Archive | February, 2013

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Molitva u srpskoj poeziji

Posted on 26 February 2013 by heroji

Miloš Zubac

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

Molitva u srpskoj poeziji. Osam vekova  bogonadahnutog pesništva. Postoji li molitva bez boga? Desanka Maksimović u antologijama religijske poezije.

Početak pisane književne reči kod Srba združen je sa životima jednog starog vladara i jednog odbeglog princa. Otac i sin, Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić, svojim ponovnim susretom na Svetoj gori udarili su temelj impresivnom hramu srpske hrišćanske kulture. Srpska književnost rodila se tako na ostacima jednog zapuštenog grčkog manastira, gde su dva monaha podigla manastir Hilandar. Centar novorođene književnosti bio je u Hristu, najsmelijem učitelju ljubavi koga su ljudi imali na zemlji. Molitveni zapisi monaha i monahinja, prinčeva i princeza, kneževa i kneginja, patrijarha, despota i kraljeva, posredstvom Hristovog imena stekli su se u jedinstvo jezika i Apsoluta. Ranko Risojević, sastavljač Antologije srpske poezije o Hristu, takvo jedinstvo nazvao je „jedinim trajnim osloncem”.

Stara srpska književnost imala je u Rastku Nemanjiću svoje prvo veliko obećanje. Rastko je to obećanje ispunio kao monah Sava. Prvi srpski književnik, prvi arhiepiskop i predani molitvenik. Hristov sluga, diplomata i osnivač samostalne Crkve, Sava je pisao ne bi li utvrdio državni i verski sistem. Zato je fokus stare srpske kulture bio u negovanju religijske književnosti i slikarstva, koji su imali da izgrade kult svetitelja i vladara. Srpski srednjovekovni tekstovi preuzeli su modele iz vizantijske književne tradicije, a vizantijski kanoni postali osnova za crkvene službe. U nasleđenim biblijskim okvirima, srpsko pesničko tkanje pronašlo je u molitvama jednu od svojih glavnih niti.

Iako su molitve prvih srpskih književnika i monaha bile deo jasno utvrđene verske dogmatike, s vremenom je zavisnost od kanonskih modela počela da jenjava, a njihova molitvena poezija mogla je da se otkrije i izgradi u vlastitoj nacionalnoj i duhovnoj tradiciji. Kada se sada, posle osam vekova, zagledamo u izvore srpskog religijskog pesništva, umesto ogromne produkcije verski funkcionalnih stihova primetićemo upravo one trenutke kada je čovekova bogonadahnutost umela da iznedri veliku poeziju. Sava Nemanjić i Stefan Lazarević, Jefimija Mrnjavčević i Jelena Balšić, Nikon Jerusalimac i Dimitrije Kantakuzin – bili su istinski daroviti pesnici, koji bi svoje književne talante zacelo umnožili u nekom drugom vremenu, više naklonjenom umetnosti pisane reči.

Podatak da su najizrazitiji srednjovekovni autori bili vladari i vladarke, velikodostojnici i monasi, može samo da osnaži spone koje povezuju pesnike starog doba s pesnicima devetnaestog i dvadesetog veka. Uprkos različitom vremenskom kontekstu u kojem su stvarali, primetna je specifična duhovna srodnost koja simbolički može da premosti vekovnu udaljenost između pesnika starog i novog doba.

Njegoš, Nikolaj i Justin bili su značajni crkveni velikodostojnici, poput svojih prethodnika. Isidora Sekulić živela je gotovo monaškim životom. Jovan Dučić držao se u poeziji kao princ, Branko Miljković kao rano sagoreli kraljević. Milan Rakić i Aleksa Šantić ostavljali su utisak kraljeva koji čeznu za monaškim smirenjem. Momčilo Nastasijević nosio je blagost starih patrijarhâ. Desanka Maksimović stvarala je i živela poput vladarke, Lazar Kostić poput pesničkog vladara. Svi su na jedan zauman način bili povezani sa svojim prethodnicima i svi su nam ostavili dragocene molitve.

Prvu molitvu u srpskoj književnosti napisao je Sava Nemanjić. Njegova Molitva o izbavljenju od strasti bila je mnogo više od pukog podražavanja vizantijskih uzora. Stihovi

„I pre smrti bivam mrtav,

i pre Suda sam se osuđujem.”(1)

već su nagovestili poeziju kakva će se pisati osam vekova kasnije. Dva veka posle Save Nemanjića, Nikon Jerusalimac zabeležio je ove stihove:

„Kao ptoma, kao pas.

Kao tuđin i plenik

beskorisno spavam.”

Ako su stihovi Save Nemanjića i Nikona Jerusalimca mogli da  anticipiraju modernu poeziju, Dimitrije Kantakuzin zacelo je bio prvi srednjovekovni autor s punim epitetom modernog pesnika. Kantakuzinova Molitva Bogorodici, ispevana u sedamdeset emotivnih, misaono zgusnutih katrena, ključna je molitva u pesničkom blagu stare srpske književnosti.

 


1. Stihovi starih srpskih pesnika citirani su prema antologiji Stara poezija, koju je sastavio Petar Milosavljević; SKZ / Bigz, Beograd, 2004.

desanka

 

 

Milan Kašanin ovako je komentarisao vrednost i lepotu Kantakuzinove poeme: „Sastavljajući Molitvu Bogorodici, on i svojim mislima, i osećanjem, i oblikom toga spisa, izlazi u primetnim srazmerama iz orbita srednjovekovne književnosti. U toj svojoj velikoj, maestetičnoj poemi, Kantakuzin, nezavisan od potreba crkve, govori o sebi i o svom odnosu prema životu i smrti, govori u svoje ime i u ime svoga čitaoca. Ne po jednoj osobini, on je prvi naš moderni pesnik.” (2)

Kantakuzin je svojim zagasitim, baroknim pesničkim zračenjem nagovestio stihove koje će u dvadesetom veku pisati Momčilo Nastasijević, Radomir Prodanović i Miodrag Pavlović. Bio je njihov duhovni pobratim i preteča. Pavlović se Kantakuzinu odužio u svojoj Antologiji srpskog pesništva, birajući tri njegove pesme.

Jednako bliska novijim srpskim pesnicima bila je monahinja Jefimija. Ivan V. Lalić smatrao je Jefimijino Moljenje Gospodu Isusu Hristu (kolažnu molitvu sastavljenu od delova teksta Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta) prvim srpskim postmodernističkim delom. Kako je Jefimija svoje molitve zapisivala u vidu tkanine, veza i gravire u plemenitom metalu, Lalić je pesnikinju označio kao moguću rodonačelnicu srpskog multimedijalizma.(3)  Jefimijine molitve s vremenom su postale „tiho pristanište, gde vreme ne ratuje s večnošću” – da prizovemo još jednu Justinovu lirsku definiciju molitve. Jefimijino asketsko, molitveno pristanište pružilo je pesnicima dvadestog veka stvaralački podsticaj.

Srednji vek bio je zlatno doba srpskog bogonadahnutog pesništva. Svi poznati pisci iz tog vremena pisali su molitve, i mnoge od tih molitava sačuvane su  do danas. Pored Save Nemanjića, monahinje Jefimije i Dimitrija Kantakuzina, molitve su pisali Stefan Prvovenčani, Domentijan i Teodosije, Danilo Pećki, Kneginja Milica, Jelena Balšić, patrijarh Jefrem, Đurađ Branković, Božidar Vuković i Arsenije III Čarnojević, uz više imenom nepoznatih pisaca. U njihovim molitvama bila je kodirana čitava pripovest o usponu srpske države, njenom trajanju i njenom padu. Molitva zaspalom Gospodu, patrijarha Arsenija III Čarnojevića, u starozavetnom duhu evocirala je tugu starog pastira zbog rasejanog stada.  Patrijarhova antologijska pesma potresni je lament nad izgubljenim narodom, ujedno i poslednji biser u brojanici srpske srednjovekovne poezije.

 


2. Milan Kašanin: Srpska književnost u srednjem veku, Prosveta, Beograd, 1990, str. 468-469.

3. Ivan V. Lalić: O poeziji (Dela IV), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1997, str. 135.

 

Novo doba donelo je i nove zakonitosti u literaturi. Vek prosvećenosti odbacio je srednjovekovne kultove, pomerio težište interesovanja sa institucionalizovanog boga na čoveka, s religijskog na svetovno. Umesto crkvenoslovenskog, književnost je prihvatila narodni jezik. U predgovoru svojoj antologiji srednjovekovnog pesništva, Petar Milosavljević izdvojio je jedan simbolički čin koji je označio kraj stare književnosti: Dositejevo napuštanje manastira, uz odlučno okretanje potrebama praktičnog života.(4) Kako nasušna potreba za obraćanjem Apsolutu nije zavisila od kultova i vladajućeg jezika, molitva je i dalje ostala prisutna u književnosti, utkana u pojedine pesme Gavrila Stefanovića Venclovića, Zaharije Orfelina i Pavla Solarića.

Kao književni oblik, molitva se ponovo šire afirmisala u devetnaestom veku. Pesnici srpskog romantizma nisu imali obavezu podupiranja svetiteljskih i vladarskih kultova. Motivski su se oslanjali na biblijske knjige, a tematski uglavnom na verske praznike koji su se u narodu slavili. Njihove molitve imale su molbeno-posrednički karakter, a molba je često bivala upućena za spas srpskog naroda. Negovala se i blagodarna i hvaliteljska molitva, na narodnom jeziku. Molitva srpskih romantičara bila je lični bogonadahnuti pesnički čin, razdružen od zakona koje propisuje verska dogmatika. Umesto za tradicionalnu srednjovekovnu skrušenost i beskrajno nabrajanje grehova, romantičarska molitva postala je prostor za ispoljavanje iskrene, neuslovljene ljubavi prema Apsolutu. Zbog takve slobode, kao i zbog univerzalnih značenja u svakom obraćanju Bogu, molitve devetnaestog veka mogle su da se nadovežu na najbolje primere srednjovekovne poezije, u kojima je izraziti stvaralački dar autora uspevao da se uskladi sa obavezom poštovanja kanonskih oblika.

Jovan Jovanović Zmaj napisao je veći broj Hristom nadahnutih pesama, u očinskoj želji da Hristov lik približi najmlađim čitaocima. Molitve naše male Danice ubrajaju se u najlepše što ih je Zmaj objavio. Lična obraćanja Bogu  stihovali su i Jovan Sterija Popović, Branko Radičević, Milica Stojadinović, Osman Đikić i Jovan Ilić. U svojim molitvama umeli su da ostvare utisak znatno prisnijeg  kontakta s Tvorcem u odnosu na srednjovekovne pisce.

 


4. Dositejev primer zanimljiv je iz aspekta asketsko-stvaralačke dihotomije. Obradović je, kao dečak, živo maštao da postane svetac, da bi se potom predomislio i posvetio predanom prosvetiteljskom radu. Nije išao do ličnog vrha, svetiteljskog ili stvaralačkog, jer mu je važnije bilo da opismenjuje narod. Njegova odluka ukazuje nam na postojanje srednjeg puta, između asketske staze svetitelja i stvaralačke staze genija.

 

Petar Preradović i Petar Petrović Njegoš napisali su najemotivnije i najsublimnije molitve koje su mogle adekvatno da prenesu pesničko osećanje Božje nedokučivosti i nedohvatnosti. Uprkos takvom osećanju, Preradović i Njegoš razgovarali su s Bogom poverljivo, kao s prijateljem. Njegoševa molitva Crnogorac k svemogućemu Bogu značajan je trenutak molitvenog nadahnuća u trebniku srpske religijske poezije devetnaestog veka.(5)

Dvadeseti vek obogatio je srpsku književnost velikim molitvenim pesmama. Finale Kostićeve životne pesme Santa Maria della Salute ispevano je u formi silne, uzburkane molitve. Šantićevo Pretprazničko veče jedna je od najnežnijih molitvenih pesama u srpskoj književnosti, od Save Nemanjića do našeg doba. Jovan Dučić, Milan Rakić i Milutin Bojić ljubopitivo su zagledani u tematska i motivska čvorišta vizantijske kulture, a Momčilo Nastasijević prvi se posvećenički okreće nacionalnom blagu srednjovekovne tradicije, prevodeći Slovo ljubve despota Stefana Lazarevića. Nastasijević piše i nekoliko molitava, uz ceo lirski krug, Magnovenja, koji svojom leksikom upućuje na staro crkveno pesništvo.

Miloš Crnjanski, u vrelom damaru evropske književne avangarde, drugačije koristi molitvene obrasce hrišćanske kulture. Crnjanski piše oporu parodiju Očenaša i naziva je Molitvom. Praksa problematizovanja nacionalnih i opštehrišćanskih vrednosti antitetički je deo molitvenog kontinuiteta u srpskom pesništvu. Zato se postojanost tog kontinuiteta delimično potvrdila i u mogućnostima njegove pesničke destrukcije.

Nakon Drugog svetskog rata, Vasko Popa i Branko Miljković posvećuju nekoliko pesama srpskim manastirima, a Miodrag Pavlović ispisuje molitvu Gospode, usliši. Obnavlja se interesovanje za stare svetiteljske kultove, pogotovo za kult svetog Save i Stefana Dečanskog.

 


5. Jedna retka knjižica iz 1902. godine objedinila je neke od najizrazitijih molitava srpskog romantizma. Antologija pod naslovom Molitva u umetničkoj pesmi srpskoj,  dragocen je pokazatelj zastupljenosti žanra molitve u drugoj polovini devetnaestog veka. Sintagma umetnička pesma sugeriše polarizovanost na crkvenu i svetovnu književnost. Knjigu je objavila Matica srpska, u ediciji Knjige za narod. Kao sastavljač potpisan je M. Šević.

 

Pesnici rado odlaze na hodočašća u srednjovekovne manastire, gde osluškuju pritajeni glas drevnih monaških molitava.

