikakav odgovor, a da se u opticaj vraćaju neke stvari koje su devedesetih na Zapadu bile gotovo nemoguće, a to su ponovno jačanje religije, zahtev za solidarnošću, za međusobnim prožimanjem različitih energija. Ono što mi je zanimljivo s tim u vezi da istaknem jeste jedan pluralistički svet koji niče na ruševinama neoliberalističkog koncepta, a koji u sebi uključuje, rekao bih, ono što su tekovine liberalizma, ali koji se razvija prema nekim novim modelima čije obrise možemo da naslutimo, ali mi se čini da je prerano da ih u potpunosti definišemo.

 

Vi ste istoričar umetnosti, viši kustos u Gradskom muzeju u Somboru. Šta za Vas kao istoričara umetnosti predstavlja najintimniju, ličnu preokupaciju?

 

Pitanje identiteta. Akile Bonito Oliva je već rekao da će umetnost biti ozbiljna onoliko koliko se bude izborila sa pitanjem identiteta. I na lokalnom i na globalnom planu, bojim se da to ide nekim malo težim putem, jer se previše pažnje i prostora ustupa nečemu što je advertajzing, reklama, trenutne aspiracije, brza očekivanja… nečemu što je u vezi s jednom brzom potrošnjom. A s druge strane, čini mi se da se previše odriče nekih srodnih duhovnih disciplina koje se gorljivo bave problemom identiteta. Ono što primećujem, isto kao i Oliva, umetnici su sve odgovorniji prema svetu u kojem žive. Umetnost sve manje predstavlja prazan, pust spektakl, a umetnici su sve više prisutni i stopljeni s predmetom posmatranja, zapravo, na neki način, sopstvenim mogućnostima pružaju jedan od kvalitetnijih odgovora na pitanje šta je to identitet. Pre svega njihov, a onda i opšti, koji je, čini mi se, temeljan problem savremenog društva.

 

Na čemu trenutno radite? Da li postoji neki projekat koji planirate?

 

Znate, ja sam kustos jednog malog muzeja, jedne male zemlje, moje aspiracije i moji planovi ne mogu biti veliki šta god da pod tim mislimo. Prošle godine sam radio na izložbi iz crteža iz fonda Likovna jesen „Krhke crte vremena” i u međuvremenu sam stupio u jedan dobar i kvalitetan kontakt s Muzejom moderne i savremene umetnosti u Rijeci, Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, sa Aleksandrom Basinom iz Ljubljane, dakle s kolegama iz regiona koji se isto bave crtežom. Razmenili smo kataloge, ideje i nadam se da će od toga da bude nešto, možda već naredne godine – neka vrsta zajedničke izložbe ili, da tako kažem, diplomatije crteža. Koliko ćemo sve to uspeti da uradimo, ne zavisi samo od nas. I u Hrvatskoj i u Srbiji dolaze izbori, Hrvati se nadaju da će naredne godine ući u Evropsku uniju… Ima dosta momenata koji tu priču, ne odlažu, ali stavljaju u jedan drugačiji kontekst koji se ne može isplanirati na način na koji smo mislili da može. U svakom slučaju, razmenili smo puno informacija, i za početak to je možda i dovoljno. A za neke projekte koji bi bili regionalno osmišljeni, a možda bi išli i dalje, možda možemo malo i da sačekamo. Najzad ovo je muzej, muzej drugačije meri i vreme. Muzejima se nikada ne žuri.

 

Napisali ste „Likovnu jesen” 2008. godine. Studija to jest „nekakav melanž između monografije, studije, kataloga i ogleda”, sadrži tri dela – rekonstrukciju, rekapitulaciju i reprezentaciju jedne od najznačajnijih manifestacija u oblasti likovne umetnosti u Jugoslaviji. Kakve su perspektive umetnosti koju je pratila „Likovna jesen”?

 

