Archive | August, 2013

Tags: , , , , , , , , ,

Andersenov humor

Posted on 28 August 2013 by heroji

Milica Mirković

 

Andersenov humor

 

Humor se često dovodi u vezu sa dečjom književnošću i to s pravom, budući da je smeh jedna od značajnih odlika znatnog dela književnosti za decu. No ponekad su u književnost namenjenu deci ubrajana i humorno intonirana dela čiji autori nisu imali na umu najmlađe kao svoju osnovnu ili jedinu publiku. Takođe nije neuobičajeno da se književnici koji imaju afinitet za komiku, humor i smeh bave i dečjom književnošću (npr. Nušić, Vučo).

S druge strane, humor se retko javlja u čistom obliku, kao dobroćudni smeh, nezačinjen ironijom. Razlog tome mogao bi se tražiti u činjenici da su humoristi često „gorki” ljudi, svesni mana civilizovanog sveta, čije oštro oko uočava te nedostatke, sagledava ljudsku prirodu i društvene odnose iz perspektive kritičara, a humornim stavom ističu deformitete i devijacije, naglašavaju ih i ismevajući razobličavaju.[1] Sredstva komike kojima se autori ove orijentacije služe (karikatura, groteska, ironija, sarkazam, parodija) omogućavaju izricanje istina o čoveku i društvu pod velom šale, zabave i smeha. Tako humorni, komični, ironično-satirični pogled na svet, osim što ima zabavni, smehotvorni karakter, funkcioniše i kao sredstvo kritike, bunta ili odbrane od nesavršene realnosti.

hans_christian_andersen_digital_collection

Andersenove bajke i priče odavno se smatraju delom kanona dečje književnosti. Iako su ove umetničke tvorevine inspirisane tradicionalnim proznim vrstama, pre svega usmenim bajkama, i građene su na osnovu tradicionalnih žanrovskih obrazaca, one ipak umnogome odstupaju od nasleđenih tipiziranih shema. Ponekad piščeva smelost i sloboda idu čak do krajnjih granica i narušavaju ustaljene strukturne karakteristike bajke, a najupečatljiviji primer jeste odsustvo srećnog završetka u priči Mala sirena, gde će doduše mladi par nakon venčanja nastaviti da živi srećno zauvek potom, ali priča ima tužan kraj jer naslovna junakinja umire.

 


[1] I po Aristotelu, nasuprot uzvišenosti tragedije, smejemo se nižem, prizemnom, gorima od nas i njihovim manama (Aristotel, O pjseničkom umijeću. Prevod i objašnjenja Zdeslav Dukat, August Cesarec, Zagreb, 1983).

 

Stoga se može postaviti i pitanje o udelu humora u Andersenovim pričama, koje nisu sve uvek smešne, kao i o prirodi i funkciji smeha u njegovom stvaralaštvu za decu. Pozabaviću se problemom humora i smeha u nekoliko najpopularnijih priča ovog autora, pre svega u Snežnoj kraljici – bajci u sedam priča, a potom i u Ružnom pačetu i Princezi na zrnu graška.[2]

 

Ukoliko se u vidu ima glavni narativni tok, Andersenova Snežna kraljica nije smešna, komična bajka. Zastrašujuće zahlađenje i izvitoperenost pogleda na svet koje izazivaju komadići čarobnog ogledala, Kajev odlazak sa Snežnom kraljicom i Gerdina duga potraga za njim nemaju mnogo izraženih humornih elemenata.

Bajka ipak započinje smehom, ali demonskim, đavolovim smehom zadovoljstva što je sačinio ogledalo koje ističe zlo i mane a izobličava lepotu i vrednosti. Ova groteskna slika sveta delo je zlog duha, zabavlja ga i zasmejava, ali je istovremeno i prilika da se zapažene mane kritikuju i osude. Paroksizam smeha u prvoj priči ove bajke, cerekanje đavolovih đaka (jer đavo je imao svoju školu) koji su se drznuli da pokušaju da ismeju i samoga Boga, rezultiraće raspadanjem ogledala, što nosi kobne posledice po one koje krhotine tog stakla povrede.

Јedna od žrtava ogledala jeste i dečak Kaj, koji će naglom promenom ponašanja i prevagom racionalne strane svoje ličnosti nad duhovnim vrlinama detinje prirode narušiti idiličnu radost druženja sa malom Gerdom. Smeh će se u nastavku priče javiti kao reakcija na Kajevu umešnost da oponaša, da imitira druge, da karikira.

 

 


[2] Prilkom razmatranja elemenata humora u Andersenovim pričama koristila sam tri izdanja njegovih bajki na našem (srpskom / srpskohrvatskom / hrvatskosrpskom / hrvatskom) jeziku: Andersen, Bajke. S nemačkog preveo Stavislav Vinaver, Novo pokolenje, Beograd, 1950; Hans Hristijan Andersen, Sabrane bajke, knjiga prva i knjiga druga. Preveo Petar Vujičić, Prosveta, Beograd, 1980; H. C. Andersen, Bajke, izbor, s ilustracijama Vilhelma Pedersena i Lorenza Frølicha. S danskog preveli Maja Spiz i Josip Tabak, Mladost, Zagreb, 1952. Budući da je Vinaver prevodio sa jezika posrednika, a da u Sabranim bajkama nije naznačeno sa kog jezika je prevodio Vujičić, najpouzdanijim mi se učinio Tabakov prevod (jer je bajke o kojima će ovde biti reči on preveo, i to je jasno istaknuto u ovom izdanju), te sam se uglavnom njime služila. Odstupanja od ovog prevoda odnose se samo na naslove priča i pojedine lekseme, koji su usklađeni sa varijantama prevoda uobičajenim za istočnu varijantu našeg jezika i ekavski izgovor.

 

Kad u dečaku racio nadvlada i gotovo potpuno zameni duševnost u trenutku opasnosti umesto reči molitve na um će mu padati samo veliki jedan puta jedan što takođe ima izvesni komični prizvuk. I inače kao pojam njegove pameti i učenosti ističe se da Kaj ume da računa napamet „čak i s razlomcima”.

Ali sve su to sporadični primeri humornih efekata i tek će Gerdina potraga za dragim drugom otvoriti niz mogućnosti za susrete sa neobičnim ličnostima i situacijama što će uneti i znatno više humora u bajku.

Najpre nailazimo na situacionu komiku u sceni kada se Gerda obraća drvenim vojnicima pred kućom stare čarobnice kao da su živi. Šaljivi ton diminira i u karakterizaciji rasejane starice za koju se veli da nije zla već da čara samo malo i to tek zabave radi, i sve je tu prosto zabava predstavljena s nonšalancijom kakva se ne može ni zamisliti u tradicionalnim bajkama gde je magijsko delovanje shvatano ozbiljno.

