Archive | May, 2012

Četiri godišnja doba: Zima

Posted on 24 May 2012 by heroji

Nemanja Raičević

Tu zimu pamtim po Profesoru.

Službenica na šalteru, vesela žena sa crvenim licem, nije imala informacije o tome koliko će vremena voz tačno kasniti. Noć je već stigla, sneg je vejao, i ja sam bio jedina osoba na peronu.

Trebalo je da  ponesem knjigu, pomislio sam, i  da se zavučem u čekaonicu ogoljenog izgleda. Ali, zar ne bi bilo pretenciozno Profesora dočekati s knjigom u ruci. Ionako sam bio u svom najboljem kaputu, kupljenom one zime na rasprodaji u Portu. Posle kupovine, veče sam proveo u lutkarskom pozorištu koje se nalazilo na dalekoj periferiji grada, tamo gde taksisti voze po trećoj tarifi. Leta tamo su umela da budu čudna – i pri tome ne mislim samo na vreme. U lutkarskoj predstavi Petra Pana Kapetan Kuka pojavljivao se u nacističkoj uniformi. Pretpostavljam da je smisao toga bio potcrtavanje razlike izmedju dobra i zla, sna i jave, nevinosti i pokvarenosti. Ali za mene, te stvari nisu bilo toliko jednostavne, kao ni portugalski jezik. Ni do danas ne mogu bez izvesne gorčine da pomislim na dug put do periferije, skupu kartu, previše udobna sedišta, i, što se mene tiče, izvesno oskrvnuće lika Kapetana Kuke, koga sam uvek simpatisao, i prema kome i danas imam izvestan osećaj empatije i čudnog sažaljenja.  Eto, takvo nešto čudno je bilo u tamošnjim letima, životu uopšte. Jer,  nijednom liku iz detinjstva ne pristaje nacistička uniforma, ma koliko on bio u, nestabilnim uostalom, dogovorima s krvoličnim krokodilima, vremenom samim.

Ovde mi ništa nije čudno, samo mi je vrlo hladno. Možda i hladnije nego što je bilo u Moskvi one zime.  Profesor je bio u Moskvi, puno puta, govorio je ruski i bio počasni član Ruske akademije nauka. Napisao je knjigu Ana Karenjina i Ema Bovari emotivni i klasni turizam.  Na jednom snimku na jutjubu, zebeleženom mobilnim telefonom u nekom restoranu u Čikagu, tokom neformalnog druženja intelektualaca, plastičnih hirurga, i antiglobalističkih aktivista, jasno se vidi (i čuje) Profesor kako peva Podmoskovske večeri. Eto početka, pomislih s nekim grozničavim oduševljenjem, pitati Profesora  nonšalantno, sa osmejkom, prihvatajući mu torbu, da li je ova naša zima hladnija od ruske. A ipak, možda bi to ispalo samo trapavo. Dobar dan, Profesore. Kako ste putovali? Da li je ovde hladnije nego u Rusiji? Da li i dalje zastupate stav da je čitava jedna populacija ljudi podobna za geto, možda i istrebljenje?

Treba biti spontan, pomalo nerazuman, prirodan, ne misliti previše o ljudima koje srećemo, i sve će biti OK,  tako mi je često govorio Džon one jeseni dok smo zajedno radili u menjačnici „Che”,  kod Obeliska u Buenos Ajresu. Lako je to reći, odgovarao sam mu, ne mogavši uglavnom da se ne osmehnem njegovoj frizuri, belim zubima, nekom večnom optimizmu. Taj  putnik s rancem na leđima bi znao šta reći osobi poput Profesora, koja će sići na prazan peron iz voza koji kasni. Poslednji put, pisao mi je iz Maroka, najviše o tome kako su neverovatne zvezde dok ih je gledao iz svoje vreće za spavanje, negde u Sahari.

