Tag Archive | "poezija"

Tags: , , , , , , ,

Jovan Jovanović Zmaj i Gabrijel Kostelnik

Posted on 08 May 2016 by heroji

Miloš Zubac

 

JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ I GABRIJEL KOSTELNIK

pesnička paralela: „Đulići uveoci” i „Umrloj ćerkici”

 

Sažetak:

U tekstu se daje poređenje zbirke pesama „Đulići uveoci” Jovana Jovanovića Zmaja s poemom„Umrloj ćerkici” Gabrijela Kostelnika. Osim na istim formalno-sadržajnim karakteristikama, akcenat je na životnom tragizmu oba pesnika, kao podsticaju za stvaranje značajnih književnih dela. I Jovan Jovanović Zmaj i Gabrijel Kostelnik bili su krupne ličnosti srpske odnosno rusinsko-ukrajinske književnosti, a potpuno su se posvetili kulturno-prosvetnom radu nakon porodičnih gubitaka. Otuda se ovde razmatra zajedničko iskustvo pretakanja ličnih tragedija u predani misionarski rad za narod i nacionalnu kulturu.

Ključne reči: Jovan Jovanović Zmaj, Gabriel Kostelnik, porodična tragedija, poezija

 

Neretko je najpotresnije stranice književnosti ispisivala tuga zbog gubitka voljenog bića. Pesnici, prozaisti i dramski pisci različitih kultura i jezika, artikulisali bi svoju bol i žal u književnu objavu koja bi ponekad i formalno i sadržajno bila umetnost prvog reda, a ponekad takvo delo kojem bi delikatnost motivacije i teme uglavnom obezbeđivala saosećanje i zanimanje čitaoca, bez obzira na stepen darovitosti pisca. S jedne strane, u pitanju je univerzalna kolektivna iskustvenost koja pronalazi utehu u srodnim tragičnim ispovestima, uobličenim u umetnička dela. Selimovićevim rečima, svaki je čovek uvek na gubitku, ili stihom savremene građansko-folklorne pesme – svako ima nekog koga nema. S druge strane, zagarantovana čitalačka pažnja mogla bi da korespondira i s čuvenim Tolstojevim opažanjem da je svaka porodica nesrećna na svoj način, a da sve srećne porodice sliče jedna drugoj. Koliko god to bilo etički problematično, tuđa nesreća jednostavno više zanima i gotovo magnetski privlači konzumente manje ili više vredne umetnosti, makar oni ne imali takvih iskustava u životu, nego što ih interesuje nečija sreća. Tako je u svagdanjem životu, tako i u raznim umetničkim žanrovima, a danas je svojevrsno legitimno voajerstvo prema ličnim tragedijama naročito eksploatisano u medijskom svetu.

Vratimo li se književnosti ‒ a ovde ćemo se baviti samo visokim pesničkim dometima ‒ najviše primetan u svetskoj literaturi bio je motiv mrtve drage, u rasponu od Orfeja, preko Dantea, Petrarke, Novalisa, sve do Vodsvorta, Meri Šeli, Poa i Bodlera, a u srpskoj književnosti kod Zmaja, Kostića, Disa i Miljkovića. Naročito je karakterističan za predromantičarski, romantičarski i tamnoromantičarski period. Dakako, primera ima neuporedivo više i ovo jesu tek ona opštepoznata mesta koja su s vremenom postala klasičnim književnim vrednostima. Motiv umrlog brata ili sestre javlja se češće u usmenoj književnosti. Motiv izgubljenog čeda, na koji čovek možda i najosetljivije reaguje iako je ovo najstrože uslovno rečeno budući da je gubitak svake voljene osobe jednako težak i ne dâ se izmeriti, ređe srećemo u književnim delima.

Upravo taj motiv doneo je srpskoj i rusinsko-ukrajinskoj poeziji neke od njenih najnežnijih i najdirljivijih stranica. Jovan Jovanović Zmaj napisao je „Đuliće uveoke” i zaveštao ih svom srpskom pokolenju, a Gabrijel Kostelnik dvojezičku poemu, većim delomna ukrajinskom, a manjim na rusinskom jeziku, „Umrloj ćerkici”. Obojica su bila ogromne ličnosti u kulturama svojih naroda. Obojica zakleti prosvetitelji i negovatelji narodnog jezika kao književnog – Zmaj na već utvrđenom tragu Vuka Karadžića, Đure Daničića i Branka Radičevića, a Kostelnik pobornik maternjeg jezika Rusina kao književne norme – lično je napisao prvu rusinsku gramatiku. Obojica rodoljubi kojima je sudbina kolektiva neretko bila preča od lične sreće. Prvi lekar, drugi teolog i sveštenik, obojica književnici s bogatim spektrom žanrova u kojima su se ogledali. Naposletku, obojica su imali po petoro dece i svaki je kao roditelj doživeo lične gubitke na kojima je sazdao izuzetne lirske trenutke.U uporednom čitanju ovih trenutaka, Zmajevih „Đulića uvelaka” i Kostelnikove poeme „Umrloj ćerkici”, biografski podaci neizostavan su kontekstualni i poetički element. Biografija i poezija prirodno se stapaju u jedno, jedno iz drugog proističu i jedno se drugome vraćaju.

A biografija kaže da je Zmaj nadživeo svoju decu, svih petoro, kao i voljenu suprugu Eufrosinu Ružu Ličanin. Deca su bila kratkog veka, sinovi Mirko, Sava i Jug, i kćeri Tijana i Smiljka, poživeli su svi skupa od tek nekoliko meseci, do najviše tri namirena leta, dok je bez Ruže Zmaj ostao u njenoj tridesetoj godini. Narod ga je zapamtio i proslavio kao porodičnog pesnika i poučitelja, više od svega, naklonjenog duši deteta, a upravo celu je svoju porodicu Zmaj izgubio u jednom neumoljivom nizu kakvom je nemoguće naći para u inače tegobnim i hudim životima srpskih pisacaiz devetnaestog i s početaka dvadesetog veka. Svojim najmilijima u spomen, napisao je knjigu u šezdeset sedam pesama, koja važi za jednu od najlepših u srpskoj književnosti.

