Tag Archive | "Dragoslav Čupić"

Tags: ,

Džon

Posted on 22 August 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Džon

 

 

Tamo su parčići jezera

ovde leže

otpaci palme

ovde leži

list

 

Tenebreuse, kada spavaš

san će ti

reći

kako

ti

dobro

 

ovi fragmenti lica

sad

naležu

Majkl Palmer

 

Dopustimo li cvetu da otperja niz vodu, zaludu žalopojke svih svirala od žada. Potražićemo, onda, njegov tanani miris: on se uvukao u islikanu svilu što visi kraj prozora.

                                           ”Razasute mrlje

                                          Kjang K’uej

 

“Možeš se okrenuti i biti sasvim tih kao ulica. Sada možeš biti miran. Džone, uvek si bio ćutljiv. Može li još jedan gutljaj vina? Ovo je tuga kao u filmu gde umiru najmilije životinje.”

“Roditelji su te voleli kao sina, devojka te je volela kao ljubavnika, i prijatelja, prijatelji su te voleli kao prijatelja.”

“Možda za dvadeset godina – “, rekli su roditelji. “Manje verujem tim ženama u nesrećnim brakovima nego tebi. A tebi isto ne verujem.”, rekla ti je devojka.

“Svi su te voleli, ali ko te je zaista voleo onakvog kakav jesi? Ne traži to od njih, Džone. Njihova ljubav je divlja i okrutna, i tako treba da bude. Jer i tvoja je ljubav bila divlja i okrutna.” (A ti nisi voleo bilo kakva očekivanja, sem onih očekivanja od samoga sebe, i tada si davao najviše. A onda kada je bilo najviše očekivanja, tada si uzimao – sve.)

“Dovoljno krivice imaš, Džone, da postaneš odrastao čovek, a krivica nije nikakav način da počneš da učiš kako treba saosećati sa ljudima. Krivica nije nikakav način za bilo šta. To je ono sa čime se budiš, znaš da ćeš se buditi sa time do kraja. To je ono sa čime ležeš, Džone, ali ga ne prihvataš. To je ono sa čime se rveš tokom čitavog dana. Ali mi smo od vučje vrste, Džone. Sami i jaki. (U surovoj odlučnosti opredeljeni za borbu.) Krivica slama i razdražuje, nakon izvesnog vremena. Uvodi bes u igru. Ne daj da te krivica slomi i razdraži, Džone. Iz nje se ništa ne započinje, jer to je odvratnije od najprljavijeg zločina.”

“Krivica je za uboge hrišćane, Džone, a ti si nikakav hrišćanin.”

Nor death nor revolution came knocking on my door. Sećaš se? Kada su nam pevali, kada su nam odricali mogućnost da zbacimo taj teret. Ne da se pokajemo, Džone. Ne. Jer Hrist je mogao zbaciti komad drveta i prihvatiti smrt jednostavno, kao što se prihvata vrč vode da se utoli žeđ – ali smrti nije bilo Džone. Njemu je smrt bila odrečena. I to je bio njegov najveći pakao. Pa ipak, Džone, on je bio vučji sin. Imao je odluku, i mišiće. Rvao se bez izlaza, u otvorenoj borbi. Nije tu bilo više ničega sem sirove hrabrosti da se to iznese do kraja. (Tek onda dolazi ideologija.)”

“Da li smo hrabriji, sada, kada imamo smrt u ovoj tihoj ulici, da iznesemo to do kraja? Ali nikad pre no što nas slomi. Moramo ipak biti brži Džone. Jer mi imamo onu jednostavnu smrt za ponosne ljude.”

“Muve oživljavaju u pepelu, Džone. Nikada nemoj baciti muvu u pepeo. Nemoj bacati muvu u pep’o inače će oživeti, rekli su mi, a ja sam bacio muvu u pep’o. Oživeo čitavo predačko nasleđe religije u sopstvenom mesu.”

samuraj

“Prvo odmeri sopstvenu snagu i sačuvaj jedan metak u cevi. Uvek sačuvaj jedan metak u cevi. Jer za krivicu treba imati snage. Sa odlukama je uvek bilo lakše – jer to smo bili mi. Uvek smo to bili mi. A onda su nam rekli da bi to moglo nekoga povrediti.”

“Najveća nepravda koju je, iz ljubavi, čovek učinio životinji – jeste što je odomaćio.”

“Džone?!”

Džon je bio tih i ukočen, i slušao je pažljivo sa poluotvorenim ustima na užasnom i lepom licu. Imao je od onih lica koja su vam ili lepa (mada se ne može reći da je bio lep čovek), ili bude bezrazložni bes i antipatiju koja vas drži i nakon što nekoga upoznate. Imao je ono gotovo strašno lice na kome se, kako su neki rekli, očituje dobrota. Bio je moj prijatelj od rođenja.

Ako bi ga posmatrao pod određenim uglom, mogao bi videti prejanicu dima kako kreće od njegove glave, pa u nežnim i pravilnim zavojima, i obilazeći hladne i orošene vlati trave, dolazi, tamo negde, do mrkog tamnog zida zemlje, udara u njega, i ponire u trošnu, tamnu dubinu.

Ulica je bila mirna. Sutra je radni dan, i bogovi su zaboravili na svoje poreklo.

 

*

Noć je bila divna. Gore, na svetlijoj pozadini neba, skoro tamni i ljubičasti oblaci ocrtavali su svoja puna telesa. Iza njih su bile zvezde, uvek znaš da su tamo zvezde, ili bar mrtva svetlost onoga što je nekada bilo zvezda.

Comments (2)

Tags: ,

Veverice

Posted on 09 January 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Veverice

 

- Ko je on?!

- U nužnoj igri bogovi mu oduzeše igračke. On je idiot.

 

Dok su njegove ruke išle između te dve vrste voća, njegove misli – ako su to i bile misli – u njegovoj glavi, smrvljenoj i neopredeljenoj – ako je to i bila njegova glava ili možda pas napunjen helijumom čije smo uskrsnuće videli na vašaru, veruj mi, o, kako je samo bilo smešno dok smo pratili okruglim očima dušu kako odlazi u visinu tamnog neba, i onda je više nije bilo, i onda smo pili vino i mlatili rukama kroz vazduh od uzbuđenja, javi se misao – ili je to bio mehur vode ili meda (kad okreneš teglu a ona ima onaj krug što ide do vrha i natrag) – da je to voće, to mora da je, možda je to isto kao savest, kocka, broj.

Kao kad poželi da se igra, da razume svet, da se bori protiv sveta, da razume. Toliko lepih stvari da razume: kao posude od meke zemlje što se suše na vrelom limu pseće kućice, ili kako zemlja miriše međ prstima, i kako se kasnije trava hladi, i lišće se hladi kad sunce poraste i zacrveni se i spusti se tamo iza šume, iza neke druge šume koju dete nije smelo da potraži jer sada su to tužne posude, i mrke, i više nije onako lepo kao kad vatra pucketa u peći i kad je meka postelja takva da bi upao u nju, propao kroz postelju i svet gledao kroz prorez na nežnim zidinama svoje sigurnosti. Onda su uši velike, i bubašvabe su velike, i onda se iz drugog mraka kroz širom otvoreni pupak prozora što spaja dva mraka glasaju ptice što samo one znaju ime noći. I onda je prvi mrak sav uskomešan, sav od nečega što se kreće, što šuška i krcka i menja oblik, i samo se tamo negde stisnut od opreznog slušanja belasa nežni oblutak dečjeg tela. I zemlja mu kaže kako ima lepo telo, kako ima baš dobro telo za zemlju, kao što ga je i baba imala i što će ga mnogi imati.

Prazni elementi 2 za KH

          U to vreme baba je bila bolesna, i koža joj je bila siva, i kažu da je neko bolestan kad ima sivu kožu, kao voću kad je koža siva i naborana, i onda kažu da to ne jedem i da ima bube i to, i da onda napraviš ono smešno lice jer nije lepo. I kao da možeš da pobegneš u igru, ali ako si napravljen od nečeg posebnog odgovori ti sami dolaze – bez pitanja.

I leto je bilo žuto i bilo je puno mirisa, a rekli su mi da je to sećanje; kao kad staviš igračku u kutiju od kartona što je staviš u kamion što je odveze na drugo mesto, i onda ti više ne živiš ovde nego živiš tamo. Baš kao one zemljane posude što se rashlade kao trava i lišće što se rashlade, i što se napune mrakom i izgube oblik i ostane ti samo slika u glavi.

Kažu mi. Jer to je kao predmet koji čuvaš iza uha u sobi bez ogledala. Kao pas koji je jurcao za svojim repom, baba!, kako je samo smešan bio taj pas koji je jurcao za svojim čupavim repom. Čitavo popodne. Vrelo je bilo čitavo popodne. Sedeo sam tamo. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

”Kiša će uskoro, velika kiša. Gde li je naš dečak?”

Sedeo je tamo. Pre kiše. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

 

*

(Who among you will bless this high childless prison?)

Jer ko će među vama blagosiljati

ovaj visoki bezdetinji zatvor?

            Sada su njegove utrnule misli brzo preskakale jedna drugu kao smušeni lopovi koji kradu trenutak mladosti pred varvarima velikih ljudi. Jer on mora u beslovesnoj agoniji obnoviti temelj mladosti. Jer samo tu će kosti, meso i znoj obnoviti svoje biće u celokupnosti jednog čoveka.

Upravo kao što kasnije neće zapravo biti reči o nebrojenim predmetima neutažive nostalgije, tek takvi zlatni kurioziteti predstavljaće njegovu borbenu (ovo, naravno, u odnosu na svet!), a ipak nežnu, prilježnost sa kojom će obuhvatiti osećanjem i sećanjem svaku daljinu doživljenog, zapravo nadljudski čin kojim će držati sve radnike prošlosti na okupu, i obilaziti nemarne čuvare značajnih i posve ličnih totema. Temelj ne sme biti nadživljen.

Mogla je to biti reč, ili rečenica kojom se proverava sigurnost temelja i ponovo uspostavlja spokoj.

Veče je. On sada ima dvadeset osam godina. U tihom vazduhu izmaglice, gde se pluća šire i skupljaju kao život dnevnog i noćnog cveta, čak i ono nekoliko pijane dece tiše je u svojoj subotnjoj obesti. Nastajanje i nestajanje. Cigareta u ruci. Izvesnosti i neizvesnosti, i srećno prihvatanje. Amor fati. Direktni udar konačnosti mogao je potpunije primiti tek kada mu naličje oka odahne nad sigurnom mladošću.

Autobus je stigao prilično kasno.

Dvadesetosmogodišnjak je sišao iz autobusa, prošao kroz neosvetljen park pun sasušenih ruža i zimzelenog šiblja između opštinske zgrade, banke i nekakve firme.

Zatim, dvadesetosmogodišnjak izbija na bečejski trg, i prelazi preko tamnih mermernih stepenica.

”Uvek dva koraka.”

Kao ludak u tišini trga. Kao neko ko je istrčao iz njegovog mirnog koraka, i pozvao glasnika na njegova tiha usta. Kao ludak koji je u obrnutom smeru, iz nezajažljive potrebe za potvrdom, istrčao na trg, ne da objavi smrt, već da obznani život. (Možda da se upravo odbrani od smrti?) Uvek dva koraka. Nikada više i nikada manje. To je nešto što noge i vreme nisu mogli da prevaziđu. Bila je to sigurnost i stalnost mere koju sadrži taj mermer. Svežina i mladost bili su provereni i osvojeni. Oni su bili predati natrag na čuvanje u čvrstinu mermera i sećanja.

Nekada davno, možda čak s početka osnovne škole, (kada je dolazio na dugačke letnje raspuste kod babe i dede) on je bio izbrojao korake, i ovu meru radosno je izgovorio u sebi.

 

*

”Ne mogu!”, vikao je dečak. ”Ne mogu!” (Jer odluku su morali čuvati u gvozdenom kavezu, i ispravnost odluke pod šarenom zavesom.) ”Ne mogu”, vikao je jer nije bio siguran da reka neće oteći. Jer morao se vratiti i zadržati to. Biti potpuno siguran da ga poseduje. Da ga ima čvrsto u šakama. Ako samo odvrati pogled, ako samo na trenutak zaboravi. Ako zastane da donese odluku, ako zastane samo na trenutak da razmotri iznuđenu odluku, njegova nevinost srušiće se pod težinom, i osetiće stravičan i ispoštovan nesrazmer između zemlje i neba; dotaći se prokletstva odraslih.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Voće je bilo tu, to strašno voće; to užasno voće u onim plitkim grobovima; ali i leto je dolazilo svom silinom. Jedini predmet njegovog sećanja. Iza one lenije zapevaće večernja ptica, i onda znaš da treba da se vratiš, da učiniš napor kada je slika u glavi. A to je reč.

Onda je pedale od bicikla okretao jako brzo dok je peklo u kolenima, Uuuu, kako je samo peklo u mesu. Jer tu je onda mnogo vruće jer ne možeš da staviš prst. I žito šišti jer ima tajnu u korenju. I bulka je demon što krije vampira u zemlji.[1]

Sada se setio jednog jorgana, perjanog skrovišta, babine kecelje i dedinih tamnih i čvrstih grudi. Jer ono ptičje krilo narasta iza leđa toliko veliko kao pobuna i naduvana zavera prirode. Jer jede vazduh iz njegovih pluća, to ptičje pero što mete tragove sećanja, jer goni njegovu mladost u dvorac mrtvog junaka.

 

*

          Jednostavno ne znam, jer to nisu bile moje ruke, jer one nisu mogle da kažu kao kad legnem kad je mrak i probam da su mi oči otvorene da vidim gde noge idu kad je mrak, a onda se vrate kad je Sunce, jer oči i ruke i noge odlaze zajedno sa Mesecom, a onda se vrate kad je Sunce; jer voće je bilo meko kao da je htelo da bude zemlja posle kiše, i nisam mogao da kažem a trebao sam da kažem, jer samo tako smo mogli ući u veliku, belu kuću.

Jednostavno ne znam! Jer te ruke dodirivale su cvetove bez odluke u ataru, kao čisti oblak mirisa nad zemljom. I cvetovi su bili bez imena. Jer te ruke-šape tražile su daleko od doma hrčka pod zemljom sa dva psa-brata[2] da mu ponude jednostavnu i užasnu smrt. I meki ključevi pravde od kalaja nisu bili iskovani da raščine vrata takve jednostavnosti. Jer te ruke su nestajale pod mutnom vodom kanala da zahvate vodu zbog vode, i letnjeg čišćenja. Jer smeh je bio tanka svetlucava košuljica sunca razvučena preko tamne dubine prirode. Preko je stajao prost i večni čovek-brat, štićenik zemlje, tutor jednostavnosti uvijen u prašnjavi sakrament, razjeden rakijom i duvanom. Čovek sa otiskom mape sveta na zvezdanoj koži čela i vrata; čovek što u očvrsloj brazdi dlanova greje beslovesno znanje astrologije, kao kokoš što krije jaje pod pernatim zastorom navike.[3]

Jednostavno ne znam. Jer to nisu bile moje ruke. Jer te ruke bile su strane kao ruke dželata. Izdajničke ruke. Zar ne čuješ, mama, on se skriva dok prebira pod voćem svoju odluku. On se kikoće zlobno pod tim nevinim voćem dok čupa tvoje dete iz mladosti.

Ne znam: za sklonište ne znam, za vetrove duše koja živi kao mali čovek u srcu ne znam, za odbranu i svoju odluku. Ne znam: za odbranu od svoje odluke. Ne znam za dah, i naličje daha. Koji je svetlost.

 


[1]         Verglaj dečače jer tvoja je misao u bekstvu! Verglaj, i ne okreći se moje divljokoso čedo! Jer onaj ko se okrenuo da ugleda svoj strah zemlja se pod njim otvara, i ždere žbice i savija ih lako i lomi noge svojom teškom stajaćom snagom čeljusti.

Ne okreći se moja musava ljubavi! Ne daj da ti tabane grizu topli jezici trava oštri kao kravlji jezik. Mirisi su zamka, i ne spuštaj noge na toplu zemlju. Išibaj konje i poteraj kočije kao nikad do sad. Neka meso peče! Jer tu nema zemlje, tek obična debela prašina u koju se telo vraća. Tek uzana staza što vodi do jasne vatre i babinog osmeha gde ćeš ispričati legendu u svom tupom iskeženom uzbuđenju i prestrašenoj veselosti kraj peći i uz topao obrok.

 

[2] Marko i Lesa. Oba psa su bili mešanci sa, najverovatnije, preovlađujućim crtama svojih očeva pulina. Sa Markom sam, pak, bio mnogo bliskiji. Dočekao je svoju duboku pseću starost, ali nije dočekao da isprati  propadanje jednog salaša zbog čega mi je vrlo drago. Sahranjen je na tlu na kom je proveo svoj život.

[3] Pišta (Kalozi Stevan), radnik na dedinom imanju. Prijatelj.

 

Znam zašto su mutava usta ćutala.