Džon je stvari sagledavao iz jednostavnosti nomadske perspektive. Nomadi, ako su pravi, svugde su kao kod kuće i toliko su opušteni prema stvarima, delima i likovima, da to nekad liči na opsednutost .Moja perspektiva je bila turistička, pogled iz hotela u centru grada, kroz prozor taksija koji mili vijugavim uličicama Lisabona. Ja sam svugde bio gost. Gosti uvek žele da ostave dobar utisak. To je bila moja priroda, i nisam imao želje da je menjam. Problem je bio  u tome što sam ja sada trebao da budem domaćin.  I što sam znao dosta toga o Profesoru, a on, apsolutno ništa o meni. Uloga domaćina mi nije odgovarala. Podsećala me je na jedan kratak period kada sam pokušao da živim s nekim koga sam mislio da volim, u jednoj strmoj ulici na Senjaku. Kako razgovarati s čovekom koji ništa ne zna o vama, za početak? Kako dočekivati  na železničkoj stanici nekoga čije te reči svrstavaju u „žalosni talog čovečanstva”? Kako sačuvati posao koji ti je preko potreban – i zbog koga sam, zapravo i stajao ovde, na snegu, na stanici, čekajući voz koji kasni – a ne osećati se kao osoba koja sluša fri džez samo zbog intelektualnog koncepta?

Jedan crtani film, to je ono što bi mi trebalo sada, s ovakvim mislima i pitanjima, pomislio sam i okrenuo se prema čekaonici. Da, Vanda i Sport Bili bi me izvesno oraspoložili.  Nije bilo televizora u čekaonici – nešto nezamislivo za Cirih. Zapravo, već dugo nije bilo ni Vande ni Sport Bilija. To vreme je prošlo. U čekaonici bez televizora, kao ispala iz crno-belih domaćih serija,  sedela  jejedna mala Romkinja s nekom ženom koja je držala u krilu ogromnu plastičnu kesu. Žena je razgovorala mobilnim telefonom, a devojčica je držala karanfile, umotane u novinsku hartiju. Bili su skoro viši od nje, dok je tako sedela, pomalo klateći nogama. Imala je dve različite čarape – sličnih boja, ali bez sumnje, bile su različite. Gde li su našle karanfile zimi? Postoje ljudi koji se uvek nekako snađu, kao i Džon. Bar je bilo dobro u to verovati.

Koliko puta me je Izabel, onog proleća u Parizu, kritikovala zbog moje, kako je govorila, rasipnosti i sklonosti ka potvrđivanju identiteta kroz materijalne stvari. Ona bi i sada to rekla, pomislio sam s nežnošću, pozivajući se na devojčicu s karanfilima i različitim čarapama, očigledno siromaštvo koje je vladalo na stanici, moj kaput iz Porta, Indokinu, decu Svazilenda bolesnu od AIDS-a, i siromašenja sveta za račun korporacija. Nikad joj nisam odgovarao. Ćutao sam i slušao je, i to ju je činilo sretnom. Da je ona rođena u zemlji poput moje i Profesorove, ona bi stvari gledala drugačije, možda slično kao i ja. Ali, naravno, nije, i to je bilo ono što se računa. Ovako, bila je spremna svaki čas da se potrese nad različitim oblicima ljudske tragedije. I ona je, kao i ja, bila turista u svetu  van Trga Konkord, gde je rođena, i to nas je spajalo, iako to ona nije znala. Mi smo oboje bili turisti. Vodila je sa mnom ljubav sa strašću iskrene levičarke. Jednom sam primetio da da ima skup donji veš, brend koji svoju robu iz prošlih kolekcija radije spaljuje, nego daje na rasprodaje. Nikad joj to nisam rekao. Monogram je bio pažljivo skriven s unutrašnje strane gaćica. Ona bi Profesora možda mrzela verujući da i on veruje u pogrešne, ali ideale. Ona ne bi shvatila prljave male ratove čiji su pravi pobednici lanci supermarketa. Ona ne bi razumela Profesorovu nadu da će mu neko podići spomenik, i da će čitavog života imati vozača.