Perspektive umetnosti koju je „Likovna jesen” pratila jesu zapravo određene gotovo istim uslovima pod kojima se sama manifestacija razvijala. Ja bih rekao da  je „Likovna jesen” bila neka vrsta državnog projekta. Podržavana je od strane državnog aparata koji je smatrao da su te manifestacije korisne i u ideološkom i u edukativnom smislu, jer je socijalistička Jugoslavija bila dosta okrenuta kulturnim dešavanjima kao nekoj vrsti propagande i neke meke edukacije, obrazovanja šireg stanovništva. E sada, karakter umetnosti se od tada promenio, umetnost ne predstavlja ono što je predstavljala pre pedeset godina. Tako da i sadržaji koji se koriste pri njenom praćenju moraju biti drugačiji. Drugačija je percepcija, drugačiji je način razmišljanja. Međutim, ono što je dosta čudno jeste da država, koja je još uvek relativno nestabilna i sasvim izvesno siromašna, nema uvek pravi odgovor za muzealizovanje savremenog umetničkog trenutka. Potrebna je neka vrsta uzorkovanja, uzimanja uzoraka, iz tekuće umetničke scene i pravljenja neke vrste ponude za budućnost – autentičnog svedočanstva trenutka u kojem se manifestacija dešava. Kada umetnost nastaje, važno je da postoji kvalitetan odabir, pre svega stručno motivisan koji bi odatle trebao da izvuče ono što bi bilo ne samo autentično, nego bi predstavljalo i siguran orijentir za snalaženje na umetničkoj sceni. Mislim da toga danas nema, na državnom nivou. S druge strane, svedoci smo procvata korporacijskih zbirki kompanija kao što su Erste banka, Telenor, koje bukvalno cvetaju i koje su toliko hrabre da uzimaju uzorke iz umetnosti posle 2000. godine. Ne zaboravimo da su najvažniji delovi svakog muzeja zbirke, a da se zbirke, pogotovo savremene umetnosti, ne mogu stvarati bez određenog rizika. Ako to rade kompanije kojima to nije posao, ne vidim zašto to ne bi radila država koja već ima spremljene instrumente i mogla bi mnogo hrabrije i ozbiljnije da uđe u taj posao.

 

„Likovna jesen” je postojala od 1961. do 1994. godine. Nastaje na dvadesetogodišnjicu Revolucije i nestaje s nestankom zemlje u kojoj je nastala.  Istorija kulture uvek je uslovljena istorijom zemlje kojoj pripada. U najkraćim tačkama, koji je bio razvojni put manifestacije?

 

Istorija „Likovne jeseni” može da se podeli u tri decenijske celine – šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine. Tako se dele i druge dve manifestacije starije od  „Likovne jeseni” – „Oktobarski salon” i „Memorijal Nadežde Petrović” u Užicu, o kojima su izašle dve opsežne i ozbiljne publikacije.

Otprilike, šezdesete su neka vrsta generacijskog lutanja i traženja, pogotovo za „Likovnu jesen”, bar što se tiče organizacije manfestacije. Prva „Likovna jesen” je bila veoma dinamična i predstavila je autore generacije Milana Konjovića, koji su tad već bili uveliko etablirani, odnosno predstavljali su vrednost koja je jednog trenutka, posle Drugog svetskog rata, dovedena u pitanje,  ali se već pedesetih godina, nakon raskida saveza sa Sovjetima, ponovo vratila kao paradigmatska. Prva „Likovna jesen” bila je neka vrsta etabliranog kursa, dok je druga  bila veoma zanimljiva, jer je prikazala prvu i jedinu grupnu izložbu jugoslovenskog apstraktnog slikarstva. Ta činjenica je, kao i napad Josipa Broza početkom ’63. na apstraktno slikarstvo, pomalo dovodi u disidentski položaj. Treća „Likovna jesen” je posvećena crtežu – prvom trijenalu jugoslovenskog crteža, a to je i prva manifestacija na tlu Jugoslavije koja je pratila i uzorkovala crtež kao disciplinu. Četvrta je bila posvećena akvarelu, peta tapiseriji, šesta je bila ponovo trijenale crteža, sedma je bila posvećena likovnoj fantastici, a osma je bila neka vrsta poetske rekapitulacije…

Sedamdesete ulaze u jedan mirniji tok, budući da su se tako bezlično smenjivale selekcije umetnika mlađe, srednje i starije generacije, bez obrazloženja zbog čega su te selekcije takve, a ne drugačije…da bi se osamdesetih s pojavom  ponovne popularnosti slike i novim autorskim konceptom tada popularnim u našoj sredini, pojavile selekcije obrazložene određenim tekstvima koje su potpisivali Đorđe Jović i Sava Stepanov i koji su zapravo, čini mi se, na mnogo studiozniji način pratile scenu nego što je to bilo sedamdesetih, pa čak i šezdesetih godina.

