Archive | November, 2015

Tags:

Propovednici s periferije

Posted on 29 November 2015 by heroji

Dušan Jovanović

Propovednici s periferije

 

ISIJAVANJE

 

Dan luči bljutav i iscrpljujuć vazduhpun prašine i mutne svetlosti koja pritiska neprestano. Asfalt svakim korakom uzima sve više, ulice pište neprijatno od pomešane buke.

Dve figure isijavaju od dana i odmaraju se u dnevnoj sobi stana u jednoj staroj sivoj betonskoj zgradi. Zgrada povremeno, na trenutke, avetinjski nestaje, trepereći tada poput pokvarene neonske reklame.

 

„Krećeš se mahnito po sobi,tamo-vamo, nepravilnim putanjama. Granice ti postaju mutne, stapaš se s vazduhom kroz koji prolaziš”, reče osoba čija je svetlost isijavala u linijama, koncentričnim krugovima i spiralama i koja je sebe nazvala„1”,osobi koja je jurcala kroz stan i čija je svetlost isijavala u hiljade malih erupcija, strujanja i kovitlanja i koja je dala sebi ime „A”.

 

Osoba „A”se potom zaustavi,prestrojivši time sve svoje kretanje u svoje oči, pogleda naelektrisanim pogledom osobu „1“i odgovori:

„To što isijava iz mene i što ti se prikazuje kao strano i haotično, jeste kuljanje jakih napona.

Ja sam samo snažan provodnik, vrtlog i strujanje unutra vrtloga i strujanja. Neprestano pogađan okolinom, prizorima, gestovima, ponašanjima i rečima koje se survaju daleko u dubinu, ostavljajući za sobom blešteće tragove koji odzvanjaju i rezbare unutrašnjost,a potom se raspršujukao eksplozije. Ali pritom ne zatvaram sigurnosne poklopce, nego pustim da se sve to raširi, razlije i ispogađa svaki delić. Nakon toga, gledišta su neizmerno složenija, raznolikija i stalno se obogaćuju. To je opijenost neiscrpnim bogatstvom svega što postoji i protiče.”

 

Osoba „A”se zagleda kroz prozor u nebo i nastavi:

 

„Nedostaju mi udari gromova…u poslednje vreme u ovom provodniku ništa ne grmi…samo sevaju munje… Sveje ustajalo iako se stalno menja i usložnjava. Sve radi bez većih smetnji, dok se postepeno razgrađuje i fragmentira.

Nedokučivo i svevideće oko i dalje drži sve čvrsto zauzdano pod svojim pogledom iako je mrtvo. Ono se neprimetno provlači svuda, živi svoj mrtvi život gajeći nas na njegovom tlu koje se raspada i crpi nas da bi usporilo svoje truljenje.

Pogledaj! Nebo je izdeljeno geometrijskim linijama koje plavičasto sijaju. Ono naređuje gradu koji kao utvrda stoji čvrsto na zemljanoj kugli. Grad je prelep, prebogat i premoćan, okružen geometrijskom sferom. On je pustiosvoje šipove, cevii kablove duboko u zemlju, razgranao svoje mreže, kamere, antene, satelite, oružja i ušao u skoro sve pore zemljane kugle. Grad se stalno širi zajedno s nebom, postepeno, svuda i uz sjaj.

Nebo je popucalo baš po tim geometrijskim neonskim linijama i nešto drugačije sija iza tih neonskih pukotina.. Nebo  je popucalosvuda po linijama…mada i dalje suvereno vlada gradom.

Svet je raspršen na hiljade snova i priviđenja, oni su se razlili svuda po svetskom koritu, prepliću se, potiru i ulivaju jedan u drugi…Ali je i dalje sve čvrsto povezano protokom koji je konstantan i zatvoren unutar otelovljenih snova svevidećeg nedokučivog oka čiji su naslednicivrhovni ubirači plodova prinudnog radai bistre glave kojima je sve u proračunavanju. Njihovi otelovljeni snovi su neupitno sveprisutni i dominantni. Oni su obložili korito, popločali tlo i podredili sve drugenove, prilagodili ih i utelovili ih u kolektor u koji se ulivaju i izlivaju svitokovi.

Taj moćni kolektor, ubirač ubirača, jednačina svih proračuna, jeste ono u čemu smo, u čemu se krećemo, ono što se uzima kao tlo, kao Jedno naspram mnoštva.

Tlo je razgradivo, ono izigrava večnu postojanost.Jedno nikada nije Jedno.

Temelj je privid koji stoji ukočen pred svojom granicom i ne želi da putuje dalje i dublje.

Ono što zovemo prividom je igra mnoštva, stalna promena, oruđe kojim se krče i grade putevi unutar onoga što smo nazvali haos.

Putevetreba stalno širiti, usložnjavati i umnožavati.

Granica je trenutni predah. Temelj je postao umor, on jepostao grobno mesto stvaralačkihnapona.

Kako da se razgradi to korito, kako razgraditi te velike snoveo večitoj kolevci, o nagradi i kazni, otimanju i podređivanju, o savršenom funkcionisanju.

Ja sam za sada samo provodnik, a želim da strujim u vodama kojeće silovito uleteti u pukotine i urušiti temelj temelja, a takve vode tek treba da nadođu. Za sada samo strujim u vodama koja ulazi u pukotine temelja i razgrađujem ga pomalo. I temelj je takođe tečan onoliko koliko mu je nužno, on stalno motri,cementira i zatvara pukotine ispumpava vodu i preusmerava u cevi.

Zato mi nedostaju udari gromova, vodenih gromova koji se polako sakupljaju u dubinama. Svaki tok preusmeren u cevi potiskuje svoje eksplozivne napone i usmerava ih u dubine. Svi ti naponi se prepliću, sudaraju i umnožavaju.

Udari gromova neće se desiti na jednom mestu. To će biti prodiranje u pukotine sa svih strana i trenutak kada će tokovi teći pukotinama poput lanaca omotanih i prožetih svuda unutar i oko utvrđenog grada i on će se pod pritiskom urušiti.”

 

Osoba „1“se nastavi: „Vidim te kako se uvijaš unutar sebe i zatim izvijaška napolje u prasku rascvetavajući  pri pritsku erupcija,pucajući na nebo poput topovske cevi.

Ponebu se preliva metalno stelt-oko koje je neverovatno brzo i efikasno. Ono se kreće prelivajući se po nebu, a unutar njega su ljudi koji kontrolišu moć utvrđenog grada. Onipažljivo prate šta se dešava dole, apodunutar oka je kao od žive i stopala su im stopljena s podom po kojem se sa lakoćom kreću.

Zrače kao sveci na ikonama, stojeći unutar zenice oka, okruženi njom kao nekom kupolom svetog hrama.

Sanjao sam ih i tako sam se kao nevidljiv špijun ušunjao kod njih posmatrao ih i slušaošta pričaju. Prvo mi je pažnju zaokupio jedan krupančovek, gordog i hladnog izraza.Gledao je u ekran koji je prikazivao zemljanu kuglu i pratio statistike i izveštaje koje su se vrtele po uglovima ekrana. Potom je pročistio grlo, i svi su skrenuli pogled sa ekrana na njega, iščekujući zaključak. On i dalje nije skidao pogled sa statistika i izveštaja, samo je izustio: ,Svi sektori i sfere su pod kontrolom. Tokovi se neprekidno ulivaju u naše kanale. Sve funkcioniše prema planovima, jedinoostaje masa ovih suvišnih i beskorisnih,koji samo troše resurse…’

Pored njega je bio jedan vižljast tip, izlgedao je pomalo setno. On se nastavi na reči prethodnog: ,A negde smo slični mi i oni, mislim, zajedničko nam je da smo ljudi, valjda.Pa hajde, naći ćemo im nekakve minorne funkcije,teće i dobiti koju mrvicu resursa. Kada rešimo problem sa suvišnima i beskorisnima, sve će besprekorno da radi. I ne sme ih više biti, sve se mora uklopiti i višak izlučiti’.

Potom nastade međusobna rasprava između njih.

U sredini te skupine stajao je jedan čovek, kao da je kakav vrhovni sveštenik. Izgledao je dosta staro i oči su mu bile iste kao pod unutar stelt-oka, a rožnjače i zenice su mu sijale sivim svetlom, užareno i hladno. Nije se mešao u raspravu, ćutao je i onda je ubrzo pucnuo prstima toliko glasno kao da je pucao iz pištolja i svi su ućutali i onda je rekao sledeće:

Svet se sve više usložnjava i razlaže u mnoštva priča vodilja.Ali su sve one zavisne i vezane i povezane našim krvotokom.Asimilacija promene je naš ključ. Prisvajanje svih tokova unutar ograđenog vrtloga čija se sila oslobađa kroz transformatore i sakuplja za neprekidni rast Levijatana.

Sjajni zid oko rastućeg vrtloga stalno se dograđuje, širi i raste…a taj vrtlog su Levijatanova usta…ta usta su axis mundi…tolika je moć njegove centripetalne sile…kao icentrifugalne…’

A onda ih je isti taj čovek upitao kako stoje stvari s vetrom koji duva u nekom sektoru zemljane kugle čije ime nisam zapamtio.

To je sve što sam čuo i video dok sam bio u onomoku, posle sam već počeo da se budim, a bilo je i vreme, pošto ih je obuzeo blagi utisak da neko i njih posmatra.“

 

Osoba „A” je slušao sedeći naspram osobe „1”, skoro skamenjen, preko njega su se prelivale senke kao nafta, ozbiljnog lica, oči su mu bleštale i mračile se sa svakom reči. Kada je osoba „1“završila Osoba „A““ je skočila iz stolice zasijala ponovo i rekla:

„Onda moramo da nastavimo da isijavamo duboko u noć dok ne izgorimodo novog dana, pucajući naša isijavanja na nebo ne bi li što više popucalo i pustilo da sijaju nove svetlosti što se zamućeno i prigušeno svetlucaju kroz njega.”