Tokom godina, i s prestankom ratova, Profesor je ostario, osiromašio, i njegov glas se sve slabije čuo. Došlo je vreme u kome njegove reči nisu više imale tolikog odjeka, jer su ih izgovarali mnogi koji nisu imali doktorate i uglede nacionalnih intelektualaca. Osim toga, vreme kreditnih kartica i banaka je ljude, čak i ovde, okrenulo od mržnje, ka konzumaciji. Pravljene su šale na njegov račun, čak su ga i navijači, koji su nekad nosili njegove slike, izgleda zaboravili. Isključen je sa sedam glasova protiv iz Akademije (domaće, ne i ruske). Oduzeta su mu tri stana koja je, svojevremeno, dobio od same države. Zabranjen mu je ulazak u Francusku. Slikali su ga, kako izmučenog izraza lica, sa svojom mačkom, u kućnoj haljini, pokušava da spreči zaplenu automobila koji je dobio na korišćenje od jedne skupštinske većine. Za neki sitan novac, isplaćivan u domaćoj valuti, ne devizama, pozivan je od strane provincijskih klubova pisaca, gde se ljubav prema zemlji i dalje smatrala važnijim od pesničkog dara, da drži predavanja. Putni troškovi su imali da budu kompenzovani tek po okončanju predavanja, a smeštaj je imao da bude u gradskom hotelu, koji već godinama nema kategorizaciju, ali ima kazino. To sve znam, jer ja sam živeo te zime u jednom gradu u provinciji, gde je postojao jedan takav klub pisaca, i jedan takav hotel, za koji sam tada radio kao recepcionar i PR menadžer, istovremeno. Ovo drugo zvanje mogao sam da upotrebljavam kada komuniciram s važnim gostima, kao što su oni koji za ljubavnice iznajmljuju apartman s džakuzi  kadom, profesionalni kockari, lokalni političari. I eto, sada i Profesor.

Trebalo je da izdržim još pola godine u tom gradu, u tom hotelu, kako bih skupio dovoljno novca da po ko zna koji put odem iz svoje zemlje. Cilj čija bi se smislenost mogla dovesti u pitanje, ali koji je trenutno izgledao najbolji. Otići, da bih se opet vratio. I sad sam bio tu, u svom najboljem kaputu, čekajući Profesora, i sam skoro zavejan, nepomičan na praznom peronu.

Odmah sam prepoznao glas žene s crvenim licem. Postoje stvari koje nisam zaboravljao, a da ni sam ne znam zašto.

– Obaveštavamo putnike da će putnički voz iz B. kasniti tri sata i četrdeset minuta. Obaveštamo sve putnike da će putnički voz iz B. za N. i V. kasniti tri sata i četrdeset minuta.

Bilo je osam časova – moja smena se završavala u deset. Čudno, ali nisam osetio nikakvo olakšanje. Zapravo, osećao sam se tako da sam poželeo da dam nešto malo  novca devojčici iz čekaonice, ma gde on završio kasnije. Nje i žene pored nje, više nije bilo u čekaonici. Otišle su nekad, svojim putem, kakav god on bio. Svi ga mi imamo, pomislio sam ponešto veselo.

Trebalo je da predam smenu, i izvestim vlasnika hotela o kašnjenju voza. Trebalo je obavestiti i klub pisaca, ako im se Profesor već nije javio, što me ne bi čudilo. Zamislio sam ga, na trenutak, kako usamljeno stoji na peronu stanice grada koji ga je nekoć slavio i voleo, razmišljajući o Ani Karenjinoj, i o drugim žrtvama, o kojima je pisao, kojima se radovao, a koje nikad nije video. Postoje stvari koje mogu da zamislim, čak iako se nisu dogodile, niti će se ikad dogoditi.