Melankolija

Hteo bih da istaknem jedan momenat koji je bio jako važan za „Likovnu jesen” – to je bila 1988.  godina i „Likovna jesen” koja se prvi put pojavila pod  naslovom „Umetničko etičko”, koji je osmislio Andrej Tišma i tada je prvi put prikazana produkcija konceptualne umetnosti, dakle, tog nekog ikonoplastičnog talasa u našoj umetnosti i to je bio jedini izlet te vrste, zanimljiv utoliko što se pojavio na jednoj čisto slikarskoj manifestaciji. Globalno gledajući, „Likovna jesen” jeste bila jugoslovenska manifestacija i ta njena privlačnost jeste bila iz jugoslovenskog rakursa. Jugoslovensko poimanje umetničke scene je obezbeđivao Milan Konjović koji je, rekao bih, i bio doživotni garant kvaliteta i odgovornosti same manifestacije. Ubeđen sam da ovakva priča za jedan veći grad možda ne bi bila dovoljna, ali Sombor je jedan mali grad, iako je njegova kulturna prošlost veoma bogata i znači puno da je mogao u roku od tri decenije, nimalo lake i nimalo ujednačene, da, koliko toliko, zahvaljujući velikoj pomoći sa strane prati, otkupljuje i čuva, napokon, i pokazuje ono što je bio uzorak umetničke scene u tim decenijama.

 

Čemu nas zapravo uči istorija „Likovne jeseni” u kontekstu našeg odnosa prema savremenoj umetnosti?

 

Bojim se da mi nismo mnogo naučili iz sličnih primera iz istorije, pa ni iz kulture. Kultura nas je nažalost ponajmanje naučila. Najmanje pouka, ako ćemo iz ove perspektive gledati, koje smo direktno primenili na naš, savremeni život dolazi iz područja kulture. Ono što je meni privlačno i ono što je mene naučilo u ovoj priči jeste sinergija različitih činilaca bez kojih ne može da funkcioniše ni umetnička scena, a ni njeno muzealizovanje – to su stabilni izvori finansiranja, veoma visoka stručna posvećenost i jedan gorljivi entuzijazam koji sve to zajedno stavlja u  logičnu funkciju.

 

Dragan Klaić, teatrolog, govorio je da svoje studente vodi u pozorište da bi ih naučio vremenu u ovoj sveopštoj brzini. Muzeji su arhive, trezori. Koje je njihovo mesto, odnosno koliko se njihova uloga danas menja?

 

Neko je rekao da su muzeji mašine pamćenja, pa kakvo nam je pamćenje, takvi su nam i muzeji. Jedino što je kod nas kontinuirano jeste diskontinuitet  i naravno da je teško muzejski ispravno pratiti prošlost, zato što  uz neko sećanje uvek ide i kontrasećanje tako da su muzeji, zapravo, za razliku od nekih drugih ustanova za čuvanje kulturnih dobara kao što su biblioteke, arhivi, zavodi za zaštitu spomenika, nekako najdalje otišli u profanizaciji svog iskustva. Nekako se više posmatraju kao rekreacioni centri u kojima će ljudi u tišini, ili možda još bolje uz neku muziku, da se dive nekim suvenirima i da pitaju koliko je to staro i koliko to košta. Muzeji bi trebalo da predstavljaju izvorišta našeg podsećanja – na najdalju prošlost i na prošlost koja nije toliko daleka. Takvoj situaciji doprinosi taj nered u našem pamćenju, tegobe s pamćenjem koje naš narod ima. Stalne infiltracije potrebe da se stvari zataškaju, da se izdeformišu, da se izobliče i služe trenutnim aspiracijama… I što je najčešći slučaj, potpuna nezainteresovanost onih koji bi trebalo da vode računa o muzeju. Tako da čekamo neke hrabrije iskorake što se tiče muzeja u Srbiji i iz privatnog sektora sa jedne strane, a s druge strane i od same države koja bi trebalo da donese taj nesrećni zakon o muzejskoj delatnosti, kojim „prete” već toliko godina unatrag. Tako tužno to visi na sajtu ministarstva kulture, još u nekom prednacrtu. Biblioteke su dobile čitav set zakona o bibliotečkoj i informatičkoj delatnosti o staroj i retkoj knjizi. Ta delatnost koja je standardizovana na međunarodnom nivou brže dolazi do svog zakonskog određenja kod nas. Za razliku od muzeja koji nemaju taj tip stroge standardizacije, pa su samim tim nacionalna zakonodavstava vrlo fleksibilna kada su u pitanju takve stvari. Mislim da je to šteta, jer puno muzeja je u veoma lošem stanju ili su marginalizovani i o njima čujemo samo kada su u pitanju manifestacije kao što je „Noć muzeja” – kada se narod te jedne noći rastrči da gleda sve samo ne muzeje i pravu muzejsku praksu, nego isključivo atrakciju spektakla. Muzeji su, bez obzira na sve, ustanove koje su veoma ozbiljne. Ozbiljnost bih ovom prilikom prvenstveno povezao sa strpljenjem i posvećenošću.

