Tag Archive | "Dragan Uzelac"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Emil Sioran

Posted on 09 August 2015 by heroji

Dragan Uzelac

 

EMIL SIORAN (1911 – 1995)

 

 

 

… Jedino objašnjenje za stvaranje sveta jeste božiji strah od samoće. Drugim rečima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca. Kao siroti klovnovi apsolutnog, zaboravljamo da glumimo u tragediji kako bismo olakšali dosadu jednog gledaoca čiji aplauz ljudsko uho nikad nije čulo. Samoća toliko pritiska Boga, da je morao da izmisli svece za sabesednike…

… Istorija nije ništa drugo nego niz lažnih apsoluta, serija hramova podignutih na nivo izgovora, unižavanje uma pred Neverovatnim. Čak i kada okrene leđa religiji, čovek njoj ostaje pokoran; troši se na proizvodnju lažnih bogova, a potom ih grozničavo prihvata: njegova potreba za fikcijom, za mitologijom, nadvladava i dokaze i apsurdnost . Gubilištva, tamnice i kazamati cvetaju samo u senci vere – u senci potrebe da verujemo, koja nam je zauvek zatrovala um. Đavo nije ništa prema čoveku koji zna istinu, njegovu istinu… U mahnitom umu uvek se krije grabljivica; nikakva zaštita ne vredi protiv kandži proroka…

… Mrzim čoveka, ali ne mogu reći: mrzim ljudsko biće. U reči biće ima nečega što me podseća na ljudsko. Nečega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu bližnjega. Ja sam čovek koji sve razara. Želim da me ostave na miru, da se ne bave mnome, da se ne zanimaju za mene…

 

Emil Sioran, rumunski filozof i esejista, rođen je 8. aprila 1911. godine u Rašinariju, ,,zlosrećnom i predivnom“ rumunskom selu čija će ga slika pratiti tokom celog života. Kao Parižan često se pitao da li bi bilo bolje da je ostao čobanin u svom selu. ,,Moje je detinjstvo bilo zemaljski raj“, napisaće veliki filozof prisećajući se vremena kada je kao dete provodio transilvanska leta jašući očevim livadama pokraj groblja. Bio je dete iz porodice pravoslavnog sveštenika…

 

… Krizu dosade koju sam osetio u svojoj petoj godini života, jednog popodneva, neću nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osveštenje. To popodne dan je mog rođenja kao svesnog bića. Ko sam bio pre svega? Biće i ništa više. Moje ja počelo je tim neskladom, tim otkrićem što ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osetio da je ništavnost u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu, i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije više bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena… Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogućeno mi je da se upoznam. Da je nisam nikad osetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono što jesam. Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti…

emil-sioran

 

Završio je gimnaziju u Sibinju, a potom studirao na Filozofskom fakultetu (1928-1932) u Bukureštu i diplomirao  – odbranivši rad o Anriju Bergsonu, francuskom filozofu i piscu. Studirajući, čitao je Ničea, Šopenhauera, Voringera, Velflina, Bergsona, Šestova…

… Pisati za mene znači osvetiti se. Osvetiti se svetu, sebi. Skoro sve što sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakšanje. Kad bi nekim čudom nestalo želje za osvetom, gotovo da bi svi ljudi bili žrtve do tada nepoznatih duševnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Ničega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je deo uslova moje ravnoteže…

 

Sioranovo debitantsko delo – ,,Na vrhuncu beznađa“ (1934), nagrađeno priznanjem neafirmisanim mladim autorima, istovremeno predstavlja i njegovo kapitalno delo, sumu i sintezu njegovih filozofskih pogleda na život i svet – sumu svih onih ideja i stavova koje će u narednih šest decenija razvijati i usavršavati u svojim brojnim, fascinantnim filozofskim delima prepunim pesimizma, nihilizma i jedinstvene tame… ,,Na vrhuncu beznađa“ predstavlja mladog rumunskog filozofa u njegovom inspirativnom, analitičkom i pesimističkom ,,svetlu“, predstavlja esenciju svih onih tema koje će zaokupljati njegovu pažnju i crpeti iz njega ono najbolje: od otuđenja, apsurda, dosade i uzaludnosti čoveka i sveta, do propadanja, tiranije istorije, vulgarnosti promene, svesti kao agonije i razuma kao bolesti…

 

Da nisam napisao ,,Na vrhuncu beznađa“ izvršio bih samoubistvo… Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kada mi se prohte; bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio…

 ,,Toliko smo sami u životu, da se pitaš nije li samoća agonije simbol ljudskog postojanja“, otvara bolnom upitnošću dvadesetdvogodišnji filozof svoje debitantsko, kapitalno delo… A potom, u jetkom i brutalnom nihilističnom nadahnuću iznosi na videlo svoje ogoljene i beskompromisne misli i stavove  o svim suštinskim pitanjima i dilemama čoveka i sveta…

 

… Stvaralaštvo je vremenski spas iz kandži smrti… Nemam argumente za život. Može li onaj koji je dospeo do granice još posezati za argumentima, uzrocima i posledicama, moralnim obzirima itd.? Očigledno, ne. Njemu za život ostaju samo bezrazložni motivi. Na vrhuncu beznađa, strast apsurda je jedina koja još baca svetlost na haos. Kada ideali, moralni, estetski, religiozni, socijalni itd. nisu više kadri da upravljaju životom i da mu odrede kraj, kako se život može održati a da ne postane praznina? … Živeti usamljeno znači od života ništa više ne tražiti i ne očekivati. Jedino iznenađenje usamljenosti jeste smrt. Veliki usamljenici se nikada nisu povlačili da bi se pripremili za život, već da bi, produhovljeni i rezignirani, podneli razrešenje svog života… Divim se samo dvema kategorijama ljudi: onima koji su kadri da polude i onima koji u svakom trenutku mogu izvršiti samoubistvo. Samo me oni impresioniraju, jer samo u njima kjučaju velike strasti i nastaju veliki preobražaji… Pa zašto onda ne izvršim samoubistvo? Zato što se i smrti gadim kao i života… Osećam u ovom trenutku potrebu da vrištim, da izbacim krik koji će zgrabiti ceo svet…

 

U potrazi za radikalnim Preobražajem Čoveka i Sveta, zatamnjem Dosadom, Apsurdom, Usamljenošću i Rezignacijom, Emil Sioran, poput mnogih velikih filozofa i pisaca pre i posle njega (Šopenhauer, Kjerkegor, Sartr, Swift, Džojs, Beket, Jonesko…) oseća neodoljivu, egzistencijalnu i duhovnu potrebu za krikom koji će napokon zgroziti i pokrenuti svet utonuo u totalno duhovno i egzistencijalno mrtvilo… Prethodno, najavljujući apokalipsu modernog sveta, on udara po temeljnim „vrednostima“ jednog raslabljenog i jalovog društva…

 