Okrenuo sam se i pošao, mrzeći tu svoju osobinu. Glavna vrata su bila zaključana, pa sam morao da pođem okolo. Ali sneg, sneg još uvek niko nije počeo da čisti – sve je bilo belo, i tamno, i izgledalo je, pretpostavljam, slično kao i na toliko drugih mesta na svetu, gde trenutno pada sneg…

Comments (2)

Biblioteke i kulturni turizam gradova

Posted on 24 May 2012 by heroji

Aleksandar Radović

U trenucima dok su se supruga i ćerka provodile na primorju, profesor Pavle Majstorović nastavio je da u tišini svog prestoničkog doma piše za „Kristal” o temama za koje je najšira javnosti imala samo reči hvale. Feljton u tiražnom dnevniku ispunio je očekivanja uredništva lista, a tekstovi o našim muzejima i bibliotekama čitaocima su pružili sasvim nov pogled na nacionalnu istoriju. Kao prvorazredno otkiće odjeknula je informacija da je prvobitni fond Narodnog muzeja u Beogradu bila privatna kolekcija Eriha Šlomovića o kojem je kasnije pisao i Momo Kapor…
Uporedo s tim, profesor Majstorović je pripremao i ispitna pitanja za septembarski rok. U skladu s reformisanim programima morao je dobro da se pripremi za svaki susret sa studentima, a oni su znali da često menja ispitne kombinacije.
Svakodnevno je odlazio na otvoreni bazen u renoviranom sportskom centru da bi koliko-toliko nadomestio činjenicu da ni ove godine nije otišao na letovanje.
Nadam se da se Ljilja i Jelena lepo provode, moram ih popodne nazvati – rekao je u sebi Paja i krenuo ka „Koloseumu”…
Na ulazu u kompleks otvorenih bazena primetio je da ga jedna žena znatiželjno posmatra. Čak i kada su ušli na kupalište nastavila je da s vremena na vreme skreće pogled u njegovom pravcu.
– Profesore Majstoroviću, da li ste to vi? Prosto ne mogu da verujem… Danima čitam Vaš feljton u „Kristalu” i mislim o… – nastavila je da priča crnokosa dama u šarenom kupaćem kostimu.
– Ali verujte, ja Vas uopšte ne poznajem! Tačno je da pišem za „Kristal”, ali ništa više od toga – nastojao je profesor da odagna svoju zbunjenost time što je pružio ruku nepoznatoj ženi.
– Tako mi je žao ako sam Vas prepala! Ja sam Slavica Dražić s Prirodno-matematičkog fakulteta, predajem Turističku geografiju – pokušala je gospođa Dražić da popravi utisak u očima profesora Pavla Majstorovića.


Od trenutka kada je izgovorila svoje ime, Paja je utonuo u misli. Kao kroz maglu se sećao jednog davnog seminara na Paliću na kojem je upoznao koleginicu Slavicu. Sve ju je slabije slušao, ali je pogled prikovao za parčiće tkanine…
– Da, skup organizuje Privredna komora Pančeva i Turistička organizacija tog grada, a Departman za geografiju PMF koji predstavljamo Milica Savić i ja… – nastavila je profesorka Slavica Dražić da priča o stručnom delu skupa.
– Slavice, molim Vas da mi što pre pošaljete program skupa, jer trenutno ne mogu sve to da zapamtim – bile su poslednje reči profesora Pavla Majstorovića, pre nego što je još jednom zaplivao u olimpijskom bazenu.
I zaista, koleginica Dražić je održala obećanje. Predveče je, uključivši kompjuter, profesor ugledao nekoliko mejlova i link za prijavu za septembarski seminar u Pančevu. Još na bazenu, dok je na jedvite jade pratio Slavičine reči, bilo mu je jasno da će imati o čemu da piše za stručni skup u svom rodnom gradu. Jer, uverio se profesor Majstorović, tema je bila multidisciplinarna, tako da pokrije i njegova interesovanja. Na sredini internet stranice skupa pisalo je: ULOGA BIBLIOTEKA U KULTURNOM TURIZMU GRADOVA, a rok za prijavu isticao je tek za dve nedelje…
Najbolji poznavaoci istorije grada na Tamišu, kako su Pančevo često opisivali nemaštoviti novinari, bili su, znao je to dobro profesor Pavle Majstorović, Mihovil Tomandl, Dimitrije Mita Rankov i Žarko Vojnović. Još kao učenik starijih razreda gimnazije „Uroš Predić” za zanimanjem je čitao Tomandlovu Istoriju Pančeva, ponovo objavljenu pre nekoliko godina.