Znatno složeniji komički postupak predstavlja parodijsko poigravanje i razaranje različitih žanrovskih modela u bajkama cveća iz staričinog vrta. Tu je Andersen, služeći se ustaljenim obrascima nekoliko proznih vrsta, dao buket parodičnih minijatura, gde osim poznatih i popularnih modela ljubavnih, sentimentalnih, idiličnih, bajkovitih i horor priča, nailazimo i na tekst zasnovan na nizu gotovo nonsensnih slobodnih asocijacija, što izaziva specifične komične efekte, i čime se u izvesnom smislu nagoveštavaju nadolazeća avangardna strujanja.

snežna_kraljica

Priča o kneževiću i kneginjici prožeta je humorom u nekoliko ravni. Mogućnosti za smeh pruža već i oneobičena pozicija pripovedača, a tu je ulogu Andersen u ovom slučaju dodelio gavranu. Iz te „ptičje perspektive” ispričana je podsmešljivim tonom priča o načitanoj kneginjici, koja je pročitala sve novine i odmah ih zaboravila, upravo zato što je pametna, o njenoj naprasnoj odluci da se uda i to zbog toga što joj je na um pala svatovska pesmica, te o njenom oglasu „lične prirode” kojim se raspisuje konkurs za odgovarajućeg mladoženju. Kandidati koji pretenduju na presto prkazani su takođe komično, jer neki od njih, i to mudriji, poneli su za okrepu tokom dugog čekanja ni manje ni više nego hleba i maslaca, ali im je manjkalo plemenitosti, jer nisu hteli da podele obrok sa drugima, smatrajući ih konkurencijom. Kao izvor informacija sa lica mesta, iz unutrašnjosti dvora, javlja se gavranova pitoma druga, verenica – vrana, dvorski ljubimac, preko koje saznajemo za naročito ispoljavanje hijerarhije na dvoru. Naime, počast se tu ogleda u privilegiji da se hoda bos, te su samo najniže sluge uvek nosile papuče, a najuglednija gospoda bila su bosonoga, što je sjajan primer komične inverzije. Oba antropomofizovana pripovedača uz specifično ljudsku sposobnost govora i racionalnog mišljenja imaju i druge čovekove karakteristike, pa čak i hirove. Između ostalog gavran je hvalisav, ne podnosi da se u kočiji vozi natraške, oboje su pohlepni, pitoma vrana je opet gorda i uobražena, očekuje klanjanje male Gerde, proždrljiva je, a kasnije ćemo saznati da je nakon pogibije svoga vernog druga u znak žalosti nosila crnu vunenu nit oko noge. Čitav ovaj segment odlikuje tzv. satirično-denotativni smeh kojim se ukazuje na društvene anomalije, s tim što se etički problemi projektuju na svet životinja.

Slična kritičko-satirična projekcija zbilje data je i u priči o maloj razbojnici. Humorno intonirana kritika na samom početku dobija i socijalnu dimenziju u razlozima kojima se objašnjava zašto razbojnici napadaju kneževsku kočiju u kojoj se Gerda vozi: sjaj kočije im bode oči, pa ih to iritira. Stara razbojnica, predvodnica družine prikazana je groteskno: kosmata je, zastrašujuća, kanibal, pijanica, a njen odnos sa ćerkom odlikuje grubost čak i u izlivima milja i ljubavi. Sama mala razbojnica takođe je vrlo gruba kako u ophođenju prema majci tako i prema svojim životinjama ljubimcima, razmažena je i tvrdoglava, i ima neobične navike, nastran smisao za humor i oblike zabave. Uprkos tome, njen jedini motiv i cilj jeste igra, razbijanje dosade, a pokazaće se da se u njenoj robusnoj prirodi krije i istinski dobro srce, jer će nesebično pomoći Gerdi u potrazi za prijateljem. Najdraži ljubimac male razbojnice kojega će uputiti sa Gerdom ka dvoru Snežne kraljice, takođe je nosilac ljudskih svojstava i predmet smeha zbog mana koje mu se pripisuju. Irvas (tj. sob) o kojem je reč vrlo je nostalgičan i setno žali za zavičajem i slobodom, ali voli i da prisluškuje, i prilično je samoživ, jer će u susretu sa Laponkom i Finkinjom[3], narednim Gerdinim pomagačima u traganju za Kajem, najpre pričati svoju sudbinu, pošto mu se ona činila mnogo važnijom od devojčicine.

Oko likova Laponke i Finkinje Andersen skicira još nekoliko humornih sličica. Tako se u Laponkinu kuću ulazi puzeći, dok Finkinja živi u dimnjaku, pa paklena vrućina usred ledenog pejzaža svojom oksimoronskom neočekivanošću izaziva smeh, kao i pismo koje jedna drugoj upućuju na sušenom bakalaru, da bi, pošto je poruka pročitana, taj bakalar bio u slast pojeden.

 


[3] U Tabakovom prevodu umesto Finkinja stoji Čuhonka. I u ovom slučaju opredelila sam se za uobičajeniji i manje neobičan Vujičićev i Vinaverov prevod, mada sam se uglavnom služila zagrebačkim izdanjem iz ranije navedenog razloga.

 

Na dvoru Snežne kraljice smeha i radosti nema. Svuda se u nedogled proteže savršenstvo blistave hladnoće čiji je centar zaleđeno jezero razuma. Vladarka severnih prostranstava ne zna za šalu; iz njenih se usta može čuti samo hladna ironija, kao onda kada govori kako valja snegom zasuti mediteranske vulkane, što pogoduje i limunu i vinovoj lozi. Njen smisao za humor je gorak, hladan i bezosećajan, kao što je i njeno delovanje destruktivno. Nedostaju u toj mirnoći i beživotnosti severnog kraljevstva bar medvedi da zaplešu, da se igraju, ili makar da se potuku, ili lisice da ogovaraju uz kafu (sličan motiv javlja se i kao probljesak humora u pomenutoj bajci Mala sirena, u kojoj je kroz smeh kritici podvrgnuto lančano širenje poverljivih informacija i tajni). Naravno, bajka se završava tihom srećom mladog para i blagim osmehom zadovoljstva, što prdstavlja oštri kontrast početnoj slici đavoljeg čarobnog ogledala i demonskog smeha.

Treba još dodati i to da u ovoj bajci ne izostaju ni efekti verbalne komike, ali oni mahom zavise od veštine i nadahnuća prevodilaca, dok se Andersenov učinak na tom planu može proučavati samo na tekstu izvornika, dakle na danskom jeziku.

 

Ružno pače Hansa Kristijana Andersena jeste alegorijsko-satirična priča, koja, po rečima samog autora, delimično sadrži autobiografske elemente. Komika i smeh koji se javljaju u ovoj priči upotpunjuju piščevu projekciju zbilje dajući joj specifičnu humornu i ironičnu, kritičku dimenziju.

Priča otpočinje idiličnom slikom seoskog dvorišta i njegovog raznolikog i živopisnog življa. Između ostalih tu je i roda, koja svojim izgledom odudara od sitne domaće živine, deluje pomalo egzotično, pa joj se pripisuje i strano poreklo: ona klepeće egipatski, a taj jezik je naučila od majke. Dakle, već na prvom koraku susrećemo se sa postupkom antropomorfizacije, i sa blagim humornim tonom. Više komičnih crta, zbog svoje upućivačke funkcije u odnosu na realni ljudski svet, pokazaće lik patke, buduće majke, kojoj je već dosadilo ležanje na jajima. Podsmešljivi stav pisca prema ovoj junakinji produbljuje se dalje njenim primedbama o tome kako joj prijateljice retko dolaze u posetu da joj prekrate vreme, mada ona baš i ne voli ta dvorišna „preklapanja“. Upravo kao da gledamo i slušamo neku junakinju iz komedije o malograđanskoj sredini. Kada se pačići izlegu brižna majka, koja, kao i svaka majka, svojoj deci samo dobra želi, dopustiće im da razgledaju okolinu i to stoga što je zelenilo dobro za oči; pokazaće im dokle dopire svet, barem onaj koji ona poznaje, a to znači čak do popove njive, mada sama patka-majka nije tamo nikada bila. Ovakvo predstavljanje lika patke i njenog životnog obzorja imaju blagi humorni karakter, podsmešljivi su dobroćudno i sa simpatijama.

