Tag Archive | "Patroklo"

Tags: , , ,

Patroklo

Posted on 17 February 2014 by heroji

Dragoslav Čupić

 

                     …zbog razrušene i pokopane oblasti jednog ličnog, velikog i prostodušnog sna čoveka.                                                                                                  Za Jeremiju!

 

April is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.

There I saw one I knew, and stopped him, crying: “Stetson!
“You who were with me in the ships at Mylae!
“That corpse you planted last year in your garden,
“Has it begun to sprout? Will it bloom this year?
“Or has the sudden frost disturbed its bed?
“Oh keep the Dog far hence, that’s friend to men,
“Or with his nails he’ll dig it up again!
“You! hypocrite lecteur!—mon semblable—mon frère!”

T. S. Eliot, I. The Burial of the Dead, The Waste Land

 

Meni su bogovi oduzeli oružje. Mene su bogovi pobedili. Meku topolu ponovo vetar diže, i sećanje se obnavlja.

Istrion podjednako vodu valja, kao i Dunav što se u jednakoj snazi premeće kroz korito. Kao što će se u nekom trećem imenu reka, uvek jednaka sebi, besmrtna i večno mlada[1], dati novom vremenu. Jesam li te lagao kada sam ti obećao dobar lov na fazane u kukuruzištu?

I dafina, taj zaborav među mirisima, divan tiranin, što podlo i oblo nastupa nad izgubljenom i zanesenom decom što jesu u vrtu našeg zavičaja.  Jesam li prevario oca i majku kada sam ih ostavio u crnini da se nadaju; ja, vešt krojač crne odeće po modi ovoga vremena velikih heroja. Sada sam od onih bezbrižnijih. Mlitav kao parče tkanine natopljene krvlju i prašinom u snažnim rukama ljubavnika Menelaja, ratnika i sina Lakedemona. Podatan kao sablasna devojka nekom mračnom bogu.

Znam li te? Jer razum me već ne služi među senkama što odaju poštu sokovima jaukom. Ti basileuse[2] duha, i najbolji među građanima, aristokrato (ά̉ριστοι) među svim plemenima. Bio si onaj čiju je tugu Hefest, snažni bog nejednakih koraka, oslikao mutavom predstavom svekolikih doba i vremena, ovenčanih prstenom okeana i kružnim ciklusom smenjivanja nastajanja i propadanja, onog prvog i osnovnog značenja koje svako kretanje ima da nosi u svojem biću.

 


[1] α̉θάνατος κα̉ι α̉γήρως.

[2] βασιλεν́ς – svaki izvrstan čovek, kralj, vladar, knez gospodar, domaćin, u Novom Zavetu rimski car.

 

 

Moj si bio rođak po vrsti viših i Dionisov posinak. Prijatelju moj, i zapepeljeni prijatelju moje smrti i časti.

Bio si onaj što je na svojim rukama proneo tu sjajnu naviku orača kroz buru bitke, očišćen od greha i posvećen u misterije, u gvožđe utisnut simbol obnavljanja civilizacija nosio si polubože na vatri svog ranjivog besa,  pobuđenost nagona polova zauzdanu u društvenu formu braka; vaspitačice najmlađeg od bogova – nimfe, te vrsne prosvetne radnice, za svoje plemenito pregnuće darovane mestom među nebeskim telima; Plejade, i Mesec, boginju melanholičnih, probuđenih i usamljenih, čije reči nikada ne dopiru do usnulih ljubavnika; i Zvezde, i Sunce, veštog vozara, čije kočije uvek iznad prvih pobedničku završavaju trku – tako da su prvi uvek drugi, a drugi uvek treći; i ples mladića i devojaka, i divljenje staraca nosio si u svojoj odluci da posvetiš ovo malo života što ti je ostalo.

Dobro obdelavanje pravde[3] i zakona[4] na trgovima poneo si na sjajnom i tvrdom oružju da bi iz ljubavi prema prijatelju svaki zakon pljunuo u lice sudbini.

Ko je sa takvim oružjem krenuo u bitku sigurno se nasmejao u istoriji.

 

*

            Nebo je tamnije i ispunjeno gnevom bogova u daljini. Vetar sa severa donosi miris raskvašene zemlje. A leto će biti dugo i ispunjeno ćutanjem, jer reči jezika ne mogu me ustati iz ove nepokolebljive postelje.