 

VETAR

 

Vetar je prodirao silovito kroz prazne ulice, strugajući ciglu i beton, noseći strugotine zgrada u pustaruizvan grada.

„Da li će ovaj vetar stati?”, pitao se uspešni i ugledni građanin koji se skrivao u podrumu. „Ma mora stati…samo hoće li dotle istrugati celu zgradu i stići do podruma? Vrlo teško…mada…Vetar jepočeo da duva pre ko zna otkada i nije stao. I u početku je duvao jako, ali uobičajeno. Nije stajao ni dan ni noć i polako je počeo da kida ljudima živce. Posle dve nedelje ljudi su počeli da popuštaju i da se predaju huktanju. Prvo je počelo sa sve češćim nervozama u saobraćaju, opijanjem, uličnim nasiljem i nasiljem u porodici. Većina je zbog vetra loše spavala noću. Ubistva i samoubistva su postajala sve češća. Ceo grad je počeo da treperi od isparavanja nervoze i strepnje. A potom se vetar primirio na pet dana i fino pirkao…Ljudi su se malo smirili, ulicama je ponovo bilo lepo hodati. Šestog dana samo je odjednom počeo ponovo jako da duva, ali je ovog puta imao čudnu oštrinu, pošto je sada sa sobom nosio sitne ljuspice metala, oštre kao žilete i skoro neprimetne kao zrnca prašine. Zatim je duvao sve jače tako da su prolaznici prvo dobijali sitne posekotine po celom licu, rukama, i svemu što nije bilo pokriveno, a posle par dana vetar je duvao tako silnoda bi poneo sa sobom svakog ko bi se našao na ulici i oglodao ga do kostiju. Sva drveća su bila sastrugana i nestala u piljevinu, sve živice i parkovi su bili zbrisani. Svi kablovi, antene i predajnici bili su zbrisani. Vetar je remetio sve satelitske i druge signale koji bimogli dopreti do grada ili biti poslati iz njega. Svi su se posakrivali po stanovima i kućama, namakli roletne i čekali da prođe vetar. Međutim vetar nije stajao, ponovo je huktao, a zbog sitnih ljuspica stvarao se metalni zvuk škripe koji se čuo u pozadini huktanja. Mnogi su vremenom popustili i upali u trans slušajući ceo dan huktanje i zujali i pevušili zajedno s njim, a jedan deo ljudi je pobegao u sebe i izgubio se bez povratka. S vremena na vreme, neko bi izašao iz zgrada na čistinu i svojevoljno se prepustio da ga vetar ponese i živog oglođe. I tako se taj običaj neko vreme ustalio; pevušenje i huktanje s vetrom i povremeno samožrtvovanje. Ubrzo su se i huktači ugasili i popadali mrtvi suvih usta.

A on se na vreme povukao od drugih, izolovao i sačuvao u podrumu. Nije popustio, izdržao je pritisak huktanja i škripe, barem do sada…I zato bi bilo možda bolje što pre pobeći iz ovog vetra i grada…Čekao je previše dugo da vetar stane, a izgleda da neće skoro prestati. U podrumu je pre nekog vremena otkrio podna betonska vrata, prašina ih je bila stopila s podom, a on ih je slučajno pronašaodok je premeštao stvari. Nije ih otvarao, jer je mislio da je to neka vrsta dodatne ostave i vrata su bila veoma teška da bi se olako otvorila. Našao je šipku u jednom od ormara podruma i  uz pomoć nje je vrata na polugu otvorio. Prvo što je ugledao bile su strme stepenice koje su vodile u mrak. Upalio je baterjsku lampu i spustio se niz njih. Dugo je koračao stepenicama.Što se dublje spuštao, sve je glasnije čuo pulsirajuću vibraciju. Mestimično bi uperio lampu oko sebe ne bi li video išta, ali okolo je bila samo tama. Potom je počeo da se pita kada će kraj ovim stepenicama i ubrzo je zagazio u vodu, tj. stepenice su zaranjale u nju. Uperio je baterijsku ispred sebe i ugledao vodu koja se nalazila svuda oko stepenica. Pomislio je da je to možda stari rezervoar ili kolektor. Voda je bila gusta poput ulja i podrhtavala je od pulsirajuće vibracije. Nešto je crvenkasto prigušeno svetlucalo iz nje, a stepenice su vodile ka toj svetosti. Uzeo je daha i zaronio u tom pravcu. Bilo je neočekivano lako roniti u toj vodi, nije čak ni bila tako hladna. Izvor svetlucanja je bio još daleko, a njemu nije ponestajalo vazduha, što je bilo čudno, a potom je uvideo da može nesmetano da diše u vodi. Izvor crvenkastog svetlucanja je bio sve bliži i pulsiranje sve jače, a on je sve više zaboravljao otkud ovde i od čega je pobegao, odakle je i kako mu je ime, samo mu je bilo bitno da dođe to svetlucanja i pulsiranja. Njihov izvor bio je jedan crni kamen jajastog oblika, visok oko dva metra i dosta širok. Bio je crne boje kao oniks, a sitne pukotine na njemu svetlucale su crvenkastom bojom. Čovek mu je prišao i dotakao ga šakom. Prostrujala ga je ta svetlost, a zatim je počeo da kruži oko kamena i ubrzo se rastvorio u vodi kao šumeća tableta. Kamen je nesmetano i neprestano svetlucao i pulsirao.

 

POGLED

 

            „Najzad si se probudio! Zaspao si u jednom trenutku dok smo isijavali. Baš si duboko spavao. Mada dosta nemirno. Bio si se dugo vrteo i otimao u snu i potom si ispario kao vodena para. Posle nekog vremena para je počela da se skuplja okomesta na kom si zaspao, bivala je sve gušća i gušća dok se ponovo nisi našao na istom mestu spavajući mirnim snom. Nisam hteo da te budim.”, reče osoba „1”. „I? Gde si to bio dok si sanjao?”

Osoba „A” se protegnu i odgovori: „Prvo sam se našao s jednom devojkom u jednoj sobi.Uživalismo u međusobnom ulivanju, veče je lagano i opijajućeisparavalo.Međutim, odjednomsu sečuli udarci po metalnim vratima. Nas dvoje smo se nalazili u atomskom skloništu koje je pretvoreno u stan, tako da su udarci su jako odzvanjali. Sjurio sam se do vrata i razlio po njima ne bi li bolje utvrdio šta je to iza. Bio je to neko poznat,tako mi se činilo na osnovu vibracija koje su dopirale, ali nekako kao da je posednut nekim jakim nasilnimnaponom. Otvorio sam klizna vratanca koja su bila umesto špijunke i kroz rešetke sam video moje dve prijateljice.Izgedale su snažno i krvoločno, ali ujedno i smireno. Iako sam osetio da nešto peni i manhita u njima, odlučio sam da ih pustim unutra.

„Zdravo kako si, šta radiš?” rekle su mi skoro istovremeno. „Otkud vi uopšte ovde i ove sate? Da se nije nešto desilo?” Upitao sam ih. „Ma ne, sve je uredu, nego navratile smo onako, bezveze, došle da vidimo šta radiš”, odgovoriše mi i počeše da njuškaju vazduh kao da traže žrtvu. Tad sam shvatio da su nanjušilemiris devojke u drugoj sobi, i da ih moram zamajavati nečim ipolako ih poslati napolje. Njihovo prisustvo je emitovalo nešto izrazitogadno, nekakvo pištanje koje je podsećalo na zvuk frižidera kada odjednom postane glasan. To nisu bile one, to su bile samo njihove ljušture vožene nekakvim naponima koji podstiču krvoločnost, a one su potisnute – jedan deo njih je potisnut na ivice sopstvenih tela i porobljen u svrhe kamuflaže, drugi je udavljen duboko u utrobi, a treći rastvoren unutar jakog ključanja krvi. Odlučio sam zatim da pokušamda komuniciram s tim što se zadržalo na granicama njihovog tela, ne bih li uspeo da ih povratim.Ponudiosam im da sednu u dnevnu sobu i uzmu neko piće, što su one i prihvatile. Pošaosam po piće i usput otišao do devojke i rekao joj da ostane u sobi i da se primiri, zato što su ove dve kao posednute i svako nepoznat ih može razjariti,te želim da ih što pre ispratim iz stana, ali to mora da ide na ovaj način.

Dok sam se vraćao s pićem,jednaod njih dve projurila je pored mene i uletela u sobu. Ja sam potrčao za njom. Kada sam ušao u sobu,prijateljica je držala devojkučvrsto za ruke i bilo je pitanje trenutka kada će ih smrskati. „Pusti je i izlazi napolje iz moje kuće!” viknuo sam.A ona je samo zarežala. Ako bih je napao, sigurno bi me zgromila, bila je demonski snažna. Morao sam i dalje da pokušavam da komuniciram s njihovim ostacima koji su potisnuti na granice tela. „Napusti moju kuću!”Viknuo sam par puta, trudeći se da izgledam kao da me uopšte nije strah. Na sreću je uspelo.Pogodio sam frekvenciju i ona je pustila devojku i besno izletela napolje,aova druga je pošla poslušno za prvom. Ja sam krenuoda ih ispratim da budem siguran da će otići i da neće možda ponovo da se razjare. Svoja strujanja sam usmerio oko njih, trudeći se da ih polako ali sigurno odvedem ka izlazu. Izašle su kao hipnotisane. Brzo sam zatvorio vrata za njima i zaključao, međutim, ova koja je bila napalu devojkukao da se trgla i  munjevito me uvatila za grlo rukom kroz rešetke i prikovala me za vrata i samo zarežala na mene. A onda me je s nekom dozom zadovoljstva i samoutehe pustila. I onda su napokon otišle.