*

          Kada je mrak baba je žena što mi priča priče da bi brže zaspala. A sada ona jeste bila. A ona je tada bila jeste, samo siva, i zato nije mogla da mi priča priče jer je bila bolesna, i ja ne bih voleo da ne mogu da zaspim zato što ne mogu da pričam priču.

“Bila je jedna devojčica i ta devojčica je imala mamu i onda se mama razbolela a oni su živeli u šumi i onda je devojčica otišla da nabere kupusa jer ako mama pojede kupusa onda će ona da ozdravi i tu je bio potok i onda ona nije mogla da nabere kupus i onda je došao zeka i pitao zašto si tužna a ona je rekla da joj je mama bolesna i da hoće da nabere kupus i da ne može jer tu je potok a mama će da ozdravi ako pojede kupus i onda je zeka preskočio potok i uzeo korpu i rekao da će on da nabere kupusa i onda je preskočio potok i vratio se i preskočio potok i dao devojčici punu korpu kupusa a devojčica je bila srećna i odnela je to mami i mama je jela kupusa i ozdravila i devojčica je bila srećna.”

A onda smo ušli u veliku, belu kuću gde baba živi, i tamo je bilo puno ljudi, i ja sam imao mokro pod rukom, a mama je imala mokro na licu jer je stajala pored babinog kreveta, i rekli su da je to drukčije, i da je loše što ja nemam mokro na licu jer je to baba, a ja sam probao da imam mokro na licu ali nisam mogao, jer je bila neka breskva i ja sam bio hteo da pojedem breskvu, a tu je bila neka žena koja je bila pih! i bila je mnogo siva i ružna, i ona je rekla da je loše što nemam mokro na licu, a jednom kad smo posle bili ona je negde otišla jer je krevet bio prazan, i ja se više nisam bojao.

Tamo je preko ograde, kad prođeš staklo, bila sveža šuma, i što je mirisala zeleno, iza bele sobe (jer onda bi ga pritislo da nije mislio da je to voće), i neka žena, na licu je imala usne kao dve debele svilene bube, i govorila je kao da je čupala dugačak konac iz usta. Jer to je kao ona hrana što je jedeš, što kad je zagrizeš a sok ti curi niz lice, niz usta i bradu, i ruke su ti oprane, majica umrljana (jer to je kao mlaka krv što izbija iz tela, kao igra i smrt), ali u taj dan ne osećaš glad jer oni su rekli da moraš da odlučiš, da prelomiš u svojoj nejakoj glavi, da razlučiš iz sopstvene nejake svesti potvrdu odgovornosti, izbor njihove odgovornosti – jedno suvišno opredeljenje, i tebi je samo malo muka u stomaku, a ona žena koja raspreda svilu sa svog životinjskog lica, ona luda gospođa reči (koje jesu bez početka i kraja, koje jesu početak i kraj i hrana) reče:

” Ovde veverice skaču kao lude. Danas ih nešto nema. ”

 

*

            Jednostavno ne znam, al’ ne kao dete što ne znam, već ne znam sada toliko daleko koliko samo jedan čovek može da zna. Ne znam za trenutak kada sam izgubio sve.

Comments (5)

Tags: ,

Zabela

Posted on 15 March 2015 by heroji

 

Dragoslav Čupić

Zabela

 

Ćelija

Nisam govorio tada da bih bio više, i mnogo više tada odrečen gneva, ne da bih se pretvarao da znam mnogo više, već više da budem, da bih bio samo kao vuk, tada, u zadnjoj klupi, crtajući po klupama nešto potpuno banalno i stisnuto u zglobovima, kao besramni otisak grča u klupu utisnut… Kakav stid! Život, ljubavi, nešto… što čak i ne znam da je bila mladost, dok nisam bio saznao da je to bila moja mladost, dok ti neko ko može biti ti, ali donekle neraspoznatljiv ti, skoro do potpunog neraspoznavanja, ne kaže ono što može biti gore nego kad popiješ tuđ metak, ne izgovori ti ono što uvek nekako dolazi kao zakasnelo saznanje, koje ne može da raščini ni jednu jedinu stavku iz čitavog repertoara vrsnih oskrnavljenja, da ne može ni jedan krvavi zarez na onom devičanskom predelu da izbriše gumicom, i da ga povrati u početno stanje odmerene i tvrde neinertnosti dečaštva, da, On ti kaže, ne suparnik tvoj ili bližnji tvoj brat po krvi ili kamenu, ni drug ni roditelj, On, ne isti čovek obučen u drugu kožu s redom dugmadi na leđima, pa onda kad hoćeš biti ovaj ili onaj, a ti uzmeš malo soli pa na rep tom Đavolu, ili pod sako, pa sad si ovaj ili onaj, već On, baš zato što jesi ti to bio zajedno s njim u istom mesu, i što je na tvoju nosinu paru izdisao kao samu vatru iz besa, vrelinu snažnu kao ugriz čistog alkohola na jeziku, On će ti reći: Pljuni sad! Pljuj, sisu mu jebem! U lice! Znaš li kako samo smrdi seme iz tuđih usta na tvojoj koži? Pljuni ako možeš pljunuti da opoganiš mladost, jednom se to radi ako imaš mene, i ako imaš sebe, onda ćeš znati kako, i umeti znaćeš kako se dečaštvo smešta u inertnost, kad jedna gruba reč pet krivica zahteva, a druga reč drugih deset. Znaćeš, a da ne pitaš nikog kako se to radi, k’o da znanje, k’o malo prljavog pod noktom, što nosio si ga od onda kad si se počešao iza uha u nekoj bezazlenoj igri, nije bilo ništa drugo nego tvoja, samo tvoja, neotuđiva i intimna veština, koju si sa blatom i mlekom posisao, kao kad se siše u slast koštana srž iz raskuvanih kostiju, pa da se onda, kada još nisi znao da je to bila mladost, kada ti niko još nije u usta stavio gorčinu da bi lepše primio metak, srušio si se onda u svoja usta, a najveći je pad kada se čovek razbije o ponor svoga jezika. Kao da nam sam bog sveti oduzima pravo da iskorenimo tugu iz srca… i ne mislim pri tom bog: tri četvrt straha, jedna četvrt nade, nego bog razočaranja, bog stida, i bog uvežbane, čuvene i poslovične negostoljubivosti: učitelj bog, i tvoj kolegijalni razredni bog, i uzvišeni bog nerazumevanja, i bog roditeljstva. Svi oni govorahu… Svi pod jednim nimbusom zaptiveni, kao u objedinjujućoj kući Strašnog suda, razdeljujući među sobom istu škrtost, u istoj trajektoriji s osnovama probitka, štedljivosti i manjkom skrupula potrošačkog subjekta u mikrokosmosu ekonomskih načela. Samo digni pogled, i gde je tu mladost unižena, dve trećine vremena sediš na tvrdim stolicama, čekaš da ti neko gurne komad vetra u leđa, ili šta ti ja znam šta, kao da si mogao verovati da ukoliko ne bi postojala pretpostavka i sam čovek bio bi poništen kao zakonski vlasnik prava na sopstvenu zabludu ili istinu, kao da bi pokret već jednom morao biti prevaziđen u svom nedostižnom dostizavanju, ili bi se strela pomaknula iz nepodnošljivog mirovanja izvan granica svoga paradoksa, i Ahilej bi morao preteći kornjaču, i strela upoznati svoj cilj, ne da bi opovrgli samu pretpostavku kontraargumentom, već da bi je ustoličili i potvrdili na takav način da možete reći svojim govorenjem da Zenon, čovek Zenon, nije postojao jer jeste bio, jednom jeste bio ustoličen u vremenu i prostoru. Bar si toliko verovao. Bio si ubeđen. Zapravo, u prostodušnosti nisi imao ni toliko vere i ubeđenosti koliko bi bilo potrebno čoveku da bi znao da niko, pa čak ni onaj, benevolentan čistom, neprerađenom dečaštvu, nije darovan imunitetom na posledice, a biti ubeđen u nešto znači bar napola ostvariti svoju glupost, sa minimalnim ulaganjima. I onda je on rekao, i onda je ona rekla, oh, kako je samo to divno rekla, a onda se partija čaja završila, i svi su podigli visoko, visoko svoje cigarete, a onda je ipak još neko nešto rekao, što je bilo sasvim izlišno, i narušilo je koncepciju njihovog malog uzvišenog matinea. Jer tada jednostavno nisi bio dovoljno ugrožen, da bi imao istu onu potrebu govorenja, potrebu potvrđivanja, javnog prikazivanja ambicija i aspiracija i odbrane. Ići čak protiv sebe, ulaziti u tišinu infinitezimalnog poricanja sebe, do granica tišine koja čeka kao životinja puna otrova. Odande zapeva on…[1] Znaš li kako je tvrda i nepropustljiva ta ćutljivost, kao mešina od debele teleće kože što drži vino, koje nikad ne postane krv, ne postane laka i dražesna svetlost, samo teško pijanstvo i mučnina, koje ne možeš izlučiti, ni jednim odbijanjem izlučiti iz mesa kao težak san, kao potmulo razgorevanje tame. Male zavisti, sitne ljubomore i zajedljivosti, i pakosti koje neće posegnuti dalje od prve prospavane noći. Još uvek nosim između dva prstna zglavka mali ćelavi komad kože. Da l’ zbog kakve neprikladne reči il’ ne znam čega, tek jedan je čovek trag svog trenutnog besa utisnuo drugome. (Izvesni Toma – gle onomastičkog čuda i ironije! – prijatelj, iz vremena kada sam još živeo u Krnjevu, potpuni nevernik u dečjem smislu, kažiprstom i palcem potpisuje se u afektu na papirusu moje kože, kao kakav nepismeni Miloš u ime visokog poslanstva svoje uvređenosti.) Kada smo bili deca taj bes nestajao je kao topao prolećni vetar kada ti pređe preko obraza, i izgubi se u širini iza tvog koraka. Pa ipak, kad uštineš mladu kožu ostane ti žig, kao parče sprženog mesa; to zakržljalo parče mladosti što ne troše ni so ni starost. Gde si bio ti kada je došlo proleće, sa pregnantnom ali obuzdavanom surovošću? Majka je posadila raznoga cveća gore u vrtu. Perunike krupnih cvasti, polegle su po zemlji. One se nameću oblikom. Noćna frajla, pak, stidljiva u formi, otvara svoj miris u večerima, i to je kao pijanstvo koje ne možeš izlučiti iz sebe u dugim šetnjama, i ono ti govori otiđi i budi blizak i lud i zaboravan. I narcisi su cvetali, i bilje je u ustrajnom, tihom i sabijenom ritmu teralo svoje klijanje iz semenki; odmatalo je svoje bujanje iz klupka lukovica, kao iz uvijene žile mesnatog jezika; ljuštilo je svoje epiderme, krčeći put ka svojoj nadzemnoj i tihoj prisutnosti, kroz nabijenu, suvu zemlju. To je govorilo nešto mlado iz tebe, i u isto vreme spremljeno za smrt. Bili smo još deca što se igraju u travi, visokoj i zelenoj kao neprikosnoveni zamak našeg neokaljanog lutanja.

Crvendatj u kavezu

Da li je iko premašio svoje trajanje? Bili smo, mi smo bili, šepurili smo se, drčni i razgoropađeni, nudili smo ono što imamo da damo, ako smo i imali ičega za davanje, izlazili smo bez zazora pred snažan vetar što podiže talas, uskakali smo u oluju, ako se u oluju i može uskočiti, i jurišali smo golim pesnicama na njih desetoricu, dvadesetoricu, a kad bismo šake razbili o njihove kosti, lomili smo stolove i stolice o njihova leđa, i smejali smo se histerično u vetar, koračali tvrdim i sigurnim korakom, našim korakom, pred svaku porotu i svaki konačni sud, i bilo je dovoljno dati, u svom trajanju dar sreće dati, bilo šta dati od onoga čega smo imali previše: u obliku, boji, il’ mirisu.

 

 

 

 


[1] Formula kojom pevači (α̉οιδοί), na nečiji zahtev, otvaraju pevanje posebne pesme u većoj priči.

 

Pismo

22. maj 2009.

Tek sada uviđam blagorodni značaj predrasuda koje čovek izgradi tokom svog srednjoškolskog obrazovanja prema određenoj grupi ljudi. Njihov uzvišen, blagonaklon i tutorski odnos prema meni, i potcenjivanje iz kojeg je takav odnos i proistekao. Sve se to svodi sada na jedan kratak i konstruktivan zbir glasova, zbijenih u podloj, i taman toliko koliko je potrebno, dovoljnoj kurtoaziji, što daje formu zidovima i posledicama našeg (međusobnog) nerazumevanja. Jer mora da je dobro znamenje zrelosti umeće da uobličiš međusobni antagonizam u formu jezičke pristojnosti.

Da l’ bi se mogla zaslađivati tako prizemnom utehom?

Ono međusobnog, mogla si možda primetiti, stavljam kao dobar predznak svoje skromnosti i istinoljubivosti. To je prava mala izvidnica moje izdašne objektivnosti. I sada se možeš slatko nasmejati, kako samo umeš: histerično, oslobođena svakog kanona i obzirnosti prema ovakvim lažovima kakav sam ja.

Gaj Mucije, prozvan Scaevola ili “Levoruki”, pred Porsenom, etrurskim kraljem, metnuo je svoju desnu ruku u vatru, ne bi li svojim tvrdnjama o hrabrosti i izdržljivosti rimskog vojnika dao potpunu potvrdu legitimnosti, opravdao ih je. Ja nisam sposoban da uzvišeno krivotvorim stvarnost, čak ni sa saznanjem da to činim bez bilo kakvih posledica po mene, dobrih ili loših, a naročito loših. Uzgred, interesantna je takva vrsta skromnosti (potpuno nepoznata ovom podneblju gordih, indiskretnih hvalisavaca), kod koje čovek biva prozvan, ne prema svojoj žrtvi koju je učinio u odbrani časti, već po onome što je ostalo od njega. Ili se samo radi o sklonosti ka asocijativnom mišljenju?! Ovde ti je dozvoljen još jedan blaži i diskretniji osmeh jer, ipak, moja nesigurnost (da ne kažem muškost!) iziskuje, potrebuje malu nagradu za ovaj polovičan i diletantski pokušaj humora.

 

p.s.

Svuda oko sebe vidim groblje: istoriju moje (ne “svoje” – što mora da znači da sam opet preko potrebe i svake mere kritičan?) odvratne mladosti, i neke velike žene u kojima sam otkrio toliko tuge. Valjda sam isuviše tužan da bih bio običan klovn. “Nisu one bile velike; njihov egoizam i sebičnost bili su preveliki. Tebe je iskvarila dobrota. Tebe je svet istrošio. Razboleo si se od ljudi”, rekla je. To je bila sušta istina.

A onda je ona rekla, onim osnovnoškolskim francuskim, kojim se ne bi sporazumeo nijedan čovek, čak ni sa francuskim vrabcima: Tu est le sauvage, comme les âutres, mais le meilleur sauvage des tout les sauvages!

To sam bar bio razumeo.

 

Sećanje

Sećaš li se one noći u Požarevcu. Bilo je to u vrtu nekog hotela. I sve je bilo optočeno ledom. Slapovi vode iz fontane bili su zaustavljeni u padu, i sve je izgledalo kao laž i čudesna imitacija života, a mi smo bili trapavi, i gazili smo meko po klizavom mermeru, kao džinovi u kristalnom dvorcu; i noć je bila hladna, zvonka i svečana kao kristalna čaša, i mogao si čuti kočije kako pristaju uz glavni ulaz u foaje, samo, svetla su odavno bila pogašena, i nije bilo ni konja ni praporaca.

Izgubljen crtez

Otac je odležao pet godina zbog pronevere državnog novca. (Dok su krupne ribe, oznojane i zadrigle, mastile svoje brke prasetinom na poslovnim ručkovima po kafančugama u tranzitu.) I sada je bio tu, nakon pet godina koje su se zgrčile i zgusnule u jednom trenutku, i ostavile samo odnos prema tom vremenu, samo osećanje i gorčinu nedostatka, i uvređenost zbog neiskupljivosti vremena, i tu intelektualnu uvredu kada trenutak pokušava da nadvlada poimanje vremena u svesti, da zatre sitnim darovima, kao u nekakvoj obrnutoj proporciji, mučaljivo otezanje večnosti i patnje. Njegove čvrste grudi, tamne i rutave kao u nekog Arapina, bile su duboko ispod zimskog kaputa, i nadimale su se, i čuvale neko srce u kojem nisam znao (a bio sam dete) da li je bilo ljubavi, ili očinske ljubavi. Samo sam znao da ispred mene je rutava i čvrsta snaga koja se zove Otac. Bog Otac, Otac nedostajanja, Otac Majčin plač. Otac ćutljivo sporazumevanje pogleda. Ne plači pred decom svojom, ženo! Jer suze su za slabe i unesrećene. Hoćeš li deca tvoja da postanu slaba i unesrećena? Čemu nas je Srp i Čekić naučio?! Gnev ćemo u steni isklesati! Mišice ćemo dletom lomiti u znoju i krvi! Da izvučemo nacrt sopstvene titanske hrabrosti iz kamena. Ne slane i sramne suze, kamenu piljevinu na oči da isplačemo.