Zašto zamuckuješ kao dobroćudni čovek kad izgovara laž iz dobre namere? Naša sudbina je naša sujeta. Uravnotežena i surova predanost. ‘Ja sam odgajila njega k’o biljku u pitomoj bašti’, za divlji svršetak. Tako su govorile majke, naše velike majke. Koplje mora biti bačeno da bi se oprobala naklonost bogova.

Imali smo jasnu zoru, i životinjsko prepodne. Bilo je predivno. Divlji san između lišća i magnolija. Ti otkrivaš zavičaj u fragmentima lišća i znamenju ptica na ovim dalekim obalama. Kao divlji Pan, kao izokrenuti Kolumbo starijeg vremena. Jer onaj ko je progonjen a želi da vlada, skriva se u širini, i to je pozitivan nauk svake skrivalice. Kao mladi bogovi: kao nežni Dionis u mladom moru i snažnom talasu; kao Agni[5], divlji bik među drvećem podignut vetrom.

Patroklo, neumorni! Patroklo, ljubavi luda! Pola je godine već prošlo kako si mi ostavio čežnju i nadanje. Čak, čežnju bez nadanja. A obućari, o, ti sveti obućari, muževi tolikih nesreća i uzvišeni neprijatelji žena i njihove siročadi, prosto obožavaju tvoja divna i velika preduzeća u putovanjima. Kada se budeš vratio lečiće ti stopala čudesnim melemima, travama, elementima i simbolima tamnije vere.

 


[3] Εν̉δικία

[4] εν̉υομία

[5] Agni (Bog iz Veda): Vodio je poreklo, ili je rođen iz trenja dva štapa kad je suknuo iz drveta kao plamen. Kad bi ga podigao vetar, jurnuo bi među drveće kao divlji bik. Njegova sjajna kola vukli su crveni konji. Kosa mu je bila zlatna, a udovi crveni. U fizičkom pogledu bio je neobičan jer je imao dva lica, tri noge, sedam jezika i mnogo ruku. Nosio je luk i strele. Voleo je da se krije od ostalih bogova, u vodi, visokoj travi, u drvetu, a uživao je da ga oni traže. Njegovi plamenovi su kao uzburkani talasi mora, među drvećem ti plamenovi riču kao bik.

 

Who hold your stick to stay still next to your ancient heart. Jer to je neverovatna priča koju je tvoj otac pričao na samrti; nama, deci, smeloj hrani za lešinare, i hroničarima naše smelosti! I taj štap je stajao mirno u mrtvom vazduhu prkoseći zakonu gravitacije.[6] To someone father friend to someone father husband calm now raged in stillness of the deadly ground of the Leucadian rock.

Kako smo sedi sada stari pritisnuti kamenom koji se neće razlomiti pod udarom štapa. Samo će ti drugi jezik sipati krv u usta. Kao ružu kad posadiš u želudac gladi. U mutavom sporazumevanju među senkama. U mekom besputnom lutanju u ovom obitavalištu junaka stara slava se gnoji u nesmirenim nemirima.

Ovo je više nego obdarenost za smrt!

Godinu dana već je prošlo kako si mi ostavio čežnju i nadanje, čak čežnju bez nadanja. Jesi li se rodio u vatri? Jesi li govorio vatri? Jesi li ostao sakriven u vatri? Jer zaći znači samo leći iza, postojan i skriven u velikoj kaži maternjeg zova. Kako neko može da se sakrije od onog što nikad ne zalazi?[7]

Ležiš opružen pod tim debelim kamenom kao zmija u zapadnom voćnjaku jabučaru; u vrtu beskrvnih heroja eumenide po zasluzi odobrovoljavaju svoje jezike i naopake prilike. Patroklo, oče moga umora! Oče moje ljubavi, i moga umora! Kada dođe zima uzbudiće ti san kraj ognjišta i prizvati u kazivanje. Samo čovek je, od svih životinja, sposoban za veliko čekanje koje premaša vekove.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sada gomila zemlje koja se zvala salaš, i koja se zvala kuća, stanište čoveka i stanovište njegovih nada, raste kao grudva blata, nakon svake kiše i besputne hulje što izvlači gredu da podupre svoj zločin, među bagrenjem i zovom; i prozor je izmetnut iz zidova – ne oslobođen i utvrđen u teškom i dobrom služenju, već lak i besvrsan kao zračan i prazan pogled u propast otvorenog vazduha, ravnice i tišine.