 

Idealan muzej?

 

Idealan muzej je onaj u kojem bi svako našao ono što traži, a to je, naravno, utopija. Za nas bi bio idealna mreža muzeja koja bi na različite načine pokazivala različite aspekte naše prošlosti i koja ne bi bila idološki zakovana ni u jednoj ideloškoj ponudi. Idealan muzej bi bio dobro finansiran da bi mogao da se bavi nabavkom novog muzejskog materijala i išao bi korak dalje i bavio se preventivnom muzealizacijom – to jest mogao bi da mapira ono što je potencijalno zanimljivo za neko buduće vreme. Ne zaboravimo da će vreme u kojem živimo biti privlačno za muzealce za nekih pedeset godina ili manje. Šta mi ostavljamo kao trag? Šta je od predmetne i nepredmetne baštine važno što će nas moći rekonstruisati? Danas postoji problem sa muzealizacijom XX veka – sve su neophodniji konteksti, konstektualne uputnice kao mali emotikoni u internet saobraćaju. Morate naprosto da kažete ko ste, odakle dolazite, koga zastupate, pa tek onda šta ste rekli. Bojim se da su muzeji prenapregnuti tim kontekstima naročito što se tiče umetnosti XX veka. Umetnost XIX veka možete da gledate i kao potpuni laik sa kud i kamo manje napetosti nego umetnost XX veka. Zato što je u velikoj meri hermetična, zato što se umetnost ranije obraćala široj potencijalnoj publici, potencijalnim kupcima. Danas je ona funkcionalno kodifikovana prema potrošačkim interesima. To je, možda, ne razlikuje od one ranije umetnosti koju je isto interesovalo tržište, ali je priroda tržišta u velikoj meri izmenjena. Brže se živi, živimo u jednom fragmentarnom društvu, umetnost je takva –ona mora da prati društvo u kom živi. Tako da je glavni problem ovog vremena i ove umetnosti nedostatak jedne holističke koncepcije koja će biti povezana sa svim aspektima našeg življenja i sa svima nama kao žiteljima ovog vremena, jer bez obzira na naše sklonosti i naša nepristajanja mi ipak pripadamo ovom vremenu i duboko ga osećamo.

 

„Likovna jesen” je, kako ste konstatovali, imala ogromno iskustvo u standardizovanju i sintetizovanju najbitnijeg u oblasti savremene umetnosti. Danas ne postoji ozbiljno otkupljivanje dela, ne postoji nikakvo umetničko tržište. Svedočanstva našeg vremena odlaze u vetar. Koji je najbolji način delovanja da bi se to promenilo?

 

Teško je reći nešto o tome budući da su u pitanju različiti faktori koji su međusobno povezani – tržište s jedne strane, produkcija s druge, muzeji s treće, kritika s četvrte. Što se tiče finansiranja, teško je izdvojiti koji bi od tih momenata trebalo izlečiti da bi sve profunkcionisalo. Ukupnost problema, po mom mišljenju, leži u tome što se satiru ionako siromašne perspektive razvoja. Ako ste imali nekih pokušaja, a bilo ih je, da se napravi red na sceni, oni su jako brzo zataškani ili se prešlo na neke druge modele. Jedan od važnijih navigacionih instrumenata bila bi konzistentna nacinalna politika koja bi bar rekla za šta je država zainteresovana. Ne zaboravimo da mi nemamo konzistentnu kulturnu politiku. Važno je objediniti one pokušaje koji su ranije rađeni, a koji su bili zanimljivi, recimo pokušaj Nikole Džafe i „Led arta” da objedine u velikoj publikaciji  akcije koje je radio i „Led art” i toliki drugi tokom devedesetih, s vrlo preglednom hronologijom događaja; zatim akcija Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i galerije „Tableau” i saradnika – „Made in novi sad” – to je bilo vrlo zanimljivo zato što je među koricama jedne knjige stalo dosta protagonista mlađe scene u Vojvodini. Produkcija postojećeg MSUV, otkrivanje nekih bitnih momenata u poratnoj umetnosti, pogotovo u Novom Sadu. Isticanje relativno nepoznatih i marginalizovanih doprinosa u Novom Sadu s Tribinom mladih… Dakle, povezati ono što već postoji u neku vrstu funkcionalnog nivoa koji bi mogao da odgovori na ta pitanja. Izdavanje časopisa koji ne bi morali da budu pretenciozni, već bi bili ono što časopisi jesu – krvotok struke, takođe bi bilo korisno. Ohrabrenje šireg sloja da se upusti u te probleme…Ali opet, umetnost koja se ne bavi problemima autentičnosti, identiteta, mislim da će imati sve manje šanse za uspeh, bez obzira na to kakve aspiracije stajale iza toga.