Jovan_Jovanovic_Zmaj

Biografija takođe kaže da je Gabrijel Kostelnik u jednom teškom životnom trenutku ostao bez svoje prve kćeri, sedmogodišnje Svjatoslave, kojoj je posvetio poemu od dvadeset šest pesama, a kojoj se u svojim stihovima od milja obraćao kao Slavki. Iako je oninteresovanjem više gravitirao hrvatskoj romantičarskoj poeziji, Preradoviću i Vrazu, sasvim je izvesno da je znao za Zmajeve „Đuliće uveoke” i da su ga oni nadahnuli da i sâm, od sličnog bola i gubitka, napiše poemu izrazito srodnog duha i senzibiliteta. Gabrijel Kostelnik rodio se celih pet decenija posle Zmaja i kada je počeo da se zanima za književnost, a naročito kada je istrpeo lični porodični udarac, „Đulići uveoci” uveliko su bili čuvena književna činjenica i vrednost.

Gabrijel_Kostelnik

Jedan se gubitak s drugim ne može porediti i podatak da se Kostelnikova nesreća u slučaju srpskog pesnika bukvalno ušestostručila, ne označava kvantitativno šest puta teži tas na nevidljivom kantaru duševne boli. Ovde se može porediti jedino način na koji su dva značajna pesnika dvaju naroda reagovala na gubitke voljenih osoba ‒ može se porediti samo njihov vanredni stvaralački odgovor.

U toj dvostrukoj pesničkoj reakciji na istovetan podsticaj, dakako, ima dosta formalnih i motivskih sličnosti, uz jasnu tematsku podudarnost. Zmaj je „Đuliće uveoke” napisao kombinujući rimovane katrene sa strofama od više stihova, a jednako je u svojoj poemi postupio i Kostelnik. Međutim, „Đulići uveoci” jesu kolekcija pesama koje često mogu stajati i zasebno, iako ih sve veže isti fokus, dok Kostelnikove pesničke celine ne funkcionišu individualno i nadovezuju se jedna na drugu kao fragmenti istog, neprekidnog govora.

Zmaj se u svojim pesmama najčešće obraća voljenoj supruzi, te je kod njega na delu kombinacija motiva mrtve drage s motivom pogrebene dece, dok se Kostelnik u ispovednim slapovima stihova sasvim okreće svojoj kćeri.

Simbolika cveća postoji kao metafora smrti kod oba pesnika. Zmaj je razvija do statusa samog naslova, krsti svoju zbirku uvelim ružama, a potom se u versima vraća toj slici. Kostelnik u VIII pesmi smrt deteta poredi s preranim i nasilnim otkidanjem ružinog cveta. Iako i Zmaj u XXI pesmi, na jednom mestu, daje sliku cveća otkinutog iz vrta, već se ovde, u lirskom tretmanu istog simbola, oseća da dva pesnika u različitim valerima doživljavaju lične gubitke‒ Zmaj stišanije i pomirenije, s mnogo rafinirane tuge zbog uvenuća najmilijih, Kostelnik burno i nepomirljivo, s mnogo gneva zbog nemoći da spreči otkidanje najdražeg bića od života. Dakako, ovako oštre nijanse razumljive su kada znamo da je Kostelnik ispisao svoju poemu neposredno nakon smrti ćerke, bez emotivnog filtriranja i bolnog zrevanja koje dolazi jedino s godinama. Srpski pesnik je, s druge strane, „Đuliće uveoke” pisao s višegodišnjom distancom, te mu je i ton drugačiji (Već devet godina na ranama leže…).

Kostelnik, dalje, koristi metaforične slike koje se mogu naći i u srpskog pesnika. Zmajev orkan ljuti koji slama stogodišnji hrast u XXI pesmi odgovara Kostelnikovom olujnom vihoru koji obara drvo iz III pesme. Kontrast raskošno lepe prirode i pustoši zbog ličnog gubitka javlja se takođe kod oba pesnika ‒ kod Zmaja u XXV „uveoku”, kod Kostelnika u XII pesmi.  Reč je o tipskim metaforama koje dolaze iz konflikta drevnog osećanja jedinstva prirode i čoveka sa osećanjem raskida te povezanosti nakon nečije smrti, a koje su manje-više opšta mesta u romantičarskoj poeziji. Takođe, za romantičare su uobičajene slike utešnog sjedinjavanja pesnika s voljenima posle njegove smrti i nalazimo ih kod obojice.

Zmaj u prvoj pesmi peva o zagrobnom susretu s celom porodicom:

Kroz smrt samo valja proći,

Pa ću s’i ja s njima sliti,

Ako l’ tamo nema ništa?!

‒ I tad ćemo jedno biti.

Kostelnik u XXV pevanju jednako veruje u ponovno sretanje s ćerkom nakon njegovog zemnog počinka:

A jednom ćeš se pred nama stvoriti

kad ostavimo svet mi dušom svojom,

i tada ćemo s tobom govoriti –

kada sretnemo se s večnošću tvojom!

Naročito su dirljive podudarnosti koje govore o tome kako se oni kojima su pesme posvećene određuju prema bliskoj smrti. U oba slučaja, pesnici se poklanjaju njihovoj pomirenosti s Božjom voljom i uočavaju nedokučivi znak razumevanja tajne života i smrti na licima svojih najmilijih. Spremnost njegove smrtno bolesne drage za volju svevišnjeg, Zmaj ilustruje stihovima V pevanja:

Ponude nose majka i seja,

– Ona s’ nasmeja.

Bi li da vidiš proletno cveće?

– Pa ni to neće.

Da šta mi hoćeš, patnice moja?

– Hoću da bude Božija volja.

U IX pesmi, Kostelnik usred uzburkanog dijaloga s Bogom primećuje da njegovo dete na samrti prozire tajnu večnosti, koja je njemu kao roditelju još nedohvatna:

Dok zborih ja s Bogom, u trenu tom

ti si se čudno u bolu smeškala –

čiju već tajnu tada si gledala?

Kako Duh božji, obuzetu snom,

budi te, zove i u božju slavu

stavlja ti nebeski venac na glavu…?

Ova je tajna mesto na kojem oba pesnika priznaju poraz u pokušajima da razumeju smrt voljenih. Na koncu VII pesme, Kostelnik poneseno peva apostrofom:

O, tajno večna! Ti tajno skrivena!