A ja sam stajao tu, dete kao dete što poklonima nikad ne prebira po zubalu, već darove uzima iz svačije ruke, ne uzimajući u zbir nikakve posledice, ne anticipirajući platu koju plaćaš – ti, sluga svoga gospodara – darovima koje prihvataš, rečima koje ne umeš da čuješ, ljubavima koje odbijaš od sebe kao neosnovane i preuranjene. Stao sam naspram (ne pored, već sučelice!) tog Oca, onako kako samo čovek upre svim silama nogama o zemlju, suprotstavljajući se sopstvenoj veri, stao sam ili stajao, bez razlike, kao da se onaj trenutak izjednačio s trajanjem, u samoj nemerljivoj i neomeđenoj supstanci vremena, odularenog, divljeg i nevinog dečjeg srca, stajao sam negde između straha i voljenja, kao da sam samo izmirenjem ekstrema mogao pronaći stabilnost, sigurnost, identitet, odbijao sam da bi mi ruke prihvatale, voleo sam da bih okasnelo mogao zamrzeti, odvojio sam se u buntovnom trzaju i grču da bih Sebe-čoveka jednom mogao izjednačiti sa Tobom-čovekom, i da bi bratski mogli podeliti nazore, i isto tako pljunuti na njih s odvratnošću, u jednoj podjednako zakasneloj kritici, ili samokritici.

I mi smo se izjednačili, tako mi svega, postali smo istost. I Ja sam bio Dete starije od svoga Oca; bio sam Otac svoga Oca; bio sam Askurđel svog Askurđela, i bio sam Otac sopstvenom Detetu, i dar i uzdarje u jednu su se tačku slili, i opravdali u tom sažetku svu paklenu doktrinu novca, škrtarenja, lakomosti, i štedljivosti koja je dolazila odatle. I ta istost mesa zabolela je u čoveku. Upekla je k’o zvezda, pa kad je pričvrljiš na meso, a ono sve smrdi na ljudskost… na pogan… na…

Ironija se otkriva naknadno. Sve zaboli, zapravo, tek mnogo kasnije. Hoćeš da je iskidaš noktima, da je iščupaš iz kože, tu zvezdu. Poreklo nade, početak kraja. Ne da je besprimerno razglabati stvari što se ne mogu raščiniti, preturati po razrešenim pitanjima, starostavnim odgovorima, dobrano se napinjati i trošiti, otkidati od samog sebe sada, komad po komad, parče po parče, jesti svoje meso mesto mesa bližnjeg svog, kost i koža dok ne postaneš, da te nema, dok seme svoje ne zatreš… (nastavak rečenice: …nego je čak i vrlo poželjno!)

Ono što mi je dao, tada, u ambijentu promrzlom i zamrzlom, među granama krutim od hladnoće i zaustavljenim u njihanju – u onoj noći svečanoj kao kristalna čaša, i bezličnoj! – , među vodom skorelom od mraza, kao da je samo vreme bilo zaustavilo svoje kretanje i pripremilo teren za interludij (Galaktičku međuigru), vakuum, hram u kojem će dete proći kroz inicijastički ritual, i primiti celokupan kompleks načela, plan jedne neutažive gladi i pohote; ono što mi je dao tada, dajući mi to širokim lučnim

tamnim pokretom ruke, što je išla sve od iza leđa, preko visina naših glava, pa do mog srca, zagrljaja ili krila, bila je kutija, obična kartonska kutija, na kojoj je pisalo:

PLASTIČNI SET NOVCA

(IGRAČKA ZA DECU)

zabranjeno za uzrast ispod 3 godine

 

 

* * * * * * * * *

Sad živim u kući na obroncima Fruške gore, sa svojih pet mačaka. S početka maja dozrevaju rane trešnje. To je jednostavna kuća, i čovek ima dovoljno stvari, ne previše, ne premalo, ali dovoljno stvari da bude zadovoljan. Nekad sam imao devojku i govorio sam joj: Ti i ja brali smo trešnje danas. A onda sam izašao predveče i prodavao ih. Osećam se tako srećan i čist. Mi smo brali plodove zemlje, i onda sam ih iznosio pred ljude. Pušio sam duvan koji sam sâm zavijao, mirisao vetar koji je dolazio sa severa, i gledao u tamne oblake kako nadolaze. Donosili su kišu, i divnu oluju mladog leta. Sedeo sam pod krošnjom drveta, i izvirivao na nebo. Vetar je povijao grane drveta, i mislio sam o zdravom i divnom umoru mišića, i Moja devojčica je spavala, i bila je srećna, a ja sam se smejao u sebi u dubokoj zahvalnosti. Suze su mi navirale na oči; al’ ona nije mogla da izađe na kraj sa mojim besom.

Prazni elementi 24

I dobru baštu imam, ovde gore. Ni preusku, ni preširoku. Bašta taman tolika da čovek bude zadovoljan. I ona dobro rađa, i trpeza mi je dobra. Malo je ko dobrodošao ovde gore. Znaš li da matore devojke mirišu na prezrele višnje? Pesnike ne primam u svoj dom. Dosadni su, i uopšte ne poznaju život. I samo bi da pričaju o književnosti (u najgorem slučaju, i po pravilu, o svojoj književnosti), kao da nema lepih stvari na ovom svetu o kojima bi pričali s ljudima. I takvi pesnici su, po nekom nužnom zakonu i nepisanoj odredbi, loši pesnici. A ono što je trebalo biti ljudsko u njima – zakržljalo je i bedno.

 

Jesen je vreme kad spremam svoje veliko ćutanje. Mesto žezla, u ruci držim šišarku, i krećem u dugačke šetnje po gaju. O, prijatelju, kol’ko tuge i radosti i meke, prijatne tišine u tim časovima ima u mom srcu. I štap za šetnju imam. Odran je i ukrašen mojim džepnim nožićem. U šipragu i travi belasa se kao kost mastodonta. Njime podbadam zemlju, i prevrćem sumnjivo kamenje. Korak mi olakša, sa tim štapom, po prisojnim i osojnim strminama, po senovitim stazama i zatravljenim puteljcima i besputicama u brežju kad zabasam.

Grozdovi otežaju s jeseni, a bumbar, stari znanac, podnabuli poljski harambaša što je svoje leglo u panju načinio preko leta, s prvim hladnoćama zaspaće svoj zimski san[2].

Pretačem svoje vino, prijatelju moj, uz bistrinu poslednjih sunčanih dana. Sve je ovde pesma! Prituljena i blaga pesma, kao večeri mističnog arpeggia, što od svojeg vrhunca ka dubini svojoj stremi. A kad komina bude prevrela u kaci, komšija (gornjim putem, na sat vremena zviždukanja od moje kuće!), starčić od sedamdeset godina, žilav kao pritka, kao pruće, i prezrele žute kose, doteraće svoju pecaru, pa ćemo podlagati šaš u

 


[2] Ovakva konstrukcija, u kojoj glagol zaspati zahteva objekat u Akuzativu, potpuno je namerna, i načinjena je analoški prema Zapevati – takvu i takvu – pesmu! I prema tome pokazuje srodnost, preuzima od toga deo značenja.

 

vatru, i teraćemo kvrgavim suvarkom varnice ka tamnom nebu i visokim zvezdama. Uostalom, ono što i čini naš odnos jeste dobro ćutanje. I lica nam budu crvena od žari i mlade rakije (ne od stida!) kao u Indijanaca. Takvo nam je i ćutanje. Pravo indijansko, panonsko. Mi uvežbavamo tišinu kao nekakvi mudraci. A ko je čovek, da sme da se tuži?[3] Pogotovu kad su nam opredeljenja tako jasna i jednostavna.

Sedam godina je prošlo otkad je nisam video, prijatelju moj! Možda je i deset godina prošlo od kad je njeno lice – a njena je lepota imala onih strogih latinskih crta, i pristojne i istančane uzdržanosti (Takvog je rafinmana bila!) – dakle, otkad je njena svudapreovlađujuća lepota, kao tiha i nezadrživa plima, utonula u tamne i zagonetne nabore sećanja. No, to više i nije ni mnogo važno, i nema puno od onog zemaljskog smisla, jer vreme ovde ne zbraja ni dane ni sate ni nedelje, ni mesece ni godine. Pred spavanje  uzmem sa police knjigu, da iščitam po neku stranicu, od mesta gde sam se bio zaustavio. Kažem sebi: Isuviše je reči do sad izgovoreno. Kako li se čovek ne umori od tih silnih reči. Od te mogile reči, od te furije! A reči su slama. Sve je to luk i voda! Luk i voda, prijatelju moj. A sutra ću ja, ti, bilo ko od nas rečitih, glagoljivih, poželeti opet da izgovori tu istu reč. I tako u krug.

Ili prosto osluškujem kroz otvoren prozor pesmu zrikavaca što, kroz blagu i bistru pomrčinu, nadire u moju poljsku sobu. Kažem ti, vreme nam ovde kruni tela i brusi ih kao graver odabrani i voljeni komad srebra, s onom minucioznošću i s dostatnom pažnjom i blagonaklono kao da je svako ponaosob njegovo odabrano čedo. Vreme nam stvarno ovde ne stvara nikakvih neprijatnosti. Starost nam ona grosteskna lica stavlja lagano i oprezno da ne bi od naglog iznenađenja umrli od smeha.

A one dve ptice, dugačkih šarenih repova, što su se letos po krošnjama drveća ganjale kao hirovita deca (Jedna mora da je bila koka, druga mužjak!), ni njih nema više da preleću preko mog dvorišta. Došla je zima. Sećam se. Pre nekoliko meseci bio mi je došao jedan čovek u posetu iz grada. Pitao me je: “Koje su to ptice što preleću preko tvog dvorišta, i što se vijaju po krošnjama drveća kao hirovita deca?”

 

Ime im ne znam.

 

 

 


[3] Jadi mladog Vertera, Gete.

Comments (3)

Tags:

Salašarska pevanja i druge opozicije

Posted on 15 January 2015 by heroji

Dragoslav Čupić

Salašarska pevanja i druge opozicije

 

 

Pod debelim udom svoga jezika čuvam trinaesto srce,

koje traži svoju mutavu zemlju, jer reči jezika neće

mi reći jesam li živ ili mrtav; samo tvoj glas mi može reći jesam li

zaista plesao.

 

 

Neprekidni ritam u dečjem trajnom trenutku

igre povio mu je udove u želji insekta, a iza nepreglednog

prostranstva brega mrtvog jezika kretali su se slonovi puni sreće u

kišnom koraku.

 

                        …Posle ozgor škrilje su stavili sedam mrtvih, onda duše od

                         ovih mrtvih su čuvale za uvik to zlato. I ko je htjel najti ovo         

                         zlato, je moral da nešto uradi. Je moral plesat ozgora, ili da

                           mu zmija plazi okolo života, a to je njihova duša.             

 

 

*

SMRT: Obuci svoj osakaćeni kostim u prijatnoj viziji gde Nebo je Planina.

 

ČOVEK: Moram poželeti ovaj drevni trenutak ratnika u kretanju Zemlje i Vatre; navući istrganu haljinu poraženih – stidnu šminku iscrtanih suza.

 

SMRT: Na večeri obrednog pomirenja umorni udovi tvoga glasa postaće kamen.

 

ČOVEK: Znam da me nakon toliko dana neće više biti u bledom parku. Nosim masku, lažnu bradu mudrosti dvostrukog lica.

1.

Bilo je to na Futoškoj pijaci. Stajao sam, i prisluškivao razgovor čoveka i žene, sa detetom pokraj nje. Taj čovek je mogao biti porodični prijatelj, ili kolega sa posla, možda komšija. Živo se zainteresovao za razloge zašto su dečaku nogavice mokre. Jedino što sam upamtio bio je ženin odgovor čoveku:

“Išli smo po orošenoj travi.”, rekla je žena, odsutna i pomalo srećna, sa sinom pored sebe u orošenim nogavicama. Kao tajna jednostavnog predmeta koja u čuvanju, i prenošenju, i ponavljanju veliča svoju istinu i veru u samu sebe.

Naposletku svi mi postanemo onaj treći čovek kome je dato samo da zaviri, da čuje o onom prisvojenom, intimnom svetu. Kao da je hodanje, trava i sva svežina izum i lična svojina žene i deteta, a tebi ostaje da se u ovom suvom prostranstvu samo sećaš žene i deteta, da se prisećaš šta je to hodanje, trava, svežina.

Iza mene jedino ostaje tumačenje, čistina, ubistvo nečega čemu u trenutku shvataš da ne pripadaš. Ženu i dete oslobađaš sopstvenog pakla, jer im u trenutnoj spoznaji ne pripadaš, odbijaš im pripadanje. Kakvu uzvišenu moć izuzetne savesnosti posedujemo.

 

*

Kao i svaki mudrac taj dečak je imao lepe noge. Njegova svetla glava, okupana suncem, izgledala je kao glava nekog dečjeg sveca. Dok je preturao po gomili gvožđurije razbacane na prikolici, pred starim rasušenim bagremom, i stegom umetnutom u panj, i nakrivljenim stolom obučenim u krutu rasušenu mušemu, naleteo je na osinjak.

Pas je spavao u buretu pod prikolicom, privezan za točak.

Prvi put da ga je ubola osa. Otišao je iza kuće, ispišao se u šaku, i namazao mesto uboda. Bilo je divno leto, i mokraća je mirisala slatko. U travi pokraj njiva cvetali su cvetovi, beli i crveni.

 

2.

Mene su iščupali iz butine nekog sasvim drugog boga, rodile su me neke drugačije dvojnosti. Kada je slovo bilo simbol i nosilo snagu magije; kada je reč na svojim krilima mogla poneti muziku što menja materiju; iz tog vremena u vremenu ja ću govoriti i lizati svaku kap, kao beba u strašnoj žeđi kad pupkom siše nejakog roditelja. Iz svog vremena u vremenu.

Tu neka krivica pokaže svoju jedinu čestitost, granicu preko koje nikada više nećemo preći; mi slonovi sreće, mi titani sreće i tuge, s jasnom i čistom privrženošću, mi koji svoju propast nosimo kao najlepšu krunu svoga bića.

Mogao sam videti tada, video sam, zlatan prsten urastao u odebljalu ruku moga oca; tupo iskustvo i nervoza u kojima sedi muževnost i očinstvo sa nepogrešivom sigurnošću i snagom društvene konvencije koji nikada ne mogu biti ugroženi. (Ovo je samo delimična nepravda mog pogleda koju sebi neću nikada oprostiti)

 

*

S leve strane štale gnezdile su se muve u zemljanom zidu kao neugledni salašarski kolibriji lakomi na surutku i balegu i ljudsko meso pred kišu. Rovci su se micali pod đubrivom, i laste su cičale kao mačići u travi, i uletale su u štalu.

Pored štale, pričvršćen za drveni stub, jedan naprsli stakleni termometar uvek je pokazivao pravu letnju temperaturu. 37° C.

 

3.

Tajne naoko značajnih situacija, mikrokosmos neprikosnovenih i banalnih gestova, mimikrija velikih promašaja, podzemlje uobičajenosti, svet provincije sveden na nekoliko ogoljenih i grubih principa.

Mi smo kraljevi užasne sreće što uzvišenu titulu praktičnosti uzimaju kako bi objasnili autizam svojih postupaka.

Porodica se okuplja u određenom trenutku, ne da opravda svetost trenutka, već da potvrdi svoju potrošačku odgovornost.

 

*

            Jer neko je možda rekao Upoznaj svoju žeđ i saznaćeš sve o sebi.

Kao kada sam sanjao da sam jeo sitne i zelene divlje jabuke, a kada bi ih zagrizao većinom su bile iznutra crvljive i satrule. Kao kada sam brao još nesazrele ringlove sa drveta, s jednog kraja bagremove šume, i pravio ono stisnuto lice kao kad odrasli muškarci plaču. Onda, bio je tu čardak nekog čoveka, na malom zatravljenom komadu zemlje. Tamo je bio i Banetov salaš: prljav, bezbrižan i divalj kao Banetova kosa, kao dečji prst u kajsijevači.

Na dalekom horizontu, među drvoredima i u kukuruzima, Srbobranski put ocrtavao je kraj sveta, i srebrni silos, sa kapljom sunca u zapadnom oku, dizao se iza tople pare asfalta kraj farme. Ali ja nisam znao kako to odrasli muškarci plaču.

Malo dalje, u šumi, krave povijenih vratova, i nežnih, krupnih očiju, čupkale su travu. Na drugom kraju, fazančići su se probijali kroz šiprag i mladu zovu, u rumenom predvečerju. Trčkarali su kroz suvu travu leta, zastajkivali i dizali glave. Izlazili su na ivicu bagremove šume, i utrčavali u mlada kukuruzišta.

 

4.

          Grube izričitosti lišene snage. Nežne, i samo uslovno sentimentalne, nedorečenosti sa svom svojom silinom. Svaki nezgodno postavljen predmet nosi sopstvenu snagu razloga i opravdanja.

Boli me moja uznemirenost. Izrazita čulnost, ili rastrojenost, neki bi rekli, pa ipak, samo lice onog prvog, bezoka kolutava grimasa.

 

*

Mogao sam uzeti prašinu pet palaca debelu, meku kao brašno i ciganska duša, i praviti oblake i rat usred toplog jula. Noge su mi bile izranjavljene od trčanja kroz strnjišta, i podkolenice su me pekle od znoja. Seme suve trave lepilo se na kožu. U dedinom podvaljku ugnezdio se osmeh hleba i tajnovite heljde. Kada uzmeš da šakama obujmiš baterijsku lampu videćeš sopstveni krvotok.

Bilo je nečega vrlo svečanog kada bi me baba u ogromnom lavoru ispolivala vodom, i istrljala mi leđa grubim sunđerom, i kuvanim domaćim sapunom.

 

5.

Gde sam sakrio svoju inteligenciju: u porazu, u iskupljenju. U porazu, jer sam napustio zavičajno tlo, sistem vrednosti kome se treba dodvoravati. U iskupljenju, jer sam izbegao na drugu stranu iskupljenja, jer nosim teret krivice koju neprestano odbacujem od sebe, kojoj odbijam da platim cenu donošenja sopstvenih odluka. Krivica je najsuroviji način da održavaš čoveka u gvozdenim rajevima. Čini mi se ponekad da sve što čovek započne jeste neka vrsta borbe.

Mi osvajamo potvrdu za prevlast sopstvenih osećanja.

 

*

Tu je bilo suvo, i mirisalo je žuto na kukuruz, i crvenkasto na taluske, i na koncentrat iz džakova, i na prašinu i pacove, i na odbačene razjedene uštavljene kože iz druge prostorije, i na zemlju nabijaču, i na bubašvabe što se miču pod pocepanim papirnim džakovima, i na kokoš iza klimavih vrata od dasaka. Stari krunjač, koji je isto tako mogao biti i austrougrarski vergl iz 19. veka, i koji je imao zamajac velik poput kormila na brodu, počeo je da peva: Tk-trrrrrrr-trrrrr-cing! Tk-trrrrr-trrr-cing! Tk-trrrr-trr-cing! Tk-trr-tr-cing!

„Teraj, Draguš! Ajd’ saaad!“ vikao je Pišta, i smejao se, i zacenjivao se od kašlja.

3. My Plain - Brilliance (of Nostalgy)

„Jiiihaaa!“ vikao je dečak, i kroz smeh i zadihanost ponavljao psovke koje je znao naizust, i u čijem se ritmu i prokletstvu vrteo veliki točak vergla; sunčevi zraci koso su padali kroz zlatnu prašinu i vazduh pun nežnih opni sa taluski. „Bassza meg az ùristen, az anyja ùristenit!“

Hoj! Hoj! Leteli su! Leteli, i vrteli se! Dva muzičara! Pišta i dečak! Pišta-bači! Ištvan. Čovek od zemlje, i dečak od srca. Dva svirca, dva bećara. Jiiihaaa! Veče samo što nije palo, i jedna patka pogledala ih je začuđeno.

Žuta zrna kukuruza prosipala su se iz vergla, prosipala i udarala o gvozdenu rešetku, i odskakivala su od betona.

 

6.

Dopustimo li cvetu da otperja niz vodu, zaludu žalopojke svih svirala od žada. Potražićemo, onda, njegov tanani miris: on se uvukao u islikanu svilu što visi kraj prozora.

                                          Razasute mrlje

                                          Kjang K’uej

 

Bilo je to rano proleće 1999. godine. Bele rade cvetale su po travnjacima. Bilo je cveća i u reci; tužnog cveća koje smo puštali nizvodno, kao zapaljene žrtve bogovima. Jadne latice lako su dodirivale površinu vode, i bile su beslovesne i nošene strujom, kao smeće naše prazne i tupave ljudske nade. Kao jadni ukrasi od crvenog krep papira na tužnim svadbama.

Ustajao sam rano izjutra. Bio sam težak, i oči su mi gorele od umora, i mozak i meso goreli su mi od mamurluka. Doručkovao bih, pustio vodu da iscuri iz česme, zahvatio vodu širokim dlanovima, i umio bih lice hladnom vodom, i onda bih izašao na ulicu. Otišao bih do diskonta pića, do Temerinske ulice, uzeo neki užasan Brendi u plastičnoj boci od dva i po decilitra, a onda bih odlazio do Dunavskog parka. Noge su mi bile teške, i sunce je bilo teško i ispunjeno olovom i znojem, do prvog vatrenog gutljaja; dok alkohol ne bi vrelinom rasterao tugu. Dolazio sam dosta rano, i imao sam dovoljno vremena da se izležavam na travi. Posmatrao sam mesta namenjena dečjoj igri. Gledao sam nakrivljene vrteške, i napuštene ljuljaške; gledao sam prazne travnate proplanke, koji se pružaju sve do živih ograda, ili izlaze na hladovite i vlažne kamene staze; sunčevi zraci blago su izgrejavali kroz krošnje drveća, i prijatno mi zagrevali široko čelo. Gledao sam vrapce kako skakuću s grane na granu i padaju na zemlju kao nagla rosa, a onda bi prhnuli u nebo, i nestali u svetlosti, i oči bi zabolele. Držao sam ih neko vreme zatvorene, a bol bi se smirivao.

Onda bih ustajao i nalazio se sa drugovima u zakazano vreme, i uzimali smo razvodnjeno, kiselo, crveno vino na točenje, i potezali smo dobre gutljaje, jer samo smo tako mogli podneti to piće.

Jednog od onih dana, idući prema gradu, i prelazeći preko Klisanskog mosta, sustigao me je čovek u zaprežnim kolima.

„Idete li prema gradu?“ pitao sam.

„’Ajde, penji se!“ rekao je on.

Vodili smo oskudan razgovor kojeg se više ne sećam. Uglavnom smo ćutali, i truckali se u kolima koje je vukao mršav i rutav konjić, lagano i besciljno.

Čovek je bio star, i imao je nežnoplave oči. Imao je oko vrata  nežan, gladak trag, kao zarasli cvetni venac teško izgorelog mesa. Pitao sam odakle mu taj ožiljak. Rekao je da je od užeta.

Ćutali smo i klatili se, i piljili preda se kao da smo tražili nešto u daljini. Onda je čovek rekao „Oooooj!“. Zahvalio sam mu se, sišao sa kola i mahnuo mu u znak pozdrava.

Sišao sam bio na početku Pašićeve.

Moja generacija je neupotrebljiva. Gledao sam je kako se kurva i drogira, i kako se otupljuje alkoholom ili promašenim brakovima, kako se osamljuje, ili pred spavanje izmišlja priče ne bi li zavarala samu sebe jalovom nadom. Gledao sam je ispunjenu praznim optimizmom od kojeg ti naviru suze na oči. Gledao sam je ispunjenu poganom verom. Gledao sam je ispunjenu zabludama, osetljivošću, i lošim živcima; antipsihoticima, antidepresivima, psihostabilizatorima, nepriznavanjem, bedom i očajem, lutanjem, ludilom, hranom za pse, nepoverenjem, ogorčenjem, prezirom, pogrešno usmerenim ambicijama i talentom, ili jednostavno prazninom.

Čoveče, znaš li šta smo mi?! Mi smo putnici u kolima obešenog čoveka, koja lagano i lenjo vuče neuhranjen konj; i dok piljimo bezvoljno u daljinu, puni straha i tuge, vozimo se u našu tužnu dokolicu, prema prijateljima, podjednako izgubljenim.

*

Jarebice su ustajale sa svojih junskih gnezda, a kada bi iz rupa, raskopanih u požnjevenim poljima jula, isterao hrčka, sa svoja dva pulina, i kada bi se ovaj izvijao pod udarcima štapa, i kada bi besan cvileo pod ugrizima pasa, a onda se smirio, dečak bi osetio tugu i zadovoljstvo.

Pogledao je preko ramena i video je dvorac. S leva, dugačka se linija rogozine dizala oko kanala za navodnjavanje. Negde daleko ispred dečaka bio je Stari Bečej iza jare leta, i zaklonjen toplim mirisima ravnice: mirisima zemlje, znoja, prašine, i poljskog cveća, i mirisom trave, vetra i vode, i masnim mirisom Kèz kreme za ruke, i mirisom voska, istopljenih sveća, mirisom ugljenisanog fitilja što se mrvi pod prstima, i mirisom tankog belog konca dima iznad zagašene sveće, u plavičastom mraku mesečine, na mekim tavanicama salaša, i mirisom zadimljenog fenjera, i mirisom sena na vrhu senika, u kojem bi se pre ručka toliko ulenjio da su morali da ga traže i dozivaju kao izgubljenog princa.

Onda je dečak počeo da zavija, i da laje kao pas. Pomilovao je svoje puline, kuždrave guste dlake, koja se presijavala na suncu kao tovat mast, ili je bila zagasitocrna, izmešana s prašinom i čičkom, i oni su ga pogledali, puni naklonosti i milosti.

 

 

7.

            Jer neko je možda rekao Upoznaj svoju žeđ i saznaćeš sve o sebi.

Izvesne situacije dokazuju naše poreklo; pripadnost ili nepripadanje se očituje u reakcijama koje su iznad shvatanja. Iz tkiva progovara tamni nagon, koji napokon rađa slike, donosi konačni izraz istine u jasnim simbolima snova.

Jutarnji čovek nikada ne može biti prevaren.

 

*

Kao što na uzburkanom moru koje, ni s koje strane ograničeno, urlajući diže i spušta brda vode, brodar sedi u čamcu uzdajući se u svoju slabu barku…

Šopenhauer

Kada je bio mali sunce je uvek zalazilo na severu. Kokoš se pela na grede, i slepa i lenja kokotala tiho u tamnim ćoškovima.

Dečak je prošao pored psa što zvecka lancem, i čuva suvu kosku mrtve ovce, i pored mladog bagrenjara, iza svinjca. Mačke su se gnezdile u kamari sena. U predvečerja, široko tapkajući prednjim nogama, iznosile su mlade u vilicama, kao pletene, kabaste cegere, i polagale su ih na meke proplanke u zelenožutom sumraku; na plitko utabanim, divljim i mekim mačjim igralištima, otvorenim prema ravnici i liniji zapaljenog horizonta, i prema zacrvenjenom klasju žita, ili prema crvenkastožutim brkovima ovsa, koji su umirili svoje siktanje, zajedno sa večeri, koja se smirivala na čaroban i blag način leta, mama-mačke učile su svoju malu, meku, i okruglu mladunčad, kako se nakon igre, jednim ugrizom, razlomi lobanja poljskoga miša.

Fazani su pevali svoje prašnjave ditirambe, i ode ispunjene žutom svetlošću, i kantos sa kapljom crvene krvi u suvoj travi, kao glas noža pod grimiznim perjem; u toplim i debelim slojevima ove pitomine muzika je čuvala dečakovog ličnog Van Goga.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dečak Princ preskočio je debelo, vlažno i tamno crevo, što je puzalo kroz travu, i prošao je pored zelene bašte. Žito je dozrevalo u poljima, a Pišta – žilav, čvornovat i lak – s prebačenim crevom preko ramena, i iskošen prema napred, izgledao je kao čovek koji se nateže sa nekom višom, nevidljivom silom sveta; izgledao je kao čovek koji se bori u neobičnoj letnjoj oluji protiv vetra, onda kada nije bilo ni daška vetra da zatrese vlat trave u ovom divnom julu. Vukao je crevo prema valovima. Crna, i tamnozelena, i zelenožuta skrama, puna sitnih mehurića i meka pod prstima, otkidala se pod mlazom vode, i kovitlala se u valovima, dok je ivica vode rasla, i prekrivala zagrejani i rasušeni lim.

To je privilegija stvaraoca, nikako nalog zakona. Ta slatka samoljubivost, i dobrodušna i nesmotrena ljubav prema sebi, tako prirodna, izvan svih surevnjivosti. Izvan svih tuđih mladosti, ona je srela svoj sopstveni lik, po prvi i poslednji put, opravdana, lična i sebična, pa ipak otvorena i dražesna, jer je u sopstvenoj beslovesnosti bila potpuno iskrena. Potrebna mi je takva vrsta sigurnosti. Ne vera! Jer tada nisam verovao, jer bio sam suviše mali. Jer da sam verovao morao bih i sumnjati, a da sam sumnjao: onda bih znao. Jer za nečije zdravlje nije više od značaja kvalitet istine, već silovita vrednost zablude.

Šta je važnije od toga? Biti zaogrnut karnevalom, plesati i poskakivati u kostimima, besprekorno neurednim, i skrojenim prema iznenadnoj potrebi jedne neutažive gladi. Mi stičemo miran san na vrhuncu dana, zadovoljavajući se potrebama svojih iluzija. Mi strepimo, i stoga igramo. Dan će zaleći iza polja, i šuma će postati tamnija. Svaki bukolički sin ima svoje lično sunce, i jedan ličan predeo. Dan se ruši, izneverava, teši. On iznenađuje, diže se iz sopstvene golotinje, i obnavlja. Kroz igru promene stvara se sigurnost, i stalnost. U povorci pod maskama, nakićeni đinđuvama, i ovenčani blistavom dijademom našeg ludačkog dostojanstva, naše oči dobijaju svoje suštinski bitnije obeležje: one ne gledaju, već, kao duboki i tamni bunari usred ravnice, odražavaju. One vide.

Kada je Dečak-Princ istrčao na otvoreni drum, prema polju, i šumi, i sagledivom i intimnom prostoru u kojem se dešavala njegova mladost, on jeste bio sunce jer je bio bunar koji se trese od svoje dubine i viđenja. On jeste bio dan koji se ruši, i ponovo nada.

Toliko drzak je bio taj dečak.

 

8.

27. 07. 2007.

Mozak mi se ubrzava. Stenografsko zapisivanje utisaka. Opušci, odsjaji, senke, različite teksture kože, kaktusi u prozoru, lica, imena, izrazi, mirisi, žvakanje, lažni smeh. Divlje mačke hodaju po betonu, sa kandžama na šapama – kao da vuku lance. Teror. Kucanje na slepo. Svaka stvar neotuđivo zarasla u ime. Sve je ime. Sve je reč sa pojačanim čulnim dejstvom. Svako dejstvo nosi žig imena. Hvata me panika. Žurim da stignem u stan. Kada bih mogao da šetam zatvorenih očiju. Tanke crvene linije. Šibanje papirom. Žudim za sobom izolovanom od bilo kakvog zvuka i svetlosti. Žudim za apsolutnim mrakom. Treba mi odmor. Hoću da se odmorim od imenā. Afektiranost imenima. Inficiran nadražajem. Zaroniću u vodu. Kao vukodlak.

Poznata je činjenica da je onaj ko nije mogao izdržati silinu detalja počeo da zaboravlja i najkrupnije stvari.

Najsuroviji predmeti sa svojim okrutnim i ubogim linijama, razlomljenim linijama, linijama koje se ukrštaju, ili zaobljenim linijama. Predmeti sa etiketama, i bez njih. To je nasleđe koje treba kategorisati i razvrstavati. Postaviti u hijerarhiju upotrebljivosti, o kojoj nemam nimalo svesti.

Prisvojiti univerzum jednog beskorisnog idolopoklonstva suvišnim stvarima.

 

*

Da skačemo kroz visoku detelinu, da mirišemo požnjeveno žito, da stavljamo šape na male dragocene smrti poljskih miševa, mekih i sivih i toplih i mlitavih kao prsti pletenih zimskih rukavica, punih otopljenog snega posle grudvanja, i okačenih iznad usijanih plotni dobro naloženih peći suvom bagrenovinom.

Moj mačor meko trepće i sanja.

 

9.

          Naposletku ćemo se sresti, naćićemo se u našoj tužnoj hrabrosti.

Za mog psa Marka, divnog  salašarskog pulina, beskrajno odanog prijatelja i vrlo pametnu životinju.

 

*

Sakrio bih se iza velike sejačice, ili iza punih i oblih pletenih džakova suve i oštre heljde, pod trščanim krovom, tamo iza čardaka, ili na konjskim kolima, pod šupom, sa sedištima od tamnocrvenog skaja, ili na zlatnom vrhu kukuruza, pod krovom od kukuruzovine povezane žicom, ili bih disao ubrzano od prevelikog uzbuđenja, među balama sena; udisao bih, možda, mirise trava, duboko pritiskajući lice ka zemlji i sitnim insektima, bubamarama i golicavim mravima, u šumi, među kabinama preistorijskih traktora, i odbačenih plugova, koje zapljuskuje i udara travom vetar, u ovom zatravljenom moru, ili bih ležao na daskama zimskih saonica, pred štalom, na ciglama krtim i smeđim, i gvirkao bih kroz procepe ili izbijene čvorove, i mirisao silažu, i grickao kiselkastoslatka zrna kukuruza, žuta i nekonvertibilna kao meki dukati dečjeg uzbuđenja i strepnje.

Onda bih pozvao svog psa po imenu.

Gledao sam kako njuškajući prelazi po starim čovečjim tragovima, tamo-ovamo, gledao sam ga kako stiče sigurnost, prateći sveži trag dečjih stopa. Poslednje čega se sećam jeste zaprljano zadnje staklo traktorske kabine, i ostareli pulin što njuška po tragu, ne bi li pronašao svog mladog gazdu.

Mog psa, Marka, Pišta je pokopao na ivici đubrišta. Dve poprečno ukrštene grane, povezane kanapom, pa zabodene u meku zemlju iza svinjca, i pod mladim bagrenjem. Bilo je to neko drugo leto, kada su mi bili važniji subotnja opijanja, i bespredmetni razgovori sa drugovima.

Bio jednom jedan dečak, koji je zauvek ostao nepronađen. Želeo bih da nisam mnoga imena zagubio u zaboravu. Jer tako sam izgubio i stvari, i ljude, i mesta, i sebe, i sve vas koje sam toliko voleo.

10.

SLUGA

Kostim je spreman, ser, i svetkovina je otvorena.

 

GOSPODAR

Dobro, moj vrli slugo. Pozovi kočijaše, i nesnosne dame našeg vremena. Pozovi gospodu glumce, i njihove mezimce, majmune i beznoge akrobate, maske, i napuderisane inspicijente, lakome na piće i meso i mlade dečake koji znaju pesme o ljubavi pod mesečinom i prolazima zasvođenim noćnom frajlom, i bradatom ženom, mrvicom, i turskim karanfilima, crnim kao usirena krv.

 

SLUGA

Koliko zvučnih imena, gospodaru?

 

GOSPODAR

Tri veštice, i jednog mladića, punog vere u beznadežnu umetnost! Oca i majku obavezno obavestiti da neću stići pre nego satevi u gradu otkucaju dvanaest, i poklope svoju buku sa crkvenim zvonom u tamnom času. Možda će i petli zapevati u zoru mog novog rođenja, a znoj i čaršavi ostaće prazni, kao slučajno ubistvo; bez mirisa, bez razuma – ispunjeni umorom i praznim neispavanim jutrom.

 

SLUGA

Koliko hrane ser?

 

GOSPODAR

Postavi stolove, i otpusti kuvare! Večeras ćemo jesti druga jela kakvih nema u našim egzotičnim krajevima. Vrlo oskudno, vrlo oskudno za jednog plemića. Želuci će plakati večeras. Ko nije svikao na grčeve i glad, išibaće poslugu kamdžijama i psovkama, kao najgori prostak i niža duša.

 

SLUGA

Takve smo mi sorte gospodine.

GOSPODAR

Kuš, pogani stvore! Daću da se prokuvaš u vrelom ulju, i da ti usta istrljaju žabljim leđima. Kuš! Kakav drzak sluga! Donesi mi ogrtač. Hladno je, huljo pokvarena.

 

SLUGA

(KAO DA POTVRĐUJE. VIŠE PONAVLJA AUTOMATSKI) Hladno gospodine.

 

GOSPODAR

(MRMLJA. KAD IZGOVORI REČ ISPUŠTA JEDAN KRATAK ZAJEDLJIV OSMEH KROZ NOS) Gospodine. (PRONALAZI CEDULJICU I ČITA) Smicalice su ti u džepovima, a sprave za mučenje okačene su o klin s leve strane, u dečjoj sobi, ako zaboraviš javi se. Puno te volimo. Lepo se provedi. Sada si odrastao čovek. Nema razloga, mislim, stvarno je nebitno… itd.

*

Imao sam male vile, i male grabulje, spravljene za male, vredne i radoznale dečake kakav sam ja bio. Iznad pokošenog sena, pruženog duž lenija, dizala se slatka bestelesna para mirisa trava i cveća, i tek bi ponekad prekidali s radom, i potezali bi iz balona prohladnu meku bunarsku vodu, što je klizila lako niz grlo kao sluz, sirup ili slatki vazduh.

Pišta me je naučio jednu pesmu.

Pesma kojom bih nesumnjivo mogao potvrditi svoju poziciju dečaka, i osetiti onu blagost i prijatnost zbog neotuđive odvojenosti, zbog prisne i tople sigurnosti na onom mestu. Jer svi putnici se tek vraćaju u svoj dom – ako mu pripadaju. Odatle se ne odlazi. Celovit, surov i nežan, taj rustičan prostor salaša, sa svom svojom ljubavlju i očišćen od kleveta, ne prihvata. Pita se. On žudi i sluti. Stvari gravitiraju centru, ukoliko zaslužuju takav blagoslov:

Kad se ciga zaželi medeni kolača,

On pošalje ciganku u selo da vrača.

Grmi. Seva. Vreme se menja.

A ciganke, varošanke,

još iz sela nema.

A ciganke, varošanke,

još iz sela nema.

 

11.

Uporište, koje određuje i nosi njegovu svest u paklenom avgustovskom danu, jeste jedno Odlično., uz nepodnošljivo zaustavljenu plimu negativnih unutrašnjih poveravanja na pitanje Kako si?; dakle, njegovo uporište je u prkosu, zapravo, u obuzdavanju prkosa u tajni.

 

*

Sečkalica je prolazila kroz gusto ižđikala, mlada stabla kukuruza. Nešto nalik na dva ogromna gvozdena papka hvatalo je i grlilo stabljike u buket. Unutra je jak, čelični nož dobro i neprekidno radio.

Mirisalo je zeleno i sveže, i stabljike kukuruza bile su pune soka, i  dečak-princ širio je nozdrve, i zahvatao pune šake isečkanog kukuruza.

 

Smejao se.

 

12.

Nemoj tražiti svetlost reči ako nema sveta u tvojim sisama. Mleko sveta za prirodoslova i geometra. Sloboda, opterećena metalom, oplemenjena težinom realnih dometa, prizemljena sloboda, sloboda teških krila kao raskvašeni i ukrućeni čaršavi, sloboda koja u gruboj i masivnoj liniji arhitekture socijalizma priseže zemlji.

Najnemoralniji među svim moralistima. Takva ocena je za mene ili upola izrečen kompliment, ili osuda; ili polovično ostvaren potencijal, ili slabost dovedena do krajnjeg zida.

 

Rođen je u Vajskoj hiljadudevetstotrideset i treće godine.

Nije to bilo za vreme prve velike poplave Dunava 1924, kada je zemlja bila razgažena čizmama oficira i besomučnim trudom puka, mršavog kao koža na izgladnelim i zubatim crkotinama konja i tegleće marve. Krv se gubila u mulju, i neko je trebio vaške nekome. Na ulicama, deca bledih i koščatih lica smejala su se izbečena nad rustičnim igračkama, u igrama koje su zamenjivale glad i grč i tup zvuk praznih naćvi, škrgut zuba u snovima, i mučninu koja steže kao sporo, ustrajno i fatalno odumiranje svesti.

Niti je to bilo one godine 1965, kada se reka ponovo izlila, a neka druga mladost je, osnažena, zaboravna i ponosna, oprobala svoju upornost i samoljublje, zajazivši sopstvenim snagama stihiju, koja je nekima bila iskušenje, a nekima zejdnička kupka, u kojoj se sapiraju, ne gresi protiv boga, nego protivprirodni prestupi znoja i krvi, među onima koji nisu poznavali greh, ili slobodu, već samo zemlju, i ništa iznad nje.

Dakle, one druge, četrdeset i pete-šeste, valjda, tad je bila svugde poplava po Vojvodini. I nije tu bilo ničeg patetičnog kada je priroda odmerila svoju snagu, baš tog zvezdanog datuma, da bi prevazišla meru one arhaične statičnosti jednog čoveka. Jer pasivnost je u svom sudbonosnom čekanju sanjala kazivanja nerazgaženih staza i neutabanih puteva, u mlađem veku, još kada je pogača poškropljena bila mlekom, a ne znojem i rakijom, i kada je azbuka bila neizgovorena u dečjem plaču.

Ona tvrda i odmerena pasivnost, žilavo ne-kretanje koje osluškuje ritam življenja, i spremnost i zrelost koraka prima sa svakim gorkim zalogajem hleba. Čovek je mlad onoliko koliko je puta spreman da njegove snage budu iskušane. Putevi govore, a priroda usmerava. I nije znao šta je ustrajnost, jer ustrajnost se usadila bila već u zaboravu ustrajnosti i probitačnosti, baš kao što je i neka posebna reč potrebovala smrt, još koliko odmah po mome rođenju, ne bi li samovala u svojoj svetlosti.

Izvukao je ispod kreveta svoj kofer od debelog kartona, tamne braon boje, sa limenim oplatama. Raskatančio ga je, i otvorio ga kao tajnu čoveka, ne bi li se pripremio za putovanje koje je bilo neporecivo. Kofer je iznutra bio ukrašen kariranim papirom. To je mali cirkus zjapio, kao lako i beščujno likovanje u magičnom času, u kojem se sve svelo na jedinstveni trenutak egzistencijalne istine o ogoljenim potrepštinama. On ne daje odgovore na pitanja, on slavi onaj zvezdani vek, zato što ne baca pogled preko ramena, oslobođen straha, on ga potvrđuje.

Mrak će se kao med, meko ali nepobitno, zatvoriti iza čoveka, koji gura svetlost fenjera kroz biblijsku pomrčinu, u običnoj seoskoj noći. Da li su se stvari nasmejale u svetlosti kao večernje maske, a onda zaćutale u tami? Da li se ruka spustila, i digla nas iz sna? Kad je spustio tabane u meku jagnjeću kožu, bio je još uvek dete, a očni kapci bili su mu još debeli i meki od snova.

Koračam, kaže on, jer tamo ću uvek naći, do pola toplo ukopanu u zemlju, kuću od nabijenog blata, i tu su drvene grede, a zidovi su obloženi balama slame, i tu je mogućnost da zatekneš na slami, ne sina bezdušnog boga, već čist praznik rođenja. Svinja je rodila dvanaest prasića, mekih i ružičastih, kao koža između palca i kažiprsta okrenuta plamenu sveće.

Sova je zahuhutala u prazničnoj noći. A mi smo se sreli, kao što se sreću dete i odrastao čovek. U tišini, među senkama, što titraju po zidovima kao mekši odsjaji naših života i tajni, pod žutim trošenjem petroleja u lampi, sa blagim osmesima na licima, kao sa neizgovorenom blagošću na obrazima paganskih prvosveštenika, koji znaju nešto što drugi nikada neće znati.

Ne postoje uzgredne priče. To je kao kada se zvezda rodi. Svaka nesreća, ili bar skoro svaka nada, vodi nas ka jednom takvom postanku.

 

* *

- Pošto mu se najstarija sestra već udala u Bečej i došla tu, i bila, onda ga je ona povukla da dođe, pa je on došao u Bečej. Bio je kao podstanar, i radio je kao fizikalac. Jednom, zaposlio se na jednoj ergeli, a kada mu je pobegao konj gazda ga je oterao pa je našao posao u „Transportu“. I tako kad je pio, pio, pio,  jednom pijan drž’o sveću. A šta je radila mu sveća na njemu bog te? I on zasp’o, i izgori! Upali se sveća, i on izgori, i onda su ga spasli. I to bogami je dosta imao opekotina. Odeća mu se upalila. I, ovaj, on je sav tako tu po stomaku, po plućima…

- Pokazivao mi je. Kad smo se kupali…

- Pa da, to je sve on… Eto vidiš kol’ko je to, možda i četrdes’ posto je tela izgorelo mu. I kaže onda, u Senti je bio, u bolnici, i taj ga doktor je i spasao, i posle tog da l’ je…? Da l’ su ga i ovamo poslali, za Novi Sad, uglavnom, eto, dobro je prošao, ostao je živ. E, onda je, ovaj, ne znam, napustio je, tako je bio trenutan kad ga neko naljuti.

- A šta je napustio?

- Napustio je tu firmu, državnu, pa je otišao kod dede malo na salaš. Onda je radio, da l’ godinu dana il’ dve, pa ostavio dedu, i to uvek kaže, jao, baš žali što ga je napustio! Vratio se, ne znam s kim, u „Transport“ opet da radi. Međutim, nije mu tamo išlo. Ne znam šta je bilo. I definitivno, onda je posle doš’o kod dede, i eto, znaš da je bio dugi niz godina.

Bilo je to u „Medenjači“, kafani pokraj Bečejske pivare, pored koje prolazi onaj kaldrmisani put, gde je bila visila na zidu ona stara svetleća reklama za Koka-kolu i po zidovima su okačene bile, na debelom kartonu, reklamne fotografije bečejskog piva, dobro rashlađenog i zapenušanog, što se prelivalo iz oznojanih krigli, pored masnog i debelog sendviča, čije nezaustavljivo blagostanje nije više moglo da izdrži u zaptivenosti, već se prelivalo, kao i piće pored, preko granica svojeg realnog oblika, i izazivalo neprimerenu glad i žeđ. Tu je radila i blagonaklona konobarica, koja je razvrgla toliko brakova, i ostavila toliko nezalečenih modrica na očima žena, koje su ronđale po ceo bogovetni dan, i proklinjale i rakiju i ceo muški rod i nafrakane kurve po bircuzima koje nemaju ničeg svog, ni pametnija posla do da kradu tuđe muževe pravovernim i radinim gazdaricama-domaćicama.

Pišta je ispijao svoje pivo, za stolom, pored prozora sa zavesama potamnelim od duvana. U piksli od lažnog bakra dogorevala je cigareta.  Za stolom preko puta sedeo je Stevo-bači, kako je Piša zvao moga dedu, i postavio mu je pitanje. To je ono što niko ni ne treba da zna. Ta jednostavnost gde se pitanjima i odgovorima, odričnim ili ne, određuje aspekt jedne šire budućnosti, koja nas uzima u svoj proračun u igri veselog slučaja. Pitanje Da li hoćeš da dođeš na salaš i da radiš za mene i da živiš tamo da imaš hranu i krov nad glavom i zavetrinu od košave i da imaš ono za šta ni sam ne znam da ćeš pronaći dok ne probaš ne okušaš put ne potražiš i ne znajući da tražiš nešto što želi da bude nađeno ili da ostane zagubljeno zauvek? To je pitanje koje ne sluti da će ukrstiti dva puta: put dečaka, koji tada još nije bio rođen, i put čoveka, žilavog kao korenje naše zemlje. I ne treba da sluti! To je pitanje koje je sâmo moralo da bude pitano, i to je sve što je trebalo da zna.

 

13.

On zapada u izvestan (naoko paradoskalan) oblik elegične dedukcije, koja predstavlja samo odraz nemogućnosti njegovog uma da izađe na kraj sa osnovnim preduslovima življenja. (Dakle, sa neznanjem.)

O oblicima samokritičnosti ili o fatalnim i sudbonosnim predikamentima života i anestetičnom mišljenju. (Ili: Da sam bio pametniji živeo bih u divljini i osami.)

 

Izvesne obaveze treba prihvatati sa najvećim oprezom – jer nas svojim ispunjenjem bacaju u nepredviđenu starost. Kada smo prema nečemu dovoljno čisti i otvoreni, često se ispostavi da tada i sama suština ljudskog bivstvovanja na ovoj zemlji izlazi pred nas, oslobađajući se stidljivosti, i svakog pojedinačnog egoizma. (Postoji velika verovatnoća da ću mnoge divne ljude iskvariti ovom rečenicom, kao što sam iskvario sebe verujući u nju.)

*

Kiša je padala skoro čitav dan, a onda čitavu noć, i debelo blato na ulicama bilo je razgaženo, i crno kao balega. Noćni vazduh bio je pun vlage i tamnih mirisa pozne jesenje noći. Kad je načuo da se Eržika kurva na stovarištu s radnicima i najamnicima, da se uspija uz prljava radnička odela, i pokazuje svoje gole potkolenice i butine svakom ko je mogao da se snažno ishrkne, i da pljune na zemlju gustu radničku pljuvačku punu katrana, piva i prljavštine, kad je pričuo po bircuzima pričakanja sa susednih stolova da njegova draga Erži kurvanjski zadiže suknju pred svakim kicošem s nakrivo nameštenim kačketom ili nakrivljenom cigarom ispod bećarskih brčića, nešto ga je preseklo u stomaku, a po glavi mu se razlila vrelina; i nije prestajala – ta vrelina – da mu izbija na oči i da mu puni podočnjake sve do narednog dana kada se sakrio iza nekakvih kutija, između čardaka i teškog gvozdenog vagona krmiva, ili tako nečeg, i video svojim sopstvenim tamnim i prokletim očima kako se Erži (njegova draga Erži!) osmejkuje na nekog nadničara, u tamnoplavom zaprljanom odelu, s podvijenim rukavima sve do pola snažne i tamne mišice. Te onda, ona vrelina (koja se u dubokom očaju gojila i disala sve kraćim dahom, i izbacivala sve topliju paru kroz široke životinjske nozdrve i žvalava usta i zakrvavljene oči bednog ljudskog lika, neizbrijanog i mršavog, izgladnelog na hlebu i rakiji), rasla je, i prerasla u pad i skrhanu masu živaca i nadanja, a onda u iznenadni nedostatak straha, i dostatnu količinu ravnodušne i slomljene odlučnosti, i besa; i nije prestajalo da ga proseca kroz utrobu, i vrelina da mu se razliva po lobanji i donjem delu stomaka, i da mu izbija na oči sve do naredne noći, a ta naredna noć, noć koja je sledila iza toga, bila je najcrnja noć o kojoj ću ikad slušati ili sam slušao, čitao ili načuo iz usta bilo kog čoveka koji se ikada bavio crnim noćima svoga roda. Erži je plakala i klečala u blatu, i kiša je padala po njoj kao poniženje Našeg Gospoda, i so se mešala s vodom, i sve je oticalo u blato tamnog dvorišta. U jednom se prozoru videla žuta svetlost fenjera, i vrh neugaženog blata, pod prozorom, bio je žućkast, a stope i tragovi taljiga bili su ispunjeni mrakom, i Pišta, sav znojav, taman i pokisao kao bes i razočaranje potopljeni u mastilo i mutljag, izbacivao je ljubavni nameštaj koji je Eržiki pripadao: haljine, mirise, pudrijeru, četke za kosu, čizme (sa dubokim sarom i cipzarom sa strane), pa čak je i jedan teški stari krevet – na kojem se sada izležavala ljubav opoganjena ovim prljavim mesom – morao sâm izvlačiti iz kuće, pod otvoreno nebo dvorišta i konačni sud zvezda za nekih boljih dana, dakle, sve što je pripadalo toj goloj kurvi završilo je na sredini avlije, kao suma sumarum njegove poslednje strasti, kao konačni račun, koji će otpisati i podvući u otvorenoj i dobrodušnoj radnji svoga srca, i onda zakatančiti i zamandaliti vrata, vo vjeki vjekova. Za uvek, mogao bih reći, samo ako je uvek bilo dovoljno daleko da bi mogao prosto i jednostavno zaboraviti na to, zaboraviti na trajanje, i zaboraviti na boli.

