Tag Archive | "Herbert Džordž Vels"

Tags: , , , , , , , , ,

Edgar Alan Po

Posted on 11 May 2015 by heroji

 

Dragan Uzelac

 

 Edgar Alan Po

 

 

… Oni koji snevaju po danu saznaju mnoge stvari koje izmiču onima koji snevaju samo noću…            

 

Edgar Alan Po

 

… Od ponora do ponora, tri stepena Poova gledanja na svet i na čoveka, jesu: materija, duša, duh, ili drugim rečima: proza, poezija, metafizika, ili još drugačije: intelekt koji hoće istinu, poezija koja hoće lepotu, duh koji hoće moral. Pesnik, vidimo, stavio je poeziju na sredinu i vezao je za čovekovu dušu…

                                                                     

Isidora Sekulić o Edgaru Alanu Pou

 

Američki književnik – pripovedač, pesnik i romantičar, Edgar Alan Po rođen je 19. januara 1809. godine u Bostonu, Masačusets. Čudesna i nemilosrdna sudbina ostavila ga je vrlo rano bez oca i majke – David Po i Elizabeta Hopkins Po, glumci putujućeg pozorišta, preminuli su ubrzo po njegovom rođenju. Sudbinski put budućeg pisca usmeriće ga ka gorčini i tami onih koji su predodređeni da sopstvenom žrtvom otvaraju nove vidike i razotkrivaju mistiku zaraslih i zaboravljenih čovekovih ovozemaljskih staza (kojima se iz straha, neznanja ili neverice veoma retko ide)…

 

…Može izgledati čudno, ali sada, kada smo se nalazili u samom ždrelu vrtloga, bio sam pribraniji nego dok smo mu se samo približavali. Odrekavši se svake nade, oslobodio sam se velikog dela onog straha koji mi je u prvi mah oduzeo svu snagu. Valjda je to bilo očajanje koje mi je napalo živce…

 

… Počeo sam razmišljati kako je to veličanstveno umreti na ovakav način i kako je bilo glupo što sam se obzirao na tako ništavnu stvar kao što je moj lični život, naočigled ovako čudesnog otkrovenja božje sile i moći…

 

Nakon smrti roditelja, usvaja ga trgovac duvanom Džоn Alan, koji mu omogućava školovanje u Engleskoj (1815–1820). Po povratku u Ameriku upisuje Univerzitet  Virdžinija, ali biva izbačen zbog kockarskih dugova. Nemila epizoda dovela je do toga da ga se odrekne i pomenuti usvojitelj Džon Alan, ali i da ubrza Poovo stvarno životno usmerenje ka književnosti i njegovoj čudesnoj misiji. Posle napuštanja škole, Po se pridružuje vojci, stiže do prestižnog Vest pointa, ali i odatle biva izbačen zbog neposlušnosti. Niz životnih padova i ivica ponora bili su više nego jak podstrek i inspiracija budućem književniku da svu svoju energiju, znanje, iskustvo, neobičnu intuiciju i imaginaciju usmeri ka pisanoj reči u naredne dve decenije – sve je bilo u njegovim i Božjim rukama … i peru… Usledile su brojne kratke priče, pesme, romani i teorijsko-kritički tekstovi, nešto što će obeležiti snažnim autorskim pečatom američku i svetsku književnost 19. veka. Od čoveka kojeg je sudbina veoma rano obeležila i uskratila za mnogo šta, vremenom će postati jedan od najznačajnijih pesnika, pripovedača, predstavnika američkog romantizma i urednika literarnih magazina.]