… Mnogo bih želeo da jednog dana svi zaposleni, ili ljudi sa raznim obavezama, u braku ili ne, mladi ili stari, žene ili muškarci, ozbiljni ili površni, tužni ili veseli, napuste svoje stanove ili kancelarije i, zanemarujući sve obaveze i dužnosti, iziđu na ulice i odbiju da išta rade. Sav taj zaluđeni svet, koji radi bez ikakvog smisla, ili gaji iluzije da ličnim radom doprinosi napretku čovečanstva i budućih generacija, pod impulsom najstravičnije varke, trpeće u odlučnom trenutku osvetu mediokritetskog, ništavnog i jalovog života, za proćerdani život bez izuzetnosti preobražaja…

… Ljudi i suviše rade da bi bili ono što jesu. Rad je prokletstvo. No, čovek je to prokletstvo pretvorio u uživanje. Raditi svim snagama i samo rada radi, uživati u naporu koji bezuslovno vodi beznačajnim dostignućima, zamišljati da se možemo ostvariti samo u objektivnom i neprestanom radu, odvratno je i neshvatljivo. Istrajni i neprestani rad zaglupljuje, trivijalizuje i obezličava… Raditi da bi se živelo – fatalizam je bolniji nego kod životinje… Rad je nastranost. Mada radu ne suprotstavljam ni pasivnu kontemplaciju ni nejasno sanjarenje, nego prodorni preobražaj bića, ipak, besomučnoj, netolerantnoj i neograničenoj delatnosti pretpostavljam lenjost, koja sve razume i opravdava. Da bi se savremeni svet razdrmao za život, mora se ispisati pohvala lenjosti, onom lenčarenju koje prožimaju unutrašnja opuštenost i osmeh koji sve trpi. Besposličar ima mnogo više smisla za metafiziku od marljivka… Ovaj svet treba da bude svakakav, samo ne onakav kakav jeste…

 

Vrhunac beznađa ogromna je freska oslikana na zidu Samoće, Nemoći i Ništavila čovekove apsurdne egzistencije i duhovnih nemira – bez odgovora, iznenađenja, bilo kakve nade ili moguće lepote…

 

… Sve sam ubeđeniji da je čovek nesrećna životinja: napušten, sam na svetu, prisiljen da pronađe sopstveni način života, nepoznat prirodi pre njega. Zbog tzv. slobode pati više nego pod najnemilosrdnijim jarmom prirode…

 

Tokom 1936. i 1937. godine Sioran predaje kao profesor u gimnazijama u Sibinju i Brašovu. Krajem 1937. godine dobija stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu. Odlazak u Francusku značio je za mladog Siorana prekretnicu u ideološkom i književnom smislu. Počinje da uči francuski jezik i priprema se za odlazak… No, pre nego što je otišao, nastaju neka od njegovih ništa manje bitnih dela: ,,Knjiga o  obmanama“ (1936), ,,Preobraženje Rumunije“(1936), Suze i sveci“ ( 1937) i ,, Sumrak mišljenja“ (1940)…  

 

Nakon Drugog svetskog rata nastavlja rad u Francuskoj i postaje svetski poznato ime na polju savremene filozofije.

 

Ekscentričan i povučen, on postaje jedan od najpoznatijih mrzovoljnika sveta, usamljenik koji je stanovao u jednom od pariskih potkrovlja i odbijao učešće u javnom životu Pariza. Hranio se u jeftinim studentskim menzama, odbivši impozantnu novčanu nagradu Francuske akademije. Nikada se nije ženio. Izučavao je velike umove poput Bergsona i Kjerkegora i bio pod velikim uticajem nemačkog filozofa Zimela. Voleo je ,,Knjigu o Jovu“, istovremeno ceo život prebacujući sebi što ne može da raskrsti sa životom. Njegova filozofija odbacivala je sve moguće ljudske iluzije – radikalno, do nivoa ekscesa. Bio je beskompromisni, nemilosrdni i oštroumni kritičar čovekovih mana i zabluda, kao i svih društvenih zala. Filigranskim zapažanjima i slikovitošću razotkrivao je mnoge istorijske nepravde i ljudsku nemoć za radikalnim preobražajem, ublažujući lepotom vlastiti nihilizam. Za Emila Siorana život je nepojmljiv koliko i smrt, ako nije još nepojmljiviji – budno stanje čoveka je zamorno, svet nas iznuruje, a povratak u pretpostojanje je nemoguć…

 

… Život je plod jedne glupe pogreške, jednog zastranjenja; on je uvreda naneta čistoći nepostojanja. Zlo je pokretačka snaga istorije; dobrota ne zna za potrebu stvaranja. Mi smo tvorevine izašle iz ruku nekog nesrećnog, zlog i prokletog božanstva…

 

Izgubivši prvobitnu nevinost, mi smo pali u vreme, i ono nas je zarobilo. Silu kretanja životu daje ono što je iracionalno; glupost je vitalnija od mudrosti… Raspeti smo između neizdrživih istina i spasonosnih varki. Za šta god da se odlučimo, bićemo na gubitku – konstatuje bez ikakve želje za ulepšavanjem istine Emil Sioran…

 

U Parizu nastaju neka od presudnih Sioranovih filozofskih dela: ,,Kratak pregled raspadanja“ (1949), ,, Silogizmi gorčine“ (1952), ,, Iskušenje življenja“ (1956), „Istorija i utopija“ (1960), ,, Pad u vreme“ (1964), ,,Zli demijurg“ (1969), ,,Nezgoda zvana dolazak na svet“ (1973), ,,Raspinjanje“ (1979) , ,,Vežbe iz divljenja“ (1986) i ,,Priznanja i anateme“ (1987). Vremenom Sioran postaje i jedan od najvećih stilista francuskog jezika, pisac znamenitih studija poput članaka o Makijaveliju i Polu Valeriju…

 

Sav u negaciji, sklon avangardnim i radikalnim stremljenjima, družio se sa velikanima ,,teatra apsurda“ i pesimizma: Semjuelom Beketom i Eženom Joneskom…

 

Preminuo je 29. juna 1995. godine, nakon teške bolesti. Sahranjen je na parskom groblju Monparnas.

 

 

… Život kao duga agonija i staza do smrti samo je drugačija formulacija demonske dijalektike života, zbog koje on rađa oblike da bi ih u iracionalnom i imanentnom stvaralačkom nagonu uništio… Pošto ni u Ničemu, ni u Biću nema spasa: Neka se ovaj svet, zajedno sa njegovim večnim zakonima, pretvori u prah i pepeo! …

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Ernest Hemingvej

Posted on 24 July 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Ernest Hemingvej (1899–1961)

 

„Od stvari koje su se desile i od stvari koje postoje i od stvari koje znate i svih onih koje ne možete da znate, vi stvarate nešto pomoću svoje imaginacije što nije prezentovanje nego potpuno nova stvar, istinitija od svega istinitog i živog, i vi to smatrate živim, i ako ga uradite doista dobro, dajete mu besmrtnost. Zbog toga čovek i piše, koliko ja znam, ni zbog čega drugog. A šta da se kaže o svim onim razlozima koje niko i ne zna?

