Tag Archive | "signalizam"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Polemička vatrovanja Miroljuba Todorovića

Posted on 25 April 2017 by heroji

Dušan Stojković

 

POLEMIČKA VATROVANјA MIROLjUBA TODOROVIĆA

 

Mirolјub Todorović je objavio dve knjige polemika: Štep za šumindere. Ko im štrika creva, Arion, Zemun, 1984. i Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima, Novo delo, Beograd, 1986. One su preštampane u knjizi Nemo propheta in patria: polemike, Everest media, Beograd, 2014.[1]

Naša književnost po tome nikakav izuzetak nije: polemike su se vodile često i bile oštre i nemilosrdne te je literarno perje letelo na sve strane. Polemičara je bilo različitih vrsta. Svetislav Stefanović je, na primer, upamćen po tome što je „udarao“ na najznačajnije naše kritičare i pisce i ostajao pritom u sedlu. Stanislav Vinaver je uspešno vojevao protiv zlih volšebnika. Zenitisti su se okomili na sve koji su im se našli na putu, a svi su im na putu bili. Rade Drainac je našao za pametno da se obruši na Tina Ujevića koji je svoje polemičko umeće stekao deleći polemički dvoboj s Antunom Gustavom Matošem. Crnjanski nije štedeo nikoga. Velibor Gligorić će – to je sada sasvim izvesno – u srpskoj književnosti ostati zapamćen – ako se to uopšte i desi – jedino po pamfletima koje je pisao. Đorđe Jovanović je u Nadrealizmu danas i ovde, i ne samo tu, i ne samo tada, imao polemički poligon. Marko Ristić se svojim polemičkim napadima nije proslavio. Danilo Kiš je poželeo da napiše svoju srpsku varijantu Krležinog Dijalektičkog Antibarbarusa, ali je njegov Čas anatomije ostao knjiga koja je izvukla samo nerešen rezultat, ako je i to bio slučaj, uporedi li se sa Narcisem bez lica njegovog polemičkog protunošca Dragana M. Jeremića. Ni Oskar Davičo, kao ni Marko Ristić, nije se preterano svojim polemikama proslavio. U poslednje vreme kao vrsni polemičari oglasili su se Ljiljana Đurđić, Predrag Čudić, Boško Tomašević i Nebojša Vasović. Mnogi od njihovih polemičkih utuka / ataka nisu dobili odgovore ili su polemike nasilno i nefer prekidane.

Razlozi da se zapodevaju polemičke čarke koje bi, ne retko, i u čitave požare buknule, bili su sasvim različiti i, ponekad, ne sasvim jasni. Zašto je Miroljub Todorović naoštrio svoje polemičko pero, međutim, jasno nam je od prve. Vođa srpskog signalizma nije mogao više da sluša kako se ono što stvara tumači na pogrešan, iskrivlјen način, bilo zbog neznanja, bilo zbog loših namera onih koji su se pera latili i na njega i njegovo delo nasrnuli. Još manje je mogao mirno da gleda kako se ono što je on stvorio bezobzirno potkrada, te tobože ispada kako on, potkradajući druge, potkrada samoga sebe. Nikakve tu logike nije bilo. No, bilo je, nesumnjivo, potkradanja i trebalo je stvari, kako bi rekao Branislav Nušić, rečima svojih junaka, postaviti na svoje mesto. Miroljub Todorović se poduhvatio –  kada to drugi nisu hteli, ili nisu umeli, ili nisu smeli – da to učini sam. Da pokaže onima kojima to nije bilo jasno, ili koji su želeli da prikriju da jedino tako jeste, kako njegovo delo izgleda, koje su visine do kojih se ono ispelo i ko su oni koji, namerno

 


[1] Ona je trodelna jer sadrži, kao treći deo, „Niške animoznosti“ u kojima se nalaze dva polemička teksta „Krnja reč o šumnom vremenu“ i „Niške animoznosti“. U pitanju je Todorovićeva polemika  iz 1984/1985. godine sa Dragolјubom Jankovićem, „hroničarem niških polemika“.

 

 

/ zlonamerno, njega i njegovo delo vide onako kako ne može da se vidi, tumače kako ne sme da se tumači i potcenjuju e da bi precenili one koji su u njegovoj senci i koji se mrvicama sa njegove književne trpeze hrane.

Štep za šumindere je kolaž polemičkih tekstova objavlјenih, ili onemogućenih da objavlјeni budu, od 1981. do 1983. godine. Knjiga otpočinje specifičnim objašnjenjem datim na šatrovačkom jeziku: „U ovom ćitapu nabošćete na frcangle, duple pegle, vatrovanja, maks–macole, cepanja književnih, umetničkih i birokratskih šminkera, vonjifera, štampajzera i ostalih dibdileja.“[2] I kasnije, u svojim polemikama, Todorović se sporadično, izuzetno efektno, šatrovačkim jezikom služi. Šatrovačkim jezikom ispisane su i mnogobrojne njegove pesme, haiku pesme, kratke priče i romani. Mirolјub Todorović je, nikakve sumnje nema, najveći šatrovac srpske književnosti.

stepzasumindere

Prvi tekst u knjizi je „pismo“ „Glјarku šalinu u bulјinu pa smo kvit“, odgovor na „pandursku šizblazu“ Vujice Rešina Tucića[3] štampanu 1, oktobra 1975, godine u Književnim novinama.[4] Ono označava Todorovićev razlaz sa poznatim našim (neo)avangardistom koji je tvrdio kako nikada signalista nije bio, iako njegovih priloga ima u antologiji Signalistička poezija (1971) koju je vođa srpskog signalizma sastavio, kao i u signalističkim zbornicima i katalozima. Upoređujući nove Tucićeve pesme, štampane u Književnim novinama, i svoje, ranije objavlјene u zbirkama Kiberno (1970) i Naravno mleko plamen pčela (1972), Todorović beleži: „Ja ovde ne mogu da kažem da si koristio moju ličnost, ali neke druge stvari – zaista, i to obilato.“ (str. 8) I (neo)avangardisti, posebno ako sami budu neopravdano prozivani za zagledanje u tuđe zbirke i kopiranje nečijih formalnih izmislica, spremni su da odgovore ravnom merom. Posebno ako su u pravu, a u pravu jesu ako je vremenski momenat / hronologija objavlјenih pesama i knjiga na njihovoj strani.

 


[2] Pošto je u knjizi Nemo propheta in patria ono štampano pre Štepa…,  „objašnjenje“ se proširilo na sve Todorovićeve polemičke tekstove. Kada navodimo stranu na kojoj se citirano nalazi, u našem radu služimo se knjigom Nemo propheta in patria. http://signalizampolemike.blogspot.rs/

[3] U Čekiću tautologije. Pregledu novih vrsta tehničke inteligencije u poeziji SFRJ [štampan je u Davičovom časopisu Dalјe u (dvo i tro)brojevima 18/19 (1986/1987), 20/21/22 (1987/1988) i 29/30 (1990) i, posthumno, 2005, kao knjiga, u Zrenjaninu] Vojislav Despotov je Vujicu Rešin Tucića tretirao kao najznačajnijeg neoavangardistu srpske književnosti. Despotov piše, na primer, kako se Tucićeva knjiga San i kritika mora „gotovo u celosti citirati pošto je u pitanju neposredna proizvodnja poezije od riblјih kostiju, granična strategija komuniciranja sa čistim, tradicionalnim sredstvima“ (str. 49. navedene knjige). Najveći broj primera, citiranih odlomaka i čitavih pesama Despotov preuzima upravo od njega. Despotov piše i kako je Rešin Tucić pisac prvog jugoslovenskog vizuelnog romana Struganje mašte (1970–1982). Pohvalјuje i knjigu, roman (?), „komplikovanije strukture“ (str. 170) – Pustolina (po autoru, napisana je 1962, a objavlјena 1968) Vladana Radovanovića, citirajući četiri odlomka iz njega. Smeće s uma kako je Mirolјub Todorović radio između 1972. i 1975. godine na verbalno-vizuelnom romanu Apeiron koji je ostao nedovršen, ali čiji su se verbalni i vizuelni delovi bili objavlјivani u našim časopisima. Doduše, Despotov dozvolјava sebi da prizna i kako kada je o signalizmu reč ovaj „ostaje nejasno kao strog smer verbo-voko-vizualizma“. (str. 28)

[4] Pismo nije tada štampano i po prvi put se, dakle, kao neka vrsta uvoda, pojavilo tek u Todorovićevoj knjizi.

 

 

Slede dva polemička teksta, „Neznanje udruženo s malicioznošću, ili: kako po Br. Čecu mail-art postaje jail-art“ i „Mali zeleni Čegec“ (ima podnaslov „DRAMA oksiDIRA u mulјu raspoJASALE nišTICE“), u kojima se razotkriva Čegecovo neznanje. Ovaj hrvatski književnik, sasvim površno i pogrešno, smatra kako je mail-art isklјučivo vezan za poštu, iako umetnik i teoretičar Ulis Karion piše kako „mail-art ima veoma malo veze s poštom, a vrlo mnogo s umetnošću“. (11) Čegec, koji se „nonšalantno brčka u blatu sopstvenog neznanja i neobaveštenosti“ (12), hteo bi tako da „pripitomi“ mail-art trpajući ga u zatvorenu sferu privatnog i intimnog. U drugom svom polemičkom tekstu, pošto je iščitao i druge Čegecove recenzije i zbirke pesama, Todorović pokazuje kako dela neko ko je u svemu čime se tobože stvaralački bavi sušti epigon kojem je osnovni cilј da skrije sve tragove svoje neinventivnosti i pozajmica od drugih, bolјih i talentovanijih, te oboli od „herostratskog sindroma“. Pritom, paradoksalno, Čegec, neupoznat u dovolјnoj meri sa poetikom (neo)avangarde, smatra kako je originalnost „temelјno problemsko pitanje“, iako, na primer, jedan od klјučnih (neoavangardnih) estetičara Abraham Mol „doslovce kaže: `Bit umetničkog dela nalazi se u kopiji a ne više u originalnom delu`.“ (17) No, mora se znati koga treba kopirati i kako to izvesti. Marsel Dišan „dorađuje“ Mona Lizu tako što joj docrtava bradu i zašilјene brkove. Od tada, hteli to da priznamo ili ne, postoje dve Mona Lize: Leonardova i Dišanova.

stepyasumindere2

U Beogradu je aprila 1982. godine organizovana u Muzeju savremene umetnosti izložba „Verbo-voko-vizuelno u Jugoslaviji 1950–1980“ čiji je autor bio Vladan Radovanović. Nezadovolјan načinom na koji je bilo planirano da on, degradirano, bude predstavlјen na istoj, familijarno-klanovskim ponašanjem organizatora, precenjivanjem značaja Vladana Radovanovića koji je, indirektno, proglašen (proglasio se sam, zapravo) papom jugoslovenske neoavangarde i, konačno, nekorektnim odnosom prema njemu lično onih koji su za organizovanje izložbe bili zaduženi, Mirolјub Todorović je otpočeo i vodio polemiku, u zagrebačkom Oku, Omladinskim novinama, Danasu, Polјima i Književnim novinama, sa više aktera ove „smešne, i pomalo tužne, komedije“ (18). Polemiku je zapodenuo tekstom „Ostrvlјeni psi na tragu signalizma“ u kojem se osvrnuo na ulizički odnos bivšeg signaliste Slavka Matkovića „bosu“ Vladanu Radovanoviću. Ironično primećuje kako je Matkovića moguće čak „hipnotisao“ da u signalizmu, koji sada otpisuje, dela punom parom. Nije to samo karakteristično za signalizam već važi za svaku avangardu i neoavangardu: oni koji se otpade od nje, najviše pokazuju zube i plјuju ono u šta su se do juče kleli. U toj grupi, koju obrazuju „kulturni otpad, lešinari“, „antitalenti, psi koji su u stalnom traganju za novim gospodarima“ (27), obreli su se, uz Matkovića, i Žarko Rošulј i Balint Sombati. Da grupa narasta uvećavanjem broja otpadnika od signalizma, pokazuje naredni polemički prilog „O čoporu i fantomima“ koji otkriva kako su se njoj priklјučili i Dobrica Kamparelić i Ranko Igrić. Pošto su oni, vizuelna pesma to pokazuje, čopor, potreban im je predvodnik čopora, kolovođa, „njihovo sema-sintetičanstvo, mister verbo-voko-vizuelnog, `noćnik avangardni`“ (31) i oni ga iznalaze u, takođe vizuelnom pesmom ovekovečenom, Vladanu Radovanoviću.

čopor

„Kako odbraniti svoje delo od (ne)kulturne birokratije“ donosi „otvoreno“ pismo (i sve ono što je mu je usledilo i pratilo ovu aferu) Mariji Pušić, upravnici Muzeja savremene umetnosti u Beogradu kojim Todorović zabranjuje da se na pomenutoj izložbi pojavi bilo koji njegov rad ili bilo koja knjiga, publikacija, časopis i antologija koje je on uredio, kao i bilo koji prilog iz njih. To se ipak zbilo i izvestan broj radova bio je fotokopiran iz njegovih knjiga i prikazan mimo njegove volјe. Da zlo bude veće – i prekršaj teži – pritom nisu navedeni izvori pozajmica. To svedoči o neprimerenoj i nedopustivoj „privatizaciji“ Muzeja savremene umetnosti: umesto da bude ono što treba da bude, on se očito našao u rukama razgranatog klana.

„Šoder avangardista“ uvodi u igru Franca Zagoričnika koji  umišlјa kako je „Brus Li, Simon Templar, agent 009 našeg avangardizma“ (45), a zapravo je „devica, sveta deva, junferica, džana colovača, blomba, virdžinijana, limenka, neosuđivana riba, celka“ (47), „šuminder, lјubitelј lovudže i institucija“. (47) Pošto je naveo svoju pesmu „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“ iz ciklusa „ABC o Mirolјubu Todoroviću“ zbirke Svinja je odličan plivač, pisac dodaje – šatrovačku – posvećenu Zagoričniku i njegovoj umetničkoj „aktivnosti“. Todorović svoj tekst okončava – ovaj put u post scriptum-u datoj – drugom šatrovačkom pesmom i jednom vizuelnom, a u obema je Zagoričnik „junak“.

Pesme posvećene slovenačkom neoavangardisti otvorile su slavinu i bile su praćene pesmama upućene drugim bivšim signalistima i onima koji su bili samo (bivši) simpatizeri ovog pokreta: „Vujici Rešinu alijas Tuci histe(o)riku jugoslovenskog avangardizma“, Kosti Bogdanoviću – „Ufurani `umetnik`“, Draganu Veličkoviću – „Kom li papaju papi?“, Bori Ćosiću – „Bora Ćos“, Vujici Rešić Tuciću (još jednom) – „Ušnirani miš“, Ostoji Kisiću – „Kanarinac Kisko“, Miru Glavurtiću – „Tane od satane“, Borivoju Radakoviću – „Privatno `Oko`“. Vladan Radovanović (Jadovanović) bio je privilegovan te je „počašćen“ još jednom vizuelnom pesmom.

