Tag Archive | "Ratomir Rale Damjanović"

Tags: ,

Zmijski jezik

Posted on 12 November 2013 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Zmijski jezik

 

Kad se zastave razviju, sva je pamet u trubi, čulo se u jednom žučnom razgovoru povodom narodnog nezadovoljstva onim što se zbiva u zemlji. Bio je to još jedan pokušaj da se narodna uzavrelost ironično prikaže kao narodna razularenost, kao stihija koja pod zastavama i trubama valja sve pred sobom. Odgovor na ovu kozačku poslovicu mogla bi biti jedna srpska poslovica: Bolje je malo sjanje nego velika pomrčina. Ona bi ujedno mogla biti „otpozdrav na pismo” svima koji ućutkuju narod i nude mu, kao svetlu perspektivu, velik mrak: deobe, kosovski raskol, život na ivici egzistencije, to jest, sirotovanje i neslogu.

I o toj neslozi odavno narod ima svoje mišljenje (govornici naglase „svoje lično mišljenje”, što znači da im nije strano ni bezlično mišljenje). Poznata je poslovica o braći složnoj koja kuću grade i nesložnoj koja kuću razgrađuju. Našim sadašnjim prilikama, međutim, više odgovara nova poslovica, izvedena od dve pomenute:

SLOŽNA BRAĆA KUĆU RAZGRAĐUJU!

Bolje je malo sjanje nego velika pomrčina; poslovica zapisana rukom Gavrila Stefanovića Venclovića, koji je još u prvim decenijama XVIII veka o moralu, zakonu i bezakonju pisao kao da opisuje današnje prilike u nas.

O neslozi i moralu veli on:

„Ta zloba, inat i prkos, nepromotravanje od nosa da dalje mnogo mu munitvom ljudske zglavke rastresa, nemiri i obaška razdvaja. Braću rođenu rastavlja po sebi, gradove mete, sela raselja, narode svađa, jezike na kavgu i bojstvo uzjaruje, razmirje čini drug na druga, zlom vrlaiše… Zakon pod noge se gazi, dobrotvorenje zagase, pomoći nesta, samoživstvo, sebi ugoda i svojevolja, besramstvo, ukor i pokor, zazor, pizma i lakomština… svud se je raskotilo.”

Tako piše vidoviti Venclović 1730. godine. To je i danas deo velikog mraka koji nam nude političke buljine, upinjući se svim silama da utule ovo malo narodne svetlosti i GLAS NARODA – proglase za ratne trube i doboše, da im odrekne svaku pamet i promišljanje.

Mrak ima muku zašto je bez videla.

Dokle ćeš razmeravati, ta kadgod započni i zidati, prepisao je Venclović od naroda. A zapisao je i ovu narodnu misao:

Slabo hvajdiše koju zlu ranu spolja lečiti kad se ona iznutra pozleđuje.

Poslovica koja se dotiče naše žive rane – Kosova.

Naši potomci to već danas znaju. Hoće li biti stroge sudije? Hoće li oni bolje razumeti današnju poruku ljudi s Kosova onima koji o Kosovu odlučuju:

AKO I UČINITE SVE ŠTO MOŽETE, TO VIŠE NIJE DOVOLJNO.

Kako su nas derali nisu nas ni iskrvarili, veli narod, i u toj bi se poslovici mogla sažeti sadašnja društveno-politička situacija i ovo osvešćivanje naroda. A deru i gule godinama, uz slatke reči i obećanja. Deru idejom i autoritetom. Čine to oholo, sa ubeđenjem. Uživaju u svojoj veštini. Sujetni momci. Narcisoidni egzibicionisti, hermeneutičari života iz stavova i zaključaka, kapriciozni diskutanti nežnih ispeglanih ruku i slatka jezika.

Gone kapom vetar, množe zaludnju besedu!

Od dobra otpali, a na zlo pristali!