U izložbenom katalogu koji mu je poslao prijatelj Nikola Nikodijević iz Biblioteke Matice srpske zapisano je da „varoš nakraj sveta”, kako je Pančevo imenovano u mnogim literarnim spisima, datira iz 1153. godine. Autori knjižice o istoriji pančevačke likovne scene, profesor Tomandl i Rajko L. Veselinović, označili su slikarske opuse Paje Jovanovića, Uroša Predića i Titeljanina Stojana Trumića kao vrhunce nacionalne istorije umetnosti.

– Pa tebe uopšte ne zanima kako smo se proveli na moru! Ove godine nije došao ni  gospodin Jelovac… – prekinula je tok profesorove misli Ljilja Majstorović, dok je kopirala fotografije iz fotoaparata na Jelenin laptop.

– Da, rekla si da je bilo sjajno, sigurno vam nije bilo dosadno – rekao je Paja pogledavši u Ljiljom pravcu.

 – Pišem tekst o Pančevu, čekaj, gde je ona Mitina bibliografija? – upitao je profesor ženu koja je na ove njegove reči demonstrativno napustila dnevnu sobu.

– Ja sam jedna obična bankarska službenica i pojma nemam o tim tvojim bibliografijama… Pozvala sam večeras Dragicu na večeru i imaš još sat vremena da skupiš sa stola te knjižurine – orio se Ljiljin glas iz druge sobe.

– Da li ti ovo treba, Tomandl? – tresnula je gospođa Majstorović na ovalni sto prvi tom Srpskog pozorišta u Vojvodini iz 1953. godine.

– Da, draga – poslužio se replikom iz jednog davnog crtanog filma profesor Pavle Majstorović i nastavio da istražuje….

Uporno je tražio broj Informatora, godišnjaka Istorijskog arhiva u Pančevu u kojem je 1983. godine štampan Bibliografski pregled listova i časopisa štampanih u Pančevu u periodu od 1868. do 1941.

Mogli bismo samo nagađati koje su knjige u drevna vremena dospevale u Pančevo – pročitao je Paja deo uvodnog teksta u knjizi Žarka Vojnovića Rađanje slovesnog grada. Iako autora nije lično poznavao, jer je već trideset godina živeo van Pančeva, čitajući Vojnovićevu knjigu, Paja se uverio da je autor pouzdan tumač istorije grada u kojem je živeo do svoje osamnaeste godine.  Kako je pisalo na koricama knjige, Vojnović, taj bibliotekar Zavičajnog odeljenja tamošnje gradske biblioteke, do detalja je proučio pisane tragove o naselju u kojem je živeo do početka studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Moram što pre da upoznam tog Vojnovića, kada već nisam Mihovila Tomandla – reče Paja sebi u bradu i nastavi da zapisuje u svesku Vojnovićeve reči: U manastiru Vojlovici, naime, godine 1567. nastaje još jedan dragocen dokument: reč je o zapisu kaligrafa Kozme na sopstvenom rukopisu jednog mineja za januar…

Za trenutak profesor Pavle Majstorović prekinuo je čitanje kataloga starih knjiga Gradske biblioteke Pančevo, kako je glasio podnaslov knjige, i krenuo prema fiksnom telefonu u drugoj sobi.