Evo pesme naslovlјene „Navalna petorka veve/ovaca“ (lako se mogu dešifrovati imena i prezimena umetnika spomenutih u njoj):

 

            1. Žderko Energi

            2. Pajt Kosta

            3. Franci Ždanovičnik

            4. Tektonac Jadovanović

            5. Vonjifer Smuca

 

Tu je još jedna pesma, „Neuro-artist Fra. Z.“, ispevana „u čast“ Franci Zagoričnika, čije se prezime uvek – polemički – premeće u Ždanovičnik. Sve pesme ispevane su, naravno, šatrovačkim jezikom, te tako Todorović ozvaničuje stihovnu šatropolemiku unutar srpske poezije. One nas izdaleka podsećaju na ono što je svojim čuvenim pantologijama ostvario nezaobilazni Stanislav Vinaver.

Poslednji tekst u knjizi, „Birokratija i avangarda“, posvećen je izložbi „Nova umetnost u Srbiji 1970 – 1980, pojedinci – grupe – pojave“, održanoj aprila 1983. godine u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Sa ove izložbe potpuno je uklonjen signalizam. Mislilo se kako će ovaj pokret nasilnim prećutkivanjem biti stvarno „ispisan“ i izbrisan iz savremene srpske umetnosti. Osim Todorovića, i pre njega, svoje neslaganje sa ovim postupkom izrazili su Dragan Veličković i Zoran Markuš. Nije samo izložba bila falsifikat, bio je to i katalog koji ju je propratio. Vršena su namerna izostavlјanja značajnih tekstova (npr. „Signalistička umetnost tela“ Ljubiše Jocića) iz „Hronološkog pregleda“ i „Dokumentacije“ koji su bili sastavni delovi istog, prećutano je kako su Marina Abramović, Zoran Popović i Neša Paripović svoje umetničko delovanje započeli kao signalisti, potpuno su ignorisani manifesti signalizma i signalističke akcije u prostoru / gestualna poezija, vizuelni radovi signalista i signalističke izložbe. Falsifikat nikada neće, i ne može,  postati relevantna umetnička činjenica. On ostaje ono na šta moramo s prezirom gledati – (umetnička) laž.

„Udarni“ tekst ove polemičke knjige naslovlјen je „Homunkulus iz Paracelzijusove tegle“ i ima podnaslov „Prilog proučavanju `stvaralačkog` lika Vladana Radovanovića kao kontra-fazon na panegirike koje su `autoru`odrecitovali Vujica Rešin Tucić, u broju 169. i Franci Zagoričnik u broju 270. `Oka`“. Vladan Radovanović je, po Todoroviću, „duhovno nedonošče“ (56) Mediale, a ova „nema nikakve veze s avangardom“. (56) Pustolina Radovanovićeva, koja je štampana 1968. godine, pojavila se, osam godina ranije, u Vidicima i nije imala „nikakvih vizuelnih elemenata“ (57), nije bila kosmološka poema i bila je sasvim na tragu francuskih „šozista“. „Po svoj prilici je `Pustolina` postala `verbo-voko-vizuelna` i `kosmološka poema` u poslednjem momentu, pred štampanje, 1967, ili čak 1968. godine, kada je ovaj grebaroš, načuvši opet nešto o konkretnoj poeziji, brže bolјe vizuelizovao pojedine delove svoje `šozističke` mažnjevine…“ (58) No, tri godine ranije, 1965, štampana je Todorovićeva Planeta. Vladan Radovanović nije sam ni svoje „pipazone“ opipao, već ih je pronašao u „Manifestu taktilizma“ koji je Filipo Tomazo Marineti“ 1921. godine u Parizu objavio. Potom je Marsel Dišan od sunđeraste gume napravio „Ružičastu dojku“ koja je bila izlagana uz uputstvo kako da bude pipana. Pošto je „demaskiran“ kao pipazonac, Radovanović je „otkrio“ taktizone (i njih inspirisan onim što su drugi u/radili pre njega). Opiplјivo je dakle kako je Vladan Radovanović samo pipavo sledio tuđa otkrića i išao za njima tvrdeći kako osvaja pionirski nove prostore. Rezultat je bio unapred predvidlјiv: uvek je – nužno – ispadao smešan.

Nije zgorega da pogledamo kako je ovu polemičku knjigu pročitao njen – posle autora –  prvi čitalac, nesumnjivo najvatreniji pratilac i najpouzdaniji tumač signalizma, Živan Živković. (Nјegov tekst se nalazi na zadnjim koricama prvog izdanja.) Po njemu, sve što je dotakao polemičkim svojim žarom Todorović je „nesputanom igrom duha protkao“ i (crnim) humorom uzneo. S razlogom je Živković predvideo da se mnogi od prozvanih neće osetiti i pozvanim da se u dijalog o pokrenutim problemima uklјuče, a bez dijaloga – znao je to i Sokrat – nikakvog rešenja nikakvog duhovnog spora nema.

Drugoj Todorovićevoj polemičkoj knjizi, Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima, Živan Živković je napisao predgovor i nazvao ga „Anatomija anatemisanja avangarde“. Ovaj naslov zbira ono što je bio naum čitave knjige: skinuti maske pritajenim i pritulјenim tradicionalistima i prelakiranim tobožnjim avangardistima koji su se, i jedni i drugi, zatekli osupnuti i nemoćni pred pravom avangardom koja je snažno brizgala i s kojom nisu bili u stanju da se ponesu. Živković piše: „U ime drukčijih senzibiliteta i saznanja i u skladu s civilizacijskim tokovima našeg doba, signalizam se pojavio kao avangardna nužnost – kao reakcija na obnavlјanje preživelih tradicionalističkih shvatanja pevanja i mišlјenja.“ Kao i Vinaver sa svojim, Todorović boj bije sa novim zlim volšebnicima, ali ovi su obukli novo ruho te se obrušavaju istovremeno i na signalizam i na istorijsku avangardu, naročito na zenitizam, i više još na nadrealizam, ne uviđajući kako Vasko Popa, na primer, ne može biti sledbenik nadrealizma ako je ovaj pokret pokret koji ne donosi ništa odistinski trajno u poeziju. Oni koje polemički raskrinkava Mirolјub Todorović misle za sebe da su priznati književni kritičari, umišlјaju kako se i teorijom književnosti bave, sastavlјaju antologije, a da pritom „ne osećaju dah svoga vremena“. Tako im se može desti da budu – a skoro zdušno svi to jesu – protiv eksperimentisanja u književnosti, nesvesni kako Teodor Adorno u svojoj Estetičkoj teoriji s razlogom tvrdi da „više nikako nije moguća umetnost koja ne bi eksperimentisala“. Da bi vođu signalizma sveli na pukog eksperimentatora, oni njegovu poeziju svode – otpisujući usput, jer je se plaše, i konkretnu i vizuelnu poeziju, kao i ludizam, njihovu osnovnu komponentu – na kompjutersku / „mašinsku“ poeziju koja tobože može samo da proizvede ne samo smrt poezije, nego i smrt čoveka. Nјihovi napadi lišeni su svake poetike, jednako kao i svake etike. Difamno je njihovo favorizovanje pesnika epigona i plagijatora. Todorović u svojim polemikama „ne brani nego stvara“. Polemikama se ne može ostvariti ništa bolјe i uzvišenije.

Pevci sa Bajlon-skvera imaju dva mota; prvi je uzet iz Hlebnjikovlјevog Zangezija, drugi iz eseja Stanislava Vinavera. Knjiga je polemički „roman“ čija poglavlјa imaju naslove i koji hronološki prati rat koji je vođen od strane naše (ne)kritike protiv signalizma. Čim se jedan polemičar umori, drugi ga, kao na nekoj pokretnoj traci, zameni. Todorović se tako sam obračunava još jednom sa mnoštvom protivnika (u prethodnoj knjizi one koji su se, kočićevskim izrazom zgomilavali, nazvao je čoporom).

Todorović tvrdi kako su „signalistička istraživanja i eksperimenti u jeziku i sa jezikom, otkrivanje novih pesničkih postupaka i oblika omogućili da srpska poezija krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina krene sasvim novim, drugačijim putevima“ (81–82), ali i da je taj „pesnički prelom“ od strane naše književne kritike bio potpuno „prećutan“. Ako je neki zli volšebnik o signalizmu proustio koju, u pitanju je bilo totalno nerazumevanje onoga što signalizam srpskoj (i svetskoj) poeziji (umetnosti) donosi, odbacivanje s gnušanjem njegovog radikalnog prevrednovanja zatečenog i žestok, neopravdan napad na ono što se nije razumelo uopšte ili se razumevalo sasvim pogrešno i zlonamerno. Zli volšebnici pokazali su svoje zlo lice. Napadali su signalizam i tradicionalisti i lažni avangardisti[5], avangardisti iz treće ruke, kao i „kal koji je sam (signalizam – D.S.) stvorio“, oni koji su mu pripadali pa ga se odrekli. Ne zna se ko gore, i oštrije, i promašenije  i, iz današnje perspektive, smešnije.

Prvi ozbilјniji napad izveo je tada mladi Pero Zubac kada je, 1966. godine u novosadskom studentskom listu Index, objavio prikaz Planete. Napad se sveo na prigovor da Todorović nije za svoje „planetarne vizije“ koristio – poeziji jedino primeren – pesnički jezik, već je pribegao – poeziji sasvim stranom – naučnom jeziku.

Sledeći napad je bio i ozbilјniji i žešći. Izveo ga je tada jedan od vodećih, ako ne i stvarno vodeći, naš književni kritičar Zoran Mišić, urednik Književnosti. U eseju „Vreme jarosti i igara“, objavlјenom u tom časopisu, konstatovao da su se zaigrale nove priče „pune buke i besa“ koje ništa ne znače, a u narednom „Na vest o smrti čovekovoj“, štampanom u istom časopisu, pošto je obznanio kako je i u srpskoj književnosti za stvaranje stihova korišćen kompjuter, proglasio je ovaj za čovekovog „elektronskog dvojnika Baš Čoveka, koji će u njegovo ime govoriti narodu, pisati pesme i upravlјati svetom“. Da bi se to zbilo, čovek na kojeg smo se svikli mora mrtav da bude, a mašina treba sve da zgrabi u svoje ruke. Kada je bio upriličen razgovor / diskusiona tribina o uređivačkoj politici časopisa Književnost, Mišić će se pohvaliti: „Mi ne štampamo eksperimente, probe se prave kod kuće, ne objavlјuju se u časopisima.

 


[5] „U signalizmu lažna avangarda, kao u ogledalu, vidi svoj odraz, svoj nestvaralački jad i duhovnu jalovost, znajući da pred njim uzalud, folirantski krije svoje pravo arijergardno poreklo i krajnje namere,“ (83)

 

Jedini časopisi koji su štampali eksperimente bili su nadrealistički časopisi koji do literature nisu ni držali“, da bi zaklјučio, pogrešno naravno: „Pravi avangardni pisci ne eksperimentišu.“[6]

            Uskoro mu se pridružio kritičarski doajen Eli Finci koji će, u Politici, početkom 1970, „gotovo panično reagovati“ (86) na pojavu Signala. Pitanje koje ga muči, a po njemu trebalo bi i sve ostale da zamuči, bilo je: „Dokle se prostire moć i gde počinje nemoć mašine? Ili, još šire: U naše tehnokratsko vreme, šta će biti sa iskonskim lјudskim vrednostima?“

            Osnovno izvorište svih napada na signalizam bio je „smešni, mizonistički strah od mašine i dušebrižništvo nad tobože ugroženim humanizmom“. (87) Kao vođa tradicionalista pojavlјuje se, kritičar i antologičar, Bogdan A. Popović. On se radije „klovnovski“ prerušava u baroknog plemića nego što prihvata bilo šta što signalizam donosi. Ide toliko daleko da čak i ne želi uopšte da zna kako on postoji. Ipak, malo zažmuri i onda ga vidi isklјučivo kao kompjutersku i vizuelnu poeziju, antihumanu sasvim, te potvrđuje stav teoretičara avangarde Renata Pođolija[7] po kojem svaki retrogradni književni kritičar avangardu obavezno definiše kao „proces dehumanizacije“. Svoje poglede na signalizam Bogdan A. Popović je izložio u tekstovima „Stihovi iz mašine“ i „Pesnička avangarda danas – šta je to“, štampanim 1970. i 1972. godine u Savremeniku (po Todoroviću, njih je Popović oformio, petrificirao, iako zapravo ništa što su signalisti stvorili nije ni pročitao), a da je „neosporni vođ srpskog pesničkog tradicionalizma“ (90) dokazao je svojom antologijom Poezija i tradicija (Savremenik, 8/9, 1971). U nju  je smestio dve Petrovićeve pesme, „Suložnica“ i „Slovorodanije“. One su, predavangardne, usput i najtradicionalnije, i najlošije, pesme koje se u ovoj, inače izuzetno lošoj, antologiji nahode. Naslov druge među njima najbolјe „pokriva“ šta je u tom trenu Milutin Petrović mogao pesnički da izvede.

Na Popovića se, svojim „neznanjem i bavrlјanjem“ (91), nadovezao Predrag Protić, tada veoma zapažen kritičar koji će se potom prebaciti u vode književne istorije. U tekstu „Granice i mogućnosti signalističke poezije“, štampanom u Savremeniku 1982. godine, kao i mnogi drugi protivnici signalizma, sasvim pogrešno vezuje ovaj za nadrealizam. Sam Todorović, međutim, s razlogom tvrdi kako signalizam nikakve dodirne veze sa nadrealizmom nema i kako on prihvata ponešto od onoga što su teorijski najavili i ostvarili italijanski futuristi i dadaisti. Po Protiću, ono što je za nadrealizam bio psihički automatizam / automatski tekst[8], Todoroviću je bila poezija stvarana uz pomoć kompjutera (pritom Protić piše – neobavešteno – o ciklusu pesama koje su pisane bez ikakve pomoći elektronske mašine).

 


[6] Naši raniji avangardisti, nadrealisti, demantovali su ga ubrzo. Najpre je Dušan Matić pohvalio kompjutersku poeziju u svojoj pristupnoj besedi u SANU.  Usledila je podrška Oskara Daviča, izneta u prikazu Todorovićeve zbirke Naravno mleko plamen pčela: „Otud za mene predstavlјaju eksperimenti kojima se sa toliko inventivnosti odaje Mirolјub Todorović više no praznični svež i svečan trenutak, a signalizam kao i primena matematičko-kibernetičkih poetskih impulsa i podsticaja, prvu šansu da se posle skoro pedeset godina i u ovoj našoj palanci duha počnu da događaju pesničke činjenice od podsticajnog značaja kako za nas tako i za ceo svet.“ Najzad će stari nadrealista, nikada ne i oficijelni član grupe, Ljubiša Jocić pristupiti signalizmu (i napisati svoje najbolјe pesme), a društvo će mu praviti i Oskar Davičo.