Prefinjeni cinici ili pak sujetni tumači ratničko-patrijarhalnog poimanja plemenskog starešinstva, uz obavezno jarko naglašeni patriotizam. Sujetnici odrođeni od „prostoga naroda”, spremni da, zarad zadovoljenja svoje sujete, žrtvuju „narodno nadanje”, zakon, jezik i običaje.

Trista zala iz svoga im grla!

S nevešta i gora plače!

Upinju se, brižljivo to prikrivajući, iz petnih žila i glasnih žica da dokažu kako je pravo njihovo sujete veće od narodne pravice. Uvređeni, netrpeljivi, bogati, odrođeni, odnarođeni. Sva im je pamet na jeziku. Lake šale – teška poređenja. Prepoznajemo u njihovom glasu licemerje, sujetu, netrpeljivost pod zakletvom. Svakad se uče, a nikad se ne urazumljuju. Okoštali u sopstvenom autoritetu, utvrđeni u svojoj sujeti, istinski nesposobni da sa sagledaju stvari dublje, zagledani u svoje neumske i ostale crnolimuzinačke koordinate.

Nit im je beseda iz svoga božanstvenog pisma, nego iz svoga im vrtoglavog džepa.

Bogatstvo na siromaštvu jaše!

Godinama već cepkaju istinu na parčiće, pa onda krpe svako po svom, umesto da je kažu celu. Ostavljaju deci u nasleđe ostatke istine uz mezetluk i jagnjetinu.

Oci trpko jedoše, a deci potrnuše zubi!

Izrod-politika gaji guju u nedrima naroda.

U zlo dobi višega se zla treba bojati.

Rđa im se u kuću nad glavom raspasala.

***

Zmija ti pod glavom leži!

Naši odnosi, a posebno oni na Kosovu, sve više liče na one iz priča o zmiji i čoveku.

Zmei_Gorinich_(colour_fixed)

U prvoj, čovek nađe smrznutu zmiju kraj potoka. Bude mu žao i stavi je u nedra da se zagreje, zmija ujede čoveka i čovek umre.

U drugoj se priča kako su čovek i zmija živeli u susedstvu. Nesrećom, čovekovo dete zgazi zmiju i ona ga ujede. Dete umre. Čovek potegne za zmijom sekirom i odseče joj rep. Basnopisac izvodi naravoučenije: Dok čovek gleda svoga sina grob, a zmija svoj odsečeni rep, nema mira među njima.

U trećoj se pripoveda kako je zmija, videći testeru, počela da je liže. Osetivši krv, pomisli da ona dolazi iz testere. I tako izliže svoj jezik.

Toliko o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Ovde bi se moglo postaviti pitanje oštrine testere.

 

25. 11. 1988. godine, list „Intervju”; Beograd 202 (Dnevnik)

Comments (8)

Tags: , , , , , , , , , ,

Posle Kirkinog zagrljaja

Posted on 22 August 2013 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Posle Kirkinog zagrljaja

 

 

„Mi ostali Evropljani sebe moramo smatrati

putnicima na jednom istom brodu.”

(Comenius – „Praefatio ad Europeas”, 1645)

 

Uzbudljiva i dramatična Odiseja 2001, Artura Klarka i Stenlija Kjubrika, orbitovana na sam početak novog milenijuma, već u prvim godinama novog veka dobija odlike spektakularne groteske u kojoj savremeni Kiklop Polifem, u nedoumici koji kečap da izabere da bi svario komadiće sirovog ljudskog mesa, bez ikakve žurbe,  na očigled celoga sveta, gleda tv-reklame i razgleda tube sa crvenom ljutkastom smesom. Siguran je da plen ne može da mu izmakne, da Odisej ne može da umakne iz pećine, da će, gde god bio Odisej, tu biti i on – Polifem, kao plod Odisejevih vizija i otelovljenja njegove kiklopske prirode. Odiseja 2001, koja označava početak nove etape lutanja, u novom veku, samo je repriza Odiseje 1001, ili Odiseje 0001, u novom dekoru, uvek sa istim glumcem: čovekom.