edgar alan po

    Godine 1827. izlazi prva Poova zbirka pesama Tamerlan i druge pesme, da bi se potom okrenuo radu u časopisima Južni književni podsetnik (u Ričmondu, 1835–1837) i  Burtonov časopis za muškarce i Grahamov časopis (u Filadelfiji, 1839–1843), u kojima se pojavljuju neka od njegovih najpoznatijih dela. Godine 1836. Po se ženi trinaestogodišnjom rođakinjom Virdžinijom Klem koja takođe veoma rano umire, od tuberkuloze, dovevši pesnika do očaja i njegovog sve dubljeg potonuća u alkoholizam i svet opijata. Bila je to Poova velika i nikad prežaljena ljubav. Pesma Anabel Li (1849) posvećena je pokojnoj Virdžiniji i prikazuje svu raskoš njegovog pesničkog talenta i dirljivost muzikalnog jezika…

 

                            … U carstvu na žalu sinjega mora

                                 pre mnogo leta to bi –

                                 življaše jednom devojka lepa

                                 po imenu Anabel Li –

                                 i samo joj jedno beše na umu:

                                 to da se volimo mi…

                            … Anđele je zavist morila što su

                                 tek upola srećni ko mi:

                                 da! Zato samo (kao što znaju

                                 u onome carstvu svi)

                                 dunu vetar s neba i sledi

                                 i ubi mi Anabel Li.

                                 Ali mi nadjačasmo ljubavlju one

                                 što stariji behu no mi –

                                 što mudriji behu no mi –

                                 i slabi su anđeli sve vasione

                                 i slabi su podvodni duhovi zli

                                 da ikad mi razdvoje dušu od duše

                                 prelepe Anabel Li –

                                 Jer večite snove dok mesec sjaj toči,

                                 snivam o Anabel Li,

                                 po svu noć ja tako uz dragu počivam,

                                 uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,

                                 u grobu nažalu, tu ležimo mi,

                                 a more huči i vri …

 

Uz briljantnu Anabel Li, Poova najpoznatija pesma postaće čuveni Gavran (objavljena 29. januara 1845. godine) – još jedna pesma o gubitku voljene, gubitku zaodenutom misticizmom. Narator oseća strah kada ga posećuje misteriozni gavran, koji često ponavlja zlokobne reči „nikad više”…

 

                            … Proroče il’ stvore vražji, đavole il’ tico, kaži,

                                 zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,

                                 da l’ ću dušu namučenu priljubiti u Edenu

                                 uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,

                                 uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?

                                 Reče Gavran: ,, Nikad više” …

 

Pesničkoj slavi Edgara Alana Poa prethodile su znamenite Avanture Artura Gordona Pima (1838), njegovo najpoznatije delo – pripovetka o bizarnim doživljajima Pima… U dogovoru s prijateljem Avgustom, Pim beži od kuće i ukrcava se tajno na brod Avgustovog oca kapetana Bertranda. Dok se Pim krije u potpalublju, na brodu izbija pobuna posade i dolazi do krvavog obračuna među mornarima. Avgust, Pim i mornar Piters uspevaju da se odupru pobunjenicima i savladaju ih, ali bura uništava brod i njih trojica  (sa još jednim od pobunjenika – Parkerom) ostaju bespomoćni na pučini. Danima su bez hrane, vode i pomoći na vidiku. U agoniji i očaju Piters ubija Parkera koji preostalima posluži kao spasonosna hrana. Zahvaljujući kanibalizmu, oni uspevaju da prežive do dolaska broda Jovanka Gaj, koji ih spasava i odvodi do ostrva Tsalali. Po iskrcavanju, pakleni urođenici napadaju i pobiju gotovo celu posadu, osim Pitersa i Pima. Oni beže čamcem i kreću prema Južnom polu. Pim halucinira, pada u nesvest i umire.

