Archive | March, 2013

Tags: , , , , , , ,

Priče iz Bogorodičinog vrta

Posted on 28 March 2013 by heroji

Jovan Ljuštanović

 

Emilija Cerović Mlađa: Priče iz Bogorodičinog vrta

 

Naslov rukopisa Emilije Cerović Mlađe nagoveštava nam da je reč o knjizi religiozne inspiracije. I, uistinu, već na početku ovog rukopisa otkriće nam se da je Bogorodičin vrt iz naslova metafora za Svetu Goru, i to ne samo za geografski prostor, za Atos na kome već vekovima obitavaju manastiri, isposnice, i čitava jedna monaška republika, već i za duhovnu auru koja se uzdiže nad tim prostorom, istrajava kroz istoriju i neprestano se obnavlja verom i podvigom svojih žitelja. Emilija Cerović Mlađa pripoveda nam o tom istrajavanju i obnavljanju: o hrišćanskim podvižnicima, svetiteljima, čudesnim ikonama i svetačkim čudima, pripoveda nam o traganju i pojedinaca i monaške zajednice za Hristovim putem i pronalaženju toga puta.

Spisateljica svoje priče zasniva na postojećim hrišćanskim predanjima i legendama, ali ona se ne ponaša samo kao puka sakupljačica usmenog predanja, ona je diskretan, rafiniran interpretator tog usmenog nasleđa, neko ko sve to propušta kroz vlastito pripovedačko umeće. Sabrana zajedno i ispripovedana jednim pripovedačkim glasom ova predanja čine pripovedački „venac” koji živi kroz pojedine priče, ali se, istovremeno, sabira i u zajedničku književnu sugestiju koja proizlazi iz celine.

Emilija Cerović Mlađa želi, pre svega, da svetogorska predanja ispripoveda deci, i to savremenoj deci, tako da su njen jezik i način pripovedanja potpuno prilagođeni toj nameri. Tome služi i pripovedački okvir ove knjige, uvodna priča i neka vrsta pripovedačke kadence na kraju. U tom okviru se najneposrednije pojavljuje naše vreme i potreba autorke da se neposredno obrati savremenoj deci, da premosti mogući kulturološki jaz između njih i onoga o čemu se pripoveda u knjizi.

U uvodnoj priči ona podseća svoje pretpostavljene mlade čitaoce šta znači reč vrt (bašta, perivoj) i, asocirajući ih na čulnu lepotu vrtova, gradi svoju metaforu o Svetoj Gori kao o duhovnom vrtu koji je, po predanju, stvorila Bogorodica, i koji živi u znaku Bogordice. Ona, takođe, podseća i na neke od najčuvenijih začaranih ili neobičnih vrtova iz svetske književnosti za decu, na primer, na vrt Sebičnog Džina Oskara Vajlda i na Kensingtonski park Barijevog Petra Pana, dečaka koji neće da odraste, i tako  finom gradacijom koja je najvećim delom smeštena u dečje čulno i kulturno iskustvo, od fizičke lepote vrtova preko njihove čudesnosti i začaranosti, dovodi svoje čitaoce do najvišeg stepena, koji je, verovatno, manje poznat savremenoj deci, do Bogorodičinog vrta „u kome se Ljubav i Nada sreću s Verom” i kroz  koji se „kao kroz čarobnu kapiju ulazi na putu ka Bogu”.

I u završnoj belešci, u kojoj se, kao u nekoj vrsti sažetka, kazuje o Svetoj Gori i njenom duhovnom značaju, ponovo se vodi dijalog s mogućim opažanjem mladih čitalaca. Pripovedačica pretpostavlja da bi za čitaoce mogao da bude problem međusobna sličnost legendi i predanja skupljenih u knjigu i ukazuje na religiozni smisao te sličnosti. Ona kaže „da to ne treba nikoga da zbuni”: „Jer muke i boljke ljudske su vazda iste, a moć, pravda i dobrota Božija vazda jednake i bezgranične”.

Napor posredovanja savremenoj deci prisutan je i u svim ostalim pričama koje su sabrane u ovoj knjizi, mada je mnogo diskretniji nego u okviru knjige. On se, pre svega, ogleda u jeziku Emilije Cerović Mlađe. Ona pripoveda savremenim jezikom, koji nije opterećen ni arhaizmima ni nepotrebnom teološkom leksikom, to je jezik potpuno razumljiv savremenoj deci. Spisateljica, povremeno daje pojedina objašnjenja koja pomažu da se razume istorijski i verski kontekst sižea koji se pripoveda, ali ta objašnjenja daje pažljivo, probranim rečima, jasno ali sažeto, trudeći se da suviše ne naruši onu meru koju nameće predanje koje se oslanja na faktografsku istinu samo toliko koliko bi pomoglo sugestiju istinitosti onoga o čemu priča, a što, često, pripada svetu fantastike i čuda, u ovom slučaju pretežno hrišćanskih čuda vezanih za Svetu Goru.

Na trenutke u Pričama iz Bogorodičinog vrta iskrsne i pripovedačko umeće Emilije Cerović Mlađe, koje je modernije i složenije nego što je drevna umetnost pričanja predanja, ponegde ona ukrsti vremenske planove, ili pribegne unutrašnjoj fokalizaciji junaka, ili napravi digresiju, ali vrlo kratku, ali i pripovedačica to svoje umeće drži pod kontrolom, ne želi da bitnije naruši žanrovska načela drevne priče, hoće da očuva izvornost i autentičnost usmenog predanja o čudima na Svetoj Gori. Rezultat svega toga jeste osoben pripovedački efekat, niz vrlo kontrolisanih, malih pomaka drži tekst ove knjige u najdubljoj prisnosti s tradicijom, ali ga i otvara prema savremenosti i deci našeg vremena.

bogorodicin vrt(1)

Iz svega ovoga je jasno  da je reč o celovitoj knjizi čije jedinstvo proizlazi ne samo iz jedinstva, i izvesne repetitivnosti, njene tematike već i iz jedinstvenog književnog postupka u njoj. Zato se i u ovoj knjizi, što je, inače, čest slučaj u „vencima priča”, javlja neka vrsta romaneskne tendencije. Ova knjiga, sa svojih četrdesetak strana s ilustracijama, može se, naravno, uslovno, čitati i kao roman o Svetoj Gori kao „Bogorodičinom vrtu”. Duhovni obraz Svete Gore, neugasiva istrajnost i ponovljivost svetih čuda na njoj, jeste glavni lik u tom hipotetičkom  romanu. Taj lik kroz celu knjigu potvrđuje svoju bezgraničnu moć na fonu istorije, koja se pojavljuje u krokiju i na trenutke, ali koja se sabira u sinegdohu o razvitku i propasti vizantijskog carstva od Nićifora Foke, preko ikonoklasta, krstaškog osvajanja Carigrada, do konačnog pada Carigrada pod Turke. U krokiju pojavljuje se i uspon i pad srpske države od Svetog Save do sultanije Mare Branković, koja na zalasku srpske države, a po padu Carigrada, spasava svete relikvije i nosi na Svetu Goru, ali staje na njenim granicama, jer žene u Svetu Goru ne ulaze.