Odahnuo sam i vratio se u sobu.Devojka je stajala uplašena, jako uznemirena i pomalo besna. Pre nego što sam išta mogao da kažem, ona je izjurila napolje kroz sporedna vrata i nestala. Izašao sam za njom da je nađem i smirim. Napolju je duvao jak vetar. Bio je to brdovit kraj, naselje je bilo razbacano po brdima, uglavnom kuće i male zgrade i jaka i silovita reka koja je tekla kao bujica, deleći naselje i brda na dva dela. Nisam je nigde video, pa sam uzeo da je dozivam svim mogućim sredstvima komunikacije kojasam imao i krenuo kejom. Nije se javljala. Nastavio sam da hodam i naišao na tunel kroz koji se mora proći da bi se išlo dalje. Ušao sam u tunel neprestano pokušavajući da je nađem.Unutar tunela se prolazilo kroz belo okrečenu prostoriju koja kao da je prosto nikla ovde. Bio sam začuđen otkud onatu, ali ne previše, jer sam hteo da je nađem.Međutim, dok sam prolazio kroz prostoriju, s desna se nalazio jednostavan pohaban drveni sto postavljen do zida. Pošto sam gledao i ukucavaosimbole na ekranu u ruci, pokušavajući da je nađem, vidokrug mi je bio usmeren samo na hodanje; napred nisam gledao malo dalje od nogu, a oko sebe sam gledao do visine ramena. Potom sam osetio da nešto grozno zrači iz pravca stola. Podigao sam pogled i video da je iznad stola na zidu zalepljen neki stariji čovek odsečenih nogu, u stvari, sve je bilo odsečeno do pupka, a od ruku su bili samo patrljci koji su bili razapeti, to jest zalepljeni krvlju za zid i te rane su bile odavno zarasle. Imao je dužu, pretežno sedu kosu, oštre crte lica, oštar kukast nos, oči su mu bile sklopljene i glava mu je bila malo klonula.Kako sam krenuo da mu prilazim, on je podigao svoju glavu i otvorio oči. Oči su mu bile pomalo izdužene, beonjače žućkaste a rožnjače su mu bile potpuno crne i sijale jako i silovito. Iz tog pogleda su huktali energetski naponi koji su nosili u sebi ushićujuće uživanje nadmoćnog nanošenja patnje žrtvi sa istovremenim saživljavanjem patnje podređenog, koje je davalo još dublju i mračniju slast i prezir prema svemu što živi. On se potom nacerio podrugljivo i hladno i duboko me pogledao u oči. Njegov pogled i cerenje bili su izazivački, kao da je pozivao na takmičenje u gledanju u oči. S delimičnimoklevanjem sam prihvatio izazov. Počeo sam sve dublje i dublje da gledam u njegove oči, osećajući svakim sekudnom ogromne i duboke slojeve straha i prezira prema životu koje su kovitlaju untar njegovih očiju i mešaju u smesu koja se ispoljava kao nasilje, mučenje i porobljavanje prožeto jezivim uživanjem. Tek kada sam duboko zagazio u njegov pogled shvatio sam da su me njegove oči sasvimopkolile, da su se razvukle po zidovima i da samo čekaju da napravim još koji korak dublje pada me pojedu. Odvratio sam brzo pogled i pomislio: „Ne bih ovog puta da zaronim u tvoju čeljust, bojim se da će mi ponestati daha,a ne bih da se ugušim i rastvorim u tvom pogledu.” Kako samnastavio dalje kroz tunel, prostorija i raspeti bogalj su se raspali i rastopili i slili na pod koji je time postao poputživogblatai počeo sam da propadam u njega. Rekao sam sebi: „Ovo nije živo blato u koje propadaš, to je njegov pogled koji te polako guta. Probudi se! Sanjaš na dnu velike zagađene reke i toneš mulj!”

Otvorio sam oči, napokon, bio sam u sobi, a devojka je čvrsto spavala pored mene. Neko vreme sam ležao budan i dalje osećajući njegov pogled kako me doziva i uvlači nazad u isti san, ali je svakim sekundom bio sve slabiji. Sačekao sam da pogled potpuno ispari i rastvori se u vazduhu do bezopasnosti. „Taj pogled je bio čist koncentrat nasilja i straha ovog našeg sveta, našeg sna. Nasilja i strahoviskupljeni, koncentrisani u jedan pogled i jednog bogalja.On nastaje periodično, skuplja se u vazduhu, taloži u kanalizacijama i smetlištima, sedimentira u vodi, kada utvrđeni grad previše širi zagađenja iz svojih fabrika straha i nasilja.” Rekao sam to sebi, i vratio se da spavam.

I onda sam se ponovo probudio ovde.” : završi time pričuosoba „A” i nastavi: „I sada hoću još jače i silovitije da isijavam i gorim pucajući ka nebu.”

 

SUMNJE

 

Isijavili su i sagorevali dugo u noć. U neko smireno doba noći,osoba „1”zastade i zagleda se u ispucalo nebo i ono muse učini blagonaklono i puno teskobe. Zatim se okrenu prema osobi „A” i reče:

„Levijatanutreba pregovarački zapevati i naricati, ne bi li se sažalio na potrebe pokorenih ljudi, i ne bi li naše pravdoljubive suze i poplašene i prosjačke šetnje koje zovemo protestima njega umilostivileu brižnog kućepazitelja.Mi smo unutar njega, rastemo iz likovakoje nam je on izobrazio, ako uvređeno, milosrdno i plašljivo pevamo u te likove, mnoge sfere unutar njega će postati pitomije, saosećajnije i pravednije. Ipak smo mi njegovi tvorci.”

 

„Ti vidiš samo metež i jezive čeljusti pri klaćenju na odluci da napustiš likove u koje smo uobličeni. To je strah koji struji kroz tvoj krvotok i prikiva ti napone. Strahuješ da ćeš se tako razliti svuda po zemlji i da će te ona upiti,da ćeš isparititako razliven na asfaltu od vreline sunca,da ćeš se takav zamrznuti od hladnoće, da ćeš setako tečan uliti u otvor kanalizacije”,odgovori mu osoba „A“ i nastavi:

„Ti meteži i čeljusti koji ti se otvaraju pod tobom dok se klackaš na odluci usidrenisu u udobnosti i ušuškanosti Levijatanovih grudi.

Pobune nâs koji naslućujemo nove svetlosti iza pukotina neba slabe su i poplašene.Pobunjenima se nudi određena doza komfora i ventila i ta topla uljuljkanost prikiva i mekša. Naše pobune su se povukle u precizne i dosetljivekritike i preselile se u prostore gde se zapljuskuju u prazninu i otiču u nju.

A kada se te prosjačke šetnje zakuvaju u neke smelije ispade, njihov se napon ulije u krvotok Levijatana i time se on privremeno transformiše u jednog brižnijeg gospodara.A ljudi i dalje veruju u stare i ustaljene likove i uloge i osećaju se sigurno i prihvaćeno u njima i stoga se bune samo kada su najugroženiji i onda samo zato da bi se mogli namiriti i nastaviti da se ljuljaju u dresiranim ponašanjima na koje su navikli, unutrašnjim mehanizmima kojiskoro neprimetno i  neprestano rade za svevidećeg mrtvaca.

Oni koji se bune smelo i koji su spremni na samožrtvovanje i dalje veruju u Jedno i u  istinsko staro nebo. Oni su sluge Levijatana iako misle da se bore protiv njega. A mi smo se uplašili jer nam je nebo popucalo i temelj nam se izmakao pod nogama i sada tražimo utočište u ušuškanosti i opskrbljenosti.

Slika - propovednici s periferije

Mada si u pravu.Svevideći je neumoljivo jak i sveprisutan. On ili melje ili asimiluje žestoke pobune. On sjaji iz svake naše reči, misli, osećaja.

Treba još uvek biti podzeman, teći vodama koje urušavaju temelje, skupljati kap po kap, gajiti prezir prema sadašnjim načinima življenja, ali neda se isključujemo iz njih, nego da stalno učestvujemo u njima, takoda se u našem igranju unutar tih okvira skoro nevidljivopodsmehujemo i obesmišljavamota ponavljanjakoja nas postepeno guše i pokoravaju. Na rubovima njihovog prikazivanja sopstvenog funkcionalnog sjaja treba puštati senku iz koje sijaju upitnicikoji kazuju: „Igranje ovih uloga nekadaje imalo smisla, kada se čovek tako morao uokviravati, asada one samo kočemetamorfozečijinaponi stvaraju pukotine i blešte poput munja iz ovihljuštura ustaljenih ponašanja.”

A svevideći mrtvac stalno podmazuje, obnavlja, menja i prilagođavate likove koji nas porobljavaju i zaceljuje pukotine ili smišlja i proizvodi razne gromobrane za ta sevanja.

Stoga ćemo uzimati na sebe šablone življenja, utopiti se u njih i onda tražiti pukotine i rupe i plaviti ih. I iz tih pukotina ćemo se truditi da se naprave što tečniji likovi koje neće gušiti, koji će se stalno transformisati i pratiti stvaralačke napone bezdugih zastoja.

Pitam se da li je ovakvo isijavanje uopšte prenosivo na većinu ljudi ušukanih u masovnosti, ali im zato možemo ponuditi i propovedati tečne šablone življenja kako bi se oni što manjezauzdavali i silovali, a da se pritom ne raspršepotpuno.

Mora doći do još izrazitijegprigrabljanja sluga i sveštenika Levijatana ijoš većeg osiromašenja robova Levijatana, da bi se stvorili udari gromova i svi naponi iz dubina prasnuli na površinu,urušavajući utvrđeni grad.

Mada,u nekim iscrpljujućim danima poput ovog,čini mi se da šarenilo kojim svaki dan hrane ljude njegove sluge, i staložene razumne umirujuće reči njegovih sveštenika,potpuno dave te napone i da će se naše putovanje zatvoriti u igre podređivanja i funkcionisanja. Da su robovi srećni da budu samo robovi ako mogu da se ljuljaju u šarenilu i da ih smerne reči čuvaju da se izgube.