U razgovorima i odnosima sa drugim stanovicima dvorišta, kao i u odnosu prema svome porodu lik patke biće upotpunjen, ali će do izražaja doći i opšte stanje u zajednici, njena hijerarhija i etički principi, čime se Andersenu pružila mogućnost da humorno predstavi i razobliči odnose u svome okruženju, ali i u ljudskom društvu uopšte. Videćemo patkino nestrpljenje zbog upornog jajeta iz kojeg nikako da se pomoli pače, čuti pohvale za ostalu decu, ali i žalbe  i kritike upućene njihovom ocu, „dangubi“ koji je nije ni posetio. Saznaćemo da je u dvorištu podmetanje ćurčjih jaja patkama učestala pojava, ali i da postoji siguran test za razotkrivanje uljeza, a to je plivanje. Međutim, kada i poslednje pače ugleda svetlost dana, kada se ustanovi da je drugačije od braće, kada se obeleži epitetom ružno, njegovo pravo poreklo neće biti moguće utvrditi uobičajenim testom, jer ono pliva čak i bolje od ostalih. Ta veština ružnog pačeta probudiće ponos u majci, u tom trenutku će joj se ono učiniti i lepim, te će od ushićenja uskliknuti da liči na nju; ali mišljenje okoline izmeniće njeno ponašanje i ugušiti materinsku naklonost prema nesrećnom pačetu. Već pri prvom predstavljanju u javnosti počela su gunđanja i ogovaranja. Čitava slika sveta dvorišta gde se kokoške tuku oko jegulje, a i mačka vreba plen, dok sve to ponosno i dostojanstveno nadgleda stara patka plemenite španske krvi, obiluje smehom sa ironično-satiričnim prizvukom. Posebno je zanimljiv prijem kod otmene patke, koja kao znak posebne počasti nosi oko noge crvenu krpicu, i pred kojom se pačići klanjaju, široko rastavljajući noge u hodu kao sva lepo vaspitana deca njihovog roda, a ona njima iskazuje posebnu milost dopuštajući da joj donesu jeguljinu glavu ako je nađu. Budući nesumnjivi autoritet, stara patka će izreći konačni sud o ružnom pačetu veleći da „nije uspelo”, dok će majka pokušati da taj sud ublaži obrazloženjem kako lepota i nije bitna pošto je reč o patku, mužjaku, a postoji i nada da će se pače vremenom prolepšati, no docnije će i nju napustiti vera u tu mogućnost preobražaja. Potpuna netolerancija i zloba dvorišnog življa pokazaće se u svoj svojoj grubosti kada se svi odreda, od rođene braće, oholog ćurana (koji se kicoški gordi jer se rodio s ostrugama), kokošaka do devojke koja ih hrani, obruše na jadno pače nazivajući ga nakazom, proklinjući ga, a odreći će ga se i majka i požaliti dan kada se rodilo.

Ogorčeno takvim ponašanjem okoline, čak i svojih bližnjih, pače se odlučuje na beg iz neprijateljski nastrojenog sveta seoskog dvorišta, otiskuje se u „veliki svet”, u nepoznato. Potucajući se nailazi na divlje patke, koje ga takođe smatraju rugobom ali im to ne smeta, samo da se k njima ne priženi. Taj podsmešljivi komentar odaje suštinsku netrpeljivost koja vlada i u ovoj prividno tolerantnoj zajednici prema neobičnom došljaku i potencijalnom uljezu, čime Andersen satirično razobličava licemerje svojstveno ljudskom svetu. Mladalačka nepromišljenost dvojice divljih gusana koji ružnom pačetu predlažu da im se pridruži u ljubavnim avanturama kažnjena je lovačkim mecima, što je prilično drastičan primer kritike. Piščev satirični postupak ovde ima efekat suprotan od uobičajenog, jer, umesto funkcije odterećenja, komično u ovom slučaju dovodi do napetosti, ismevanje se završava pogibijom. Efekat odterećenja psihičke napetosti situacije uslediće već u sledećoj slici, kada gotovo sigurna smrt zaobiđe preplašeno pače, jer ga lovački pas prezre (avaj!) zbog njegove ružnoće. Јunakova „zla kob” dovodi do srećnog ishoda stvarajući nesklad između negativne prirode osnovne osobine kojom je pače okarakterisano i njenog pozitivnog dejstva na održanje njegove egzistencije, što proizvodi humorni utisak kod čitalaca.

Kada posle mnogih iskušenja pače nađe utočište u seoskoj kućici u kojoj, kao u zasebnom svetu, žive starica, mačak i kokoška, piscu se ukazuju nove mogućnosti humornog sagledavanja kako glavnog junaka tako i sredine u kojoj se on sticajem okolnosti obreo. Čitavu ovu epizodu karakteriše postupak oneobičavanja: oneobičeni su akteri, i to ne samo u alegorijskom smislu kako su u odnosu na realne osobine životinja oneobičeni, tj. antropomorfizovani junaci u basnama, već im njihova prirodna svojstva u sopstvenim očima deluju neobično i izuzetno; a takođe je neobičan i njihov odnos prema ostatku sveta, odnosno prema svemu što se nalazi izvan kućice, izvan njihovog životnog prostora. Lik starice je samo površno prikazan i nema većeg značaja za tok priče, niti bitnijeg udela na planu humora. Staričina smehotvorna uloga iscrpljuje se njenom slabovidošću zbog koje joj se od pačeta učini da je velika patka, te u njenom očekivanju da ono nosi jaja, koje će po prirodi stvari biti iznevereno. Kućom ustvari gospodare životinje, njeni ljubimci: kratkonoga kokoška koja ume da nosi jaja, što i sama  smatra izuzetnom sposobnošću; i mačak koji ne samo da ume da izvija leđa u grbu, već i prede, i (gle čuda!) baca iskre kada ga miluju uz dlaku. Dakle, sami junaci svoje prirodne, urođene im sposobosti smatraju izuzetnim, a budući da pače ta umeća nema, to ih čini superiornim u odnosu na njega i daje im za pravo da budu gordi i sujetni. Ali njihov prestiž proteže se i na čitav ostatak sveta, koji oni ne poznaju i nemaju uvid u tuđe živote, običaje i sposobnosti; u njihovoj svesti jasno je uspostavljena oštra granica koja podrazumeva podelu na dva entiteta: mi i svet, a sebe smatraju boljom polovinom sveta, i ne dopuštaju drugačije mišljenje. Mačak i kokoška sve gledaju i procenjuju isključivo prema sebi, pa i kada pače izrazi svoju nagonsku potrebu i želju da pliva, oni se zgražavaju, to im zvuči kao nerazumna ekscentričnost, te ga kao „mudriji” i „iskusniji” odvraćaju od te namere. Uobraženost koju pripisuju pačetu, samo je projekcija jedne od sopstvenih mana kokoške i mačka, koji oličavaju izvesne anomalije u ljudskom društvu koje Andersen ismevanjem markira i razobličava.