Priče iz Bogorodičinog vrta suptilna su pripovedačka obnova, ali i diskretna savremena reinterpretacija, drevnih predanja o Svetoj Gori i svetim čudima na njoj. To dvojstvo omogućava deci našeg vremena da se bliže i neposrednije sretnu s pravoslavnom tradicijom kao vlastitim religijskim i kulturnim nasleđem.

 

Comments (1)

Tags: ,

Spiridon Mitić

Posted on 25 March 2013 by heroji

Pero Zubac

Sećate li se Spiridona? Hodao je uvek ubrzanim korakom, govorio kao da ima povišenu temperaturu, uvek sa nekim ushitom, sa nekom nedefinisanom radošću, posebno kada sretne nekoga sa kim bi mogao porazgovarati o temama iz umetnosti. Tamne, zatemnjene zapravo, naočare, povelike, uvek tamna odela i sivi mantili. Sav od finoće, predusretljivosti, ljubazan i nenametljiv. Živeo je krajem šezdesetih u Subotici.

Znate li nešto o Spiridonu?

Možda se sećate, vi stariji, kada su naše visokotiražne novine, čini mi se najobimnije zagrebačka „Arena”, pisale senzacionalno kako je Salvador Dali otvorio izložbu slika jednom našem mladom, skoro nepoznatom slikaru, Jugoslovenu, usred Pariza i objavile kolor fotografije na kojima Dali, sa čuvenim štapom i još čuvenijim zašiljenim brkovima, drži o vratu jednu Spiridonovu sliku, izigravajući živi štafelaj. A naš Spiridon u nekoj čudesnoj odeždi, upravo kao stigao sa planete Gorosan, na kojoj od svih svetskih naših slikara najviše cene Dalija, sa zlatnim oreolom oko glave, ponosno gleda u budućnost koja mu se smeši. Ako se ne sećate, podsetili smo vas. Istina je, nije fotomontaža. Dali je i posle mnogo pomogao Spiridonu da se predstavi svetu kao slikar budućnosti.

To je onaj Spiridon, nastavnik po struci, zaljubljenik u finese jezika, ratno siroče odraslo po domovima, internatima, sa detinje zapamćenim niškim akcentom, onaj čudesni zanesenjak i poštenjačina koji bi podelio s čovekom poslednje parče hleba, onaj što se razočarao u naše male i velike gradove, naše školstvo i odnos prema kulturi, pa se otisnuo u Pariz trbuhom za kruhom, mučio se, smislio i uspeo.

spiridon_dali

I u Parizu je, kao i u Subotici, prvo bio nastavnik, radio je i mnogo teže nepesničke i neslikarske poslove, čekajući svoju šansu.

Mi, njegovi drugovi, još iz zrenjaninskih srednjoškolskih dana, pa dana novosadskih, gospođinačkih i subotičkih, cenili smo ga kao pesnika, prvu knjigu je objavio u ediciji prve knjige „Matice srpske”, a poslednji ozbiljniji pesnički istup u domovini bio je dodatak „Rukoveti”, broj 3–4 iz 1970, sa njegovom poemom „Dokovi”. Kao da je znao sa kojom će idejom opseniti Salvadora Dalija, on je ovu

poemu posvetio „Državnicima planete Zemlje srdačno”. U uvodu su stihovi iz juna 1970:

„Ovo devetsto sedamdeseto proleće hramlje

Od bola

Za čovekom, za pesmom

Koja pokušava da pticu i metal izmiri

Ovo sedamdeseto umorno kontinentalno

S mukom se približava cvetu.”

Spiridon mi se iz sveta, katkada, javi ponekom razglednicom ili telefonom. Često spominje Suboticu, subotičke prijatelje i subotičke dane. Povremeno mi pošalje kataloge sa svojih izložbi u svetu. Ređaju se: Pariz, Strazbur, Minhen, Frankfurt, Cirih, Lugano, Njujork, Vašington, Sautempton, Čikago, Hjuston, Atlanta, Sent Luis, Los Anđeles, Osaka, Tokio… Prepisujem, koliko umem da prevodim, neke rečenice iz kataloga: „Spiridon je jedan od slikara i pesnika današnjih dostojnih divljenja” (Rože Pejrefit); „Spiridon je slikar od renomea u Evropi i SAD. Mističar, umetnik igre, sa nebesnim darom koji mu je doneo tu čudesnu darovitost… ” (iz „Dernieres nouvelles“, Strazbur); „…Mariee Bumineuse je jedna sinteza izuzetne koloritosti i poetičnosti. Ovo je himna ljubavi i jedna najava (objava) apokalipse” (Luj Aragon, godine 1982).

03x20Spiridonx20Posterx20600.1L

Mogli smo nabrajati još, a i ne prevoditi ništa. To što Spiridon sada slika na velikim formatima gledao sam u našim davnim đačkim danima na njegovim skicama u blokovima gde je zapisivao svoje rane pesme o Mariji. Dobri, stari Spiridon Mitić.

Davna subotička poema Mitićeve „Dokovi” sva je okrenuta mistici, svetu zagrobnom, iza naših vidika i naših mogućnosti spoznaje. Kada se danas čita vidljivo je da je pesnik opisao nešto što se tu i nama i onima oko nas. A ceo svet je oko nas. Pesnik je video anđele sa dva lica:

„Kad zaposeše dokove

Sve živo se uspravi i skameni

Ribe se nastaniše u gorama

A zveri u vodama…”

„I stigoše hodže, prote biskupi, Stigoše od istoka i zapada”

– zapisa pesnik i svi u glas povikaše: ovo naše sunce hoće da nam odsunci! Mogla bi se ova poema, Mitićeva, subotička, tumačiti kaopoema vidilica, ali to nije tema ovog zapisa. Nakana mi je da napomenem Subotičanima da je Subotica idealan grad za jednu reprezentativnu izložbu Mitićevih slika jer Spiridon nikada nije izlagao u svojoj domovini. Pa živi čuli i videli!