 

„Pogledaj svoje noge! Pretvorile su se u korenje!” Prekide ga osoba osoba „1”.

„Izgleda da mi se porodično stablo uznemirilo” reče osoba „A” i zatim ga korenje usisa.

 

OLTAR

 

Korenje ga je izbacilou porodičnu dnevnu sobu i zatim je počeo da tone u san.

 

„Sine zašto si tako nezadovoljan?”Probudi ga iz snapoznat glas. „Pa vene su ti vezane čvrsto za porodični oltar. Pogledaj kako lepo sijaju ikone, toliko im prijaš. Mi smo zajednica koja je iznad svih. Nije li nam toplo ovako zajedno zauvek?

Sa nama si uvek siguran, ništa loše ti se ne može desiti. Mi ćemo uvek jedni druge čuvati. Zbog toga ne zaboravi kome treba uvek biti veran i gde treba žrtvu prineti.

Mi te spremamo da budeš jednog dana glava ove naše zajednice i stoga stalno motrimo na tebe i pazimo da se samo kupaš i roniš isključivo na obali podzemnih voda i da njihove plodove donosiš u kuću i da ih stavljaš pred ikone da bi se sasušila remetilačka moć plodova.

Te vode mogu da te odnesu daleko od nas i ti plodovi ako se jedu presni, mogu da te otruju. Te podzemne vode teku ka crnim jezerima u čijim ponorima se čovek lako utopi. U tim jezerima prebivaju razne nemani koje te mogu progutati i neobične podzemne sirene koje dozivaju, a od čijeg se pogleda čoveku glava istopi i slije u jezera. Ponori tih jezera vode ka podzemnim morima u koja kada uplivaš nikada nećeš moći da izađeš i zauvek ćeš ostati da lutaš u njima. Stoga smo ti vene vezali za porodični oltar da bi oči ikona mogle stalno da te nadgledaju i čuvaju”, izloži mu majka sve to staloženo kroz zabrinuti poluosmeh.

Osoba „A” joj na to odgovori:

„Carissimos famulos, ovaj svet se preobražava u zatvor…sve se nadgleda i kontroliše…a vi hoćete da ja budem zatvorski stražar, tj. glavešina koja sluša ikone sa oltara, zauvek privezan za porodični žrtvenik. Vi želite da napustim puteve svojih vrcavih energetskih tokova i da ih preusmerim kaporodičnom oltaru ne bih li se uobličio u njihovog čuvara.

Kažete mi da ova naša rodna zajednica čini osnovnu jedinicu svakog zdravog i funkcionalnog društva, a da te male porodične jedinice čine njegovo tkivo i da svaki porodični oltar čini još jedno njegovo oko kojim nas on nadgleda zarad nas samih. I kažete mi da, budući da volim da se igram u podzemnim vodama, kao zamenu za to trebada nađem sebi što bolje mesto unutar njegovog krvotoka.

Međutim, ja ne želim da se zadovoljim time da tečem kanalizacionim i vodovodnim sistemima, u kojima je svaki tok već predviđen i usmeren, i koji poseduje efektivne sigurnosne mehanizme u slučaju zagušenja ili izlivanja.

Ja osećam rafinisano i perfidno nasilje u tom strahovanju i nadziranju. Čujem ga glasno kako sija iza ustaljenih, proverenih, pristojnih i ljubaznih manira i pravila.

Želeli biste da ja potisnem ove moje energetske napone koje nazivamo maštom i slobodom i da ih strpam svoj lični zatvor koji ste mi lepo izgradili za slučaj ovakvih slučajeva.

Mašta i sloboda sijaju i u potpunoj tami. One mi osvetljavaju podzemne hodnike kada plivam i ronim podzemnim vodama, one me štite od ponora crnih jezera, one seku utrobe podzemnih nemani, one upijaju i saniraju poglede ludila, zbog njih se nikada neću izgubiti u podzemnim morima. Tako da se ja krećem u tim tamnim podvodnim dubinama sasvim prirodno.

Vas hvata strah kada ja ovako pričam. Na ta moja strujanja i tokove gledate kao na neki kriminalan aspekt, kao na nešto što treba odstraniti iz mene ili barem zatvoriti ili osakatiti, budući da je to po štetno po mene, tj. štetno po mene kao buduće oko Levijatana.

Iz straha od napona i pražnjenja koji bi da idu dalje, dublje i više i koje vam ruše vaše sive kućice, vi biste da me prijavite nadležnim organima koji se temelje usigurnosti i strahu. Zato ste mi i usadili strahove da pomno motre i usmeravaju moje tokove i strujanja u vodovodne i kanalizacione sisteme.

Vama je kriminalno sve što se opire ustaljenom krvotoku Levijatana i vi biste da me zbog toga potkažete.Dotle je dovela poslušnost iz straha.

Carissimos famulos, kriminalci iza rešetaka su samo mi u podzemnom ogledalu. Onisu žrtve silovanja ovog našeg Levijatana, našeg pastira. Taj naš pastir je samo nekoliko puta podviknuo na vas, pa ste zbog toga fine, odgovorneipitome jednike koje se stapaju s ostalima, i pomno motrena sebe i druge.

Te žrtve silovanja i odbačenosti haraju i van zatvorskih ustanova, pretvorene u čopore zveri da bi širilli strah,nasilje i gramzivost,a na njih motre savršeno proračunati stražari i tamničari, sjajne oči Levijatana.

Stoga, ja stalno bežim od tih oltarskih pogleda i stalno gledam kako da im uteknemi onda slobodno i silno tečem i strujim.

Carissimos famulos,na svakom porodičnom oltaru, postoje razne ikone, razne uloge i ljušture koje nam Levijatan nudi.Zar ne vidite da na svakom porodičnom oltaru barem pomalo sija ikona logorskih batinaša i baca svoj sjaj na sve ostale ikone?

Vi mi kažete da preterujem, da takve reči naprasno kuljaju iz mene zato što sam se previše igrao i razlio po podzemnim vodama.Za vas je porodični oltar centar iz kog sija i zrači nesebična ljubav.

Ta ljubav o kojoj vi pričate teče unutar sistema straha i sav taj napon kontrolisano klizi kroz slavine i hrani deo krvotoka koji pripada najmoćnijim očima Levijatana,koje nazivamo i elita, koja plete i usložnjava mreže nadziranja i porobljavanja.

Ta ljubav histerično pritiska svoju decu na grudi ne bi li ih primirila, navodno time ih zaštitila i postepeno ceo život gušila i cedila.

Carissimos famulos, kriminalcima želim da uspešno pobegnu iz straha i nasilja u kojem su se sazdali.

Carissimos famulos, vi biste da ja budem nekakva sjana skupocena slavina. A ja želim da tečem i strujim svuda, da rušim, odnosim, nanosim i gradim, da se ulivam u mora i okeane tihbožanskihnapona koje struje svuda i koje smo mi zatvorili, usporili i zaustavili ne bismo li se zaštitili od talasa haosa, ne bismo li mogli da napravimo jedan horizont.

A sada se taj horizont skamenio i mi tonemo s njim. Sada smo dovoljno snažni i bogati da taj kamen sahranimo u dubinama i nastavimo da plivamo i ronimo.

Vas plaši napon ljubavi i haosa, igre i stvaranja, tresu vam se od toga vaši prestrašeni stabilni sivi životi i onda vas hvata strah od onog što struji u svakome i svačemu, a to sustalnii neiscrpnitokovi svega, koji nisuustaljeni kao vi.

Tokovinosesve dalje, a tu je vaš rascep.Vi hoćete da se stalno vrtite u mestu u nekakvom trzanju i kidanju,grčevito se držeći za stenu sigurnosti.

Želiteda tečem unutar telesine Levijatana koji se i sam kida i raspada unutar sebe i kome membrane pucaju i krvotok se izliva svuda po tkivu i širi se sepsa, kao što se dešava sa svim organizmima koji bi da se okamene.

Tok sprati i očistiti i počistiti sve što bi da ga zauzda i zatvori.

Carissimos famulos, to što mi vi nudite je jedna ustajala kanalizacija, a ja stalno strujim i tečem i preuske su mi vaše perspektive štala.

Stalno strujim i tečem i stoga stalno dajem i dobijam. U tu ustajalu baru navraćam samo kada me tok tako navede, budući da mi je ljuštura još uvek vezana za taj porodični oltar a nisam potpuno tečno biće i potrebno mi je da se ponekad vratim u tu ljušturu.

Naučio sam da svoju ljušturu hranim kako treba i da je činim elastičnijom i da je stalno oblikujem kako hoću, budući da ljušture kada se okamene pucaju pod jakim pritiskom napona. Njena elastičnost mi omogućava da se provlačim kroz pukotine i skrivam ne bi li mogao da nesmetano i bez nadzora tečem i strujim podzemnim tokovima, a kada navraćam nazad u ljušturu napunjen tim zračenjima i strujanjima pokušavam da barem malo razgrađujem ovo septično tkivo natapajući njegove pukotine podzemnim vodama.

Carissimos famulos, ovaj naš svet je počeo histerično da se budi iz sna o nasilju i želi da se umlati ne bi li se ponovo uspavao.

Moramo nastojati da se ovaj histerični Levijatan uruši od podzemnih voda koje su utekle njegovom histerično-kontrolišućem pogledu.

Moramo sprati sepsu koju nazivamo nasilje iz straha, da bismo mogli da nesmetano strujimo, da slobodno sanjamo i igramo se, gradeći i stvarajući na osnovu nacrta iz tečnih snova i priviđenja.”

Završi time osoba „A” i rastopi se i izli nazad u podzemne vode.