Evo kako sam naučio pisati – čitajući Bibliju.”

ernest_hemingvej

 

Legendarni američki pisac, jedan od najznačajnijih stvaralaca XX veka, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih pripadnika tzv. izgubljene generacije i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine, rođen je 21. jula 1899. godine u Oak Parku, američka država Ilinois. Sin doktora Klarensa Hemingveja i Grejs Hemingvej, odrastao je na periferiji Čikaga i omiljenom jezeru Valun. Nasledivši od majke ljubav prema umetnosti, vrlo rano je počeo da piše, radeći u početku kao novinar, saradnik znamenitog časopisa ,,Star”. Grejs Hemingvej bila je religiozna žena, pevala je u crkvenom horu i trudila se da u tom duhu utiče na porodicu, ali na budući, nemirni, radoznali i lutalački duh mladog Hemingveja presudan uticaj ostvario je njegov otac, doktor, ali i vešt lovac i ribolovac. On je često vodio sa sobom Ernesta kad je išao da leči Indijance, ili kad je išao u lov i ribolov. Vremenom, u budućem piscu rađa se borbeni duh čoveka romantičarskog temperamenta, čoveka koji će nastojati da ceo svoj život bude na mestima gde su se dešavali najbitniji događaji sveta – ne samo kao posmatrač, već kao aktivni učesnik, utičući na njihova rešavanja i pretačući ih u umetnička dela veoma realistično i bolno iskreno. U toj želji, dinamičan, beskompromisan i zadivljujuće hrabar i borben, Hemingvej se našao kao učesnik u oba svetska rata i kao učesnik španskog građanskog rata – između ostalih…

… Ernest Hemingvej nimalo ne liči na uobičajenu predstavu koju čovek ima o književniku, niti na predstavu koju prosečan Francuz ima o Amerikancima. Svojim širokim ramenima, gustim brkovima, gipkim hodom i snažnim rukama izazivao je kod prestoničkih novinara pre sliku kondotijera iz XV veka, nego homo amerikanusa modernog vremena. Imao je, kao naši južnjaci i uopšte kao predstavnici svih mediteranskih naroda, često osmeh na licu, razumevanje za dobru kapljicu, sirov i slikovit jezik, nastupe iznenadnih eksplozija i smisla za lutanje. Na ženama je zadržavao pogled više latinski nego anglosaksonski. Davao je istovremeno utisak snage i blagosti, sirovosti i utančanosti. Ali to mu nije smetalo da izgleda Amerikanac po svom smislu za humor i po svojoj bučnoj mladosti…

… Možete li zamisliti nekog čoveka koji bi tražio smrt celog svog života i ne bi mogao da je nađe, pre nego što napuni 54 godine? Jedna stvar je biti u blizini smrti, a sasvim druga stvar je tražiti je. Koliko ja znam, nju je od svega najlakše naći… Sebe smatram kao veoma veselu i duhovitu osobu, koja voli život, dobre ljude, svoje snove i svoju ženu, lov, dobre knjige, jaka pića i veselje…

… Ako pisac prestane da posmatra, on je gotov. Ali on ne mora da posmatra svesno niti da razmišlja kako će mu to biti korisno. Možda tako biva u početku. Ali kasnije sve ono što on vidi ide u veliku rezervu stvari koje on zna ili koje je video.Ako smem pomenuti, ja uvek pokušavam da pišem po principu sante: sedam osmina svakog njenog dela koji se ne vidi nalazi se pod vodom. Sve ono što znate možete eliminisati i to samo pojačava vašu santu. Onaj deo koji se vidi daje joj snagu. Ako neki pisac izostavi nešto zato što on to ne zna, onda nastaje rupa u pripovesti…

… Pokušavao sam da pišem i video sam da mi najveću teškoću predstavlja (pored teškoće da saznam šta sam istinski osetio, a ne šta je trebalo da osetim, ili šta su me učili šta treba da osetim) da uočim šta se zaista dešavalo, koje su to stvari odista bile koje su izazvale osećanje što sam ga doživeo… Tako sam pokušavao da se naučim pisati, počinjući sa najjednostavnijim stvarima…

… Pisati što se bolje može znači usamljen život… Kako bi jednostavno bilo pisanje kad bi samo bilo potrebno pisati na drugi način ono što je već dobro napisano. Baš zato što smo u prošlosti imali tako velike pisce, pisac je prisiljen da pođe daleko izvan mesta gde se nalazi, tamo gde mu niko ne može pomoći…

U potrazi za odgovorima na bitna životna pitanja, u želji da surovu stvarnost dočara i opiše bez ulepšavanja i uobličavanja (ne želeći da u njegovim budućim delima apstrakcija stoji umesto samog iskustva), Hemingvej se već 1917. godine prijavljuje kao dobrovoljac za učešće u Prvom svetskom ratu. I mada je odbijen zbog slabog vida, on uspeva da ode u Italiju i postane šofer ambulantnih kola Američkog crvenog krsta. U međuvremenu se bavi novinarstvom i kao hrabar borac na italijanskom frontu biva više puta ranjen, a potom odlikovan ordenom za hrabrost. Nakon rata na kratko se vraća u Ameriku, gde u Čikagu radi kao novinar. Tu upoznaje književnika Šervuda Andersona. Nemirni duh ubrzo ga odvodi kao ratnog izveštača na Balkan (1921), gde prati grčko-turski rat. Napokon, stiže i do Pariza, posleratne destinacije mnogih američkih pisaca. Pod uticajem slavnih – Ezre Paunda i Gertrude Štajn, odlučuje se za ozbiljniji književni rad ‒  izgubljena generacija dobila je tada još jednog vrsnog umetnika.

Godine 1923. pojavljuje se njegova prva knjiga „Tri priče i deset pesama”, a već naredne godine i zbirka pripovedaka „U naše vreme”. Tih godina u Parizu rađa se  „hemingvejski heroj” u liku Nika Adamsa, dečaka s mičigenskih jezera i iz mičigenskih šuma, rađaju se izvanredne priče mladog umetnika o usamljenosti i surovosti života Mičigena… Dok je Gertruda Štajn Hemingveju otkrila mnoge istine o ritmovima i upotrebama reči, pesnik Ezra Paund pomogao mu je u izgradnji jednostavnosti izraza i jasnoći stila. Slike zle ljudske sudbe, slike užasa, nasilja, tuge i smrti obeležiće Hemingvejeva buduća dela… Doživljaj smrti postao je jezik veka velikih ratova, holokausta, egzodusa i koncentracionih logora – fabrika smrti. Smrt, pre svega nasilna, postala je središnja tema Ernesta Hemingveja.

Godine 1926. objavljuje niz veoma značajnih dela: satirični roman „Prolećne bujice”, roman „Sunce se ponovo rađa”, prvi koji će ga proslaviti širom sveta, kao i zbirku pripovedaka „Muškarci bez žena”.

…Za Hemingveja je život (u tom periodu) postao pre svega zadatak da se čovek održi čuvajući i usavršavajući svoju umetnost. Umetnost je postala krajnja a možda i jedina odbrana.