Comments (6)

Tags: ,

Postupak karnevalizacije u romanu „Heroj na magarcu” Miodraga Bulatovića

Posted on 22 March 2013 by heroji

Dragana Bošković        

 

Postupak karnevalizacije u romanu „Heroj na magarcu”

Miodraga Bulatovića

SAŽETAK: Rad se bavi postupkom karnevalizacije primenjenim u romanu Miodraga Bulatovića „Heroj na magarcu”. Analiziraju se elementi karnevalizacije po Bahtinovoj metodologiji, odnosno propituje se književni prosede ulančavanja ovih elemenata, njihovog stilskog korespondiranja s poetikom pisca, kao i recepcijskim kodovima sa aktuelnom epohom u kojoj je pisac stvarao. Cilj ovog rada jeste da ukaže na činjenicu da postupak karnevalizacije predstavlja onaj umetnički fluid kojim je Bulatović virtuozno postigao detronizovanje svih vrednosti dotadašnje književne tradicije i tako ponudio neko novo čitanje „herojskog doba”.

 

KLJUČNE REČI: postupak karnevalizacije, karneval, menipska satira, menipeja, praznik, groteska, burleska, skandal, Miodrag Bulatović.

Praznično veselje je neophodno da bi se glupost (lakrdijanje) koja je naša druga priroda i čini se urođenom čoveku, mogla barem jednom u godini slobodno iživeti. Burad s vinom prskaju ako se s vremena na vreme ne otvaraju otvori i ne pušta u njih vazduh. Svi smo mi ljudi slabo zatvorene bačve koje prskaju od vina mudrosti, ako se to vino nalazi u neprestanom vrenju strahopoštovanja i straha od Boga. Potrebno mu je dati vazduha da se ne bi pokvarilo. Zato mi, u određene dane, dopuštamo sebi lakrdijaštvo (glupost), da bi se zatim s još većom usrdnošću vratili služenju Bogu.

Iz cirkularne poslanice

pariskog teološkog fakulteta

(12. marta, 1444) 

Karneval kao „sinkretična predstavljačka forma obrednog karaktera” (Bahtin 2000, 116) svojom šarolikošću, specifičnošću leksike, profanacijom radnji i samog čoveka, postao je i ostao plodno tle modernom romanu, kakav je srpskoj književnosti podario Miodrag Bulatović. Dobar poznavalac Bulatovićevog opusa s lakoćom će primetiti da se sa evolucijom njegovog književnog stvaranja, ujedno povećavao i udeo karnevala i karnevalskog osećanja sveta u njegovoj prozi.

Karnevalizacijom se naziva umetnički postupak kojim se u delu ostvaruje karnevalska slika sveta i vremena, i time ga svrstava u kategoriju ozbiljno-smešnog. Pre svega, treba napomenuti da karneval vodi poreklo od antičkih i rimskih obreda, masovnih proslava praznika, uglavnom u vezi sa solarnim sistemom i kalendarskim praznicima. Karneval se najčešće dovodi u vezu s rimskim saturnalijama, ali često se zaboravlja na jedan raniji antički kult, kontroverzan kao i samo božanstvo kojem je posvećeno. Naime, reč je o bahanalijama tj. Dionizijama, koje su i do danas ostale sinonim za raskalašno ponašanje, putenost i pijanstvo. Karneval je kao recidiv ili prežitak transponovan u književnu umetnost preko dva žanra: jednog – isprva filozofskog, Sokratskog dijaloga, i drugog – menipske satire ili menipeje[1]. Renesansna književnost virtuozno je spojila i jedno i drugo, uzevši dijalektičku moć opštenja iz sokratskog dijaloga, a odnos prema svetu i smešnom iz menipeje.

gargantua1

Ono po čemu je karnevalizovana književnost posebno značajna jeste to što prva pravi otklon od klasičnog predanja, odnosno ne bavi se pričom s vremenske distance. Bahtin joj je stoga pripisao karakteristiku savremenosti, tj. bavljenje aktuelnim temama, ili bar promišljanjem mitske priče kroz savremeni kontekst. Velike mitske teme više ne pripadaju memoratskoj formi; doba velikih junaka iz predanja više ne postoji – ili se bar ne prikazuje kao takvo. Karnevalizovana književnost se ne priseća, već se okreće sadašnjem iskustvu ili se čak usuđuje da slobodno mašta (Bahtin 2000, 103). Kritički stav prema mitu donosi svežinu karnevalske književnosti u vidu svojevrsnih kritičkih umetničkih postupaka: parodiranje žanrovskih obrazaca, unižavanje visoke retorike, a samim tim i sekularizacija jezika, degradirajuća citatnost, profanacija likova i destrukturalizacija „velikih” tema. I Sokratski dijalog i menipeja su tako, poput otčepljenog bureta, postigli slobodu glasa Priče, omogućila zamešateljstvo stilova i likova, iako prvobitni antički oblici još uvek nisu dosegli onaj nivo polifonije koji će se tako kasnije, kulminativno ispoljiti u stvaralaštvu Rablea. Ono što je najvažnije jeste da su pesnički polet i imaginacija, te moć umetnika da se razmaše svojom inspiracijom konačno dobili svoju bezgraničnu slobodu da se iskažu u svoj svojoj punoći izraza.

 


[1] Vidi detaljnije u: Bahtin 2000, 104–116.

 

Postupak karnevalizacije je svom karakteru ipak podredio žanr menipeje koji neposredno proističe iz karnevalskog folklora, i kao takav doživeo je procvat i punu utilitarnost specifičnog umetničkog postupka upravo u modernom romanu, kao produktu velikih istorijskih pokreta i ogromnih društvenih nedaća, koje su ostavljale trajne ožiljke na čitave kulture i njihove tradicijske epohe. I kao što inicijalni citat upućuje, književni stvaraoci kao suptilni umetnički duhovi koji su razdrešili književnost konvencionalnih mitskih matrica i ustaljenih ključeva književne tradicije, začinivši je onim dionizijskim elementom što kovitla Ničeovim delom, katkada su, upravo zbog tog nemirenja sa ustaljenim tokovima književnosti, često ostajali na njenim marginama, što niukoliko ne umanjuje njihovu prometejsku ulogu.