crtež_andersenove_bajke

U trenutku kada nesrećnom pačetu pripreti tragična smrt u zaleđenom jezeru, kao spasilac pojavljuje se seljak i odnosi ga u svoj dom na radost svojoj deci i na sreću po zanemoćalog junaka. Međutim, pače će, pošto je u panici napravilo nekoliko incidenata u domaćinstvu (upalo je u mleko, u maslo i u brašno) i tako još jedanput postalo žrtva komične situacije, komični junak i predmet smeha, pobeći i odatle iz straha da mu deca ne naude, mada se ona samo igraju. Time se napetost s početka ovog segmenta priče, kada se pače nalazilo u smrtnoj opasnosti, razrešava u humornom ključu i dobija rasterećenje u smehu. Čitava priča svojim alegorijsko-satiričnim karakterom i dobroćudnim podsmešljivim tonom kroz smenjivanje napetih i smešnih scena predočava  sliku nas samih, našeg ljudskog sveta. Podstaknut sopstvenim iskustvom, Andersen kritikuje, ali dobronamerno, iščašene društvene odnose, pružajući nam ogledalo, poput onog đavoljeg iz bajke o Snežnoj kraljici, da sami sagledamo sopstvene mane i zablude, da se osvestimo i pokušamo da ispravimo greške.

 

Andersenova Princeza na zrnu graška iako obimom nevelika, sva vrvi od humora i smeha. Komična je već sama mogućnost da se neko ko tvrdi da je prava princeza potuca sam po olujnoj noći; slika pokisle devojke u pohabanoj odeći i obući nije u skladu sa njenom tvrdnjom o plemenitom poreklu, a nesklad je uobičajeni izvor komike i smeha.

Metoda stare kraljice za utvrđivanje verodostojnosti plemenitog princezinog roda vrhunski je primer humora, jer je mogućnost da neko oseti zrno graška ispod dvadeset dušeka i dvadeset perina u realnom svetu nezamisliva. U komičnoj dimenziji Andersenovog sveta priče testirana princeza će se ujutru žaliti da ju je nešto žuljalo, te je sva u modricama, što biva shvaćeno kao preosetljivost plemkinje najvišeg ranga, a ne kao mogućni suvenir koji je devojka u kišnoj noći ponela iz prethodnog perioda svog života, koji se može samo naslutiti.

Priča se završava prema ustaljenom modelu svadbenim veseljem, ali pisac ne nagoveštava samo buduću sudbinu junaka, već iznosi i sudbinu onog ključnog zrna graška, koje je dospelo u riznicu. No smeh u poslednjem komentaru da se dragoceni eksponat može i danas videti ako ga neko nije ukrao dobija i blagi kritički ironijski prizvuk.

 

Nakon iscrpnog razmatranja samo nekoliko najglasovitijih Andersenovih bajki i priča može se zaključiti da humor i komika, smeh uopšte, ima znatnog udela u njegovom stvaralaštvu za decu. Na osnovu sagledanih primera uočava se prilična raznolikost vidova komike u Andersena: nailazimo na jednostavnu situacionu komiku, na karikiranje, ali i na groteskne prizore, susrećemo se sa antropomorfizacijom životinja i oneobičenom perspektivom pripovedanja u humornom tonu, te sa komičnom inverzijom i parodijom koja spada u najsloženije komične postupke. Široki raspon prirode Andersenovog smeha proteže se od dobroćudnog humora i blage ironije do smele i oštre stirične osude ljudskih mana i negativnih pojava u društvu.

Ipak, i kritika iskazana kroz podsmeh, kao i zdravi smeh bez zajedljivih namera, odražavaju piščev duboki humanizam i težnju da svet i život učini boljim, lepšim, zabavnijim, ili barem podnošljivijim kako deci tako i ostalima. I konačno, smešno koje je ponekad zabavno, a ponekad kritički obojeno, ni u kom slučaju nije neozbiljno, kao što uostalom to nije ni književnost za decu (mada takvo omalovažavajuće mišljenje, nažalost, još uvek nije iskorenjeno), te zaslužuju podrobno izučavanje. Andersenove bajke i priče, posmatrane i iz aspekta komike i smeha, potvrđuju da su dela izuzetnog estetskog dometa, i reprezentativni primeri umetničkog uobličenja humora u dečjoj književnosti.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , ,

Ljubomir Durković Jakšić

Posted on 24 August 2013 by heroji

Aleksandar Radović

Ljubomir Durković Jakšić

istoričar, publicista, bibliotekar

 (12. XII 1907, selo Vrelo, Opština Žabljak – 6. III 1997, Beograd)

 

Poreklo vodi iz stare srpske porodice Jakšić iz Drobnjaka, čiji su potomci Durkovići. Osnovnu školu završava u mestu rođenja, nižu gimnaziju u Pljevljima (1925), a Bogosloviju na Cetinju (1930). Iste godine upisuje Bogoslovski fakultet u Beogradu, a crkvene studije nastavlja u Varšavi (1932-1934). U glavnom gradu Poljske zapošljava se na mestu lektora za srpskohrvatski jezik (1934). Karijeru nastavlja kao zamenik profesora za kanonsko pravoslavno pravo na Varšavskom univerzitetu (1939), a iste godine pohađa i specijalističke studije na Univerzitetu u Atini. Doktorske studije završava odbranom disertacije Petar II Petrović Njegoš (monografija na poljskom jeziku, 1938), te radi kao honorarni saradnik jugoslovenskog poslanstva u Varšavi (1937-1939).  Durković Jakšić vraća se u zemlju i učestvuje u aprilskom ratu, a nakon oslobođenja nastavlja naučni i publicistički rad. Zapošljava se na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu kao predavač na predmetu Istorija srpske crkve (1947-1951) te ga postavljaju za upravnika Patrijaršijske biblioteke. U tom periodu postaje i spoljni saradnik Istorijskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (1947.), a 1950. i redovni član Istorijskog instituta Crne Gore sa sedištem na Cetinju. Nakon završetka univerzitetske karijere (decembar 1954) prelazi u Univerzitetsku biblioteku „Svetozar Marković“. U najvećoj univerzitetskoj biblioteci u zemlji radi kao bibliotekar, naučni saradnik i naučni savetnik vodeći Odeljenje fondova i Odeljenje cirkulacije informacija, kao i Trezor Univerzitetske biblioteke (1954-1976). Nakon penzionisanja nastavlja saradnju u stručnoj periodici pišući o kulturnoj istoriji južnoslovenskih zemalja.

Ljubomir_Durković_Jakšić_fotografija

Stručni rad u bibliotekarstvu započinje kao upravnik „najstarije biblioteke u Beogradu“, kako je knjižnicu SPC imenovao u naučnim radovima. Patrijaršijskoj biblioteci, dok je njen upravnik bio Ljubomir Durković Jakšić, vraćeno je iz Zagreba knjižno blago koje je tokom rata bilo zarobljeno u NDH. Akcija vraćanja srpskih rukopisnih i štampanih publikacija pokrenuta je 1946. godine, a Durković Jakšić je, zajedno sa prof. Radoslavom Grujićem, zaslužan za povratak inkunabula u Beograd. Osim toga, u Srednjoj bibliotekarskoj školi u Beogradu predaje istoriju knjižarstva i osnove nauke o knjizi, a član je Komisije za polaganje stručnih ispita pri beogradskoj Narodnoj biblioteci (sadašnja NBS).