Ljubomir Simović upućuje Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj. Legendu o ikoni Bogorodice Trojeručice i Jovanu Damaskinu, vizantijskom majstoru kanona, u stihove uvezuje Ivan V. Lalić. Njegov Šapat Jovana Damaskina antologijska je molitva koja intertekstualno korespondira s Kostićevom pesmom Santa Maria della Salute. Molitve Bogorodici posvećuju i Alek Vukadinović, Matija Bećković, te Đorđo Sladoje čija pesma Daleko je Hilandar zatvara imaginarnu knjigu velikih molitava u srpskom pesništvu dvadesetog veka.

Uz rame tim pesnicima, molitve pišu Isidora Sekulić, Justin Popović, Aleksandra Serđukova, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić, Milan Komnenić, Dragomir Brajković i Rajko Petrov Nogo, a meditativne lirske zapise o molitvama Ivo Andrić i Jovan Dučić. Jasno je da mnoge pesnike koji su pisali molitve u dvadesetom veku ovde nismo imenovali.

Osim pojedinačnih molitava, tri su cele molitvene knjige svedočanstvo o susretu novijeg srpskog pesništva s biblijskim, vizantijskim i svetosavskim nasleđem: Molitve na jezeru (1922) Nikolaja Velimirovića, Četiri kanona (1996) Ivana V. Lalića i Tražim pomilovanje (1964) Desanke Maksimović.

Velimirovićeva molitvena zbirka, napisana u biblijskom diskursu, relativizovala je ustanovljene granice između sakralne i svetovne književnosti. Delo izvornog bogonadahnuća, na razmeđi poezije i proze, Molitve na jezeru mogu da se ubroje među najznačajnije pesničke knjige u srpskoj književnosti dvadesetog veka.(6) Sa izrazito asketskog polazišta, Nikolaj Velimirović došao je do velike hipostaze individualnog stvaralačkog potencijala. Poezija Desanke Maksimović na suprotan način pokazala je kako se ti principi ne isključuju: polazište naše pesnikinje bilo je stvaralačko, ali je pravoslavni asketizam spontano prigrlio plodove njenog pesništva.

 


6. Petar Milosavljević s pravom je ubrajao Molitve na jezeru u najlepša ostvarenja svetske religijske poezije. Nesumnjivo je da Velimirovićeva knjiga, univerzalnom vrednošću i lepotom, može da odgovori delima Rabindranata Tagora ili Halila Džubrana. Zatajna intertekstualna povezanost Nikolajevih Molitava na jezeru i Tagorovih Pevačevih žrtvi zahtevala bi posebnu analizu.

 

Lalićeva Četiri kanona sublimirala su njegovo životno interesovanje za tradiciju vizantijskog crkvenog pesništva. Pozajmljen iz vizantijskih bogoslužbenih knjiga, kanon se kao kompleksni pesnički oblik ustalio u srpskoj srednjovekovnoj poeziji,  gde je ostao prisutan sve do osamnaestog veka. Sačinjen od devet molitvenih pesama, taj se oblik u celosti zasnivao na tekstovima Svetog pisma. U Lalićevoj knjizi, poslednjoj za pesnikova života, kanon je bio osnova za testamentarnu liriku, ispisanu savremenim jezikom, obremenjenu modernim tonalitetom i složenom citatnom slojevitošću. (7)

Između Velimirovićeve i Lalićeve knjige, u središtu lirskog susreta srednjovekovne i novovekovne osećajnosti, svoje mesto pronašle su pesme Desankinog Pomilovanja. Objavljena tridesetak godina pre Lalićevih kanona, knjiga Desanke Maksimović najbolji je primer kojim se može zaokružiti kratko putovanje kroz vekove srpskog molitvenog pevanja. Poput Lalićeve knjige, i Desankina polemika sa zakonima cara Dušana upućuje na Eliotovo „zapažanje sadašnjeg u prošlosti”: u lirskom dijalogu s poetizovanim paragrafima Dušanovog zakonika, pesnikinja u hrišćanskom duhu samilosti etički interveniše na tkivu prošlosti. Toj magistralnoj pesničkoj zbirci vratićemo se kada budemo govorili o ulozi molitve u njenoj strukturi.

*  *  *

 

Kontinuitet pisanja molitava kod Srba zahvatio je u same izvore nacionalne književnosti i državnosti. Taj neprekidni molitveni niz bio je neodvojiv deo sakralne, svetosavske tradicije. U vremenu kada Srbi nisu bili skloni negovanju hrišćanskog kulta, kada je njihova unutrašnja optika bila podešena na svetovno, umesto na sakralno, taj kontinuitet bio je posve zanemaren. Međutim, čak se i pojedine patriotske / revolucionarne pesme, u godinama posle Drugog svetskog rata, formalno mogu smatrati molitvama.

 


7. Dobru monografiju o Ivanu V. Laliću napisala je Svetlana Šeatović Dimitrijević. U knjizi Tradicija i inovacija autorka posvećenički razotkriva guste intertekstualne nanose u Lalićevom pesništvu. Mnogi Lalićevi citati otkrivaju se kao deo biblijskog / vizantijskog nasleđa; Tradicija i inovacija, „Filip Višnjić”, Beograd, 2004.

 

Berđajev je u svojoj poslednjoj, testamentarnoj knjizi primetio kako je marksizam (komunizam) imao svoju dogmu, kao što teološki sistemi imaju svoju.(8) Imao je marksizam svoje svete spise, svoje prvosveštenike i jeretike. Njegovom zapažanju možemo dodati i ovo: pojedine patriotske pesme bile samo transponovane, „sekularizovane” molitve hvaliteljskog karaktera.

Razlika je bila u zameni sakralnog objekta, kulta svetitelja ili samog Apsoluta novim, privremenim vrednostima. Pesnici „patriotike” slavili su tekovine narodnooslobodilačke borbe, izgrađivali kult sopstvenih martira, srednjovekovni svetitelji ustupili su mesto narodnim herojima, a Bog je bio zamenjen odabranom istorijskom ličnošću. Nedostajao je samo jedan elemenat, neophodan za pravu molitvu, po zakonima koji su stariji i od hrišćanskih: dosluh s transcendentnim. Revolucionarni mitovi nisu imali ničeg transcendentnog u sebi. Hrišćansko učenje o Bogočoveku ostalo je zadivljujuće univerzalno i integralno: uvek je postojala mogućnost kontakta s Bogom kao višim životom.

U drugoj polovini dvadesetog veka trebalo je obnoviti sećanje na sakralne izvore srpske književnosti. Ti su izvori bili svetosavski, zasnovani na hrišćanskom učenju. Miodrag Pavlović prvi je napravio hrabar iskorak: u svojoj Antologiji srpskog pesništva veliki prostor posvetio je poeziji srednjovekovnih autora.

Sve antologije imaju svoje junake, a jedan od Pavlovićevih junaka bio je Dimitrije Kantakuzin. Poezija srednjovekovnih pesnika tako se prvi put ukrstila s novijim pesništvom i u tom susretu pokazala ravnopravnom. Posle Pavlovićeve antologije, promenio se i način na koji se vrednovalo staro srpsko pesništvo. Proučavaoci srednjovekovne umetnosti, književni stručnjaci i ugledni teolozi, prihvatili su se zadatka afirmisanja srpske sakralne književnosti. Đorđe Sp. Radojičić, Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović i Milan Kašanin objavili su dragocene studije o srednjovekovnom pesništvu, uzimajući udela u više značajnih izdavačkih poduhvata.

sveti sava

Poslednja decenija dvadesetog veka donela je nekoliko antologija srpskog    pesništva nadahnutog hrišćanstvom. Poraslo je interesovanje za crkvenootačku literaturu kao i za uticaje hrišćanskog učenja na savremenu književnost. Posle Pavlovićeve antologije, svi su potonji antologičarski napori uzimali polaznu tačku u tekstovima Save Nemanjića.

 


8. Nikolaj Berđajev: Carstvo Duha i carstvo Ćesara, Svetovi / Dobra vest, Novi Sad, 1992.

 

Raša Perić sabrao je liriku srpskih pesnika o pravoslavnim hramovima. Pavle Zorić napravio je odabir pesama za knjigu Srpsko religiozno pesništvo dvadesetog veka. Dragomir Brajković objavio je Bogotražitelje – izbor iz srpske poezije nadahnute hrišćanstvom. Ranko Risojević sačinio je jednu antologiju srpske poezije o Hristu, a Jovan Pejčić objavio je Antologiju srpskih molitava i Najlepše molitve srpskoga jezika. Od savremenih pesnika, ključno mesto u tim izborima pripalo je Nikolaju Velimiroviću, Jovanu Dučiću i Momčilu Nastasijeviću.

Pesme Desanke Maksimović dobile su nevelik prostor u pomenutim antologijama. Perićev Manastirik sadrži Desankinu Gračanicu i jednu pesmu iz zbirke Tražim pomilovanje, Brajković u svom izboru objavljuje pet njenih pesama, a Risojević tri pesme.(9) Na drugoj strani, Zorićeva antologija ne sadrži poeziju Desanke Maksimović, a Jovan Pejčić nije uvrstio nijednu njenu molitvu u svoj odabir. Tako se stiče utisak da poezija najveće srpske pesnikinje nema metafizičku vrednost koja može da se meri sa dometima Velimirovića, Dučića i Nastasijevića. Ipak, valjanost svake pesničke antologije počiva i na mogućnostima dijaloga. Poput molitvenog dijaloga s Apsolutom, i taj dijalog treba da ostane otvoren.(10)

U narednom poglavlju, krenućemo put molitava unutar lirskog opusa Desanke Maksimović. Pesnikinja ih je napisala mnogo više nego što nam govori zastupljenost njenih pesama u antologijama religijske poezije.

Molitve Desanke Maksimović ne nalaze trajno uporište u hrišćanskom mitu i njena unikatna pobožnost ne može se omeđiti samo na hrišćansku idejnu ravan. Postoje mesta u Desankinom molitveniku koja otkrivaju arhaičan, paganski doživljaj sveta i njegovih zakonitosti. Donekle je ta pobožnost određena polom, budući da intuitivna žena uvek više

 


9. Raša Perić, Dragomir Brajković i Ranko Risojević prepoznali su vrednost hrišćanskih motiva u poeziji Desanke Maksimović. Zato je neobično da Pavle Zorić i Jovan Pejčić nisu obratili pažnju na hrišćansku motivaciju većeg broja Desankinih pesama.

10. U pogovoru Antologiji srpskih molitava, Jovan Pejčić i sam poziva na dijalog, u želji da svoj antologičarski napor sačuva od pretvaranja u kakav „kameni zapis nepodložan izmenama i bez prava na popravljanje i usavršavanje.” (Jovan Pejčić: Antologija srpskih molitava (XIII – XX vek), DRASLAR PARTNER, Beograd, 2005, str. 312.)

 

komunicira s prvobitnim stihijama sveta, od intelektom uslovljenog muškarca. Otuda često stihijski karakter ženske pobožnosti. Ne možemo reći da je pesnikinja dosledno negovala ideju Jedinog Boga kao Ličnosti. Međutim, hrišćanska ideja jeste jedna od integralnih komponenti u njenom složenom, stvaralačkom doživljaju Apsoluta. Bogojavljanje, koje je pesnikinja u detinjstvu doživela, nepogrešivo upućuje na biblijski simbolički podtekst, a njene pojedine molitve neprocenjivo su „blago u polju” srpskog religijskog pesništva. Posmatraćemo ih kao delo velike stvaralačke duše, svesni činjenice da se u srpskom sakralnom pesništvu asketski i stvaralački put nisu međusobno isključivali. Izabravši jedan put, autori bogonadahnutih pesama umeli su da prepoznaju mogućnosti drugog puta, čuvajući ih u svom ličnom potencijalu.

Comments (2)

Tags: , , , , , ,

Čudesna moć reči ili hazarsko otkrovenje

Posted on 22 February 2013 by heroji

Maja Plavšić

Čudesna moć reči ili hazarsko otkrovenje

Ključne reči: Hazari, Hazarski rečnik, Otkrovenje, Ateh, Kagan, Lovci na snove, Hazarska Polemika;

„Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja govorim duh su i život su.

Jevanđelje po Jovanu, (6,63)

Svi su sem božjeg jezici patnje, rečnici bolova.[1]

Jedan od najinspirativnijih romana srpske književnosti XX veka, roman koji ostao i dan-danas do kraja i potpuno neiščitan i neučitan, jer se njegov ugaoni kamen oslanja na jednu drugu knjigu, najčitaniju na svetu. Sama struktura  romana i vizuelno i tematski podseća na formu Novog Zaveta, četiri Jevanđelista, četiri priče o Hristovom životu, sve četiri različite, sve četiri viđene drugačijim očima. Četiri naroda u Hazarskom rečniku, četiri nacije, tri jake, jedna je iščezla, tri svedočanstva o tom iščeznuću,[2] sva tri različita.

Biblija je knjiga čija se mističnost ogleda i u tome što se može čitati od bilo kog dela, sa bilo kog kraja, baš kao i ovaj roman Milorada Pavića. U Bibliji postoji i peti zapis, nastao posle Hristovog odlaska koji je ostao nerazumljiv i danas, za razliku od četiri Jevanđelja, jer je poslat sa one strane života kao upozorenje, a to je Otkrovenje Svetoga Jovana Bogoslova.

„Otkrivenje Isusa Hrista, koje njemu dade Bog, da pokaže slugama svojim šta se ima zbiti uskoro; i objavi ga poslavši ga preko anđela svojega slugi svome Jovanu;

Koji posvjedoči riječ Božiju i svjedočanstvo Isusa Hrista, sve što vidje”.[3]

I Hazarski rečnik ima tu težnju da objavi jednu istinu o iščeznuću jednog naroda, koja se jedino pravilnim iščitavanjem mogla spoznati.

„Zašto neko ne bi načinio rečnik reči koje sačinjavaju jednu knjigu i čitaocu prepustio da od tih reči sam sklopi celinu?”[4]

U Otkrovenju, Hristos predaje knjigu koju niko ne može otvoriti, jer niko nije dostojan da pročita njen sadržaj.

„I vidjeh u desnici Onoga koji sjeđaše na prijestolu knjigu ispisanu iznutra i spolja, zapečaćenu sa sedam pečata.

I vidjeh anđela silna gdje objavljuje gromkim glasom: Ko je dostojan da otvori knjigu i razlomi, pečate njene.

I niko ne mogaše ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom da otvori knjigu niti da zagleda u nju.”[5]

Prema Bibliji, samo dostojni mogu zadobiti Carstvo nebesko posle Apokalipse, a u Pavićevom romanu samo onaj čitalac koji pravim redom pročita roman, može iščitati odgovore na pitanja postavljena u njemu.

 


[1] Milorad Pavić, Hazarski rečnik, Dereta, Beograd, 2003. godina, str. 381.

[2] Pavić se itekako brinuo o tome da sva tri svedočanstva deluju uverljivo i istinito. To je jedno od najuspelijih mistifikatorstava u modernoj srpskoj književnosti.

[3] Otkrivenje Svetog Jovana Bogoslova (1,1;1,2)

[4] Pavić, isto, str. 121.

[5] Isto (5,1;5,2;5,3)

 

U sve tri knjige[6] postoji nekoliko istih odrednica, to su: Ateh, Kagan, Hazari, Hazarska polemika i Lovci na snove, odrednica koja je samo u Crvenoj knjizi, ali se proteže kroz ceo roman, a dobrim delom čak i odgoneta tajne ove knjige.

Kako je poznat početak ljudskog roda, tako je dat ljudima i kraj civilizacije u Bibliji, Otkrovenje je prelazak Danteove Lete i odlazak u večni život, ali je zagonetka ta koja čuva tajnu onostranog života, pa time postaje jasno zašto jednog od najradoznalijih demijurga srpske književnosti, Milorada Pavića, privlači baš besmrtnost.

Biblija ili Knjiga nad knjigama, pisana samim Duhom Svetim, čini neprestanu okosnicu oko koje ljudi tkaju svoja dela, bilo da su to umetnička, politička ili ova svakodnevna, životna. Ova knjiga, koja svojom formom podseća na neiscrpni rečnik preporuka, pouka, mudrosti, zabrana i pravila, jeste knjiga čija Reč ima ogromnu moć, moć koja može da promeni jedno ljudsko biće, da ga ubedi u postojanje jednog drugog sveta koji za naše smrtne oči nije lako vidljiv. Time što postoji, dakle, takva pisana Reč, koja ima toliko veliku snagu, nije ni čudo što se svi pisci dotiču i spotiču baš oko nje, pokušavajući da otelotvore i ojačaju svoje sopstvene reči, crpeći snagu iz ove svete knjige.

„U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga i zadatak je vernoga monaha da svaki bogovetni dan sporo i smerno ponavlja jedini neizmenljivi događaj za koji se može tvrditi da je neosporno istinit. No sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a istina, pre no licem u lice, ukazuje se mestimice, u crtama (avaj, koliko nečitkim), sred zabluda ovog sveta, te nam stoga valja da je sričemo iz vernih belega, ma i odande gde nam oni deluju kao pomračeni, bezmalo prožeti nekom sasvim zlonamernom voljom.[7]

Da sve proističe iz Biblije, veruje još jedan od velikih svetskih poštovalaca Reči, Umberto Eko. U  romanu Ime ruže, on neosporno navodi da je život svakog monaha, a monasi su svojim životom najbliži Gospodu, ali i čoveka, da sriče iz već napisanog svoj život.

A manastir, dom Gospodnji na zemlji, mora neprikosnoveno poštovati ne samo Svetu Reč Biblije, već i svaku napisanu reč, jer nijedna nije bezvredna.

„Monasterium sine libris [...] est sicut civitassine opibus, castrum sine numeris, coquina sine suppellectili, mensa sine cibis, hortus sine herbis, pratum sine floribus, arbor sine foliis…

(Manastir bez knjiga … jeste poput države bez moći, tvrđave bez ljudstva, kuhinje bez posuđa, trpeze bez jela, vrta bez trava, livade bez cveća, drveta bez lišća…)”[8]

Milorad Pavić jeste, dakle, pre svega poklonik neprikosnovene vladarke umetnosti – Reči, sledbenik Jovanov.

U romanu Hazarski rečnik, Pavić pominje dva velika čoveka Knjige, kako kaže, jednog koji je zabeležio i ovaplotio ceo grčki svet i onog drugog, stanovnika Svetog pisma, velikog proroka. Pominje Homera i svetog Iliju, koji su imali najjaču snagu na svetu – REČ.

 


[6] I sam roman podeljen je u tri knjige, što samo još više ističe tvrdnju koja će biti dokazivana u radu –  da je Milorad Pavić iz reda velikih poštovalaca Reči.

[7] Umberto Eko, Ime ruže, PAIDEIA, PLATΏ, sa italijanskog prevela Milena Piletić, Beograd, 2001. godina, str. 19.

[8] Isto, str. 43.

Hazarski-recnik

 

„I pitao se najzad o tome jesu li se srela dva savremenika, Homer i sveti Ilija Tesvićanin, naseljenik galadski – obojica besmrtni, obojica naoružani samo rečju, jedan zagledan u prošlost i slep, drugi opsednut budnošću i vidovit, jedan Grk koji je bolje od svih pesnika opevao vodu i vatru, i drugi Jevrejin koji je vodom nagrađivao, a vatrom kažnjavao služeći se svojim plaštom kao mostom.”[9]

U romanu se pominje još i Konstantin Filozof koji se osećao nag bez knjige, a ko će verovati nagom čoveku da ima mnogo haljina. Dakle, još jedan veliki poštovalac reči, samo iz drugog vremena, mada ništa manje značajan i zaslužan u istorijskom nasleđu ne samo Vizantije, nego i cele Evrope. Nije Konstantin Filozof tek tako pomenut i postavljen za jednog od onih koji rešavaju pitanje Hazara, jer je baš on doneo pismena i među Slovene; time Pavić pravi jednistvenu kopču, uključuje u ovu polemiku i sopstveni narod, narod čija je istorija nedvojbeno umnogome slična hazarskoj. Ovim je Pavić, po ko zna koji put, pokazao svoje vrhunsko umeće dovođenja u vezu nespojivih stvari koje je prikazao tako jednostavnim i očiglednim.

Ako je cilj svakog ljudskog bića, a znamo da jeste, da ostavi svoj trag postojanja, ili prema hrišćanstvu, da životom u ovoj dolini suza zasluži onaj večni, onostrani život u Raju, ako cilj jeste pronaći čarobni napitak za besmrtnost za kojom su tragali toliki alhemičari, onda su, prema Pavićevom mišljenju, Hazari jedinstven primer grčevite borbe za večno bivstvovanje. Da li je Kagan odveo svoj narod na onu stranu života ili su jednostavno iščilili sa istorijske scene utapajući se u hrišćanstvo, islam ili judaizam? Kome su se priklonili? Ili su možda ostali dosledni nečemu, a sve ostalo je bila vešta varka jednog istorijskog čvora? Niz pitanja na koja nema otvorenih odgovora, ali ostaju naznake virtuoznog pisca, koje nas ipak upućuju negde.

„U analogiji sa Biblijom – pisac je demijurg, a čitalac subjekt koji rekreira svoj svet i svoju priču na osnovu pripovedne istine što obuhvata vremenski prostor omeđen postanjem i apokalipsom.”[10]

Ako pojedinac svojim delom, životom ili žrtvom zasluži besmrtnost – dakle, pravilnim izborom to možemo steći (a zar nije sve na svetu upravo stvar izbora?!) – postavlja se pitanje u vezi sa ovim romanom, kakav je to izbor načinio Kagan, jer su Hazari nestali sa istorijske scene, ili možda – slobodnije rečeno – otišli izvan našeg civilizacijskog vidokruga, a pritom nisu prihvatili niti se asimilovali ni u jednu od tri velike svetske religije – niti u hrišćanstvo, niti u judaizam, niti u islam, jer na kraju svake od tri pomenute knjige kaže se da je Kagan prešao u tu veru, a nije u one druge dve; time se sve tri uzajamno poništavaju, a Hazara nema.

Pavić ne polazi od Stvaranja, već od početka kraja, delo je na pragu Otkrovenja, Kagan prima vest o tome, i polemika nastaje, ali ne da bi izbegla kraj, jer je to nemoguće, već da bi pokazala naličje ljudske težnje da se čovek izjednači s Tvorcem, što ga čini demonskim bićem (tu je Petar Pjanović u pravu kada kaže za ovo delo da je demonološko), ali i  težnju svakog čoveka da postane besmrtan, da povrati onu svoju moć koju je imao pre Adamovog pada, a jedino dovoljno moćno oružje za to jeste – Reč.

Kagan je sanjao san čija simbolika ima izuzetno slojevito značenje. Prvo, vodu koja označava prostor između dva sveta, ovostranog i onostranog; voda je bila mutna, što po svim tumačenjima sluti na zlo. Kagan je u ruci držao ništa drugo do knjigu, koju je morao da sačuva od vode i video je glasnika sa neba s pticom na ruci, i to ne bilo koga glasnika, već Arhangela Gavrila koji je Bogorodici doneo blagu vest o rođenju Sina koji će da spase svet – glasnika koji donosi spas. Kagan je stajao u mutnoj vodi, dakle, telom je bio u grehu i zlu, ali mu je Bog poslao spas, izbavljenje, poslao mu je poruku nakon koje je Kagan shvatio da je tu kraj jednog doba.

 


[9] Pavić, isto, str.112.

[10] Eko, isto, str. 203.

 

„Tada sam shvatio: nema više sklanjanja očiju pred istinom, nema spasa u žmurenju, nema ni sna ni jave, ni buđenja ni usnuća. Sve je jedan isti spojeni večiti dan i svet koji se skoturao oko tebe kao zmija. Tada sam video veliku udaljenu sreću kao malu, ali blisku; veliku stvar shavtio kao praznu, a malu kao svoju ljubav… I učinio što sam učinio.[11]  

Same reči koje je Kagan pročitao u knjizi iz sna – Neka se ne hvali onaj ko se obuva…kao onaj ko se izuo[12] – nisu ništa drugo nego Hristove pouke Apostolima.

Ljudi san, kao i smrt, ne mogu pobediti, čak su i apostoli zaspali kada ih je Hristos molio da ostanu budni i da se mole za snagu da odole iskušenjima; ako uzmemo da je san privremena smrt, onda je ona ono što nas polako uvodi u onoj onostrani život, otvara nam svaki dan vrata pomalo, dok jednog dana ne odemo sasvim. Kagan je u snu postao svestan toga, a potvrdu je dobio u tome što je i posle buđenja stajao i dalje u mutnoj vodi. Snaga sna kod Hazara bila je neprocenjiva, kao i njihova vera u njega. Kagan je bio potpuno svestan da nema odlaganja i da je klepsidra jednog vremena potpuno iscurela, te da mora pronaći izvor snage kojom će klepsidru okrenuti i pokrenuti ponovo. Za to saznanje san mu je bio dovoljan.

U romanu postoji priča o vizantijskom caru Justinijanu II koji se oženio hazarskom princezom. Poenta priče jeste da je ta princeza primila grčku veru, „ali je i dalje po hazarskom običaju smatrala da se bog javio u snu devici Mariji i oplodio je sanjanom rečju”.[13]

Iz ove priče proističe da su spas i san neraskidivo vezani i da je osnovni temelj hrišćanstva i ovde uočljiv, izmenjen verovanjem u snagu sna.

Princeza Ateh, čije je ime zajednička odrednica u sve tri knjige, imala je na očima slova za zaštitu u snu, jer su Hazari bili najneotporniju u snu. Ta slova su bila njena Alfa i Omega, bila su njen početak i kraj. Prema hrišćanskoj knjizi, umrla je ugledavši u brzom ogledalu ta ista slova koja su je čuvala. Jevrejski hroničari Hazarske polemike beleže značenje slova njenog imena (At’ h), Alephje prema njima prvo slovo njenog imena i označava mudrost, Teth označava nevestu, a poslednje „He je četvrto slovo Božjeg imena. Simboliše ruku, moć, snažan zamah, surovost (leva ruka) i milosrđe (desna), lozu čardakliju koja je podignuta sa zemlje i okačena prema nebu.”[14]

Prema islamskoj teoriji, princeza je ljubav jedino mogla imati u snu, a prvu i originalnu verziju Hazarskog rečnika (koja je inače bila u stihovima) zabeležila je upravo ona.

„Kao oko kvasca rastao je potom Hazarski rečnik oko princezine zbirke za koju jedan izvor kaže da se zove O starostima reči.”[15]

„Treba reći da je princeza Ateh bila zaštitnica najmoćnije sekte hazarskih sveštenika, takozvanih lovaca ili čitača snova. Njena enciklopedija nije bila ništa drugo do pokušaj da se na jednom mestu saberu zapisi koje su lovci snova vekovima skupljali beležeći svoja iskustva.”[16]

Lovci na snove bili su najjača sekta hazarske vere ili možda jedina struja vere koja je otišla jedan korak dalje u uverenju da samo u snovima leži besmrtnost; naravno, princeza Ateh, kao lider ove sekte, time i jeste bila ključ hazarske polemike.

 


[11] Pavić, isto, str. 325.

[12] Isto, str. 325-326.

[13] Isto, str.173.

[14] Isto, str. 310.

[15] Isto, str. 311.

[16] Isto, str. 313.

 

„Kad uveče usnimo, mi se zapravo svi pretvaramo u glumce i odlazimo uvek na drugu pozornicu da odigramo svoju ulogu. A danju na javi tu ulogu učimo. Ponekad, ne naučimo je kako valja i onda ne smemo da se na pozornci pojavimo i krijemo se iza drugih glumaca koji bolje znaju svoje reči i korake za taj put.

A ti, ti si onaj koji dolazi u dvoranu da vidi našu predstavu, a ne da glumi. Neka tvoje oko padne na mene u času kada budem dobro uvežbana, jer niko nije svih sedam dana u nedelji ni mudar ni lep.”[17]

Ovim rečima princeze Ateh naslućujemo da su Hazari polje sna smatrali svojim osnovnim životnim  poljem, a polje jave sporednim. Princeza Ateh je u snu mogla slati poruke, pa čak i predmete u budućnost i vraćati ih, sretati ljude… Prema islamskim izvorima o princezi Ateh, ona se tek posle Hazarske polemike[18] posvećuje svojoj sekti lovaca na snove koja se bavila stvaranjem neke vrste zemaljske verzije onog nebeskog registra.[19]

Dakle, nedvojbeno je da je za Hazare polje sna bilo polje borbe u kojem su oni otimali, krali, ljubili, putovali, stvarali, nestali. Kod Hazara je odnos jave i sna bio drugačiji od poznatog, vreme sna je bilo dvaput duže od trajanja jave što samo ide u prilog  već pomenutoj činjenici da je predeo sna bio primarni u odnosu na javu.

„I znali su da kada se ponovo smrkne, to se pokoljenje neće više nikada videti. Slova koja su ispisivali lovci na snove postajala su sve veća i veća, jedva su uspevali da im se obisnu o krake crtajući ih, knjige su postale nedovoljne i počeli su pismena ispisivati po padinama bregova; reke su tekle strahovito dugo do velikog mora i jedne noći, dok su konji pasli po mesečini, Kaganu je na san došao anđeo i rekao mu: Tvorcu su drage tvoje namere, ali tvoja dela nisu.

….. Jedan od lovaca je rekao da dolazi veliki čovek  i vreme se ravna prema njemu.”[20]

Pavić se vrlo vešto poigrao i sa ovom pričom, jer je ljudima dao neku vrstu prečice, snove, u kojima su mogli delovati i čiju snagu mi ne možemo da pojmimo, da bi stigli do besmrtnosti, jer na dnu svakog sna leži Bog. [21]

Ako se posmatra analogno sa Biblijom, san je direktna veza sa Gospodom; u Starom Zavetu, Gospod se javlja u snu, putem sna je nagovestio i dolazak Mesije. Tvrdnja da su Hazari u snu spoznali Boga i doživeli Otkrovenje i zasniva se na činjenici da su bili odabrani da dosegnu vrata onostranog života, Kagan je u snu saznao da predstoji novo vreme za njegov narod i tada mu je umrla kosa na glavi. Za Hazare, vreme je bilo drugačija dimenzija od one kojom mi merimo trajanje godina. Klepsidra je drugačije tekla.

Hazarska polemika, u stvari, predstavlja jasnu sliku nečeg drugog, sliku na kojoj se vide najveći propusti u tumačenju tri velike svetske religije.

U romanu je izuzetno istaknut motiv drveta života. Juda Halevi ga pominje u jevrejskim spisima o Hazarima, to je drvo čiji koren teži ka donjem svetu,  stablo predstavlja ovozemaljski život i krošnja teži ka Bogu,

„što više rastemo u vis ka nebu, kroz vetrove i kišu ka Bogu, tim dublje moramo ponirati korenjem kroz blato i podzemne vode ka paklu.” [22]

 


[17] Isto, str.313-314.

[18] Inače, u sve tri knjige, posle polemike princeza Ateh nestaje, prema nekim umire, a prema nekim ostaje da živi, ali ne u ovom svetu nego u donjem.

[19] Isto, str. 208.

[20] Isto, str. 214-215.

[21] Isto, str. 103.

[22] Isto, str. 17.

 

Čitano prema biblijskom kodu, čoveku su data iskušenja kroz koja mora proći i nadvladati ih da bi bio dostojan visina; sam Gospod je posle stradanja prvo sišao u pakao, pa se onda ispeo na svoj nebeski presto.

U Otkrovenju jasno stoji da onaj koji povredi i ne posluša reč Gospodnju, biće mu oduzeto od Drveta života.

„I ako ko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od Drveta života  i od Grada svetoga, što je napisano u knjizi ovoj.”[23]

Prema hazarskom verovanju, san je penjanje ka Bogu, ali sam uspon nije nimalo lak, naprotiv, to je grčevita borba sa iskušenjima i samo jednom se može uspeti, ako se to ikad i desi, ka Gospodu, a svaki ostali put pre toga se treba vratiti u običnu ljudsku ravan, ali ni povratak nije bezazlen i jadnostavan, itekako i tada čekaju zamke. Ljudska sudbina, u svakom segmentu, prepuna je ovakvih zamki, pogrešnih koraka i pogrešnih reči, a svaki dan čovek mora živeti, koračati i govoriti. Najteže od svega jeste pronaći balans u samom sebi, između dobra i zla, jer čovek poseduje i jedno i drugo, s tim što zlo ima sopstvenu volju i želju da nadvlada, pa kad se ono u sopstvenoj duši pobedi, čovek čini manje pogrešnih koraka i govori manje pogrešnih reči. U romanu je umetnuta i jedna, kako se tvrdi grčka, priča o mišu, u kojoj miš koji je lako ušao kroz rupu u koš s pšenicom, kada se halapljivo najeo, nije više mogao izaći, jer da bi izašao trebalo je da odoli iskušenju i da se vrati mršav kakav je i ušao. U tekstu je ova priča data kao upozorenje lovcima na snove koji gladni u snu love razni plen i nazad ne mogu više zbog svoje alavosti i zauvek ostaju zarobljeni u snu, a san je kako smo videli samo jedno od prolaznih polja, tranzit između ovostranog i onostranog života. Sličnu sudbinu je imao i najbolji lovac na snove, Mokadasa al Safer, koji je načinio grešku pri povratku i ostao zauvek izgubljen.

„Sve je učinio sa takvim uspehom da mu se i najlepša materija koja postoji – materija sna počela pokoravati. Ali, ako nije načinio nijednu grešku penjući se ka Bogu, pa mu je stoga omogućeno da ga vidi na dnu čitanog sna, načinio je sigurno grešku na povratku, silazeći u ovaj svet sa visina u koje se vinuo. I tu je grešku platio. Pazite na povratak! – zaključila je princeza Ateh. Rđav silazak može da poništi uspon na planinu.”[24]

Sve ove tvrdnje stoje u jasnoj analogiji sa biblijskim tekstom koji uči o istrajnosti, trpeljivosti, krotkosti, skromnosti, celomudrenosti, zapisanim u Solomonovim mudrostima, Psalmima, Priči o Jovu, i naravno – alegorijskim pričama Hristovih propovedi.

I konačno, u  okviru sekte lovaca na snove, radile su dve struje – jedna ljudska koja je pokušavala da spase hazarsku istoriju, jer Hazari su nestali, ali tek onda je nastala grčevita borba za spasenje reči u čijim pismenima stoji sačuvana povest o njima kao upozorenje[25] svim narodima sveta, jer kada bi se ona izgubila sve bi bilo uzalud, i ona druga – demonska koja je pokušavala da to onemogući, jer demoni nemaju vlast nad ljudima, već samo nad njihovim delima. Konstantin Filozof je u romanu izrekao reči koje, prema Bibliji, obeležavaju čoveka od trenutka prvog ljudskog greha i jasno objašnjavaju kakav je cilj čoveka na zemlji.

 


[23] Otkrivenje (22,19)

[24] Pavić, str.105.

[25] U prilog tome da je ova povest o Hazarima zaista shvaćena kao priča o upozorenju, svedoči i jedan zapis Lance Olsen , The Writer’s Chronicle, 2000: „Pavić nam poručuje najpre na jedan, potom i na drugi način: ako ne danas, onda sutra, svi ćemo mi postati Hazari, jedan neostvaren, izgubljen narod, nerazumljiv svom potomstvu, unucima, praunucima i unucima praunuka.”

 

„Dedu sam imao velikog i vrlo slavnog, koji je stajao blizu cara, a pošto se dobrovoljno odrekao date mu slave, bi proteran i došavši u tuđinu, osiromaši i tamo me rodi. A ja, tražeći staru dedovskiu čast, nisam uspeo da je steknem; Adamov sam naime, unuk.”[26]

Ovde jasno vidimo parabolu sa pričom o padu demona, o Sataninoj pobuni i kazni koja je usledila, i o Adamovom padu, ali i pokajanju, pa čovek ipak ima mogućnost, ako zavredi svojim životom, da ode u Raj, a ne u Luciferov, doduše isto besmrtan, ali time još grozniji Pakao.

Petar Pjanović Hazarski rečnik uporno naziva demonskom knjigom.

„Na isti se način i trojedini Adam uvek budi u svoju smrt, bez obzira na dužinu sopstvenog vekovanja i činjenicu da može savršeno odigrati programiranu ulogu. On je mehaniči zbir triju demonskih volja, grešno čedo tri praroditeljske žudnje, preobražene u satanskoj laboratoriji, pa zato zajedno nikada ne mogu da vaskrsnu pravoga čoveka niti da obdelaju Božije delo. Otud je «Hazarski rečnik» u sva tri vremensko – tematska sloja dijabolična konstrukcija, seme zla što bi htelo da nikne protiv Božije volje.”[27]

Činjenica jeste da Pavić veoma plastično oslikava sve likove koji naseljavaju prvenstveno donji svet (sve tri vere), ali čitano u biblijskom ključu, šta drugo Biblija radi već poučava koga i čega se čovek na svetu treba najviše plašiti i kloniti. U večitoj borbi dobra i zla često se čini da đavo odnosi prevagu, ali ne treba zaboraviti da je Satana bio Arhangel Gospodnji pre pada, kao ni njegovu kaznu jer se nije pokajao, za razliku od Adama, čija je sklonost ka grehu osnovno obeležje čovečanstva. Međutim demon može stati samo u korak koji čovek prethodno napravi i davati mu podstreka, ali konačna odluka je samo ljudska. Ali ako je, u ovom delu, đavolu bio cilj da uništi Knjigu ili Reč, nije uspeo, i pored svih lovaca koji su lovili reči da bi ih uništili,  Teoktist Nikoljski je, ma koliko to delovalo demonski, imao dar, koji je samo od Gospoda mogao dobiti, da pamti reči, i njime spasio hazarsku priču i uspeo da ostavi traga u istoriji. Spasao je Reč, nastala je Knjiga.

„Svet građen od slova, država od priče, istorija od teksta, jesu one realnosti u kojima Pavićevi junaci nalaze svoje utočište, svoj prostor i kojem uvremenjuju svoju zapisanu večnost.”[28]

Taj prostor je Pavić uspeo da izgradi i sačuva za njegove stanovnike. Ako su Hazari prošli kroz inicijaciju Otkrovenja, dakle doživeli strašnu Apokalipsu i postali besmrtni u nekom novom svetu, koji hrišćani zovu Novi Jerusalim, onda su mnogo stradali na ovom svetu; „Jedan ruski vojskovođa H veka, knez Svajatoslav, ne silazeći s konja pojeo je hazarsko carstvo kao jabuku”[29],aluzija u kojoj jasno vidimo jahača Apokalipse,rastakali se i uvirali u neke nepoznate predele, iščezavali i iščezli, što nam Pavić i kazuje u ovoj knjizi, onda su odneli prevagu nad demonima, a to je opet biblijsko Otkrovenje, jedan od najupečatljivijih biblijskih podteksta u ovom romanu. I sam Pjanović kaže da „narativni fragmenti u stvari su autopoetičke Pavićeve igre kojima se iskušava duša samoga teksta, duša koja ima svoju anđeosku i satansku prirodu. Težnja ka harmoniji i estetizacija pojavnih i duhovnih činjenica, koliko god izgledalo da imitiraju delo Stvoritelja, u isto vreme mogu izgledati kao da dolaze s druge strane dobra, s one strane koja probija granice ljudske zadatosti i htenju da se sukobi sa harmonijom sfera stvorenih Božijom voljom, da porekne njegovu prevlast. To dvojstvo se oseća u prirodi Teoktista i Sevasta.”[30]

 


[26] Pavić, str. 180-181.

[27] Petar Pjanović, Pavić, „Filip Višnjić”,biblioteka Albatros, Beograd, 1998. godina, str. 166.

[28] Isto,  str. 182.

[29] Pavić, isto, str.21.

[30] Pjanović, isto, str. 169-170.

 

Velika grupacija demona u ovom delu jeste samo jedna od dodatnih činjenica koje ukazuju na to da su Hazari doživeli Otkrovenje, jer prema Bibliji strašni Sud će doći onda kada se Satana ponovo rodi. Demon je neizostavan u ljudskom životu, ali je i on Božje davanje, kao deo kazne koja je namenjena čoveku zbog pobune, da ga kuša i muči, ali i jača i čeliči, i čovek, ako hoće da bude bliže Gospodu, mora pustiti duboko korenje u pakao, biti drvo koje odoleva napadima i krošnja će mu rasti ka nebu, ka mestu gde je stvoren, gde je prvobitno bio.

„Prava reč je uvek kao jabuka sa zmijom oko stabla, s korenom u zemlji i krošnjom na nebu.”[31]

Na kraju života svakog čoveka vodi se bespoštedna, stravična borba za dušu između dobra i zla, anđela i demona; ako se ta jedna duša supstituiše celom nacijom, onda nastaje rat kakav se vodio oko hazarskih spisa.

Bog stvara Rečju, a Umetnik je paradigma samog Stvoritelja. Andrić kaže da je umetnik kao Bog jer i on stvara, ali da je i preteča Antihrista, jer se sa Bogom takmiči u stvaranju.

Povest o Hazarima, kao iščezlom narodu sa istorijske scene, jeste ostala, ali je morala da negde nađe sebi mesto da živi, te ju je Pavić lepo smestio u svet umetničkog dela, koji je naravno ostavio uvek otvorenim za naše iščitavanje i učitavanje, i tako pokazao da povest i dan-danas živi – kada god otvorimo korice knjige.

„Živi jezik što vaskrsava mrtvi narod jeste poetička objava Hazarskog rečnika i svedočanstvo o moći pripovedne umetnosti.”[32]

Milorad Pavić nam je pokazao kolika je snaga neprikosnovene vladarke – Reči, bilo da je ona Gospodnja ili ova naša obična ljudska, umetnička.

SUMMARY

In this essay it has been written about Hazarian people, about their disappearance and brilliant ways of writing and playing on historical and literature plane. It shall be discussed about biblical text in this novel and their influence on it. One of the themes is possibility that Hazarian people passed through Apocalypse and vanished.

 


[31] Pavić, isto, str.158.

[32] Pjanović, isto, str.206.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , ,

O glumcu i crkvi

Posted on 16 February 2013 by heroji

Aleksandra Mandarić

Odlomak iz rada posvećenog odnosu glumca, pozorišta i crkve.

Freska Ruganje Hristu u crkvi sv. Đorđa u  Starom Nagoričanu

Kao jedna od najznačajnijih predstava svirača i glumaca u freskoslikarstvu srednjeg veka u Srbiji, uzima se freska Ruganje Hristu u crkvi sv. Đorđa, u Starom Nagoričanu. Može se reći da je ona i davala pravac, kao najrelevantniji sačuvani dokaz u stavu a priori odbacivanja glumca od strane crkve i države. Danas to nije slučaj, ali o tome  ćemo detaljnije  u narednim poglavljima; ova je freska i dalje bitna da bi se razumeli višeslojni odnosi državnih i društvenih tokova srednjovekovne Srbije.

Kompozicija  Ruganje Hristu naslikana je na severnom zidu centralnog dela hrama. Prizor je opširno prikazan : „U sredini stoji Hristos ogrnut skarletnom kabanicom. Na glavi mu je trnov venac, u desnoj ruci drži trsku; dok mu se leva nalazi na grudima. Dva čoveka naročito se ističu svojom grubošću, obojica drže Spasitelja za ramena, levi kao da ga pljuje. Iza ovih glavnih mučitelja stoji sa svake strane grupa posmatrača. Ispred Hrista vidi se čudnovata scena: četiri golobrada mladića u svetlim odećama izvode neku ’čudnu’ igru. Dvojica imaju duge rukave koji im se u igri vijore u vazduhu. Dvojica su klekla, desni se podrugljivo klanja Hristu, levi, u uglu, lupa u neke kastanjete. Igrače prate muzikanti: jedan bubnjar i jedan svirač u frulu; obojica su na levom kraju slike. U zadnjem planu stoje dva herolda sa ogromnim trubama. Događaj se odigrava pred zidom koji ima jednostavne male prozore. Gornja ivica zida ukrašena je na desnom i na levom kraju sa jednim zupcem. Na tamnoplavom nebu iznad Hristove glave stoji natpis: O EMPEGMOS – Ruganje.[1]

 


[1] Svetozar Radojčić: Ruganje Hristu na fresci u Starom Nagoričanu iz knjige Uzori i dela starih srpskih umetnika, Srpska književna zadruga, Beograd, 1975, 165 str.

 

 

 Ruganje-Hristu

Freska Ruganje Hristu

            Natpis potvrđuje da slika predstvalja scenu koja je opisana u  svetom Jevanđelju po Mateju. Prema rečima jevanđelista, Pilat je posle suđenja predao Hrista vojnicima: „Tada vojnici sudijini uzeše Isusa u sudnicu i skupiše na nj svu četu vojnika. I svukavši ga obukoše mu skerletnu kabanicu. I opletavši venac od trnja metnuvše mu na glavu, i dadoše mu trsku u desnicu; i kleknuvši na kolena pred njim rugahu mu se govoreći: zdravo care Judejski. I pljunuvši na nj uzeše trsku i biše ga po glavi.” (Matej XXVII, 27-30).

Razlika između opisa jevanđelista i ove slike nije mala, u Svetom pismu Hristu se rugaju vojnici, a u nagoričkoj kompoziciji nema nijednog vojnika. Grubu scenu sa Hristom izvode plesači i muzikanti.

Budući da su crkvu oslikavali grčki umetnici Mihailo i Eutuhije, 1317/18. godine, neosporan je uticaj Vizantije. Predstava na ovoj fresci, sa svim neophodnim elementima, čini jedan kasnoantički mim koji se u Vizantiji zadržao i početkom XIV veka, dok postojanje ovakve vrste zabave u društvenom životu Srbije nije zabeleženo.

 

Položaj glumca u srednjovekovnoj Srbiji

Srednjovekovno pozorište

Sve što se izvodilo javno, što je bilo namenjeno gledanju, u srednjovekovnim tekstovima nazivalo se pozor, da bi se u savremenom jeziku izmenilo u prizor. Ovaj pojam je sveslovenoskog porekla, i njegovu osnovu čini glagol zreti, što znači gledati, posmatrati. Od istog korena izvedena je i imenica pozorište, tako što je dodat nastavak –ište, koji ukazuje na mesto na kome se nešto nalazi ili odigrava. U Svetosavskom nomokanonu piše da se na pozorište odlazilo radi gledanja – pozorište gledati, odnosno „…ili na bilo koje drugo pozorište doći gledanja radi”. [2]

U srednjovekovnim pisanim izvorima, pojmovi prizora i pozorišta nisu uvek striktno razgraničeni, pa to dovodi do toga da se često javljaju kao sinonimi. U Nomokanonu pozorište nije samo mesto, nego je i prizor, pa se vernicima zabranjuje „pozorište gledati”. [3]

U srednjem veku, značenje reči pozorište znatno je bilo šire i obuhvatnije nego što je to slučaj s njegovim značenjem danas, u savremenom jeziku. Pozorište je obuhvatalo sve od pozorišta do spektakla, činili su ga svi javni prizori raznovrsnog sadržaja: od organizovanih dočeka, državnih ceremonija, organizovanih gošćenja, glumačkih i takmičarskih igara, pa do javnog kažnjavanja i javnih pogubljenja. Ova pojmovna višeznačnost nije se odnosila samo na staroslovensku reč pozorište, nego je ova terminološka raznovrsnost proizašla iz grčkog i latinskog jezika srednjovekovne Evrope. Uopšte, pojam pozorište nije označavao posebnu građevinu odnosno mesto koje je bilo izdvojeno u odnosu na druga, nego je predstavljao bilo koje mesto na kojem su se prizori održavali. Stoga, pojam pozorište u srednjovekovnoj Evropi označava „mesto za gledanje”, javnog obeležja, bilo da je ono zatvorenog ili otvorenog tipa.

Prizorom su se u srednjovekovnoj Srbiji nazivali događaji tokom crkvenih praznika i svetkovina, dok je pozorište – u najširem mogućem značenju– bilo mesto na kojem su se ti prizori dešavali, na kojem se svet okupljao i iste te prizore posmatrao.


[2] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.151b; l.223a.

[3] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.151b, trulsko 51.pravilo

 

Mesto na kojem su se prizori odigravali moglo je biti različito, na otvorenom ili u zatvorenom prostoru,  kao što su trg, ulica, crkva, crkvena porta, plemićka dvorana i sl.

U srednjovekovnim izvorima, pozorište je nerazdvojivi deo raznih „svetkovina, narodnih i drugih sabiranja”[4] ili „crkvenih sabiranja”,[5] prilikom „pomena svetim mučenicima”,[6] tokom svadbenog veselja,[7] odnosno povodom „svadbe ili bilo kojeg drugog praznika”.[8]  Događanja koja se prilikom svetkovina dešavaju nazivaju se narodni prizori, narodno pozorište ili samo pozorište. Prema Svetosavskom nomokanonu, pozorišta se sabiraju u praznično vreme, i on sam zabranjuje takva okupljanja u vreme hrišćanskih praznika: „Pozorišta da se ne sabiraju u sve nedeljene dane i na praznike.”[9]

Sa stanovništva učene crkvene elite, prizor i pozorište potpadali su pod profanu oblast; samim tim, označavali su sve ono što je suprotno svetom. U skladu s takvim stavom, ona se protivila da se u vreme hrišćanskih praznika i nedelje organizuju svetovni oblici praznovanja, koje uopšteno naziva pozorište, konjske trke ili razna druga igrišta. S druge strane, povodom privatnih ili javnih praznika koji nisu bili u neposrednoj vezi sa hrišćanskim praznicima, kao što su rođenje, svadba ili doček visokog i uticajnog gosta ili vladara, crkveno zakonodavstvo nije se strogo protivilo organizovanju prazničnih prizora, to jest svetkovina. Ukoliko bi, međutim, takvi praznici padali u nedelju ili na neki veliki hrišćanski praznik, u Svetosavskom nomokanonu se preporučivalo pomeranje svetkovine, to jest „pomeranje pozorišta u neki drugi dan”, makar to bio i „carski praznik”, rođenje samog vladara i najbližih članova njegove porodice.[10]

Veliki broj prizora se isto tako dovodi u vezu sa igrom, dok su se opet različite igre održavale na pozorištu.

 


[4] Sintagmat, 393.

[5] V.Jagić, Konstantin filozof i njegov život Stefana Lazarevića, 323.

[6] Sintagmat,322.

[7] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.95b.

[8] Sintagmat, 320.

[9] Zakonopravilo ili Nomokanon, l22b-123a, kartaginsko 61. pravilo.

[10] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.244a

 

Tako u jednom poglavlju Nomokanona imamo da se na pozorište odlazilo radi posmatranja igara,[11] a čitavo poglavlje Sintagmata Matije Vlastara nosi naslov O prizorima i različitim glumačkim igrama.[12] Oba gorenavedena poglavlja odnose se na različite vrste igara na pozorištu, obuhvatajući ne samo glumačka izvođenja profesionalaca i amatera, nego i razne druge igre, bilo da su to igre na sreću ili igre takmičarskog karaktera, kao što su konjske i pešačke trke, dvoboji ili borbe životinja.

Prizori i pozorište, kao igra i igrište, pripadali su samo zabavnom i svetovnom, a samim tim bili su suprotni onome što je značio hrišćanski način života. Parohijskom popu, kako sveštenom licu i predstavniku Crkve, nije priličilo da odlazi na igrište, odnosno pozorište, u suprotnom je gubio zvanje sveštenika.[13] Kao svetovni oblici zabave, pozorište i igrište uživali su veliku popularnost među običnim narodom srednjovekovne Srbije, što je možda najbolje prikazao Teodosije u Žitiju Sv. Petra Koriškog. Svetitelj od ranog detinjstva nije imao ista interesovanja kao injegovi vršnjaci, mladi seljani iz sela Unjemira u Hvostanu. Kad god bi njegovi drugovi hteli da ga povedu na igrište, on bi se opirao izbegavajući društvo: „Često, kako to svetovni ljudi vole, vršnjaci njegovi na igrališta i pozorišta ishođeni pokušavahu da i njega silom sa sobom povedu, ali bi se on od svih istrgnuo govoreći da u tim stvarima sa njima neće  drugovati.”[14]

Monah Teodosije nam u svojoj Pohvali sv. Simeonu i sv. Savi  koju je pisao oko 1300. godine, daje opis uličnog pozorišta, dok mi pretpostavljamo da je u srednjovekovnoj Srbiji samo takav oblik pozorišta i postojao. Ovo pozorište bilo je postavljeno na javnom mestu, na ulici, pod vedrim nebom. Njega čine glumac, odnosno skomrah, i oko njega okupljena publika. Komunikacija između glumca i publike bila je uzajamna i intenzivna. On je prisutnu publiku zasmejavao, dok je ona, bez obzira na vremenske nepogode, istrajavala do samog kraja predstave.

Pošto nema preciznih podataka i sačuvanih zapisa, pretpostavlja se da je pozorište bilo od drveta, nenatkriveno i okruženo publikom, te da se u njega ulazilo i penjanjem. Sve ovo nas navodi na zaključak da se srpsko srednjovekovno ulično pozorište nije mnogo razlikovalo od onoga u drugim krajevima Evrope.

 


[11] Grana X, glava 27, posvećena kliricima, Zakonopravilo ili Nomokanon, l.34a.

[12] Sintagmat, 320.

[13] V.Jagić, Sitna građa za crkveno pravo, 151.

[14] S.Novaković, Život srpskog isposnika Petra Koriškog, 322; Teodosije, Žitija, 267.

 

Pojmovi pozor i  pozorište, pored toga što su označavali javne prizore zabavnog karaktera, u srednjovekovnoj Srbiji predstavljali su i javna sramoćenja, mučenja, pogubljenja i mesto gde su ona izvršavana. S tim pojmovna raznovrsnost srednjovekovnog pozorišta dobija svoje puno značenje.

U Sintagmantu Matije Vlastara postoji deo u kojem je pozorište, između ostalog, označeno kao mesto gde se „čovek sladio ljudskom krvlju jednoplemenika”.[15] Uopšte uzev, ono što se mislio o pozorištu kao o mestu pogubljenja, proizlazi iz široko shvaćenog pojma i deo je svehrišćanske srednjovekovne tradicije.

Potvrdu o višeznačnosti pojma pozorište srećemo i kod Teodosija za kojeg je pozorište samo ulični teatar u Pohvali sv. Savi i sv. Simeonu, dok u Žitiju sv. Save ono predstavlja mesto pogubljenja. Pozorište je u Žitiju sv. Save opisano kao drvena konstrukcija, postavljena na vrh kule Prosek, odakle je gospodar grada, Srez, bacao svoje neistomišljenike niz liticu u reku Vardar: „Na tom, dakle kamenu, pomostiv ga drvetom, načini svoje pozorište. Kada bi, bednik, hteo da se veseli, on bi tu sedeo, pijančeći na mrskom, sramotnom sudištu, igrajući i veseleći se. A veselje njegovo bejaše smrt čovečija, i za malu krivicu osuđivaše krivca na smrt, i zapovedaše da se baci sa onog strašnog visokog kamena od onog pozorišta. Kad koga tako bacahu, on, veseo, uzvikivaše: ’Pazi da ne iskvasiš kožuha’, jer bačeni nemađaše gde pasti do u samu reku.”[16]

Iz Teodosijevog opisa Srezovog pozorišta otkrivamo da pozorište – i kada je  bilo mesto pogubljenja– nije gubilo svoju primarnu funkciju i osnovno obeležje da bude mesto za igre, smeh i veselje.

 


[15] Sintagmat 321.