Veran detaljima, Hemingvej beleži stvarnost onakvu kakvu je video, bez ulepšavanja. Nakon rušenja svih iluzija o životu, kod njega se rađa izuzetna strast da moćno i iskreno izrazi doživljeno. Čitava jedna generacija stvaralaca, nakon haotičnog i otrežnjujućeg iskustva Velikog rata, nakon stihije koja je uništila i poslednju nadu pojedinca – nadu u slobodu življenja i stvaranja – osećala se bespomoćno i izgubljeno. Nešto nije bilo u redu sa svetom ni posle rata. Napokon, nepovratno se gubila vera u čoveka i čovečanstvo. Termin „izgubljena generacija” Hemingvej je prisvojio od Gertrude Štajn kao moto jednog od svojih najboljih romana „Sunce se ponovo rađa”, romana kojim je Hemingvej naslikao portret jedne propale generacije koja jedinu utehu pronalazi u čarima alkohola. Moralno je ono što te posle ostavlja zadovoljnim, govorio je Hemingvej, razarajući strukturu bilo kakve nade i uzvišenosti brutalnom dozom cinizma. Gradovi Francuske, Španije i Italije, u kojima se odvija radnja romana, predstavljaju, po rečima autora, samo „kafane” za njegove likove. I ako im dođe da misle, oni blede pred tim kao da vide utvare i opijaju se, a pijanstvo im je još praznije od duha. To je pijanstvo kretena. Nema radosti, nema sentimentalnosti, već samo nemilosrdne tragedije ljudi koji predstavljaju jetku optužbu protiv rata kao bezumlja, anonimne klanice bez ikakve lepote i dostojanstva. Nemilosrdnost i bezumlje rata koje je osetio na vlastitoj koži nekoliko puta goni Hemingveja, kao pisca i kao čoveka, da traži odgovor za takvu stvarnost – bez ulepšavanja, uobličavanja i sa dozom gorke istine. Istrajnost, čovekoljublje i hvatanje u koštac sa zlom sveta jedini su, hrabri i iskreni, Hemingvejev odgovor…

… Uvek su me zbunjivale reči svet, slava, žrtva i uzalud. Slušali smo ih stojeći na kiši skoro van dometa sluha, tako da su samo dovikivane reči dopirale do nas, i čekali smo ih na proklamacijama izlepljenim dugo vremena jednoj poviše druge, po stubovima, i ja nisam video ništa sveto, i stvari koje su bile slavne nisu sadržavale ničeg slavnog i žrtve su bile kao obori u Čikagu, samo se sa tim mesom nije moglo ništa drugo uraditi nego da se ukopa. Bilo je mnogo reči koje čovek nije mogao da sluša, i najzad samo imena mesta imala su nekog dostojanstva…

Pre nego što se pojavio novi, kultni Hemingvejev roman „Zbogom oružje” (1929), desila se porodična tragedija koja će na mladog pisca ostaviti dubok trag, dodatno uznemirenje, nevericu i odvesti ga na kraju putem tame. Njegov otac, dr Klarens Hemingvej, izvršio je samoubistvo, iznenada, iz neobjašnjivih razloga.

Remek-delo ratne tematike „Zbogom oružje”, predstavljalo je novi piščev ep o smrti, smešten između realistične slike besmisla rata i romantične, sentimentalne ljubavne priče o poručniku Henriju i bolničarki Katerini. Između lirskih zanosa i tame, roman je doneo slike ratnih iskustava iz Italije, sliku razočaranosti ratom. Ipak, optimistična misao na kraju izranja iz tame apsurda i zla: Čovek može da bude uništen, ali nikada poražen.

Nakon još jedne zbirke pripovedaka „Pobednik ne dobija ništa”, pojavljuje se izvrsna „Smrt tokom jednog popodneva” (1932), priča o jednoj od Hemingvejevih strasti i fascinacija – borbi sa bikovima. Smrt je neizbežni lajt-motiv dela Ernesta Hemingveja. Pisac kao dopisnik jednog lista luta Španijom i posećuje arenu – opsesija nasilnom smrću odvodi ga na poprište krvave igre na život i smrt toreadora i bikova… Jedino mesto gde je čovek mogao da vidi život i smrt, tj. nasilnu smrt, sad kada su ratovi prošli, bila je arena, i mnogo sam želeo da odem u Španiju gde čovek može da je proučava.

Na priču o koridi, tragici nasilne smrti i mogućoj slavi nadovezuje se još jedna piščeva fascinacija – lovačka strast. Pošto je roman „Zbogom oružje” doživeo ogroman materijalni uspeh i filmsku ekranizaciju, Hemingvej dobija priliku za još jednu životnu avanturu i sticanje značajnog iskustva – on odlazi na višemesečni afrički safari. Doživljaj je opisan u još jednom intrigantnom delu ‒ „Zeleni bregovi Afrike” (1935)… Proza je teža od poezije… Ali njome može ili mora da se piše bez trikova i zavaravanja.  Bez ičeg što bi docnije moglo biti rđavo. Pripovetka „Snegovi Kilimandžara”, iz ranijeg perioda, predstavljala je jedan od najlepših kreativnih vrhunaca slavnog pisca. Kristalno jasnim stilom prikazani su osećaji čovekove uzaludnosti, pustoši i smrti.

Roman „Imati i nemati” (1936) prožet je socijalnom tematikom i kritičnim tonovima. Nemirni, avanturistički duh odvodi Hemingveja iste godine kao ratnog dopisnika u Španiju, gde se unutar strašnog građanskog rata angažuje na strani republikanaca. Tih godina objavljuje „Španski roman” i, u opkoljenom Madridu, stvara svoj prvi pozorišni komad „Peta kolona” (1938). Bio je to komad s mnogo akcije i snage, opis lične drame i drame španskog naroda unutar besmisla krvavog građanskog rata.

…Neki fanatični branitelji španske republike, a fanatici ne spadaju među dobre prijatelje stvari, kritikovaće komad zato što se u njemu priznaje da su članovi pete kolone bili streljani. I kazaće, a već su i kazali, da on ne pruža sliku plemenitosti i dostojanstva španskog naroda. Njime se to nije ni htelo. To će zahtevati još mnogo komada i romana, a najbolji će biti napisani tek pošto se rat završi.

Pomenuta drama možda nije donela još jedan uspeh i snagu pisane reči izbrušene godinama, ali nakon što je kupio čuveno imanje na Kubi ‒ Finca Vigia i razveo se od druge žene (Hemingvej je imao mnogo žena, brakova i dece), izvanredni književnik i čovek se opušta, prepušta stvaralačkoj imaginaciji i 1940. godine objavljuje jedno od svojih ključnih dela, roman o španskom građanskom ratu „Za kim zvona zvone”. Do kraja te godine još jednom se ženi, putuje u Kinu i nastanjuje trajno na Kubi, pomenutom imanju nadomak Havane (koje će morati da napusti tek 1960. godine, nakon kubanske revolucije). Znameniti roman, smešten u vremenski okvir od svega tri dana, retrospektivno progovara o jednoj epizodi iz španskog građanskog rata, donoseći nove, svetlije tonove, snagu vere i traženje smisla rata koji vodi ka sretnijoj i humanijoj viziji budućnosti.

Usledila je potom decenija koju je obeležio užas Drugog svetskog rata – Hemingvej se ne oglašava kao pisac tokom čitave decenije. On se ponovo angažuje kao ratni dopisnik u Engleskoj, a onda uspostavlja vezu s francuskim pokretom otpora. Učestvuje u borbama u Francuskoj i Nemačkoj, a nakon rata neko vreme provodi u Veneciji. U međuvremenu razvodi se treći put i ženi četvrti put.