Sve zveri apokalipse, jednooki, jednorogi, Harpija, Himera, Chiang-Liang, Hsiao, bezglavi Hsing-T’ien, magijski Golem iz Talmuda, Humbaba iz Gilgameša, Godzila, Polifem, Mantikora, Minotaur, zmije Nage ljudskoga lika, Nasnas, T’ao T’ieh, sve „generacije” zmajeva, sve varijante Elijena – „osmog putnika”, sve zveri s ljudskim umom, sva čudovišta ljudskoga lika, slika su unutrašnjeg bića čovekovog, projekcija njegove prirode i njegovih strahova. Nakaze i čudovišta Ambroasa Parea, ili ona u Augustinovoj raspravi O nakazama i čudovištima, u Božjoj državi, Borhesova bića u Priručniku fantastične zoologije, demoni i vragovi popisani u srednjovekovnim demonologijama, Poove i Kafkine nemani, nisu ništa prema kanibalskoj mašti savremenog čoveka koji vekovima usavršava tehnologiju čudovišta da bi proizveo savršenog monstruma. Kiklop Polifem i NATO Kiklop! Naoružan ogromnom stenom ili razarujućom bombom! Čisteći se od zlih unutrašnjih sila stvara bića zla, u mitu i legendi, bajci i priči, crtežu i slici, na filmu i na televiziji, u video igrama i u virtuelnoj stvarnosti. Neprekidno u iskušenjima glave, kao najopasnijim scilama i haribdama, posle svakog pevanja svoje odiseje, vraća se u ono poglavlje u kome ga čeka Kirkina kazna:

 

„Kad ih ponudi svim tim, te popiju oni, tad ona

palicom udari u njih i sve ih nagna u svinjce.

Lik im postade svinjski, i glava, i četine, i glas,

samo im ostade um čovečji kakav je bio.”

(Odiseja, 10. pevanje)

 

Zarobljen pesmom sirena, obeležen kletvom i ožiljkom na nozi, Odisej nikada neće stići kući, a ako i stigne, neće imati ko da ga prepozna. Auriklija je mrtva, a osim nje niko drugi za njegov ožiljak ne zna. Homer je i slep i nem. U novom poretku bogova i ljudi, Odisej je „višak”. Nepoznat. Tuđin. Nestao. Ranjav, gladan, izgnan, osramoćen i oklevetan. Dvostruko kriv, što je Odisej i što je čovek. Pod optužbom bogova da im podmeće svoju krivicu.

 

„Ah, koliko se žale na bogove samrtni ljudi:

zboreći zla da im dolaze od nas, a nevolje sami

spremaju sebi svojim zločinstvima preko sudbine.”

(Odiseja, 1. pevanje)

 

U vekovnoj odiseji, u vekovnom izgnanstvu, lutanju, opsadama i izgonima, Odisije sa ovih prostora, stalno između Scila i Haribdi u raznim oblicima, verskim, političkim, ratnim, omrznut od bogova a mio pevaču, može da opstane samo kao Homerov „Niko”. Uprkos tome, njegov ideal je da bude „Neko”. I taj nesklad po ko zna koji put skupo plaća. Na gotovo iracionalnu čežnju da nađe mir u svom domu, kao po ukletoj sudbinskoj vezi, pada, raste i množi se nepojmljiv iracionalni kiklopski gnev koji ga baca u prokletstvo ili na najsurovije načine sprečava da snove ostvari. Stari pisci razlog tome nalaze u „grehovima našim”. Epski pevač „poetici” „o grehovima našim” i „bezakonjima našim”, pre svega u tumačenju razloga kosovskog poraza, pridodaje svoj „spisak”, ne praštajući ni „carevima koji se otimlju o carstvo”, („među se se hoće da pomore”), ni sebi. Njegov junak je i slavoljubiv i vlastoljubiv, potkupljuje rečima i zlatom, spreman je da ubije najrođenijeg zbog povređene sujete, čini svakojako svetogrđe, božjeg anđela sabljom polovi zaslepljen besom, služi za novac, pohlepan je i spreman da podvig poveže s pljačkom, ohol i hvalisav, „zao pri ukoru”. Epski stvaralac ulepšava ali ne krije mračne crte ni porive, uzdajući se uvek u carstvo poezije i milost božiju.