[16] Život Svetog Save, 106; Teodosije: Život Sv. Save, 163

 

Glumac

Poreklo i značenje reči glumac

 

U srednjovekovnoj srpskoj državi koristili su se različiti nazivi za ljude koji su bili zabavljači. U izvorima nalazimo mnoga scensko-umetnička zanimanja: glumac, špilman, skomrah, licepohodnik, licemer, igrač, plesač, svirač, gudač. Ova terminološka raznovrsnost navodi nas na pretpostavku da je srednjovekovni zabavljač imao širok repertoar, s tim što valja imati u vidu različite specijalizovane profesije zabavljača, kao i to što srednjovekovna terminologija ne odgovara u potpunosti značenjima ovih termina danas.

Centralno mesto u zabavnom životu srednjovekovne Srbije zauzimao je glumac. Reč glumac vuče poreklo iz praslovenske i staroslovenske reči gluma,čije prvobitno značenje jeste šala, igra, blebetanje, ruganje, lakrdija.

To da reč glumac nastaje iz reči gluma, srećemo i kod evropskih naroda u terminologiji korišćenoj za zabavljača, žonglera ili špilmana, gde ti nazivi u germanskom i romanskom jeziku takođe proizlaze iz reči šala i igra. Ovu sličnost, ako ne istoznačnost, otkrivamo u srpskoslovenskom prevodu Nomokanona Sv. Save, u kojem srećemo glumca i špilmana kao sinonime. Kada i kako je pojam špilman postao deo srednjovekovnog srpskog jezika, nije u potpunosti utvrđeno. Pretpostavlja se da je reč o dužem razdoblju, tokom kojeg je nemački pojam našao svoje jednako mesto u domaćoj terminologiji, što se prema Vatroslavu Jagiću[17] moglo dogoditi u periodu od X do XIII veka. Iz toga izvodimo zaključak da su zabavljači iz nemačkih zemalja već duže vreme bili poznati na teritorijama južnoslovenskih prostora. S druge strane, ima mišljenja da razlog za postojanje reči špilman treba tražiti u susretu nemačkog cara Fridrha Barbarose i srpskog vladara Stefana Nemanje u Nišu 1189. godine, kada je Fridirh Barbarosa, zajedno sa svojom vojskom, prolazio  Srbijom u pohodu Trećeg krstaškog rata.

 


[17] Vatroslav Jagić (Varaždin, 6. jul 1838 – Beč, 5. avgust 1923) bio je hrvatski filolog i slavista. Jedan je od najvećih filologa u istoriji slavistike i jedan od najradnijih. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888.

 

Nasuprot svestranoj upotrebi reči špilman u Svetosavskom nomokanonu, retko se nalazi ili je uopšte nema u kasnijim pisanim spomenicima, bilo onim prevedenim, bilo originalnim sastavima nastalim u književnim krugovima srpskog srednjovekovnog društva.

U srpskoslovenskom prevodu Nomokanona, pored pojmova glumac i špilman, korišćen je i termin skomrah. Ova reč vodi poreklo iz srednjovekovne Rusije, gde se putujući muzičar, lakrdijaš i mađioničar naziva skomrah. Njegovo umeće naziva se skomraško delo ili špilmanska mudrost  i dovodi se u vezu s veštinom smehotvorstva.

U Sintagmatu Matije Vlastara nalazi se niz drugih slovenskih naziva kojima su se označavali srednjovekovni glumac i njegovo zanimanje. Ti su nazivi izvedeni iz posebnih aktivnosti i veština kojima je trebalo da vladaju srednjovekovni glumci. U Sintagmatu se srećemo s podražateljom i licepohodnikom. Kako skomrah nije samo javno pred publikom podržavao – glumio, već i različita lica ili skomraška lica pothodio – menjao, njegova veština nazivala se i podhoždenije lica ili licepodhoždenije. U tom slučaju, njemu je odgovarao i naziv licepodhodnik. Izraz podhoditi lica, značio je „lica stavljati na se”, to jest predstvaljaoo je nošenje maski i prerušavanje. Tada  licepothodnik ne predstavalja sebe, već „lice” kome se „podvrgava”, to jest ono u koje se prerušava, maskira, podržava ili predstavlja. U Sintagmatu imamo objašnjenje da je licepohodnik osoba koja „licemeri sebe”, te se „u jednom trenutku predstvalja kao rob, u drugom kao gospodar, vojnik, ili načelnik”. Tako nam se otkriva još jedan sveslovenski pojam kojim se obeležava glumčeva veština: licemer, licemerstvo, licemeriti.  

Glumac je u srednjovekovnom društvu izazivao podeljeno mišljenje sredine. Pojmovi vezani za glumca i pozorište mogli su u svakodnevnoj komunikaciji biti svrstani u istu ravan s pojmovima prevrtljivosti i pritvorenosti. Prema Svetom pismu, veština podržavanja i pretvaranja, osnovna je odlika glumca–licemera. UBesedi na gori,Hristos je vernicima poručio: „…A kada postite, ne budite sumorni kao licemeri; jer oni natmure lica svoja da se pokažu ljudima kako poste”.

Analizrajući staroslovenski i starosrpski jezik, dolazimo do zaključaka koje su ljudi mogli imati o glumcu i njegovom zanimanju u srednjovekovnim srpskim zemljama.

Glumac je bio šaljivac, brbljivac i podrugljivac, služio se u svojim nastupima pokretom, igrao je i plesao, ali isto tako vladao je i veštinom transformacije, podražavanja, prerušavanja i maskiranja. Međutim, kako se glumac pred publikom predstvaljao za ono što nije, označen je kao licemer, što ga je dovodilo u negativan moralni društveni kontekst.

 

Crkva VS Gluma, šala, smeh

 

U srpskoj srednjovekovnoj crkvenoj literaturi odnos prema glumi i smehu bio je drugačiji. Pojmovi veselja i radosti označavali su uzvišena osećanja kojima su se proslavljali Bog ili praznici posvećeni Njemu, Njegovom sinu Isusu Hristu i svetiteljima, dok su se pojmovi gluma i smeh smatrali suprotnim i neprimernim pomenutim osećanjima. U Epitimijinom nomokanonu koji predstavlja upustvo duhovniku, nalazi se upitnik koji sadrži popis najvažnijih grehova. Upitnik se završava uopštenom poukom da se treba čuvati svakog greha, upozoravajući da se u svakodnevnom i običnom životu treba najviše čuvati od „pogumljenija”, jer ono podstiče na smeh, a smeh ne priliči pobožnom životu hrišćana. Poučeni ovim pravilom, obrazovani crkveni ljudi odnosili su se prema „smehotvorstvu” s velikom osudom i prekorom. Prema Nomokanonu Svetog Save, „glumiti” znači „sablažnjavati ljude”, te se smatralo da glumačka izvođenja nisu prikladna da se dešavaju u periodima svetih crkvenih praznika. Kao u Nomokanonu, iste stavove zastupa i monah Teodosije koji se i danas smatra jednim od najznačajnijih srpskih pisaca srednjeg veka, a u svojim delima se odnosi s puno prezira prema skomrahu i njegovoj publici. U svojoj Pohvali sv. Simeonu i sv. Savi on poručuje da se od skomraha ne očekuje da išta „mudro” i „duhovno” zbori i čini, jer on „mahnita isprazno”, „besovskim” pesmama i „nečistim” rečima „povređuje” duše okupljenih, „a ne veseli”. S druge strane, Teodosije ipak priznaje da je skomrahova veština „smehotvorstva” bila široko prihvaćena, pošto je odnos običnog sveta prema rečima skomraha ovakav: „iz bezumlja ih uzimaju za dobro”.[18]

 


[18] „Ovu mudru i duhovnu trpezu ne sastavljam vam usred konjskih trka, gde je neprikladno šta dobro čuti, niti na ulicama, gde skomrasi mahnitaju isprazno, uvredljivim pesmama povređujući duše okupljenih, jer prljavim i nečisitim rečima um njihov skrnaveći i smehom nedoličnim pogubljuje, a ne da veseli. Nego i onima koji su često nerazumno okupljeni, prženi suncem i zasipani vetrom i prašinom, i koji do kraja odolevaju mrskom tom pozorištu, iz bezumlja ih uzimaju za dobor”. – T. Jovanović: Pohvala, 711; Stara srpska književnost. Hrestomatija, 33.

 

Crkva je sve izvođače, glumce, špilmane, plesače ili svirače smatrala za pripadnike iste društvene grupe. Sva ta različita zabavljačka zanimanja bila su obuhvaćena jednim zajedničkim pojmom glumac. Svi zabavljači, bilo skomrasi, svirači na svirali i trubi, ili svirači na guslama imali su za cilj da zabave prisutan narod, što ga je približavalo mimu, to jest onoj pozorišnoj tradiciji koja se znatno razlikovala od klasičnog grčkog pozorišta. Pojam glumac nije podrazumevao samo osobu koja je negovala izvođački program zasnovan na pokretu, igri, rečima, šali i poruzi, nego je predstavljao zabavljača u najširem značenju te reči. Tokom čitavog srednjeg veka srpsko društvo nazivalo je i muzičare, kao što su gudač ili svirač, opštim imenom glumac.

Društveni život srednjevekovnog glumca

 

Crkva je glumca napadala i odbacivala, ali je on i pored toga sam nalazio svoju publiku. Ne samo kod neprosvećenog sveta, nego i u palatama feudalaca i među zidinama i samih manastira.

Pravoslavna srednjovekovna srpska crkva je život glumca na pozornici smatrala potpuno suprotnim životu idealnog hrišćanina. Od „špilmana, glumca i plesca” očekivalo se pokajanje i napuštanje dotadašnjeg zanimanja. Zabranjivalo se ne samo bavljenje glumačkim zanatom, već i posmatranje njihovih izvođenja, pod pretnjama odstranjivanja od crkve ili gubitkom svešteničkog čina kod klirika. Odnos srednjovekovne crkve prema glumcu jasno je iskazan u trulskom 50. i 51. pravilu, gde se bavljenje glumom i posmatranje „pozorišta” poistovećivalo s kockom. Stavovi crkvene elite prema glumcu proizlazili su iz njegove osnovne aktivnosti koja se dovodila u vezu sa smehom, šalom i porugom. Za crkvene vlasti, smeh je umesto plača, principa kajanja, bio jedan od oblika „telesnog” principa, zabave i prestupa. A postojao je tu i strah da se glumčev smeh može okrenuti protiv same Crkve, njenih obreda i svetih tajni. U Punoj i Skraćenoj sintagmi Matije Vlastara, osuđen je svaki „svetovnjak, a naročito glumac i bludnik” na episkopov  zatvor ili knežev zatvor, uz telesnu kaznu, ukoliko bi se obukao u monašku odeću i podržavao ili rugao bilo kojem crkvenom ustrojstvu.[19]

Putujući glumac

 

Bavljenje zabavljačkim poslom ni u srednjovekovnoj Srbiji nije podrazumevalo vezanost za određeni objekat da bi glumac izvodio svoju veštinu. On je svoju publiku nalazio po seoskim i gradskim trgovima, odlazio je i na „narodna sabranja”, posećivao je vlastelinske dvorove ili je pratio razne vojske po ratištima. Putujućeg glumca ili svirača karakterisala je bedna odeća, muzički instrument koji je nosio stalno sa sobom i s kojim je zarađivao tek toliko da bi preživeo.

Težak položaj putujućeg glumca najbolje opisuje to što u srednjovekovnoj slovenskoj literaturi ne može da se napravi striktna razlika između pripadnika ove profesije i razbojnika. U rukopisu koji datira iz XIII veka, koji je pisan bugarskom redakcijom, nalazimo opisan susret svetog Makarija i jednog bivšeg razbojnika. Ispovedajući se svecu, ispričao je svoj životni put, napominjući da je ne tako davno napustio razbojnički način života i postao svirač: „On, pak, sebe grešnikom i bludnikom nazivaše, jer je od pre malo vremena prešao iz razbojničkog života ka veštini sviranja.

Društveni položaj ljudi koji su se odlučivali da ponesu titulu narodnog zabavljača nije bio visok. Glumac i sin glumca, poput oslobođenika i bivšeg sluge, nisu sebi mogli uzeti za ženu ćerku nekog dostojanstvenika.[20] Postojalo je opšte mišljenje o glumcima da su niskog morala. A isto uverenje je vladalo i ako bi se žena odlučila baviti ovim poslom. Smatralo se da su zabavljačka zanimanja nespojiva sa ženskom prirodom, a osoba koja bi se oženila plesačicom, prema crkevnom zakonodavstvu, nije mogla da se zaredi u sveštenički čin.[21]

 


[19] Sintagmat, 417.

[20] Sintagmat, 145.

[21] Postojalo je uverenje da se plesačica prema prirodi svoga zanimanja ne može pohvaliti devojačkom čednosti kao udovica, razvedena žena ili robinja… Zakonopravilo ili Nomokanon,l.48b.

 

Napuštanje svakodnevnog i ustaljenog načina života od strane pojedinca moglo je da dovede do nesuglasica i velikih razmirica u okviru porodice kojoj je ovo zanimanje bilo strano i nije bilo nasledno. Zakon je u tom slučaju bio na strani oca, glave porodice. Sintagmat Matije Vlastara dozvoljava roditeljima da razbaštine svoga sina ukoliko se oda glumačkom zadatku protiv njihove volje.[22] Ovakva vrsta neposlušnosti stavljana je u isti red s nasiljem nad roditeljima, čak i s pokušajem da se ugrozi sam život. S druge strane, pretilo se izbacivanjem iz društva svakom nesavesnom roditelju ukoliko bi nebrigom svoju decu prepustili igri, plesu, krađi i nepravičnom ponašanju.[23]

O prisustvu glumaca ili zabavljača u gradskim i seoskim naseljima kasnog srednjeg veka saznajemo uglavnom ukoliko su bili uvučeni u neki spor. Glumci su u ovim izveštajima uglavnom predstvljali optužene strane ili su bili u društvu ljudi koji su pripadali nižim društevnim grupama. To nije bio slučaj i sa sviračem Milatom (Milath sviraz), koji je bio dubrovački građanin u Prištini, pošto postoji zapis da je prilikom jednog spora 1440. godine bio izabran za sudiju, kao član tročlane sudske komisije.[24]

Glumac na selu

 

Narodni zabavljači nisu uvek svoju profesiju vezivali za put i promenu mesta izvođenja i boravka, postojali su i seoski glumci i zabavljači koji su pripadali zavisnim kategorijama stanovništva. Po onome što se može naći zapisano, vlastela nije cenila njihovu glumačku veštinu. Tako se u povelji cara Stefana Dušana i kralja Uroša iz 1353. godine, koji daruju serskom mitropolitu Jakovu i manastiru Svetih Arhanđela crkvu Sv. Nikole na Pčinji pod Kožljem, među zavisnim ljudima ove crkve pominje i svirač Prede.[25]

Postojala su i sela koja su nosila naziv Glumci, što nas navodi na zaključak da je u tim selima bila nastanjena određena grupa stanovništva koja se bavila glumačkim zanatom.

