Tag Archive | "Nemanja Raičević"

Tags:

Peto godišnje doba

Posted on 13 March 2013 by heroji

Nemanja Raičević

Pre nego što je dobio otkaz, moj otac bio je važan čovek. To je bilo vreme jedne – ispostaviće se – prividne, ali ipak dragocene sigurnosti. Užasi su bili rezervisani za strašne filmove na nekom od dva programa državne televizije. Jedno vreme posle otkaza, kada smo već imali privilegiju da gledamo i privatne TV kanale, on je uspevao da živi kao pre. I dalje se puno smejao, nije provodio mnogo vremena kod kuće, i pušio je iste cigarete, njegov jedini porok koji će ga na kraju i ubiti.

Jeftinije cigarete, gomile loših vesti, i njegova duga sedenja pred televizorom, stigli su vrlo brzo. Bio je to početak onog vremena koje me je, naposletku, i dovelo tu gde sam sada. Tako, na jedan čudan način, dugujem i svom ocu što sam ovde. Ne verujem da bi on to razumeo, još manje da bi bio ponosan.

*  *  *

Sačuvao sam jednu fotografiju iz vremena kad su stvari već galopirale ka završetku. Slikali smo se na jezeru koje je tog leta nastalo u zatvorenom kamenolomu.

Na slici s jezera su otac, majka i Petar. Otac, potpuno zbunjen, gleda u svoje noge koje već tada izgledaju neuobičajeno tanke. Mama je stala između njih dvojice, izgleda kao da nešto govori, nekog raspoređuje. Petar stoji pored nje, smeši se i maše kameri, odnosno meni. Nosi šešir koji mu je kupila baka u Ki Vestu. Bilo je puno ćutanja na tom neuspelom izletu koji se završio time što smo Petar i ja otišli na pivo. Mama je došla kasnije da me pita da li sam siguran da imam novaca za autobus – tada već nismo imali automobil. Petar ju je ponudio pivom, i sećam se da sam se nadao da neće pristati. I nije.

– Kako bi bilo lepo živeti na nekom mestu gde su sva četiri godišnja doba ovakva! – to mi je rekao.

– Ne verujem da postoji takvo mesto na svetu. Gde je uvek sve isto… – odvratio sam.

– Postoji. To je peto godišnje doba.

Sedeli smo na obali jezera, u improvizovanoj kafanici u napuštenom kamenolomu. Petar je govorio o klimi večitog leta, o tropskim ostrvima s najmanjom količinom padavina, koja su van zone ciklona.

– Malo ih je, ali postoje! – rekao je.

Ja sam tada ćutao, i slušao ga. A sada sam i sam na jednom takvom ostrvu. Tu živim i radim. Tu sam se skrasio, kako bi mama rekla.

Videli smo majku i oca kako odlaze. Petar je nespretno pokušao da me zagrli. Sve je to bilo samo još tužnije. Mislim da sam tada odlučio da moram otići, iako tada nisam znao ni kako, ni kuda. Otići nekuda uglavnom nije teško. On nije mogao, ili nije želeo sa mnom – to sada nije ni važno. A nije bilo ni onda, jer ja bih otišao svakako. Mislim da nikada nisam uspeo da mu zaista objasnim zašto moram da idem. Sve bi bilo drugačije da me je razumeo. To bi značilo da obojica moramo da pobegnemo. A begunci su sebičniji nego što se može pretpostaviti.

*  *  *

Petar, koga takođe više nema, u jednom dugačkom mejlu mi je pisao o zatrpavanju jezera. Bio je nesrećan što nije mogao da ode na protest protiv tog necivilizacijskog čina i korporativne ujdurme. Tražio je da mu više pišem o svetu, a manje o sebi. Nisam morao puno da se trudim. Pisao sam mu o primerku Borhesovih „Maštarija” na hrvatskom jeziku, koji sam video u skupom hotelu u Buenos Ajresu, o soku od lubenica na Maldivima, deci koja se uveče prostituišu preko puta Kapitola u Havani, o raži koju sam video na ostravu Huahine, jezovitoj lepoti Anda iznad Santjago de Čilea, o pacovima koje love za ekskluzivne restorane u Vijetnamu. On je pisao o posledicama nedavnih ratova, čiji su pravi pobednici lanci supermarketa, o ogoljenom siromaštvu bolnica u kojima je provodio sate, o nerasvetljenim ubistvima mladih vojnika, krizi morala čitavog društva, o novoj, brutalnijoj formi izgubljenih generacija Ernesta Hemingveja, diskriminacijskim imigracionim sistemima civilizovanih zemalja, utešnosti zadnjeg pasusa „Velikog Getsbija”, o zaveri ćutanja – ne bi li se izbrisala istina o zajedničkoj odgovornosti. Novac koji sam mu slao uvek je prihvatao, i zahvaljivao mi je na njemu rečima koje kao da su nisu njegove. Novac uvek sve kvari. Ali, žao mi je što mu ga nisam slao više.

 

*  *  *

Ovde je uvek leto.

Gogen

Mama živi malom stanu  koji je ostao posle plaćanja dugova i sahrane. Dobro je, kaže, pijaca joj je blizu. Piše mi i da ona, nekadašnja članica Opštinskog komiteta, sada ide redovno u crkvu. I dalje ne voli popove, ali „Crkva je u nama”, pročitala je jedne teške noći, i u to veruje. Pali sveću i za mene. Navikao sam na njene mejlove ispisane velikim slovima, jer sve slabije vidi. U poslednje vreme šaljem joj dosta novca, više nego pre. Tako nam je oboma lakše. Ona taj novac skuplja, da bi od njega poručila lepši, veći i, kako je rekla, priličniji nadgrobni spomenik na očevom grobu.

Ja živim na ostrvu koje je mama jedva našla na karti. Tako sam daleko, rekla mi je, ali me ne pita kada ću doći da je vidim. Sutra ću voditi grupu turista na ostrvo Arid. To je jedino mesto na svetu gde cveta Rothmannia annae. Video sam je već previše puta, pomislim ponekad.

Comments (5)