Tag Archive | "Roberto Raviola"

Tags: , , , , , , , , , , ,

Kako napuhati drveni kotač

Posted on 05 March 2015 by heroji

Dragan Uzelac

          

Kako napuhati drveni kotač

 

S veleposeda izvesnog bogataša jednog je sumornog dana na misteriozan način nestalo jato ptica, prekrasnih primeraka koje je dotični sa mnogo ponosa i ljubavi uzgajao i čuvao. Izbezumljen i očajan, u želji da razreši misteriju nestanka ptičica, bogataš unajmljuje čuvenog detektiva ‒ izuzetnog stručnjaka za ptice i ostalu perad. Došavši na imanje, detektiv započinje dugotrajnu i neverovatno studioznu istragu na rešenju zagonetnog slučaja. Nakon nekoliko meseci napornog stručnog rada, detektiv uspešno rešava misteriju nestanka i sav ushićen je saopštava bogatašu: ,,Ptice su nestale zato što ih nema, a nema ih zato što su odletele!”

 

Bio je ovo jedan od mnoštva nadrealistično-apsurdnih alanfordovskih štosova, uvrnutih bisera uz koje su odrastale mnoge generacije crnohumornih i drugih otkačenjaka, ljubitelja stripa i bizarnog pogleda na zadati nam svet. Za milione obožavalaca Letećeg cirkusa Montija Pajtona, literature Danila Harmsa, filmova Vudija Alena i Luisa Bunjuela i pozorišnih ispada Ežena Joneska, legendarni strip čini već tridesetak godina vrhunsko zadovoljstvo, jedan zaseban svet rafiniranog i suptilnog humora, začinjenog blagom ironijom i sveobuhvatnom kritikom društva, svet koji egzistira nasuprot dešavanjima unutar zvanične istorije i ultimativnih pravila sistema koja ignorišu ljudsku različitost.

Dok pišem ovaj omaž i nanovo iščitavam neke od klasičnih epizoda kultnog stripa, lagano mi naviru suze smehuljice i sećanja na prohujala hedonistička vremena. Bila su to vremena bez svakovrsnih političkih monstruma i turbo-folk kreatura, bez rata, društvenih nemira i svinjske pink shit kulture ‒ vremena kada su se takve pojave nalazile samo u filmovima („Balkanski špijun”, „Život je lep”), pozorišnim komadima („Radovan III”, „Razvojni put Bore Šnajdera”) ili pak unutar stripova tipa „Iznogud” .

Nažalost, ono čemu smo se tada grohotom smejali, iščitavajući do iznemoglosti omiljeni strip, otelotvorilo se kod nas, ,,ludih devedesetih”, do nivoa sarkastičnosti.

Ipak, sve je to samo zvanična istorija ‒ ostavimo je ovom prilikom ad akta i uputimo se u čarobni svet ,,njujorške cvijećarnice”.

 

Kako je nastala grupa TNT

 

Ideja o nastanku popularnog stripa rađa se krajem šezdesetih godina, u Italiji. Studentski nemiri, antiratni i antirasistički pokreti, čovekov let u kosmos, globalna politička previranja i završna faza modernizma, čudesan su okvir jedne nemirne epohe, unutar koje izvesni dramski pisac Lučijano Seči alias Maks Bunker, rođen 24. avgusta 1939. u Milanu, dolazi na ideju o stvaranju stripa ,,Alan Ford” .

Na početku zamišljen kao satira na serijal filmova o detektivu Džejmsu Bondu, strip se nakon niza prerada pojavljuje prvi put 1969. godine, tada već kao žestoka socijalna satira. Drugi ključni čovek, koji će u narednih nekoliko godina (do septembra 1975) učestvovati u stvaranju prvih 75 epizoda stripa, bio je profesor likovne umetnosti Roberto Raviola, alias Magnus, rođen 30. aprila 1939. godine u Bolonji. Strastveni ljubitelj stripa, crtač, stvorio je izuzetno originalan stil koji je vremenom postao jedan od zaštitnih znakova stripa.

A ko su junaci ove neobične priče, gde su smešteni i o čemu je zapravo reč?

Grupa privatnih detektiva, krajnje neobičnih kvaliteta, okupljena pod veoma eksplozivnim nazivom T.N.T. prikriva svoju pravu ulogu i delatnost unutar jedne od „elitnih” cvećarnica Pete avenije grada Njujorka. Upadajući iz epizode u epizodu u niz manje-više neverovatnih situacija, grupa  na čudesan „kluzoovski” način rešava kriminalne i druge probleme, u rasponu od lokalnih do onih globalne prirode, živeći istovremeno sama na marginama tog istog društva u jednom od mnogih autentičnih geta. Glavni antijunak, oličenje naivnosti i dobrote ‒ ALAN FORD nespretni je i rasejani dugajlija u crnom, koji kao bivši reklamni agent i socijalni slučaj, dospeva zabunom u pomenutu grupu. Detektiv iz nužde, uprkos svojoj trapavosti i maleroznosti, ubrzo postaje miljenik mnogih, jer su njegova glavna oružja naočitost i dobrota. Drugi u ovom kratkom predstavljanju, legendarna prznica i buntovnik protiv svega, u čuvenoj „Šerlok Holms” odeždi ‒ BOB ROCK. Svojom zajedljivošću, borbenošću i eksplozivnošću, Bob daje dinamiku svim alanfordovskim situacijama. Njegove sarkastične opaske, sukobi sa okolinom, čudesna veličina nosa i poetski uzleti u stilu: ,,Kiša je padala sa neba, kao voda iz oblaka”, bili su i ostali zaštitnim znacima stripa. Na scenu potom stupa volšebni engleski ,,plemić” u elegantnom odelu skitnice ‒ SIR OLIVER. Oličenje britanske oholosti, kleptomanskih sklonosti i prilagodljivosti na sve životne situacije. Ovaj krajnje lucidan lik prototip je modernog i neuništivog pojedinca današnjice ‒ kameleona postindustrijskog doba.