 


[22] Sintagmat, 346.

[23] Epitimijin Nomokanon,l.202b-203a.

[24] Dubrovačko Malo veće o Srbiji. Od kraja XIV veka u Malom veću su se obrazovale posebne tročlane sudske komisije za svaki spor posebno. Na njihovom čelu je bio konzul koji je rukovodio suđenjem, a uz njega su se birala još dvojica sudija.

[25] J. Šafarik, Stara srpska pisma. Iz ruskog manastira sv. Pantelejmona na Svetoj Gori.

 

Glumac na kraljevskom ili vlastelinskom dvoru

 

Posebnu grupu činili su oni glumci koji su živeli na vlastelinskim dvorovima. Njihov ugled je bio znatno veći od ugleda običnog narodnog zabavljača. U Sintagmatu Matije Vlastara izloženi su stavovi koji su preuzeti iz vizantijske redakcije, u kojoj Jovan Zonara, u svom komentaru kartaginskog sabora, razlikuje dve osnovne grupe glumaca: časni – koji svoj program izvode pred „licem carevim” i prezreni – koji svoju publiku nalaze na vašarima i drugim narodnim okupljanjima, gde uz buku i grohotan smeh privlače publiku. Sintagma „pred licem carevim”, u Srbiji srednjeg veka, gde je carstvo kratko trajalo, odnosila se na vladare, nezavisno od titule koju je vladar nosio.

Podela među glumcima u krugovima srpske učene elite zavisila je i od toga koji program su narodni zabavljači izvodili i koje su veštine posedovali. U Pohvali sv. Savi i sv. Simeonu Teodosije razlikuje dve vrste glumačkog umeća. On osuđuje skomrahe i njihovo ulično pozorište koje se izvodi pred običnim svetom, dok s druge strane, veliča praznične svetkovine koje se održavaju u crkvi, tokom kojih čitanje žitija svetitelja prati melodija koja potiče sa žičanog muzičkog instrumenta. Iz ovoga vidimo da crkva nije izjednačavala veštinu sviranja i muziciranja s veštinom glumca-podražatelja. Po Grigoriju Hilandarcu, melodija dostojna praznika, poticala je od veštog pojedinca koga on ne naziva glumcem ili skomrahom, nego umetnikom.

Sličnu podelu srećemo i u jednom zborniku epitimija koje se tiču uređenja monaškog života. Zabavljačke veštine po prirodi ovog zbornika bile su odbačene, ali se i ovde među njima prave razlike na manje ili na više mrske monaškom načinu života. Ukoliko bi monah učestvovao u plesu ili igri na pozorištu, njegova epitimija bi bila neuporedivo duža, nego da je lično svirao na muzičkom instrumentu ili odlazio među običan narod radi slušanja njihovih izvođenja.

U srednjovekovnoj Srbiji, melodija muzičkih instrumenata smatrala se i jednim vidom terapije koja je lečila depresiju. U Hilandarskom medicinskom zborniku koji nastaje krajem XV ili početkom XVI veka, preporučuje se  više načina lečenja tzv. efemerne ognjice koja nastaje zbog velike tuge. Savletovalo se obolelom da se okupa u mlakoj vodi, namaže ružinim i bademovim uljem i da se presvuče u novo odelo; da jede hladna jela, da umereno pije vina i da se posle jela odmara u hladovini. Jedan od obaveznih vidova ove terapije bio je i dovođenje zabavljača: „da udaraju kod njega u lautu i glumci da sviraju”.[26]

Srpska vlastela i plemićki dvorovi imali su svoje zabavljače o čemu saznajemo iz većeg broja sačuvanih izvora.

Nazivani sviralnicima, praskavnicima, glumci su uveličavali svojom svirkom i zabavom veselje upriličeno povodom krunisanja Stefana Prvovenčanog, kada je vlastela slušala svirku bubnjeva i gusala. Takođe, i sam kralj je imao skolnost ka zabavi, to jest ka gozbi i muzici. O negovanju muzike na kraljevom dvoru govori nam i Teodosije u Žitiju sv. Save: „jer kad seđaše u čelu trpeze, veseljaše blagorodnike bubnjevima i guslama kao što je običaj samodršca.”[27]

Najbrojnije vesti o dvorskim glumcima i sviračima potiču iz XIV i XV veka. Ti nam podaci najviše kazuju o uzajamnoj razmeni zabavljača i njihovih družina na plemićkim dvorovima. U slojevitoj komunikaciji plemićkog sveta, razmena muzičara i glumaca bila je značajna za jačanje prijateljstva i održavanje dobrosusedskih odnosa. Tako, u vreme kralja Milutina, kada je sklapan ugovor o prijateljstvu s Vizantijom, moglo se susresti više glumačkih družina koje su išle od jednog do drugog vlastelinskog dvora.

Na dan krunisanja cara Dušana, 1346. godine, sačuvano je da je svirao Dragan iz Prizrena, svirao je Carsko kolo uz pratnju lauta i bubnjeva. Postoje zapisi u kojima stoji da je Dragan iz Prizrena gradski muzičar dubrovačke opštine od 1335. godine. U XV veku, na bosanskim, hercegovačkim, humskim i zetskim dvorovima vladara velikaša, vojvode Sandalja Hranića, kralja Tvrtka I i Balše Balšića, bilo je pevača, glumaca, mađioničara, lakrdijaša i svirača u svirale, laute, trube, gajde, doboše i druge instrumenete. Njihovi glumci i muzičari su se mogli čuti u Dubrovniku, a dubrovački su dolazili kod njih da bi prestavili svoje veštine.  Dobrosusedski i diplomatski odnosi sa Dubrovnikom ogledali su se i u tome što su srpski vladari za praznik svetog Vlaha (zaštitnika Dubrovnika) slali svoje zabavljačke družine, a dubrovački glumci gostuju u Srbiji (1412,1413. i 1426).

 


[26] Hilandarski medicinski kodeks, 506.

[27] Život Svetoga Save, 121-122; Teodosije, Život Sv. Save, 176.

 

Program su činile razne muzičke, pantomimske i lakrdijaške veštine i egzibicije. Početkom XVI veka, poturčeni velikaš Ali-beg Pavlović, koji je bio srpskog porekla, poslao je u Dubrovnik svoju pozorišnu družinu kojom je upravljao Srbin Radoje Vukosalić. Radoje Vukosalić bio je prvi poznat srpski glumac i upravnik putujuće pozorišne družine.

Materjalni položaj glumaca koji su bili u službi vlastele znatno se razlikovao od zabavljača koji su stalno bili u pokretu, obilazeći gradske i seoske trgove i ulice ili vojne logore da bi zaradili za hranu i ovenčali se s malo slave. Za razliku od narodnih zabavljača, dvorski glumci su bili pravi službenici koji su primali plate i bili dodatno nagrađivani od poslodavaca kod kojih su gostovali.

Glumci i zabavljači su u određenim situacijama bili i „ambasadori dobre volje”, kada je dolazilo do promene odnosa među susednim državama usled određenih političkih događaja. Postojalo je tada kao i sada mišljenje, da će se poslovi lakše obaviti u vreme proslava i prazničnog raspoloženja, čiji su glumci bili neizbežan deo. Smeh i radost su sastavni deo života i oduvek su bili osnovno sredstvo za dobru komunikaciju među ljudima, bez obzira na osporavanja, u ovom slučaju i od strane Crkve, a glumac sa svim svojim „licima” bio je jedan od nosilaca takvog načina života.

 

Comments (2)

Tags:

Gorka lanterna

Posted on 10 February 2013 by heroji

Miralem Gazić

Roman toka svijesti, priča o Miškinu Aleksejvu, studentu koji ima sve, ali to sve je ništa bez sjećanja i oživljavanja prošlosti. Evocira mlade dane i svoje doba nesvjesnosti i najveće sreće. Danju živi intenzivan društveni život, a noću sluša klasiku, bluz, džez, rok, voli filmove nijeme, jer u njima posmatra sebe u društvenoj zajednici. U romanu ne postoji vrijeme, godine ni sati, za njega su to najveće uvrede koje društvo nameće pojedincu. Svjetlost je proglasio za personu non grata. Piše tužbu vlastitom sebi i molbu svojoj sjeni…

Gorka lanterna

Šta je ovo? Aaaj! Zar je već svanulo? Ovo sunce zaista ima bodlje. Ustani Miško. Zvala je majka Rufina. Ona se uvjek budila prije mene. Odo na pijacu da kupim povrće i teletinu za ručak, doručak ti je na šporetu, ono što najviše voliš. Ja sam volio prženice sa mliječnim namazom i malo ovčijeg sira. Znala je često reći, sinčić, dvije stvari su ti najvažnije, doručak i dobar san. U ovo drugo sam bio siguran, a ovo prvo mi se nije nikada mililo. Sada mi je žao što sam ga propuštao i majku ostavljao nezadovoljnom. Nije mi bilo potrebno da jedem, dovoljno je da osjetim miris njene hrane i toplu ruku na svome čelu i prizovem onu djetinju sigurnost kao kada sam bio dojenče. Moram izaći vani, neko mi je poslao poruku na ovo čudo od tehnologije. Zašto ljudi imaju potrebu da šalju te smajlije, možda zato što ne znaju dovoljno riječi da pokažu svoje misli i osjećaje. Zaista ih mrzim. Bole me, nerviraju i tupe. Spakovao sam ruksak sa knjigama i flašom od sinoć popijenog crnog vina. Imam običaj da čuvam flaše i da u njih stavljam pjesme koje sam napisao. I na svakoj piše crvenim markerom Otrovni Miškin. Kada neko poželi da pročita, ja mu poklonim bocu sa pjesmama. Ispred studentske službe stajala je gomila unezvjerene mase ljudi. Izgleda kao da je cijeli grad došao u vrijeme kad i ja. To sam nastojao izbjeći. Prišla mi je kolegica Taša i ponosno naglasila pozdrav. Gledao sam je u oči i čvrsto rukovao. To je bila jedna od onih djevojaka koje svoje atribute ističu i psihoanaliziraju žrtvine gestikulacije. Uvijek sam bio s njom direktan i hladan kao Aljaska. Smatrala je to prednošću nad drugim. Ajmo na piće, rekao sam, ovo će potrajati, šteta bi bila da dobiješ proširene vene na nogama. Zaista, imala je tijelo gazele. A tek kako je mirisala. Kompoziciju parfema činili su breskva, marelica i bademi. Dajte mi dupli Džeki, kiselu i, ako možete, žaluzine da malo spustite. I meni ćete takođe kiselu i nes karamelu, dodala je. Sunce je direktno kupalo moje oči. Škiljio sam. Ti nisi ljubitelj sunca, ako mogu da primjetim? Nisam ništa odgovorio, samo sam pokazao na sat. Gledala me je izbuljenim očima, a u zraku kao da je ostalo lebdjeti pitanje „objasni mi”. Draga Taša, ima tu svega, počev od iskonske borbe dobra i zla, pa igre svjetla i sjenki, pa do najjednostavnijeg objašnjenja. Sunce je zvjezda u enciklopediji, a nama sisarima je Sunce sat. Vidiš na šta moje kazaljke liče.Vidno impresionirana mojom sintezom religije, arhitekture i metafizike, odvrati: s tobom nije nikad dosadno. E vjeruj mi, meni jeste sa samim sobom. Oboje smo prasnuli u smijeh. Odmah sam nastavio u istom smjeru, jer to je bila visprena djevojka, mada na pravi pogled to nisi mogao da primjetiš. Zgodna, oskudno odjevena, mondenskog načina života, jednom riječju, Šeron Stoun u najboljem izdanju. Jesi li primjetila, u vrijeme kiše i drugih padavina uvijek je manje ljudi na ulici, manje je ptica, pasa? To je razumljivo, ljudi će pokisnuti biće mokri i to je razlog, zar ne? Djelimično prihvatljivo i sam sam si nekada to navodio za razlog. Mišljenja sam da je bit potpuna drugačija. Čak sam i imenovao taj način razmišljanja retroperspektivno ili pothranjeno razmišljnje. Ljudi su gušteri, zmije, mašine, treba im pogonsko gorivo da bi radili, imali maštu, funkcionisali, bili automati. A šta je tvoje pogonsko gorivo – upitala je sa žarkom radoznalošću. Ljubav – rekao sam kratko sa boli u glasu. Kad svjetlosti nema, sve se uspori, energija cijele planete konačno zažmiri. Ali onda automati izvode ljubimce svoje i osluškuju puls asfalta. Hoću ti reći, ne vidim više ljudskosti, filantropija, altruizam je davno izumro, jedino je to još  ostalo u onom keru u dvorištu, golubu u parku. Pa vjerujem ti to što kažeš, al ne trebaš se zanosit tim mislima. Mi trebamo biti jednoćelijski organizmi. Misliš, ameba? Da, to od nas društvo očekuje. Pa ja se upravo gnušam tuđih očekivanja, ne želim da djelim očekivanja gomile. Ne želim da budem konzument ovakvog svijeta, ovakvog mjerila, vrednovanja stvari. Znaš, možda će i doć dan kada će na površinu izaći sva kanalizacija ovih potrošača i u šta ćemo pretvoriti ovu planetu? Ova govna trovala su moju prošlost, evo i sada, a u budućnost ne gledam duže od  femto sekunde. Naglo sam ustao, platio račun i otišao na studentsku službu. Na opšte iznenađenje nikoga nije bilo. Prišao sam i naklonio se na gotski prozorčić. Uvjek sam se pitao zašto pult nije u ravni prosječne visine ljudi? Neko je to mudro osmislio. Zašto moram da se i običnim radnicima koji imaju manje godina školovanja od mene duboko naklonim. I uvek mi na um padne Tarasova misao da ako hoćeš da vidiš kakav je neko čovek, samo ga stavi na studentsku službu na šalter, pa bio i onaj ispred javnog  WC-a  na nekoj od stanica. Iz te kreature će izroniti piroklastični talasi zlobe, zavisti. Zaista je tako. Milijun puta sam se u to uvjerio. Ne znam da li su ti šalteri krivi i nose kob najpoganijeg posla ili je prava priroda tih ljudi takva i u privatnom životu. S njima nikada nisam mogao pronaći zajednički jezik. A oni su tu radi tebe, postoje radi tebe i ti njima osmišljavaš postojanje, a oni se ne žele da udostoje na dvije minute razgovora na jedan osmijeh makar i usiljeni. Sebe nikada ne žalim, ali žalim te ljude i divim se njihovoj odvratnosti. Žurno sam krenuo kući, jer se ovdje ne zadržavam više nego je potrebno. Čak samo kada i vidim tu zgradu, detoksiciram svoje misli kao da neko maljem preko mene cijelog pređe. Tu je sigurno nekada davno bila klaonica ili groblje najvećih zlotvora. I tako svakoga dana izgubim energiju i prodam dio duše proporcionalno vremenu provedenom na tom ubogom zdanju. Kada me put nanese da moram preći dionicu oko tog ukletog zamka, ja idem pa makar i kilometar dalji put, jer jedan pogled načini udes čak i na vlastitoj sjeni. Ona se presavije, s vremena na vrijeme podrhtava i poprima bizaran oblik. Na putu do stana idem uvijek drugim, kao pseto radoznalo mnogo šluntram, samo što ne tražim koske. Često na putu nađemm nešto što mi okupira pažnju. Ovoga puta to nije bio slučaj. Nisam želio nikoga da sretnem a niko ni da me vidi. U galopu sam dotrčao u stan. Pustio sam VI simfoniju, patetika od Čajkovskog. Trebalo je nešto da me umiri. Tražio sam razumjevanje slušajući krik duše. Obreo sam se na nekom vidikovcu. Brao sam poljsko cvijeće, a za desnu ruku me je čuvao otac. Polje je bilo ogromno i puno visokog drveća sa izlistalim granama.