Zahvaljujući T. S. Eliotu opšte je poznato da svaka književna epoha (dodaću u ovom slučaju – književna tematska preokupacija) neminovno rađa svoju suprotnost, dezintegrišući se čim dosegne svoj vrhunac. Na vrhuncu jedne takve epohe, uslovljene turbulentnim društvenim i ekonomsko-političkim previranjima oba svetska rata, pisci su kao odjek svoga društva, zasićeni ratom i zlom koje nosi sa sobom, pulsirali misao o njegovoj paradoksalnosti, pretvarajući ga u grotesku ili pak ironiju. Vrhunac budničarske, patriotske ratne tematike o kolektivno nesrećnom, metamorfozirao je u priču o degradaciji rata, egzistencijalnom ništavilu i besmislu ratovanja – jedna ista tematika je svrgnuta s trona na marginu; epski roman je „unižen” parodijom, burleskom, anti-junacima, baš kao što karneval detronizuje staro i ustoličava novo. Rat više nije bio istorijski događaj iliti političko-društveno stanje, već je postao izokrenuta slika sveta i ona izuzetna situacija  o kojoj govori Bahtin kao važnom momentu karnevalizacije (Bahtin 2000, 106 i 109). U tom mitološkom značenju, rat je predstavljao onu situaciju na pragu ili na trgu (Mikić, 101) u kojoj se tada nalazio ne samo srpski narod. Imajući u vidu da se prag u mitologiji poistovećuje s granicom između dva sveta (Elijade, 63), nije teško rastumačiti zbog čega neobičnost trenutka nadrasta teskobnu svakodnevicu, a književna imaginacija se, između ostalog, otiskuje u sfere fantastičnog.

Važan elemenat menipeje, koja se u svojoj lucidnosti očituje u Bulatovićevom romanu Heroj na magarcu, jeste obilje smele i neobuzdane fantastike koja traga za istinom ili bar njenim potvrđivanjem van granica realnosti. Fantastika je moguća, jer za vreme karnevala vlada posebno osećanje prostora i vremena, gde je sve dozvoljeno. Najčešći topos karnevala, kao i ovaj Bulatovićev, jeste trg (koji može biti zamenjen i ulicama, tavernama, cestama, kupatilima, brodskim palubama i sl. – Bahtin 2000, 122) i jedan veoma specifičan za ovaj roman – nužnik, dar kraljice Jelene, koji se svojom etimologijom i virtuoznom sintagmičnošću izdiže do svojevrsne groteske, ostajući veran celokupnom postupku degradacije svih vrednosti (i ličnosti!).

bulatovic

S pojmom mesta usko je vezan i pojam vremena, koji zajedno čine svojevrsnu kategoriju hronotopa. Karneval je posebno, praznično vreme, kad se vrši prelaz iz starog u novo, kada se ono samo po sebi obnavlja i rađa. Takvo vreme je zgusnuto i veselo[2] (Bahtin 1978, 253), drugačije i nesvakidašnje – vreme na pragu. Bahtin podvlači i praznični aspekt čitavog sveta (Bahtin 1978, 99), gde se čovek sjedinio s drugima i traje u tom pauziranom trenutku u kom je slobodan kao „bure s vinom”. Za karnevale postoji određeno vreme – ne mogu se priređivati bilo kada; po pravilu dolaze iza posnih dana, nakon završetka velikih crkvenih praznika, kada je religiozni čovek (Elijade, 86) očišćen, pričešćen, i zato slobodan da se ponovo zgreši – prekomernim jelom i pićem, polnim opštenjem, maskiranjem, nekontrolisanim smehom.

Neuobičajen hronotop otvara upliv fantastičnom, jer nesvakidašnje vreme i mesto povlače sa sobom i drugačiju stvarnost, u kojoj je opet sve moguće. Možda najživopisniji fantastični motiv jeste onaj u vezi sa Salvatoreom, vojnikom bez smene, čija puška neprestano raste i podeljena je na zemaljski i nebeski deo. Ta, po Antoniju Pedutu, „najpaklenija metafora” nosi simbolički potencijal karnevalizovanog troplanskog spajanja zemlje i neba[3], Olimpa i Hada (zemljani i nebeski deo puške i vojnik koji se vere po njoj, rastočivši se na kraju u delove jer je raskomadan[4]). Pored oniričke fantastike, Bulatović inkorporira i elemente fantastike u vidu posebnih mentalnih stanja junaka, koji opet spadaju u glavne odlike menipeje.

 


[2] Značenje srpske reči „veseo” ne obuhvata samo pojmove kao što su „bezbrižan” i „radostan”, nego se često koristi i za karakterizaciju čoveka u pripitom stanju.

[3] Troplanska konstrukcija je svojstvena žanru menipeje (Bahtin 2000, 110).

[4] Motiv sparagmosa ili komadanja žrtve nalazi se na nekoliko mesta u ovom Bulatovićevom romanu, koje opet potiče iz mita o Dionisu, Bakhusu, kog bahantkinje na kraju obreda raskomadaju (nekada predstavljen ovnom) i pojedu, ali on opet vaskrsava u prirodi, upućujući na kult plodnosti i obnove prirode, što ide u prilog tezi o poreklu karnevala kao obredu u vezi s kalendarom i smenom starog vremena novim.Verujem da ishodište književnog postupka dekonstrukcije modernog srpskog romana vodi poreklo upravo iz ovog agresivno-destruktivnog elementa kulta Dionisa. Ista teza stoji i za dalji razvoj mita – vaskrsavanja pomenutog božanstva, odnosno, kad je o romanu reč, revalorizacije književnih motiva i prevrednovanju književnih tema kojima se roman kao žanr do tada bavio.

 

Tu kategoriju stanja svesti Bahtin je nazvao manijakalna tematika[5], no, proširila bih je ovom prilikom na termin fantastika percepcije. Skoro svaki Bulatovićev junak je ekstatičan, lucidan, u magnovenju, opijen političkim idejama (Gruban), ili bludom (Alegreti), ili pićem (Peduto), oprhvan nostalgijom (Salvatore), zanesen ljubavlju (Dana), fanatično-prikriveno religiozan (hodžino mahnito metanisanje i zvonjenje). Prikazivanje posebnih zaumnih stanja junaka tako uistinu predstavlja umetnički postupak fantastike percepcije, pre svega zato što podrazumeva drugačiju tačku gledišta, specifičnu vizuru kroz koju se svet sagledava i doživljava, proživljava – to jest nije sposoban da svet sagleda realno. To je onaj čest Bulatovićev motiv pogleda iskosa, kosimice (Pijanović, 119 i dr.) i tome slično koji prožima čitavo njegovo stvaralaštvo. A dalje, utičući na percepciju likova, književni stvaralac time posredno utiče i na percepciju čitaoca, otvarajući nove dimenzije čitanja (i tumačenja!) svoga dela.

Kod Bulatovića, slično Dostojevskom, taj motiv izmenjene perspektive likova/pripovedača prerasta u virtuozni motiv dvojnika, kako između pripovedača i njegovih likova, tako i među likovima samim (vežbanje pukovnika s početka romana, obraćanje odrazu u ogledalu u drugom licu jednine, do Pedutovih unutrašnjih dijaloga i reminescencija o Maliću, Salvatoreu i Besti). Motiv podvojenosti junaka je višeslojan i višeznačan: omogućava razvijanje večitih pitanja, pro et contra teza[6], inkorporiranje žanra solilokvija, simpoziona[7] (Bahtin 2000, 108. i 114) i oneobičavanje same suštine junaka.

Zbog te neobične i drugačije slike sveta koji se iščašio iz svojih zglobova, koji je okrenut naglavačke i u kom je sve pomereno; zbog te skokovite pripovedačke zamene uloga, neumitno se javljaju oštri prelazi, visoko amplitudni kontrasti i oneobičeni oksimoroni. Od portreta do dijaloga, onomastike i opisa radnji, nesvakidašnji jezički kalambur dočarava karnevalsku atmosferu ovog romana. Pođemo li samo od imena Grubana Malića, koji u sebi nosi smehotvorni oksimoronski spoj, do podrugljivog naslova romana „Heroj na magarcu”, koji nam u svest priziva neku donkihotovsku asocijaciju iskombinovanu sa Sančom Pansom.

 


[5] Ova vrsta tematike se prvi put javlja upravo u žanru menipeje (Bahtin 2000, 111).

[6] Razvijanje postupka sinkrize jeste karakteristično za već pomenuti Sokratski dijalog (Bahtin 2000, 105. i 110).

[7] Odurno parodični gozbeni govor hodže za vreme ručka s Bestom, gde očajnički pokušava da opovrgne Barbagalino polno opštenje s njegovom ženom Nidžarom.

 

Dalje onomastičko razmatranje ostalih likova ukazuje na imenske kodove i simboličo impliciranje (ili možda zavaravanje): Besta od italijanskog bestia što znači zver, životinja upućuje na beštiju, furiju, frivolnog čoveka; Alegreto od ital. allegro, veseo, radostan; pa onda Salvatore što na italijanskom znači spasilac, spasitelj. Sva imena jasno predstavljaju sve činioce karnevala. Zatim toponimi kao što su Posran-potok, dolina gonoreje, igranje imenom Ismet–Ismeta, nedvosmisleno ukazuju na degradirajuću profanizaciju tih pojmova. Shodno tome, roman obiluje retoričkom lascivnošću, svojevrsnom bulatovićevskom koprolalijom, čija je stilska funkcija, između ostalog, i unižavanje velikog epskog žanra – romana.

Kao najeksplozivnija i najefektnija odlika karnevalizacije jeste svakako skandal. Radivoje Mikić precizno određuje funkciju skandala napominjući da je skandal najbrži oblik transformacije smešnog u ozbiljno i obrnuto (Mikić, 117) – ona tanka žica po kojoj Bulatović tera svoje čitaoce da balansiraju i da nikada ne budu sigurni da li da se smeju ili plaču. Ta transformacija predstavlja suštinski elemenat karnevalizacije. Ovaj postupak je isprva bio obrednog karaktera, ali se u romanu Miodraga Bulatovića ta lepeza širi do nezamislivih tačaka. Dalje, za pojam karnevalske transformacije neizostavno se vezuju termini travestije, uloga, maski, lutaka, jer svi ovi rekviziti služe da se učesnici karnevala preruše, postanu neko drugi, izjednače u tom zaustavnom trenutku kada je sve dopušteno; i naravno, sve raspusnosti počinjene za vreme karnevala su olakšane, jer vinovnik ostaje sakriven, nepoznat, neprokažen. Već napred spomenuti postupak udvajanja likova, takođe, predstavlja svojevrsni vid transformacije junaka, ne samo u fabulativnom razvoju, već i prilikom karakterizacije. Groteskno zastrašujući primer travestije u romanu jeste udovica Ismeta, koja je u stvari neko dvopolno biće, koje polno opšti s muškarcima, ali na različite načine. Dalje, Major Peduto, „scenarista svega”, svaki put u dijalogu s nekim ličnostima navlači masku pripovedača, a opet, sam, u monolozima, možda pripovedač stavlja Pedutovu masku. Zatim Marika, najveća putana i bludnica u romanu, menja svoje maske shodno ljubavniku s kojim je. Kukavni Alegreto, transformiše se u dičnog vojskovođu čim izađe iz svoje sobe, a u stvari je plašljivi čovek koji se nalazi u krizi starenja. General Besta, naizgled pokoran i podređen ženama, u stvari je otelotvorenje satira koji ne preza ni od kakvog lažnog obećanja upućenog ljubavnici. I dalje bezbroj vojničkih lutaka-crnokošuljaša, koje Peduto time obezličava, izjednačavajući ih tako sa stvarima, koje jednostavno služe svrsi.

Skandal je uobičajen deo svakodnevice i time što u romanu ne predstavlja „skandal”, Bulatović intenzivira izokrenuti poredak stvari, nudeći otužnu sliku Bijelog Polja pod italijanskom okupacijom. Njegovi skandali su najčešće ili verbalni – politički intornirani, ili skaredni – pornografski. Ogoljena slika nemorala i materijlanog-dole (Bahtin 1978, 384–453) u stvari jeste najupečatljiviji motiv karnevalizacije u Bulatovićevom romanu. Treba napomenuti da su svi likovi prikazani s neobičnim telesnim sklopom: Gruban Malić čije je spolovilo groteskno enormno, postaje tom svojom telesnom odlikom i obeležen – upravo zbog toga je privlačan ženama, zbog toga Peduto gaji prema njemu simpatije, a poznaju ga i crnokošuljaši kao onog kom „progorevaju gaće”. Otud i funkcija njegovog imena – da se njegova falusna obdarenost (sugerišući plodnost, ali i hrabrost, u žargonu) defavorizuje od strane poočima, kao nečeg abnormalnog – ali bez uspeha, upućujući baš tim tabuiranjem na njegovu predodređenost. Zatim lik Mustafe Agića, lokalnog špijuna kojem uvo od stalnog prisluškivanja počinje da raste. Tu je i prostituka, imenovana samo kao Dalmatinka, sa svim ženskim komponentama vidno prenaglašenim.