Nakon decenije književnog ćutanja, godine 1950. objavljuje malo zapaženi roman „Preko reke pa u šumu”, a zatim i krunu svog stvaralaštva, remek-delo „Starac i more” (1952), potresnu životnu priču snažnih emocija i čovekoljublja. Usledila je znamenita Pulicerova nagrada (1953), a potom i pomenuta Nobelova nagrada za književnost (1954).

Neočekivano, nakon odlaska s Kube i godina depresije i lečenja, Hemingvej nasilno okončava vlastiti život – samoubistvom. Bilo je to početkom jula 1961. godine. Bezbrižni dani, dvadesetih u Parizu, opisani u autobiografskom i memoarskom delu „Pokretna gozba”, posthumno se pojavljuju 1964. godine. Nažalost, gozbi Ernesta Hemingveja došao je kraj – samoizabrana smrt došla je jednog julskog jutra.

Mada je smrt, najčešće ona nasilna, bila centralna tema u skoro svim Hemingvejevim delima, njegov snažni, romantični, avanturistički i borbeni duh vodio ga je ka afirmaciji života i lepoti umetničkog stvaralaštva. Ironijom sudbine, unutar veka zla i smrti tokom kojeg je živeo, borio se i stvarao, tragika njegove nasilne smrti pretvorila se u novi početak – besmrtnost jednog velikog čoveka i njegovog moćnog umetničkog dela.

…Čovek nije stvoren za poraze. Čovek može biti uništen ali ne i pobeđen.

 

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Magična pozornica Hermana Hesea

Posted on 04 December 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Magična pozornica Hermana Hesea

 

Svako rođenje znači rastanak sa svemirom, znači ograničavanje i odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postojanje. Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati Bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir.

 

                         U početku beše reč

 

,,Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?

 

Dana 2. jula 1877. godine, u mestu Kal, pokrajina Virtemberg, Švarcvald–Nemačka, rodio se Herman Hese, sin pijetestičkog misionara Johanesa Hesea, baltičkog Nemca iz Estonije, i Marije, ćerke misionara i indologa H. Gunderta.

Život mladog Hermana bio je od početka usmeren ka raznim duhovnim tajnama i mistici – između polova materijalne teskobe i duhovne veličine, prožet pobožnošću, odvijao se svakodnevni život Heseovih. Njihov svet bio je protkan različitim filozofskim i lingvističkim učenjima. Slavile su se brojne svetkovine, pomagalo se siromašnim namernicima, isprepletali su se svetovi nauke i bajki: Hermanov detinji svet rađao se unutar šarenila svih tih uticaja i krutosti očeve vere. Ipak, Heseov deda dr Herman Gundert bio je suštinsko oličenje životne mudrosti i čovek koji je najviše uticao na razvoj budućeg umetnika.

Bio je, između ostalog, svestrano obrazovan, prepun životnog iskustva i mudrosti, poznavalac mnogih svetskih jezika i kultura, urednik izdavačke kuće i kao takav, obavijen velom tajne i čudesnim osmehom, uneo je u svet mladog Hermana neizmernu želju za traganjem, slobodom izražavanja vlastitih osećanja i potrebu za lepotom, mudrošću i čovekoljubljem. S druge strane, nalazio se kruti i sveznajući otac Johanes, usamljenik koji beskrajno trpi, neumorno traga za savršenim, revnostan i rigidan – osoba bez imalo dedine tanane čarolije i harizme. On je bio protivteža dedinom svetu „čarobnih oblaka”, onaj hladni zemaljski, suvo realistični, dosadan i mučan pristup životu.

Balansirajući između pomenutih opcija, Hese je još kao mladić odustao od želje da menja svet oko sebe, krenuvši putem unutarnjeg preispitivanja i menjanja samog sebe – trnovitom stazom bola, nemira i duhovnih avantura koje nude dug put u neizvesno i neistraženo. Sa četrnaest godina je odlučio da će biti „pesnik ili ništa”.

 

„Postojao je neki put, znalo se za preduslove i za škole koje su bile potrebne da bi neko postao učitelj, sveštenik, lekar, trgovac ili čak muzičar ili slikar. Za pesnike takvih mogućnosti nije bilo.

 

Međutim, odluka roditelja je bila da Hese postane sveštenik. Sudbina, taj neuhvatljivi oblik samoostvarenja čoveku nedokučivih puteva Gospodnjh i ovaj slučaj je rešila na nepredvidiv način – iskrena i ustrajna želja mladog Hesea da bude to što mu je unutarnji glas govorio odnela je prevagu nad nametnutim: Herman beži iz čuvenog semeništa u Maulbronu. Bezdušan i strog vaspitni sistem slamanja ljudske volje, docnije opisan u romanu „Pod točkom”, definitivno je doveo do opredeljenja – slediti vlastiti put po svaku cenu i bez ikakve želje za bilo kakvim kompromisom.

 

„Ima jedna vrlina koju veoma volim, jednu jedinu. Ona se zove svojeglavost. Tragični junak, svojeglavac, pokazuje milionima običnih, kukavica, uvek iznova, da neposlušnost prema ljudskim pravilima nije sirova samovolja, već vernost jednom mnogo višem, svetijem zakonu.”

 

                        Hod po mukama

 

Godina 1892. bila je jedna od najtežih u Heseovom životu. Počeo je bolan hod po mukama budućeg umetnika, odupiranje stegama očevog autoriteta i isključivosti dominantne protestantske vere. Nakon bekstva iz Maulbrona, zabrinuti roditelji odvode Hermana kod „iscelitelja duša i isterivača demona”.

Taj nerazumni pokušaj još više ranjava mladu senzibilnu dušu i Hese dva puta pokušava samoubistvo – na sreću, neuspešno. Nakon toga, smeštaju ga u duševnu bolnicu u Štetenu.

 

„Mi, obeleženi znakom, možda smo s pravom svetu važili za čudne čak i za opasne. Mi smo bili probuđeni, ili oni koji su se budili, i naše stremljenje je išlo za sve savršenijom budnošću, dok je stremljenje i traženje sreće kod ostalih išlo za tim da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću sve tešnje vezuju za život i sreću stada. I onde su nalazili stremljenje i onde su se nalazili snaga i veličina. Ali dok smo, po našem shvatanju, mi obeleženi predstavljali volju prirode za novim, za upojedinačenim i budućim, dotle su ostali živeli u volji za ostajanjem u mestu. Za njih je čovečanstvo – koje su voleli kao i mi – bilo nešto dovršeno što mora da se održava i štiti. Za nas je čovečanstvo bilo daleka budućnost, prema kojoj smo svi putovali, čiji lik niko nije znao i čiji zakoni nigde nisu bili zapisani.”