 

PODLEŽEĆE

 

Osoba „1” ležalaje na kauču i slušala muziku i pitala se šta se desilo saоsobom „A”. Nije ju videla otkako ju je progutalo korenje. U neko vreme primeti da iz jedne pukotine u gornjem levom uglu zida izbija polutečna pojava. Pod pritiskom pukotina počela je da se širi i da se uobličuje u čvršćioblik. Osoba „1“ prepozna lice i ruke osobe A”, koja se sada rukama izvlačila iz pukotine.

„O, pa to si ti!” reče osoba „1” razveseljeno. „Gde si ti dosad? Baš se dosađujem bez tebe, i uz to još preko sredstava komunikacije javljaju da je u onom sektoru o kom sam ti pričao počeo da duva neki neobičan vetar i ne liči baš da je pogodno po ljude, pa me je brinulo da nisi slučajno tamo”.

„Progutala me je čeljust porodičnog zagrljaja, imali smo neke nesuglasice, ali samrazrešio to.” Odgovori joj Osoba „A” blago zadovoljno i malo odsutno.Nastade kraće obostrano ćutanje.

„A što se tiče ovog vetra…nastavi osoba „A”; „…Levijatan ima napade razarajućeg ludilakojes vremena na vreme ispušta putem vazduha i onda traži prinos žrtava.

Proticao sampovršinskim podzemnim vodama u blizini tog sektora i osetio sam neke vibracije, preusmerio se na njihov izvor i naišao sam na jednopovršinsko podzemnojezero. Osetio sam da pulsiranje iz centra tog jezera. Kako sam zaronio u njega,osetio sam da je voda jezera puna sitnih nevidljivih pipaka.Ti majušni pipci su ušli u mene preko nozdrva i počeli odmah da traže moje središte. Shvatio sam da oni to rade ne bi li se zakačiliza njega i krenulida me vuku ka centru jezera. Međutim,to za šta su se zakačili nije središte budući da sam ga ja svojevoljno rastopio, a kao središte sam ostavio samo ljušturu. Bio sam rešen da istražim šta je to što pulsira, i prepustio sam im se da me vode zakačeni za moju ljušturu. Pipci su me dovukli do velikog kamena jajastog oblika, koji je crvenkasto svetlucao i pulsirao. Prišao sam mu i dotakao ga, odmah zatim je moja ljuštura zasvetlela, odvojila se od mene i počela da kruži oko kamena i onda se rastvorila u iste te nevidljive pipke i pridružila tako roju. I potom kao da sam i ja postao nevidljiv za pipke i kamen.

Shvatio sam gde se nalazim. To mesto je središte Levijatana, srž svevidećeg oka, gde se sve svodi na Jedno, temelj svakog temelja, podležeći svih podležećih. Pred Njim se svakom čoveku rastvori njegovo središte, njegovo podležeće i pokori se usled moći velikog sijanja i spoji s velikim sveznajućimcentrom,budući da se ljudi čvrsto vezuju za svoje središte i u ulivajusvoje snage u njega. To središte u koje imaju toliko poverenja jeste odraz i oponašanje temelja i centra koji nastoji da kontroliše sve tokove.

A taj krajnji temelj, taj centar jeste uprkos svim raznovrsnostima koje obitavaju na njemu i obigravaju oko njega, samo ono što peni na površini u odnosu na igru mnoštva. On je proizvod mnoštvakoje stalno strujii stvara i razgrađujerazne mogućnosti i središta.

Ta naša utemeljenja jesu samo uokviravanje napona prilikom igre mnoštva unutar nas.

Temelj je stvoren kao brana od udara mnoštva. Temelj je bio potreban ljudima i bez njega ne bismo stigli ovde gde smo sada. On je proizvod dubinskih napona i strujanja kojise prepliću i potiru, izmišljen da bi čoveka osposobio da se snađe i centrira u onome što nazivamo haosom.

Podležeće je podredilo ta strujanja i napone koji su ga stvorili i napravilo predviđene kanale za njihova izlivanja. Ono je oruđe koje teži da gospodari i podređuje. Zbog toga ono zabija svuda centar i pravi temelj gde može, ne bi li usidrilo i pokorilo što više tokova.

Svevideće oko želi i dalje da nas zadrži u tim ukroćenim likovima koji rotiraju oko središta – oko podležećeg kao nedeljivog, poslednjeg i sveprisutnog.

Podležećeje inadležeće čoveka. Ono je granica koja deli haos na dva sveta, unutrašnji i spoljašnji.

Ta granica je osvojila ogromne teritorijeunutrašnjeg i spoljašnjeg sveta crpela i izoblikovala njihova plodna mnogostruka strujanja. Ona se širi u oba sveta,razgranatau oba smera, sija božanstvenim sjajem kao drvo sveta koje jemaštom stvaranou strahu, nasilju i borbi protiv nemani haosa,pokretano ljubavlju prema postojanju.

To drvo se širilo u oba smera tražeći temelj svih temelja, izvesnost nad izvesnostima, potpunu sigurnost, a nailazilo je samo na bestemeljnost, nepredvidivost, haotičnost. Gledalo je duboko u središte tražeći tu temelj i videlo da ono nije centar nego isparavanje sudara dva sveta.

Zbog toga se sve nadgleda i kontroliše. Strah od onoga što smo nazvali haos, strah od neiscrpnih neizbrojivih tokova koji sve nose sa sobom. Temelj se morarastvoriti, da bi se sva ta razgranatost mogla povijati s tokovima, putovati i stalno preoblikovati se s njima, upijajući njihova strujanja, da bi cvetali i rasli novi horizonti”, reče osoba „A”.

 

„Da li se možemo u potpunosti osloboditi podležećeg? Razumem kuda vode tvoja strujanja. To podležeće bi trebalo da bude što tečnije, da bismo mi mogli što bolje da ispoljavamo stvaralačka strujanja i igramo mnoštvom i bestemeljnošću. Grčevito držanje za temelj jeste samo strah usled gubljenja u mnoštvu, a gubljenje u dubinama mnoštva jeste samo otvaranje prema novim i neotkrivenim tokovima i strujanjima”,reče оsoba „1” i upita оsobu „A”:

„Ali zar baš tu ne leži opasnost da se takav čovek koji putuje po mnoštvu bez sidra i temelja potpuno rasprši, razlije i bespovratno izgubi?” I zar ta raspršenost ne ide na ruku Levijatanu koje sve te raspršene likove i snove uliva u svetskokorito koje ga stalno obogaćuje ičini jačim.

Zar se ceo svet sa svim svojim raznolikostima ne uliva u Jedno koje se zove tržište, koje podrazumeva konkurenciju i nevidljivu ruku kojadrži sve pod kontrolom?

I zar ta raspršenost nije samo onda penušanje oko jednog jedinog vrtlogau koji se ulivaju ljudi izstraha zbog opstankai gladizakomforom i profitom? Izar ta penušanja nisu samo ulepšavanjai kratki isprekidani ali skoro neprekidni zaboravi onoga oko čega se svet vrti?”

 

„Sve stoji što si rekao”,odgovori joj osoba„A” i nastavi: „Ali ono što čoveka iz putovanja u mnoštvu treba da sakupi nazad iz raspršenosti novom sebi – a nikako starom, jeste ljubav prema postojanju i upijanje punoće i mnogostrukosti svakog trenutka, prihvatanje sebe kao jednog od mogućih uobličenja koje treba da je u stalnoj promeni i obogaćivanju novim mogućnostimakoje prevazilaze stare postavke i igre, stalno ispitivanje i istraživanje, stalno stvaranje i razgrađivanje centara, nasuprot strahu od prolaznosti i težnji ka utemeljenju.

Vraćanje uvek novom sopstvu usled mnoštvenosti koja stalno širi i preoblikuje središte kojeserastačeusled bogaćenja raznih zakržljalih napona malih središtaunutar njega i snaženje zakržljalih napona raznih središta tih manjih centara i tako u beskraj.

To podležeće bi trebalo da bude poput veziva, da drži na promenljivom okupuovonaše postojanje koje je samo jedno od igara mnoštva unutar neiscrpnih tokova postojanja. A na okupu drži ljubav ka sopstvenoj trenutačnosti prepunoj mogućnosti i horizonata unutar igrivih, mnogostrukih, neiscrpnih tokova.”

 

„I mi smo mnoštvo našeg glavnog podležećeg, svaki naš izliv ga tvori i bogati. On nas porobljava, oblikuje i prilagođavanaša strujanja za njegove potrebe, dok mi činimo njegovo telo.A on bi trebalo da bude samo vezivo,a ne gospodar.On bi trebalo da se rastvori u oruđa koja bi nam pomagala i olakšavala da se stalnoi nesmetanopreoblikujemo i stvaramo, a neda bude svevideće oko koje bi da usmerava naše tokove i da nas čvrsto drži zauzdane” rečeosoba „1”.

 

„Slažem se”:reče osoba „A” i nastavi:

„Da bi se dospelodotle, potrebno je ljubavi prema neiscrpnim mogućnostima postojanja i hrabrosti da se žrtvuje i goriza tu težnju za stalnim oslobađanjem i stvaranjem, nasuprot grčevitom držanju za ustaljene i proverene oblike življenjautemeljene u podrazumevanom pokoravanju jednomutočištu i izvoru.”

 

„Slušaj! Neko probija vrata!”, reče osoba „1”.

 

„Levijatan nas je čuo kako hulimo glasno protiv njega čitavu noć…”reče mirno i pomalo potištenoosoba „A”.