alan-ford

         Negde iza pomenute trojice „mladića”, vuku se četiri metuzalema. Prvi od njih, JEREMIJA LEŠINA, dovoljno je rečito predstavljen samim imenom. Nakon što je stigao u grupu kao bivši prodavac limuna, nastanjen u kanalizacionim cevima odbačenim sa gradilišta, Jeremija postaje simbol beskorisnosti, staračke malaksalosti i hipohondrije, i stanište svih mogućih i nemogućih bolesti. Zajedno s Lešinom nastupa simbol letargije, lenjosti, neefikasnosti, pa i telesne i mentalne zapuštenosti ‒ DEBELI ŠEF. Sledeći elitni predstavnik skupine je bivši avijatičar i tehnološki genije ‒ GRUNF .

On je i tvorac legendarnih parola tipa: „Tko leti‒vrijedi, tko vrijedi‒leti, tko ne leti‒ne vrijedi!”

Kao šlag na torti, pojavljuje se vrhunski lik NJEGOVE VISOSTI ‒ BROJ JEDAN. Metuzalemski diktator, čiji pogled isijava zlobu i ubitačni cinizam, duhovni je vođa ekipe, galantni ,,rasipnik” i učesnik svih ključnih povijesnih zbivanja (koja su sve do jednoga, naravno, krivo interpretirana u istorijskim udžbenicima). Dominantan u svakom pogledu, Broj 1 zaokružuje ovu kultnu skupinu. Uz famoznu sedmorku, kroz strip defiluje niz urnebesnih kreatura, što životinjskog, što ljudskog porekla: pas Nosonja, mali krznaš Skviki, papiga Klodovik, Superhik, Trio Fantastikus, Gumifleks, Margot…

 

Hoćemo kruha i čokolade!

 

Otkačenim jezičkim stilom i tematskom različitošću u odnosu na ostale stripove, Alan Ford nije odmah naišao na razumevanje čitalaca. Ipak, vremenom je njegov satiričan stil počeo ulaziti u pore mladih ljudi. Prepoznavši sebe kao gubitnike unutar izrabljivačkih, licemernih sistema i lako se poistovetivši sa ovim antiherojem, oni su počeli da furaju alanfordovski fazon, sagledavajući u iskrivljenom ogledalu stvarnosti sasvim novu verziju „stvarnih i zvaničnih” događanja.

Političari svih mogućih profila, svakojaki  prevaranti, ubice, alhemičari, bogataši i vojskovođe, vlastodršci, naučnici, umetnici i drugi, nisu bili pošteđeni osebujne satire, ironije i parodije. Kontrast bogatstva i bede, zvanične i nepoželjne verzije istorije, stvara pred očima čitaoca pročišćenu, od laži oslobođenu sliku sveta koji ga okružuje. Ni likovi iz grčke i rimske mitologije nisu bili pošteđeni lucidne i beskompromisne kritike. Izuzeta je jedino religija. Ako i ne siđemo u ove socijalno-psihološke dubine stripa, njegove dosetke, scene i situacije, dovoljan su razlog vanvremenskog kvaliteta, za sve ukuse i generacije.

Oštrina kritičkog tona „Alana Forda” jedan je od mogućih razloga ne baš široke prihvaćenosti stripa u svetu evropske civilizacije (izuzeci su, gle čuda, matična Italija i bivša nam SFR Jugoslavija). Ključna ličnost u popularizaciji stripa na našim alanfordovskim prostorima, svakako je bio i ostao hrvatski književnik i prevodilac Nenad Brixy. Prevodeći gotovo neprevodive igre reči sa italijanskog originala, on je stvorio jedinstven alanfordovski govor koji se proširio diljem nekadašnje zemlje (tko je čitao, razumjeće).

Bez obzira na kasniji pad kvaliteta stripa, od kojeg je nažalost ostalo samo ime kao tekovina neprocenjivog kvaliteta, ,,Alan Ford” jeste jedan jedini i neponovljiv, kao i decenija u kojoj je nastao.

 

P. S.

         Petog oktobra 2000. godine, ispred zgrade Savezne skupštine, jedne od bivših nam Jugoslavija, našli su se nakon decenije pakla nekadašnji, tadašnji i budući fanovi „Alana Forda”, rokenrola i „atlantiđani” dobre volje. To neobično „prolećno” popodne bilo je svedokom bliskog susreta treće vrste s dekadentnim režimom koji je duboko metastazirao s ciljem sveopćeg suicida ,,nebeske nacije”: ostatak priče je čista historija.

Volšebno, kako bi to rekao Bukovski, kao nikada do tada, stajao sam poput Nerona ispred zapaljene „TV Bastilje” i plakao od smeha, sećajući se jedne od besmrtnih parola iz najboljeg stripa svih vremena: ,,Bolje cijeli život u izobilju, nego li jedan dan u bijedi”.

 

 

Oktobar 2000. godine

Comments (6)