Damir Imamović: SEVDAH ILI PRIČANJE PRIČE, NANOVO

 

Damir Imamović (1978) sa Sevdah taktom nastupa na prostoru onoga što je nekada bila jedna zemlja. Da podsetimo, Imamović se sevdahu posvećuje nakon završenih studija filozofije (u Sarajevu, naravno), radeći sa Farah Tahirbegović na knjizi koja govori o njegovom dedi Zaimu Imamoviću, legendarnom pevaču sevdalinki. Damir Imamović dalje, sa Damir Imamović triom i u solo projektima, nastavlja da se bavi sevdahom, tačnije da stvara novi, a izvorni sevdah. Ove godine, 6. i 7. juna, održaće Sevdah-lab radionicu i samostalni koncert u Novom Sadu, na festivalu Poezika, u Kulturnom centru Novog Sada.

Razgovaramo o sevdahu, a na kraju, za sevdah nije potreban bilo kakav povod. On samo čeka pogodan trenutak da izbije napolje.

 

Postoji na jutjubu jedno vaše predavanje gde govorite o zabludama koje postoje o sevdahu. Uklanjanje zabluda uvek služi da bi nam pogled bio bistriji. Šta je ono što je istinito u sevdahu ?

 

Čini mi se da postoji dosta tendencija unutar sevdaha, ali su onda zamrle ili i dalje postoje, ali ljudi ne obraćaju pažnju na njih upravo zbog tih zabluda. Mislim da su to najvredniji momenti ‒ improvizacija i umjetnost pričanja priče. Usmena poezija i muzika koja ide s njom ruku pod ruku. Umjetnost priče nije vezana samo za današnju Bosnu nego za taj malo širi prostor gdje se orijentalno uspješno povezalo sa slovenskim, naravno i s romantizmom posle, mada tu ima i tih tužnih priča koje su vezane za nacionalni romantizam, recimo… ali eto, nekako vjerujem u to da imamo snage da nađemo uvjek prave stvari. Šta nije zabluda da vam konačno odgovorim ‒ sevdah je emancipovan žanr koji svašta trpi, baziran je na jednoj jakoj tradiciji pričanja priče, na jakoj tradiciji određenog broja vrsta načina gradnje melodija. Ono što ja naročito volim je što sevdah u sebi ima svojstvo spajanja istoka i zapada na razne načine. Mislim da je to divna stvar koju treba nastavljati.

 

Ako pričamo o literaturi ili pozorištu ili muzici, to je jedno beskrajno pripovedanje u kojem pripovedač stalno nadmašuje samoga sebe – što je i vaš slučaj.

 

Drago mi je pošto je to i cilj. Cilj  cijele priče jeste da kroz različite projekte to činim i kada sam solo ‒ kada mogu da sviram različite stvari, pjesme koje mi u tom trenutku padnu napamet, dok je s bendom drugačije, uvjek radiš nešto što je pripremljen materijal… Mada, pošto sviram sa divnim ljudima, često se otisnemo u nepoznato, u improvizacije koje nisu dogovorene.

Improvizacija je obavezna.

Postoji čitava akademska tradicija u kojoj se čak ne govori ni ‒ varijante, jer varijante podrazumevaju original koji vi varirate, nego je Albert Lord predložio termin multiforma, višeobličje, da pokaže da nema originala, već da je svaka od tih pjesama original. Često se pitam kako ja pamtim te pjesme, sličan je to princip i u usmenoj poeziji i u epskoj i lirskoj, i ako su u pitanju žene koje su svirale bez pratnje instrumenata ili uz tepsiju, ili imate epske pevače koji su pevali uz gusle ili tamburu… oni zapravo ne pamte sadržaj, ni suru formu, oni pamte neke praoblike, veće celine i znaju da se nešto treba desit, i onda po internim pravilima toga žanra, ta se priča uvek nanovo priča. To je suština.

 

Uz neke varijacije?

 

Sigurno, vi možete, ako pjevate pjesmu, gotovo do neprepoznatljivosti je dovesti, a ako poredite dve verzije u tradicionalnom izričaju, onda shvatite da je to ta priča.

 

Šta je za vas sevdah?

 

Ja to definiram svjesno kao sinkretički žanr koji se sastoji iz muzike i poezije i načina na koji se to dvoje uvezuju. Taj žanr ima razne vrste i podvrste. Nekad je bilo nerazumjevanja šta je sevdalinka, šta balada…. U savremenom sevdahu zbog te performativne prakse, sve to se na neki način zove sevdah, sevdah je žanr koji to na neki način uvezuje.