Moć ljudska pred tobom je premalena!

S druge strane, srpski pesnik u slici orkana iz XXI pesme personifikuje božju silu koja naizgled mahnito ruši sve pred sobom, dok se jednom konačno ne umiri i ne obrati čoveku:

Što to činiš – pitali ga,

Kad je klonô, pa se stišô…

„Ko bi čuo moju tajnu,

Taj bi s mesta suma sišô!”

Kada se skloni pogled s formalno-sadržajnih karakteristika, čitaocu se nameće jedno suštinsko opažanje koje nas donekle vraća na uvodna razmatranja i na spontanu potrebu da se iz bezbedne daljine saosećajno posmatraju i analiziraju nečija tragedija i način na koji patnik odgovara na nju. Naročito kada je reč o književnim delima koja jesu objavljena za života pesnika, samim tim i namenjena čitaocima koji su pozvani da podele tugu s pesnikom. Ni ovde se ne može izbeći biografija. Jovan Jovanović Zmaj bio je u građanskom životu doktor medicine, a Gabrijel Kostelnik doktor teologije i sveštenik.Već su njihovi profesionalni pozivi razlog da se iz posebnog ugla sagleda kakav su gubitak imali da istrpe. Prvi je kao lekar nemoćno morao da posmatra kako mu nestaje šestočlana porodica. Nije mogao nikoga da isceli svojim medicinskim znanjem. Drugi je kao sveštenik morao da se pomiri s gubitkom kćeri i nije mogao da joj pomogne ni molitvom ni molbom, niti pretpostavljenim prisnim odnosom sBogom. Imajući ove polazne tačke u vidu, izrazito su zanimljivi različiti načini na koji su dva pesnika reagovala na teške životne gubitke. Naizgled neočekivano, Zmaj nema gneva na Boga, čak daje pitome verske slike u pojedinim pesmama iako se to od jednog prosvetitelja i lekara ne očekuje. Ako je i bilo besa s početka, s godinama se preobrazio i sazreo u postojanu, „prečišćenu i uzvišenu tugu” koja pesniku oplemenjuje dušu i rađa veliku poeziju. Toliko se pesnik sprijateljio s tugom, da se praktično venčao s njom i ne želi da je se odrekne. Njegovi „Đulići uveoci” ispunjeni su gotovo svetačkom ljubavlju i dubokim razumevanjem i rasuđivanjem koje nikoga ne krivi za lični životni usud. Zmaju nasuprot, Kostelnik grmi na Boga i poput starozavetnog Jova dovodi u pitanje „smisao Božjeg uređenja” i „razum Proviđenja”. U velikoj duševnoj buri, on niže primere onih koji bi pre trebalo da umru, starih, bolesnih i obogaljenih koje vidi na svakom koraku i pita se „što jame grobne nisu njih uzele”. Dabome, Kostelnikova rana je još sveža, a Zmaj progovara s celim godinama odmaka od lične nesreće. Takođe, Kostelnikova srdžba na Boga posve je razumljiva budući da je Bog njegov vrhovni normativ od koga očekuje sreću i zaštitu za svoju porodicu, kome se nada i koga voli svim srcem. Bogu se u potpunosti posvetio birajući svešteničku službu. Otuda razočaranje koje od njegove poezije čini potresno svedočanstvo o arhetipskom hrišćanskom padu u sumnju i krajnjem izbavljenju verom. Rusinski pesnik na koncu nalazi kakvu-takvu utehu i delimično pročišćenje u osećanju da je njegova voljena kćer zarad svoje detinje čistote pozvana u nebesa, među anđele, kao čuvar i zastupnik porodice, da je njoj smrt nagrada, dok oni koji su živi ostaju po nedohvatnom Božjem naumu da se muče u ognju i beščašću dvadesetog veka.

Naposletku, oba pesnika transformišu svoju bol u inspirativnu poeziju za pamćenje, a od tuge zbog smrti voljenih bića podižu lične zadužbine svojim naraštajima. Lišeni prisustva najmilijih, obojica daju zavete kolektivu.

Tako Zmaj napočetku „Đulića uvelaka” peva:

Evo venca tužna cveća,

Koj’ sam tebi počô viti,

A venac se šire spleo

Sve vas može zagrliti!

Ne mogu ga u vis bacit’ —

Pa nek stoji iza svega

Međ Srbima kao spomen

Mog života i vašega.

A na kraju zbirke, on razvija istu ideju sveljudske ljubavi kao smisla svog daljeg života, pri čemu naročito apostrofira decu:

Sad često u snu čujem

Dečice moje glas:

„Gde god je Srpče koje,

Ljubi ga, radi nas!”

I čitav vrt se stvori,

U njemu cveća šar, —

I ja po vrtu hodim

I berem cveće, star.

Pa vijući umrlim

U spomen neven splet,

Čini mi s’ kâ da grlim

Ceo budući svet.

Na drugoj strani, Kostelnik, u epilogu pesme „Umrloj ćerkici”, ispisuje ovo obećanje svom rodu:

Oh, vidim, opet moram biti zvono

što gorom, dolom širiće svoj glas

kroz pesme daleko zvoniće ono,

u svakom domu će, u pravi čas,

brisati suze svim ljudima…

Tako zvono utehu daje svima,

a sebe razbija svojim zvucima.

I doista, Jovan Jovanović Zmaj i Gabrijel Kostelnik živeli su posle ličnih tragedija poput misionara, svaki na svoj način, predani narodu kao što su bili posvećeni porodici. Zmaj je među Srbima postao sinonim nacionalnog pesnika i dečjeg saveznika, rodonačelnik poezije za decu kao samostalnog književnog žanra, bezmalo svakom detetu roditelj, vaspitatelj i podrška, a Kostelnik utemeljitelj i reformator jezika i književnosti vojvođanskih Rusina, autor prve zbirke pesama, prve drame i prve gramatike rusinskog jezika, duhovni i nacionalni vodič. Razapet između dve konfesionalnosti i dve crkvene orijentacije, Kostelnik je imao da doživi još jedan, konačan udes, ali o tome ovde neće biti reči.

Jovan Jovanović Zmaj i Gabrijel Kostelnik bili su kulturni gorostasi, svako u svom dobu, u svojoj sredini i u svom narodu. Obojica su proživela punu meru životnog tragizma, obojica uzrasla do univerzalnih književnih veličina. Dakako, o srpskom pesniku zna se neuporedivo više jer je on odavno postao široko prihvaćena vrednost srpske i južnoslovenske književnosti. S Kostelnikom je drugačije, ne samo zato što je njegova kontroverzna verska angažovanost i danas predmet spora između Rusa i Ukrajinaca. Kostelnikovi tekstovi, književni koliko i teološki, tek imaju da se pročitaju i tek treba da budu adekvatno vrednovani. Rečju Julijana Tamaša, vreme radi za njega.

Neka ova skromna paralela između dva pesnika bude mali prilog tom vremenu.

 

 

Literatura:

Dr Gabrijel Kostelnik: Poezija i proza, Društvo za rusinski jezik, književnost i kulturu, Novi Sad, 2013 (prevod pesme „Umrloj ćerkici” na srpski: Julijan Ramač)

Jovan Jovanović Zmaj: Đulići i Đulići uveoci, Matica srpska, Novi Sad, 1965.

Aleksandar Lešić, Marko Bumbaširević: Jovan Jovanović Zmaj, pesnik i lekar, sto godina nakon smrti, „Srpski arhiv za celokupno lekarstvo”, Srpsko lekarsko društvo, 2004, vol. 132, br. 7‒8.str. 277‒280.

Havrijil Kosteljnik: http://www.istorijskabiblioteka.com/art:havrijil-kostelnik

Julijan Tamaš: Najlepše je biti Rusin u Bačkoj, intervju za Radio Slobodnu Evropu, http://www.slobodnaevropa.org/content/transcript/824841.html

Summary

The article deals with the comparison between the famous book of poetry „Đulići uveoci”, written by Jovan Jovanovic Zmaj and the poem „Umrloj ćerkici”, written by Gabriel Kostelnik. In addition to the same formal and content-wise characteristics, the emphasis is on the elements of tragic lives of both poets, as an incentive for the creation of significant works of literature. Jovan Jovanović Zmaj and Gabriel Kostelnik were major figures in Serbian and Ruthenian-Ukrainian literature, completely devoted to the cultural and educational work after suffering great losses in their families. Therefore, this article elaborates the common experience of translating their personal tragedies into their missionary work dedicated to the nation and national culture.

 

Key words: Jovan Jovanovic Zmaj, Gabriel Kostelnik, familly loss, poetry

Comments (2)

Tags: , , , , , , , ,

Između olovnih reči i ćutanja

Posted on 15 February 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

IZMEĐU OLOVNIH REČI I ĆUTANJA

 

Nova knjiga Dragana Jovanovića Danilova (1960), zapaženog pesnika srednje generacije (i jednako uzbudljivog prozaiste i esejiste) pod zagonetno/provokativnim naslovom „Simetrija vrtloga“, sazdana je od pedesetak pesama razvrstanih u cikluse „Vrtlog“, „Olovne reči“, „Ludi vodopad“, „Naša deca“, „Seoba ruža“ i „Ušteđevina“. Na početku knjige stoji, izvan ciklusa, pesma „Simetrija vrtloga“ koja bi se znatiželjnom čitaocu, obzirom da se njen naslov podudara sa naslovom knjige, mogla učiniti programskom pesmom odnosno pesmom „ključem knjige“. Ukoliko bi, polazeći od ovakvog stava, čitalac nastavio da iščitava knjigu brzo bi zaključio da je u pravu ali i da nije u pravu. Jer pesnik u prvoj pesmi otkriva/postavlja nekoliko težišta repera oko kojih će se ostali stihovi u knjizi razvijati ali se ne ograničava samo na njih već se u nastupajućim pesmama otkrivaju i druge teme. Reč/reči, njihova značenja, moć i slabost u definisanju/određivanju misli/emocija/duševnih stanja i slutnji, prvo su (i centralno) problemsko žarište uvodne pesme i knjige. Za njim se, sledstveno, postavlja pitanje postojanja i opstajanja pesnika, onoga ko je i gospodar i sluga reči, njegove sudbine, govora ali i ćutanja jer „(…) ne podrhtava lišće / već to ja ćutim u svojim rečima.“ Danilov uvodom pesmom problematizuje i sam čin poetskog oglašavanja, „pevanja“; poetski subjekt/glas kazuje „Kao krtica, kopam hodnike u jeziku:“, potom taj, kome je reč temelj postojanja,  priznaje/tvrdi, u prvom stihu te prve pesme i prvom čitave knjige „Najtačnije reči izgovorile su senke!“ i „Sunčev dan je tako rečit, ali ćutljive / senke imaju poslednju reč.“ Poeta koji se oslanja na snagu reči spoznaće da „(…) ni reči utehe / ne mogu te zaštititi od stvarnosti.“ kao i da „srce je ono što nastane kada se ta / krvava reč iščupa iz rečnika (…)“. Time se odsecaju odstupnice romantičarskog sentimentalizma poezije i otkriva front direktnog sučeljavanja sa sirovom realnošću koja, istini za volju, nije lišena svojih zavodljivosti. Kao podupiranje tog stvarnosnog/verističkog tona već u uvodnoj pesmi se srećemo sa navođenjem imena Milana Šipke i Ivana Klajna za kojima će slediti imena Glena Gulda i Selme Hajek, nekolikih imena ulica i opština u Beogradu.

simetrija vrtloga_Danilov

            Ono što je naznačeno početnom pesmom širiće se i produbljavati „čvrstim“ stihovima/tvrdnjama sa usklikom na početku pesme „Čišćenje od reči“ (i više drugih) „Previše si pesama iz mene iščupao!“ za kojim će doći tvrdnja „Ne radim s rečima, ja se od njih čistim“. Pozicija lirskog subjekta/glasa u pesničkoj inkarnaciji bespoštedno se demistifikuje, raz-romantizuje pa se iza oblandi umetničke nedodirljivosti otkrivaju i demoni stvaranja koji muče pesnika ali i njegova fatalna neuklopivost/neusklađenost sa okruženjem i vremenom u kome živi, koja nije uvek kompenzovana dosezanjem željenih estetskih i intelektualnih visina. Na drugoj strani, pesnik je, i pre i posle stvaralačkih zanosa, ranjivo ljudsko biće sa uobičajenim prohtevima i problemima tela sred uobičajene urbane egzistencije. U postojanje između ispisivanja stihova uklinjene su mnoge trivijalne situacije, svakodnevne odluke, dileme i greške. Ponešto od doživljenog profiltriraće se u stihove ali će mnogo više ostati kao talog na ramenima pesnika, bića sa tananijim emotivnim i mentalnim sklopom, osetljivije i krhkije konstitucije. Otuda, neminovno, i sumnja u sopstvenu sposobnost umetničkog delanja, valjanost onoga što se napiše ali i u snagu alatki kojima se pesnik koristi jer on spoznaje da „Reči su preslabe za ono što im se poverava.“ („Čišćenje od reči“) što, sledstveno, vodi do sledećeg iskaza „Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih!“ (“Jutarnja pesma sa železničke stanice u Požegi”) te spoznaji da „Nema načina da se jasno kaže ono što se / želi reći, ništa ne jemči svemoć jezika.“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Konačno, ako su reči nemoćne i prevrtljive onda se pred pesnikom otvara paradoks jer „Govorim ti ovo da bih prećutao, otuda ti / slušaš ono neizgovoreno (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Ali, reč, razgovor, ispovest, pesma, konačno i misli, sazdani su od reči; one su, ma kako uboge bile, jedino sredstvo za komunikaciju sa drugim jedinkama ali i za spoznaju sveta u kome jesmo. Ma kako nemoćan bio pesnik i dalje piše pesme, bavi se tim “neskromnim poslom”; neke će stihove pojesti miševi, druge će ostati u kupeima vozova ili biti skriveni gavranu (Poovom?) ispod krila. A kako treba sa onima spasenim od drugih fatalnog usuda? „(…) pesme treba / bacati kao komade mesa tigrovima u kavezu,“ (“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”)! Od potištenosti i osećaja nemoći stiže se do siline zanosa, do osećanja važnosti onoga što se radi i ispunjenosti, opravdanosti sopstvenog delanja i postojanja jer “Živi su prolazni, a mrtvi večni / u svojim lavirintima koje ne čine / zidovi i zapetljani  prolazi, već reči / koje živi nikada neće izgovoriti.” (“Ono što vide mrtvi”). Sledstveno tome, ma kako kontradiktorno zvučalo, mora se, iako su reči slabe, govoriti/pevati/pisati stihovi da bi živelo!

Višestrukost/višesmislenost a ne jednoznačnost odlika je pesničkih slika u “Simetriji vrtloga”. Dileme i suprotnosti pretočeni su u sukobljene/suprotstavljene stihove iste pesme ili dijametralno različite vrednosne predznake istog pitanja u različitim pesmama. Kad se fokus pažnje/interesa poetskog subjekta od pitanja stvaranja proširi na njegovo okruženje, na mikro i makrokosmos jedne egzistencije naziru se obrisi sveta koji se dobrano poklapa sa našom sadašnjošću a ova, pak, jeste produžetak onih prošlih (i klica budućih). Neminovno se otvaraju dileme ljubavnog odnosa žene i muškarca, izazovi i iskušenja, nagrade i blagodeti koje nosi, od prvih zanosa do zrelosti veze, telesne strasti i duhovne ispunjenosti. Svaka od tih faza ima svoje “slasti” i “gorčine”, od privremenog pretapanja/ispunjenja u drugom do toga da “vremenom su se jedno u drugo pretočili / pa smrti neće ostaviti čak ni kosti.” (“Ostareli bračni par”). Mikrosvetu pripadaju i pogledi na decu, na kćeri koje odrastaju, na dileme stasavanja, uvođenja u “veliki svet” i usmeravanja na tom putu te na (ne)moć roditeljsku da shvate decu i deca shvate njih. Na razmeđi između ličnog i onoga što lično nadilazi otvaraju se dileme vere/verovanja u Boga, odnosa prema Njemu kao (ne)pojmljivom entitetu. I ovde su pesnikovi stavovi kontradiktorni, od potpunog priznanja Njegovog postojanja do poricanja istog. Zapitanost mislećeg, racionalnog bića i potpuna, bespogovorna predanost jednako su izazovne i uzbudljive pesniku, jednako ga mame.

Konačno, u pesmama koje su okrenute spoljašnjem (mada, naravno, ono što je sagledano izvan subjekta biva, u njemu, profiltrirano i tek tada pretočeno u reči) zabeleženi su prizori u rasponu od ratova i političkih događanja do svakovrsnih putovanja; oni su ispevani ili kao pretežno veristički zapisi (“Albanske neveste”) ili kao manje-više alegorijski  (“Gradonačelnik pustoši”) sve do vrcavih vragolija (“Pijana sova na Dorćolu”).

Danilov sred svih pomenutih rukavaca pesničkih vizija i interesovanja nastavlja da razvija i neke od svojih znanih motiva i tehnika. Tako se u nekolikim pesmama “pojavljuju” prizori (ili slutnje prizora) nagih mladih devojaka i žena odnosno žena lakog morala, što je mogući omaž inspiraciji likovnom umetnošću ali i sopstvenim ranijim pesmama. Prisutno je, u sloju metatekstualnosti, i pozivanje na dela klasičnih pesnika i filozofa ali i ukazivanje na jednog – golubara. No, ranija jezička bujnost i manirističko afektiranje sada su stavljeni pod znak pitanja; u pesmi “Zašto pesma nema reči?” najpre se tvrdi „Nekad je sve bilo previše dekorativno.“ a zatim zaključuje „Duge, barokne rečenice prošle su / i zaboravljene, pa se sad nameće pitanje: / zašto pesma nema reči?“ te „Nema razumevanja između mene / i očitog mog rasipništva negdašnjeg.“ (“U Veneciji nema vode”). Ova će (samo)kritičnost iznova postaviti krucijalno pitanje kako pisati pesmu (jer se pesnik ne odriče svoje neskromne rabote)? Jedan od ponuđenih odgovora je „(…) Kao i senke / sve moraš ostaviti nedorečeno. (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Zašto tako? Jer su reči slabe i u njih ne može stati sve što se želi, zato što „Nemam više reči koje će biti / više od otkucaja srca.“ (“Srce i dete”). Taj iskaz je priznanje i trijumfa i poraza poezije, njene slave, snage veće od života ali i nemogućnosti da ga trajno nadmaši. Ipak, ovaj iskaz potvrđuje neraskidivost poezije i života jer “Mrtvi su mrtvi zato što su iščupali / iz sebe sve reči koje bi ih mogle / proglasiti živim.” (“Ono što vide mrtvi”). Dakle, dok ima reči/poezije biće i života.