Bila je to poslednja žena kojoj  je dao svoje srce, a onda mu je srce postalo drvo žedno rakije, i suvi osmeh, i sreća mog detinjstva.

 

14.

Prvo moram prevazilaziti sebe u mnogim stvarima i doći do trenutka kada ću reći: ’’Ovo su tvoji potencijali.’’ Najčistiji duhovi uvek su svoj talenat priznavali sebi samima najkasnije, i najranije ga ispoljavali.

O iznenadnom napadu samoljubivosti (ili skromnost siromaha)!

 

*

Bile su to dragocenosti i kurioziteti njegove sentimentalne radionice.

Zamašćeni šešir na dvokrilnom ormaru s ogledalom, i jedno svečano odelo sa prugama od prošivenog belog konca; duvarnik sa srnama na pojilištu, naočare u debelom okviru, prašnjavi notes s par debelih, zaokrugljenih cifara nekog zastarelog računa, upisanih badrljkom olovke, zašiljenim džepnim nožićem, nekoliko fotografija – majke, rođaka i jedna iz vojske – rizle, i duvan.

Na jednoj fotografiji lice mi je išarano ratničkim bojama kao u Indijanca. I pritiskam Pištino sitno i žilavo telo uz sebe, kao da hoću da obgrlim onaj trenutak neizmerne sreće, da zadržim u okviru vremena (ne sećanja, već u okviru onog bezuslovnog jesam) jedno sada naše nevinosti.

Ono što ostane iza čoveka stane u jednu bednu plastičnu kesu, i, možda, jedan kašalj što podseća na osmeh mesečara, koji se budi iza najsmešnijeg sna, jedan kašalj iza mekih blatnih zidova, prekrivenih nežnim pastelnoprašnjavnim šarama od prašnjave boje razmućene u kreču. Gledaš u zidove kao da možeš videti kroz zidove. To je ono što te budi noću. To je ono što budi Dečaka Princa noću: ta komocija i lakoća, ta ideja rasterećenosti suvišnih bagaža. Mogućnost i istina da posedujemo jedino igru i ples, i ništa više od onog načičkanog neba zvezdama i vetrovima punih mirisa leta.

 

15.

Jednoga dana probudićeš se, i čućeš hučanje, sveprožimajuće, duboko i zloslutno, i ono će ispunjavati stvari i vazduh, kao sumnja i mlitava pretpostavka u nerasanjenom čedu, i svako parče mesa podrhtavaće u tebi. I znaćeš da kraj dolazi sa previše svetla, i da čovek nestaje u bogu. Neće to biti ono neukroćeno proleće, što bistri vodu nad zemljom, i mirise pod krošnjama drveća. Prići ćeš prozoru, golim i okupanim tabanima meko, meko, meko preko tepiha gazićeš kroz svetlost, i strah i krštenje biće jedno. Osećaćeš se kao parče zapaljenog papira, koje rasipa vetar po vazduhu. I svet istu boju ima, i isti oblik ima. Ali ako zagrebeš noktom po razumu, ili nežno duneš u tu komičnu arhitekturu, i napor da se živi, i sav taj beton, on se ruši u pepeo i ništa.

Surovo sunce spustilo se između zgrada. Ogromno u vatri bez oblika.

Mrtav si.

Leći ćeš, i sklopićeš šake na grudima, i nećeš više znati šta ćeš sa tim. Jer vreme ti je ostavilo isuviše izbora, a sva priča se povukla u ćutanje.

Bilo je to jedne sparne, letnje večeri, šezdesetih godina dvadesetog veka. Suv i jak vetar dizao je granje i prašinu, i vitlao lišće u krug, u malim vrtlozima suvog vazduha. U jednostavnoj sobi, u pročelju, za drvenim stolom, deda Steva je besneo, a u ruci mu, krupnoj i čvornovatoj, tvrda mesarska nožekanja. Pri svetlosti sveće lice mu je bilo svo u debelim senkama. Tamo gde nije bilo senki, lice mu je bilo strogo, žuto i meko kao vosak. Tada je zabio nož u sto, i sto je počeo da krvari. I hleb je zaplakao. Tako mi svega, to veče svi su zaćutali, i proveli su noć u tišini, slušajući hleb kako jeca.

Katica je bila devojka tada, a moja majka se igrala lutkama.[1]

16.

Nisam znao, ono što ću kasnije saznati od jednog pisca, da su stakla iza barova tu da bi čovek znao kada je dovoljno pijan. Sada niko nije poštovao određene obrasce ponašanja, i mi smo pili sve dok lik u ogledalu ne bi jednostavno iščezao, a mi bi nastavili da sedimo u stolicama, ako bi bili sposobni da sedimo.

 

*

Vise, sa drvenih prečaga, kao beli, okrugli meseci mladog sira, nad tamnim oceditim betonom, uvijeni u svoju svetlost, u svoju milost. Pijanci, da ne znaju ni dana ni godine, kada i s kojim petlom su blagosloveni bili zaboravom, idući kroz ušorene ulice, u potrazi za bircuzima i zidnim časovnicima, da ih pitaju za vreme i nedeljni čas. Ne, to je neki drugi san bio, bila je to neka druga starost. Spavajući na zadružnoj slami, imajući viziju zemlje, nažuljeni i prokisli od rakije i piva, i neke druge teške, zimske magle.

A čizme, te tužne crne čizme sa dubokim sarom, trpe svaki korak, podnose svaki trag i lutanje.

„Još da mi ispričaš za Dušana. Dedu Dušana.“

„Deda Dušana mog? To je moj deda.“

„To je tvoj deda?“

„To je moj deda po majci. Znači, Kosanin muž.“

„Aaaa, Kosanin muž?“

„Kosanin muž.“


 

[1]“Deda steva. Tog se sećam isto, on kad je, jao…“
„Šta je?“

,Pa znaš šta? On pošto je bio dobar, i on nikad nije hteo nikom ništa da kaže, i tako, da se posvađa, nego onda se opije, i onda pravi reda. Tako, ovaj, pošto majka nije volela…“
„A kol’ka si ti tad bila?“
„Tad. Ah, pa oko četrnaest-petnaest, četrnaest godina možda, šta ja znam, dvanaest.“
„„A baba kol’ko je tad ima…?“
„Moja mama? Sedamnaest godina više. Mlada. Ona se rano porodila. Sa sedamnaest, ja dvanaest, to ti je dvadesetdevet godina čoveče, pa ko ti još mlađa od tebe, dete. Pa da. I, ovaj, i onda, i on tako ode pa po tri dana ga nema iz kafane, a oni niko, isto mene pošalju da idem po Stevu. A onda on dođe, pa onda kad uzme nož mesarski, jao, a svi nigde nikog nema. Nožekanju pa udri. Psujeeee svima ne znam šta po spisku. Jaoj, mami, Pavi, ta, ne znam, čuda…“
„Sve da pobije?“
„Sve da pobije bogte, pa da. Onda je, znam da su mene kroz neki ovolicki prozorčić (ovde odmeri jedan mali kvadrat šakama u vazduhu) – pa kad sam dete, i tanka, sitna bila. Izvukli me tamo kod Pave u kuću i da ne slušam i da nas tamo …. Mada dobro, on je mene voleo stvarno. Oni su se zabavljali sedam godina. Ja sam imala četiri, il’ kol’ko, kad su počeli da se zabavljaju. Tako da me baš znao malu i…. Ona je radila u „8. oktobru“, fabrici nameštaja, a on došao tamo. Vozio je tad…“
„A gde je on…. Iz Bečeja?“

„Deda je iz Bečeja bio. Pa da.“

„Imao je salaš svoj?“

„Pa to je moja zemlja. On je imao Miru. Znaš onu tetka Miru moju, Mirkovu? Švabu i Dragana?“

„A, da, da, da….“

„E, Mirin otac, i moj deda Dušan – rođena braća. I oni su imali salaš, tu gde ja sad imam zemlju što sam je nasledila od babe. Tu, što je blizu Bečeja. Znači Mira je generacija babina. Moje majke. Možda je, eto, malo mlađa. Malo, nije baš puno, al’ šta ja znam. Eto, deda Dušan. Onda su oni se podelili, pa je deda dobio možda malo manje zemlje, jer je on, kao tobož, bio zanatlija. On je bio stolar.“

„Dušan?“

„On je bio stolar, pa da. Pa je napravio… on sve. Zatvorio onaj hodnik naš, babin… Babina kuća, stara što je bila, pa taj hodnik zatvorio, napravio svetlarnik, pa onaj kredenac napravio on, pa one stolice, onako trouglaste, što ja ne znam što je takve pravio. To je on napravio. Još dve imamo, a promeniću ja mebl pa će ostati – i ofarbam ih. Pa da, onda, sve je on znao. Bio je dobar majstor, pedantan. Jedino baba nije mogla…“

„Znači ti ga znaš? Sećaš ga se dobro?“

„Deda Dušana? Pa kako ne bi, imala sam trinaest godina kad je on umro, dete.“

„A ono salaš….?“

„A on je imao… Pa nije. On… Ne, to nije bio njegov salaš… Deda moj, deda Dušan, on je bio, dete, tako dobar i miran, pa kad su mu oduzeli zemlju, pošto je, eto, doš’o zakon taj, država ko i sad donosi zakone, i moja mama je bila mlada, i družila se tako sa društvom, je l’, i pričali, i ,ovaj, čuje da će oduzimati ko je zanatlija, ko je zapošljen, zemlju. Da samo mož’, valda, šest il’ sedam jutara da ima, a on je imao jedanaest, valda. Ne, to je nemoguće i nemoguće, ne mož’ niko meni moju dedovinu da mi oduzme. Nije hteo da je sluša, a ona kaže ne morate vi na mene prepisati, prepišite na mamu, kao, na Kosanu. Ali onda, isto ko i sad srbijanci: gde na dete žensko, gde na ženu da se piše. I njemu oduzmu. I kad su mu oduzeli zemlju, onda je počeo da pije. Onako, nije se on opijao jako. Ni ne sećam se ja njega da se on vuk’o i tetur’o, al’ konstantno je bio dopingovan. I baš je ono iš’o kod nekog Hale, odmah s’ posla skoro, ovaj, u Miletićevoj tamo, znam ja gde je, mene slali, niko nije smeo da ode, pa eto, onda, on se izviče, i tako, neg’ mene pošalju –mene je voleo – da idem po njega da dođe kući. Tako, gro je onda para potrošio tamo, bogami. I … ali, eto, mlad je i umro, dete.“

3. Trenuci postojanja - Slejterove spenadle nemaju vrh

Bio jednom jedan stari Bečej, i imao tri puta: bio je tu jedan drum, kad pređeš prugu, pa prođeš vašarište i staru vetrenjaču, stari kaldrmisani drum (takozvani Kamenjar, ili Iđoški put – takvo mu je, valjda, pravo ime bilo), što je kroz atare vodio, sve do divnog drvoreda čije su se krošnje lučno zatvarale u svod, iznad staze kojom se prilazilo imanju Dunđerskog; pa onda onaj blag, zavojiti Topolski put, što je kad izbiješ u ravnicu, išao pored kanala za navodnjavanje, i širokih polja žita punog bulki, srna i zečeva; i onaj Srbobranski put, prav i dosadan, kao stalnost izvan naših života.

Pa ipak, ovde su putevi kao kuća. Stičemo se tamo gde se oni ukrštaju. Mi starimo, i sve više sličimo putevima koji pripovedaju priču. Ne živimo živote. Stojimo, zalegli tvrdo u predelima naše mladosti, kao pasivni otpremnici svedočanstava, kao snažni i staloženi atrefakti u stalnom šaputanju i mrmorenju o otkoračanim razdaljinama, i pregorelim strastima. Ja sam sada usta, i nikada više uho. To je moje prokletstvo.

Svedočim o tragovima, i to je prvi znak strarenja.

 

17.

Fizički je nemoguće da svinja podigne glavu i pogleda u nebo.

Da li ste znali, Politikin zabavnik.

Gledaj. Ove nisam nikada nikom pokazao. Vidiš, napravio sam njihove skice. On se najčešće pojavljuje. I skoro da je bezopasan. Mislim da je homoseksualac. A tu je i starica, koja uvek preti skidanjem šešira. A znaš šta se desi kada ga skine? Njeno lice nestane zajedno s njim. Ovde… On je najgori od svih. Zovem ga „Čovek ptica“. Ne znam da li je to pravi kljun ili samo maska. Neverovatno je brz i rođak je Papagenu iz „Čarobne frule“. I ostali! Mesožder, insekt i naročito čovek-pauk. Ovde učitelj pokazuje na svoje pantalone. Onda gomila gvozdenih alapača. Moraš ostati budna nešto duže. Do sata pre svanuća i onda ću moći da zaspim.

Ingmar Bergman: Vučji sat.

Kada sam radio treću smenu u trafici Kod belog anđela, razmišljao sam ovako: Ovde, u ovom noćnom svetu, kad svet može da bude, a i ne mora biti, u ove vučje sate, kad se samo meko svetlo neona čuje u smirenom i mlakom vazduhu, ovde je utočište i azil izgubljenih i zalutalih. Ja sam bio jedan od izgubljenih i zalutalih. Osećao sam se ugodno u vremenu u kome sam podjednako mogao biti i mrtav. Bio sam živ sahranjen pod tamnim i neprospavanim komadima noći. Treća smena nije doba dana, treća smena to je psihološko stanje.

-Čuješ li kako je tiho?

-Da, baš je tiho.

-Nekada je noć bila za spavanje, duboko spavanje bez snova. Ja ne mogu da spavam. Budim se sa strahom.

-Jesi li umoran?

-Ne, ne toliko. Bdeo sam svake noći do zore. Ali, ovo je najgori sat. Znaš li kako se zove?

-Ne.

-Stari ljudi ga zovu „vučji sat“. To je sat u kome većina ljudi umre i većina dece se rodi. U njemu noćne more dolaze do nas. I, ako smo budni…

-Plašimo se.

-Plašimo.[2]

I to je bilo moje jedino licemerje – to što sam bio samo privremeno tu; a to je bila moja mala tajna, i velika snaga. Ko ste vi što dolazite u pola noći, pijani i srećni, da zbijamo šale kao najveći prijatelji? Bilo je to pitanje što je odzvanjalo u meni kao živa pobuna duha. Ćutao sam. I svi koji su se šunjali kroz noć, i navraćali da zakonače na mojoj krvi – a bilo se steklo tu ludaka, alkoholičara, travestita, narkomana i kriminalaca – bavili su se jednim te istim zanatom: prodavali su poštenje vrlo jeftino, dok bi drugom rukom turali dukate pod vetrovke.


[2] Ingmar Bergman: Vučji sat.

 

Znaš li šta mi je rekla gazdarica – mlada, napirlitana preljubnica, i patološki lažov – kada sam dao otkaz? Rekla je: „Ti i Tvoja Devojčica, vi nemate kontakt sa stvarnošću. Ja ne znam kako ćete vi živeti. Ovo je realnost.“

 

************* Napomena uz ovaj fragment*************

Ovaj fragment nema ambicija da da bilo kakvo moralno naravoučenije. Primećujete li borbeni karakter ove male groteske? Ovo je test da li ste od onih koji ne izvlače na prvu loptu Bibliju iz džepa – već potežu mač iz korica. Eto upravo i razloga zašto se ova fusnota uglavila baš ovde na kraju pričanja.

Ja ne osuđujem.