 

Vrata su počela da pucaju, zidovi da se tresu, kao da ih je nešto bušilo i stvorilo se puno rupa i iz njih je ulazilo nešto poput paukove mreže sačinjeno od tkiva, žica isintetičkih materijala, koncentrično se šireći i opkolilo ih. Mreža je bila puna objektiva, kamera,ljudskih očiju, skenera, sonda i metalnihi organskih pipaka i okružila ih je sa svih strana. Vrata je probila pesnica sačinjena od pripadnika organa reda i mira, svaki prst bio je jedan pripadnik. Pesnica se raširila u otvorenu šaku i zgrabila ovo dvoje i smrskala ih zgužvala ih loptu. Mreža se obavila oko te zgužvane gomile i napravila dve druge osobe i dvoje dece. Potom je stan preuređen i ta nova osnovna jedinica je manje-više mirno i uredno živela svoj ustaljeni tok. Zgrada je prestala sa svojim mestimičnim avetinjskim treperenjem.

 

PERIFERIJE

 

„Gde smo mi to sada?” upita osoba „1A”osobu „A1”.

„Na perifeririji ovih ljudi, tako smo i preživeli. Da smo ostali u centru kada su nas smrskali i zgužvali sigurno bi nestali. Ovako smo se razlili po periferiji, sakrili u pukotine, kamuflirali u zabačenim delovima.“ Reče osoba „A1” osobi „1A”.

„Aha, sada ćemo čekamo pogodno vreme da krenemo da ih razgrađujemo”, reče osoba „1A”.

„Ne”, odgovori joj osoba „A1” i nastavi.:

„Ovo dvoje odraslih su već oblikovani, sasušenii ukalupljeni.Ono na šta ćemo da se usmerimo jesu ovo dvoje malih. Oni se još nisu skorili. Oni mogu naučiti da se rastačui stalno preoblikuju. I onda kada ih podučimo, mi ćemo se rastvoriti u njima i zaboraviti sebe, a ono što će od nas ostati u njima jeste ljubav prema mnogostrukosti i neiscrpnosoti postojanja, i otkrivanju, krčenju i građenju puteva stalnog samoprevazilaženja, stalnog stvaranja.”

 

„Onda smo, dakle, propovednici s periferije”, reče osoba „1A”.

 

„Tako je”, reče osoba „A1” i nastavi:

 

„Sve što će biti tečno i mnogostruko daleko je od centara.

Većina ljudi  je na periferijama, daleko od toplote i udobnosti moći središta. I onda oni teže ka tom središtu kao temelju i smislu postojanja.

Na periferiji, čovek je dobrim delom prepušten sam sebi igurnutu na rub bede i haosa.

Na periferiji, mnogi ljudipostaju poput zveri, mrzeći sve što nije bedno kao oni, istovremeno mrzeći svoju bedu.

I na periferiji postojeputevi grčevitog,mukotrpnog i ponižavajućeg dospevanjauzagrljaj tog centra, koji uglavnom rađaju sluge pune prerušene osvetoljubivosti i zavisti ili ljude site a gladne, ili bahate usled toga što su samo ljušture i ništa više…i ko zna šta još siromašno i bedno.

Međutim, u toj odbačenosti i izbačenosti iz vrtloga centra spavaju i neslućene mogućnosti i putevi novih samostvaranja.

Na rubu haosa, čovek je na obalama plodnih okeana. Stoga treba biti dobar plivač, ronilac i biti što tečniji.

Ako bi ljudi na periferiji ponornu ljubav prema neiscrpnim strujanjima i mogućnostima postojanja uzeli za svoju vodilju,raskomadali bi Levijatana i rastvorili njegovu moć stalnog obnavljanja straha, nasilja i poslušnosti.

A za to će biti spremna deca s perifjerija koja tek treba da dođu i koja će rasti u toj ponornoj ljubavi i rasturiti taj vrtlog centra u plodne reke za tečnija zajedništva.”

Comments (3)

Tags: , , , , , ,

Stipan i Dušan

Posted on 21 November 2015 by heroji

Pero Zubac

Stipan i Dušan

 

O slikaru Stipanu Kopiloviću (1877–1924) kanim odavno da zapišem poneki redak divljenja, ali učiniću to kada uspem da vidim sve njegove sačuvane slike. Sve što znam o njemu naučio sam iz knjiga Bele Durancija i iz jednog, davnog, večernjeg razgovora sa slikarem Dušanom Noninom. Dva njegova rana pejzaža („Pejzaž“, ulje, iz 1907) i „Brod na Seni“, ulje, iz 1908. godine) mogla bi biti dovoljan dokaz o raskošnom talent ovog našeg velikog slikara, koji je, bezobzira na monografski i esejistički trud Durancijev, zlata vredan, nedovoljno poznat i priznat u našoj likovnoj javnosti.

 

I njegova izuzetna slika iz poznijeg perioda („Topolska crkva“, ulje, iz 1923. godine), koja ga predstavlja već odmaknutog od postimpresionističkih iskustava, mogla bi biti povod za esej. Ali ova priča je preplitanje sećanja i iščitavanja davnih tekstova, a Stipanu je u slavu.

Dušan Nonin, slikar novosadski i jedan od najboljih naših konzervatora, treća će godina, ne odlazi biciklom na Petrovaradinsku tvrđavu u svoj atelje, a poslednjih godina, kada smo se sretali, govorio mi je da mu je već teško da nosi bicikl uz stepenice, da bi se, predveče, spuštao u grad, skoro uvek u isto vreme, da su se po njegovim silascima mogli satovi navijati. Govorio je malo a bio prijatan sagovornik. Slikar klasičnih motiva, na uljima puno istorijskih reminiscencija, a sve rađene veštinom starih majstora.

Otišao je od nas tiho kako je i živeo.A mnogo, premnogo iza sebe ostavio.Ne sećam se da je dobio crnogorsku Trinaestojulsku nagradu za podvig izmeštanja manastira Piva sa dna budućeg jezera, možda jeste, volio bih da jeste, ali ja bih to znao.Ne sećam se ni da je dobio od crkvenih vlasti Orden Svetog Save, voleo bih da se varam, ali biće da se ne varam, ja bih to znao. Ali, tešim se, nikada to nije pominjao a umeo je da priča sa toliko vatre u glasu o zaboravljenom slikaru Stipanu Kopiloviću, tako lepo kao da prelistava stranice vremeplova zapisanog u nekoj knjizi čije su strane teške i prevrću se sporo.Uspeo sam da ga nagovorim da u njegovom rodnom selu napravimo televizijski zapis o njegovom detinjstvu i ranim likovnim iskustvima.Sestra mu je iznela prve njegove đačke radove. Sa Noninom sam uvek razgovarao o prošlom vremenu. Bio je sav u vremenima iza nas.

U Rukoveti  broj 6–7 iz godine 1991. U Durancijevom Dnevniku (Beleške iz dnevnika) ispod datuma 18. 8. 91. ima jedna tako esejistički gusta i durancijevski pregnantna, a puna podataka, beleška, koja se naslanja na ove moje redove, a u njoj je i jedna nepoznata Antićeva pesma, ili bolje rečeno malo poznata njegova pesma, jer je nema u njegovim knjigama, i iz nje citiram nekoliko odlomaka i pesmu, svakako:

„Danas je rođendan Duška Nonina, slikara i konzervatora. Do odlaska u zaista zasluženu mirovinu bio je saradnik Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Kao i ostalim zaštitarima, sedište mu je bilo u Petrovaradinskoj tvrđavi, tamo mu je i slikarski atelje. Kako svojevremo u zavodu, tako i sada u ateljeu, teško ga je naći. Čak ni rođendan da mu se čestita! Obično je na terenu, negde gde znalaštvom i veštinom, nadarenošću, strpljenjem i osobenom predanošću vraća spomeničkoj baštini prvobitan izgled i negdašnji sjaj. Doduše, restaurirajući freske po manastirima sticao je i sebi ugled. Preseljenje manastira Pive kod Plužina u Crnoj Gori stekao je svetsku slavu skupa sa jugoslovenskom konzervatorskom praksom. Prenošenjem cele crkve Uspenja Bogorodice, izgrađen eu XVI veku, nanovu, tri kilometra udaljenu lokaciju naša je zaštita bila primer brige o graditeljskoj baštini. Spasena je od potapanja u akumulacionom jezeru Mratinjske hidrocentrale, 1982.godine. Nonin je sa saradnicima tada preselio preko 1000 m2 dragocenih fresaka. Radilo se danju ali i noću – da se ubije dosada u pustošnoj čamotinji…

Dusan Nonin Careva svadba

Dušan Nonin_ Careva svadba

…Proveo je radni vek u nemom dijalogu sa freskama, ikonama i nečijim slikama. ‘Privlači me to slikarstvo, masivni zidovi,ogromne dimenzije i vremenske dubine…’ – kaže Nonin, obrazlažući privrženost svome pozivu. Pokojni pesnik, FerikaFeher, obrazložio je njegovu delatnost rečima: ‘Dokazuje: ljudsko je bitisanje samo tren a /dejstvo/ ljudsko/g/ stvaralaštvo/a/ trajno…’

Duško Nonin je 1983.godine radio na restauraciji zidnih slika u bajmočkoj crkvi. Podignute su po prvi put skele od vremena kada su  posle slikara Stipana Kopilovića bile razmontirane. Dok je restaurirao slike Karolja Jakobeija iz 1889, odnosno kompozicije Stipana Kopilovića, 1907/08. slikane na plafonu transepta, prvi put mi se pružila prilika da se uspnem na rukohvat ostvarenjima o kojima sam razmišljao i pisao…

…Nonin je valjda sklopio prijateljstvo sa Kopilovićem u dugim danima pažljivog i mukotrpnog rada na spašavanju bajmočkih slika.Znatno kasnije, 1991, kada smo priredili prvu kompletnu izložbu malog broja očuvanih slika StipanaKopilovića, nešto preko dvadesetak eksponata, radi uspeha izložbe Duško je u znak svog priloga restaurirao, očistio i osvežio ulja ovog nadarenog i nedovoljno poznatog umetnika. Kopilović je umro i sahranjen u Bačkoj Topoli, 13.marta 1924. a grob mu se izgubio.“

Sećam se detalja iz ateljea Noninovog, na visokim policama u staklenim teglama sačuvao je preparirane crnogorske ljute zmije otrovnice, suve trave, uspomene, prah.