 

Sarajevo posle rata, danas, vezani ste i za Farah Tahirbegović i Karima Zaimovića ‒ koji čini mi se, iako nisu među nama, umnogome markiraju taj grad.

 

Svako od nas gleda bolju stranu mjesta u kojem živi, da ne gleda, poludio bi, oni koji ne gledaju tako završe živeći po Skandinaviji, Americi, Kanadi…. Jeste, sigurno i Farah i Karim i još nekoliko vrijednih ljudi markiraju današnje Sarajevo. Nažalost, njihove sudbine su obilježene ratom, konkretno u Karimovom slučaju granatom koja ga je ubila, u Farahinom slučaju radilo se o bolesti koja ju je ubila puno kasnije, 2006. godine , ali kao što reče Faruh Šehić, rat ubija sviju nas koji smo mislili da smo ga preživili. Užas bosanskog rata i te nerazrješenosti i te monstruoznosti, trajanja i nemogućnosti da to dođe do jezika… kad pogledate bosanske filmove i pozorišne predstave i muziku u nekom kontekstu, sve je to obilježeno time iako je prošlo dvadeset godina.

 

Muzika je tu, čini se, najlekovitija.

 

Sevdah je tu specifičan, definiraju ga kao bol, crnu žuč, a zapravo je fol u tom što pjevanje ‒ vibriranje larinsa proizvodi hormon sreće u mozgu.

A paradoks cjele priče je da je to tužna muzika. Jedna od funkcija muzike je da se lakše podnese bol, bila to svjetska bol, veltšmerc ili lična bol… To je čudan spoj.

Nama koji tamo živimo, gledaš bolje strane ‒ ima nekih fenomena pozorišnih, filmskih, muzičkih, po kojima je više svjetski nego što je to pre bio. Postoji jedna generacija vrlo vrijednih mladih umjetnika koja tu radi. Zbog političkih sranja je došlo do provincijalizacije u glavama i administraciji. Opet, paradoksalno, imate umjetnike koji nikad bolje nisu stajali na svjetskoj sceni i radili predstave i snimali filmove i pravili koncerte… a paradoksalno, imate državni aparat koji je najretrogradniji u regionu.

 

Da li je moguće? Mislim da je mrtva trka.

 

(smeh) sigurno. Mogli bi se ćerat, što kažu. Ali crnjak jeste.

 

Kako u današnjem brzom i malo osetljivom vremenu reaguju na sevdah?

 

Prije je bilo vrlo neobično, prije osam, devet godina.. tamo devedesetih, bio je Dertum i to je donijelo puno mlade publike, onda Mostar sevdah, nekako kad smo se pojavili Amira Medunjanin i ja, tada se desilo da stvarno možemo svirati van regiona što je važno iz mnogo razloga iskustvenih, finansijskih… Onda, znate kako, za renome u provinciji je najvažnje jeste li svirali u nekom centru. I dan danas najviše pažnje u štampi u regionu mi donese nastup u Berlinu. Onda svi kao: „jao, pa on je svirao i u Parizu…” (smeh) To je usud.

 

Šta bi u literaturi bio sevdah?

 

Nisam siguran. Sva usmena poezija i sevdalinke su vrlo narativne i obuhvatale su nekad sve segmente života koji živimo, potrebe koje mi danas zadovoljavamo za informacijama, uzbuđivanjem, erotikom, nasiljem, za sve imamo posebne niše ‒ ideš na jutjub, na internet, u školu… Nekad je u malim sredinama pjesma davala sve to, morala te informisati, razveseliti… zato su te pjesme bile velike. Danas pjesma nema tu funkciju i ljudi to ne mogu da shvate, ali činjenica je da je nešto iz tog vremena do danas preživilo kao umjetnost pričanja priče… U samom sevdahu, kad pogledate tekstove koji su se pisali u dvadesetom vjeku, izbrisan je taj deskriptivni nivo ‒ vidi joj kose, vid joj struka ‒ zato što živimo u vreme slike i nema potrebe da opisujemo nekog pjesmom… danas, ako ste negdje bili, možete to detaljno nekom pokazati na ajfonu, ako vam se neko sviđa, šmekate ga na fejsu i vidite mu odmah i mamu i tatu… Sevdah tu ima isti put kao književnost, da baštini neke vrednosti… Zbog svega toga mi je teško reći šta bi to u literaturi bio sevdah, osim da i literatura i sevdah (kao usmena forma) prolaze kroz slične transformacije.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović