Archive | August, 2015

Tags: , , , , , , , ,

Blažo Radoman

Posted on 29 August 2015 by heroji

Grad teatar- otvaranje ka budućnosti

 Grad teatar Budva ide ka svom 30-tom izdanju- narednog leta- ozbljine godine i ozbiljna istorija – grad teatar je svakako jedan od najznačajnijih  festivala u regionu, ne samo ambijentalnih…. Festival koji traje gotovo čitavo leto i deluje na više frontova. Ovo izdanje po prvi put je otvorio nobelovac i to Mario Vargas Ljosa. Bogato nasleđe je ono odakle crpimo, a i što nas na jedan način može obavezati, ali i biti vetar u jedrima u vremenu koje dolazi- na tom tragu razgovaram sa direktorom Grada teatra Blažom Radomanom- o 29-tom izdanju festivala i o planovima za budućnost, uspostavljanji+u novih standrada. Razgovarali smo ovoga avgusta taman pred premijeru predstave ’’Aveti’’u režiji Andreja Nosova koju je Grad teatar realizovao u koprodukciji sa MESS-om i Bitef teatrom.

 

 

Grad teatar je poznat po veoma uspešnim koprodukcijama, sa jedne strane to je model zgodan zbog udruživanja novca, a opet – često su umetnička mešanja zaista plodotvorna.

Ono što krasi grad teatar za ovih gotovo 3 decenije  postojanja jesu koprodukcije do sada smo ih imali 66, ako racunamo i tri ovogodišnje  to je 69 za tacno 29 godina trajanja Grada teatra – sto je svakako impozantna cifra, ne samo za Grad teatar nego za pozorišta koja rade 365 dana u godini.

Kada smo pravili plan za ovaj festival, a mi imamo uvek nekoliko nivoa odlučivanja, kao izvršni direktor svakako formiram selektore programa koji uz umjetničkog direktora čine direkciju festivala i to je prvi filter kroz koji se donose odluke. Ove godine imali smo tri klasika- upravo je direkcija festivala predložila da to budu klasici, a pogotovo da se prvo igra Šekspir jer i kada je Grad teatar počinjeo 1987-me imali smo Šekspir fest, a evo prve kalendarske godine mog mandata- igran je ’’Julije Cezar’’ u režiji Kokana Mladenovića.

Koprodukcije kada je o ekonomskom dijelu reč jesu svakako jeftinije , drugi razlog je – mi želimo da naše predstave žive da se igraju u regionu… Kada smo formirali program naša ideja vodilja bila je, kao uostalom svih ovih 29 godina, kvalitet na prvom mjestu. Željeli smo da imamo predstave iz svih republika bivše Jugoslavije i u tome smo svakako uspjeli. Moram da naglasim značaj opštine Budva koja nas od početka postojanja festivala podržava – rukovodstvo koje je vodilo grad kada je festival nastao imamo je viziju šta znači kultura za imidž jedne turističke destinacije, a samim tim da jedan deo gostiju sjutra svoj odmor planira gledajući program Grada teatra.

Citiraću Dina Mustafića koji je režirao predstavu ’’Srodne duše’’ u koprodukciji koju smo napravili sa tuzlanskim pozorištem i pozorištem Republike srpske u Banja Luci i koji je divno rekao:’’Prošlo je  20 godina od Dejtonskog sporazuma , mi koji živimo jedni od drugih oko 2 sata vožnje, bilo je potrebo da nas zove Grad teatar da sarađujemo.’’ Prvi put imate saradnju pozorišta iz Federacije i Republike srpske, a mi smo ih spojili i nama zaista godi ta činjenica.

Predstave igrane na festivalu su vrlo pažljivo birane i vidim da su naišle na jednu pozitivnu kritiku stručne javnosti . Kao direktor Grada teatra ne izdvajam ni jedan segment programa – da li je to koncert, književno veče, predstava ili izložba sa jednakom pažnjom mu pristupam. Ove godine imali smo jedan program Grada teatra – po prvi put u Crnoj Gori, po prvi put u istoriji  festival je otvorio jedan nobelovac- Mario Vargas Ljosa, koliko je to značajno biće jasno ako vam kažem da je taj isti Ljosa odbio da otvori frankfurtski Sajam knjiga. To smo uradili sa našim partnerom ’’Nova knjiga’’ u Podgorici i zaista želim da im se zahvalim.

Radili smo promene i kada se radi o muzičkom djelu festivala željeli smo da izbegnemo svaku vrstu komercijalizacije u neki pop recimo… Imamo manje programa nego prošle godine svega 5, ali govorimo pre svega o kvalitetu programa. Siguran sam da će posljednje večeri kada spustimo zavese po 29-ti put-  mi imamo gostovanje Al di Meole koji je zaista čuveni američki gitarista italijanskog porijekla i upravo da bih potvrdio moje uvodne riječi- moram  da kažem da već imamo rezervacije ljudi zovu iz Beograda, Novog Sada- ljudi žele da dođu u Budvu baš kada je koncert.

Likovni program je isto vrlo kvalietan, predstavili smo,recimo, zanimljivog japanskog umjetnika Mizokamija…

RADOMAN

Ono što naročito negujete su saradnje sa ambasadama…

Već godinama sarađujemo sa ambasadama , a ove godine smo tome naročito dali značaj, intenzivirali ih to je svakako jedan od najboljih načina da se približimo i upozname druge kulture, a i da predstavimo našu. Mi smo imali ove godine jedno književno veče u saradnji sa ambasadom Grčke u Crnoj Gori -to je bio Mingas. Pošto je ta večer, bilo je to u februaru, veoma dobro prošla, već smo počeli pregovaramo sa njihovim ministarstvom odbrane o održavanju koncerta njihovog orkestra ratne mornarice koji je isto održana u Budvi na sceni između crkava i moram da priznam naišli smo na izuzetan prijem i zadovoljstvo publike…

Mi smo prošle godine bili gosti u Kanadi u saradnji sa njihovom ambasadom na Sinar festu, grubo da se izrazim – to je festival festivala…. tako je počela saradnja i ove godine smo imali izložbu Žo An Lanvila u crkvi Santa Marija,a imali smo priliku da vidimo monodramu kanadske umjetnice Tine Milo koja vodi porijeklo sa naših prostora.

Ove godine imamo 51 festivalsko veče, svaki dan imamo neki segment programa i vidim da je program kvalitetno ocijenjen, a ono što je najbitnije za naše programe- traži se mjesto više.

Na posletku Bisera Veletanlić je nastupala i sama rekla da želi da se oprosti od svoje karijere baš na Gradu teatru. To je svakako veliko priznanje festivalu.

Sigurno pogotovo što je to još jedno svedočanstvo da je Grada teatra festival ozbiljnog kontinuiteta i bogate prošlosti.  Ove godine dominira region, hoće li se to menjati?

Kultura je uvjek ta koja spaja, ako nam neko nešto predloži mi smo vrlo otoreni, jedina barijera, a to je tako bilo da ste u Podgorici, Novom Sadu, Sarajevu… jeste novac. Mora se voditi računa, ali džaba se izdvajaju sredstva ako predstava ne nastavlja da živi. Predstave festivala se, kao što znate, rade na otvorenom, na taj način mi vršimo jednu valorizaciju tog prostora s obzirom na naše kulturno istorijsko nasleđe i ponosan sam na to. Scena između crkava i amfiteatar na Svetom Stefanu su zaista univerzalne scene – glumci, reditelji, producenti, kažu da je zaista nevjerovatan osjećaj izvesti predstavu na Svetom Stefanu- zato se zahvaljujem zakupcu Svetog Stefana ’’Adriatic properties’’ koji je prepoznao Grad teatar kao partnera koji može,  koji je dostojan da koristi tu scenu- oni su nam to besplatno ustupili i sve naše premijere se igraju upravo na toj sceni. U pravu ste, region dominira – to je prostor jednog jezika, osim toga, imam mišljenje, mada ja nisam čovek iz kulture, pre svega sam menadžer, mada imam zaista stručne saradnike – smatram da naš program treba da prilagodimo i onim gostima koji nisu sa našeg govornog područja da bi mogli da prisustvuju tim predstavama. Mi ove godine imamo našu prošlogodišnji koprodukciju na repertoaru to je ’’Prokleta Avlija’’, to je savremeni balet i tu naravno, nema jezičke barijere. Izuzetna posećenost i upravo publika  koja nije sa ovog govornog područja. Čini mi se da su mjuzikli isto dobar način da privučete raznovrsnu publiku- zašto? Zato što vam nije potreban prevodilac.

’’Prokleta avlija ’’ će se igrati i na Cetinju- neka i drugi gradovi u Crnoj Gori dobiju priliku da vide šta radi Grad teatar. Kada sam ljudima iz Cetinja rekao da bih doveo jednu predstavu- vjerujete taj dogovor je trajao tri minute. Ponosan sam i na taj segment našeg djelovanja.

 

Život predstava nakon premijera na festivalu? Na zatvorenim scenama?

Postoji jedna ideja, vjerujem da ćemo do kraja mog mandata staviti kamen temeljac – da Budva ima pozorište. Mi imamo jedan savremeni bioskop koji ima 4 sale i mi ćemo jedan dio naših predstava , po prvi put, igrati i zimi. Naravno bićemo suočeni sa ograničenim tehničkim mogućnostima ali se nadam da ćemo ih uklopiti i da ćemo živjeti tokom cijele godine.

Sami ste rekli u umjetnosti se granice brišu, ide se stalno dalje- tako i mi sebi postavljamo određene standarde- uvodimo nove segmente u muzički program, tako  ćemo početi od septembra kada spustimo zavese sa jednim filmskim festivalom u saradnji sa opštinom Budva i ’’Lovćen’’ filmom , to je jedan školski primer privatnog i javnog partnerstva, nadam se da će i on isto postati tradicionalan.

Dakle, za 30-to  izdanje festivala- planirate da proširite granice Grada teatra?

Želimo da 3 decenije obilježimo na način dostojan Grada teatra, to nije smao moja zasluga, ovdje sam tek godinu dana- to je zasluga svih zaposlenih koliko postoji Javna ustanova Grad teatar, zasluga svih članova savjeta i zasluga svih direktora festivala. Sa posebnom pažnjom pristupamo realizaciji programa narednog festivala- otvaranje će biti zaista posebno. Zaista ćemo se tome posvetiti po završetku ovogodišnjeg festivala, jer smo zaista u gužvi dok festival traje – svi zaposleni su angažovani rade po cio dan i treba ih zaista pohvaliti. Mi nemamo radno vrijeme, praktično, vi ovdje uvijek možete naći nekog da vas dočeka.

Planiramo i izradu novog sajta koji će biti multifunkcionalan , tu želimo da budemo lideri u regionu, a siguran sam da to jesmo po samom programu.

 

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

 

Comments (1)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Poetički igrokaz Rada Drainca

Posted on 15 August 2015 by heroji

Snežana Kesić

 

POETIČKI IGROKAZ RADA DRAINCA

 

U sklopu partiture lirskih osobenosti i stvaralačkih mena koje se ukrštaju u  poetičkom spektru jednog pesnika, Rade Drainac, umetnički profil, boem i avanturista banditskog srca, svojim lirskim izrazom autentično reflektuje specifičnu klimu književnih strujanja nakon prvog svetskog rata[1]. Potvrđujući kvalitet frenezije u  tadašnjim umetničko- istorijskim uslovima, pesnik je po diktatu unutrašnjih duhovnih vibracija usvajao različite uticaje koji su se u pozitivnom ishodu salivali u krvotoku autentičnog poetskog bića, dok su se u neuspelim pokušajima prepoznavali u pesničkoj pozi. Razbarušena priroda oličena u darovitosti koja nije strepela pred zakonima poetike udaljavala se od svake mogućnosti podilaženja disciplini normativnih regula, ispisujući poeziju čije reči “zavise samo od toga da li ih ispunjavaš sadržinom svog bića” (Drainac 1999: 98) i koja je stvarna samo ako njeni stihovi odslikavaju autentične glasove istog. . “Najapsolutnije stanje poezije- to je osećaj koji nema ekvivalent u rečima. Između reči koje uobličavaju i osećaja koje predstavljaju belo usijanje, visi jedan martir koji se zove pesnik.“ (Drainac 1999: 53).     )

Sazvučja Drainčevih stihova identifikuju pesnika čiji se stvaralački identitet saobražava supstratu poetskog i kad se ponekad čini da  verbalne igrarije i veštački štimung podređuju izvorni stvaralački izraz. Autentični ritam ničim sputane artističke svesti razgorevajući emotivne pulsacije, koje u izvesnim stihovima nisu u potpunosti ustrojene u smislu kreiranja trezvenije i racionalnije poetike, maskiraju u bučnijem i nametljivijem glasu svoju izvornu sentimentalnost. Uz umerenije  izoštravanje i odmeravanje svojih poetskih izohipsi, prenaglašena emotivna bujnost slovenske duše u kombinaciji sa orijentalnom podatnosti vatri i ekstazi, sa žarom “melanholije u krvi”, po nekim mišljenjima  mogla je doneti pesniku slabosti koje ga u poređenju sa drugim pesnicima tog doba dovode u podređen položaj. Međutim, svako potkopavanje njegove intimne poetske ispisnice poništava liričnost u njenom aksiomatskom punktu, supstancijalnoj vatri pesnikovih reči koje imaju snagu potčinjavanja i najdoslednijih pesničkih ostvarenja: “Možda nisam pesnik, no egzaltirani cinik. U svakom slučaju, rekao sam toliko  lepih reči koje pobeđuju sve misli o božanstvima.“ (Drainac 1999: 173). Drainac možda nije “volšebnik, vrhovni naučnik, ili prorok”, ali je rukovalac tajnim poetskim zanatom, miljenik “najljubavnijih”, od tišine neodziva preglasan, od tajne nedokučenosti i razočarenja skandalozan i prekomeran.

 


[1]  Radojko Jovanović rođen je u Trbunju, u Toplici. Godine 1915, kao šesnaestogodišnji mladić, u povlačenju sa srpskom vojskom, prešao Albaniju i, i kao većina izbegličke dece, nastavio školovanje u Nici u Bolijeu. Po svršetku rata našao se u Parizu, odakle se ubrzo vratio u svoju zemlju. Radio je u fabrici tekstila, kao violinista u pariskim javnim kućama i za bioskopskim platnima. U periodu između dva svetska rata dugi niz godina bavio se novinarstvom, uzimajući vidnog učešća u  književnom životu zemlje, bio je jedan od najprepoznatljivijih beogradskih boema. Pored poezije, pisao je priče, romane, jednu dramu, eseje, članke, kritike (pored književnih, likovne i pozorišne), polemike, pamflete, političku publicistiku, osnivao časopise: Hipnos,Novo čovečanstvo,Front, Slika aktuelnih događaja, Nova brazda, Novi svet, saradnik u mnogobrojnim književnim časopisima.  . Neposredno pred napad Nemačke na Jugoslaviju1941. pesnik je mobilisan; oronuo i bolestan, uspeo je da dođe do Blaca, odakle je ubrzo otišao na lečenje, da bi umro 1. maja 1943.

 

Sav uliven u paradoksima i nesporazumima, a dosledan autentičnoj pesničkoj etici, razvijao je jednu tragediju identifikovanu velikom ironijom. Iako često determinisan kao najglasniji pesnik naše  međuratne lirike, njegova poezija proizilazi iz tišine, koliko i krika. Ispod vike i ponekad retoričnih efekata prepoznaje se sentimentalni vapaj najnežnijeg osećanja naivnog, detinjeg poverenja u ljude i ljubav.

U “Hipnosu”, pesničkoj percepciji “sna i ‘kolevke’ bića i univerzuma” iskazuje se suštastvena, duboka, lična ljubav, izmičući racionalnim uokvirenjima i hraneći se svojom krvlju kao pokretačem “osnovnog elementa”. Očekujući spas od teskobe svakodnevnog života, pesnik u dosluhu sa vlastitim pesničkim odgovorima saziva raznovrsne stanice savremenog sveta kroz poetsku meditaciju na različitim geografskim prostorima. U poređenju sa uporišnim, ali kvalitativno varirajućim  motivom kosmopolitizma, odnos prema zavičaju se nije menjao, od početka sublimišući potrebu za ujediniteljskim prostorom i pribežištem  za sve  moguće rasutosti.

U moru opštih mesta i izvesne negativističke retorike protiv pesnika “pokleklog na pola puta”, “sa više dobrih stihova nego pesama”  neospornog talenta,  a skromne erudicije, rasutog u mnogostrukim lirskim otpočinjanjima, a svedenim na nekoliko ključnih odrednica, ponavlja se pitanje: zašto je Drainac često bliži pesnicima nego kritičarima. Odgovori na ta pitanja usaglašavaju se parametrima  najčistije supstancijalnosti njegovih lirskih punktova, koja se uprkos šeretskom koketiranju sa boemizmom  izdvaja jedinstvenim unutrašnjim sluhom i autentičnim stvaralačkim strujanjem.

Rade-Drainac1

Drainčeva lirska zaostavština uključuje jedanaest zbirki pesama: “Modri smeh,” “Afroditin vrt“,  “Erotikon”, “Voz odlazi”, “Dve avanturističke poeme”,  “Lirske miniature” “Bandit i pesnik,” “Banket”, “Ulis,” “Čovek peva,“  “Dah zemlje.” Međutim, njegov plodan pesnički opus ne čine samo pesme koje su ispunile zbirke pesama i o kojima je bilo toliko kritičkih osvrta, već i one koje su u paralelnom dugogodišnjem radu pesnika objavljivane u časopisima i listovima. Tu građu savesno je prikupio i hronološki odredio Gojko Tešić, pod zajedničkim nazivom “Buntovnik i apostol,” grupišući je u pet celina: rane pesme “Iz tuđine“, pisane mahom u Francuskoj, a objavljene najvećim delom u listu “Epoha,” 1919- 1920; “Pijane pesme” iz dvadesetih godina koje predstavljaju celinu naslovljenu prema nazivu jedne najavljivane, i nikad objavljene zbirke pesama; “U senci životopisa” iz tridesetih godina; “Bomba na skveru”, pesme objavljene iz rukopisnih arhiva, i “Appendix”, pesme objavljene u okviru drugih celina: mahom je reč o odlomcima iz “Rasvetljenja” i izvora koji su problematični. Izvesnu zabunu u prvi mah mogu predstavljati pesme sa istim naslovima, budući da je Drainac isto imenovao različite i posve drugačije pesničke celine (“Obnovljenje”, “Na raskrsnici”, “U senci životopisa”, “Povratak”…).

Pesme “Iz tuđine” svojom lirskom strukturom  uspostavljaju asocijativnu vezu sa prvom pesnikovom zbirkom “Modri smeh” koju Drainac piše po ugledu na pesničku lektiru. Krećući se još nedozrelom pesničkom putanjom, tematska i stilska koherentnost  pesničkih slika bazirana je na jednoličnom i beskrvnom izrazu nedovoljno razmahanog pesnika- bandita.  Motiv ljubavi prema ženi, nezaobilazan i u kasnijim Drainčevim pesničkim ostvarenjima aktuelizovan je uz nešto erotičniji prizvuk u odnosu na prvu pesnikovu zbirku:

“Njezin šapat zvoni ko drhtava struna; /Smeh se njen razleže kao zvuk viole/ Do zanosne zvezde- sred toploga juna-/ Zaljubljeno grle njene grudi gole.“ (Drainac 1999: 23)

Nedovoljno inventivni pesnički obrti, uz pravilan sled ukrštene rime abab, versifikaciono još uvek ne najavljuju pesnikov način stihotvorenja koji ga u kasnijem periodu  u najvećoj meri približava dekadentnom modelu (u smislu kreiranja autentičnog unutrašnjeg jezika koji se opire svakom normativnom ustrojstvu stiha).   Temu suprotstavljanja detinjstva i zavičajne oaze u odnosu na “mrak grada”  inicira pesnikovo duboko intimno raspinjanje između ova dva duhovna prostora:

“Još detinjstvom ranim naviknut na snove/ Izašao sam davno izvan mračnog grada,/ I dok vihor lomi gole jablanove/ Sniva, dugo sniva, moja duša mlada.“ (Drainac 1999: 7)

Druge pesme ove zbirke prepoznaju početne karakteristično Drainčevske pesničke punktove, čiji će se akordi u budućem stvralačkom putu značajno razviti, kako u tematsko- stilskoj ravni, tako i u emocionalnom strujanju, se u izrazito modernističkoj orijentaciji:

“I mislim.- ko ljubav, što plamenom svojim/ Umara i gori,- jedna čežnja duga/ toplu krv talasa u grudima mojim/ I mladost mi pije…/ to je bol za tajnom koju večnost krije./ al umorno telo i um pao tada- (…) ja ostajem isti, nedokučen svega,“ (“Tajna večnosti”). (Drainac 1999: 16).

U periodu od 1921. do 1929. objavljivane su “Pijane pesme,” koje  sublimiraju pesnička traženja od završnih odjeka predpariskog doba do hipnističkih težnji uronjenih u osvajanje intuitivne umetnosti i kulminaciono- afirmišućeg glasa “Pesnika ili bandita.” “Pesma o meni” iz 1922, govoreći o pesniku “koji nikad neće osloboditi sebe/ od sanja/ tišina/ lutanja i daljina,” i  koji će “sve možda baciti za sobom/ sem put za večnost“, projicira največniju Drainčevu dilemu užlebljenu u procepu između patosa istine i iluzije:

“A ko zna /Možda je sve  u meni/ San ili laž.“ (Drainac 1999: 31).

    U emocionalnoj arhitektonici svetlih i tamnih tonaliteta, nežni štimung: “pod svetlošću plavih zora/ i s muzikom sfera/ i komikom meteora(…) s čežnjom nadahnuća poput božanskih ekstaza”, dekonstruiše bunovno i sarkastično bolno rešenje:

“Živiš umiranjem, bez ljubavi, bez volje i nada;/ Ne više što si sam, no besmislom prolaze dani,/ Razum postaje trošna balustrada/ Nad kojom proleću gavrani.“

Pesničke vibracije njegovih “krvlju ispunjenih meditacija,” artikulišući san o beskrajnosti:

“Ja nisam čovek/ već plavo priviđenje goruće hipnoze,“ (Drainac 1999: 60)

kreću se u, za njega, prepoznatljivim koordinatama- od neiskorenjive vere u najčistiji aksiom svog duševnog nadahnuća:

“O niko neće moći da izmeni ovo buntovno srce/ ni požar krvi da ugasi/ zalud će neko kušati iz lirskog davljenja da me spasi/ ostaću i posle groba nož za ubice pravde i neba/ i večni plin žarke ljubavi“, (Drainac 1999: 57)

do sumnje u vlastitu lirsku moć i potencijalni preobražaj poezije:

“Puna su mi usta blasfemija kao vinogradi jesenjskih čvoraka/ Ako ikada ponovo pustim kosu za apostolske ideje/ Postaću ubica.“ (Drainac 1999: 77).

Slovenski vapaj u krvi pojedinih stihova:

“Znam, bio sam pesnik:/ srce je moje bunar, namesti jedan đeram-/ Slovenske naše duše sive kao stepe“, (Drainac 1999: 106)

 izaziva opsesivnu  reakciju Drainčevog hipertrofirano emocionalnog bića na ratne užase:

“Da se rodih cinikom odavno bih ismejao detinje srce;/ Puteve da pronađeš to beše opsesija moja;/ no ja ni na samoubistvo ne mogu da mislim./ Da žalim za ženom proplakao bih krikom izgubljene ptice./ Ovako ja sam opijumska kafana za kužne snove.“ (Drainac 1999: 88).

U zbirci “U senci životopisa”, u istoimenoj pesmi, “na kraju druma,/ gde sve postaje blagost,/ sve opraštanje i Ljubav,” pesnik pretpostavljajući ljubav prema devojci u odnosu na ljubav prema poeziji, poništava slavu, nalazeći mir samo na obalama reka, gde može da usanja svoj san. (Drainac 1999: 136).

U odgovoru na desakralizovanu stvarnost istorijskih razaranja, u retkim prikazima svojih intimnih reakcija na košmarni profil društva, pesnik piše:

“Ali najbolnije beše gledati kako narodi žvaću svoje nacionalizme/ kao svetu euharastiju,/ istoriju kako pljuje na grobnice sahranjenog bratstva/ i ljudska krda kako se pretvaraju u otrovne termite!/ U kamenolomu moje duše još se razleže od plača./ Video sam Evropu vođenu od ludaka i epileptičara!/ gledao sam perfidije apostola i pesnika! /I ja sam okusio sve otrove sveta.“ (Drainac 1999: 233)

Međutim, ponekad, ništavilo sopstvenog iskustva pokazuje mogućnost preinačavanja u pozitivnom refleksu poezije:

“Treba izviždati tragedije/ staklene vedrine uneti u atome/ ogorčenja će kao tajfuni razvejati sve u pepeo/ zeleno drvo budućnosti se zove tišina/ da nije tih nada ne bi bilo ni belih pesničkih/ usijanja.“ (Drainac 1999: 215).

U okviru posthumno objavljenih pesama, u zbirci “Bomba  na skveru“ pesnik apostrofira beznađe profane egzistencije koje je dehumanizovalo svaku preostalu nadu u mogućnost duhovne revitalizacije. Od dotrajalih iluzija ljubavnih osećanja prema ženi u kojima on više nije rob svojih sentimentalnih intuicija:

“Govorim li sam? To vetar u zavesama plače./ Druže moj! Sklopi oči i metkom revolverskim ustreli taj san,/ Jer ma koliko bio lep njen mekani dlan,/ Znaj! Sve je od žene laž,“ (Drainac 1999: 268)

do obesvećenih ideja i njihove pesimističke valorizacije u vremenu

”demokratije stila ampir kao našminkana drolja/ kada je socijalizam dobio lues i kada su Jude komunu raspleli na krst:/ U stoleću tiranije mada to ne beše narodna volja/ I evo zašto u nebo kao buntovnik digoh prst.“ (Drainac 1999: 284)

 Materijalističko doba je u “drainizmu” u službi zakona mašine obezvređujući svako plemenito strujanje prirodnih čovačanskih tokova:

“Umesto srca, čovek će pod pazuhom nositi akumulator pun elektriciteta/ Ljubav će nam agencije iznajmljivati za minimalne honorare/ (…)/ I to je možda još jedini san čovečanstva u ovo mrsko doba turbina/ Kada će umesto srca lajati megafoni sa bandera.“  (Drainac 1999: 262).

U prostoru u kom nema moralne, društvene ili istorijske odgovornosti ništa više nije delotvorno- nema mogućnosti  za preobličavanjem vizije o egzistenciji čovečanstva jer niko nije spasen od ništavila. Povratak prvobitnoj pesničkoj formuli je nemoguć jer ne postoji mogućnost vaskrsavanja nade:

“/Sve moje verovanje pretvorilo se u odvratan, gadni skelet./ Zalud sam dizao toliku prašinu srca: ja danas lutam slep i sam! / Drainče pesniče! U šta veruješ sada/ Iz ove šume lakeja i ubica što se zove svet.“ (Drainac 1999: 260)

  U kontekstu opšteg zavaravanja otelotvorena ideja o večnoj stvaralačkoj egzistenciji javlja se kao kapitalna laž jer će jedinstveni pesnikov otisak ostaviti samo frivolan trag na telu           lakoumnog  čovečanstva:

“…Onda će reći: ‘seljak iz Toplice pevao je dušom miliona,‘/ Onda kada me kao strvinu bace u plitki grob./ I ja neću moći da izbegnem taj odvratni paradoks/ koji se kao nimbus izmišljotine oko genija ispreda.“ (Drainac 1999: 256)

U zbirci “Apendix” i dalje preovladava pesimistički kredo; u nemogućnosti reaktualizacije nadanja i zbiru antiteza svih životnih afirmacija, iskrsavaju dileme poput ove:

“Ima li ljubavi u svetu ili pesnik samo oblacima usta ispira?“ (Drainac 1999: 313)

Ogorčenje “mrtvim vremenima” izjednačeno je sa neminovnošću patničke uloge življenja:

“Kako zaustaviti ovo monstruozno vrenje/ Ludosti i kiša?/ Patim kao niko u svetu!/ Ludost ili mudrost:/ to je moj život.“ (Drainac 1999: 303).

Zaslepljen nehumanom pozicijom čoveka u svetu, sve dublje sagledavajući iluzornost svakog konstruktivnog čina, pesnik izjavljuje:

“Svršeno je!/ Zgadio sam se na sve svetinje ovoga sveta / Izlazeći iz života, u kome sam ni gore ni bolje prošao od ostalih/ spreman sam ravnodušno da siđem u pakao u taj hrišćanski bordel- sa likom braće svoje: poniženih i malih!“

Ostaje potreba da se “Epitafom” obeleži grob nagoveštavajući samo odbleske nekadašnjeg nemirnog bukača u borbi za plemenitije ustrojstvo sveta i života:

“Užarenom iglom po mojoj koži zapišite ove reči: /’Spavaj prvi put mirno, druže Drainče,/ Veliki naš putniče’/I ništa više.“ (Drainac 1999: 314).

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      [2]Dugi niz godina je pojava ovog pesnika najviše zahvaljujući iskošenoj prizmi nadrealističkih dogmi imala efemerni značaj u srpskom književnom prostoru. Danas je tumačenje njegovog stvaralačkog dela saobrazno prepoznavanju autentičnih pesničkih vrlina, jer je jedinstvenim zračenjem i fluidom svoje poezije koja je sva tekla iz njegovih vena, sazvao simfonije svoje duše i goruća pitanja duha, bliska svim formulama vremena u autentičnom odgovoru na njih.  (Drainac 1999: 55).

 


[2] “Poezija je crvena nit koja vezuje sve ljudske aktivnosti, i tako sublimirana, ona se na kraju izravnjuje sa univrzumom(…) Pesnik, koji nije svim svojim telom, do svoje najnevidljivije pore, osetio da treba da se izjednači sa beskonačnošću, nikada nije ni bio pesnik.“

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Emil Sioran

Posted on 09 August 2015 by heroji

Dragan Uzelac

 

EMIL SIORAN (1911 – 1995)

 

 

 

… Jedino objašnjenje za stvaranje sveta jeste božiji strah od samoće. Drugim rečima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca. Kao siroti klovnovi apsolutnog, zaboravljamo da glumimo u tragediji kako bismo olakšali dosadu jednog gledaoca čiji aplauz ljudsko uho nikad nije čulo. Samoća toliko pritiska Boga, da je morao da izmisli svece za sabesednike…

… Istorija nije ništa drugo nego niz lažnih apsoluta, serija hramova podignutih na nivo izgovora, unižavanje uma pred Neverovatnim. Čak i kada okrene leđa religiji, čovek njoj ostaje pokoran; troši se na proizvodnju lažnih bogova, a potom ih grozničavo prihvata: njegova potreba za fikcijom, za mitologijom, nadvladava i dokaze i apsurdnost . Gubilištva, tamnice i kazamati cvetaju samo u senci vere – u senci potrebe da verujemo, koja nam je zauvek zatrovala um. Đavo nije ništa prema čoveku koji zna istinu, njegovu istinu… U mahnitom umu uvek se krije grabljivica; nikakva zaštita ne vredi protiv kandži proroka…

… Mrzim čoveka, ali ne mogu reći: mrzim ljudsko biće. U reči biće ima nečega što me podseća na ljudsko. Nečega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu bližnjega. Ja sam čovek koji sve razara. Želim da me ostave na miru, da se ne bave mnome, da se ne zanimaju za mene…

 

Emil Sioran, rumunski filozof i esejista, rođen je 8. aprila 1911. godine u Rašinariju, ,,zlosrećnom i predivnom“ rumunskom selu čija će ga slika pratiti tokom celog života. Kao Parižan često se pitao da li bi bilo bolje da je ostao čobanin u svom selu. ,,Moje je detinjstvo bilo zemaljski raj“, napisaće veliki filozof prisećajući se vremena kada je kao dete provodio transilvanska leta jašući očevim livadama pokraj groblja. Bio je dete iz porodice pravoslavnog sveštenika…

 

… Krizu dosade koju sam osetio u svojoj petoj godini života, jednog popodneva, neću nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osveštenje. To popodne dan je mog rođenja kao svesnog bića. Ko sam bio pre svega? Biće i ništa više. Moje ja počelo je tim neskladom, tim otkrićem što ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osetio da je ništavnost u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu, i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije više bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena… Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogućeno mi je da se upoznam. Da je nisam nikad osetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono što jesam. Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti…

emil-sioran

 

Završio je gimnaziju u Sibinju, a potom studirao na Filozofskom fakultetu (1928-1932) u Bukureštu i diplomirao  – odbranivši rad o Anriju Bergsonu, francuskom filozofu i piscu. Studirajući, čitao je Ničea, Šopenhauera, Voringera, Velflina, Bergsona, Šestova…

… Pisati za mene znači osvetiti se. Osvetiti se svetu, sebi. Skoro sve što sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakšanje. Kad bi nekim čudom nestalo želje za osvetom, gotovo da bi svi ljudi bili žrtve do tada nepoznatih duševnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Ničega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je deo uslova moje ravnoteže…

 

Sioranovo debitantsko delo – ,,Na vrhuncu beznađa“ (1934), nagrađeno priznanjem neafirmisanim mladim autorima, istovremeno predstavlja i njegovo kapitalno delo, sumu i sintezu njegovih filozofskih pogleda na život i svet – sumu svih onih ideja i stavova koje će u narednih šest decenija razvijati i usavršavati u svojim brojnim, fascinantnim filozofskim delima prepunim pesimizma, nihilizma i jedinstvene tame… ,,Na vrhuncu beznađa“ predstavlja mladog rumunskog filozofa u njegovom inspirativnom, analitičkom i pesimističkom ,,svetlu“, predstavlja esenciju svih onih tema koje će zaokupljati njegovu pažnju i crpeti iz njega ono najbolje: od otuđenja, apsurda, dosade i uzaludnosti čoveka i sveta, do propadanja, tiranije istorije, vulgarnosti promene, svesti kao agonije i razuma kao bolesti…

 

Da nisam napisao ,,Na vrhuncu beznađa“ izvršio bih samoubistvo… Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kada mi se prohte; bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio…

 ,,Toliko smo sami u životu, da se pitaš nije li samoća agonije simbol ljudskog postojanja“, otvara bolnom upitnošću dvadesetdvogodišnji filozof svoje debitantsko, kapitalno delo… A potom, u jetkom i brutalnom nihilističnom nadahnuću iznosi na videlo svoje ogoljene i beskompromisne misli i stavove  o svim suštinskim pitanjima i dilemama čoveka i sveta…

 

… Stvaralaštvo je vremenski spas iz kandži smrti… Nemam argumente za život. Može li onaj koji je dospeo do granice još posezati za argumentima, uzrocima i posledicama, moralnim obzirima itd.? Očigledno, ne. Njemu za život ostaju samo bezrazložni motivi. Na vrhuncu beznađa, strast apsurda je jedina koja još baca svetlost na haos. Kada ideali, moralni, estetski, religiozni, socijalni itd. nisu više kadri da upravljaju životom i da mu odrede kraj, kako se život može održati a da ne postane praznina? … Živeti usamljeno znači od života ništa više ne tražiti i ne očekivati. Jedino iznenađenje usamljenosti jeste smrt. Veliki usamljenici se nikada nisu povlačili da bi se pripremili za život, već da bi, produhovljeni i rezignirani, podneli razrešenje svog života… Divim se samo dvema kategorijama ljudi: onima koji su kadri da polude i onima koji u svakom trenutku mogu izvršiti samoubistvo. Samo me oni impresioniraju, jer samo u njima kjučaju velike strasti i nastaju veliki preobražaji… Pa zašto onda ne izvršim samoubistvo? Zato što se i smrti gadim kao i života… Osećam u ovom trenutku potrebu da vrištim, da izbacim krik koji će zgrabiti ceo svet…

 

U potrazi za radikalnim Preobražajem Čoveka i Sveta, zatamnjem Dosadom, Apsurdom, Usamljenošću i Rezignacijom, Emil Sioran, poput mnogih velikih filozofa i pisaca pre i posle njega (Šopenhauer, Kjerkegor, Sartr, Swift, Džojs, Beket, Jonesko…) oseća neodoljivu, egzistencijalnu i duhovnu potrebu za krikom koji će napokon zgroziti i pokrenuti svet utonuo u totalno duhovno i egzistencijalno mrtvilo… Prethodno, najavljujući apokalipsu modernog sveta, on udara po temeljnim „vrednostima“ jednog raslabljenog i jalovog društva…

 

… Mnogo bih želeo da jednog dana svi zaposleni, ili ljudi sa raznim obavezama, u braku ili ne, mladi ili stari, žene ili muškarci, ozbiljni ili površni, tužni ili veseli, napuste svoje stanove ili kancelarije i, zanemarujući sve obaveze i dužnosti, iziđu na ulice i odbiju da išta rade. Sav taj zaluđeni svet, koji radi bez ikakvog smisla, ili gaji iluzije da ličnim radom doprinosi napretku čovečanstva i budućih generacija, pod impulsom najstravičnije varke, trpeće u odlučnom trenutku osvetu mediokritetskog, ništavnog i jalovog života, za proćerdani život bez izuzetnosti preobražaja…

… Ljudi i suviše rade da bi bili ono što jesu. Rad je prokletstvo. No, čovek je to prokletstvo pretvorio u uživanje. Raditi svim snagama i samo rada radi, uživati u naporu koji bezuslovno vodi beznačajnim dostignućima, zamišljati da se možemo ostvariti samo u objektivnom i neprestanom radu, odvratno je i neshvatljivo. Istrajni i neprestani rad zaglupljuje, trivijalizuje i obezličava… Raditi da bi se živelo – fatalizam je bolniji nego kod životinje… Rad je nastranost. Mada radu ne suprotstavljam ni pasivnu kontemplaciju ni nejasno sanjarenje, nego prodorni preobražaj bića, ipak, besomučnoj, netolerantnoj i neograničenoj delatnosti pretpostavljam lenjost, koja sve razume i opravdava. Da bi se savremeni svet razdrmao za život, mora se ispisati pohvala lenjosti, onom lenčarenju koje prožimaju unutrašnja opuštenost i osmeh koji sve trpi. Besposličar ima mnogo više smisla za metafiziku od marljivka… Ovaj svet treba da bude svakakav, samo ne onakav kakav jeste…

 

Vrhunac beznađa ogromna je freska oslikana na zidu Samoće, Nemoći i Ništavila čovekove apsurdne egzistencije i duhovnih nemira – bez odgovora, iznenađenja, bilo kakve nade ili moguće lepote…

 

… Sve sam ubeđeniji da je čovek nesrećna životinja: napušten, sam na svetu, prisiljen da pronađe sopstveni način života, nepoznat prirodi pre njega. Zbog tzv. slobode pati više nego pod najnemilosrdnijim jarmom prirode…

 

Tokom 1936. i 1937. godine Sioran predaje kao profesor u gimnazijama u Sibinju i Brašovu. Krajem 1937. godine dobija stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu. Odlazak u Francusku značio je za mladog Siorana prekretnicu u ideološkom i književnom smislu. Počinje da uči francuski jezik i priprema se za odlazak… No, pre nego što je otišao, nastaju neka od njegovih ništa manje bitnih dela: ,,Knjiga o  obmanama“ (1936), ,,Preobraženje Rumunije“(1936), Suze i sveci“ ( 1937) i ,, Sumrak mišljenja“ (1940)…  

 

Nakon Drugog svetskog rata nastavlja rad u Francuskoj i postaje svetski poznato ime na polju savremene filozofije.

 

Ekscentričan i povučen, on postaje jedan od najpoznatijih mrzovoljnika sveta, usamljenik koji je stanovao u jednom od pariskih potkrovlja i odbijao učešće u javnom životu Pariza. Hranio se u jeftinim studentskim menzama, odbivši impozantnu novčanu nagradu Francuske akademije. Nikada se nije ženio. Izučavao je velike umove poput Bergsona i Kjerkegora i bio pod velikim uticajem nemačkog filozofa Zimela. Voleo je ,,Knjigu o Jovu“, istovremeno ceo život prebacujući sebi što ne može da raskrsti sa životom. Njegova filozofija odbacivala je sve moguće ljudske iluzije – radikalno, do nivoa ekscesa. Bio je beskompromisni, nemilosrdni i oštroumni kritičar čovekovih mana i zabluda, kao i svih društvenih zala. Filigranskim zapažanjima i slikovitošću razotkrivao je mnoge istorijske nepravde i ljudsku nemoć za radikalnim preobražajem, ublažujući lepotom vlastiti nihilizam. Za Emila Siorana život je nepojmljiv koliko i smrt, ako nije još nepojmljiviji – budno stanje čoveka je zamorno, svet nas iznuruje, a povratak u pretpostojanje je nemoguć…

 

… Život je plod jedne glupe pogreške, jednog zastranjenja; on je uvreda naneta čistoći nepostojanja. Zlo je pokretačka snaga istorije; dobrota ne zna za potrebu stvaranja. Mi smo tvorevine izašle iz ruku nekog nesrećnog, zlog i prokletog božanstva…

 

Izgubivši prvobitnu nevinost, mi smo pali u vreme, i ono nas je zarobilo. Silu kretanja životu daje ono što je iracionalno; glupost je vitalnija od mudrosti… Raspeti smo između neizdrživih istina i spasonosnih varki. Za šta god da se odlučimo, bićemo na gubitku – konstatuje bez ikakve želje za ulepšavanjem istine Emil Sioran…

 

U Parizu nastaju neka od presudnih Sioranovih filozofskih dela: ,,Kratak pregled raspadanja“ (1949), ,, Silogizmi gorčine“ (1952), ,, Iskušenje življenja“ (1956), „Istorija i utopija“ (1960), ,, Pad u vreme“ (1964), ,,Zli demijurg“ (1969), ,,Nezgoda zvana dolazak na svet“ (1973), ,,Raspinjanje“ (1979) , ,,Vežbe iz divljenja“ (1986) i ,,Priznanja i anateme“ (1987). Vremenom Sioran postaje i jedan od najvećih stilista francuskog jezika, pisac znamenitih studija poput članaka o Makijaveliju i Polu Valeriju…

 

Sav u negaciji, sklon avangardnim i radikalnim stremljenjima, družio se sa velikanima ,,teatra apsurda“ i pesimizma: Semjuelom Beketom i Eženom Joneskom…

 

Preminuo je 29. juna 1995. godine, nakon teške bolesti. Sahranjen je na parskom groblju Monparnas.

 

 

… Život kao duga agonija i staza do smrti samo je drugačija formulacija demonske dijalektike života, zbog koje on rađa oblike da bi ih u iracionalnom i imanentnom stvaralačkom nagonu uništio… Pošto ni u Ničemu, ni u Biću nema spasa: Neka se ovaj svet, zajedno sa njegovim večnim zakonima, pretvori u prah i pepeo! …

 

Comments (3)