[7] v. Renato Pođoli, Teorija avangardne umetnosti, Nolit, Beograd, 1975.

[8] Mnogo suptilnije je mišlјenje Miodraga Pavlovića koji je bio recenzent Todorovićeve zbirke koji piše: „Ovaj postupak podrazumeva jedan automatizam, koji za razliku od ranijeg, nadrealističkog pseudoautomatizma, koji je bio subjektivan, i koji je zapravo značio, inaugurisao stvaranje jednog novog, odredlјivog pesničkog stila, ovaj, kompjuterski automatizam, dakle, donosi nam pokušaj jednog spolјnjeg, objektivnog automatizma. Ali na više načina i taj automatizam nosi tragove subjektivnosti, ima svoju unutarnju proporciju očekivanog i neočekivanog, ima svoju prozodiju, i svoju tipologiju, svoj verbalni horizont.“

 

Protić ide korak dalјe i piše o „slepim crevima“ (132) literature i takva vidi u zenitizmu i nadrealizmu za koje vezuje našu narodnu poslovicu „Gde si bio, nigde, šta si radio, ništa.“ Pošto su nadrealizam i zenitizam u korenu signalizma, sasvim je jasno kako je on za našeg kritičara literarno slepo crevo na kvadrat.

Još jedan antologičar, Milan Komnenić, priklјučuje se jatu protivnika signalizma. Nјegova mimikrija je veća, ali njegovo pripadanje pesničkom tradicionalizmu nije sporno nimalo. Sa novom poezijom, pa i signalizmom, on „koketira“ pomalo, ali mu to ne smeta da, potpuno apsurdno, na jednoj književnoj večeri u Zagrebu na kojoj je promovisao 1970. godine svoju antologiju Novije srpske pesništvo[9], izjavi kako signalistička poezija predstavlјa „neautorsko pesništvo“. (94) Kompjuter je, po njemu, dakle, „progutao“ pesnika i nije onaj ko pesniku pomaže, već, sasvim obrnuto, pesnik je taj ko je njegov nesporni sluga.

Tradicionaliste su nasledili neotradicionalisti čiji su glavni zastupnici Jasmina Lukić i Miodrag Perišić. Oboje pesnike zdravorazumski savetuju da se svakog eksperimentisanja u poeziji klone pošto ono predstavlјa „proizvolјnost“ i „puku ženju za igrom“. Todorović koristi priliku da izdvoji Hansa Magnusa Encesbergera i njegov atak na avangardu kao polazište naših kritičara koji se na ovu obrušavaju. Ovi potonji, i ne samo oni, i ne samo kod nas, zaraženi su „kugom encensbergerijanom“. (96) I nemački pesnik i oni koji idu njegovim tragom smatraju da je gotovo svaki eksperiment ravan nuli, običan blef i potpuno besmislen. Pročitamo li, međutim, nove estetičare, sasvim „otvorene“ prema avangardnoj umetnosti, Abrahama Mola i Maksa Benzea, videćemo kako je po njima avangardni eksperiment“ oblik „samoočuvanja umetnosti“. Todorović piše: „Činjenica je, međutim, da je upravo zahvalјujući avangardi eksperiment ušao na velika vrata u literaturu i umetnost i da u njima egzistira već više decenija. Činjenica je, takođe, da je ovaj pojam, ušavši u jednu novu oblast poprimio drugačija značenja od onih koje ima u nauci, tako da pored strplјivog posmatranja, oštroumnosti i promišlјenosti, kao osnovnih pretpostavki za njegovu egzaktnu upotrebu, podrazumeva još i stvaralačku invenciju, smelost, kao i agoničku težnju za osvajanjem novih umetničkih prostora, što mu Encensberger kategorički odriče.“ (99) Slovenački avangardni kritičar i antologičar avangardnih ostvarenja Denis Poniž smatra, saglasno Todoroviću, kako zahtev za eksperimentom „treba da postane centralni vodič umetničkog stvaralaštva, ako ne i prevladajuća i vodeća snaga svake literature“.

 


[9] Antologija se, najpre, pojavila u časopisnoj verziji (Delo, 1, 1970), da bi bila, izmenjena i dopunjena, štampana kao knjiga pod istim naslovom (Književna omladina Srbije, 1972). U njoj će Mirolјub Todorović biti sasvim „preskočen“, a onaj ko ga je „sledio“, Milutin Petrović, prisutan sa čak pet pesama, biće, posle Božidara Milidragovića koji ih ima devet, najzastuplјeniji mlađi srpski pesnik. Da ne može da zatomi u sebi pritajeno divlјenje prema tradicionalnom i pesnički preživelom, antologičar otkriva tako što izbor Petrovićevih pesama otpočinje pesmom „Iz `Zlatnih stihova`“ koje se Petrović – želeći da odbaci sa sebe zmijsku košulјicu romantizma i tradicionalizma – odrekao, kao što je to i učinio sa dvema pesničkim zbirkama kojima je u našu poeziju stupio. U časopisnoj verziji antologije, Petrović će biti predstavlјen samo ovom pesmom.

 

I Jasmina Lukić i Miodrag Perišić u svojim kritičkim tekstovima uopšte ne spominju signalizam, klone ga se kao da je kuga u pitanju. Tako oni, kao i Bogdan A. Popović, na primer, ali i mnogi drugi, postaju ne hroničari, već obični „falsifikatori srpske pesničke epohe sedamdesetih godina“. (137) Za njih je signalizam, koji je najvidlјiviji tada na srpskoj pesničkoj mapi, potpuno nevidlјiv, a pesnički najživlјe postaje ono što je pesnički mrtvorođeno i ono što pred njihovim očima pesnički umire. Falsifikat uvećava to što oni kao  jedinog pravog avangardistu, čija se poezija, po tvrđenju Jasmine Lukić, „ne opterećuje nepotrebnim eksperimentisanjem“, vide, „epigona signalizma“ (111), Milutina Petrovića. Jasmina Lukić u svojoj knjizi Drugo lice. Prilozi čitanju novijeg srpskog pesništva (Prosveta, Beograd, 1985) jedno poglavlјe, naslovlјeno „Kreativnost destrukcije“, posvećuje Milutinu Petroviću.[10] Miodragu Perišiću je on, u antologiji / panorami novije srpske poezije – Ukus osamdesetih (Književne novine, Beograd, 1986), sa deset pesama[11] „udarni“ pesnik.

Pošto drugi to ne žele da urade, čini to Mirolјub Todorović. Čitaocima njegove polemičke knjige on jasno predočava šta je sve signalizam doneo srpskoj poeziji. Izlaže kratki istorijat pokreta, te onda nabraja kako je sve signalizam ratovao sa tradicionalizmom i neosimbolizmom koji je u srpskoj poeziji predvodio Branko Milјković. Činio je to „razgrađivanjem tradicionalnih obrazaca pevanja“ (101), pomeranjem naučnih jezika, korišćenjem imaginacije, „ka estetičko-iracionalnim zračenjima“ (102), „metodom mešanja, kondenzovanja i spajanja egzaktnih i lirskih činjenica“ (102) koji dovodi do stvaranja „fantazmagoričnih“ pesničkih slika, uvlačenjem nauke u poeziju što menja, suštinski menja, biće poezije, shvatanjem reči kao jezičkih molekula čiji su atomi slova i glasovi, davanjem potpune slobode poslednje spomenutim, vizuelnom, kompjuterskom, gestualnom poezijom, jednako i fenomenološkom u kojoj „dolazi do desubjektivizacije pesme i pesničke slike“ (106), ready made poezijom i stohastičkom u kojoj se rečenica, po Kornhauzeru, razbija kubističkim rezovima te se pristiže do verbalnih kolaža, aleatornom (koristi kolokvijalni jezik, jezik štampe, reklama, mas-medija) i šatrovačkom poezijom koja je osobeni prinovak u srpskoj poeziji uopšte… Jednom rečju, pojavila se planetarna umetnost koju duhovni pigmeji nisu bili u stanju da vide.

Sledi najubojitiji segment knjige Pevci sa Bajlon-skvera, obračun sa poezijom Milutina Petrovića i dokazivanje „koliko je ova pesnička maskota neotradicionalizma i njegovih zagovornika, brojnih literarnih droćkaša i ostalih kulturtregerskih dustabanlija, u stvari epigon signalizma, koji je koristeći iskustva ovog srpskog avangardnog pokreta, a posebno preuzimajući jedan od brojnih stvaralačkih postupaka što je otkriven u predkompjuterskoj (stohastička poezija) i kompjuterskoj fazi signalizma, uspeo da se u vremenu pometnji pred lavinom signalističkih otkrića nametne kao nekakva srednja, dakle, manje opasna varijanta tradicionalističkom establišmentu i njegovim nastavlјačima“. (111) Petrović se odriče svojih pesničkih početaka, zbirki Tako ona hoće (1968) i Drznoveno roždestvo (1969).

 


 

[10] Po deset pesama imaju samo još Borislav Radović i Miroslav Maksimović.

[11] v. str. 57–87. U ovoj knjizi kritički tekstovi se odnose, pored njegovog, i  na pesnička dela Adama Puslojića, Novice Tadića, Raše Livade. Milana Milišića, Predraga Čudića, Rajka Petrova Noga, Bratislava Milanovića, Miroslava Maksimovića, Duška Novakovića, Radmile Lazić i – zbirno – Sinana Gudževića, Miloša Komadine, Nemanje Mitrovića i Gordane Ćirjanić.

 

No, po Todoroviću, to su „autentične“ zbirke koje otkrivaju njegovo pravo lice. Sve ostalo je naličje, kamuflaža, šminkeraj. Od tradicionaliste on se preko noći premeće u avangardistu. Sve njegove tobožnje formalne inovacije mogle su se naći u ranije napisanim Todorovićevim pesmama. I ne samo to. Poneka njegova pesma isuviše je blizanačka sa, takođe ranije ispevanom, Todorovićevom pesmom. Zbirka Glava na panju „pozajmila“ je razorenu stihovnu sintaksu, alogičnost i „potmuli tektonski ritam“ od Todorovićevog pesničkog ciklusa „Konjic-Ljelјen“ i zbirke Signal / Kiberno.[12] Najviše za promociju epigona u poetskog inovatora učinio je Slobodan Rakitić. Iako primećuje kako Petrovićeva Promena „poseduje nešto od kompjuterskog načina pisanja stihova, čak neke crte signalističke poezije“, on će stvar okrenuti tumbe i zaklјučiti: „No, za razliku od signalizma, koji, tako reći, ništa ne kazuje, koji je pre šara nego pesma, kod Petrovića je i dalјe reč osnovni nosilac sudbine bića.“ Na stranu, što poslednje nije slučaj, nije se ni od šare pristiglo do relјefne slike. Go car nije obukao novo odelo već je pokušao da se udene u ono koje je sa drugog svukao, a to nipošto lako ne biva.

Cirkus odbrane neodbranjivog se tu ne okončava. Miodrag Perišić optužuje Dušana Vukajlovića da je svoju zbirku Sprave za mučenje palimpsestno pisao preko Petrovićevog Svraba. Tako je ovaj pesnik postao Petrovićev epigon po Perišićevu mišlјenju, to jest njegovoj kritičarskoj „pandurijadi“[13], odnosno epigon epigona, pošto je prethodno već Petrović epigonisao.

Trebalo bi pogledati kako su Mirolјub Todorović i Milutin Petrović u antologijama srpske poezije prolazili. Todorovića je popriličan broj antologičara zaobišao, Petrovića niko. I ne samo to. Ako je Todorović u antologijama bio, nalazio se u nezasluženoj senci onoga ko je stalno preko ramena u njegovu poeziju zavirivao a u antologijama se lјudski branio.[14]

 


[12] Pošto nije dobio po pesničkim prstima, Petrović nastavlјa sa svojom rabotom: Ciklus „Hvala Eli“ iz Todorovićeve zbirke Čorba od mozga (1982) biće inicijalna kapisla za „proizvodnju“ ciklusa „Nerazumne“ kojima je okončan Petrovićev pesnički izbornik Stihija (1983). Ako se ranije trudio da prikrije svoje „nevešto plagiranje“, ohrabren žmurenjem naše književne kritike, baškarenjem po mnogim antologijama, pohvalnim panegiricima, nagradama, umislio je – piše Todorović – kako je „postao tolika čaruga da smatra kako je moje delo alajbegova slama odakle može svaki netalentovani kreša da mažnjava kad hoće i kako mu dune iz bulјine u bubreg“.(121)

[13] Evo antologija u kojima je zastuplјen Mirolјub Todorović (navodimo i pesme kojima je zastuplјen u njima): Ostoja Kisić, Jedan vek srpske poezije (Hronometar, Beograd, 1971): Putovanje u Zvezdaliju 2, 3, 3, 5, 7, 8. i 17; Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (Svjetlost, Sarajevo, 1991) : „ABC o Mirolјubu Todoroviću, I, II“ i, vizuelna, „Ajnštajn“; Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (Apostrof, Beograd, 1999): „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“; Miroslav Lukić, Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000.

[14] Evo antologija u kojima je zastuplјen Mirolјub Todorović (navodimo i pesme kojima je zastuplјen u njima): Ostoja Kisić, Jedan vek srpske poezije (Hronometar, Beograd, 1971): Putovanje u Zvezdaliju 2, 3, 3, 5, 7, 8. i 17; Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (Svjetlost, Sarajevo, 1991) : „ABC o Mirolјubu Todoroviću, I, II“ i, vizuelna, „Ajnštajn“; Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (Apostrof, Beograd, 1999): „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“; Miroslav Lukić, Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000, drugo, dopunjeno izdanje (Mobarov institut piščevih izdanja, Beograd, Zavetine, Rabrovo, 2000): „Zlatna materico carstva“, „Himne pletem“, „Gnezdo zebe zelene“, „Preokret i magnovenje“ i „ Zvezdana mistrija“; Miloslav Šutić, Antologija moderne srpske lirike 1920–1995 (Čigoja štampa, Beograd, 2002): „O prostoru i kretanju 3“, „Pod plјuskom zvezda na glini mokroj“ i „Azbuko hromog Vuka“; Milutin Lujo Danojlić, Ozarenja, 255 srpskih pesnika (MLD, Beograd, 2004): „Gnezdo zebe zelene“, „Zvezdana mistrija“, „Trava vidova“ i „Svinja je oličan plivač“; Časlav Đorđević, Srpski sonet (1768–2008: Izbor, tipologija) (Službeni glasnik, Beograd, 2009): „Žmara“; Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani, 30 godina savremene srpske poezije (Serbika, Beograd, 2009): „Mešaš živi pesak“ i „Zatetrebio“; Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847–2000) (Brankovo kolo, Sremski Karlovci, 2012): „Bob kopa pop“ i „Vid“; Milјurko Vukadinović i Dušan Stojković, Trezor 1, Srpki pesnici dvadesetog veka, Troglava antologija (Fondacija „Solidarnost Srbije“, Beograd, u štampi): „Četiri čavke“, „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“, „Ugasi kreč“, „Vidov dan“, „Zangezi“ i „Kupujte samo signalističku poeziju“. Todorović je, normalno, prisutan i u tri antologije niškog pesništva.: Sava Penčić i Veselin Ilić, Pohvala vatri („Nestor Žučni“, Niš, 1964): Iz Planete: „Kristali“, „Skakavci“, „Himne kristalima“, „Nevreme“, „Jaje“, „Istraživanja“, „Vrtovi zvezda“ i „Metali“; U Sazvežđu arilјskog anđela (Prosveta, Niš, 1996) Krstivoja Ilića sa pet pesama: „Zemlјa“, „Svetlost“, „Vazduh“, „Voda“ i „Merenja“, a  u Antologiji niških pesnika (Prosveta, Niš, 2003) Milentija Đorđevića sa sedam: „Zeleni lokvanji Australije“, „Od šlјafgusta nema ništa“, „ABC o Mirolјubu Todoroviću“, „Insekt na slepoočnici“, „Zalud me gromni zâri grom“, „Pod plјuskom zvezda na glini mokroj“ i „Zakoni gravitacije“. Prisutan je i u tematskim antologijama. Navešću za koje sam se njegove pesme odlučio kada sam sklapao svoje: Telo u telu, Antologija srpske erotske poezije (Geo, Mladenovac – Beograd, 2003): „Od šlјafgusta nema ništa“, “Ne kopčaš da sam peškir“, „Pala mu trola“, „Šamara majmuna“, „Jedva puni sarmu“, „Laka konjica“ i „Soitije (Snošaj)“; Gramatika smrti. Priroci. Antologija pesama o samoubistvu i samoubicama (Šumadijske metafore, Biblioteka grada Beograda, Biblioteka „Despot Stefan Lazarević“, Mladenovac, 2007): „Vešanje“;  (sa Milјurkom Vukadinovićem) Nisu sve bolesti za mene, Antologija pesama o bolesti, bolnicama, bolu… (Fondacija „Solidarnost Srbije“, Beograd, 2014): „Recept za zapalјenje jetre“ i „Trbobolјa“; (sa Milјurkom Vukadinovićem) Nisu sve bolesti za mene, Antologija srpskih pesama o bolesti, bolnicama, bolu… (Dinex, Beograd, 2015); „Recept za zapalјenje jetre“ i „Trbobolјa“; (sa Dejanom Bogojevićem) Dadaizam nije mrtav, Živela dada da da (2017): „Četiri čavke“, „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“, „Kupujte samo signalističku poeziju“, „Snvnj rs“ i „Jakge caglan kegulјar“. Todorovićeve kratke šatrovačke proze nalaze se u antologiji koju sam priredio sa Dejanom Bogojevićem – Zrnca, Antologija najkraće priče na srpskom jeziku (Od Gavrila Venclovića do Maje Solar) (Legenda, Čačak, 2011), koja je štampana i na slovenačkom (Apokalipsa, Ljublјana, 2012) i na slovačkom jeziku (Romboid, Bratislava, 2016). Milutina Petrovića nalazimo u sledećim antologijama: Bogdan A. Petrović, Poezija i tradicija, Antologija (1951–1971) (1971) (dve pesme); Milan Komnenić, Novije srpsko pesništvo (1972) (pet pesama);  Aleksandar Petrov, Poezija jugoslovenskih naroda 1945–1975, Tokovi – opredelјenja (1975) (tri pesme); Vito Marković, Antologija i komentari savremene jugoslovenske misaone poezije (1980) (jedna); Tiodor Rosić, Savremena poezija jugoslovenskih naroda i narodnosti (1984) (četiri);  Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (1991) (osam); Vuk Krnjević, Među javom i med snom (1985), (četiri); Miodrag Perišić, Ukus osamdesetih (1986) (deset); Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (1999) (četiri); Milivoje Marković, Antologija srpske poezije dvadesetog veka (2000) (četiri); Miroslav Lukić,  Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000 (sedam); Bojana Stojanović Pantović, Srpske prozaide (2001) (jedna); Zoran Bognar, Novo raspeće, Antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967–2000 (2001) (četiri); Miloslav Šutić, Antologija moderne srpske lirike 1920–1995 (2002) (dve); Gojko Božović, Places We Love (2006) (pet); Milutin Lujo Danojlić, Ozarenja, 255 srpskih pesnika (2004) (šest); Miroslav Egerić,  Antologija srpskog pesništva XIX–XX vek (2008) (dve); Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani, 30 godina savremene srpske poezije (2009) (pet) i Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847–2000) (2012) (dve). Petrovićeve pesme su prisutne i u dva cvetnika niške poezije: u Sazvežđu Arilјskog anđela (1996) Krstivoja Ilića dve, a u Antologiji niških pesnika (2003) Milentija Đorđovića pet. Sumirajmo, Mirolјuba Todorovića (na štetu samih antologija) nema u antologijama Bogdana A. Popovića, Milana Komnenića, Aleksandra Petrova, Vite Markovića, Tiodora Rosića, Miodraga Perišića, Milivoja Markovića, Bojane Stojanović Pantović, Zorana Bognara, Gojka Božovića i Miroslava Egerića. Milutina Petrovića samo je Ostoja Kisić „preskočio“.

 

 

Kada je svoju knjigu Todorović pisao mnogi su bili sasvim uvereni kako je Milutin Petrović pesnik koji zevsovski grmi srpskom poezijom. Nije ta grmlјavina brzo utihnula. Čula se koliko do juče. Sada je, izgleda, pesnik (da li privremeno?) zamukao, a oni koji su ga nekontrolisano hvalili poprilično su utihnuli. Na drugoj strani, pristižu novi signalisti i niko ko se u književnost razume ne bi mogao da kaže kako se signalizam umoru bliži.

Dve knjige Todorovićevih polemika svojevrsna su odbrana poezije. U njima se novo sukoblјava sa starim, tradicionalnim, a njihov autor pokazuje kako je i zašto novo novo i kako i zašto je staro izanđalo i pesnički prevaziđeno. Otkriva se ko su novi zli volšebnici. Protiv njih je poveden, i dobijen, pesnički rat. Na jednoj strani su bili oni koji su se ka planetarnoj umetnosti ustremili, a na drugoj duhovni pigmeji koji su hteli da nastave da kusaju iz, odavno praznog, starog pesničkog čanka. Na jednoj strani bio je sam Mirolјub Todorović, a na drugoj gomila koja je samo menjala  lice a zapravo čuvala prepoznatlјivu masku. Dokazalo se kako laž ima ograničeni vek trajanja, kako se tantuz nikada, i nikako, ne može proturiti kao zlatnik.

 

 

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Kosmističko putovanje u signalizam: „Moje srce na vrhu gromobrana“

Posted on 20 July 2015 by heroji

Jelena Marićević

KOSMISTIČKO PUTOVANjE U SIGNALIZAM:

„MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA“

 

Srpska narodna zagonetka:

„Pružih zlatnu žicu

Preko belog sveta

Pa je savih u orahovu ljusku“

        (Odgonetka: očni vid)[1]

„Želeo bih da odem

Tamo gde nema smrti,

Tamo gde je ona pobeđena.

Kad nikad ne bih umro,

Kad nikad ne bih nestao“

(Nesaualkojotl)[2]

Ključne reči: kosmizam, signalizam, (neo)avangarda, kontinuitet, književno-istorijski luk

„Opiću se zlatastim vinom pečurke[3] stih je kojim otpočinje 25. pesma ciklusa „Zvezdgrad“, pesničke knjige Putovanje u Zvezdaliju (1971) iliti druge poeme knjige Planeta u ponovljenom izdanju iz 1995. godine. Napomena uz ovaj stih upućuje na Poeziju Acteka, a nekoliko sledećih na sumersko-vavilonski ep Gilgameš, te Kibernetiku i društvo Norberta Vinera[4].


[1]   Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986, str. 86.

[2] Stihovi pripadaju pesniku, arhitekti i mudracu u božanskim stvarima, Nesaualkojotlu iz Teskoka (1. Zec 1402 – 6. Kamen 1472). Prema knjizi: Migel Leon Portilja, Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998, str. 44.

[3] Miroljub Todorović, Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995, str. 121.

[4] Isto, str. 175.

 

Ti signali u vidu napomena neobično su inspirativni u  pogledu ne samo razmišljanja o širini signalističkog dijapazona stvaranja, već i stoga što pružaju priliku da se promisli o još jednom nezanemarljivom kontinuitetu koji baštini srpska književnost .[5]

Zagledani u nebeska prostranstva, planete, zvezde, oblake, Sunce… bili su svi drevni narodi. Za Egipćane, primera radi, Sunce je bilo bog,[6]  verovali su da duše faraona odlaze u zvezde, a vršili su i astrološke proračune i sačinjavali horoskope udubljeni u rkopise sazvežđâ. I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija.

Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološke narodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela. Miodrag Pavlović (1928-2014) u Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek) (1984)[7] uvrstio je nekolicinu pesama ovog tipa sa sledećim obrazloženjem: „Po mitovima su najstarije naše pesme koje govore o svadbama nebeskih tela. Na njih treba biti ponosan, jer većina naroda čija je drevna poezija zapisana nema pesama sa motivima toliko drevnim. U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slične starine. U staroj poeziji naći ćemo slične primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji, i u starim indijskim pesmama – Vedama. Te svadbe nebeskih tela kazuju o drevnim religijama koje su još uspevale da vežu kosmičke ritmove i ljudske fenomene života, rađanja, godišnjih smena. Prisustvo nebeskih tela kao ličnosti u mitskim pesmama govori o vremenu kada antropomorfne predstave u umetnosti nisu bile pobedile“[8].  U skladu sa ovakvim viđenjem, možemo pročitati pesme „Ženidba sjajnog mjeseca“, „Sunce i mjesec prose djevojku“, „Vila zida grad“, „Sunčeva sestra i car“… U pogledu upečatljivih kosmičkih slika i senzacija nisu bez značaja ni pesme „Viša je gora od gore“ i „Izjeden ovčar“ koje nudi Pavlovićeva Antologija.

Kako se ovaj Cvetnik može pratiti na planu međusobnih korespondencija između pesama, zapaža se ne samo da je Pavlović uvođenjem narodne poezije uspostavio suptilan kontinuitet koji je moguć[9] već i da postoji nezanemarljiva konstanta koje prožima i obasjava sve odabrane


[5]  O eros-kontinuitetu srpske književnosti na primeru signalizma i dela Save Damjanova, pisano je u radu: Jelena Marićević i Snežana Savkić, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014, str. 54.

[6]  Videti knjigu: Zenon Kosidovski, Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.

[7]  Prvo izdanje objavljeno je godine 1964. ali je izdanje iz 1984. dopunjeno upravo narodnom poezijom.

[8]   Miodrag Pavlović, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010, str. 62-63.

[9] Stanko Kržić smatra ovakvo uspostavljanje kontinuiteta nemogućim: „Nesumnjiva bi greška bila da Pavlovićevu antologiju nakon 1984. tumačimo kao uspelu vezu usmene i pisane tradicije“. Stanko Kržić, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010, str. 502.

 

pesme, poput zlatne žice[10] a to je kosmizam ili kosmičke projekcije u raznovrsnim manifestacijama i obličjima. Da ad hoc navedemo Siluanovo svetilo, Domentijanovu „Reč o svetlosti“, „Monašku pesmu“[11]“ Nepoznatog s kraja XVIII veka, „Vidim nebo otvoreno“[12]Milovana Vidakovića, „Početak bune protiv dahija“[13]„Severni putnik k antiki“[14]  Vasilija Subotića, „Kad se nebo muti“[15] Milice Stojadinović Srpkinje, Njegoševu Luču mikrokozma, „Moje nebo, jer je mutno“[16]„Đačke jade“[17]Milana Kujundžića Aberdara, „Kad se ugasi sunce“[18] Vojislava Ilića, „Pesmu“[19] Dučićevu…

Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajan za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. U narodnoj poeziji nebeska tela se venčavaju ili između sebe ili između ljudi, zatim nebeske prilike postaju signum za obistinjenje snova ili proročkih nagoveštaja, ali i metaforičko izvorište svetlosti ili tame u kontekstu srednjovekovnih tekstova ili isihastičke metafizike.

Kada je reč o baroku, „preuzeta iz medievalne, srednjovekovne tradicije, smrt postaje jedna od osnovnih tema  u literaturi 17. veka“[20] a „osnovne forme baroknog sveta su polaritet i unutrašnja napetost“[21] „Venclovićeve kosmološke predstave, u čijoj osnovi leži shvatanje o makrokosmosu kao temelju slike sveta, podudaraju se sa Popinim. I kod Pope i kod Venclovića su čovek, njegovo rođenje, život i smrt uslovljeni događajima u makrokosmosu; čovek je tako slika kosmičkog i istovremeno svet za sebe i u sebi“[22].  Što se klasicizma tiče, odlična studija

 


[10] U pesmama svadbenog ciklusa Pavlović zapaža da je na početku opis „zlatne žice koja se odnekud javlja i savija redom oko učesnika u svadbi“. Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 86.

[11] “Bledi mesec mi ne sjaje,/ Nit toplotu veće daje/ Jarka sunca zlatni krug“ (str. 161).

[12] “Vidim nebo otvoreno,/ i jedan svetli zrak/ Koji se spusti ustremljeno/ Na gust neki oblak“ (str. 169).

[13] “Od Tripuna do svetoga Đurđa/ svaku noćcu mjesec se vataše,/ da se Srblji na oružje dižu … sve barjaci krvavi idoše/ Viš’ Srbije po nebu vedrome …“ (str. 171-172).

[14] “Arkturska je proterana noćca,/ I apijska probijena stena,/ Snažno sunce severnog vostoka/ sa srca je magle razgonilo“ (str. 184).

[15] “Skriva se zemlja pod pokrov noći/ dok zvezda trepti na nebu sjajna“ (str. 210).

[16] “Moje nebo jer je mutno;/ moje sunce jer je selo … moje zvezde jer se kriju“ (str. 217).