Pored telesne neobičnosti, karnevalsko skrnavljenje svih iole propisanih normi transponuje se u skoro svakom aspektu javnog društvenog života. Cilj karnevala jeste svrgavanje starog i krunisanje novog, ali bez ikakvog ustezanja i konvencija. Zato je tokom karnevala sve dopušteno, jer su svi jednaki. Svi nose maske ili igraju uloge, zato da bi izbrisali svoj društveni lik. Ne postoji klasna podeljenost, polovi i starosna dob. Postoji samo karnevalsko osećanje, ona dionizijska opijenost i nesputanost društvenim normama. Prekomerno piće i jelo, ekscentrično ponašanje, neumesna reč, tuča kao simbolizacija snage i muškosti – sve to nalazi oduška u karnevalskom praznovanju.

U vezi s takvim ponašanjem i junaci moraju biti s najniže lestvice, ogrezli u frivolnost i poroke, bestidni i marginalizovani. U skladu s tezom da karnevalizovana književnost prikazuje isključivo naturalizam društvenog podzemlja (Bahtin 2000, 109) jeste i Bulatovićev opis Grubanove kafane na kojoj piše:

 

NAJŽEŠĆA RAKIJA I „OSTALO”

Točio je piće, žustro razgovarao s vojnicima, droljama, podvodačima, kupcima i preprodavcima prezervativa, abortina u kutijama za sapun, rasturačima pornografskih fotografija i sveščica sa uputstvima kad i kako a kad nikako ne, …

(Bulatović, 25)

To je stecište svih poniženih i uvređenih, tu se orgija i pije, plače i smeje, posmatra i zavodi. Taj podzemni, marginalizovani deo društva u stvari predstavlja više-tužnu-nego-smešnu metaforu svakog ljudskog bića, koje je oblepljeno blatom ratne stihije.

Pedutovom (ili Bulatovićevom) geslu da je „pornografija surogat slobode” podležu svi junaci ovog romana. Svi su prepuni eksplozivnog libida, pervertidnog voajerstva, želje za grupnim ili analnim seksom, dodirivanja fekalija, egzibicionizma i skarednosti. Nisu pošteđeni ni verski poglavari u likovima katoličkog Padrea, popa Vukića koji ne nosi gaće i opija se do besvesti, hodže Merdana koji polno opšti s travestitom i u kog je ludo zaljubljen. Oštrica Bulatovićevog pera je sasekla sve junake, pa i onog o kom je pisao sa simpatijama u svom „romanu u romanu” – Grubanu Maliću, kom daje imena poput „Don Gruban”, „Vitez tamnog lika”, „čudo Drugog svetskog rata”.

Gruban je, kao što je već napomenuto, marginalac, čije je prebivalište stecište najvećeg šljama i greha. Međutim, on doživljava preobražaj, transformaciju u vidu ideološkog opredeljenja i postaje tako onaj karnevalski detronizovani kralj, kog svi izvrgavaju ruglu. Postaje neshvaćena luda, Don Kihot koji juriša na vetrenjače. [8] I otud simbolika romana, koji svojim naslovom desakralizuje tradicionalnu sliku rata kao dokaza o herojstvu i odanosti.

Zbog svih ovih šarolikih karakteristika karnevalizacije, ovaj roman pruža neverovatni kolaž stilova i polifonije, prepun vrcavih iskaza i psovki, različitih jezika, dijalekata i žargona, raspojasanih i mučno-skarednih pornografskih scena, otužno bljutavih ljudskih sudbina, bezbroj perfidnih misli i radnji, bespoštednih batina i neviđenih skandala, sve uvijeno u celuloidnu vizuru Peduta-pripovedača, koji sa svojom riđom bradicom podseća na šejtana koji je odneo šalu u jednom selu na severu Crne Gore, sada već davne 1943.                        

 


[8] Ovde treba napomenuti da je karnevalski obred asimilovao i praznik luda, kao i praznik magaraca (Bahtin 1978, 11).

 

Dragana Boskovic

 

A Method of Carnivalization in the Novel A Hero on a Donkey

byMiodrag Bulatovic

Summary

The paper deals with the method of carnivalization applied in the novel of Miodrag Bulatovic called „A Hero on a Donkey” („Heroj na magarcu”). The elements of this method are analyzed in accordance with Mikhail Bakhtin’s methodology, i.e. the study analyzes a literature act of combining these elements, their stylistic correspondence with the writer’s poetics, as well as a relation of receptive codes with the epoch which the writer was creating in. The aim of this research is to point out the fact that the carnivalization procedure represents that artistic fluid, by which Bulatovic skillfully accomplished dethroning of all the values in literature tradition of that time. In this way he has offered one other kind of reading „the age of heroes”.

 

LITERATURA:

Bahtin 2000, Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Beograd, 2000.

Bahtin 1978, Mihail Bahtin, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka renesanse, Beograd, 1978.

Bulatović, Miodrag, Heroj na magarcu, Beograd, 1984.

Mikić, Radivoje, Postupak karnevalizacije. Uvod u poetiku Ranka Marinkovića, Beograd, 1988.

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije, Podgorica, 2001.

Grujić, Branislav i Marjana Srđević, Novi standardni rečnik, italijansko-srpski/srpsko-italijanski, Nikšić, 2002.

Pijanović, Petar, Poetika groteske, Beograd, 2001.

 

 

Objavljeno u: Sveske, god. 19, br. 90, decembar 2008, Mali Nemo, Pančevo, 2008, str. 91–97.

Comments (2)

Tags: , , , , ,

Mali Tolnaijev leksikon velike proze

Posted on 19 March 2013 by heroji

Zdravko Petrović

Mali Tolnaijev leksikon velike proze

(Oto Tolnai: Morska školjka, KCNS, Novi Sad, 2011.)