Istorija Srba i njihove materijalne kulturne baštine tokom XIX i XX veka trajne su preokupacije njegošologa Ljubomira Durkovića Jakšića. O vladici Radu objavio je više stotina zapisa, tekstova, separata, bibliografija, a pisao je i o srpsko-crnogorskim i srpsko-poljskim odnosima (radovi od 1934. do 1975. godine). Istoriju srpskih biblioteka obuhvatio je u istoimenoj sintetičkoj studiji (Beograd, 1963). Srpske crkve i manastiri dobili su kvalifikovanog tumača u Ljubomiru Durkoviću Jakšiću, a nizom tekstova osvetljeni su Hram Sv. Save na Vračaru, manastiri Žiča i Ostrog, manastir Sv. Trojice kod Pljevalja. Dao je značajan doprinos razjašnjavanju kontroverzi oko postavljanja Njegoševog mauzoleja na Lovćenu i poštovanju testamentarne volje svetovnog i verskog vladara Crne Gore (više tekstova tokom 1969. i 1970. godine).

O delu Ljubomira Durkovića Jakšića pisali su Milorad Radević, Ljubica Brunet, Borivoje Marinković, Aleksandar Mladenović, ističući njegov radni i moralni angažman na obradi kulturno-istorijskih tema.

Bibliografija Ljubomira Durkovića Jakšića broji preko 250 jedinica, a među naslovima su: Njegoš i Lovćen (Beograd, 1971); Englezi o Njegošu i Crnoj Gori (Titograd, 1963); Mickijevič i Jugosloveni (Novi Sad, 1988); Jugoslovensko-poljska saradnja: 1772-1840 (Novi Sad, 1971); Srbija i Vatikan: 1804-1918 (Kragujevac, 1990); Prilog poznavanju stradanja Narodne biblioteke u Beogradu za vreme Prvog svetskog rata (separat, Narodna biblioteka Srbije, 1992); Istorija crkvene i visokoškolske biblioteke u Hilandaru (Službeni list SPC, 1970); Manastir Ostrog u slici i reči (Beograd, 1971); Podizanje hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu (Beograd, 1985)… Pored toga bio je saradnik naučnih i stručnih glasila (časopis Bibliotekar od prvog broja), član bibliotekarskih udruženja…

Dobitnik više značajnih priznanja od kojih posebno mesto zauzima orden Svetog Save I stepena koji mu je uručila Srpska pravoslavna crkva.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , ,

Posle Kirkinog zagrljaja

Posted on 22 August 2013 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Posle Kirkinog zagrljaja

 

 

„Mi ostali Evropljani sebe moramo smatrati

putnicima na jednom istom brodu.”

(Comenius – „Praefatio ad Europeas”, 1645)

 

Uzbudljiva i dramatična Odiseja 2001, Artura Klarka i Stenlija Kjubrika, orbitovana na sam početak novog milenijuma, već u prvim godinama novog veka dobija odlike spektakularne groteske u kojoj savremeni Kiklop Polifem, u nedoumici koji kečap da izabere da bi svario komadiće sirovog ljudskog mesa, bez ikakve žurbe,  na očigled celoga sveta, gleda tv-reklame i razgleda tube sa crvenom ljutkastom smesom. Siguran je da plen ne može da mu izmakne, da Odisej ne može da umakne iz pećine, da će, gde god bio Odisej, tu biti i on – Polifem, kao plod Odisejevih vizija i otelovljenja njegove kiklopske prirode. Odiseja 2001, koja označava početak nove etape lutanja, u novom veku, samo je repriza Odiseje 1001, ili Odiseje 0001, u novom dekoru, uvek sa istim glumcem: čovekom.

Sve zveri apokalipse, jednooki, jednorogi, Harpija, Himera, Chiang-Liang, Hsiao, bezglavi Hsing-T’ien, magijski Golem iz Talmuda, Humbaba iz Gilgameša, Godzila, Polifem, Mantikora, Minotaur, zmije Nage ljudskoga lika, Nasnas, T’ao T’ieh, sve „generacije” zmajeva, sve varijante Elijena – „osmog putnika”, sve zveri s ljudskim umom, sva čudovišta ljudskoga lika, slika su unutrašnjeg bića čovekovog, projekcija njegove prirode i njegovih strahova. Nakaze i čudovišta Ambroasa Parea, ili ona u Augustinovoj raspravi O nakazama i čudovištima, u Božjoj državi, Borhesova bića u Priručniku fantastične zoologije, demoni i vragovi popisani u srednjovekovnim demonologijama, Poove i Kafkine nemani, nisu ništa prema kanibalskoj mašti savremenog čoveka koji vekovima usavršava tehnologiju čudovišta da bi proizveo savršenog monstruma. Kiklop Polifem i NATO Kiklop! Naoružan ogromnom stenom ili razarujućom bombom! Čisteći se od zlih unutrašnjih sila stvara bića zla, u mitu i legendi, bajci i priči, crtežu i slici, na filmu i na televiziji, u video igrama i u virtuelnoj stvarnosti. Neprekidno u iskušenjima glave, kao najopasnijim scilama i haribdama, posle svakog pevanja svoje odiseje, vraća se u ono poglavlje u kome ga čeka Kirkina kazna:

 

„Kad ih ponudi svim tim, te popiju oni, tad ona

palicom udari u njih i sve ih nagna u svinjce.

Lik im postade svinjski, i glava, i četine, i glas,

samo im ostade um čovečji kakav je bio.”

(Odiseja, 10. pevanje)

 

Zarobljen pesmom sirena, obeležen kletvom i ožiljkom na nozi, Odisej nikada neće stići kući, a ako i stigne, neće imati ko da ga prepozna. Auriklija je mrtva, a osim nje niko drugi za njegov ožiljak ne zna. Homer je i slep i nem. U novom poretku bogova i ljudi, Odisej je „višak”. Nepoznat. Tuđin. Nestao. Ranjav, gladan, izgnan, osramoćen i oklevetan. Dvostruko kriv, što je Odisej i što je čovek. Pod optužbom bogova da im podmeće svoju krivicu.

 

„Ah, koliko se žale na bogove samrtni ljudi:

zboreći zla da im dolaze od nas, a nevolje sami

spremaju sebi svojim zločinstvima preko sudbine.”