[17] “Katkad mi se čini nebo/ grdna sovra mermerova./ A kraj sovre oblačići/ To su jata đavolova.// Pa se hrve crne hale/ oko zvezda – suha zlata,/ oko starih mamljivica,/ grešnih para i dukata“ (str. 230).

[18] “Kad se ugasi sunce i tama na zemlju sađe/ i velom zvezdanim svojim pokrije burni grad“ (str. 234).

[19] “Suncima tvojim opijen,/ sjajem nebeskih ravnica … I kad se otkrije putanja/ sva sunca gde su zapala,/ na moru tvoga ćutanja/ kao dažd noć je kapala“ (str. 247).

[20] Na početku Todorovićeve Planete stoji autopoetička vodilja: „kretao sam ka odgonetkama/ zamršenih formula Smrti“.

[21] Vesna Cidilko, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 238.

[22] Isto, str. 239.

 

Nebojše Jovanovića „Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“ sugeriše nam da je pesnik sa Vasilijem Subotićem bio predstavnik onog toka srpskog klasicističkog pesništva „koji je negovao metafizičku meditativnost i takozvane duhovne ode prožete kosmološkim akcentima“[23]. Jovanović je sačinio tipologiju Hadžićevog kosmizma od parafraza biblijske kosmogonije, isticanja imena Kopernika i Njutna, kosmosa kao idilične harmonije koja se narušava ratom, toposa ljudskog uzdizanja ka Bogu, odnosno kosmosu / nebu / zvezdama / Suncu koji je nekad povezan i sa sudbinom kolektiva, istorijskim reminescencijama, do potrebe da se pobedi proticanje vremena – izgradi spomenik[24]  koji otvara „dveri besmertija“ i najposle ističe se sprega erosa i kosmosa koji se mogu prepoznati kod Hadžića kao začeci romantizma: „Ljubav postaje logos svega postojećeg, obuhvatajući i prožimajući vasionsko prostranstvo u celini, pa i biljni, životinjski i ljudski svet“[25].

Romantičarski i simbolistički Laza Kostić, baštinik je kosmičkih bogatstava koji se sublimiraju ne samo u vrhunskoj „Santa Maria della Salute“, već i u „Pesničkoj himni Jovanu Damaskinu“ i pesmi „Među zvezdama (Vilovanka)“: „Vasiona pukla pusta./ Već u meni duša susta … Nada mnom se zvezde roje, namiguju zrakom bledom … Il’ to, možda, nisu zvezde? … tako mene zvuci vuku,/ u stostrukom zbore guku./ Jedan veli: – Odi meni!/ odvešću te svetloj seni,/ zlatnoj zvezdi star-Omira! -/ – Mene šalje zrak Šekspira! -/ – Meni svira večna lira/ Pindara, Anakreona -/ – i Miltona – i Barona -/  – Šiler – Geta – i Tenjira -/ Danta – Tasa/ Kalidasa“[26].

Miodrag Pavlović navodi i da su „Dis i Pandurović pesnici sa pravim doživljajem beskonačnih prostora; u nas su boemi otkrili kosmos“[27] Disove pesme „Tamnica“ („To je onaj život gde sam pao i ja/ s nevinih daljina, sa očima zvezda“), „Možda spava“ („U snu svome nisam znao za buđenja moć,/ I da zemlji treba sunca, jutra i zore/ da u danu gube zvezde bele odore;/ bledi mesec da se kreće u umrlu noć … I u njemu oči neke, nebo nečije … staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan“) i „Nirvana“ („I nirvana imala je tada/ pogled koji nema ljudsko

 


[23] Nebojša Jovanović, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004, str. 239.

[24] Ako je Crnjanski imao „Spomen Principu“, Rastko Spomenik (putevima), Pavić „Spomenik neznanom junaku“, Todorović gradi gestualni pesnički spomenik „Gordijev čvor“. O ovoj gestualnoj poemi Miroljuba Todorovića videti: „Nije li taj spomenik, koji se u gestualnoj poeziji ostvari samo jednom, jednokratno (‘ovde’ i ‘sada’), neostvareni san Rastka Petrovića o kratkotrajnim spomenicima, koji se mogu videti samo jednom i nikad više?“ Živan Živković, „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987, str. 25. Svoju interpretaciju Gordijevog čvora, ponudio je i Aleksandar Đurić u radu „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.

[25] Isto, str. 258.

[26] Laza Kostić, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975, str. 9-12.

[27] M. Pavlović, “Predgovor dopunjenom izdanju..“, str. 77.

 

oko:/ bez oblaka, bez sreće, bez jada/ pogled mrtav i prazan duboko“)[28] posreduju tananu slutnju o očima kao zvezdama i vidu u onostrano. Zvezde su analogizovane i sa pesmom i suptrotstavljene nirvani čiji je pogled prazan. Takvo viđenje zvezda, međutim, prilično je različito od zvezda iz poezije Disovog savremenika Milana Rakića.

„Videći svoj doprinos pesništvu pre svega kao presađivanje francuskih stihova u srpsko tlo (jedanaesterac, dvanaesterac), te napuštanjem stiha narodne književnosti (osmerac), Rakić je dobro osetio značaj forme. On je proces modernizacije poistovetio sa procesom prisvajanja modernije, strane forme, i napuštanjem starije, romantičarske koja se koreni u narodnoj književnosti. Međutim, preuzimajući formu, Rakić se ne odriče kontinuiteta nacionalne svesti. U njegovom opusu, skladnije i estetski relevantnije nego u Dučićevom, stopljene su patriotske teme i francuski dvanaesterac, koji tim prisvajanjem postaje deo srpske prozodije. Upravo zahvaljujući tom formalnom importu, tom osvajanju forme, koji bi imalo smisla poistovetiti sa osvajanjem tehnologije, Rakićeva rodoljubiva lirika postaje razumljiva i mladom, modernom čitaocu“[29] Na ovo dragoceno zapažanje Slobodana Vladušića valja nakalemiti i Pavićevo: Bizarni motiv ugašenih zvezda iz Rakićeve pesme „Simonida“ privlači pažnju. Muse mu je video izvor u stihovima o ugašenim zvezdama Ogista Doršena, Matoš u pesmi „Oči“, Silija Pridoma, u kojoj se zvezde porede sa zenicama koje se gase. Mihailo Pavlović pominje Pridomovu pesmu „L’idéal“, koja govori o tek nastalim zvezdama, čija svetlost još nije doprla do zemlje, a Rakićeva govori o obratnom – ugašenim zvezdama čija svetlost još stiže do naših očiju, iako zvezde ne postoje. Pavić pominje i pesmu „Siehst du den Stern“, švajcarskog pesnika Gotfrida Kelera, gde je motiv o ugašenoj zvezdi koja nam svetli u stvari poređenje, ali ne sa očima kojih nema, već sa ljubavlju koja je iščezla, a u igri je i Zmajev đulić uvelak… Međutim, ni Keler, ni Pridom, ni Doršen, nisu imali negde na poprištima svojih otadžbina onu oskrnavljenu crkvu sa neugasivim bojama jedne nesrećne freske, da njihovim stihovima i zvezdama pozajme od svoje večite lepote, kao što Simonida deli svoju lepotu sa Rakićevom pesmom i daje od svetlosti svojih očiju svetlost ugašenim zvezdama našeg pesnika.[30] .  Otuda su Rakićeve ugašene zvezde koje i dalje sijaju ona preko potrebna kosmička nada, da ako su i helderlinovskim rečnikom govoreći – „bogovi odbegli“, ima nade!

 


[28] Svi citati iz poezije V. P. Disa su prema Pavlovićevoj Antologiji, str. 265; 271; 273.

[29] Slobodan Vladušić, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l (pristupljeno: 16. 5. 2015)

[30] Milorad Pavić, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976, str. 410-415.

 

 

Nakon pesnika moderne, u avangardi je nastupio snažan talas kosmizma na čelu sa Crnjanskim, Vinaverom, Miličićem, Rankom Mladenovićem, ali i Todorom Manojlovićem, Anicom Savić Rebac… Gojko Tešić je sastavljanjem i priređivanjem antologije jugoavangarde 1902-1934. pod naslovom Vasionski samovar precizno naznačio da je kosmos jedna od bitnih okosnica avangarde i da kosmizam u avangardi nije podgrejan, nego da vri u jednom istočnjačkom samovaru.[31] Radovan Vučković je u knjizi Poezija srpske avangarde čak dva poglavlja posvetio ovom fenomenu: „Kosmičko pesništvo“ i „Destrukcija kosmičkih utopija i konstruktivističko-mistično pesništvo“.[32] Vučković daje odgovore na pitanje otkuda kosmička utopija i apstraktni univerzum kod srpskih pesnika avangarde – odbrambeni omotač za suočavanja sa neposrednom stvarnošću, želja da se nastave prekinuti kontinuiteti, kosmička poezija reafirmiše se na evropskim prostorima. U srpskoj književnosti kosmička lirika odgovara tipu apstraktnog ekspresionizma, što najbolje objašnjava Vinaver u „Manifestu ekspresionističke škole“ kroz poimanje da je suštinu ove vrste pesništva mogućno definisati kao „integralnu ekspresiju makro i mikrokosmosa, polazeći od ubeđenja da ‘kosmizam atoma živi istom slutnjom, kojom i vaseljene’. Time se htelo dokumentovati univerzalno jedinstvo sveta i proklamovati mistika svejedinstva na kojoj su insistirali i ruski simbolisti“[33] s potenciranjem da je zadatak poezije da bude oblik „intuitivnog percipiranja kosmičkih senzacija.“[34] A kada se dođe do književnosti posle Drugog svetskog rata, modernizma, neoavangarde, postmodernizma, stvari se dodatno granaju. Popina kosmogonija, videli smo, jednim se delom uliva u baroknu, Pavlović je fino sugeriše Antologijom i pesmama koje je uvrstio u svoj koncept, ali i sopstvenom poezijom… Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi, međutim, jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ipak ima dodirnih tačaka i sa ostalim stvaraocima. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 


[31] Gojko Tešić, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000. Lep je primer odnosa između lirskog subjekta i Vasione u pesmi „Sahrana“ Dragutina Marića, koja počinje ovako: „Gospođice Vasiono,/ Izvolite primiti i ovom prilikom,/ Izjavu mog naročitog poštovanja…// Od šamara svakidašnjice/ Umrle su bez testamenta/ Moje vizije narandžasto – plave./ Oči neba su bile garave … Ljudi su izgledali kao pikavci/ A sunce kao prostitutka/ kojoj je neko opalio šamar“ (str. 174).

[32] Radovan Vučković, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011, str. 139-181; 181-217. O kosmizmu u avangardi, valja konsultovati i knjigu Stanislave Barać, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.

[33] Isto, str. 140.

[34] Isto, str. 141.

 

 

U Obrednom i govornom delu, Pavlović je potcrtao jednu rečenicu Natka Nodila: „Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju[35] Jedan od pseudonima Miroljuba Todorovića jeste upravo Vid[36] Kada se ima u vidu Helderlinovo[37] da su nebesa prazna, a u stopama odbeglih bogova mogu samo pesnici stajati, može se pesnikov pseudonim posmatran u kontekstu Nodilove rečenice shvatiti kao potreba svakog pesnika da popuni božanskom poezijom svoju pesničku stopu. Ta božanska poezija bila bi postanak bogova posredstvom Vida, mesto te poezije svakako bi bila nebeska kosmička prostranstva.

Miroljub_Todorovic

Još od svojih pesničkih početaka, Todorović traga za vidovitom semenkom bogova. Ako se, naime, u obrednim i mitološkim srpskim narodnim pesmama nebeska tela venčavaju: „Falila se zvijezda danica/ oženiću sjajnoga mjeseca/ isprosiću munju od oblaka,/ okumiću Boga jedinoga“[38] kod Todorovića se vole i međusobno opšte. U poemi Planeta, jedina pesma koja je „Iz života planete“ jeste „Ljubavna igra“: „Ljubavna igra planeta ličila je/ na ostale ljubavne igre./ One su se približavale jedna drugoj/ dodirivale spoljnim omotačima svojih Atmosfera/ golicale na naročito osetljivim mestima/ iznad polova i Ekvatora./ Planeta-mužjak emitovala je pritom/ jake elektromagnetne talase/ koji su raznežavali srce planete-ženke./ Planeta-ženka je odgovarala/ kratkotalasnim infracrvenim zračenjima/ očevidnim znacima ženske bojažljivosti./ Najzad savladane nezadržljivom strašću/ planete su se bacile jedna drugoj u zagrljaj/ i spajale uz kataklizmine Himne/ vatre, reka usijane Materije i Tame./ Tom prilikom je dolazilo do oslobađanja/ velikih količina Ljubavne energije/ koja bi zatim dugo lutala/ uznemiravajući Prostor“.[39]

Kosmogonija narodne pesme ukršta pagansko i mitološko sa hrišćanskim i govori o sakralnom činu – venčanju („obredu prelaza“[40]) Todorović je iz tog koncepta preuzeo imaginativni sloj – personifikovane planete i nebeska tela i napravio ironičnu polemos-fintu koja se manifestuje na barem dve ravni. Jedna se tiče slobodnog taktilnog i erotskog ljubavnog odnosa između planete-ženke i planete-mužjaka, koji je u narodnoj pesmi patrijarhalno prećutan.

 


[35] M. Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 91.

[36] Videti i knjigu: Miroljub Todorović, Vidov dan, Prosveta, Niš 1989.

[37] “Helderlinov najpoznatiji stih ‘i čemu pesnici u oskudna vremena’ postaje simbol rascepa između sveta i pesnika, rascepa koji njegova poezija želi da ukine … Helderlinov odgovor, u stvari (je), ustanovljavanje pesničkog identiteta sa kojim će pesnici koji budu došli kasnije imati isto onoliko problema koliko i sa oskudnim svetom koji je taj pesnički subjekt zacrtao kao problem … Obaveza nadolazećih pesnika jeste da, u modernom ključu, uvek iznova otkrivaju suštinu pesništva. Međutim, ona nikada nije vanvremena – vanvremene su konture pesničke subjektivnosti učitane u telo pesme. Čini se da možemo izvesti sledeći zaključak: pesnički subjekt je teorijska figura koja se nalazi u međuprostoru između poetike (koja upućuje na suštinu pesništva) i biografije (koja upućuje na pojedinačnost svakog pesnika ponaosob)“. Vladimir Gvozden i Slobodan Vladušić, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013, str. 448-449.

[38] M. Pavlović, “Ženidba sjajnog mjeseca“, Antologija…, str. 83.

[39] M. Todorović, Planeta, str. 29.

[40] Videti knjigu: Arnold Van Genep, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.

 

Druga ravan tiče se scijentističke faze signalizma u kojoj je pesma nastala, a koja računa sa nekim naučnim podacima, poput kratkotalasnih infracrvenih zračenja, a koji su u službi duhovitosti i oneobičavanja ove pesničke tvorevine. Obe ravni ukazuju najposle na moderni duh vremena (šezdesete godine 20. veka) u kome se ljubav slobodnije, konkretnije i profanije upražnjava (brakovi nisu neophodna nužnost), a naučna komponenta je umetnički  funkcionalizovano svedočanstvo vremena prvog putovanja u svemir (1961. godine, Jurij Gagarin).[41]

Kada je reč o srednjovekovnom kosmizmu, Todorović vodi pesnički dijalog i sa starim pesnicima i kroz pesnike moderne ili avangarde koji su negovali manir vraćanja srednjovekovlju. U „Molitvi pred tvrdima sunca“, Arhiepiskopa Danila zapaža se topos skromnosti, poniznosti i poznato geslo kad su živi zavideli mrtvima[42] : „Jer evo sunce izlazi na tvrdi svoje,/ hoteći osvetliti svu vaseljenu,/ a ja grešna ne čekam/ da te vidim gde zalaziš,/ jer bi bolje bilo/ da se nisam ni rodila“.[43] Samim tim što se radi o molitvi, svetlosni elementi (sunce) u vezi su sa isihazmom. Todorovićeva pesnička knjiga Vidov dan (1989), u pet ciklusa (Vidov dan, Sveti ratnici, Jefimijina ikona, Ćele-kule, Vračar) postaje molitvena signalizacija sećanja na teške trenutke srpskog naroda posredovane temama koje su u svojoj eposi opevali stari pesnici.  Ima i ovde isihazma, pesničke skrušenosti, ali i vaseljenskog: repaticâ, zvezdâ, zvezdanih žeravicâ prevashodno: „Zašto padaju repatice. Iz/ vidljivog u nevidljivi svet./ Nebolomnice. Ko plodovi. Gorki./ U tamnim kelijama … Utvarni prepisivači./ Oči im vidovite. Zvezdani/ brzopisi“[44], A se sut gresi moji./ Gospodi. Zov zvezda. I/ zov tela. Smotrenije/ vaseljene … Podvižnici. I/ isihasti“[45] „Miris ognja i smonice. Zvezde se/ mitare. U očima Svetog.“[46]

U odabranim primerima zapaža se motivska sprega između očiju i zvezda. Ovde se, dakle, Todorović približio i istovrsnom motivu iz Rakićeve „Simonide“ i vrednosti takvog umetničkog pregnuća: „I kao zvezde ugašene, koje/ čoveku ipak šalju svetlost svoju,/ i čovek vidi sjaj,oblik, i boju/ dalekih zvezda što već ne postoje,// Tako na mene sa mračnoga zida,/ Na počađaloj i starinskoj ploči,/ sijaju sada, tužna Simonida,/ tvoje već davno iskopane oči“[47] “ . Naravno, Todorović u skladu sa sopstvenom poetikom i stepenom modernizacije daje svoj odgovor.

 


[41] “Ruski kosmizam verovatno (je) prvi počeo da obrazlaže ideju objedinjavanja globalnih težnji celog čovečanstva, orijentišući se ne na socijalno-političke, već na ekološke ideje i principe … Naročito treba obratiti pažnju na humanističke i etičke aspekte kosmizma Ciolkovskog koji se zasnivaju na njegovoj kosmičkoj tački gledišta … ‘Vi ste’ – obraća se čitaocima – ‘deo kosmosa… Život u njemu je uglavnom savršen i razuman. Znači, i Vi, živeći životom Vaseljene, morate biti srećni… Najveći razum gospodari u kosmosu i ništa nesavršeno u njemu nije dopušteno’. Kao drugo, Ciolkovski je istupio protiv militarizacije kosmosa, vojnog korišćenja raketne tehnike: „ … to je protivno mom hrišćanskom duhu … da osvojim Vaseljenu radi dobrobiti čovečanstva, da osvojim prostor i energiju koju ispušta Sunce!’“. Kefeli Igor Fjodorovič, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211. Kada je reč o ruskom kosmizmu, može se pogledati antologija: Grezы o zemle i nebe: antologiя russkogo kosmizma, sostavlenie, predislovie i kommentarii O. A. Karčevceva, illюstracii M. Volkovoй, Hudožestvennaя literatura, Sankt-Peterburg 1995.

[42] Videti knjigu: Milorad Panić-Surep, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.

[43] M. Pavlović, Antologija, str. 97.

[44] M. Todorović, “Skazanije o pismenima“, Vidov dan,str. 31.

[45] M. Todorović, “Romil Pustinjožitelj“, Vidov dan, str. 34.

[46] M. Todorović, “Vračar“, Vidov dan, str. 45.

[47] Milan Rakić, “Simonida“, Srpska književnost u sto knjiga: M. Rakić, Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970, str. 122.

 

Kod Rakića svetle Simonidine iskopane oči na fresci u Gračanici, a kod Todorovića ravan freske zamenili su „utvarni prepisivači“ – bezimeni i nevidljivi, iza onog što su ostavili da svetli kao „repatica“ za njima, a to je „skazanije o pismenima“. Sličan reciprocitet Todorović je ostvario i u pesmi „Ćele-kule“, gde „Svetle/ lobanje. Sa okom svevidećim./ Trag zvezdane žeravice … Zidaju mrtvi majstori./ Kulu. Na nebesima“.[48]  Lobanje poginulih srpskih junaka na Čegru, postaju svevideće oči  i tragovi zvezdane žeravice, da bi se izgradila kula na nebesima. Pesničkim preobražajem lobanja u oči, imaginativno se stvara slika heruvima koji su u freskoslikarstvu predstavljeni sa mnoštvom očiju na krilima.

Pesničku knjigu Vidov dan[49] Julijan Kornhauzer označio je inače neoklasicističkim preokretom u stvaralaštvu Miroljuba Todorovića: “Ovaj preokret nastupio je najpre u kasnim osamdesetim (‘Vidov dan’) i devedesetim godinama (zbirke: ‘Devičanska Vizantija’, ‘U cara Trojana kozje uši’ – u delu ‘Inverzija’) i u drugoj fazi na početku novog veka (‘Plavi vetar’, ‘Paralelni svetovi’, ‘Foneti i druge pesme’) … Todorović nije pošao Popinim tragom koji je izmislio nezaštićenog zvezdoznanca (u Todorovićevoj zbirci: ‘zvezdovečnika’) i sporedno nebo (paralelni svet) ali je osvojio ‘svetu vatru’ emblematskih značenja … Drugi deo zbirke, ‘Plavi vetar’, donosi 43 nove pesme koje proizilaze iz kosmičke inspiracije. Dobro i simbolički nju izražava sintagma ‘nebeska kovačnica’ koja ima svoj koren u prethodnoj knjizi  … Uz pomoć Parmenida ili Ikara (ali i Vaska Pope i njegovog Crnboga) sluti dodir misterija. Možemo govoriti o neoklasicističkoj poetici vrlo bliskoj Hristiću ili Laliću. Kada u pesmi ‘Ovidije’ Todorović govori o izgubljenom kraljevstvu i getskoj zemlji oživljava ‘mrtvi jezik’ koji je ‘pobegao iz raja’. Svemirsko hododarje nije sada ‘celovita imaginativna struktura’ … Todorović se u ‘Plavom vetru’ vraća ekspresiji kao elementu društvenog života. Individualno ‘ja’ govori glasom Ofelije ili Ovidija, preko simbolizacije evropskih velikih figura. Zajedno sa prostorom ‘srpskog duha’ on venčava vasionu i ‘južnu zemlju’. Tako Todorović ide prema klasičnoj formuli pesništva kao lirskoj referencijalnosti.“[50]

Kornhauzerova precizna zapažanja sugerišu nam da je Todorovićev kosmizam ukrstio barokni, klasicistički i neoklasicistički kosmizam, kada je reč o emblematskim značenjima (karakterističnim za barok[51] ), analogijama sa Popom, Hristićem, Lalićem.[52] Po pitanju kosmizma romatičarskog, simbolističkog ali i baroknog Laze Kostića, njegova „Vilovanka/ Među zvezdama“ pokazala nam je da su pisci koje je pesnik smatrao vrednom lektirom, postali deo njegove autopoetičke galaksije.

 


[48] M. Todorović, „Ćele-kule“, Vidov dan, str 37.

[49] Kornhauzer ističe da je naslov zbirke u izdanju iz 1998. glasio Zvezdana mistrija (Signal, Beorama, Beograd 1998). Julijan Kornhauzer, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7 (pristupljeno: 17. 5. 2015)

[50] Isto.

[51] O Popinoj emblematskoj baroknosti videti rad: Svetlana Šeatović-Dimitrijević, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556. O Todorovićevoj: Dagmar Burkhart, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html (pristupljeno 17. 5. 2015)

[52] Na primeru poezije Jovana Hadžića vidno je da je jedan važan tok klasicističkog pesništva kod nas baštinio specifičan odnos prema kosmizmu. Što se neoklasicističkih pesnika, pak, tiče, može se pogledati: Ivan V. Lalić, „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19. Mihajlo Pantić, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.

 

Sličan manir prepoznatljiv je i u Todorovićevim pesmama „Rana. Reč. I pesma (Rastku Petroviću)“, „Dok pljuješ krv (Radetu Draincu)“, „Psi laju (Branku Ve Poljanskom)“ iz pesničke knjige Ljubavnik nepogode.[53] Ove tri pesme tumačene su kao „pregnuće jezičke zvezde-tragalice Miroljuba Todorovića da se ujedini sa zvezdama Rastka Petrovića, Radeta Drainca i Branka Ve Poljanskog“, ali i „žar da se ove zvezde mrtvih pesnika ne ugase“.[54] Uzimajući trojicu pesnika srpske avangarde za raskršće svoje pesničke zvezdalije, Todorović je uspeo da u samo jednoj pesmi lucidno sažme pesnikovu poetiku, uzimajući karakteristično motivsko semenje ili atomsko jezgro svakog pesnika, kao da je hteo da ih sačuva za novi rast na novoj pesničkoj planeti. S tim u vezi je i slikovito zapažanje Ostoje Kisića, koje se tiče obraćanja pesnika, ali naučnoj literaturi: „Knjige iz kojih je Todorović učio mogu se uporediti sa kovčežićima seoskih ljekara u kojima su nosili svoj spasonosni pribor“.[55] Kisić je takođe izneo jedno nesumljivo važno zapažanje o poeziji Zvezdalije koje treba imati u vidu: budući da je pesma = atom = ćelija = sunčev sistem, katastrofe nad štivom analogne su katastrofama u svemiru koje su dokazane logičko-matematičkim metodama. Pošto je materija neuništiva, poezija sama po sebi deklariše se kao neuništiva. „Smatrajući je na planu duhovnosti za ono što je materija na planu svemira, poezija se prema Todorovićevom shvatanju može samo kvalitativno menjati, ali ne i uništiti“.[56]

Ovakav pesnički odgovor na Helderlinovo pitanje o sudbini pesništva, ne samo da je optimističan, smislen i nadahnut, već je utemeljen i u tradiciji srpske istorijske avangarde. Nije li Vinaverov Gromobran Svemira, iako prozna tvorevina, zapravo manifest jednog idejnog programa za očuvanje svemira književnosti i sveprožimanje mikro i makrokosmosa i književnog i ličnog: „neki povratak u sebe, neke zmijolike zvezde“.[57] Todorovićev lirski subjekat zaronio je u sopstveni mikrokosmos i prepoznao stvaranje svetova kosmičke ljubavi u sebi – „Živeo sam u jednoj semenci/ spavao na njenom korenku/ pokriven listićima/ krao joj hranu/ i klijao.// Semenka je poletela/ u vazduh/ to je bio početak/ ljubavi/ planete i sunca“.[58] U „Baladi o zvezdarevoj smrti“ izrazito je upečatljiv popa-vinaverovski refren, ponovljen osam puta: „Sve je podložno kosmičkim pljuskovima/ Kvantima zračenja i cvetnim mirisima/ Konj na vlažnoj livadi pod zvezdama/ Moje srce na vrhu gromobrana“[59] A pošto je materija neuništiva i poezija (balada) i zvezdar su neuništivi, tj. podložni kosmičkom vaskrsenju: deo stiha „u srcu sunčev trn“ sugeriše hristolikost žrtve/ smrti i pagansko-hrišćanski zalog odbrane i trajanja Kosmosa.

 


[53] Miroljub Todorović, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.

[54] Jelena Marićević, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 71.

[55] Kisić pominje  Darvina, Vinera, Džinsa, Tompsona, Ajnštajna, Rozgaja, Barneta, Supeka, Timirjazeva, Safonova, Labrena, Gamova. Ostoja Kisić, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973, str. 680-681; 683.

[56] Ostoja Kisić, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986, str. 55.

[57] Stanislav Vinaver, Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.

[58] M. Todorović, Planeta, str. 146.

[59] Isto, str. 129-132.

 

Uostalom, nakon „Balade o zvezdarevoj smrti“ sledi prvi zapis „Iz dnevnika zvezdara“ – (Dva sunca): „Dva sunca/ obasjavala su/ planetu// Crveno sunce/ kao oko gladnog/ Zvezdosaura/ Brzo je kružilo/ Nebom// Plavo sunce/ Kupalo se/ u Okeanu“[60]

plavo_sunce

plavo sunce

crveno_sunce

crveno sunce

 

 

 

 

 

P. S. TVITER-SEMENKE MILOŠA JOCIĆA

Ne slučajno, ciklus tviter priča koje piše Miloš Jocić nose naslov Kvest i kosmos.[61] Jocić, dakle, baštini jedan oblik tradicije kosmizma, ali ga u skladu sa duhom vremena modernizuje, koristeći formu tviter priče. Njegovi nizovi kosmičkih zvezda-tviterušica stvaraju privid jednog narativa koji bljeska svojim kratkim proznim signalima, kao da šalje telegrafske poruke iz svemira, sa neke planete, komete, satelita. Jedan od najupečatljivih tvitera mogao bi da bude „Program je zamućen, on je umro“: „U Meteorološkom paviljonu patuljka I. H. desio se užasan zločin! Krvlju zamućen ekran pokazuje sneg. Detektiv dođe u kaputu“.[62]

P. S. S. Ljubomir Simović, „Zvezda putnica“: „Da li te iko na kraju puta čeka?/ Je li ti nebo prazno bez čoveka?// Ili si mračna što znaš da gore ima/ jedno još mračnije sunce, iz kog bije zima?// Ili znaš tamu jutra koje ne osvane?/ I koliko pepela od jednog sunca ostane?“.[63]


[60] Isto, str. 137.

[61] Pogledati: Miloš Jocić, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 101-103. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013, str. 60. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015, str. 107-110. U istom broju Polja, objavljen je temat o tviter pričama, koji je priredio Dragan Babić.