Zloslutna, morbidna i turobna atmosfera predstavlja platno i okvir na kojem Po nanosi oštrim i neočekivanim potezima svog pera neobičnu priču – punu neke čudesne jeze, obrta, nestvarnog, fantazmagoričnog… Demoni i simboli nasilne smrti dominiraju unutar jedinstvene atmosfere ukletih i onih bez utočišta…

 

… Moji snovi bili su strašni. Doživljavao sam svakakve nesreće i strahote. Među ostalima neki su me strašni i divlji demoni velikim jastucima gušili na smrt. Stezale su me velike zmije i gledale me strašnim blistavim očima. Zatim se preda mnom prostrla beskrajna pustinja, očajna i strašna. Velika i visoka stabla, siva i gola, izrasla su u dugim nizovima, dokle god je sezalo oko. Njihovo korenje skrivalo se u širokim močvarama, koje su preda mnom ležale sasvim crne, tihe i strahovite. Neobično drveće beše nalik na ljude. Stabla su na mahove mahala rukama, sličnim rukama kostura, te su kreštavim i prodornim krikovima samrtnog očaja tražila vodu, da im se smiluje…

    Gušeći se u grču straha, napokon se napola probudih. Moj san ipak nije bio samo san…

 

Ako su Avanture Artura Gordona Pima bile zastrašujuće mračne, prožete odsjajima prestrašenih i snolikih ljudskih duša, naznakama metafizičkog užasa, tajnovitošću, klaustrofobičnošću, halucinantnim sekvencama i strahovima iz sfere nesvesnog, ono što je usledilo nakon njih (i po čemu će mnogi prvenstveno prepoznavati i pamtiti Poov magično-realističan stil pripovedanja) bilo je još upečatljivije, originalnije, jedinstvenije i s još većom dozom uznemirenosti i jeze – u pitanju su Poove kratke priče. Poova prva zbirka zvala se Priče groteske i arabeske i objavljena je 1840. godine. Nakon nje usledila je još jedna zbirka – Priče (1845), nadopunjujući impresivni niz nezaboravnih komada – od Pada kuće Ušera, preko Maske crvene smrti, U dubinama Malstrema, Ligeje, Crne mačke, Bunara i klatna, Čoveka gomile i Ovalnog portreta, do antologijskih Umorstva u ulici Morg, Đavola perverznosti ili Ukradenog pisma

 

… Celog jednog sumornog, mračnog i tihog jesenjeg dana, kada su oblaci teško i nisko visili na nebu, prolazio sam sâm, na konju, kroz neobično pust kraj; i naizgled, dok su se večernje senke već prikradale , našao sam se na dogledu turobne Kuće Ušera… Gledao sam prizor pred sobom – samu kuću i jednostavni izgled celog imanja, hladne zidove, prozore nalik na prazne oči, ono malo izđikale trske, nekoliko belih stabala ogolelih drveta – a u duši sam osećao krajnju potištenost, koju bih od svih zemaljskih utisaka najpogodnije mogao da uporedim sa stanjem pušača opijuma posle sna, sa onim gorkim vraćanjem u svakodnevni život, sa onim odvratnim padanjem vela. Srce mi se ledilo, klonulo, malaksavalo, u glavi mi je vladala beznadežna pustoš misli koju nikakav podstrek mašte nije mogao silom da pretvori u nešto uzvišeno…

 

Edgar Alan Po predstavio se kao vrstan pripovedač i pesnik koji je na genijalan način povezivao suprotnosti realnog i nadrealnog – otvarajući prostor iracionalnom i moći imaginacije kao pravi romantičar. Njegove briljantne priče nosile su u sebi jezu metafizičkog užasa, tajanstvenost, onostranost, zebnju i ožiljke na licu straha, ponirući u tajne predele ljudske psihe, bezdan oniričnog i nesvesnog, hrabro, kao retko ko pre i posle njega… Bio je uzbudljiv liričar, pripovedač, esejista, književni kritičar, polemičar, publicista. Uticao je na evropsku poeziju (pre svega Bodlera i simboliste). U prozi je obrađivao mistične i jezovite teme (prožete zastrašujućim motivima smrti i apokalipse), negujući fantazmagoriju i stvorivši kriminalistički i naučnofantastični žanr. U njegovoj poeziji su takođe dominirali  bizarni i neobični doživljaji, setna raspoloženja i muzikalni jezik… Koristeći na rubu morbidnog (nesvesnih fantazija i nekontrolisane podsvesti) neke od romantičarskih elemenata – starinske zamkove, jezu grobljanske atmosfere, mešanje sna i jave, mesmerizam, tajanstvene i zastrašujuće pojave iz sfere nesvesnog i podsvesnog i žene nestvarne lepote i zle kobi, Edgar Alan Po stvara iluziju stvarnosti iz natprirodnih i nemogućih okolnosti. Bio je, pre svega, preteča žanra naučne fantastike i pisaca poput Žila Verna i Herberta Džordža Velsa, kao i preteča kriminalističkog romana – recimo slavnog Artura Konana Dojla i njegovog Šerloka Holmsa