 

          Prikaz knjige „Simetrija vrtloga“ Dragana Jovanovića Danilova; izdavač Kulturni centar Novog Sada, 2014.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , ,

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

Posted on 04 July 2015 by heroji

Milica Vučković

 

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

 

Karanović Zvonko. Kavezi. Beograd: Lom, 2013.

 

Zatvorivši svoje ,,emotivno preosetljive junake“ u kaveze izgrađene od reči i tišine, Zvonko Karanović svojom poslednjom zbirkom pesama još jednom otvara pitanje inoviranja forme pesništva, ukazajući na to da poezija, kao i sam ljudski duh, ne sme da bude u funkciji reprodukcije poznatog. U svojoj imaginativnosti ona neprekidno mora da istražuje nova idejna prostranstva i oneobičene načine izražavanja, da rizikuje horizont očekivanja čitaoca tako što će ga ,,pozvati“ u eksperiment, u višestruke mogućnosti tumačenja pročitanog, od arhetipskog do psihofilmičnog.

Posredstvom opštih simbola (sunce, mesec, ptice, more, obala) i protkanim subliminalnim porukama, čitalac biva povučen u mistiku sadržajnog mraka, potom hipnotisan, da bi svoje putovanje dalje nastavio stopljen sa junacima ove romaneskne poezije i poput mesečara na žici iznenađujuće virtuozno hodao između ogoljene stvarnosti i fantazmorgičnih snova.

Kavezi kao naziv Karanovićevog hibridnog žanra odgovaraju hibridnosti života koji se odvija u kavezima na društvenoj javi. Nadrealne situacije iz narativnog poetskog toka sastavljene su od bezbrojnih elemenata realne surove stvarnosti. Na prvom mestu, kao najdominantniji element, jeste totalna dezintegracije jedinke, pa je srča identiteta ,,razbacana“ posvuda i kroz čitalačku identifikaciju zariva se u samo tkivo intimne pshičke realnosti. Upravo zato je samoća osnovna atmosfera koja vlada ovim poetizovanim pričama. Ali, to nije introspektivna samoća koja vodi razrešenju, već samoća samoće, usamljenost udavljena u sopstvenoj dezorijentisanosti, ravnodušnost kao poslednji i konačan stupanj odustajanja od nezapočetog.

Karanovićevi junaci žive u izolovanim kavezima u kojima se kao na filmskoj traci ređaju zagonetni dekonstruktivni mikro događaji. Na trenutke se čini kako su oni do te mere složeni da u sebi sublimišu sve socijalno-individualne krize, pa i one koje se nalaze na rubovima svesti, dok u nekom narednom momentu izgledaju kao dešavanja praznine, okretanje bubnja prazne veš mašine, tamni ponor ,,nepodnošljive beline“. Zbog toga je i diskretno prisustvo ironijskog konteksta bilo neizbežno da se opiše neboder ljudskih kaveza, uredno poređanih u sveopštem egzistencijalnom haosu.

Ne samo naslov zbirke, već i naslov svake pojedinačne pesme u prozi, izaziva vizuelizaciju dovoljno jaku da čitalac sam može da smisli priču. Naslovi su moćni pokretači čitaočeve mašte koji razgranavaju asocijativnost ka ushićenom odgonetanju misterioznog.

Misterioznim detaljima Karanović je svoje pesme iz Kaveza učinio intrigantnim, a takođe je njihovim povezivanjem u celinu pomerio granice pesničkog žanra na tromeđu pesma-priča-roman , pa se tek čitanjem zbirke uviđa da se od početka do kraja prepliću i mrse događaji, da se ono što se u jednoj pesmi pojavilo kao jedna slika, u drugoj pesmi pojavljuje sa manjim ili većim modifikacijama u drugačijem kontekstu, što omogućuje čitaocu da na svoj osoben način bira kako će graditi hipotetički roman od pesama-odeljaka ove knjige.

U pesmi Zapisi iz srećnog doba izvesni Žak, lik koji je taj nadimak dobio oponašanjem svog uzora Prevera, pojavljuje se kao pesnik koji bi da novopristiglom u psihijatrijsku bolnicu pročita svoju novu pesmu, a koga ta pesma podseća na nešto što bi uporno hteo da zaboravi, dok u Prozorčiću za ventilaciju saznajemo da je Žak bio propali pesnik pun entuzijazma koji je verovao da će ,,emocija spasiti novu literaturu“, strpljiv da se bori ,,sa mrzovoljom ljudi spram poezije“, ali ga je njegova ,,depresivna, hladna, proračunata“ žena provocirala i dovodila do očaja, zbog čega se odlučio da je ubije. Žak je i onaj koji se mešao u Njegove poslove i unosio ,,previše uzvišenosti“ u poeziju, on je očajnik koga su emocije pregazile, krivac za ono što je zadesilo ostale.

karanovic_kavezi

Iako se lako može učiniti da postoji mnogo više likova koji prolaze kroz ove roman-pesme, zapravo ih je samo dva: žena i muškarac, dopuna i opomenent jedno drugome na svim ravnima postojanja, dva glavna principa kao dve ose oko kojih se rotira i sam univerzum. Budući da su ta dva principa ugrađena u svako biće pojedinačno, moglo bi se tumačiti da postoji samo jedan jedini junak, postmodernistički iskušenik, čuvar vlastitog kaveza, anonimni otpadnik društva. Taj junak je istovremeno i antijunak koji osećaj za svoje postojanje čini konfuznim i degeneriše stabilnost opstanka. On je svako od nas, on je svi ljudi.

Shodno tome, ostali likovi koji se pojavljuju na Karanovićevom poetskom ,,ekranu“, odraz su u ogledalu, susret sa otkinutim komadima sebe koji lebde u kavezu bez prave čežnje za integracijom i žudnje za slobodom. Efekat ogledala daje dimenziju horor delirijuma poetskom pripovedanju, pri čemu depresija i malaksalost određuju putanju posrnuća za koju se, linijom manjeg otpora, odlučuju oni neodlučni i obeshrabreni.