 

Nakon vremena provedenog u Štetenu, Hese upisuje nakratko kanštatsku gimnaziju, a potom se puna tri dana zadržava kod knjižara Majera iz Eslingena, gde ga je otac odveo da izuči knjižarski zanat. Sledi privremeni boravak kod kuće i rad na izradi časovnika, a potom zaposlenje u knjižari u Tibingenu, gde radi kao prodavac i šegrt. Tu napokon pronalazi delimičan mir zarađujući za hleb i čitajući bez daha. Hese se nanovo našao unutar omiljenog sveta, sveta knjiga i ljubavi koju mu je usadio deda Gundert. Iako mu rad u knjižari ne pričinjava nikakvo novo zadovoljstvo, Hese nalazi mogućnost za nastavak izučavanja svetske književnosti, istorije umetnosti, jezika i filozofije.

Ranjena duša mladića počinje da zaceljuje i nastavlja izgradnju vlastitog puta.

 

„Pisati je dobro, razmišljati je bolje.

Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.”

 

Za vreme rada u tibingenskoj knjižari Hese objavljuje prvu zbirku pesama „Romantične pesme” i prvi prozni rad  „Jedan čas iza ponoći”. Bila je to 1899. godina.

 

Na stazama hodočašća

 

Heseov stvaralački duh nastojao je prevazići jaz između duhovnog i materijalnog sveta, ponirući vremenom sve dublje u unutarnjost vlastite višeslojne i hipersenzibilne ličnosti. Jedan od prvih pojavnih, kreativnih oblika tog samopreispitivanja i poniranja bila je Heseova romantičarska lirika.

Uticaj Getea, Hajnea i Novalisa činio se neizmernim. Pored njih, oseća se snažan uticaj tada više nego dominantnog filozofa Fridriha Ničea i rodonačelnika nauke u povoju – psihoanalize, Karla Gustava Junga.

U jesen 1899. Hese stiče zvanje knjižarskog pomoćnika, i seli se potom u Bazel kod knjižara Rajha. Hese u naredne dve godine objavljuje prozno delo „Herman Laušer” 1901. godine i knjigu poezije posvećenu majci, „Pesme” 1902. godine.

 

„Ima mnogo puteva na kojima nas Bog može osamiti i dovesti do naše suštine.”

 

Godine 1903. Hese objavljuje svoj roman prvenac „Peter Kamencind” koji mu, između ostalog, rešava mnoge egzistencijalne probleme, ostavljajući mu potom mnogo više slobodnog vremena za umetnički rad – posao knjižara bio je ionako samo dodatno opterećenje za mladog poetu. Roman progovara o detinjstvu provedenom u oblasti Švarcvalda, krizama tokom školovanja, otporu društvenim normama koje guše i sprečavaju bilo kakav unutarnji poriv koji oslobađa, te svim ostalim mladalačkim nemirima. Bila je to, u stvari, priča o životnom putu dečaka sa sela, kasnijem umetniku, koji se na kraju, razočaran velikim svetom, vraća pod okrilje običnog života. Već nakon prvih literarnih izleta, književni kritičari uočavaju nekoliko osnovnih motiva koji će obeležiti Heseovo stvaralaštvo: prvi je motiv obeležen suprotnošću između duhovne to jest kontemplativne egzistencije i čulnog načina života – sukob logosa i erosa; drugi je motiv odnos umetnika prema životu, takođe obeležen jazom što ga umetnik doživljava razapet između punoće života i odricanja koja mu nameće njegovo stvaralaštvo.

 

„Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, oh da, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.”

 

Godina 1904. donosi mu napokon malo radosti – ženi se Marijom Bernuli, a njegov književni rad biva izuzetno prihvaćen. Sledeće godine objavljuje dve biografske studije: „Bokačo” i „Franjo Asiški”. Roman „Pod točkom”, objavljen 1906. godine, impresionistička je proza o patnjama mladića koji postaje žrtva rigidne i ograničene sredine. Nasleđuju ga dve nove zbirke pripovedaka: „S ove strane” i „Susedi”.

Do početka Prvog svetskog rata Hese objavljuje još nekolicinu proznih i poetskih dela. Najpre se pojavljuju psihološki romani: „Gertruda” 1910. i „Rozalde” 1914. godine, koji prikazuju duševnu krizu umetnika koji prihvata žrtvu što je traži stvaralačka askeza. Zbirka pesama „Uzgred”, iz 1911. godine, prikaz je Heseovog mučnog prezasićenja evropskom civilizacijom. Nakon njenog pojavljivanja, Hese odlazi na studijsko putovanje u Indiju tražeći nove životne motive i duhovna iskustva. Iskustva i zapažanja sa ovog putovanja pretočiće docnije u spise pod nazivom „Iz Indije”, godine 1913. Tokom ratnih godina, Heseova se aktivnost preusmerava ka antiratnom i humanističkom angažovanju, koje nailazi na žestoku kritiku nemačkih patriota po zanimanju i šovinista željnih krvi, pogotovo tuđe. Uz obilje liberalnih i pacifističkih pamfleta i članaka, tokom rata Hese uspeva da objavi i nekolicinu literarnih dela. Bile su to „Tri priče iz života Knulpa”, zbirka pripovedaka „Lepa je mladost” i zbirka pesama „Muzika usamljenog”.

 

Sve se ponovo vraća

 

Po završetku rata, Hese napušta Nemačku i odlazi u Montanjolu, kraj Lugana, gde 1921. godine postaje švajcarski državljanin. U planinskoj oblasti Hese traga za neophodnim mirom i uravnoteženošću, vođen instinktom bolnog usamljeništva. Životne probleme pokušava da prevaziđe novom kreacijom: pripovetkama „Klajn i Vagner” i „Klingsorovo poslednje leto”, kao i slikarskim radom – akvarelima. Ovaj period Heseovog života obeležio je i rad na mnogim aktuelnim i angažovanim člancima: „Rat i mir”, „Istorija sveta”, „Put ljubavi”, „Alemansko opredeljenje” i „Braća Karamazovi ili propast Evrope”. Pod uticajem iskustava s psihoanalizom, nekadašnji stil impresionističkog izražavanja zamenjuje simbolističkim. Pod pseudonimom Emil Sinkler izdaje jedan od presudnih romana –,,Demijan”, 1919. godine, delo s kojim počinje novo doba njegovog stvaralaštva.

 

,,Što čovek želi dovoljno snažno, to mu i polazi za rukom.”

 

Postizanje unutarnjeg sklada i harmonije sa svetom stalna je težnja Heseovih likova. Sličnom tematikom bavi se novi Heseov roman – u lirski intoniranom introvertnom putovanju mladića Demijana pratimo sukob i razvoj jedne osetljive duše koja traga za samoostvarenjem i novim pronalaženjem narušenog sklada sveta u rastakanju. Krutost, mimikrija i hipokrizija sveta smelo su suprotstavljeni pogledima mladića koji lucidno secira ono nedokučivo u čoveku, gradeći vlastite slike i sisteme vrednovanja oštro suprotstavljenje tupim predrasudama. Hese se kroz Demijanov lik veoma kritički odnosi prema blagodetima tehnokratske civilizacije, propovedajući nesputan individualizam i povratak istinskim vrednostima koje nadilaze niskost i duhovnu bedu materijalistički ograničene civilizacije. Filozofski produbljena i psihološki nijansirana priča govori nam o odrastanju i sazrevanju desetogodišnjeg dečaka, njegovom bolnom spozavanju dvaju svetova: porodičnog, punog topline, sigurnosti i ljubavi i njemu suprotstavljenog, spoljašnjeg sveta, kojim dominiraju nemir, odsustvo lepote i sređenosti, kao i nimalo prijatni ljudi. Put dečaka ka vlastitoj samospoznaji i formiranju ličnosti, njegovi unutarnji lomovi na trnovitoj i dugoj stazi sticanja životnih iskustava prikazani su i prožeti mnoštvom simbolističkih slika koje se kao utvare poigravaju ranjivom detinjom dušom. Pred nama iskrsava lik mladića Demijana kao univerzalne simboličke konstrukcije, pretapajući se vremenom u lik ljudske vrste uronjene u apstrakcije umetnosti, religije i filozofije, vrste koja traga za konačnom istinom.