1123

Tek oslobođeni Kirkinog zarobljeništva, sve usamljeniji u moru svemira, sa Scilom i Haribdom u sebi, s Kiklopom iznad glave i pesmom sirena u glavi, našli smo se po ko zna koji put daleko od Itake, pogleda uprtog u visine, sa Odisejevom molitvom u mislima.

 

„Gospode, čuj me, ma ko si, a mnogo moljenom tebi

dolazim, bežeći morem od pretnja zemljotresca boga./…/

Ja sad tvojemu toku i kolenma prilazim tvojim.

Nego se, gospode, smiluj: bogoradnik, dičim se, tvoj sam.”

(Odiseja, 5. pevanje)

 

Šta su nam spremili „bogovi”, šta vetrovi, šta Posejdon? Šta „svemoćno vreme”? Ratovi, razaranja, progonstva, goveda Helijeva, Lestrigonac Antifat i Kiklop Polifem, sve Scile i Haribde prošlosti i savremenog doba, čekaju li nas i u vremenima koja dolaze?  Hoće li Evropa osloboditi iz utrobe broda one koji nikako da shvate neminovnost primanja novog poretka i prihvate istinu sa kojom se suočava mitski junak u Eshilovom Okovanom Prometeju: „Upoznaj sebe, primi novi poredak, / i nov gospodar vlada sada bozima.” Oslobođeni Kirkinog strasnog zagrljaja, jesmo li se izvukli iz obora komunizma, iz magija partija, sirenskog zova ideologija i plemenskog urlika vođe, ili i dalje, verni, kao kakav nacionalni Elpenor, skačemo u naručje pošasti i lomimo vrat. U svakom pevanju svoje istorijske epopeje zaboravljamo greške prošlosti, omamljeni Kirkinim napitkom ne vidimo zablude sadašnjosti, opijeni mirisom lotosovog cveta i travom „moli” gubimo svest o svom liku i svom telu, poslednje mrve razuma upotrebljavamo da prihvatimo dato nam obličje, a ne da ga sa sebe stresemo.

Onaj koji je prema predanju ukazao na pogubnost shvatanja života koje zanemaruje današnje i zemno, na posledice takvog načina doživljavanja sebe, svoje nacije, svoje porodice, onaj koji „propoveda” istinu zemaljskog za malena carstva, i drži se logike antičkog junaka što veli da bi radije bio i sluga u zemaljskom životu, nego car u smrti, žigosan je i na nebu i na zemlji. Na njemu je „kletva prađedova”, koja mu uskraćuje pravo na pesmu. Naš vekovni izazov nije kako da savladamo opasnosti sadašnjosti ili budućnosti, nego kako da se izborimo s prošlošću. Ali, odgovor na pitanje da li smo tragično okrenuti onom što je bilo, da li smo opsednuti onim što smo bili, mogao bi biti porazniji od onoga što je obuhvaćeno samom optužbom. Prihvatajući njena mitska obležja ostajali smo bez temeljnih vrednosti sopstvene istorije, nacionalnih, verskih, duhovnih, političkih, diplomatskih. Pesma nas je održala njojzi hvala, ali nas je pesma i obmanula. Kao omamljujuća pesma sirena postavljen je jedan jedini model opstanka. Onaj koji tome ne može da se odupre, da doskoči varci i obmani, kao što to čini „svaštoznanac” Odisej, završava u burama i dubinama okeana istorije. Nacionalni zov pokazao se kao zanosni, varljivi, smrtonosni mitski sirenski zov. Varljiva je i nada da je vratolomna nacionalna euforija opijajućeg glasa bila programirani odgovor, da su konstruktori savremenog Trojanskog konja predvideli da će iz njega iskočiti probuđeno sedmoglavo nacionalističko čudovište.