Iluzija u odlučnost i posedovanje cilja sa mekom ironijom prikazana je u četiri pesme naslovljene ,,Cilj“ (I, II, III i IV), gde lirski subjekt (ona) polazi prema objektu svoje odlučnosti, da bi cilj počeo njoj da se približava i najzad je ,,nekako pronašao“, a ispostavlja se da je cilj ništa drugo nego ,,blistavo sečivo po njenom telu“.

Misteriozne smrti, nepoznate opasnosti, napadi ludila i šizofrenije, haluciogene slike – načini su na koji se završava najveći broj pesama ove zbirke, a njihovi počeci su često vezani za ležanje i posmatranje, za nepokretnost ili prividnu pokretnost, za arogantne dijaloge ili susrete u magnovenjima. Mesta dešavanja su najrazličitija: to su plaže, autobusi, bolnice, osmatračnice, kancelarija, stanovi puni nemira, nenaglašenih senki, eho-razmišljanja. Pesnikovo poigravanje motivima, simbolima, likovima i prožimanje događaja, stvara potpunu ili polu sablasnost, približavajući mesta radnje snovima ili transu. Ne može se tvrditi da li junaci sanjaju, umišljaju ili stvarno doživavaju sve senzacije, jer se ne zna ni da li su uspavani, opijeni narkoticima ili samonicijativno i svesno biraju takvu percepciju stvari. Najzad, ta razlika postaje zanemarljiva, pa i nebitna pred kompleksnošću tema kojima se pesme bave i snagom lucidnosti kojom se slike pretapaju jedna u drugu, astralno u materijalno, život u smrt, smrt u igru, igra u rešetke.

Svet koji u Kavezima okružuje ženu i muškarca, to preegzistencijalno Jedno, svet je egocentrizma, manipulacija, samoobmane i krize. Karanović u pesmi Mrtvi, lutke, usamljenost opisuje da je taj svet postao ,,izbezumljena pegava tinejdžerka s obilnom menstruacijom“, ,,svet koji izgleda drugačije kada ležiš u lokvi sopstvene krvi“ (Plaže). Lirski subjekat to zaključuje dok menja televizijske kanale u nedostatku komunikacije sa živim ljudima. Zaključuje da nema sa kim da razgovara, osim sa mrtvima koji ponavljaju ,,jedne te iste stvari“. Mrtvaci kojima je okružen umrli su pre fizičke smrti. Oni koji se osećaju živima, osećaju problem godina: junakinja sa petnaest sebi je već stara, ,,gomila proteina koja se raspada, meso koje truli, buduće đubrivo“. Lift u koji ulazi (Počinje da vrišti) ima simboličnih petnaest spratova: lift je kavez iz koga bi da što pre izađe, dok u narkotičkom tripu ,,umesto mrtvih ptica u ogledalu ponovo vidi sebe“. Broj trideset i tri čest je u pesmama: sedamanestogodišnjakinja koja gine u saobraćajnom udesu (Manekenka) ima tetovažu sa ovim brojem. Onoj kojoj je bio trideset i treći rođendan (Depresija) ,,svaka minula godina činila joj se kao planina koju je jedva savladala“, i te noći pada u san u kome tumara pustinjom dok se ispred nje isprečavaju zidovi. Ova je pesma jedna od onih u kojoj Karanović provocira religijsku simboliku.

U pesmi Bog Sunca junak se sreće sa Bogom Sunca koji ,,nije onaj momak kome su podigli hramove“, već je to žaba koja govori o jednostavnoj misiji postojanja, a ona glasi: spasiti nekog, barem jednog. Ali i pored neprekidne zvonjave mobilnog telefona, junak ne može da se pomeri i javi, jer i on je taj koji spas čeka. Ona koja je ceo život videla već u petnaestoj i shvatila da nema ničega ovde, ,,samo patnja i agonija“, otvoreno saopštava: ,,Ja sam morala da se snađem. Za ostale me baš briga.“ (Život u stezniku) Staro je pravilo: onaj ko ne može spasiti sebe, ne može spasiti ni druge. Sebičnost je dovedena u preispitivanje onoga što njena definicija označava. U savremenom svetu čak i pojmovi imaju svoju krizu identiteta (krizu značenja), a preko njih i sve što se tim pojmovima želi da saopšti, u šta spada i traganje za onim što nam nedostaje i slobodno iskazivanje Sopstva.

Diskurs identiteta u savremenom dobu nalazi se na marginama, tamo gde je prognana suština, a u centar su došli ,,bog novca“ i ,,bog mesa“, bog koji ne voli nadljude, ,,slepi miš“, ,,devojke napućenih usana“, bestseler knjige, ceo onaj ,,pejzaž“ iz pesme Malaksalost. U Karanovićevoj knjizi je diskurs identiteta centralan. Težnja da se uspostavi identitet i konektuje se na svrsishodnost prikazana je kroz čitalačku težnju da prespoji sva ona lica i naličja muškog i ženskog ,,ja“ iz pesama ove zbirke i da kroz identifikaciju sa njima doživi vrstu misaonog napuštanja kaveza, jer samo se kreiranjem svom apsurda može prevazići nametnuti apsurd.

Dakle, potraga za identitetom podrazumeva i potragu za nekom idealnom polovinom, koja je otežana time što i u realnim okvirima, kao i u pričama iz ,,Kaveza“, muškarac i žena menjaju lutaju po pozornici sveta menjajući samo maske, odbacujući arhetipove, prihvatajući predrasude. U pesmi Emotivno preosetljivi junaci kroz intervju novinarke sa piscem dotiče se tema ljubavi. Pisac je prototip materijalističkog umetnika opterećenog imidžom, slavom i novcem, koji vozi nemački automobil i posećuje spa centre, a ona svoje razmišljanje o njegovom egocentrizmu i svojoj bednoj plati prekida onda kada joj se polomi veštački nokat. Na pitanje hoće li početi da piše o ljubavi, on negira, pripisajući ljubavi status ,,efemerne stvari“, jer ovaj svet može bez ljubavi, ali ne može bez mobilnih telefona i interneta.