Priznao bih sebi da želim da ih u borbi načinim prema svojem liku, da ne smatram to uzaludnim činom. Ne zato što sam spoznao – u nekakvom iznenadnom nastupu racionalnosti – uzaludnost svog idealnog, ali utopijskog gledišta, već zato jer onda bih izgubio i mogućnost svoje bitke. Nestalo bi moga ličnog „oportunog mentalnog oboljenja“ (“advantageous psychiatric disease”), da iskoristim jedan ljupko nespretan izraz nekih psihijatara koji su imali dovoljno hrabrosti da se bave neobjašnjivim, a dovoljno časti, ili ukusa, da ne stavljaju pod katanac jedan deo čovečanstva zaduženog za zadovoljenje sopstvenih nasušnih potreba za stvaranjem.

Oduzmite mi moral. Oduzmite mi sve. Ali samo mi ostavite moju ljubav, i mogućnosti za jednu dobru, finu, staromodnu tuču.

Svi ljudi su rođeni jednaki.

Znači, nema mene ni blizu ove floskule kojom su toliko ispirali usta da sada izgleda sasvim otrcano, da čovek može da je sažaljeva, ukoliko je sklon takvim duševnim disciplinama. A da na račun toga ispravljam čitav svet, u ogorčenju i blagoj jezi koja mi probija iz kostiju, i povremenoj ravnodušnosti zbog neuspeha – tome moram biti takođe vrlo dalek i stran.

Svi ljudi su rođeni jednaki. Šta mi to ovde imamo? I šta čujemo kad čvrknemo prstom u tu bakrenu ćasu? (Sem što možete osetiti reski bol u predelu ispod nokta, na finim završecima nerava, koji će se od nabujale krvi zagrejati i zarumeneti skoro kao od stida)

Univerzalni predikatski sud, izrečen sa tendencijom da zazvuči kao kategorički. Da su mu namere bile dobre, priznao bih mu i njegovu neporecivost. Da su mu svojstva jednakosti po rođenju među ljudima zadržala onaj čisti, fiziološki preduslov razgraničenja vrsta, pozdravio bih i bit suda, što bi ležala u imanentnosti sadržaja predikata sadržaju subjekta.

Ali ne! Ovde se radi o pripremanju terena, ne o iznošenju pravične istine. Ko se više ogrešio o pravdu ako ne onaj koji je želeo, dobrodušan, naivan i divan, ravnomerno da razdeli teret greha, koji je nosio na sopstvenoj duši – čitavoj svojoj vrsti. Da zatruje srca, da ih potom oslobađa, a onda da ih gleda u prašini, bogove, kako prebiraju po ostacima i fragmentima svojih krivica, više neotuđivih znamenja njihovog pada, i u potpunosti prijemčivih tim otvorenim srcima. Ljudi su morali biti jednaki po duhu, da bi i princ i prosjak mogli zaslužiti istu kaznu. Ispostavilo se jedino da sredstva plaćanja za iskupljenje nisu podjednako bila odmerena. Dnevni kurs valute nije bio uravnotežen i jednak za sve. Oni koji su imali najviše, veće su žrtve podnosili, jer imali su se odreći mnogo toga. Siromasi su likovali! Bilo je to novo proleće leproznih, i gubavaca. Velikani su padali kao muve. Jednakost je opravdala pokolj. Pri tom ne mislim na ojađenost u pogledu nekretnina i pokretnina, već na masovnu rekviziciju sredstava srca i gipkosti mišića i uma. Godina 1789. i 1848. u sam osvit nove ere.[3] Sekularizacija aristokratije. Gurmanluk trulih jabuka.

Međutim, takav sud bi izgubio mnogo na svojoj ekstravagantnosti i ekscentričnosti, kada bi jednostavno tvrdili da svi ljudi (dakle, svaka jedinka – odnosno čovek), po svom rođenju, dobijaju svojstva jednakosti, koja ih čine homogenim u okviru vrste. S tim da ta svojstva ne dosežu predaleko. Ne i u oblast kulture i duha. Naravno. Dakle, upravo ne tamo gde je bilo šašavih pretenzija da neko – neko poprilično lukav, da kažem, udeljujući time kompliment svojstven onemoćalima, ili glupima – odvede takvu svoju tvrdnju na ispašu. Jer tako pronicljivo usmeriti oštricu uprav onde gde započinje, gde se rađa momenat ljudskog razlikovanja, samim tim i borbe, samim tim i stvaralačkog duha, i punačke, jedre kulture koja će biti njihov poslenik, značilo je pokušaj nivelisanja snaga, svođenja sila u tesnac – ni nalik onom uskom grotlu, u Saronskom zalivu kod Salamine, u kojem bi se mogla prepoznati okretnost trirema, i dobra vojnička veština – dakle, svođenja sila u Gvozdenu devicu, u kojoj će živci titrati od povremenih nadražaja, i mišići postepeno slabiti, i na kraju izdahnuti od gubitka krvi.

Sv. Isak Sirin iz Ninevije s obale Persijskog zaliva rekao je: “U duhovnom životu postoje tri stepena: pokajanje, očišćenje i savršenstvo kojem u stvari nema kraja, jer je i savršenstvo najsavršenijih nesavršeno… Strah božji je početak vrline, i rečeno je da je izvor vere. Vrlina izniče u srcu čovekovom, kada čovek udaljuje svoj um od nemira ovoga sveta, da bi ga usredsredio na bogougodne misli, kroz molitveno razmišljanje o svetu koji će doći. Vrline izviru jedna iz druge, tako da put vrlina nikada nije jednoličan, niti dosadan. Čovek se stičući vrline vremenom sve više prosvetljuje. Čovek bi teškoće pretrpljene radi sticanja vrlina trebalo da ceni kao i samu vrlinu.”

Da ne grešim dušu, jer mi je poznavanje terminologije nauke koja ima uvida u ljudsku psihu veoma malo. Ima li tu reči o nekakvoj maničnoj depresiji, ili psihotičnom poremećaju? Ili… zamislite ovakvu nekakvu formulaciju: …ispitivanje rado prihvata, ali


[3] Ili… zamislite onaj, na samom obzorju novog doba, materijalizam epikurejaca. Negiranje države – pa, ipak priznavanje utilitarističkog karaktera udruživanja ljudi u zajednicu, pravi je odraz egoizma, nimalo drukčiji od onog kod stoika gde se, zapravo, ne iz ljubavi, već iz ravnodušnosti i gubitka interesa za pravu politiku i agitovanje, javljaju pojam svetskog građanstva i potreba za pravednošću i opštom ljubavlju za čoveka. Imamo tu i negiranje porodice radi sopstvene samodostatnosti, i odbacivanje religioznih predstava.Tako će progovoriti svet koji se ruši.

Raščišćavanje terena. Nepomično mirovati u samom sebi. (Ali to ipak mora biti stalna borba protiv afekata, perturbationes animi: duševnih poremećaja, u značenju: svih stanja osećaja i volje u kojima čovek zavisi od spoljnjeg sveta. Dakle, ipak pokret!) Normalan čovek nije više onaj koji zbog velikih ciljeva radi i stvara, već onaj koji savlađuje svet. Zapravo, onaj koji savlađuje svoju ljudsku prirodu. Onaj koji naposletku svoje strahove, ili strašna naslućivanja, racionalizuje, ili im daje karakter svetosti i učenja. Od mita načinjena je nauka, a od mudraca ovakve doktrine državnik i legitimni sudija. Sloboda, u smislu bezuzročnosti, može samo da anticipira moral po sebi kao najviše dobro koje će uvesti red među zabludele atome na liniji njihovog pada. Sigurnost u očigledno, prožeta skepticizmom. Suviše restriktivna uskost, iznad koje će u živoj praznini procvetati sav liberalizam zatomljenih nagona. Poezija pred vešalima. Strah od smrti kao realne pretnje, ne smrt kao tragični elelment, otvara mogućnost za sterilnu prilježnost naučnika, ili eskapizam bilo kojeg vida. Možda za prerušeni socijalizam.Qualis artifex, pereo! (»Какав уметник, а умирем!«) Tako svedoči Gaius Suetonius Tranquillus. Da je Rim i bio usitinu goreo, nijedna vatra ne bi ga više mogla pročistiti.Dobro je primljen kao zlo seme među pretorima, konzulima i narodnim tribunima – onim sacrosanctus, nepovredivima, pa ipak, ironično podložnim ovoj vrsti dekadencije. Kasnije su ga se hrišćanski pisci ‘odricali’. Pobijali su posredna sredstva sopstvenog uspeha, i nazivali ga ‘bezumnom mudrošću’. Može li ovo biti jedna vrlo razumna pretpostavka? Kako su veliki među ljudima migrirali u zapećak?! Kako je prvi među jednakima postao poslednji među istima?!Svi zaista veliki, pevali su ipak u živoj praznini svake doktrine. (Recimo kosmički Lukrecije, itd.)

 

govor je tih, jednoličan i teže ga je kanalisati u željenom pravcu. U verbalnim produkcijama ima dosta bizarnosti, pokazuje preokupiranost morbidnim sadržajima, sa elementima koji bi odgovarali disocijativnom mišljenju apatične, introvertne, nestabilne, stidljive, ali i impulsivne ličnosti. Dobija se slika šizoidne ličnosti (okarakterisane, dakle, nedostatkom zanimanja za ostvarenje društvenih veza, tendencijom ka usamljeničkom životu, tajnovitosti, i emocionalnom zahlađenju), bez tendencije ka deteriorizaciji, i bez ispada, za koje se sa sigurnošću može reći da su psihotičnog karaktera. Na osnovu opšte impresije, moglo bi se govoriti o nekooperativnoj, rigidnoj i egocentričnoj ličnosti, sa bizarnom fenomenologijom u mišljenju, što se može dovesti u vezu sa narcističkim, infantilnim aspiracijama, i precenjenim idejama.

Paranoja, nemogućnost dovršenosti (Tlo izmiče pod nogama, i onda grebeš kandžama po pločicama, kao mačka u bazenu ispunjenom do pola vodom. Ili jednostavno hodaš po vodi[4] kao da je – gle čuda – tu rasprostrta nekakva zemaljska staza, blažena i okružena ozelenilim vrtovima ispunjenim prolećnim mirisima i ću-ćurlikom vrabaca. Ovo je međutim rezervisano za izvrsnije iluzioniste i magičare. Kako li se samo osećao onaj ko je Znao da ništa ne zna?!), naravno početna pretpostavka grešnosti. A onda ključni trenuci, svesne ili nenameravane, hrabrosti da se bude iskren, te sledi ispovest koja se može u konciznoj i pevljivoj formuli dati ovako: Primus in orbe Deos fecit timor. Šta čoveku – čija vrlina, poreklom od straha, buja kao koprive posle kiše – ostaje, sem da svoj pogled, i sebe izopštenog iz sveta, usmeri negde prema svojim ludim, neuhranjenim maštarijama. A onda kada strahovi – ovde u liku odomaćene vrline (pošto navika, i disciplina, prividno pripitomljavaju i najužasnije stvari) – u vidu jednog osećaja punoće, prevrše svaki vršak našeg domaćina, kao glineni ćup, namesto da poludi i prsne, on, zbog uigrane atletike svog žilavog tela, započinje opravdavanje i glorifikovanje čitavog svog zabludelog puta. (Da ne spominjemo čist bezobrazluk da on taj put zatim i reklamira – on ga propoveda!)

Stoga pođimo od tvrdnji koje ne postaju banalne i uzgredne za dokazivanje – shodno tome, najverovatnije čiste i oslobođene laži, te podložne zloupotrebama.

Na svu sreću: Ljudi su rođeni različiti! U tom slučaju: Volite bližnjeg svog neprijatelja; i… Neki su rođeni grešniji od drugih. A neki su pljunuli u usta gubavima, i nisu razmenili pohvale. Oni koji nisu okušali gorke plodove krivice – najčistiji su. Takvi vesnici našeg mladog juga i lovora nisu bezgrešni – oni su vangrešni. Oni su heroji.

 

*

Toga se ne sećam. A znam da je rekao, eto, da su oni bili siromašni, i njih sedmoro dece zakopčanih pod jednim nedeljnim kaputom, kao krupan čovek iz cirkusa sa sedam praznih želudaca. I kačamak se pušio, zlatan kao naviljak potpaljene slame, a za crveno slovo svi smo dobijali ćuške za grubu reč, ili komad nadimljene kobasice s tavana, koji bi duže držali pod nosevima, nego što bi ga žvakali, kao da se mirisanjem temeljnije


[4] Premda uslovi tumačenja mogu biti posve drukčije prirode, među njima određena su rezervisana isključivo za ne velik broj ratnika posebnog kova.

Anđeo nad vodom je tvorački logos nad haotičnom materijom – kako nas poneko upućuje. U knjizi Liber Johannis, imitator Patris, Satana, naređuje anđelu da izdigne iz te vode suvu zemlju. Bez obzira na prihvatljivost ili odbijanje ovakvog tumačenja, sam momenat, koji uslovljava pojavljivanje ovakve interpretacije, dovoljno se čini psihološki opravdan: ipak je opstala jedna mogućnost naslućivanja privrženosti zemlji kao solidnog temelja. Dovoljan oslonac – élan vital. To je reminiscencija elementa životnosti transponovana u čudo. Anđeo stoji na vodi, voda protiče zemljom, zemlja nadilazi vodu, i ljubi stopala anđela. Kažu da je Satanail bio brat Isusov. Ormuzd i Ahriman. On je šestokrili princ zemaljski i kosmički. Često – i u odnosu na svoga Oca i svoga Brata – poseduje uzvišenije moralne prerogative.

 

posrče slast svečanog trenutka, i umiri zgrčeni kutak naših gladi, i nestašluka, i iščekivanja. O, da! Kako smo samo mirni bili tada. Kao da smo osluškivali nosevima neko tiho šaputanje reči, nemuštih, zgodnih i prikladnih samo za one koji tišinu i nadu nisu umeli da izgovore, a kamoli da objasne.

Radio je još kao dete. Konji su bacali čifte, i podizali komade blata u vazduh, kao sirotinjski vatromet, zagašen, matiran i osiguran od svake vatre i apokalipse još u svom vlažnom zemaljskom semenu. A majka je rekla: Pišta je mnogo dobar i, ovako, pošten. Otac je bio strog, i pravedan. I ne znam kako se zvao taj muškarac. Znam samo da se zvao otac, mada sam ga poznavala od one godine kada sam prestala da budem devojka. A on, dok je gazio u onim dubokim čizmama po šoru i ataru, znala sam da je bio otac, i pre nego što sam znala će prestati da bude momak, i da se momči po kafanama sa onim ženturačama, koje nikada nisu umele da prestanu biti devojke, i pre nego što sam znala da ću biti u belom, da će polivači dolaziti da zaliju moj prag, i otru svaki trag devojaštva sa lica mog doma. Mi pravimo svoje vino, imamo vinograd i divno vino, i tako da je on to navik’o od malena rakijicu i vino. Moj Pišta. Mnogo je voleo konje. Mož’ misliti s čim su vezani bili dotle. Otkud znam. Samo onim pajvanima, il’ nešto. Tako. On je to prič’o, i jako me je voleo, i sa mnom je radio puno baštu. Zato je on znao sve. A konji su bili gladni i besni, i mogao si sanjati njihove njuške (kako ti raskidaju meso s nadlaktice, krupnim i tupim zubima, kao kakvi ljudožderi iz priča o strašnim Petrovgradskim zimama!), buditi se u znoju, i voleti ih u isto vreme kad i proklinjati ih, psovkama kakve se ne izgovaraju naglas bez izvesnog zazora od greha ili poslednjeg računa, i išibati ih bičem kao svog najvoljenijeg. I sva ta trava što prođe kroz njih, samo im satre želudac kao suva pleva, tako mi svega, a mi novaca nismo imali za dobru i jaku hranu. Tako mi svega. Soba je bila prazna između obeda, i za vreme obeda, a posle ručka lonče hladne i pitke bunarske vode, i malo sna i odmora. Odlazio je, i niko nije tražio da nam polaže račune. Jer smatrali smo da ne mora u tim godinama jedno dete da pravi brkove od kukuruzne svile da bi bilo odraslo i da bi odgovaralo za svoje postupke, kao ona deca bogataša, kojima si mogao da pljuneš pod noge, čak i onda kada im lica postanu zarutavela, a ruke ostanu nežne, kao kod onih ženstvenih varoških advokata, što mirišu na pomade, neverstva i jeftinu rečitost. A ja sam rekla: neka radi, i zemlja će mu isplatiti sva svoja dugovanja. Neka ide u nadnicu. Neka žulja ruke nad zemljom, jer tako će od njega postati čovek. Ali sam se ipak nadala da jedan poverenik zemlje mora predati detetu onu pretpostavljenu protuvrednost znoja i umora, koji u svom odloženom klijanju i zrenju ostvaruju prekomernu dobit, koja premašuje i samu količinu uloženog rada. I volela bih da sam videla te pare, jer tako bih manje brinula.

Ne kažem da je trebao bilo šta reći, jer ljubav jednog muškarca sadrži mnogo manje reči nego ljubav jedne žene. I bilo je miholjsko leto, a ja sam nemarno otrla šake o kecelju, kao kada se lako i u poluzaboravu oslobađamo suvišnih stvari, i pauci su pleli svoje mreže, i hvatali u svoja prediva naša lica, i svetlosti kasnog oktobra. Izišla sam na ulicu.