Prizivan je rat kao da će se u pesmi ratovati, kao da će u njega ići epski Marko, Toplica, Miloš, Banović Strahinja, braća Jugovići. Ovovremeni vladar pokazao se kao „knez od ovog sveta”, koji je radi zemaljskog carevanja prizivao mitske ratove, dovodeći u pitanje časne pobede prošlosti. „Veliki opsenar”, moćni „zavodnik” masa u tom poslu nije bio sam. Ugodljivi narod („A nama narodi više ugodljivi ne misle biti.”[1]), čijeg se gneva plaši Homerov Antinoje, predugo je bio ugodljiv, iako pesnik ostavlja mogućnost da ni on sam nije znao razmere svoje ugodljivosti i da će pravu istinu o svemu tek saznati:

 

„Narod nas neće pohvaliti kad čuje za nasilja takva.

 


[1] Odiseja, 16. pevanje.

 

Samo narod zla nam ne učini l’ te nas ne progna

iz naše zemlje u tuđ da moramo selit se narod.”

(Odiseja, 16. pevanje)

 

Odisej – Kiklop – Antinoje, to je trougao u kome se zateže Odisejev luk i luk pesme. Priča o Odiseju preti da postane priča o Kiklopu. Ili o Antinoju. Oni kao paradigme zemaljske moći, sprečavaju prognanika da se vrati kući. Prvi je metafora sile koja razara i uništava spolja, drugi je simbol vlasti i moći koja razara iznutra. Pred tom dvojicom Odisej je primoran da se skriva i prerušava. U Kiklopovoj pećini menja ime – u svom domu na Itaki menja lik. Njihovo obličje, međutim, uvek je isto. Kao i njihov jezik.

Govor Kiklopov je otelovljenje govora pretnje i sile, umnožene odjekom pećine iz koje dolazi. Retorika Antinojeva, osiona, gruba i zla, odgovara pljačkaškoj psihologiji družine koja ga prati. Ona bez otpora upija Antinojeve reči zavisti i pohlepe, osvete i mržnje. Kao što lako, kad dođe taj čas, isporučuje vođu i celu krivicu svaljuje na Antinoja, prikrivajući iza njegovog dela svoje saučesništvo i nedelo.

Epski razbojnici koji „ne haju na prekore ljudske”, „pasje skotine”, Eurimah („pun straha u duši”), Amfinom, Agelaj, Antinoje koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, svi ti koji u kući „činjahu mnoga bezakonja, na polju mnoga”, uključujući i one koje „sipahu sramotu svaku i koje s proscima spahu” [2] danas imaju druga imena, šefova vlada, predsednika, premijera, državnih sekretara, kancelara, poglavara, ukratko, vladalaca sveta, pokornih slugu čudovišta vlasti. Kiklop Polifem, onaj koji je „samotan vežbo se u zlu”, predstavlja otelovljenje čudovišnog u prirodi ljudskoj. Antinoje, koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, oličenje je nakaznog vlastoljublja u prirodi ljudskoj.

I jednog i drugog naročito iritira što se njima, moćnicima koji poseduju silu i vlast, suprotstavlja slab i mali. Silnik nikada ne shvata upornost i razloge malog da opstane. Kiklop u spevu jednako žali što je u sukobu sa Odisejem ostao bez oka i što ga je oslepio  „sitan i slab čovečuljak, ništavac pravi”. To isto osećanje pokazuje i domaći silnik, Antinoje, koji besni što mu se protivi slab, star i neugledan. Oni dele moć i vlast. Oni sprečavaju junaka da glasno kaže svoje ime, da se pozove na svoje sećanje. Oni od

 


[2] Odiseja, 22. pevanje – ubijanje prosaca.