Kada je završio razgovor sa gospođom Dražić, profesor je nastavio sa čitanjem i beleženjem istorije grada u kojem je jednog davnog leta upoznao i Ljiljanu Petković…

Ipak, umesto uspomena, Paja se vratio Vojnovićevom tekstu. Bibliotekar je pisao da će tek izučavanje prošlosti manastira Vojlovice (danas se nalazi u grotesknom zarobljeništvu pančevačke Rafinerije nafte, navodi Vojnović) i biblioteke Crkvene opštine Pančevo dati odgovor na pitanje o istorijatu knjige na prostorima Južnog Banata.

Sutradan oko pet popodne, profesor Istorije biblioteka na Filozofskom fakultetu u Beogradu približavao se pančevačkom restoranu „Zanzibar”. Upravo bi ovde, u ulici Svetozara Miletića,  trebalo da za desetak minuta dođe Pajina koleginica Slavica i da ga upozna se autorom knjige iz koje je nastavio da čita: Kao mesto u Vojnoj granici, Pančevo je bilo sedište vojnog garnizona, i zato se u spiskovima prenumeranata susreću ljudi brojnih oficirskih zvanja i zanimanja… Trgovci i zanatlije – Plevicki, Barići, Vlahovići,Josifovići, Kranjčevići, Varsani, Živanovići i mnogi drugi čijih naslednika u Pančevu početkom 21. veka odavno već manje-više nema, zajedno sa nekoliko plemićkih posedničkih porodica, bili su temelj za stvaranje i uspon pančevačke građanske klase.

– Dobar dan, profesore! Veoma mi je drago što ste pristali da dođete večeras u Pančevo – obratio se profesoru Majstoroviću bibliotekar Žarko Vojnović.

– I meni je veliko zadovoljstvo što ću kao članica Organizacionog odbora skupa za mesec dana da ugostim vas dvojicu i još pedeset stručnjaka koji će pričati o istoriji naših gradova – spretno se na Žarkove reči nadovezala  profesorka Slavica Dražić.

– O kulturnom turizmu se sve više priča…– nastavila je ona.

Kao znak raspoznavanja, Paja je pred Žarka izneo knjigu Rađanje slovesnog grada za koju je autor dobio stručne nagrade. Umesto „Kristala”, profesor je gospodinu Vojnoviću poklonio primerke svoje knjige Književnost srednjovekovne Srbije, koja je objavljena pre dve godine.

– Pročitao sam predgovor u tvojoj knjizi, ali mi neke stvari nisu baš najjasnije. Pokušavam da napišem tekst o našim književnim centrima tokom druge polovine XIX veka – započeo je Pavle da iznosi ideje o tekstu za skup koji će se u Pančevu održati 23. i 24. septembra.

– Profesore, potpuno razumem Vašu nameru – rekao je tada Žarko Vojnović i iz torbe izvadio knjigu na kojoj je prethodno napisao posvetu. Bila je to publikacija Iz Sparte svetlost to jest Život i podvizi Kamenka i Pavla braće Jovanovića, u kojoj je izložen istorijat srpskog izdavaštva i knjižarstva od 1872. godine, kada preduzimljivi Pančevci započinju kulturnu misiju „prosveštenija”.

– Dragi Žarko, sada će biti sasvim lako napisati tekst za stručni seminar u gradu za koji me vežu tako lepe uspomene – ustavši od stola, profesor Pavle Majstorović pozdravio je gospođu Dražić i gospodina Vojnovića.

Izašavši za govornicu u sali Gradske biblioteke u Pančevu, ugledni profesor nacionalne istorije i ustanova kulture u Kneževini Srbiji i Južnoj Ugarskoj počeo je izlaganje sledećim rečima: – Pripovedač Darelovog Aleksandrijskog kvarteta zapisao je da „grad poluizmišljen, počinje i završava u nama, koreni su mu smešteni u naše sećanje”. Koreni naših izdavačkih centara, Pančeva, Novog Sada, Beograda i drugih smešteni su…

Comments (1)