Da koren da drži zemlju tu preko grana oraha vetar se ne spušta blaži više i usporen na krov, tek prazno i prolazno duvanje kroz, koje se ne seća ni odmora ni odžaka. I teško nebo nasađeno na pola okermekog zida, vraćajući nestvarno igru u osnovni nacrt zemlje – jer priroda ne žali[8] – a kolevka čovekovog smeha i znoja u staloženom i ispolinskom zamahu prima rešenje zagonetke méne u koprivi i parlogu.

Jer ko je delio istu ovu našu nadu, on će združen u bratstvu vekovanja spokojan primiti propast.

Pod orahom drveni sto prekriven dronjcima, plastična mušema puna ožiljaka noža, kroz otvoreni krov zemlja se diže kao grob zemlje da proguta drvene strane starog kreveta. Spavate li, o, moji mrtvi dragovani?[9] Sada kada vam je ćutanje nabijeno tvrdom zemljom, spavajte ugojeni i tihi, okruglih zemljanih stomaka, i siti vremena, svaki u svom krevetu zablaćenom i razjedenom pacovima, svaki u svojoj razrušenoj sobi, svaki u svom spokoju, obzemljeni blatom, učaureni u gluvu zemlju – ne uznemireni štapom kao legla muva u letnjim igrama pred pobočnim zidom, već srušeni u ćutanje kao jalovi i mutavi svedok u makov san snažan i užasno mek kao nemoć.

Mrtvaci moji kruti sa zemljom u ušima i očima, to je vaša sreća, ta strašna mutava ispunjenost.

 


[6] Tu priču ispričao je Jeremija Despić. Priča je o njegovom prijatelju kojeg je smrt iškekivala. Kada bi uzeo svoj štap pred smrt, lupio njime o zemlju, i pustio ga iz šake, i štap je uspravno stajao. Drugi bi pokušavali, ali štap bi uporno padao na zemlju.

[7] Heraklit

[8] Natura non contristatur.

[9] CAPTAIN CAT: O, my dead dears! Dylan Thomas, Under Milkwood.

 

Pored izvrnute komode i zarđalog fenjera kojeg je malo mekožuto sunce napustilo kao lošeg oca, pored jasala punih debele zemlje, i razdrobljenih lastavičjih gnezda, i čvrsto umetnute table, u ostatku zida, s brojem da posvedoči o ovom razrušenom Akropolju, i mestu gde je srušen jedan ispolinski rod. Zato nikog, dan dok onaj poslednji ne dočeka, neću proslavljati kao srećna, pre no doplovi kraju veka svog a nikakav ne pogodi ga jad.[10]

Sutra će zemlja udahnuti.

Plakao sam nad ruševinama!

 

*

              … Vrtovi precvetavaju, njihova

rumen uranja u tišinu.

              Tu, sad, dvorska sluškinja, već

seda, potanko i polako priča svoje

priče o Caru.

                         “Carsko noćište

                                   Juan Čen

Kasno prethodno veče izašli smo na salaš traktorom, i podložili vatru, i smejali smo se jer smo se znojali, i dedu sam nazvao snežnim čovekom jer se topio, a ja sam tražio da se trpaju drva u peć, i onda je deda pritulio plamen u fenjeru, i dunuo u fitilj, a ja sam osećao nepodnošljivu toplinu i zadovoljstvo u sigurnosti meke i crvene razgorevajuće svetlosti što se razlivala naokolo po sobi i podu, i po mekim zidovima od pleve i blata. Na zidovima su bile stare kitnjaste šare izvučene mekim, gumenim valjkom, farbom u prahu u koju se dodavalo tutkalo da bi bolje držala, i koja je u kablu podsećala na brašno razmućeno u vodi.

Napolju je bila noć, tamna i ljubičasta i duboka i čista.

Žito je bilo požnjeveno negde s početka jula, i strnjišta su preorana nakon dve nedelje. Negde plug nije uzbudio zemlju i posle mesec, mesec i po dana, i divni beli cvetovi medonosnog bosiljka na strnjištu klatili su se pod blagim povetarcima i trpeli tople letnje pljuskove. Početkom oktobra kukuruz je ubran, i koš je bio žut i pun, a krajem novembra blagi sneg pokrio je ravnicu.

Miris petroleja širio se po sobi, i vatra je pucketala.