[62] M. Jocić, “Kvest i kosmos“, Polja, str. 110.

[63] М. Павловић, Антологија…, стр. 373.

 

 

Jelena Marićević, KOSMISTIČKO PUTOVANJE U SIGNALIZAM: MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA

Apstrakt:I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija. Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološken arodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela.Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajen za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. Počev od srednjeg veka, preko baroka, klasicizma, romantizma, moderne, avangarde do neoavangarde mogućno je ispisati skicu za jedan kosmistički književno-istorijski luk. Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ima dodirnih dijaloških i polemičkih tačaka sa stvaraocima prethodnih pravaca i poetika. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 

 

Bibliografija:

  1. Barać, Stanislava, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.
  2. Burkhart, Dagmar, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html
  3. Van Genep, Arnold, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.
  4. Vinaver, Stanislav,Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.
  5. Vladušić, Slobodan, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l
  6. Vučković, Radovan, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011.
  7. Gvozden, Vladimir i Vladušić, Slobodan, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013.
  8. Грезы о земле и небе: антологиярусскогокосмизма, составление, предисловие и комментарии О. А. Карчевцева,иллюстрации М. Волковой, Художественнаялитература,Санкт-Петербург1995.
  9. Đurić, Aleksandar, „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.
  10. Živković, Živan,  „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987.
  11. Jovanović, Nebojša, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004.
  12. Jocić, Miloš, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  13. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013.
  14. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015.
  15. Kisić, Ostoja, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973.
  16. Kisić, Ostoja, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986.
  17. Kornhauzer, Julijan, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7
  18. Kosidovski, Zenon,Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.
  19. Kostić, Laza, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975.
  20. Kržić, Stanko, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010.
  21. Lalić, Ivan V. „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19.
  22. Marićević, Jelena i Savkić, Snežana, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014.
  23. Marićević, Jelena, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  24. Pavlović, Miodrag,„Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986.
  25. Pavlović, Miodrag, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010.
  26. Pavić, Milorad, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976.
  27. Panić-Surep, Milorad, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.
  28. Pantić, Mihajlo, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.
  29. Portilja, Migel Leon,Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998.
  30. Rakić, Milan,  Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970.
  31. Tešić, Gojko, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000.
  32. Todorović, Miroljub, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.
  33. Todorović, Miroljub,Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995.
  34. Fjodorovič, Kefeli Igor, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211.
  35. Cidilko, Vesna, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008.
  36. Šeatović-Dimitrijević, Svetlana, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556.

 

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , ,

Šatro proza pesnika Miroljuba Todorovića

Posted on 29 January 2014 by heroji

Marko Nedić

Šatro proza pesnika Miroljuba Todorovića

 

Apstrakt: U radu se analizira proza ​​pesnika Miroljuba Todorovića, osnivača i najvažnijeg autora i teoretičara neoavangardnog umetničkog pokreta signalizma. Tri su najvažnije vrste njegove proze: šatro priče i šatro romani, zabeleženi snovi i dnevnička proza​​. Sve tri imaju neposredne veze s poetikom signalizma, odnosno s poetikom neoavangarde kao nastavkom međuratnih avangardnih pokreta dadaizma i nadrealizma i posleratne neoavangarde u svetu. U šatro prozi osnovne književne osobine proizilaze iz Todorovićevih eksperimenata s jezikom, sa slobodom izraza i komponovanja. Upotrebom šatrovačkog jezika on je svojoj prozi osigurao neposrednost, zanimljivost, nove reči i neologizme, posebnu vrstu odnosa prema svetu. Njegovi književni junaci potiču iz grupa mladih ljudi grada koje svoj ​​protest protiv građanske kulture iskazuju svojim posebnim jezikom i slobodnim ponašanjem kojim ruše konvencije, norme i humanističke vrednosti građanskog društva. I knjige priča i romani sastavljeni su od kratkih, minimalističkim sredstvima ostvarenih celina, koje na kraju svake knjige nagoveštavaju duhovne portrete književnih junaka.

 

Ključne riječi: signalizam, šatro priče, šatro romani, snovi, dnevnička proza​​, šatrovački jezik, leksičke inovacije, neologizmi, romani sastavljeni od kratkih priča, zaokruživanje portreta književnih junaka.

 

Pesnik Miroljub Todorović, osnivač, ključni autor i teoretičar signalizma, neoavangardnog pokreta poznatog i u okvirima književnog, umetničkog i kulturnog prostora nekadašnje Jugoslavije i u evropskim i svetskim okvirima, od 2000. godine pa do danas objavio je nekoliko vrlo specifičnih proznih knjiga, u kojima je svoju pesničku imaginaciju prilagođavao proznom književnom izrazu nestandardnog izgleda i značenja. Svojim proznim knjigama on je, međutim, i dalje potvrđivao osnovne postavke signalističkog pokreta, jer ga je upravo poetika signalizma motivisala na širenje njenog polja izražajnih književnih mogućnosti. On sigurno nije jedini savremeni srpski pesnik koji je u jednom vremenskom razdoblju napisao više proznih knjiga nego pesničkih. U tome je donekle sličan Miodragu Pavloviću, koji je poslednjih godina takođe objavio mnogo više proznih nego poetskih stranica, ili Stevanu Raičkoviću, koji se u poslednjim decenijama života više bavio pisanjem proznih zapisa nego pesničkih ostvarenja. To u savremenoj srpskoj književnosti nisu jedini, ali jesu najkarakterističniji primeri prelaska sa poetskog na prozni izraz, ili, tačnije, uspešnog paralelnog bavljenja jednim i drugim književnim izrazom Miroljub Todorović ima nekoliko vrsta proznih knjiga. Najpoznatije među njima, i istovremeno najprovokativnije, jesu kratke forme u knjigama Došetao mi u uho – šatro priče (“Filip Višnjić”, Beograd, 2005), takođe i Šatro priče (u izdanju Srpske književne zadruge, 2007), za koju je dobio nagradu “Zlatno pero” za najbolju proznu knjigu u toj godini, zatim Kisnem u kokošinjcu – šatro žvake (Biblioteka “Stevan Prvovenčani”, Kraljevo, 2007), Šoking-blu – šatro roman (bibliofilsko izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2009), koji je u celini ušao u knjigu Boli me blajbinger – šatro roman (Prosveta, Beograd, 2009). Pre tih ostvarenja Todorović je kao svoju prvu narativnu formu objavio roman Tek što sam otvorila poštu – epistolarni roman o prijateljstvu i ljubavi (Phoenix, Beograd, 2000), za koji je pogovor, s naslovom “Knjiga višestruke nežnosti”, napisao Moma Dimić. To je jedan od prvih imejl romana u našoj književnosti, i on se po formi i sadržini razlikuje od prethodnih knjiga, i ima zasebne narativne osobine, pogotovo što se oslanja na određenu vrstu činjenica i doživljaja proizašlih iz imejl prepiske između nekoliko žena za vreme bombardovanja Srbije 1999. godine.

Sledeću celinu Todorovićeve proze čine knjige koje su “ispunjene snovima”. U toj vrsti tekstova najpre je objavljena kratka knjiga Prozor (u izdanju Književnog društva “Sveti Sava”, Beograd, 2006), i ona je u celini ušla u Torbu od vrbovog pruća – kratke priče, snovi, nađene priče i slike priče (Tardis, Beograd, 2010), koja je, sa svoje strane, i po sadržini i po formi najsličnija njegovim knjigama dnevnicima, jer je proizašla iz njih . Od dnevničke proze najpre se pojavio Dnevnik 1982 (izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2006), zatim Dnevnik 1985 (takođe izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2012) i Dnevnik signalizma 1979-1983 (Tardis, Beograd, 2012). Osim standardno objavljenih knjiga, Miroljub Todorović, kao jedan od najdoslednijih zagovornika novih načina komunikacije između književnosti i čitalaca, objavio je i tri knjige isključivo u internet izdanju. To su Laj mi na potplat (2007), Stalno provaljuje buve (2009) i Apeiron (2013). Prve dve su najsličnije njegovoj šatro prozi, dok je Apeiron, koji je odavno najavljivan kao roman, s kraćim izborom tekstova zasad isključivo objavljen u prevodu na engleski jezik. Njegove knjige snova i dnevničke proze, koje su u najvećoj meri ostvarene u takozvanom pripovedačkom prezentu, već time sugerišu, s jedne strane, podsvesne sadržaje pesnikovih književnih i drugih snova i, s druge, određene vrste životnih činjenica koje su u dnevničku prozu, zbog sadržaja vezanih za poetiku signalizma, ulazile najčešće motivisane njegovim inicijalnim stvaralačkim interesima.

U svim tim knjigama, koje svoje preteče imaju u avangardnim pokretima između dva svetska rata, najviše u dadaizmu i nadrealizmu, i u neoavangardi posle Drugog svetskog rata, ovaj pesnik s razlogom sledi poetiku narativnih oblika i njihovih sintaksičkih principa. Međutim, njegove prozne knjige umnogome proizilaze i iz njegove eliptične i paradoksom ispunjene poetske leksike i posebnosti njenih značenjskih usmerenja motivisanih poetikom signalizma. Njegov specifični pesnički iskaz, koji se najčešće u sažetom, često i enigmatičnom obliku pojavljivao u njegovim signalističkim pesmama, kao i vizuelne i grafičke ilustracije koje su ga pratile, preneti su u njegovim proznim knjigama na plan narativnog izraza, i tu su dobijale mnogo neposredniji i prepoznatljiviji književni oblik i značenje nego što su ih imale u poeziji. Todorovićev pesnički iskaz, prepun duhovitosti, humora, kalambura, groteske, imaginativnosti, neočekivanih i alogičnih verbalnih i sintaksičkih spojeva, u narativnom izrazu, iako je naizgled znatno promenio svoju semantičku usmerenost, nije ostajao samo na nivou duhovitih verbalnih i vizuelnih igara jednog pesnika spremnog na izazove različitih vrsta, već je u prvom redu bio rezultat narativne autorske invencije koja je proizilazila iz poetski motivisane stvaralačke imaginacije. Njena funkcija u novoj književnoj formi namenjena je izazivanju šokantnog i provokativnog čitalačkog doživljaja gotovo u istoj meri u kojoj je takav doživljaj izazivala i njegova poezija. Reakcija na konvencije i klišee različitih vrsta, od onih opšte društvene, socijalne i političke prirode do osporavanja i demistifikacije tradicionalnih književnih formi i njihovih očekivanih književnih značenja bila je osnovna i primarna motivacija i Todorovićevih proznih rukopisa, a takva je bila i u različitim oblicima njegove pesničke aktivnosti, od scijentističkih, stohastičkih ili vizuelnih pesama do mejl-arta, redi-mejd i šatrovačke poezije, a inicijalno je takva I u prozi i poeziji drugih autora signalizma i internet književnosti – Ilije Bakića, Slobodana Škerovića, Zvonka Sarića, Milivoja Anđelkovića…

Portret2

Pored duhovito i slobodno naratizovanih životnih situacija, Todorović u kratkim proznim oblicima nazvanim “šatro priče” i “šatro romani”, najčešće ilustrovanih inventivnim autorskim kolažima koji izazivaju i šire asocijacije od onih koje nudi sama proza, osnovnu motivaciju za književni tekst, kao što je to činio i u poeziji, pronalazi u jeziku i u njegovim velikim transformativnim i semantičkim mogućnostima i izazovima. U knjigama snova i u dnevnicima, njegov jezik je, međutim, standardniji i podložniji horizontu standardnih čitalačkih očekivanja.

Način života i mišljenja, oblici ponašanja i iskazivanja emotivnih i drugih potreba današnjih mladih ljudi, izrečeni su u Todorovićevim šatro pričama i šatro romanima tipičnim jezičkim sredstvima koja se koriste u izdvojenim socijalnim i kulturnim sredinama današnjeg grada. Todorović zapravo sledi onaj pomalo zagonetni govor različitih sociokulturnih skupina koji je još Vuk Karadžić, u svome Rječniku iz 1852. godine, nazvao “tajnim”, “slepačkim” ili ”gegavačkim govorom”. U Todorovićevoj prozi, a jednim delom i u njegovoj poeziji, naročito iz prve stvaralačke faze, reč je o urbanom šatrovačkom govoru, kojim se služe današnji mladi ljudi, uglavnom oni koji svoju slobodu pokušavaju ostvariti verbalnim protestom protiv ideološke i tehnološke stvarnosti u kojoj žive, nekritičkim otporom prema životnim konvencijama ili razmenom i preprodajom opijata različitih vrsta. Taj govor, s jedne strane, po prirodi stvari zadržava neke svoje ključne komunikacijske, ali i morfološke i semantičke osobine, kao što, s druge strane, zadržava osnovne principe slobodnog građenja novih reči i izraza i njihovog proširenog i često apsurdom i groteskom sugerisanog značenja. Takve reči i izrazi vremenom proširuju polje svoga aktivnog delovanja u jeziku i postupno ulaze u govor svakodnevne urbane komunikacije, što je jedna od važnih posledica njihovog nastajanja i upotrebe u određenim sredinama. Jezik je stoga u Todorovićevoj prozi u isti mah vrlo jasno grupno i kolektivno označen, najčešće i kolektivno semantizovan. On je kratak, direktan, nepatetičan, uz to ide na neposredno označavanje predmeta, ali zato ima mogućnost umnožavanja svoga značenja, kako nagoveštava i sam Todorović u jednom zapisu o šatrovačkom govoru. Kao takav, taj govor se već u nastanku širi na nekoliko svojih značenjskih polja, što je jedan od najvažnijih uslova uspešnog narativnog oblikovanja jezika i njime verbalizovane stvarnosti.

Relativizovanje i destrukcija priznatih društvenih, humanističkih, emotivnih i moralnih vrednosti, koje su donedavno važile za ključnu potporu komunikacije u tradicionalnoj kulturi i tradicionalnoj književnosti, i njihovo svođenje na novi i izmenjeni jezički oblik i znak, poslužili su autoru šatro priča i šatro romana za resku, duhovitu, depatetizovanu, humornu i inventivnu narativnu sliku jednog oblika ispoljavanja današnje urbane stvarnosti i egzistencijalne neizvesnosti i otuđenosti njenih mladih stanovnika i njihovih posebno izdvojenih grupa. Osporavanje priznatih životnih vrednosti, kao jedna od bitnih karakteristika izmenjenih okolnosti društvenog života i izmenjenog načina mišljenja i ponašanja mladih ljudi u gradu u odnosu na ponašanje i način komunikacije u ranijem vremenu, u Todorovićevim kratkim pričama i romanima vrlo često je prerastalo u pravu jezičku i literarnu igru blisku burleski, u kojoj je sve bilo mogućno, dopušteno i prirodno, iako je u svom izvornom egzistencijalnom značenju, mereno normama standardnog društvenog morala, bilo upravo suprotno od toga. Pravi književni smisao takvih proznih celina mogao se otkriti učitavanjem u njih onoga što je deo opšte kulture i duha jednog vremena, a ne svođenjem na njihovo pojedinačno i direktno mimetičko značenje .