 

„Pravi poziv za svakog je samo jedan: doći do samog sebe. Neka čovek skonča kao pesnik ili ludak, kao prorok ili kao zločinac – to nije njegov problem, to je čak u krajnjoj liniji nevažno. Njegov je problem da pronađe sopstvenu sudbinu, ne bilo koju, i da je do kraja proživi u sebi, potpunu i neokrnjenu. Sve drugo je polovično i pokušaj da se pobegne, bekstvo natrag u ideale mase.

Ja sam hitac prirode, hitac u neizvesnost, možda ka nečemu novome, možda ka ničemu, i da tom hicu iz iskonske dubine dozvolim da se ispolji do kraja, da osetim njegovu volju u meni i da ga potpuno načinim svojim – samo to je poziv.”

 

Nakon završetka „Demijana”, usledio je dvoipogodišnji rad na novom romanu. Rezultat svega bilo je novo remek-delo svetske književnosti s nazivom „Sidarta”. Roman se pojavio 1922. godine.

 

„Trebalo mi je dugo vremena i još nisam konačno naučio, o Govindo, ovo: da se ništa ne može naučiti. Čini mi se da zaista ne postoji to što mi nazivamo učenjem. Postoji, prijatellju moj, samo jedno znanje, a ono je svuda, to je u meni, to je u tebi, i u svakom biću. Znanje nema goreg neprijatelja od hteti znati – od učenja.”

 hermann-hesse

         Sidarta predstavlja autentičnu indijsku poemu koja kao alternativu savremenom svetu nudi istočnjačke mudrosti, meditativnost i čudesne spoznaje o životu. „Mudrost se ne može saopštiti”, jedna je od suštinskih životnih istina koju nam Hese saopštava u svojoj čarobnoj sagi o smislu i cilju životnog puta. „Mudrost, koju mudrac pokušava saopštiti, zvuči uvek kao ludost”, govori nam kroz brojna vlastita iskustva i transformacije glavni lik romana. Tražeći smisao i cilj postojanja, prolazeći pritom kroz mnoštva mogućih i nemogućih metamorfoza, Hese vešto transformiše naizgled neizrecivo u niz rafiniranih misli koje odslikavaju bit čovekovog traganja i krajnjih spoznaja u svetu nestvarnih slika.

 

„Reka je težila svom cilju…Sidarta je osluškivao.

I kad bi Sidarta pažljivo slušao reku, njenu pesmu sa hiljadu glasova, kad ne bi slušao tugovanku i smeh, kad svoju dušu ne bi vezivao za neki od glasova i ulazio u nju sa svojim ja, već čuo sve, celinu, čuo jedinstvo – onda se velika pesma sa hiljadama glasova sastojala od jedne jedine reči, a ta je glasila Om: savršenstvo.

U tom času Sidarta je prestao da se hvata u koštac sa sudbinom i prestao da pati. Na njegovom licu se rascvetala vedrina spoznaje kojoj se više ne suprotstavlja nikakvo htenje, koja prepoznaje savršenstvo i saglašava se s tokom zbivanja, sa strujom života, puna samilosti, saradosti, predana tokovima u pripadnosti jedinstvu.”

 

Unutar magičnog pozorišta

 

Sledeća pripovest, novo u nizu poglavlja koja čine svojevrsnu biografiju ljudske duše, ugledala je svetlost dana 1927. godine. Ogoljeno i jezivo iskreno, roman ,,Stepski vuk” očajnički je vapaj usamljenika, čoveka današnjice bačenog u vrtlog sveta bez Boga i samilosti. Ponor strave i užasa koji se otvara pred njim slikovito je prikazan moćnom psihoanalitičkom i simboličkom ispovešću umetnika Hesea, ovaj put bez ikakvog ulepšavanja ili bilo kakve metafore – pred nama je ustrptala duša rezigniranog i samosvesnog intelektualca današnjice, naslikana u krupnom planu na tamnom platnu jedne dekadentne civilizacije na umoru. Novo remek-delo, dostojno samo najvećih i najbeskompromisnijh umetnika, progovara o stvarima koje se, uglavnom, perfidno prećutkuju ili zaobilaze dajući na taj način alibi urlanju žrtvenih masa i njihovih sadističkih gospodara. Pred nama se jednostavno prostire čitav jedan duhovni mikrokosmos, jedinstven i iskren u svojoj nesavršenosti.

 

„Oh, teško je naići na trag Božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. Ono što se u meni događa u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljstva tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivam, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.”

 

Slika čovekove uznemirene i ustrptale duše u vihoru vremena modernih tehnologija i ideologija, prikazana je s jedne strane, u stvarnosti formiranoj u vremenu, a s druge, u nevidljivoj stvarnosti koja izmiče pojmu vremena i empirije.

 

„Osobeni znak stepskog vuka bio je sledeći: on je bio čovek večeri. Nikada nije bilo čoveka sa dubljom i strasnijom potrebom za nezavisnošću. Nikada se nije prodavao za novac i udoban život, nije se prodavao ženama ili vlastodršcima, i hiljadu puta je odbacio i odbio ono što je u očima celog sveta predstavljalo preimućstvo i sreću, samo da bi sačuvao svoju slobodu.”

 

Bolna spoznaja o promašenosti sveta i urušenosti svih njegovih vrednosti dovodi čoveka do rezignacije i osećaja uzaludnosti. Ipak, vera i nada su te koje nestaju poslednje. Pored njih, Hese uočava jedan isto tako univerzalan i moćan lek za sve nedaće mračnog sveta – humor.

 

„Jedino humor, taj divni izum onih kojima je preprečen put ka onom najvišem za šta su pozvani, taj izum onih skoro tragičnih, najdarovitijih nesrećnika, jedino humor (možda najčudnije i najgenijalnije dostigniće čovečanstva) izvršava i ono nemoguće, naime, spaja  i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bića u zracima svojih prizmi. Živeti u svetu kao da to i nije svet, poštovati zakon a stajati iznad njega, posedovati a kao da se ne poseduje, odreći se kao da to nije odricanje – sve ove omiljene i često formulisane zahteve visoke životne mudrosti može da ostvaruje samo humor.”