 

kubin

Divlje voćke sam šutirao u hodu. Igraj se, kada ćeš ako nećeš sad. Ja to nisam razumio. Svijet mi je bio velik i mislio sam u sebi, ovo ću čitavog života raditi. Nisam ni tada shvatao riječ život, ali ponajmanje sad. Ugledao sam Polinu drugaricu iz obdaništa. Bila je sa roditeljima i došli su do nas. Ooo, veliko zadovoljsvo vidjeti vas dvojicu junačina gospodine Borya. Malo smo se izmigoljili van na čist zrak, sutra idemo na more. A vi, idete li vi gdje ovo ljeto? Idem ja na Bajkalsko jezero, odgovorio je Oleg. On je bio čuveni ribar. Hvalio se ulovom najteže golomanjke. To je najveće ili najdublje jezero – upitao je otac. Najdublje, ko iz topa odgovorio je Oleg. Sada ću vam ispričati vizavi Bajkala. Legenda kaže da je Bajkal starac sa 336 sinova i kćeri, ali se samo jedno dijete odmetnulo – u vidu jedine rijeke po imenu Angara, koja ističe iz jezera. Navodno je surovi, strogi Bajkal namjeravao da uda ćerku za Irkuta, a ona se zaljubila u Jeniseja.  Jednom, dok joj je otac spavao, iskrala se i pobjegla sa svojim voljenim. Kad se Bajkal probudio i vidjeo da mu je ćerka otišla, pobjesnio je. Orkanski vjetar je dizao ogromne talase, lomio drveće, zvjeri su se razbježale, a ribe pobjegle na dno jezera. Čak je odlomio stijenu s planine i bacio za odbjeglom ćerkom. Stjena je, navodno, pala na djevojčino grlo. Umirući, Angara je plakala i molila da joj da malo vode i oprosti.  Umjesto vode dobila je očeve suze. Hiljadama godina od tada voda Angare pomješana sa suzama uliva se u Jenisej.
Bajkal je tmuran i strašan, a stijena koju je bacio dobila je ime Šamanski kamen. Tu su se vjekovima prinosile žrtve da se Bajkal ne bi naljutio, srušio stjenu a voda poplavila svu zemlju! Zovu ga još i plavo sibirsko oko. Impresivno, dodao je oduševljeno otac. Tada smo  Polina i ja  otrčali daleko od priča, pod krošnju usnulog bora. Ja sam se penjao na svako omanje stablo i čorlučio maloj Polini. U snatrenju, prošao je kao lisnica debeo period vremena. Pogledao sam na sat na komodi, bilo je 20h. Na zidnom iznad vitrine bilo je 16, a na onom pored amfore 3h.  U stanu imam sedam satova. Svaki od njih pokazuje različito vrijeme. Svaki je imao svoju priču, svoj glas i miris na kraju krajeva. Sâm sam se uvrstio u družinu pokazatelja vremena i mislim da na mom satu najbrže protiče. Volim ih, ali najmanje imam povjerenja u njih. Mom ručnom satu su počupane kazaljke. Najbolnije pitanje koje mi slučajni prolaznici umiju često postaviti jeste: Izvinite, možete li mi reći koliko je sati? Tada prosto padnem u melanholično raspoloženje, a u sebi vodim duge bezuspješne monologe. Sjećam se, pričao mi je djed da je imati sat bila privilegija prije mnogo godina. Samo najimućniji ljudi su imali satove. Ništa ni sada nije drugačije. Sada je više ekvivalenata satu. Sve se izgleda u životu svodi na imati–  ne imati, biti – ne biti. Mogu misliti, vodili su više računa o statusu nego o ličnoj higijeni. Marili su više o društvenom statusu, nego o duhovnom bankrotstvu. U jednom momentu, začuo sam zveket kamenčića u prozor. Pomislio sam neko je zaboravio ključ ili se to samo djeca u orlovom gaju igraju, što mi nije strano, sâm sam znao grudve bacati na prozore zgrade i provocirati penzionere. Imali smo mi tako u jednoj zgradi stariju gospođu, sama je živjela na drugom spratu i rijetko je izlazila iz stana osim da kupi hljeb i mlijeko. Uvijek je bila u nekom tamnom kaputu, sa šalom crvenim oko vrata i dugom crnom kosom djelimično pokrivenom nekom maramom. Putem se je uvjek vukla kao neki pas koji hramlje. Svima nam je bila nepoznanica. Niko nije znao otkad živi tu,  ima li koga. Niko je nije obilazio. I tako u popodnevnim satima, kada se stari odmaraju, mi se skupimo ispred zgrade i igramo svoje igre. I tada redovno izađe na terasu ta gospođa i poliva nas vrelom vodom i psuje nešto i prijeti. Mi se razbježimo ili odemo na susjedni teren. Bilo mi je žao nje i pitao sam se šta je Bogu skrivila ova uboga žena, to biće napušteno od svijeta. Dan kada je umrla niko nije znao, to smo pretpostavili, jer više nije izlazila na prozor, nije hranila golubove i mačku s kojom je jedino pričala.Vani je stajao moj drug Taras sa slamnatim šeširom, u rukama je nosio neku knjigu i dvije boce crnog vina i nešto meze. Ooo, Miškin, ima l terapije večeras? Naravno. Nikad nisam piće odbijao ali ljude redovno. Otišli smo do obližnjeg parka. Nije bio nešto velik, par borića, tri klupe. Sjedili smo tako i pili krv nečijeg Boga i posmatrali masu koja žurno trči ka diskotekama. To je momenat kada Taras i ja ispaljujemo salve negodovanja i najžešće kritike. Sve u stvari što radimo jeste da gledamo u mjesec i lajemo. Gledaj ove, šta je obukla, siktao je Taras. Zna se našminkat a nema knjigu pročitanu. Kako nema, ima Koelja i Dena Brauna, to ti je na cijeni danas. Zaista nemam riječi u vokabularu kako nazvat ovu današnju mladost, muškarci su steroidne ponikve, a žene miris sa akordima memle. Skupocjena odjeća, štikle i nakit i tako do jutra i oni su kao sretni. Možda i jesu, ne vide ništa više od toga i samozadovoljni su u svojoj nedotupavnosti. Imali bi više mudrosti da sjede dva sata na šolji nego što se guze po jeftinim lokalima i piju kojekakve koktele. Ta Kvazimoda danjašnjice.Trenuci inspiracije su najbolji na šolji, dodao je Taras. Znaš, čučavac je inspirativano mjesto, ima neki sveti položaj. Izlazi iz tebe nepotrebno i oslobađa ideje. Pucali smo od smjeha. U pravu si, ima Mikelanđelo Buonaroti skulpturu, Crouching Boy, mislilac, porađa istovar iz sebe. Vratio sam se kući u pripitom stanju i pustio sam Bastera Kitona. Trebalo mi je nešto nijemo da uguši buku i zaustavi vrijeme. Trebala mi je čistota prošlosti, trebala mi je voda predaka. I tako, zaspao sam ne znajući kada, samo sam osjetio grč desne noge i zaplovio bespućem. Pri svanuću, probudile su me vrane, crne kao noć, razgovarale su meni poznatim jezikom, jezikom mojih snova, ali i jezikom moje jave. Tako su glasno kričale da sam imao osjećaj bliske smrti. Izbrojao sam ih, bilo ih je sedam. Pitao sam ih da mi daju odgovore koje sam jutrom zaboravljao. Najveća od njih mi je odgovorila: Mi ti sudionici znanja nećemo biti tragaćeš i morem i brdima i nebom knjigama patnje i boli biće ti bliske više nego li kljun mojem oku tek tada traženo saznaćeš jer to je put čovjeka. Rekavši to, odletješe i ostaviše sa još više pitanja. Ustao sam i posegnuo za atlasom u natkasni pored kreveta. Odakle put da počnem, za čime da tragam i zašto, mislio sam u sebi? Moram ići odavdje, iz ovoga grada, ove zemlje, ostaviti sve, bez kajanja otići u neizvjesnost. O tome sam razmišljao cijelo ubogo popodne. Veoma brzo sam shvatio da to neće biti samo fizičko putovanje, prije svega, to će biti poniranje u vlastite lavirinte bića i lavirinte čovječanstva satkanog od sedam smrtnih grijehova. Ispalio sam se vani s kriškom i s čoknjem u ruci prilično sit, a tako gladan koraka i lutanja. Zvijezda me je neumoljivo topila, al imao sam sve veći polet. Gledao sam prolaznike, bili su to sve stranci oko mene, nisam zadržavao pogled duže od dvije sekunde. Samo sam išao, ne gledajući iza sebe, te lijevom, pa malo desnom stranom ulice. Pokatkad bih se zadržao na izlogu, video neki antikvitet i poželio ga u svojoj kolekciji. Za oko mi je zapala stijena sa sedam patuljaka. Puna zelenila i poljskog cvijeća, bilo je tu maslačaka bršljana i suncokreta. Na najvećem dijelu stijene bio je patuljak s plavom kapicom i puštao je vodu iz velikog bureta. Ušao sam u radnju da ih dodirnem. Voda je grgoljila, u stvari, možda su patuljci pjevali svoju pjesmu, pomislio sam. Odlučio sam da ih kupim. Bolje da me bude ovi milozvučni bardovi nego one jezive vrane.

Gospođo, spakujte mi ove svece, uzimam ih – rekao sam pobjedonosno.

Fin je to poklon; dodala je radnica.

Ovo je za mene, nemam namjeru da ih poklanjam ikome.

Ovo će biti čuvari mojih snova. Ionako slabo spavam zadnju deceniju.

U redu, nadam se da ćete pronać svoj mir.

Sumnjam, al vrijedi pokušat, rekao sam u sebi.

Ne znam zašto, al izašao sam sa ispunjenim srcem iz radnje. Osjećao sam da je dan tek sada krunisan i dobio je svoj puni smisao.

Nagnuo sam dva tri gutaljaja loze i uputio se prema napuštenoj klupi. Sve su bile slobodne, slobodnije nego što ću ja ikada biti, govorio je unutrašnji glas. Sjeo sam najbliže do rijeke,  izvadio svoje nove drugare. Divio sam se njihovim rumenim licima, očima punim sreće, svemu onome što ja na sebi u ogledalu nisam dugo, dugo vidio. Kako se noć lagano spuštala, tako i ja odlučih poći u svoju jazbinu. Bio sam žalostan što je dan tako brzo odlučio da umre. Zar nisu svi takvi, kratki kao treptaj oka. U kasnim noćnim satima, naročito oko ponoći, osjećam takvo rastrojstvo i boli cijeloga svijeta, patnje i tugu i živih i mrtvih. I to su ti momenti kada ne mogu zatomiti silinu inspirativnih senzacija, moram pronaći neku hartiju i materijalizirati endogene sfere misli koje su u najezdama poput skakavaca strašne poput nemani. Tako sjedim na naslonjaču kao na električnoj stolici. Iscpljen od svih mogućnosti da spor riješim mirnim putem sa samim sobom. Moram napisati tužbu i to što prije da bih izjegao zastaru i samim tim izgubio spor. Moram pravovremeno djelovati. Miškin Fjodorović tuži Miškina F. iz Orlovog gaja 7. Predat općinskom sudu u Zlogori u ulici Izbrisane mladosti bb. Naziv tužbe: Apsurd života Miškina F. Vrijednost spora je neprocjenjiva. Jedan od nas dvojice mora nestati. A razlozi zašto sam pokrenuo ovaj postupak jesu jednostavni, prije svega, tu je ljubav prema sebi. Ne želim dozvoliti da ovakva perspektivna individua provede život amputirana od ostatka svijeta i nesmiljenog materijalizma. Mora postati dio široke mase i ravnopravno trošiti blagodati iluzije i pokvarenosti.

14.4.2038. godine

Comments (3)