 

… Ona je bila ponizna i pokorna, i nedeljama je krotko sedela u mračnoj sobi visoke kule gde je svetlost samo odozgo kapala na bledo platno. A on, slikar, uživao je u svom poslu koji je napredovao iz sata u sat, iz dana u dan. A bio je strastven i neobuzdan, i mračan čovek, koji se izgubio u sanjarenju, tako da nije hteo da vidi da svetlo koje tako sablasno pada u tu usamljenu kulu, iscrpljuje telo i duh njegove neveste, koja je venula na očigled svih, osim njega…

    I kada mnoge nedelje prođoše, i ostade još samo malo da se uradi, tek jedan potez kraj usta, i jedna senka kraj oka, duh žene ponovo zatreperi kao plamen sveće. I tada je potez napravljen, i boja nanesena, i za trenutak, slikar je stajao opčinjen pred delom koje je stvorio, ali potom, dok je još zurio u njega, on poče da drhti i bledi, i prestravljen, kriknuvši iz sveg glasa: ,,Ovo je zbilja Život sam”, okrete se iznenada da pogleda voljenu – BILA JE MRTVA …

 

Dostojevski je pisao da je Po nenadmašni tvorac fantastičnog realizma, dok ga je  „ukleti” pesnik Šarl Bodler opisao kao ,,jednog od najvećih književnih heroja.” Poove priče predstavljale su priče tajanstva i strave, „magijskog realizma” sa izvesnom metafizičkom dimenzijom i naglašenim motivom smrti, slutnje i zagrobne tajne, čovekovog straha pred ništavilom i nesaznatljivošću vasione. U psihološkoj sferi, romantičar Po smešta ih između krajnosti živototvornog i destruktivnog, protivrečnosti odnosa dobra i zla, polova racionalnog i iracionalnog. Svojom jedinstvenom umetničkom vizijom on je omogućio stvaranje iluzije stvarnosti iz nemogućih okolnosti… Ili, kako ga je opisao njegov prvi evropski prevodilac, već pomenuti pesnik Bodler: „Po je bio genijalan čovek, s ličnošću u isti mah tamnom i blistavom, čije je delo obeleženo neopisivim pečatom sete”.

Nakon ženine smrti, godine 1847. godine, Po zapada u sve veći očaj i depresiju. Naredne godine pokušava samoubistvo, a potom i nestaje na nekoliko dana… Pre konačnog kraja, uspeo je da objavi teorijsko-kritičke tekstove: Filozofija kompozicije i pesničko delo Eureka (1848). U Ričmondu je poslednji put istupio u javnost čitanjem svog teorijskog traktata Pesničko načelo.

Preminuo je 7. oktobra 1849. godine, u Baltimoru, Merilend, u  javnoj bolnici, gde je doveden nakon što je pronađen na ulici u besvesnom i deliričnom stanju… Njegova jedinstvena dela i biografija ostaće doveka obavijeni velom tajne, tamnim mestima, različitim mogućnostima tumačenja i čudesnim, mračnim legendama… Njegov „magijski realizam” svojom umetničkom snagom zadužiće svetsku književnost – od Fjodora Mihailoviča Dostojevskog do Gabrijela Garsije Markesa.

 

…Kao da smo osuđeni da neprekidno lebdimo na rubu večnosti, a da se nikada konačno ne sunovratimo u bezdan…

Comments (4)