Dedin zid bio je topao od daha stoke i njihovih telesa, jer to je bio zajednički zid štale i zid sobe. Nekada se iz ove sobe ložila ozidana peć u Velikoj sobi gde su se deca zavlačila u zapećak, i smejala se utoliko slađe ukoliko je vreme postajalo sve hladnije, a najslađe bi se smejala kada bi bagrem zbog velikih zima počinjao da pucketa.

U sobi se nalazio omanji drveni sto sa dve stolice, s leve strane vrata koja su vodila u Veliku  sobu. Na suprotnoj strani bio je stari krevet sa velikim mekim dunjama punjenim guščjem perjem, i odmah do njega dvokrilni ormar od tamnog drveta sa čije je leve strane uvek bila puška uspravno položena na zid. Spavao sam na priručnom krevetu na rasklapanje, i bio sam okrenut prema malom drvenom prozoru duboko utisnutom u debelu zemlju zida što se dizao naspram ulaznih vrata. Iza tih vrata bila je soba u kojoj se pravio sir, i koja je mirisala na oceđenu surutku i kuvano mleko,

 


[10] Car Edip

 

a iza drugih vrata prednje dvorište sada okruženo plavim krovovima zgrada poljoprivredne ekonomije, i stvarima koje su ležale smirene i kao skrivene u ukrućenosti u tamnoplavom i nestvarnom ambijentu, u sigurnom krugu dvorišta utvrđenog u združenom četvorstvu neba i zemlje, i rođenja i smrti.

Kroz drveni okvir prozora i blago začađavljena stakla gledao sam u bagremovu šumu što se dizala, i iza nje su bile njive, a iza njiva bila je široka noć.

Deda jeste bio Zemlja i zemlja, a ja sam bio ono lako i čisto iskustvo primanja prirode u neokaljanom kratkovremenom blesku utiska kroz koje su dugo utiskivani i izgrađeni simboli moždane nesuvisle mladosti čovečanstva progovarale i odredile čoveka kao čoveka, ne znanje, ne znanje, već temeljno prihvatanje stvari u začuđenosti, prikučivanje stvarima okom u temeljnom i nerazlučivom užasu i oduševljenosti u životinjskom sabratstvu i sestrinstvu sa rođenjem i smrću i stvarima onakvim kakve se pojavljuju u širokoj i bezrečitoj pojavnosti na početku znanja, i u najširoj maštovitosti koje je ikad osvarilo ljudstvo u svojoj kolevci, kao što je i dete postvaruje u zamku svakog svog koraka, dok ga ne dovede do pogreba u sredovečnosti muškarca i iluziji znanja.

 

Ustali smo rano, negde oko pola pet izjutra.

Soba se bila rashladila preko noći, i napolju je bilo još uvek mračno. Uskočio sam na brzinu u svoju hladnu odeću. Remenik sa punim patronama prikopčao sam oko pojasa, a kožnu lovačku torbu svetle oker boje sa ukrasom od dlake srndaća (iznad kožnog jezička kojim se kopčala na sredini) prebacio sam preko glave. Na glavi sam imao zeleni lovački šešir sa zadenutim divnim repnim perom fazana, rđaste boje, sa poprečnim smeđecrvenim prugama. Bio sam zadovoljan i iskusan kao veteran, i opremljen kao što se samo najveći amateri ili deca mogu opremiti za ono u čemu nemaju nimalo, ili vrlo malo, iskustva – čitajući časopise, slušajući priče, duboko zalazeći u lutanju po mekozelenim i tamno ispletenim predelima duvarnika okačenog iznad prambabinog kreveta, gde su srne zalazile, zajedno sa srndaćima, duboko na noćna pojilišta (i ispašu na orošenim proplancima) među borovinom punom senki i mesečine koja se meko razlivala kao surutka po tkanini, zaista, kao surutka razlivena po betonu tamnom od vlage.

4. Prazni elementi 16 - Plamicak

Napolju je bio stegao mraz, i na mestima gde nije bilo trave i gde je bilo meko pokorica zemlje se lomila pod đonovima jakih gumenih čizmama, a kada bi gazili po travi zvučalo je kao kada ideš po suvom senu raširenom pod senikom.

Puška je bila ruske proizvodnje, i nosio sam je prelomljenu preko ramena. Imala je ugraviran lik zeca, debeljuškastog tetreba i fazana. Model IJ-12. „Baikal“. Deda je bio u teškom grombi kaputu, i nosio je pantalone od debelog vunenog štofa. Išao je pored mene, i imao je težak i siguran hod kakav imaju samo debeli, jaki i krupni ljudi.

Sa još trojicom njih našli smo se na kraju prilaznog puta salašu. Dvojica su bili dedinog godišta, malo manjeg iskustva nego što ga je deda imao, ali sa mnogo više poštovanja koje sam ukazivao njima nego što bih ga pokazao prema sredovečnom muškarcu. Razgovor među starijima bio je lak i neopterećen. Treći je čovek bio drzak, ali slab, onako kako to samo umeju biti glupi ljudi.

Bio je tu i jedan lep i poslušan pas ptičar, divne braon boje, iste onakve braon boje kojom su deca na mekim papirima u predškolskom izvlačila četkicama pse lutalice i stabla drveća u nesrazmeru kakav je samo njihov svet poznavao, ili u harmoniji nekog ranog gledanja na stvari koja se gubi odrastanjem, ili se narušava u onom formiranju legitimnog i naopakog razuma.

Rasporedili smo se duž lenije na dobrom i sigurnom rastojanju. Krenuli smo laganim korakom po oranici tek ovlaš prekrivenoj snegom. Daleko ispred nas bila je poprečna linija mladih bagremova, iza koje je negde u kasnojesenjem, mutnom i zabeljenom horizontu bio dvorac Dunđerskog.

Drugi je čovek takođe pokrivao pojas oranja, pored kojeg je s desne strane bilo usko kukuruzište blago zaraslo u korov, sa uspravljenim tamnosmeđim badrljcima stabljika kukuruza, i sa dosta prelomljenih stabljika u smrznutom sirku. Jedan od ljudi prosecao je kukuruzište, dok je poslednji obgrlio kukuruzište išavši ivicom njive sa druge strane kukuruzišta.

Mraz je popuštao, i zemlja se lepila za čizme. Mirisala je slatko i oporo, i osetio sam blag i kiselkast miris raskvašenog kukuruzišta. Išli smo uz vetar. Nedaleko od nas pas je njuškao i skakutao u svom nekakvom veselom pasjem galopu ispunjenom radosnim naslućivanjima i živahnom lovačkom strašću.

 

Onda je jedan divni petao prhnuo, i digao se visoko u nebo. Let fazana bio je, i pored kratkih krila, brz i oštar (Ili je bio oštar i brz, upravo zahvaljujući tim kratkim krilima). Deda je digao puščanu cev i opalio. Bio je to dobar pogodak, u zadnji deo: fazan se zgrčio, opustio je rep, a noge je podavio i onda se sručio na zemlju.[11] Kao neki nesrećni skakač u vodu, meko odskočivši zbog perja i lakog tela, a onda je smiren i lep ležao na zemlji, zelene glave i vrata, sa kovnim prelivima, i grudi i trbuha zatvorenocrvene boje, sa tamnim i belkastim pegama.

Bio sam zadovoljan, radoznao i pomalo dečje surov i veseo. A onda je kroz mene prostrujalo jedno osećanje blisko jezi i praznini kada sam uzeo telo fazana i obema ga rukama podigao sa zemlje. Onda sam pogledao u njegovo okruglo sitno smeđe oko, onakvo prazno i plastično oko prišiveno na mojim dečjim lutkama pasa koje bih topao i pod vunenim jorganom postavljao postrance na jastuke u igri i pospanosti, i postao sam ozbiljan dečak pomalo ispunjen tugom. I bio sam zahvalan na brzoj smrti. A onda je deda nešto doviknuo, i ja sam ponovo bio srećan i zaboravan.

Na leđima, a naročito perje nad repom fazana bilo je bakarnozelene boje, sa raznim prelivima. Voleo sam ovu životinju koja je kliktajem pozdravljala rosna jutra, i onda bi trava, negde oko osam sati, postajala suvlja, i mogao sam tačno odrediti vreme doručku, i onda bih prekidao daleku igru i odlazio da se nad dubokim lavorom punim hladne bunarske vode upristojim za zajednički obed. Bilo je to i vreme kada se moja sreća budila i dostizala vrhunac, jer nestajao je i poslednji prohladni talas od kojeg bi se koža mogla naježiti, a dan bi ulazio lagano u punoću onog neverovatnog leta. U punoću mladosti, rada, igre i lutanja. Voleo sam ovu životinju što je, meka i rumena i mistična, predvečerja u šumi iza salaša dozivala pevom koji nikad za moje uši nije bio grub već zaobljen i pomalo prašnjav kao zov i misterija zemlje.