Obećao sam i pesmu, objavljenu u „Dnevniku“ 1975. godine, koju je, a Mika Antić je to zaslužio, Duranci sačuvao od zaborava:

„On pripada /nomadima umetnosti,/ tim vrednim neimarima/ koji vraćaju vreme/ i ostavljaju ga/ za uspomenu večnosti./ On je jedini/ u Evropi koji uliva/ poverenje /da će se spastic /drevna propala blaga /naših ikonopisa. / Dobar/skroman čovek, /ni nalik na čudotvorca /a čuda mu /iz ruke /izleću /kao zlatne ptice.“

Pesma je, očito je, pisana kao zapis u prozi, pa prelomljena u stihove. Ja sam je vratio u prvo bitan oblik. Znam da se ni Antić, ni Nonin, ni Stipan, ne bi ljutili što sam ih spojio u ovoj priči o vremenima koja se ne smeju zaboravljati.

Comments (5)

Tags: , , , , , , ,

Dok šibaju vetrovi…

Posted on 14 November 2015 by heroji

Aleksandar Radović

Dok šibaju vetrovi…

Magris, Klaudio. Dunav. Beograd: Arhipelag, 2014.

 

Imao je Klaudio Magris prethodnika “na poslovima” ispitivanja Dunava. U neimenovanom delu o ovoj reci iz 1684. godine, Zigmund fon Birgen (kojeg Magris navodi kao člana “Vrsnog Pastoralnog Reda Pegnica”), barokni je pesnik među korice  upisao “obale, oblasti, drevna i nova imena gradova na reci, od izvora do ušća”[1] vodenog toka od Donaušingena do Suline. Opisano je putovanje Dunavom, drugoj po dužini (iza Volge) ali po značaju prvoj evropskoj reci koju kulturni istoričar Dejan Medaković imenuje kao “rekom jedinstva Evrope”[2]. Sa svoje strane, autor Nagađanja o sablji  knjigom od 386 strana sabira i komentariše dostupne izvore dunavske koje su pružili poeta istraživači: poeta Birgen u pomenutom delu sve do trotomnice inženjera Ernsta Neveklovskog Brodarenje i splavarenje na gornjem Dunavu (1952-1964).

Dunav Klaudija Magrisa, prednji korični list

Jedna od svetih reka (Jang, Nil…) dobila je najlepšu posvetu u vidu esejističkih zapisa o mestima kroz koje protiče i državama na čiju je sudbinu tokom vekova uticao. Najviše prostora u Dunavu  posvećeno je kulturnim pregnućima i političkim nesuglasicama među narodima Habzburške monarhije jer tok reke jeste kulturni i politički prostor Srednje Evrope. Na putovanje gornjim i donjim Dunavom (sa fluidnim granicama…) čitaoce pozivaju Điđi i Amedeo, Marija Đudita i Madalena, piščevi alteregoi koji mu pomažu da lakše i preziciznije opiše složene fortifikacione sisteme, katedrale i crkve od kule Belog Konja u bavarskom mestu Lauingen, preko Petrovaradinske tvrđave (“nadvija se svojim austrijskim i otomanskim sećanjima nad Dunavom[3]…) do tvrđave Solsovije koja se nalazi “veoma blizu” delte Dunava.

Reka kojoj su posvećeni valceri (Na lepom plavom Dunavu), pesme (Dunave moje more srpskih pevača narodne i zabavne muzike), bezbrojna književna dela (stihovani Veliki gospodin Dunav Vaska Pope o kojem pohvalno piše Klaudio Magris) zaokupljao je pažnju Argonauta, spominje se u Pesmi o Niberluzima, njime su plovili anonimni šajkaši ali i carica Marija Terezija.  Kako primećuje tvorac Ephemerisa, “Dunav se pretvorio u kralja svih evropskih reka u žilu kucavicu evropskog krvotoka, a tu svoju ulogu sačuvaće vekovima”.[4] U mnogim mestima koja kroz rečni tok protiču započeli su ratovi za evropsko nasleđe, ali su i potpisivana primirja (okrugli sto koji simboliše ravnopravnost strana u sukobu formiran je 1699. godine u Sremskim Karlovcima u kojem je sklopljeno primirje između Turske i Austrije). Na dunavskim obalama od Ulma i Beograda do rumunske luke Kostanca vojevalo se za teritorije (pomenuti viševekovni sukob “Krsta i Polumeseca”) i prelazilo na drugu stranu reke, iz države u državu (jedna od novih državnih granica je ona rečna na mostu između varoši Bačke Palanke u Srbiji i Iloka u Hrvatskoj).

Dodatnoj aktuelnosti knjige Dunav Klaudija Magrisa doprinele su promene na srednjoevropskim prostorima  krajem osamdesetih godina XX veka započete rušenjem Berlinskog zida. Magris je prvo izdanje knjige jednostavnog naslova i bezbrojnih “rukavaca” objavio 1986. godine, baš u osvit društvenih promena koje su zahvatile i prostore na kojima je izdanje već treći put štampano (u Zagrebu (1988), u Beogradu (2007; 2014). Nekadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je takođe jedna od zemalja “dunavskog sliva”, a danas su to zemlje njene naslednice (Hrvatska, Srbija…).

Plovidba Dunavom je vrhunski izazov za svakoga ko se odvažio za put ovom rekom, slažu se gotovo svi istraživači hidroloških, biodiverzitetskih, kulturoloških i društvenih fenomena koje Dunav formira i sa sobom u Crno more nosi.

Jugoslovenska rok atrakcija već decenijama peva “Dunavom šibaju vetrovi…”

 


[1] Magris, Dunav, str. 29

[2] Medaković, Dejan. Dunav reka jedinstva Evrope. Novi Sad: Prometej, 2001.

[3] Magris, Dunav, str. 303

[4] Medaković, Dejan. Dunav reka jedinstva Evrope. Novi Sad: Prometej, 2001, str. 18-20.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Rvački princip života – LAOKOON

Posted on 07 November 2015 by heroji

 

Slobodan Škerović

RVAČKI PRINCIP ŽIVOTA – LAOKOON

 

Šta je život i šta je posledica života?

 

Odgovor na drugi deo pitanja daje definiciju života – ropstvo.

Dok je Buda ciljao na deduktivni, razumno ubedljivi odgovor, dokazujući da je život patnja, ja ću da to obrnem naopako, ne menjajući ništa činjenično, i da dokažem kako je život ropstvo zbog svojstvenog uslovljavanja materije, a posledica toga je potpuno robovanje „pravilima učestvovanja“. Ali, da skoknem i do objašnjenja toga, recimo da ono što je „priroda stvari“, nazovimo to „zakonom“, nije zaista obavezujuće, mada je nasilnički nametljivo.

Legenda o Laokoonu, Apolonovom svešteniku, kaže da je upozorio Trojance da ne prime Konja, kako je to Vergilije sažeto rekao: „Timeo Danaos et dona ferentes“[1] . Zbog ovoga su razgnevljeni bogovi izrekli kaznu Laokoonu da ga smlavi zmija, golemi udav.

Tako su, Laokoon i njegovi sinovi patili, o čemu svedoče izrazi njihovih lica.[2]  Izrazi podsećaju na onaj Gorgone Meduze, boginje gneva. Prosto pogled na njih izaziva okamenjenost posmatrača.

Hajde da malo razmislimo, šta je zaista razljutilo bogove? Setimo se Prometeja, neposlušnog titana koji se suprotstavio Zevsu te ljudima odao tajnu božanske tehnologije – vatru! Za taj čin bio je kažnjen večnom patnjom.

Ima i druga priča, da je Adam neposlušao Boga Gospoda i zahvatio u oblast znanja, zbog čega je izbačen iz Edena, po pretpostavci mesta večne zabave, pravo van u svet patnje.

Život je patnja a takođe i kazna. Ne umiranje u groznom bolu – življenje u bolu jeste konačna kazna. Ovo će kasnije, u drugačijem i ponešto afazijski izmenjenom odnosnom sistemu, biti preimenovano u – Pakao.

Takođe karakteristično, za helenističko doba, akcenat u umetnosti se često stavlja na patnju, kao kod čuvene skulpture smrtno ranjenog Gala. Bilo je to vreme kada je grčka civilizacija doživljavala opadanje, Rimljani su napredovali nakon pobede nad Kartaginom i iskorenjivanja Etruraca, robovlasništvo je bilo glavni izvor profita.

 


[1] „Ne verujte Danajcima ni poklone kad nose!“

[2] Čuvena helenistička skulptura koju su, prema Pliniju, izvajali trojica vajara sa Rodosa, Hagesandar, Polidor i Atenodor.

 

Veoma slično kao danas, samo s jednom razlikom – današnja umetnost ne stavlja akcenat na patnju. Svrha umetnosti je preobličena i umanjena na funkciju reklamiranja „zabavljanja“. Reklamiranje je važno u ovoj priči, to je ono što život nudi kao mamac, obećanje, nadu. Cena „padanja“ na to reklamiranje jeste – patnja. Globalna patnja. Nada je drugo ime za reklamiranje zabave, a nada je i sama bila najviše reklamirani predmet tokom dugačkog perioda Mračnog Doba. Kao posledica nade, ljudi su trpeli ropstvo i patili od golemih napada samosažaljenja, i to je bilo – zabavno.