Posebne književne učinke autor šatro proze postiže na planu leksičkih inovacija, morfoloških promena reči i duhovitih sugestija njihovog novog lika, kao i na planu njihovog postupnog semantičkog širenja. U tom pogledu su značajni načini na koji on u svoju prozu uključuje nove reči i neologizme, pritom ih i sam slobodno gradeći. Takve reči najčešće su nastajale po zvučnoj ili značenjskoj asocijativnosti, ili su uzimane iz drugih kulturnih sfera, da bi u sferi života izdvojenih skupina dobijale neke nove značenjske nijanse, koje su ili po sličnosti ili po suprotnosti uključivane u njihov sistem verbalne komunikacije. Takve reči – kao što su “žmigavci” (oči), “blatobrani” (uši), “kustos” (kelner), “zembilj” (krevet), “uši” (novac, pare), “čaruga” (otimač, lopov), “darkerka” (crnka), “moša” (mobilni telefon), “kompiška” (kompjuter), “telka” (televizija), “rovac” (cinkaroš), “trandža” (tramvaj), “muzej ohlađenih” (mrtvačnica), “grabuljati” (pretraživati​​, raspitivati ​​se), “uđanisati” (videti, otkriti, primetiti), “preseliti u osmrtnicu” (likvidirati, ubiti), “popiti sovki” (zaspati, spavati), “gurati drvca” (igrati šah), “otpevati rigoleto” (povraćati) i mnoge druge – vezane za trenutak aktivne upotrebe u zatvorenim grupama mladih ljudi grada, odnosno za trenutak u kojem su pojedine kratke prozne forme bile pisane, iako u današnjem vremenu ponekad bivaju prevaziđene novim rečima za iste pojmove, jer se šatro jezik neprestano menja, u Todorovićevoj prozi najčešće zvuče sasvim adekvatno. Ponekad su, međutim, u kratkim pričama i romanima ovog autora one namnoženi do te mere da običnim čitaocima, neupoznatim s takvim jezikom ili sa značenjima pojedinih njegovih reči, onemogućavaju potpunije razumevanje svih elemenata značenja teksta, ali time ipak ne sprečavaju upoznavanje njegovog opštijeg smisla. Autor je toga bio svestan, pa na kraju svojih proznih knjiga nije davao rečnike manje poznatih reči i izraza, kako je to činio u pojedinim knjigama pesama, jer je nagoveštaj smisla i funkcije proznog teksta već bio dat i bez rečničkih objašnjenja.

Autor čitaoce svojih proznih ostvarenja ipak ne ostavlja bez semantičke sugestije, ali je takođe formira na neobičan način i indirektnim književnim sredstvima. Na kraju svake knjige predstavljeni književni sadržaji ukazuju se, s jedne strane, ne kao afirmacija i prihvatanje, ili, s druge, kao kritička i moralistička osuda određenog načina mišljenja, izražavanja i ponašanja, već pre svega kao njihova duhovita i humorom obojena književna ilustracija i slika. Za optimalno formiranje književnog značenja takvih proznih celina neophodna je aktivna saradnja između čitaoca i teksta, koja umnogome zavisi od stupnja čitaočevog duhovnog profila, od njegove radoznalosti i potrebe za otkrivanjem novih načina iskazivanja i novih značenjskih mogućnosti književnog govora. Kritički odnos prema deformacijama etičke, intelektualne, običajne ili humanističke prirode sadržan je u ovim tekstovima pre svega u njihovom novom ontološkom statusu, u njihovom književnom i jezičkom obliku, koji po prirodi svoje funkcije teži afirmaciji i jačanju individualnih duhovnih vrednosti, a preko njih i kolektivnih.

Književni junaci Todorovićevih kratkih proznih oblika objavljenih u šatro pričama i romanima pripadnici su određenih grupa mladih ljudi, takozvanih klapa, kako sami kažu, koji su ne samo istomišljenici u odnosu na standardnu ​​kulturu i moral današnjeg grada nego su i književni likovi koji se, samim tim što pripadaju određenoj mladalačkoj grupi stanovnika današnjeg grada, prilagođavaju kolektivnom načinu izražavanja i ključnim izražajnim principima kolektivnog govora. Onaj koji modeluje njihov kolektivni govor i prenosi ga u književni oblik svakako je sam autor, od čije jezičke invencije i moći književne konstrukcije zavisi u kojoj meri će taj govor biti stilizovan u narativnom tekstu i u kojoj meri će u govoru pojedinih književnih likova biti individualizovan. Miroljub Todorović je u tom smislu postupao slično načinu na koji je postupao i u poetskim oblicima. On je, naime, znatno sintetizovao strukturu narativnog teksta i ostavljao u njoj samo ono što je najnužnije. Zato u njegovim šatro pričama i romanima nema deskripcije, nema čak ni detaljne naracije, već se sve sadrži u kratkim informativnim jedinicama i u sažetim dijalozima koji daju samo najnužnije naznake stvarnosti književnih junaka. To je jedna vrsta eliptične i minimalističke proze, koja više nagoveštava nego što otvoreno (po)kazuje.

U njoj je na taj način, minimalističkim narativnim sredstvima, nagoveštena specifična psihologija književnih protagonista, pomoću jezika su nagoveštene i njihovi međusobni odnosi, pomoću jezika je otkrivana i usmeravana njihova intelektualna projekcija sveta i suženi dijapazon njihovih pojedinačnih potreba i želja. Pošto su Todoroviću likovi uglavnom mladi ljudi koji su vlastitom voljom izopšteni iz društvenog života, njihovo sudelovanje u neposrednoj stvarnosti uglavnom se svodi na primarne životne potrebe, na međusobne susrete i razgovore, na seksualne porive, na povremeno korišćenje droge u opuštajuće svrhe, na potrebu za hranom, spavanjem, odmorom. Oni u današnjem književnom vremenu predstavljaju produženu vrstu Kaporovih književnih likova koji su svoje vreme i pripadnost gradskom prostoru provodili u beskrajnom “gluvarenju” po gradskim ulicama, trgovima, bioskopima i kafanama. Zato i u Todorovićevoj prozi, kao ranije donekle i u Kaporovoj, ili u prozi Toze Vlajkovića, na primer, kao da je sve unapred dato – odnosi među likovima se ne komplikuju i ne zaoštravaju, njihov život se ne menja, svaki od njih i na početku i na kraju knjige ostaje isti. Zato oni tokom odvijanja sadržine prozne celine, što zbog forme u kojoj su oblikovani uglavnom važi za romane, ne doživljavaju nikakvu unutrašnju promenu i nikakvu vrstu moralne ili emotivne katarze, kao što se to događa u standardnoj prozi.

A ipak se iz priče u priču, iz situacije u situaciju kroz koje prolaze književni likovi, ponavljanjem činjenica i životnih prizora sličnog reda, postupno upotpunjavaju i kristališu njihovi portreti, tako da se na kraju knjige nazire ne samo njihov egzistencijalni status nego i njihova psihologija otuđenih pripadnika gradskog ambijenta koji ne mogu ili ne žele da se uklope u norme uobičajenog kolektivnog društvenog života u velikom gradu i koji nastoje da svoje živote organizuju samo u skladu s vlastitim pogledima na svet. To vredi koliko za likove u šatro pričama, toliko i za one u romanima, pošto su romani takođe sastavljeni od kratkih narativnih celina međusobno povezanih labavom fabulativnom strukturom, glavnim likom i manjim brojem likova koji se povremeno pojavljuju uz njega. Razlika između šatro romana i šatro priča ne pojačava se ni narativnom perspektivom, jer je i u jednom i u drugom žanru gotovo svejedno ko je pripovedač, da li jedan književni lik, što je uobičajeno za romane, ili naizgled spoljni narator, što je karakteristika šatro priča, pošto i u prvom i u drugom slučaju tekstom dominiraju i određuju njegov književni status pripovedački subjekti, odnosno sami književni junaci i njihov jezik koji neposredno i iz njih samih nagoveštava njihov unutrašnji život i prati njihove spoljašnje aktivnosti. Na taj način se psihologija, način života i ponašanje Todorovićevih književnih protagonista ukazuju u tvrdom prepletu s njihovim jezikom i vrstom života koji vode. Time Miroljub Todorović takođe sugeriše da izdvojene i marginalizovane društvene grupe mladih ljudi današnjeg grada svojim ponašanjem i jezikom najavljuju mnogo dublje i trajnije pomicanje odnosa prema osnovnim vrednostima na kojima počiva tradicionalna kultura nego što se to na prvi pogled čini. U toj vrsti nagoveštaja i najave nalaze se neke od najznačajnijih vrednosti opštije prirode Todorovićevih kratkih šatro priča i šatro romana, i stoga njihova književna vrednost i njihov opštiji kulturološki značaj s punim pravom mogu biti viđeni kao simbolični književni znaci otuđenog života današnjeg gradskog ambijenta.

Comments (1)

Tags: ,

Unutrašnji govor II

Posted on 07 December 2013 by heroji

Miroljub Todorović

 

Ka slobodnom, poetskom određenju značenja reči.

                                               *

Ekspresivna energija reči u apejronističkoj pesmi.

                                              *

Reči u pesmi kao „drugi govor”.

                                              *

Obogaćivanje znakovne funkcije jezika u signalizmu.

                                              *

Reči u neprestanoj igri spajanja, sintagmatskih veza i tekstualnog tkanja.

                                              *

            Modifikovani anarhizam jedna je od osnova neoavangardne umetnosti.

                                              *

            Neoavangardna umetnost i stavovi apsolutnog individualizma i ničim nesputane slobode.

                                              *

            Prizori u šatro poeziji i prozi izvučeni iz stihije svakodnevnog života.

                                               *

            Gestualna pesma –  slika simbolički transformisane stvarnosti.

                                               *

            „Upravljen prema smrti, jezik se okreće prema sebi i susreće nešto nalik na ogledalo; da bi zaustavio smrt koja je njega zaustavila, on poseduje samo jednu moć –  moć porađanja sopstvene slike u neograničenoj igri ogledala.”

(Mišel Fuko)

                                               *

            Za Fukoa, „U govoru postoji neko suštinsko srodstvo između smrti, beskonačnog stremljenja i samoreprezentacije jezika.”

Miroljub_Todorovic

                                               *

            Haos – bazična priroda Univerzuma.

                                               *

            Iz oniričkog iskustva apejronističke pesme.

                                               *

            Težnja književnog teksta da sam sebe uzme kao predmet.

                                               *

            Refleksija ne reprodukuje doživljaj nego ga samo posmatra i objašnjava.

                                               *

            Univerzalno neke strukture predstavlja njenu kompleksnost.

                                                *

Prema Makluanu „prostor i vreme potpuno se prožimaju u jednom prostorno-vremenskom svetu”.

                                                 *

            Iz rastvorenih oblika svesti.

                                                 *

            Gestualni kodovi.

                                                 *

            Intencionalnost kao strukturni oblik svih svesnih doživljaja, univerzalni način datosti u svesti.

                                                 *

            U kojoj meri je cinizam neoavangardnog umetnika paradoksalan?

                                                 *

            Postvarivanje jezika.

                                                 *

            Da li se može reći, tako lako i sigurno, kao što pokušava da nas uveri jedan kritičar, da su se tokovi umetničkih zbivanja uvek odvijali kontinuirano i bez oštrih prekida?

                                                 *

            Estetska konkretizacija književnog dela.

                                                  *

            Za Romana Ingardena književno delo je složena tvorevina u kojoj istovremeno sudeluje više slojeva i to na jednoj strani „zvukovni i značenjski a na drugoj predmetni i aspektualni sloj”.

                                                *

            „Program je ogroman i nema drugog cilja do budućnosti.”

                                                                                             (Tejar de Šarden)

                                                 *

            Koji bi bili osnovni pojmovi i modeli semantičke slike?

                                                 *

            Nužnost jedne univerzalne fenomenologije intencionalnosti.

                                                 *

            Iz unutrašnje suštine pojavne empatije.

                                                *

            Ritam naracije.

                                                 *

            Kako odgonetati „transcendentne suštine”?

                                                  *

            Umetnost kao biološka i kulturna činjenica.

                                                  *

            Hrabro istrajati u svom vremenu.

                                                   *

            „Umetnik pripada delu, a ne delo umetniku.”

       (Novalis)

                                                   *

            Književni i neknjiževni tekst ostvaruju se u dva jezika, različita po svojoj znakovnoj funkciji.

                                                  *

„Unutrašnji govor je govor za sebe. Spoljašnji govor je govor za druge.”

                                                                                    (Lav Vigotski)

                                                   *

            Kada svet gubi svoju „predmetnu određenost”.

                                                   *

            Beskonačno nije ni subjekt ni objekt.

                                                   *

            „Ni slučaj nije nedokučiv, i on ima svoju zakonitost.”

               (Novalis)

                                                   *

Kako kroz pesmu otkrivati strukturu sveta?

                                                   *

            U pesmi i sa pesmom uvek egzistirati odvažnije od ostalih ljudi.

                                                 *

            „Misao čini jedinstvo sa zbiljom i nema zbilje bez misli.”

                          (Akselos)

                                                   *

            Sadržaji snova iznedreni iz predvorja svesti.

                                                   *

            Izvan „logičke konstrukcije sveta”.

                                                   *

            „Prirodna je sklonost srpskog jezika da oprezno pešači reč po reč.”

                          (Vinaver)

                                                  *

Da li ista osnovna metodologija može da posluži za analizu lingvističkih i poetskih predmeta?

                                                 *

U signalizmu novo shvatanje prirode poetskog govora.

                                                 *

Neporeciva energija slike.

                                                  *

Sumrak vrednosti sve češći predmet književnih vizija.

                                                  *

Gde je koren poezije?

                                                  *

Vanvremeni svet apejronističke pesme.

                                                  *

            Pokušaj da se neki od važnijih stvaralačkih problema reše analizom sopstvenih snova.

                                                *

            Tajnovitost, neodređenost – sama suština poezije.

                                                   *

            Pesnička imaginacija – snovna vizija sveta.

                                                  *

            „Kazivanje je neosporno jedno činjenje i svaka akcija je govor.”

                           (Akselos)

                                                  *

            Inspirativni radikalizam i nepotkupljivi antiestetizam neoavangarde.

                                                 *

            „Umetnost nas prividno oslobađa gnusobe našeg postojanja.”

                                                                                                  (Fernando Pesoa)

                                     (Iz knjige u rukopisu Stvarnost i utopija)

Comments (2)