 

Kada smo pričali o Vašoj izložbi „Krhke crte vremena”, koja je bila postavljena u Matici srpskoj prošle zime, a koja je predstavljala izbor crteža iz fonda „Likovne jeseni”, tom prilikom ste mi rekli da je krhkost Vama najdraža osobina ctreža. Kao moto studije stoji citat Hane Arent koji govori o krhkosti činjenica. Ili kako krhkost (bez koje nema stvaranja) uspeva opstati uprkos nemilosrdnosti sveta i vremena?

 

Pročitao sam jedan naslov koji me duboko dirnuo. Reč je o delu američke filosofkinje Marte Nusbaum, koje se bavi antičkom grčkom tragedijom, a koje se zove „Krhkost dobrote” – najkrhkije su čistoljudske osobine. U navali brzog i egoističnog sveta dovedene su u pitanje i sve vrste ispovesti, pa i crtež koji se ne radi za masovnu upotrebu, već se nekako uvek tumačio kao stvar umetnikove intime. On i jeste krhak zato što je ličan, dubok, autentičan, nešto što beleži naše trenutno stanje, a isto tako zahvata ono što je duboko u nama. Tu vrstu krhkosti tražim i ona me na kraju krajeva najviše i uzbuđuje, i u umetnosti i u životu. I daje mi neku, rekao bih, sumnjiviju nadu, da ću tražeći i težeći da objasnim krhkost, objasniti i ono što je zapravo, najvažnije u mom i u svačijem životu. To su holistički pristupi – izlaženje iz uskostručnih polja gde je svako zaposeo neki svoj prostor i vrlo ga nerado deli s drugima uz neko podozrenje i uz puno praznog pregovaranja. Mislim da holistički pristup koji zahvata celog čoveka, a mislim da je čovek u celini krhak, bez obzira što to možda patetično zvuči, ali u suštini jeste, i jeste poziv umetnicima i onima koji se bave umetnošću da se vrate na čoveka, na ličnost, jer ljudska sudbina jeste najveća priča i neprevodiva je u kodove, brojke, statističke podatke. Time što se ona samo numerički iskazuje i pretvara u jednu egoističnu individuu umetnost – osiromašuje sve nas.

I zato je veoma važno da umetnost sarađuje s religijom i naukom kao srodnim disciplinama koje se bave pitanjem identiteta – to je trijada koja je najzainteresovanija za pitanje identiteta. To pitanje nije toliko blisko s problemima marketinga, advertajzinga i masovne komunikacije koja rastače identitet, fragmentalizuje ga, parceliše ga. To čini i politika, koja se sastoji od partija – sama etimologija ukazuje na nešto što je fragmentarizovano. Važne su humanističke koncepcije koje posmatraju i opažaju stvari iscela. I informatičke tehnologije su međusobno povezane i pripadaju ovoj priči. Nije ni čudo da se i nauka i kultura i religija oslanjaju na moć tog mrežnog opštenja koje zahvata čoveka u njegovom totalitetu. Nebitno je da li iza toga stoji jedan usamljen i ispražnjen pojedinac ili jedna aktivna ličnost koja želi uz pomoć novih tehnologija da komunicira sa samim svetom, bitno je kakvi su potencijali.

 

Savremena umetnost ovde i u svetu.

 

Razlika je drastična između onoga što se dešava ovde i onoga što se dešava napolju,  ne po tome šta se radi nego kako se to prima. Razlika je u tome što u inostranstvu postoje uhodani mehanizmi koje su umetnici odavde koristili, ne znam da li ih koriste još, ali početkom dvehiljaditih su postojali rezidencijalni programi na koje su naši umetnici išli. Postojalo je poverenje i ohrabrenje tih ljudi u ono što rade. Podrška sredine nije ista na zapadu i ovde, pogotovo za mlađe umetnike koji imaju veoma neveselu budućnost. A ovde, šta god mi mislili, ništa ne može da se uradi bez podrške države.

Sаvremenа umetnost, da se vratimo načas na „Likovnu jesen” u Jugoslаviji, opstаlа je zаhvаljujući držаvnim dotаcijаmа, privаtnoj inicijаtivi i usmerenoj grupnoj pristrаsnosti. Bez ovog trijumvirаtа, teško je i dаnаs zаmisliti njen opstаnаk.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Intervju objavljen u časopisu Nova Misao

Comments (2)