 

njega traže da „okusi slatkoga i mednoga lotosa” i „zaboravi povratak domu” [3], da prihvati Kirkinu kletvu i odrekne se ljudskog lika, da se zadovolji žirevima i zaboravom i kaže:

ITAKA VIŠE NE POSTOJI!?

Ali Itaka postoji. Odisejeva družina pokazuje sve slabosti jedne zajednice: nepromišljenost, lakomost, neslogu; nastupa kao gladna horda ili uplašena gomila, pati, sumnja, tuguje, strahuje. Homer stalno varira njihova osećanja. Samo jedna jedina stvar je konstanta u tom sudbinskom lutanju: Odisejeva strasna upornost da se vrati. Odisej je junak koji neprekidno bdi, i zahvaljujući tome neprekidno putuje kući. Kad bi njegovo bdenje nad zavičajem, nad porodicom i kućom, zgaslo, bio bi kažnjen da „nikad dom svoj i drage ne ugleda svoje”, kao što ga kune Kiklop Polifem. Samo dok je potpuno budan, dok bdi nad svojom domajom, Odisej putuje. To je najznačajnija činjenica Odiseje.

Ali, Odisej je „rušigrad”. To je ono što Homer ističe već u prvim stihovima epopeje da bogovi pamte. Razorena Troja koja je ostala iza njega u desetogodišnjem ratu može se ponoviti u razorenoj Itaki.

Kirka_pretvara_Odisejeve_prijatelje

Kiklopska sila, koja u današnje vreme podrazumeva planetarnu medijsku pećinu, predstavlja savremenog Odiseja u najcrnjem svetlu. S druge strane, epski pevači i pisci, naslednici božanskog Homera, veličaju njegovo vekovno bdenje, duhovnu otpornost i umetničko delo, vrednosti koje „nova istorija” hoće da potre iz njegovog pamćenja. Kome će se obratiti naslednici i potomci? U koje će knjige starostavne zagledati da bi otkrili istinu? Homer vekovima peva! Današnji Kiklop presuđuje da Homer nije pevao! Za Kiklopa puta ka Itaki nema, ili u najboljem slučaju vodi kroz njegova creva. Za našeg Odiseja, pesma je jedini pouzdan vodič ka Itaki, neka vrsta porodične epopeje. Pesma ima dimenziju istorijske istine, a istorija nalikuje onome što po svojoj suštini pripada izmaštanoj „realnosti”. Na to jedinstvo ukazuje Alfons de Lamartin kada zapisuje: „Istorija ovog naroda trebalo bi da se peva, a ne da se piše; to je jedna poema koja još nije gotova”. Leopold Ranke je utvrdio da se „nacionalna istorija tek unošenjem u pesmu pretvorila u nacionalnu svojinu i tako bila očuvana u živom predanju.” Kult pesme nadilazi sva istorijska vremena, jer ih pesma u sebi sadrži, čuva, oblikuje do prihvatljivog oblika, čak i onda kada su odraz i izraz najtragičnijih događaja. Adam Mickijevič je u slepom srpskom guslaru video Homera; Velijanitis je nalazio „homerske zvuke u srpskoj pesmi”; Tomazeo je srpsku narodnu poeziju uzdizao na olimpski pijedestal, poredeći je sa Danteovim pevanjem: „Od poezije u kojoj nema ničeg suvišnog, i u kojoj svaka reč teži ka cilju, ja poznajem svega dva modela – Dantea i srpsku narodnu poeziju.” Ta pesma, koja je izbila „iz velikog sloma, kao iz kakvog vrela izazvanog podzemnim potresom”, otkriva Evropi istoriju naroda koji je do današnjih dana u potrazi za svojom Itakom. Ona ga uznosi do puta kući, u porodicu evropskih naroda. Prosvećeni umovi Evrope shvatali su ne samo estetsku vrednost tog pevanja nego i njegovu etičku suštinu, uviđajući da su baš ideali koji nose prognanika kroz strašne istorijske bure – porodica, poezija, vernost i ljubav – koordinate koje određuju njegov sadržaj, da upravo te vrednosti Odisej sa ovih prostora ugrađuje u temelje svog evropskog doma. Svoje Itake. Evropski Homer sve to diže na Olimp humanizma: Gete, Igo, Mickijevič, Unamuno, Breht, Karduči, Dostojevski, Tolstoj – prosvećeni ljudi, evropski smrtnici „na besmrtne bogove nalik” – već vekovima bdiju nad tom zadužbinom koju jedan mali narod prinosi na žrtvenik evropskom zdanju. Uprkos Kiklopu. Uprkos bogovima za koje je Itaka nepostojeća zemlja. Uprkos današnjem programu otuđenja na čijem je udaru upravo Itaka kao opšteljudski simbol.