(Odiseja, 1. pevanje)

 

U vekovnoj odiseji, u vekovnom izgnanstvu, lutanju, opsadama i izgonima, Odisije sa ovih prostora, stalno između Scila i Haribdi u raznim oblicima, verskim, političkim, ratnim, omrznut od bogova a mio pevaču, može da opstane samo kao Homerov „Niko”. Uprkos tome, njegov ideal je da bude „Neko”. I taj nesklad po ko zna koji put skupo plaća. Na gotovo iracionalnu čežnju da nađe mir u svom domu, kao po ukletoj sudbinskoj vezi, pada, raste i množi se nepojmljiv iracionalni kiklopski gnev koji ga baca u prokletstvo ili na najsurovije načine sprečava da snove ostvari. Stari pisci razlog tome nalaze u „grehovima našim”. Epski pevač „poetici” „o grehovima našim” i „bezakonjima našim”, pre svega u tumačenju razloga kosovskog poraza, pridodaje svoj „spisak”, ne praštajući ni „carevima koji se otimlju o carstvo”, („među se se hoće da pomore”), ni sebi. Njegov junak je i slavoljubiv i vlastoljubiv, potkupljuje rečima i zlatom, spreman je da ubije najrođenijeg zbog povređene sujete, čini svakojako svetogrđe, božjeg anđela sabljom polovi zaslepljen besom, služi za novac, pohlepan je i spreman da podvig poveže s pljačkom, ohol i hvalisav, „zao pri ukoru”. Epski stvaralac ulepšava ali ne krije mračne crte ni porive, uzdajući se uvek u carstvo poezije i milost božiju.

1123

Tek oslobođeni Kirkinog zarobljeništva, sve usamljeniji u moru svemira, sa Scilom i Haribdom u sebi, s Kiklopom iznad glave i pesmom sirena u glavi, našli smo se po ko zna koji put daleko od Itake, pogleda uprtog u visine, sa Odisejevom molitvom u mislima.

 

„Gospode, čuj me, ma ko si, a mnogo moljenom tebi

dolazim, bežeći morem od pretnja zemljotresca boga./…/

Ja sad tvojemu toku i kolenma prilazim tvojim.

Nego se, gospode, smiluj: bogoradnik, dičim se, tvoj sam.”

(Odiseja, 5. pevanje)

 

Šta su nam spremili „bogovi”, šta vetrovi, šta Posejdon? Šta „svemoćno vreme”? Ratovi, razaranja, progonstva, goveda Helijeva, Lestrigonac Antifat i Kiklop Polifem, sve Scile i Haribde prošlosti i savremenog doba, čekaju li nas i u vremenima koja dolaze?  Hoće li Evropa osloboditi iz utrobe broda one koji nikako da shvate neminovnost primanja novog poretka i prihvate istinu sa kojom se suočava mitski junak u Eshilovom Okovanom Prometeju: „Upoznaj sebe, primi novi poredak, / i nov gospodar vlada sada bozima.” Oslobođeni Kirkinog strasnog zagrljaja, jesmo li se izvukli iz obora komunizma, iz magija partija, sirenskog zova ideologija i plemenskog urlika vođe, ili i dalje, verni, kao kakav nacionalni Elpenor, skačemo u naručje pošasti i lomimo vrat. U svakom pevanju svoje istorijske epopeje zaboravljamo greške prošlosti, omamljeni Kirkinim napitkom ne vidimo zablude sadašnjosti, opijeni mirisom lotosovog cveta i travom „moli” gubimo svest o svom liku i svom telu, poslednje mrve razuma upotrebljavamo da prihvatimo dato nam obličje, a ne da ga sa sebe stresemo.

Onaj koji je prema predanju ukazao na pogubnost shvatanja života koje zanemaruje današnje i zemno, na posledice takvog načina doživljavanja sebe, svoje nacije, svoje porodice, onaj koji „propoveda” istinu zemaljskog za malena carstva, i drži se logike antičkog junaka što veli da bi radije bio i sluga u zemaljskom životu, nego car u smrti, žigosan je i na nebu i na zemlji. Na njemu je „kletva prađedova”, koja mu uskraćuje pravo na pesmu. Naš vekovni izazov nije kako da savladamo opasnosti sadašnjosti ili budućnosti, nego kako da se izborimo s prošlošću. Ali, odgovor na pitanje da li smo tragično okrenuti onom što je bilo, da li smo opsednuti onim što smo bili, mogao bi biti porazniji od onoga što je obuhvaćeno samom optužbom. Prihvatajući njena mitska obležja ostajali smo bez temeljnih vrednosti sopstvene istorije, nacionalnih, verskih, duhovnih, političkih, diplomatskih. Pesma nas je održala njojzi hvala, ali nas je pesma i obmanula. Kao omamljujuća pesma sirena postavljen je jedan jedini model opstanka. Onaj koji tome ne može da se odupre, da doskoči varci i obmani, kao što to čini „svaštoznanac” Odisej, završava u burama i dubinama okeana istorije. Nacionalni zov pokazao se kao zanosni, varljivi, smrtonosni mitski sirenski zov. Varljiva je i nada da je vratolomna nacionalna euforija opijajućeg glasa bila programirani odgovor, da su konstruktori savremenog Trojanskog konja predvideli da će iz njega iskočiti probuđeno sedmoglavo nacionalističko čudovište.

Prizivan je rat kao da će se u pesmi ratovati, kao da će u njega ići epski Marko, Toplica, Miloš, Banović Strahinja, braća Jugovići. Ovovremeni vladar pokazao se kao „knez od ovog sveta”, koji je radi zemaljskog carevanja prizivao mitske ratove, dovodeći u pitanje časne pobede prošlosti. „Veliki opsenar”, moćni „zavodnik” masa u tom poslu nije bio sam. Ugodljivi narod („A nama narodi više ugodljivi ne misle biti.”[1]), čijeg se gneva plaši Homerov Antinoje, predugo je bio ugodljiv, iako pesnik ostavlja mogućnost da ni on sam nije znao razmere svoje ugodljivosti i da će pravu istinu o svemu tek saznati:

 

„Narod nas neće pohvaliti kad čuje za nasilja takva.

 


[1] Odiseja, 16. pevanje.

 

Samo narod zla nam ne učini l’ te nas ne progna

iz naše zemlje u tuđ da moramo selit se narod.”

(Odiseja, 16. pevanje)

 

Odisej – Kiklop – Antinoje, to je trougao u kome se zateže Odisejev luk i luk pesme. Priča o Odiseju preti da postane priča o Kiklopu. Ili o Antinoju. Oni kao paradigme zemaljske moći, sprečavaju prognanika da se vrati kući. Prvi je metafora sile koja razara i uništava spolja, drugi je simbol vlasti i moći koja razara iznutra. Pred tom dvojicom Odisej je primoran da se skriva i prerušava. U Kiklopovoj pećini menja ime – u svom domu na Itaki menja lik. Njihovo obličje, međutim, uvek je isto. Kao i njihov jezik.

Govor Kiklopov je otelovljenje govora pretnje i sile, umnožene odjekom pećine iz koje dolazi. Retorika Antinojeva, osiona, gruba i zla, odgovara pljačkaškoj psihologiji družine koja ga prati. Ona bez otpora upija Antinojeve reči zavisti i pohlepe, osvete i mržnje. Kao što lako, kad dođe taj čas, isporučuje vođu i celu krivicu svaljuje na Antinoja, prikrivajući iza njegovog dela svoje saučesništvo i nedelo.

Epski razbojnici koji „ne haju na prekore ljudske”, „pasje skotine”, Eurimah („pun straha u duši”), Amfinom, Agelaj, Antinoje koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, svi ti koji u kući „činjahu mnoga bezakonja, na polju mnoga”, uključujući i one koje „sipahu sramotu svaku i koje s proscima spahu” [2] danas imaju druga imena, šefova vlada, predsednika, premijera, državnih sekretara, kancelara, poglavara, ukratko, vladalaca sveta, pokornih slugu čudovišta vlasti. Kiklop Polifem, onaj koji je „samotan vežbo se u zlu”, predstavlja otelovljenje čudovišnog u prirodi ljudskoj. Antinoje, koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, oličenje je nakaznog vlastoljublja u prirodi ljudskoj.