Šta je Laokoon rekao zvučalo je kao proročanstvo, ali beše označeno kao lažno i netačno proročanstvo, jer bogovi su želeli da lukavstvo pobedi i da Troja bude uništena. Troja, koja je predstavljala vrstu ekonomije neprihvatljive za ideju države u usponu. Ideju trgovine, idealizovane razmene dobara, trebalo je zameniti idejom iznuđivanja.[3]

Civilizacija umesto kulture, imperija umesto etnosa. Bili su potrebni vekovi ili milenijumi kako bi se ova zamena ostvarila globalno. Do vremena čovekoboga, Aleksandra, svet je bio poprilično mapiran i spreman da se prekroji u napredniju modu. Vergilije, opsednut Trojom, za čije se potomke verovalo da su osnovali Rim, u svojoj epskoj poemi Eneida, insistira na ovom pretvaranju trojanskog u rimski model, na čijem je čelu, tek kratko pre Vergilijevog vremena, bio jedan drugi, okonačeni čovekobog – Imperator Oktavijan Avgust Cezar. Koji je bio beskrupulozna, lukava zver.

the-procession-of-the-trojan-horse-in-troy-1773

Đovani Domeniko Tjepolo- Trojanski konj(1760)

Vergilije kažnjava Laokoona jer je video „lukavost“ i to izvrće u veoma jasnu političku poruku. Vergilijev ideal  pietas ili poslušnost prema državi i religiji, bio je glavna roba njegovog marketinga. A poruka je bila jasna: svako ko zameni poslušnost za poštenje mora da pati. Ovo je potpuno ista ideja koja dominira ostatkom istorije, a danas kulminira u obliku robota (radnika, roba), nacističkog arijevskog nadčoveka, ili popkulturnog junaka Supermena, danas već genetički mogućeg, naprednog sluge države s neuporedivim fizičkim i psihičkim sposobnostima, i kao san o potpuno samosvesnoj veštačkoj inteligenciji. Pietas!

Bogovi su tu da obezbede „predodređenost“, oni upravljaju delanjem ljudi i stvaraju dramu (patnje) jer ideja poretka mora da pobedi a svaki otpor je bolan i uzaludan.

 

Ružin pupoljak

Kako osećajni san o dobrom osećanju skriva ružnu stranu života?

 


[3] Ideja trgovine, današnjeg „slobodnog tržišta“ podrobno je usađivana, uprkos činjenici da je trgovina uvek bivala uništavana kako bi bila zamenjena monopolom, koji bi osigurao dominaciju izvesne države. Ovo je i više nego očigledno u evropskim beskrajnim ratovima tokom poslednjih vekova, kao i danas, kada je jasno da je sve na „tržištu“ manipulisano do poslednje sitnice.

 

Emocija, kakva jeste, uslovljena reakcija na okidač, skriva uzrok svoje pojave pretvarajući se da je nešto drugo – nada, koja maskira ružnu stvarnost i ističe „lepšu budućnost“. Ovo je tipični marketing života. Nadajmo se da će biti bolje, čim prebrodimo krizu.

Zbog čega smo u krizi?

Uzrok krize je sam život. Život je razmena, ali ne jednostavna, ravnopravna, pravedna razmena. Ona je zapravo otimačina, razmena je pogrešni naziv. Slobodno tržište života nije ništa drugo do li marketing života, a marketing je nametanje predstave, borba jedne ideje da nadvlada druge i da ih nadzire tako što će ih koristiti u svoju svrhu (što je samo po sebi opravdano). A njena svrha je takođe marketing, borba Uroborosa da se nahrani samim sobom. To je smrtonosni, začarani krug samoreklamiranja. Izgovor i opravdanje za marketing je – kriza. Jer samoproždiranje[4]  jeste permanentna kriza.

Tako, imamo Laokoona i njegove sinove u borbi protiv udava, samo malkice raščlanjeniju predstavu Uroborosa, simbola samoproždiranja.

Postoje mnoge nedostajuće veze u operativnom jeziku – na primer, kada sam završavao prethodnu rečenicu trebalo je da kažem: simbol samoproždiranja  života. Izostavio sam „života“, tako da nije jasno da su samoproždiranje i život sinonimi. Ovakva praksa ima za posledicu Vavilonsku zbrku jezika[5] jer postoji toliko mnogo sinonima koji se ne prepoznaju kao takvi. Oni su očigledno zanemareni pretpostavkom da imaju drugačije značenje, a to nije slučajno.

Laookon i njegovi sinovi

Zanemarivanje znanja je strategija života. Život se pretvara da su neke stvari važne, one stvari koje će ostvariti dobit, to jest, lišiti nekog života kako bi drugi život mogao da se nastavi. Čovek mora da bude neznalica kako bi koristio ovakvu strategiju. A sva energija razmišljanja se troši na opravdanje i pristanak na takvo ponašanje, umesto da se razobličuje sama ideja koja nadzire postojanje u neznanju. To je tipično i jeste priroda stvari. Jer sva priroda jeste živa, po definiciji da je razmena život. I, ako pomno posmatramo tu „razmenu“, možemo jasno da vidimo da ona nije ono što se pretvara da jeste.

Sva priroda, fizis, jeste uslovljena da reaguje na određene okidače. Atomi moraju da stupe u razmenu s drugim atomima, nema načina da to odbiju. Ovo jeste osnovna definicija života – razmena.

Druge postojeće definicije života su samo deo strategije kako bi se sprečio uvid u jednostavnu istinu. Život mora da ostane misterija, tajanstvena ljubavnica, puta 70 devica kao nagrada pošto ste zaslužili povratnu kartu za Eden.

Ružin pupoljak života.

 


[4] Autokanibalizam.

[5] I ovo je, takođe, pogrešan naziv, jer je Vavilonska kula bila Kula znanja, a tek njeno uništenje imalo je za posledicu zbrku i nerazumevanje među narodima. Sama Biblija je primer toga.

 

Grabljivci i pokorni – Spoznaj sebe

 

Podela na grabljivce i plen, goniče robova i robove, kapitaliste i proletere, vukove i ovce, pobednike i gubitnike, pametne i glupe, organizovane i zbrkane, vođe i vođene – sve su to sinonimne fraze. Dobri i loši, pravi i krivi – sve je to u funkciji neprekidnog kreta, istinski perpetuum mobile, nepokretni pokretač, potreba da se oseća, potreba da se bude svestan: što su dokazi da smo živi. Kretanje reklamira sebe, ne želi da se zaustavi, ne želi da umre. Suprotnost života i smrti je upravo to – empirijski sadržaj nasuprot praznine.

Drevni mudraci, sadašnjosti i budućnosti, svi su došli do istog zaključka – mora se zaustaviti[6]. To doslovno znači – umreti. Zbog čega je tako?

Smrt, strah života.

Neznalaštvo života neprekidno zaboravlja istinu o sebi. To je mašina neprekidnog kreta. Život je borba za neznanje, on je neznanje u nevolji, život je borba oklevetanog Laokoona. Istinski Laokoon, onaj koji je ukazao na grešku, dobio je svoju bitku. Ali život, kroz svog istaknutog pesnika Vergilija, tvrdi da je nastavio da se očajnički bori – trajno stanje života. Laž izrečena kako bi se prikrila pobeda znanja.

Spoznaj sebe pisalo je na Apolonovom hramu u Delfima.

Delfi su bili riznica stare Grčke, ne samo mesto gde su se izricala proročanstva i gde je obitavala Proročica. Zlatne i bronzane dragocenosti čuvale su se tamo, i takođe, očigledno – znanje.

Apolon nije bio samo grčki bog, on je poštovan, pod različitim imenima, u mnogih naroda drevnih vremena – Tot u Egiptu, Orfej među Tračanima – njegovi atributi su mnogobrojni i slažu se s drugim božanstvima, s Prometejom na primer, onim koji poseduje i prenosi znanje. Opet, moramo da raščistimo zbrku i uspostavimo sinonimski odnosni sklop.

Šta zapravo znači spoznati sebe? Kakva je to vrsta znanja, za razliku od potreba življenja, koje su neprekidna borba da se osigura „razmena“?

Postaje jasno da je biti pokoran (blag) deo marketinške strategije, koja favorizuje grabljivce i njihove žrtve – favorizuje princip podele koja osigurava pobedu neznanja i porobljavanja.

 


[6] Buda, Sokrat, čak i Aristotel u retkim trenucima lucidnosti.

 

Poruka je jasna: Bolje je živeti kao rob nego biti slobodan i umreti, jer ukoliko odbiješ ropstvo, vlast, ta gorljiva sluga ideje života, baciće te lavovima.

Sva propaganda i smutnja hrišćanstva kao za-život deklarisane institucije jeste o nagovaranju na pokornost. Zapravo, to seže mnogo dalje u prošlost, pre Troje i Rima. Čak pre Jerihona.

Pietas, poslušnost, bila je Hektorov prerogativ. On je bio simbol poretka, porodične brige, simbol ekonomije, otelotvorena Troja. Ipak, ubio ga je Ahil, simbol neumerenog nasilja, i pored toga herojska figura.

Čitava priča o Ilijadi je o bogovima koji se upliću u ljudske stvari i promovišu razbojnike u junake; počinje sveštenikom Hrisom kome je naneto zlo, ćerku mu je oteo Agamemnon i načinio svojom seksualnom robinjom. Razbojnici odbijaju da je vrate u „zamenu“ za otkup, a sveštenik se moli Apolonu da pošalje bolest na njih. Prvo na stoku, zatim na ljude.

Konačno, ideja trgovine među Ahajcima, zapravo iznuda, zadobija preimućstvo i Agamemnon bi vratio ćerku, u „zamenu“ za Ahilovu seksualnu robinju Briseidu. Ovo otvara krizu među Ahajcima, jer Ahil uvređen, odbija da se bori. Vidite, ovo je princip krize koji se kreće po svom. Završiće se Patroklovom smrću na bojnom polju (on se predstavljao kao Ahil u tu dramaturšku svrhu) i Ahilovim gnevom (hoćemo li to nazvati emocionalnom inteligencijom?) koji je doveo do potpunog uništenja Hektora.

Homer je podrobno opisao šta se zaista događa u politici. Bogovi su skrivene sile, siva vlada, ratnici iz senke. Bogovi su ideje a ljudi su njihovo gorivo i hrana.

Comments (5)