U nekim drugim pesmama pojavljuju se dvoje koje razmenjuju pisma: on je romantik, ona ga smatra naivnim. Nudi joj da je spase od rezanja vena, predlaže joj da ima decu, uverava je u postojanje neke više sile. Žena u tom njegovom oduševljenju vidi slabost, ali i čestitost. Uloge su obrnute u odnosu na naviknute parametre: muškarac željan nežnosti, žena je praktična, usmerena na telesno, mačo ponašanja.

Spojeni dvoje bivaju u pesmi Beskrajno leto. Oboje su zaneseni literaturom. ,,Borili su se za sećanja, svako na svoj način. Zaputili su se u literaturu i našli se zarobljeni beskrajnim letom.“ Samo prolazno bi se njemu javila pomisao da treba pokleknuti pred trendom sticanja novca, ali bi se brzo vratio pisanju. ,,Čitao joj je pesme od kojih se podmlađuje koža“, na plaži gde su ležali dok je dolazilo sve više sveta. Plaža (obala) nisu redak simbol koji se javlja u ovoj zbirci. Mnoge staze vode pored mora. More je simbol podsvesni, onostranog i beskrajnog, ono u što nas potapa i ono što nas uznosi do nekih novih obala.

Slobodu potvrđuje i prisustvo drugih simbola, od kojih su ptice najupečatljivije. Prisustvo ptica nekad donosi poovsku jezu, a nekada podseća na Harmsov stil apsurda (Tata-ptica je upalio sveće). I sama pojava Pticolike i njoj adekvatnog partnera (Žicolikog), koji se oglašavaju u Prologu i Epilogu, potvrđuju važnost ovog opšteg simbola koji u Kavezima dobija i specifičan karakter.

I konačno, Karanovićeva zbirka može se čitati i kao svojevrstan pesnički manifest, ukoliko poeziju ne shvatimo kao formu literarnog izražavanja nego kao filozofiju življenja, duboki duhovni poriv da na svet gledamo iz svog a ne tuđeg uma, smelost da se otisnemo u neistraženost.

Comments (2)

Tags: , , , ,

Kalamburi „mudre šekspirovske lude”

Posted on 22 May 2014 by heroji

Ilija Bakić

 

Kalamburi „mudre šekspirovske lude”

Ogden Neš: Štihovi, knjiga koju ni(je) prekrila prašina

U FOKUSU

Poezija, ta Kraljica Literature, ima bezbroj lica – krhko, tanano, brutalno, prozračno, višestruko, ezoterično, trivijalno, ozbiljno ili smešno… Svako od tih lica skriva izazove i otkriva razne nivoe stvarnosti, materijalne i duhovne. Jedno od najveselijih, najvragolastijih lica Poezije XX veka definitivno je ono Ogdena Neša (1902–1971) koji je, u preko petsto pesama „lakog stiha” sabranih u 14 knjiga, sagledavao svet u kome živi sa svih strana i iz svakojakih položaja – ali uvek sa zdravim, šeretskim osmehom na usnama. A kad nije pisao pesme Neš je dobro rasploženje širio uživo, na predavanjima studentima i ostalim čitaocima. Kvalitet njegovih subverzivnih dela prepoznat je i od mrgodnih akademskih krugova, te je Neš svrstavan u najozbiljnije antologije poezije. No, nezavisno od zvaničnih časti uvek su mu važni bili poštovanje običnih ljudi i njihov široki smeh.

nash-ogden

Ime Ogdena Neša na ovim prostorima nerazdvojno je vezana za ime Dragoslava Andrića (1923–2005) koji Nešovu poeziju nije preveo već – prepevao uspevajući da dočara vrcavost, višesmislenost i vragolije originala. Ovo je značilo odustajanje od doslovnog prevođenja, ulazak u duh pesama i njihovo preslikavanje u drugi jezik i kulturu, odnosno definitivno uvođenje žargona u „lepu književnost”. Srećom po Neša i sve nas, Andrić je dorastao svim tim izazovima pa su njegovi prevodi majstorija ravna majstoriji originala. Od prvog izdanja „Štihova” 1969. godine, upoznali smo jednog vragolastog autora i jednako takvog prevodioca.

 

REČ KRITIKE

„Štihove” čine šaljive, podrugljive, pomalo (pa i više od pomalo) cinične pesme o Velikim istinama i običnim stvarima i ljudima. Neš svoje pesničke egzibicije i kalambure započinje već naslovom pesme za kojim slede stihovi – sa finim rimama – u kojima se prvo govori o opšteznanim činjenicama i istinama koje se stavljaju pod znak pitanja i time se njihova neprikosnovena uverljivost povija pod udarcima smeha. Pesnik potom „iz rukava izvlači keca” odnosno pominje nekoga kome se desilo ono što, po gornjim Velikim istinama i Mudrostima, nikako nije moglo niti trebalo. Ali, kaže pesnik, baš jeste. Finale pesme jednako je veselo i vraglasto, bez preteranog pametovanja jer, Neš, u suštini, nije cinik, mrgud i mizantrop. Pre bi se moglo govoriti o velikom altruisti koji poštuje „malog čoveka” opkoljenog zahuktalom civilizacijom, čoveka koji voli da po malo (i malo više) zabušava i lenčari, uživa u životu i svim slastima koje donosi. Taj obični, anonimni pojedinac nema prevelike duhovne potrebe. Cilj mu je da se zabavi i razonodi, od mnogo razmišljanja boli ga glava pa je zato ne koristi često.

Nešova poezija ne iscpljuje se u pukim „lakim stihovima” jer je to suviše lako za njegov talenat. Pesnik niti može niti hoće da odoli iskušenjima da se poigrava situacijama i rečima, njihovim različitim značenjima koja lako menjaju i izvrću smisao nekog stiha. Ova produžena dejstva „štihova”  dodatno su zadovoljstvo neminovnih naknadnih iščitavanja pesama jer je smeh zdrav i zarazan, mada, u Nešovim pesama, podstiče na razmišljanja o teškim dilemama viđenim sa one vedrije strane. Tako ovaj pesnik koga su nazivali „nasmejani filozof”, „razdragani humorista”, „mudra šekspirovska luda” i „Volt Vitmen u delirijumu” postaje i ostaje pesnik za sva vremena.

Comments (2)