I jednog i drugog naročito iritira što se njima, moćnicima koji poseduju silu i vlast, suprotstavlja slab i mali. Silnik nikada ne shvata upornost i razloge malog da opstane. Kiklop u spevu jednako žali što je u sukobu sa Odisejem ostao bez oka i što ga je oslepio  „sitan i slab čovečuljak, ništavac pravi”. To isto osećanje pokazuje i domaći silnik, Antinoje, koji besni što mu se protivi slab, star i neugledan. Oni dele moć i vlast. Oni sprečavaju junaka da glasno kaže svoje ime, da se pozove na svoje sećanje. Oni od

 


[2] Odiseja, 22. pevanje – ubijanje prosaca.

 

njega traže da „okusi slatkoga i mednoga lotosa” i „zaboravi povratak domu” [3], da prihvati Kirkinu kletvu i odrekne se ljudskog lika, da se zadovolji žirevima i zaboravom i kaže:

ITAKA VIŠE NE POSTOJI!?

Ali Itaka postoji. Odisejeva družina pokazuje sve slabosti jedne zajednice: nepromišljenost, lakomost, neslogu; nastupa kao gladna horda ili uplašena gomila, pati, sumnja, tuguje, strahuje. Homer stalno varira njihova osećanja. Samo jedna jedina stvar je konstanta u tom sudbinskom lutanju: Odisejeva strasna upornost da se vrati. Odisej je junak koji neprekidno bdi, i zahvaljujući tome neprekidno putuje kući. Kad bi njegovo bdenje nad zavičajem, nad porodicom i kućom, zgaslo, bio bi kažnjen da „nikad dom svoj i drage ne ugleda svoje”, kao što ga kune Kiklop Polifem. Samo dok je potpuno budan, dok bdi nad svojom domajom, Odisej putuje. To je najznačajnija činjenica Odiseje.

Ali, Odisej je „rušigrad”. To je ono što Homer ističe već u prvim stihovima epopeje da bogovi pamte. Razorena Troja koja je ostala iza njega u desetogodišnjem ratu može se ponoviti u razorenoj Itaki.

Kirka_pretvara_Odisejeve_prijatelje

Kiklopska sila, koja u današnje vreme podrazumeva planetarnu medijsku pećinu, predstavlja savremenog Odiseja u najcrnjem svetlu. S druge strane, epski pevači i pisci, naslednici božanskog Homera, veličaju njegovo vekovno bdenje, duhovnu otpornost i umetničko delo, vrednosti koje „nova istorija” hoće da potre iz njegovog pamćenja. Kome će se obratiti naslednici i potomci? U koje će knjige starostavne zagledati da bi otkrili istinu? Homer vekovima peva! Današnji Kiklop presuđuje da Homer nije pevao! Za Kiklopa puta ka Itaki nema, ili u najboljem slučaju vodi kroz njegova creva. Za našeg Odiseja, pesma je jedini pouzdan vodič ka Itaki, neka vrsta porodične epopeje. Pesma ima dimenziju istorijske istine, a istorija nalikuje onome što po svojoj suštini pripada izmaštanoj „realnosti”. Na to jedinstvo ukazuje Alfons de Lamartin kada zapisuje: „Istorija ovog naroda trebalo bi da se peva, a ne da se piše; to je jedna poema koja još nije gotova”. Leopold Ranke je utvrdio da se „nacionalna istorija tek unošenjem u pesmu pretvorila u nacionalnu svojinu i tako bila očuvana u živom predanju.” Kult pesme nadilazi sva istorijska vremena, jer ih pesma u sebi sadrži, čuva, oblikuje do prihvatljivog oblika, čak i onda kada su odraz i izraz najtragičnijih događaja. Adam Mickijevič je u slepom srpskom guslaru video Homera; Velijanitis je nalazio „homerske zvuke u srpskoj pesmi”; Tomazeo je srpsku narodnu poeziju uzdizao na olimpski pijedestal, poredeći je sa Danteovim pevanjem: „Od poezije u kojoj nema ničeg suvišnog, i u kojoj svaka reč teži ka cilju, ja poznajem svega dva modela – Dantea i srpsku narodnu poeziju.” Ta pesma, koja je izbila „iz velikog sloma, kao iz kakvog vrela izazvanog podzemnim potresom”, otkriva Evropi istoriju naroda koji je do današnjih dana u potrazi za svojom Itakom. Ona ga uznosi do puta kući, u porodicu evropskih naroda. Prosvećeni umovi Evrope shvatali su ne samo estetsku vrednost tog pevanja nego i njegovu etičku suštinu, uviđajući da su baš ideali koji nose prognanika kroz strašne istorijske bure – porodica, poezija, vernost i ljubav – koordinate koje određuju njegov sadržaj, da upravo te vrednosti Odisej sa ovih prostora ugrađuje u temelje svog evropskog doma. Svoje Itake. Evropski Homer sve to diže na Olimp humanizma: Gete, Igo, Mickijevič, Unamuno, Breht, Karduči, Dostojevski, Tolstoj – prosvećeni ljudi, evropski smrtnici „na besmrtne bogove nalik” – već vekovima bdiju nad tom zadužbinom koju jedan mali narod prinosi na žrtvenik evropskom zdanju. Uprkos Kiklopu. Uprkos bogovima za koje je Itaka nepostojeća zemlja. Uprkos današnjem programu otuđenja na čijem je udaru upravo Itaka kao opšteljudski simbol.

Odiseja novog milenijuma odigrava se u Gutenbergovoj galaksiji. Kiklop savremenog doba umesto stene kojom zatvara pećinu, ili one koju baca na Odisejevu lađu, koristi medijsku kamenčinu. U žrvnju sadašnjosti, u procepu između prošlosti i budućnosti, poljuljanog osećanja samopouzdanja, samouvažavanja i vere, već po malo i sami siti svakog podsećanja na nekadašnju slavu, ostali smo bez šansi da objasnimo svoje stanovište. Poražavajuća istina o nama je pred nama. U lice su nam bačene najteže optužbe, izvrgnuti smo svakojakoj poruzi i osporavanju, našli smo se na najvećim iskušenjima uz kampanju koja je uzela zastrašujuće razmere. Suočeni smo sa potpunom razgradnjom našeg evropskog identiteta, iako je osnov celokupnog življenja našeg bio identitet, porodični, nacionalni, državni, verski. To izaziva sumnje i otpore kao što kod Odiseja postoji zrno sumnje u pravednost i čast bogova. Ekonomski, vojni i politički xin današnjeg sveta, postaje nesnosni košmar današnje Evrope. Zato je logično pitanje da li ona, i sama u pećini Kiklopa, može i dalje biti naš san? Ipak, nekritičko veličanje prošlosti i mita zamenjujemo nekritičkim veličanjem današnje tehnološke nadmoći Zapada, iako bi baš ona, okrenuta golom životu i vladavini nad golim životima, strahu i vladanju kao najpouzdanijem načinu opstanka, praćena obezličenim ljudskim odnosima, opustošenom i podjarmljenom prirodom, mogla biti onaj užareni šiljak u Kiklopovo oko.

