Categorized | Nova proza

Džon

Posted on 22 August 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Džon

 

 

Tamo su parčići jezera

ovde leže

otpaci palme

ovde leži

list

 

Tenebreuse, kada spavaš

san će ti

reći

kako

ti

dobro

 

ovi fragmenti lica

sad

naležu

Majkl Palmer

 

Dopustimo li cvetu da otperja niz vodu, zaludu žalopojke svih svirala od žada. Potražićemo, onda, njegov tanani miris: on se uvukao u islikanu svilu što visi kraj prozora.

                                           ”Razasute mrlje

                                          Kjang K’uej

 

“Možeš se okrenuti i biti sasvim tih kao ulica. Sada možeš biti miran. Džone, uvek si bio ćutljiv. Može li još jedan gutljaj vina? Ovo je tuga kao u filmu gde umiru najmilije životinje.”

“Roditelji su te voleli kao sina, devojka te je volela kao ljubavnika, i prijatelja, prijatelji su te voleli kao prijatelja.”

“Možda za dvadeset godina – “, rekli su roditelji. “Manje verujem tim ženama u nesrećnim brakovima nego tebi. A tebi isto ne verujem.”, rekla ti je devojka.

“Svi su te voleli, ali ko te je zaista voleo onakvog kakav jesi? Ne traži to od njih, Džone. Njihova ljubav je divlja i okrutna, i tako treba da bude. Jer i tvoja je ljubav bila divlja i okrutna.” (A ti nisi voleo bilo kakva očekivanja, sem onih očekivanja od samoga sebe, i tada si davao najviše. A onda kada je bilo najviše očekivanja, tada si uzimao – sve.)

“Dovoljno krivice imaš, Džone, da postaneš odrastao čovek, a krivica nije nikakav način da počneš da učiš kako treba saosećati sa ljudima. Krivica nije nikakav način za bilo šta. To je ono sa čime se budiš, znaš da ćeš se buditi sa time do kraja. To je ono sa čime ležeš, Džone, ali ga ne prihvataš. To je ono sa čime se rveš tokom čitavog dana. Ali mi smo od vučje vrste, Džone. Sami i jaki. (U surovoj odlučnosti opredeljeni za borbu.) Krivica slama i razdražuje, nakon izvesnog vremena. Uvodi bes u igru. Ne daj da te krivica slomi i razdraži, Džone. Iz nje se ništa ne započinje, jer to je odvratnije od najprljavijeg zločina.”

“Krivica je za uboge hrišćane, Džone, a ti si nikakav hrišćanin.”

Nor death nor revolution came knocking on my door. Sećaš se? Kada su nam pevali, kada su nam odricali mogućnost da zbacimo taj teret. Ne da se pokajemo, Džone. Ne. Jer Hrist je mogao zbaciti komad drveta i prihvatiti smrt jednostavno, kao što se prihvata vrč vode da se utoli žeđ – ali smrti nije bilo Džone. Njemu je smrt bila odrečena. I to je bio njegov najveći pakao. Pa ipak, Džone, on je bio vučji sin. Imao je odluku, i mišiće. Rvao se bez izlaza, u otvorenoj borbi. Nije tu bilo više ničega sem sirove hrabrosti da se to iznese do kraja. (Tek onda dolazi ideologija.)”

“Da li smo hrabriji, sada, kada imamo smrt u ovoj tihoj ulici, da iznesemo to do kraja? Ali nikad pre no što nas slomi. Moramo ipak biti brži Džone. Jer mi imamo onu jednostavnu smrt za ponosne ljude.”

“Muve oživljavaju u pepelu, Džone. Nikada nemoj baciti muvu u pepeo. Nemoj bacati muvu u pep’o inače će oživeti, rekli su mi, a ja sam bacio muvu u pep’o. Oživeo čitavo predačko nasleđe religije u sopstvenom mesu.”

samuraj

“Prvo odmeri sopstvenu snagu i sačuvaj jedan metak u cevi. Uvek sačuvaj jedan metak u cevi. Jer za krivicu treba imati snage. Sa odlukama je uvek bilo lakše – jer to smo bili mi. Uvek smo to bili mi. A onda su nam rekli da bi to moglo nekoga povrediti.”

“Najveća nepravda koju je, iz ljubavi, čovek učinio životinji – jeste što je odomaćio.”

“Džone?!”

Džon je bio tih i ukočen, i slušao je pažljivo sa poluotvorenim ustima na užasnom i lepom licu. Imao je od onih lica koja su vam ili lepa (mada se ne može reći da je bio lep čovek), ili bude bezrazložni bes i antipatiju koja vas drži i nakon što nekoga upoznate. Imao je ono gotovo strašno lice na kome se, kako su neki rekli, očituje dobrota. Bio je moj prijatelj od rođenja.

Ako bi ga posmatrao pod određenim uglom, mogao bi videti prejanicu dima kako kreće od njegove glave, pa u nežnim i pravilnim zavojima, i obilazeći hladne i orošene vlati trave, dolazi, tamo negde, do mrkog tamnog zida zemlje, udara u njega, i ponire u trošnu, tamnu dubinu.

Ulica je bila mirna. Sutra je radni dan, i bogovi su zaboravili na svoje poreklo.

 

*

Noć je bila divna. Gore, na svetlijoj pozadini neba, skoro tamni i ljubičasti oblaci ocrtavali su svoja puna telesa. Iza njih su bile zvezde, uvek znaš da su tamo zvezde, ili bar mrtva svetlost onoga što je nekada bilo zvezda.

Related posts:

Podzemne priče
Insomnia
Zabela

2 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Džon je zaista, u Čupićevom viđenju, frajer…

  2. Marija Says:

    Zdravo svima. I pozdrav autoru. Ja sam izgleda postala redovna što se tiče komentara. Bila sam strpljiva. Čekala sam i dočekala. Bogami iznenadila me je ova priča. Kao da to nije isti čovek. Pa opet ima nečeg što me podseća na njega. Valda i kad je pisac drukčiji on opet ne može da bude neko drugi nego samo isti čovek. A to se nekako prepoznaje. Šteta što je ovo kratka priča. Volela bih da se pojavi još nešto a da ne čekam tolko dugo. Još jednom veliki pozdrav.

Ostavi komentar