Odiseja novog milenijuma odigrava se u Gutenbergovoj galaksiji. Kiklop savremenog doba umesto stene kojom zatvara pećinu, ili one koju baca na Odisejevu lađu, koristi medijsku kamenčinu. U žrvnju sadašnjosti, u procepu između prošlosti i budućnosti, poljuljanog osećanja samopouzdanja, samouvažavanja i vere, već po malo i sami siti svakog podsećanja na nekadašnju slavu, ostali smo bez šansi da objasnimo svoje stanovište. Poražavajuća istina o nama je pred nama. U lice su nam bačene najteže optužbe, izvrgnuti smo svakojakoj poruzi i osporavanju, našli smo se na najvećim iskušenjima uz kampanju koja je uzela zastrašujuće razmere. Suočeni smo sa potpunom razgradnjom našeg evropskog identiteta, iako je osnov celokupnog življenja našeg bio identitet, porodični, nacionalni, državni, verski. To izaziva sumnje i otpore kao što kod Odiseja postoji zrno sumnje u pravednost i čast bogova. Ekonomski, vojni i politički xin današnjeg sveta, postaje nesnosni košmar današnje Evrope. Zato je logično pitanje da li ona, i sama u pećini Kiklopa, može i dalje biti naš san? Ipak, nekritičko veličanje prošlosti i mita zamenjujemo nekritičkim veličanjem današnje tehnološke nadmoći Zapada, iako bi baš ona, okrenuta golom životu i vladavini nad golim životima, strahu i vladanju kao najpouzdanijem načinu opstanka, praćena obezličenim ljudskim odnosima, opustošenom i podjarmljenom prirodom, mogla biti onaj užareni šiljak u Kiklopovo oko.

Hoće li savremeni Kiklop preduhitriti savremenog Odiseja i pitanje o višem smislu života koje postavlja pesma učini nepotrebnim i izlišnim? U vremenu kada broj ima ne retko veću i značajniju ulogu nego reč, kada statistika zamenjuje opsežne pasuse, istorijske i lirske stranice, a elektronska memorija daje enciklopedijske odrednice naroda na osnovu onoga što jeste, smemo li uputiti na knjige koje se odnose na ono što je bilo, smemo li se uopšte pozvati na ono što smo prema svedočenju sveta bili, ako to već,  prema „svedocima” novog vremena, nismo danas.

Kiklop presuđuje da Homer nije pevao. Ali, Homer je pevao. Porodična i nacionalna epopeja, s kućom i okućnicom kao središtem traganja za svojom Itakom, opevana je iz pera najvećih pesnika Evrope. Taj Glas, kao David Golijatu, kao Odisej Kiklopu, odupire se gromoglasnom Kiklopu savremenog doba.

Put do Itake uvek je isti. U odiseji 2001, ili 3001, ako čovek zaboravi Homerovu Odiseju, čudovište u njemu će nadvladati a njegova Odiseja biće okončana.

 

Iz knjige : HOMER, KIKLOP I SRBI, Prometej 2002.

 


[3] Odiseja, 9. pevanje.

Comments (5)