Pišta je stajao tamo gord i ponosit, kao što to samo deca umeju kad ostvaruju podvige odraslih. Njegov ponos, ustao je iz krvi, znoja i umora čoveka starijeg od njegovog detinjstva, i umesno zatražio zaštitu za nežnosti i blagu reč. I tako mi svega, da sam samo mogla tada, trebala sam čuti tada crkvena zvona kako dižu jata ptica sa crkvenog tornja u dobar vazduh našeg sela, kao da dubok i bronzani zvuk zvona bistri taj pernati pokrov, u tihom i svečanom trenutku, i razvodnjava meso anđela. Sve molitve su zaglušene kada se sin obraća ocu.

I sin bejaše kupio diiiivne! amove za konje. Pa te kožne kajase, pa onda imaš oglavinu, sa onim kožnim, da ne gleda konj desno-levo, i tako. I imali smo samo profane reči da nas dignu iz naših uobličenih i zakonitih života, ka svetlosti našeg međusobnog razumevanja. To je kao hleb što narasta pod vlažnim krpama, gladak kao lakat, i usmeren u svom nezaustavljivom narastanju, kao sila visoke plime. I sin reče ocu: Evo ti! A tamo je samo ljubav stanovala, u tim posnim i surovim rečima. I sin reče ocu, jednom je to doneo ocu, dao mu da upregne konje, i otac beše ponosit. I taj dan beše praznik za čoveka i sina, jer otac teraše kola kroz selo, kao dobar kapetan brod usmeren kroz tamno more, u ponosu i ljubavi, koja je ćutala među ponosnim ljudima, velikim i legendarnim kao mišice radnika i bogova.

 

18.

            Video sam kako se život rasipa i truni, tu preda mnom. Video sam neumitnost mesa, koje se troši i dotrajava, kao što tebe gledam sada kako gestom i rečju rasipaš sopstveni pepeo u šta? I osećam neizmernu radost i tugu. I hoću da pritrčim s raširenim dlanovima da prihvatim tvoju plot, kao u sud od mesa. Meso u meso da zahvatim. Da zadržim trajanje. I osećam neizmernu radost i tugu. A i budućnost je sada. I ne poznajem meru vremena, i nauk, naš evropski nauk starog sveta, koji će me održati u jednom. Da se ne raspem. A nijednu drugu veštinu nekog plemena ne poznajem, koja će me utešiti – kao što je ritam umesto trajanja, ili tajna krvi. I vidim te mrtvog, tu preda mnom. U isto vreme kad i tvoje trajanje prolazi. I samo tugu i nostalgiju osećam. Jer nije lako pričati s umrlim prijateljima, koji jesu i koji prolaze i koji su bili, mada su tu preda mnom  (Da piju kafu, ili neko žestoko piće, ili cigareta da im dogoreva među prstima, dok pričaju o ne znam čemu!); i s umrlom ljubavlju pričati, koja jeste, i čije meso i misao presahnjuju, tu preda mnom, i koja je već bila, mada jeste tu preda mnom, od mesa i ljubavi. I osećam samo nostalgiju prema živom čoveku. Jer on je bio, kao što sam i ja bio.

 

*

Ležao je na čaršavu okrenutom na svoje meko naličje, dijaboličan i divan, kao džoker na najluđoj karti našeg tarota, i vašarska luda, osmeh pod ćebetom od toplote i intimnog daha zamešen, od sitnog straha i zanemarljive jeze od bubašvaba pod zidnim masnim ukrasnim papirima; sitni pokreti neke mlečne mesečine na tavanici, tečni oblici vode iz bokala, za mesečare u sitne sate, i graditelje od najfinijeg mesa neopipljivih tvari. Da budemo uvek novi, ali nama samima isti, kao misao u broju, pesmi ili kamenu. Kao veliki propovednici dečje vrline, mutavi i začuđeni. Rupe od odžaka bile su zapušene začađavljenim novinama, i vojnim paradama u tenkovima, i vencima cveća, decom, i usplahirenim ženama, razmahnutim prema sivim i crnomanjastim, besprekorno složenim kolonama uniformisanih mladića od štampraskog olova.

Tople sapi stoke u levom boku njegovog plavog meseca digle su debelu prašinu neotesanog jula!

Baba je do pojasa razgolićena trčala kroz žito i poljsko cveće, i mirisala je kiselo na znoj i sirište, i koža joj je bila baršunasta od starosti, kao da je obučena bila u somot, po večnoj modi svojega doba; mazila je nabrekla kravlja vimena svojim okruglim prstima, i zapirala ih mlakim mlekom, pevuškajući nad zlatnožutom, novom, rasprostrtom slamom Oče naš iže jesi na nebesi da svjeti svja ime tvoje! To je kao kada te hvata san u zagrejanom limenom buretu punom mlake vode. Samo, sad si sav u lakom paperju, kao jaje pod jorganom. I čekaš, pile moje! Čekaš da te dodirne još neka nevina fantazija, dok jednim okom progvirkuješ u mrak.

A Pišta se vraćao, sa svog jednogodišnjeg odlaska kod berberina, pijan i mračan, mrmljajući psovke u bradu, pod debelom mesečinom. I mirisao je na talk i kolonjsku vodu, svečan i komičan i strašan kao božićnja noć, odupirući se o ogroman crn Rogov bicikl koji je, ulašten uljem i komadom pamučne tkanine, sjaktio u mraku kao mačja dlaka.

Kakvu zlatnu bradu imam, Deda! Čuda su ovde još uvek mogućna! I postoji vreme u kojem je trajanje osigurano dečjim zaboravom.

Jedan konj će zarzati, jer videće tamnu priliku u vratima štale. I skoro da smo potpuno bezbrižni, kao goluždrave laste u životinjskim gnezdima od trava i tople pljuvačke.

19.

          Sada se sve ruši, a moji udovi postavljeni su upravno na Zemlju, kao kočevi pobodeni u to mrtvo telo. Sprema se izuzetno ubrzanje zemlje. Jer zemlja kada rađa ona pada u histeriju, u mahnitom plesu dočekuje svoje nove prosce, i ženike.

Izgnao sam sebe u ništavilo gde tek treba da začnem svoju tajnu (koja će tek biti čuvana, prenošena i ponavljana u novouspostavljenim ciklusima), jer sam odbacio jedino seme koje je do sada rađalo uslovnosti.

Ko sam ja? I kuda idem? Ja nisam niko u ničijoj zemlji!

Zagonetka sam.

Triputa ja među ljudima, i zverima.

Pesma u zagrcnutom samoglasniku.

 

*

Dah stoke je smiren, i životinje su slepe i nežne u mraku, i kobci se dozivaju mjaukanjem u šumi. Mrve hleba sakupljene su u dlanove, i švićnute u kabo sa tamnom prljavom vodom, a tamo je lice glatko i tamno, kao mesec od abonosovine, gorko kao kruta i bešćutna obazrivost plemena, izazvana tihim strahovima.

Pre tridest godina, i jedna je godina tu da rastera ribe ribarima, kao veseli seoski idiot, infantilan i skoro svet, kao nožni malić, nasmešen kao vrba, skriven u šipražju, s punom šakom kamenica, oblih kao uverenje device. On liže mrazuške po izlozima poslastičarnica, u slast. On govori, a jezik mu je upleten u čvor tišine.

Pijani Pastir vrpolji se, gunđajući i uduvavajući tople reči pod opakliju. Čupave zveri zaspale nad ljudskim mesom, u pomirljivom zagrljaju, pod ovim okolnostima oštrih zima, kada zveri i kukavice ispijaju čaj u pet, u mračnom popodnevu, čudesno zatvorenom u onu tihu preuranjenu zimsku noć. Ovde su se razbudili brojni karakteri kakvih nema u pevanju slepaca, što kroz mrak, utisnut u kost suzne perjanice, rađaju narode.

„Lacrimoso! Lacrimoso!“ Zaviče vašarski pajac, u pari kuvane rakije, i ljudskog daha, među promrzlim nosevima, i tamnim slatkišima od uprženog šećera, sa semenkama kao svetim bubama usnulim u ćilibaru. Zatresoh praporcima na svom trorogom šeširu, a zvuk srebrn i sitan, baš kao prašina na neugaženom snegu. Istom, odgovara mu pekar, sav beo od brašna klesanog kamena: „Δυστυχώς!” Prepoznaj povoljan trenutak! Tako se odjeci razgovaraju. Mnogo toga ima se šta reći. Allegro ma non troppo. Andante poco sostenuto. Skoroteča uvek dok trči, on sanja odmerenim korakom – pun dobrog razloga, i obećanja.

Božić je mali bog, i pod pazuhom mu miriše blago, na komorač i svinjsku mast. Mogu se propeti na prste zadnjih šapa da dohvatim zalogaj hleba sa stola. To zabavlja odrasle? Naravno.

Ne.

Noć. Blaga, tiha i tajnovita kao badnje veče, s jednostavnom hranom položenom na drveni sto prekriven mušemom. U uglu zidova pera fazana, i kandže petlova[5] stogodišnjaka okačene o eksere. Tako obitava geometrija neba i zemlje, razmerena kosmičkim šestarom, ili brojem Pitagorejaca. Mastan, cvetni ukrasni papir, fenjer, i slika istrgnuta iz kalendara[6], prikačena rajsnedlama iznad peći. Sveske sa beleškama o šilježadi, jaganjcima i ovcama, i računice izvedene iz brojeva, aljkavo i okruglo natovarenih jedni na druge. Dedin nož. Pištin nož. Hleb zamotan u krpu kao seosko posvojče.

Stvari su bezimene i nove. Nebo je tamna kupola, i ispod njega podignut je hram, i vazduh tu miriše blago, kao tarana rasprostrta na promaji. Vatra Atanora, kroz tuč iskrivljen od toplote, razgoreva svoj rumeni sjaj. Zvuci su drveni i tamni, i dečak u toj milosti ne mora da sriče, jer već se među višnjima nalazi.[7]

Bdenje nad spavačima. Muve na dvaput većim titravim i debelim senkama, na tamnosmeđoj tavanici, kao tačke na oživljenim i toplim mrljama mastila. Hleb nakrunjen u mleku. Čizme ukaljane đubretom leže pod stolom, na ciglama među senkama, dubokim kao hipermangan. Gornje podne ponoći. Nema nomada, meleza i polutanske krvi. Svi, pod jednom su kapom skućeni, celoviti, i taktilni kao živac zanoktice. U kući od mesa.

I zar ne bi mogao on uprkos svojem neznanju da kaže ne ničemu, ili ne nečemu. Ili jedno veliko Da! I da ipak bude čovek. Da proškaklja groznicu iz promrzlog nokta; da ište hleba i vina; da iščupa slatki svrab iz ištipanog obraza; da košta mladog neusoljenog sira, kao jevanđelje prispodobljeno zemlji, u zlatnoj fermentaciji.

Onako. Pospan si sad, kao kad zduvaš veliko lonče vrućeg… Uf! Onako odmah ispod sise. Pa se sve zapeni ko… A iznad usana narastu brkovi, beli kao šlag, i slatko se smeješ iznad babe na hoklici, zabrađene maramom, iznad slame i krave i krova, iznad iznenadnog starenja, koje možeš tek tako otrti o nadlanicu jednim lakim pokretom ruke, i stomačić ti se zaokrugli, i koža ti se zategne, i ni na šta drugo ne možeš više da misliš, osim na svoju sitost.

A ti si i ovde i tamo, i spiker na Radio Beogradu govori glasom sipkim kao laporac, kao umor u gipkoj koži ispod oka, kao grudva zemlje, isušena suncem našeg neba pa osvežena rosom naših predvečerja, jer tako se čuvaju bajke, a sva tišina ovog sveta ostaje neuzbuđena. Da! Noć blaga, tiha i tajnovita, kao vršak mladosti što uteruje Đavola u ples, pa onda klone od srećnog umora mišića i vatre. Mek kao masna vuna i miris lanolina, ti trljaš tabane domaćim sapunom, i bezbrižan, odlažeš avanturu, kao nešto što svoje tkivo neće istrošiti u vremenu.


[5] Petlova, nekada gizdavih i ponosnih, i ratoborno rasperušenih vladalaca u granicama svoga zelenog carstva, o čijim se kokicama još pripoveda, isto kao što se i stomaci, u jednoj prećutanoj i nasmešenoj nostalgiji, nalaze složni u gurmanskoj oceni  o junačkoj supi, spravljenoj u čast isteka mandata kraljevanja ovih kočopernih ljubavnika po avliji – supi koja bi zalečila sve, ili bar skoro sve bolesti.

[6] „Devojka na kladencu“.

[7] Čemu bi služilo da stvorim pokret među ološem, ako bih opet bio razapet na krst? Može se ološ načiniti toliko brojnim da bude kadar da svojim laktovima otme parče vlasti; može mu se dati u ruku mesarski nož i narediti mu da bode i kolje, može se poterati, kao što se teraju magarci, da dobije većinu na izborima; ali da izvojuje pobedu, da stekne neku osnovnu duhovnu vrednost, da unapredi svet ma za korak napred, – ne, ne može, ološ to ne može.  (Misterije, Knut Hamsun)

 

Onoliko koliko ljudi zavole svoj put, utoliko će biti više ljubavi u bogu prema sebi samom. Ljubav lišena milosrđa. Eros. Ne ljubav koja se izliva[1], već ljubav koja se izdiže zemaljskim stazama.

Sve je sterilno i ispunjeno misterijom, sa ove udaljenosti. Kao crni sabat potopljen u lizol. Skoro da je blasfemičan gest posegnuti vrškom prsta ne bi li dotakao duboki trag crvenog vina na mekoj usni. To je kao mladež na unutrašnjoj strani butine. To je pitanje porekla. Ne možeš dotaći tragove u vremenu, a da devičanstvo ostane neoskrnavljeno.

Spavaj mili moj! Žita su pod snegom, i divljač je sigurna u remizi. Šuma je tvoj glas. Blagost je propevala u tvom srcu kao punoća, glatka i  okrugla kao koleno vrane. Tvoja blagost svijena je i ćelava, kao kandža ili kljun orla.

Spavaj, čedo moje!

Još je rano da tvoja prva usamljenost čuje ono što ti srce naslućuje!  Kroz tamno granje bagrenja vide se zvezde. Pod jasnom i hladnom mesečinom otvorio se krug na šumskom tlu. Niko ti san neće sada oduzeti, niti će te pozvati na budnost. Iza debele kore sokovi tihuju svoju svetkovinu. Putnike poljubi u usta, i daj im blagoslov za dobar povratak. U krugu je šedrvan, i on nije tamo. I pesma je tamo, a da uši kažu ćuti! Čuješ li, to lagan je i usamljeni alt, za srećne, i samo za one što dublju tugu znaju:

 

O Mensch! Gib Acht!

Was spricht die tiefe Mitternacht?

“Ich schlief, ich schlief—,

aus tiefem Traum bin ich erwacht:—

Die Welt ist tief,

und tiefer als der Tag gedacht.

Tief ist ihr Weh—,

Lust—tiefer noch als Herzeleid.

Weh spricht: Vergeh!

Doch all’ Lust will Ewigkeit—,

—will tiefe, tiefe Ewigkeit!”[9]

 

 

*

          Dan je bio prazan i čist.

Pod korom drveća kretalo se vreme, i reč je bila pritka pobodena u uzbuđenu zemlju. Ko iščupa štap reči, liznuće pepeo zemlje mrtvim prstom punim pesme.


[8] caritas

[9]

 

„O, čoveče! Uho otvori!
Šta ponoć duboka zbori?

’Spavah ko cvet –

Prenuh se iz dubokog sna: –

Dubok je svet

i dublji no što dan to zna.

Dubok je njegov jad, –

još dublja je radosti neizrečenost:

jad kaže: prođi sad!

al’ svaka radost hoće večnost –

hoće duboku, duboku večnost!’ “

“Kako izgledam staro u toj okrugloj vodi koju ne mogu zamutiti prstom, niti suzama.”, rekla je. Kamenom koji je držala u ruci, zaoštrenim sa obe strane, mogla je odseći kosu, ili izgraditi belu kuću na proplanku svoje mladosti.

U luk je povila grane svojih rebara, i utvrdila je kostur broda, Agnus Lupi; rekla je: “Čovek nije nikada dovoljno zreo, i nikada nije dovoljno dete za more.”, rekla je.

Iz očne duplje slepog oka bez kosti pljuvačka semena spustila se u njenu kolevku.

Sutra će roditi dobro dete.

Ona je vatra, a ja sam njeno sećanje!

 

*

          Možeš pasti u tugu, ili izgraditi zaborav starosti. Možeš nadu rastezati uvek do sledećeg horizonta. O, golemi slonovi, laganim korakom, nosite me preko ovog praznog i plodnog prostranstva, do krajnjeg konačišta.

Tamo gde budem legao izrašće mimoza! To čedo večne svežine, taj skriveni mediteran.

Comments (3)