Bio sam ponovo mali lovac.

 


[11] Pun podgodak izbliza odbaci fazana. Tada pada pravo na zemlju. Pogođen u oko ili pluća leti pravo u vis, pa najednom pada na zemlju. Pogođen u krilo pada koso na zemlju, sa jednim krilom koje mlatara po zraku i glavom naniže. Savez lovačkih organizacija SR Srbije (1980). Lovački priručnik. Novi Sad: „Dnevnik“.

 

Odstreljeno je još nekoliko fazana, i deda je promašio jednog, a onda na kraju lova deda je dobio jednog lepog šarenog pevca od starijeg čoveka. Obesili smo ih o glave, i okačio sam ih u visini struka. Onda smo se, tamo gde su se ukrštali lenija i prilazni put ka salašu, razišli uz mahanje i pozdrave, i planove o sledećem lovu.

Išao sam punim korakom, tih i zadovoljan, pored čoveka o kome nisam mnogo toga znao, ali pored kojeg sam se uvek osećao bitan i važan. S leve strane bila je bagremova šuma, sa desne strane mirisalo je punim i širokim mirisom zemlje, i nekog napregnutog i pritajenog zelenila u tihom strpljivom išekivanju velikog klijanja. Fazani su se klatili i mlitavo odskakivali od čizme.

4. Prazni elementi 26 (Drvo zivota)

Dan se dizao nad ravnicom, a jedan zec iskočio je iz bele brazde. Potrčao je malo u liniji našeg hoda, samo od nas, ne prema nama, kao da se odbio od tvrdog vazduha što smo ga gurali našim telima, i onda je pod oštrim uglom zaokrenuo udesno, i onda nestao u daljini neke susedne njive.

I zec je bio živ.

I ja sam bio živ, i srce mi je trnulo i podrhtavalo, jer bila je kasna jesen, i već sam trčao ispred sebe. Kao one zime kada je ona divna i krupna kobila, sivkastobela i prošarana tamnijesivim pegama[12], osetila da uzde za saonicama drži dete, pa je uznemirena, oslobođena i podivljala ponela kola u besmomučan trk van puta, po oranicama, po ravnici, po belom i neomeđenom snu ravnice, po velikom divljem snu jednog deteta.[13]

 

*

Znaš čega mi je bilo najviše žao? Zato što sam poslednji put, kada sam bio na Tisi, bio toliko pijan od neke loze sa rogačom, i domaće rakije od kajsije i dunje, da sam morao da fiksiram pogledom najbliži beton i betonske stepenice i meku iskošenu travu na nasipu sa druge strane hipodroma, da bih gledao mutniji tok reke, jer ovde je reka bila brza na okuci, a onda, malo dalje, lagano i bistro pomeranje vode, jer je dno bilo od blata i obale su bile blatnjave. A reka je tekla nekako uzvodno (svake logike), doduše, prema Novom Bečeju, a ja sam seo, i zavio sam duvan, i pušio sam i posmatrao patke kako se brčkaju i prpoše u vodi kratkih vratova, toliko uzaludne i prirodne da je to za jednog čoveka koji je mislio da ide nekud bilo potpuno nepodnošljivo.

Onda je voda postajala crnja, nepokretna i dublja kako je dan odmicao. Bio sam lako obučen, i nosio sam majicu kratkih rukava.

Hladnoća je nadolazila iz ševara sa kanala. U zasenku pod stablom, nadvijenim nad rekom, krila se tajna, i dolazila je s dahom tamne vode. Pod senkom debelog betona starog šlajza voda se prevrtala i hučala i penušala uz nedokučiv i divan i neočekivan pritisak večeri.

 


[12] Csillag (mađ. Zvezda).

[13] Otuda verovatno i kasnija fasciniranost onima trima plavim konjima na etiketi Troйka vodke. Na njoj konjušar po bespuću plavičaste i zaslepljujuće snežne oluje goni trojku dugim bičem što se izvija nad konjima. To je i alkohol, divljina, nesputanost i sudbina. To je i rušenje, ekstaza, Sibir i preobraženje. Razumeš li šta hoću da ti kažem?

 

Comments (4)