 

Gotovo četrdeset godina nakon srpskog izdanja prvog romana Ota Tolnaija, jednog od najpoznatijih i najsvestranijih mađarskih književnika iz Vojvodine, na našem jeziku se pojavljuje njegov novi roman – „Morska školjka”. Tolnai važi za jednog od najvažnijih pesnika u savremenoj mađarskoj književnosti, ali je, i u jugoslovenskim okvirima, cenjen i kao pripovedač, esejista i dramski pisac. Kada je reč o Tolnaijevim romanima, „Morska školjka” zapravo je tek treći po redu. Njegov prvi roman, „Kuća insekata” (1969, ovde objavljen 1976), jedinstven po potpunom odsustvu interpunkcije, na tragu je nadrealističkog automatskog pisanja i futurističko-dadaističkog manira grafičkog izdvajanja reči, tako da se zbog neretkih destrukcija teksta ovo delo tek uz mnogo napora u svesti čitaoca konstituiše kao romaneskno štivo. Prošle godine, u izdanju Kulturnog centra Novog Sada, ponovo se u maestralnom prevodu Arpada Vicka, pojavljuje još jedan žanrovski hibrid Ota Tolnaija – (autobiografski) lirski roman „Morska školjka”. U međuvremenu – valjalo bi spomenuti i to – izašla je još jedna neobična knjiga koju je pisac žanrovski odredio kao roman-intervju („Pesnik od svinjske masti: roman jednog radio-intervjua”, Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 2007).

Dakle, ono što je zajedničko ovim trima delima jeste eksperimentisanje sa formom; specifična amorfnost ovih dela najpouzdanije svedoči o različitosti i neobičnosti oblikotvornih procesa, štaviše, o Tolnaijevom nemaru za spoljašnu formu dela. Oblik je – pokazuje Tolnai u svojim proznim ostvarenjima – nevažan, jer u koji god kalup da se ulije, njegova proza je jedinstvena mešavina lirskog senzibiliteta, memoarske proze i različitih narativnih tehnika, ponekad veoma radikalnih, kojima se u velikoj meri destruiše tekstualna kohezija.

Ipak, to eksperimentisanje najmanje je radikalno u „Morskoj školjci”; obrisi romanesknog se naziru, mada se veoma labava pripovedna konstrukcija neprestano urušava nesvakidašnjim narativnim postupkom koji se ogleda u čestim i nametljivim digresijama u vidu mnogobrojnih komentara, reminiscencija i retrospekcija – rečju, veoma jednostavna fabula i znatno kompleksniji siže. Pored toga, poetska snaga Tolnaijeve sintakse dodatno razvodnjava narativni tok, stvarajući jedinstvenu melodiju koja, iako nije strana pojedinim piscima novog doba, pre svega priziva u sećanje prozu Danila Kiša. Ima nečeg zavodljivog u toj lelujavoj prozi, u tom večitom pričanju, čak i u tim maratonskim džojsovskim rečenicama, u beskrajnim digresijama i epizodama, u minucioznim opisima beznačajnih stvari i predmeta, u stalnim ponavljanjima imena i prezimena mnogobrojnih likova. Čitalac se u ovom romanu ne pokušava pridobiti uglađenom, pažljivo izbrušenom, stilski besprekornom rečenicom. Tolnaijeva rečenica može da se razvuče i na dve-tri stranice, što može učiniti da pojedini fragmenti ovog romana ostave dojam aljkavog pripovedačkog stila zbog suvišnih digresija i ponavljanja, posebno onda kada pripovedanje preuzima oblik govora naratora ili pojedinih likova, manifestujući se u vidu asocijativnog nizanja rečenica koje se smenjuju u brzom ritmu nadiranja misli. Naravno, ovo je samo autorova igra, hirovita želja da se piše kao što se pripoveda, bez prestanka, bez onih ograničenja koja, po standardima pravopisne norme, zahtevaju da nakon nekog vremena u pisanju dođe tačka. Možda baš zbog toga što se njime ponovo oživljava svet detinjstva, Tolnaijevo pripovedanje, kao otelotvorenje detinje želje da se ispriča sve i odmah, izneverava poželjne obrasce jezičke i pravopisne norme. Stoga, iz tih predugačkih rečenica ponekad odzvanja kakofonija dečjih glasova.

U ovom kratkom romanu Oto Tolnaiji prikazuje mikrokosmos jedne vojvođanske palanke. Centar tog mikrokosmosa je perivoj kanjiškog gradskog parka, u kojem se, kao u rajskom prostoru neograničene slobode za sve mladalačke avanture i sanjarenja, svakodnevno okuplja desetak dečaka. Iako govori o samo nekoliko epizoda iz svog detinjstva, pisac nas upoznaje s galerijom najrazličitijih likova – od piščevih vršnjaka, preko lokalnih ridikula i osobenjaka, do neobičnih zaljubljenika u park, koji su uprkos svojim hendikepima (patuljci blizanci, obogaljeni čuvar, slepi klavirštimer) svakodnevno provodili vreme u parku, gotovo mimikrično stopljeni s njegovom florom i faunom.

Odrastanje u maloj vojvođanskoj varošici u prvim godinama posle Drugog svetskog rata, iza „gvozdene zavese”, nužno je sa sobom nosilo i neka ograničenja. Svet van Kanjiže za dečake iznikle iz rata bio je velika nepoznanica. Jedini prozor u taj svet, u taj maglom obavijeni prostor, koji je počinjao već tu negde preko Tise, i kuda su odlazili samo retki da se više ne vrate, bila je enciklopedija – „Veliki Tolnaijev Leksikon Sveta”. Odrednice ove višetomne enciklopedije objašnjavale su delić tog sveta, rasplamsavale maštu mladića koji su sa uzdahom izgovarali reči more i Mediteran, jer skoro niko iz njihove varošice nije bio na Jadranu, pa su o njegovoj boji zaključivali na osnovu jedne „vriskavo plave razglednice”. More je kao mitski predeo, o kojem se samo slušalo i čitalo, tako da ukrasna morska školjka koju pripovedač poseduje za njega ima gotovo sakralnu vrednost, te bi kao retka relikvija i u dečačkoj trampi postigla izuzetnu cenu.