Hoće li savremeni Kiklop preduhitriti savremenog Odiseja i pitanje o višem smislu života koje postavlja pesma učini nepotrebnim i izlišnim? U vremenu kada broj ima ne retko veću i značajniju ulogu nego reč, kada statistika zamenjuje opsežne pasuse, istorijske i lirske stranice, a elektronska memorija daje enciklopedijske odrednice naroda na osnovu onoga što jeste, smemo li uputiti na knjige koje se odnose na ono što je bilo, smemo li se uopšte pozvati na ono što smo prema svedočenju sveta bili, ako to već,  prema „svedocima” novog vremena, nismo danas.

Kiklop presuđuje da Homer nije pevao. Ali, Homer je pevao. Porodična i nacionalna epopeja, s kućom i okućnicom kao središtem traganja za svojom Itakom, opevana je iz pera najvećih pesnika Evrope. Taj Glas, kao David Golijatu, kao Odisej Kiklopu, odupire se gromoglasnom Kiklopu savremenog doba.

Put do Itake uvek je isti. U odiseji 2001, ili 3001, ako čovek zaboravi Homerovu Odiseju, čudovište u njemu će nadvladati a njegova Odiseja biće okončana.

 

Iz knjige : HOMER, KIKLOP I SRBI, Prometej 2002.

 


[3] Odiseja, 9. pevanje.

Comments (5)

Tags: , , , , , ,

Opjevano zlo

Posted on 19 August 2013 by heroji

Matija Mrakovčić

 

Opjevano zlo


(Lautreamont, Maldororova pjevanja, Šareni dućan, Koprivnica.
S francuskog preveo Z. Mrkonjić)

Zahvaljujući Šarenom dućanu iz Koprivnice, tom neiscrpnom vrelu u Hrvatskoj nikada-ne-bi-to- objavili literature, izašao je hrvatski prijevod Maldororovih pjevanja Isidorea Ducassea, potpisanog kao Comte de Lautréamont. Prijevod potpisuje Zvonimir Mrkonjić, kojemu je na raspolaganju stajalo, osim izvornika, i ćirilićno izdanje beogradskoga Haosa iz 1990, čiji prijevod potpisuju Danilo Kiš i Mirjana Miočinović. Primjeraka srpskoga izdanja u Zagrebu ima točno dva, jedan je u Gradskoj knjižnici, drugi na Filozofskom fakultetu. Radi se o neosporno dobroj vijesti za književne fanatike, ali i kulturu u cjelini, o vijesti koja to nije. Posjednik sadašnjega trenutka, poput potpisnika ovih redaka, može zaista uživati u činjenici da je Maldororova pjevanja mogao čitati bez zastajkivanja zbog nedovoljne izvježbanosti oka ćirilićnome pismu ili uha francuskome jeziku, ali i zbog činjenice da je trenutak objavljivanja knjige, koja je odredila više od jedne književne i izvanknjiževne okolnosti ondašnjosti i suvremenosti, mogao zadržati samo za sebe.

Dalijev Lotreamon
U prvome redu, tekst je „začudan samogovor pisan uznemirujućim, iskidanim ritmom”. „Opjevao sam zlo”, rekao je Lautréamont za svoje djelo, a taj su fakt prenijela sva tri medijska priopćenja o izdanju – mvinfo, booksa i Novi list. Nije začudno što francuska književna institucija dugo vremena nije znala što učiniti s ovim djelom, objavljenim 1869. u Parizu, ne čudi ni činjenica što skoro stoljeće i pol nakon njegova nastanka i dalje ne znamo što ćemo s tim tekstom. Najjednostavnije ga je predstaviti kao djelo koje su „nadrealisti pozdravili kao svoga duhovnog suvremenika, a Breton proglasio najvažnijom pretečom nadrealizma”, jer znamo da su nadrealisti među prvima kojima je najlakše uskratiti interpretaciju, bivajući tako samorazumljivima a tako nerazumljivima. „Šume su ili bijele ili crne, nikad se neće spavati”, rekao je sâm Breton u jednome Manifestu. U razdoblju stvarnosne poezije (i proze) nazvati nešto samogovorom znači pretpostaviti hermetičnost jezika koji uskraćuje prosječnom čitatelju mogućnost uživanja u njemu. No da bismo nešto uopće okarakterizirali govorom (a učinili smo to i s dadaističkim pjesmama), potrebno je prepoznati ga. Skupu nasumično nabacanih fonema uskraćujemo riječ, a ako nešto proglasimo samogovorom, tada mu priznajemo da ga razumijemo kao jezik te mu samo pripisujemo autorovu samovolju da govori tako kao da se ne obraća nikome. Možda na ovome tragu treba potražiti rješenje misterija nečitanosti Lautréamonta, naime u njegovoj gotovo orgazmičkoj zaokupljenosti sobom i vlastitom seksualnom frustracijom, koja nakon nekoliko desetaka stranica, koliko god bila začahurena neobičnim poetskim slikama i jezikom koji odudara od svakodnevnoga, počinje umarati čitatelja u potrazi za sugovornikom. Oprimjerujući, iskaz jastreb koljač jaganjaca lijep kao zakon o prestanku razvitka grudi kod odraslih, čija težnja prema rastu nije u razmjeru s količinom molekula koje njihov organizam usvaja, izgubio se u visokim slojevima atmosfere, nije šuma Anke Žagar već stilska manipulacija jasnorazumljivih sintaktičkih struktura.

lautreamont
Potom, „napučenost negativnim”. Svaki se Lautréamontov koljački opis može, ako to želimo, čitati i kao poetska formulacija čovjekove nezasitne želje da bude voljen i prihvaćen, ako spomenuti Bretonov citat shvatimo ironijski, kao što bi nam ponekad bilo probitačno shvatiti čitavu avangardnu poetsku struju. Šesto poglavlje Pjevanja predstavlja nam pripovjedača koji, nakon pet poetsko-proznih odlomaka, odlučuje razviti pripovijest čvrste narativne strukture, bez gubljenja fokusa na poetskim sitnicama koje su dotada oblikovale tekst. I, napokon, eto čvrstoga uporišta. Usprkos sličnosti rukopisa, prvih pet pjavanja sada se nadaje kao meditativna dnevnička prepiska nekoliko pripovjedačevih alter-ega, bunovito snoviđenje prekinuto jutarnjim polucijama, dok šesto poglavlje nagrađuje čitatelja za trud i upornost. Ako smrt zaustavi fantastičnu mršavost mojih dugih ruku koje su kobno mijesile glinu moje književnosti, želim bar da ožalošćeni čitalac kaže sebi: „Treba mu odati priznanje. Mnogo me je zatupljivao”. Tematskim presjecanjima, reminiscencijom prošlih i anticipacijom budućih poglavlja pjevanja, zadržavajući pripovjedni fokus na onome koji samogovori, postiže se najsnažniji ironijski efekt ovih Pjevanja: tek ukoliko date priliku ovoj književnosti, možda vam postane jasno što toliko volite u onoj koju predano čitate. I zato je Lautréamont preteča, jer je predvidio vaš vlastiti književni ukus. On je najbolji učitelj hipnotizma koga znam.

Comments (2)