sezan

Kao u nekom modernom „Dekameronu”, deset dečaka (neki od njih će postati pisci, vajari, istoričari umetnosti), okupljeni oko Čabra, najelokventnijeg među njima, sklanjaju se na skrovita mesta gradskog parka kako bi prepričavali svoje dnevne avanture, ali i svoje erotske fantazije, koje su sve bile inspirisane gradskom lepoticom Nušikom. Nušika, kao kanjiška Afrodita, koja ne izlazi iz pene mora već iz bazena lekovite banje, pokazivala se naga pred očima deset pubertetlija poređanih po granama divljeg kestena koji se nalazio ispred prozora kabine broj sedam Čudotvorne banje. Opis posmatranja Nušikinog kupanja jedna je od najupečatljivijih epizoda u ovom romanu, kojom se slikovito dočarava neobuzdana snaga nabujalog mladićstva, gušenje od siline erotskog nagona. Povlašćeni da, uz njen nemi pristanak, kroz prozor posmatraju nagu lepoticu, dečaci bi se vezivali za grane kestena kako bi slobodnim rukama mogli da zadovolje svoju goruću žudnju:

„Nušika je bila najlepša žena u našoj varošici… Kao da je znala šta osećamo prema njoj, kao da je osećala svaki čežnjivi pogled nalik na ubod od napornog rada (žudnje) obamrlih pčelica, bila je toga verovatno svesna i u malom bazenu, mogli smo u svakom trenutku, gubeći svest, da se survamo sa kestena, lomeći pri tome vrat – nije isključeno da je u sebi brojala potmule udare o tlo mrtvih, polumrtvih tela.

[...] Kao da je pošla pravo prema meni. U moj zagrljaj, prema mojim raširenim rukama. Jer moje ruke su bile slobodne (kao i Čabrove i Klićine), i kako je Keša primetio, u tim trenucima već ionako nije bilo vremena za šibanje pevca, premda ja i nisam spadao među glavne šibadžije, iz mene je sutlija tekla sama od sebe, curila mi u cipele, i kao da sam zajedno sa granom, za koju sam bio uredno zakopčan kaputićem, mogao i Nušiku da prigrlim sebi. ”

Fabula ovog kratkog romana mogla bi se svesti na sledeće: grupa dečaka planira da ubedi Nušiku da u njihovom tajnom sastajalištu, zapuštenoj pagodi u parku, pozira naga mladom skulptoru Tihameru, koji će od gline izvajati kip njihove Afrodite; uz malu naknadu, Nušika pristaje da bude model, da bi nakon svega pripovedač krišom između nogu glinene figure ove lepotice utisnuo veliku morsku školjku. Međutim, Tolnaiu je i ovo malo „gline” bilo dovoljno da načini odličan roman, te da od amorfne mase uspomena i mašte izvaja divan komad poetske proze, udahnuvši, kao Tvorac, životodavni dah u svoje Delo. Za razliku od svog junaka Tihamera, koji je od opipljivog materijala stvorio krhku reprodukciju modela iz stvarnosti – glinenu statuu Nušike, pisac je od krhotina uspomena stvorio autentičnu i snažnu poetsko-proznu konstrukciju. Za to je pre svega bilo potrebno čvrsto vezivno tkivo – izvanredna mašta, ali su i neke pojedinosti iz piščevog/pripovedačevog života pokazale da detinjstvo i zrelost mogu biti povezani nevidljivim nitima – to su divne podudarnosti koje život čine smislenijim i lepšim: tako pripovedač otkriva da je jednu detinjastu opasku svog vršnjaka – kako more svoju boju duguje tome što u njega nemilice sipaju vešplav – mnogo kasnije prepoznao na jednom Dalijevom platnu; da je neobičan gest Tihamerovog stezanja glinenog Nušikinog vrata posle nekoliko decenija prepoznao na jednoj razglednici iz Pariza na kojoj Pikaso pozira fotografu stežući vrat svoje skulpture…

Tek na kraju, narator otkriva da je ovaj tekst nastao iz zahvalnosti prema njegovom prijatelju Oliveru T. Orbanu, nekadašnjem čabarčiču a sada poznatom piscu, jer mu je poslao reprodukciju Sezanove slike „Crni sat”, kojom je u potpunosti opčinjen:

„[...] jer jedva čekam da stavim tačku na kraj rečenice, i da mu već iz istih stopa pošaljem ovo moje malo prisećanje, moje malene memoare koji, znam i to dobro, ni sad nisu lišeni bauljanja na granici diletantizma, ali ni one moje druge osobine, koje se Oliver T. Orban takođe jedva čuvao, to jest da mu ne rasturim mentalni sklop svojim lirskim nusproduktima, u ovom malenom prisećanju hteo sam da naravno da izdvojim samo malo plazme našeg detinjstva, nutrinu školjke (ostrige), onu vrstu spiritualnosti koja se spominje i u Bodlerovoj knjizi, premda na koncu ni meni nije ostalo u ruci ništa osim ljušture stvari, školjka, njena fizika… ”

Ovakvim povremenim komentarima i autopoetičkim iskazima autor potcrtava autobiografski diskurs ovog romana, sugerišući verodostojnost memoarske proze. Međutim, manje je važno da li su likovi i događaji u ovoj knjizi plod fikcije ili predstavljaju literarni otisak jednog sećanja, jer je najveći kvalitet ovog magičnog dela njegov jedinstveni lirizam. Tolnai je u ovom „malenom prisećanju”, lišenom patetičnog žala za mladošću, pokazao kako se matrica memoarske proze može upotrebiti za stvaranje neobičnog poetsko-proznog tkanja. Ovom romanu ne nedostaju veze sa istorijskom stvarnošću, ali je društveno-istorijski kontekst potisnut u drugi plan. Ipak, dovoljni su čak i sporadični pripovedačevi komentari da zavirimo kroz firange varoških kuća i nazremo svu teskobu palanačkog života.

Iako ga ne možemo nazvati domaćim romanom, možemo se ponositi činjenicom da je „Morska školjka” makar delom proizvod i ovdašnjeg kulturnog miljea. Raduje i činjenica da je Tolnaijev roman ovde istovremeno izdat i na mađarskom jeziku, te da – kako je autor rekao – sada „odzvanja i bruji na dva jezika”. Ovaj roman je mali leksikon velike proze i gotovo da je svejedno od koje stranice ćete početi da ga čitate. U njemu se smenjuju autobiografski i esejistički diskurs, izvrsni lirski pasaži i enciklopedijske i rečničke odrednice, naivni dečji komentari i zrela promišljanja o umetnosti, faktografska egzaktnost i slobodna igra mašte. „Morska školjka” je magičan roman u kojem, da parafraziram Ristićevu ocenu „Seoba” Crnjanskog, ima više poezije nego u nekim zbirkama pesama.

 

Polja, godina LVII / broj 476 / jul – avgust 2012.

Comments (1)