 

Tamni oblaci i zloslutni znaci apokaliptične oluje nadvijaju se nad svetom bez Boga, ljubavi, saosećanja ili bilo kakve iskre humanosti koja budi nadu. Grozničavi spisi Heseove iskrene ispovesti ne ulivaju previše nade – priča o nekoj svetloj budućnosti, ideološko obojenoj demagogiji bez osnova, ne nalazi mesta unutar dela koje svojom iskonskom svetlošću obasjava i otkriva svu promašenost i uzaludnost jednog perfidnog sveta truleži. Istina, ma kako bolna bila, jedini je put ka večnoj svetlosti.

„Neću samo ja, sutra ili prekosutra, završiti zakopan u blatnjavu ilovaču uz zbunjenost i pritvornost učesnika, već se tako završava sve, sva naša stremljenja, celokupna naša kultura, sva naša vera, sva naša radost i volja za životom, koja je tako bolesna i koja će uskoro biti tamo zakopana. Naš kulturni svet je groblje, na kome su Isus Hristos i Sokrat, Mocart i Hajdn, Dante i Gete samo izbledela imena na zarđalim limenim pločama, oko kojih, zbunjeni i neiskreni, stoje ožalošćeni, koji bi dali mnogo da još mogu da veruju u limene ploče, što su im nekada bile svete, koji bi dali mnogo da mogu da progovore makar jednu jedinu čestitu, ozbiljnu reč tuge i očajanja nad ovim propalim svetom, i kojima nije ostalo ništa drugo nego da, kezeći se zbunjeno, stoje oko jednog groba.”

 

Glavni lik romana, književnik Hari Haler, daje oduška gađenju koje oseća spram hipokrizije građanskog društva i njegovih tekovina sazdanih na eksploataciji i racionalističkom cinizmu. Umetnički oblikovane, isijavaju pred očima čitalaca bujice najiskrenijih ljudskih emocija koje izražavaju otpor prema svetu mašina i mehaničkih odnosa koji ignorišu bilo kakvu vrednost ili elementarnu ljudsku saosećajnost. Hladan svet bez emocija, ogrezao u lažima i plitkosti, otvara se potmulo pred našim retardiranim čulima.

Hari Haler, piščev dvojnik i lik koji personifikuje probleme modernog čoveka, nalazi se u sukobu sa sobom i svetom koji ga okružuje, kao stepski vuk, životinja koja simbolizuje usamljenost i nemir. Hese je u potrazi za izlazom iz postojeće šizofrene podvojenosti čoveka i oslobađanjem od normi malograđanskog konformizma. On ga napokon i nalazi u humoru kao stanju duha koje ostvaruje zahteve životne mudrosti.

 

„Ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lepo, ko obožava velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot…

U pravu si, Stepski vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koje te odbacuju od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne sme da bude kao što smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja traži muziku,umesto razonode radosti, umesto novca dušu, ko umesto špekulisanja traži istinski rad, a umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuškasti svet ne može biti otadžbina…”

 

Igra staklenih perli

 

Životopisi ljudske duše čine potku i narednih Heseovih dela. Uronjen u vlastiti svet ideja,vere i neizrecivog, Hese beleži svoja razmišljanja: „Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.”

Nakon romana „Narcis i Zlatousti” 1930. godine, Hese objavljuje „Hodočašće” 1931. i „Put na Istok” 1932. godine. U međuvremenu, posle druge ženidbe i neuspelog braka s Rutom Venger, on se po treći put ženi, ovaj put s Jevrejkom iz Černovica – Ninom Doblin. Roman „Narcis i Zlatousti” prikaz je različitih životnih puteva redovnika i umetnika u srednjovekovnom ambijentu Maulbrona. Likovi Narcisa, nastavnika i kaluđera, te Zlatoustog, učenika i vajara, prikazuju nam odnos duha i čulnosti, nauke i umetnosti.

 

„Svet u kome je Narcis živeo i gde mu je bio zavičaj, njegov svet, manastirski život, njegovu dužnost, njegovu učenost, njegovu lepo raspoređenu misaonu tvorevinu – sve mu je to prijatelj često snažno potresao i stavljao pod pitanje. Nema sumnje: kad se pogleda iz manastirskog ugla, sa strane razuma i morala, njegov sopstveni život je bolji, ispravniji je, ustaljeniji, sređeniji i uzorniji, to je život poretka i stroge službe, trajno žrtvovanje, nespretna težnja za jasnoćom i pravičnošću, on je mnogo čistiji i bolji od života ovakvog umetnika, lutalice i zavodnika žena. Ali kad se pogleda odozgo, kad se pogleda sa Božije strane – da li je onda poredak, odricanje od sveta i  čulne sreće, držanje po strani od prljavštine i krvi, povučenost u filozofiju i pobožnost, da li je onda zaista sve to bolje od života Zlatoustog? Da li je čovek zaista stvoren da izučava Aristotela i Tomu Akvinskog, da zna grčki, da umrtvljuje čula i da beži od sveta? Zar mu Bog, kad ga je stvorio, nije dao čula i nagone, krvave tmine, sposobnost da greši, da uživa, da očajava?”

 

Uspostavljanje harmonije između misli i srca, racionalnog i iracionalnog, aktivnog i kontemplativnog, nameće se po Heseu kao jedan od bitnih ciljeva čovekovog bitisanja. Traženje puta ka sreći i usklađivanje odnosa čoveka sa svetom, prirodom i Bogom, kao i premošćavanje razlika između Istoka i Zapada, večne su teme koje pokreću svet i izmiču čovekovom htenju.

Tridesetih i četrdesetih godina XX veka svet je tonuo i na kraju potonuo u najveći sumrak – doba uspona nacizma, raspada svih sistema vrednosti, apsolutne destrukcije i dekadencije, svetskog rata, koncentracionih logora i nezapamćenog egzodusa i holokausta. Tokom godina totalnog pomračenja, Hese se iznova povlači u svet kreacije, kontemplacije i ideja, radeći pritom na svom monumentalnom romanu „Igra staklenih perli”, sumi svih svojih dotadašnjih umetničkih i ljudskih težnji.

Duhovna smirenost, rezignacija i čudesno vedri tonovi obeležavaju svojevrstan Heseov zavet. Objavljen u jeku Drugog svetskog rata, godine 1943, roman predstavlja utopijski ep o budućnosti u kojoj nema ratova ni bede. Hese smelo i vispreno izlaže viziju razumnog društva koje omogućuje predano bavljenje čoveka „nekorisnim” stvarima, uranjanje u kontemplaciju kakvu pružaju muzika i matematika. Ezoterična igra duhovnim kombinacijama oblik je takve delatnosti. Roman, između ostalog, ostaje svedokom vekovne čovekove porebe za utočištem i srećom koji mu, nažalost, neprimetno i stalno izmiču.

Godine koje su dolazile jedno veliko, više nego zasluženo životno priznanje Hermanu Heseu – Nobelovu nagradu za književnost. Relevantno ili ne, nagrada se pojavila samo kao još jedno priznanje u životu neverovatnog čoveka, umetnika i humaniste čije će delo nadživeti i njega samog i mnoge posle njega – reč ipak nije ostala samo mrtvo slovo na papiru,već u Heseovom slučaju, mnogo više.

 

Odlazak u večnost

 

U osamljenosti planinskog predela Montanjole, godine 1962, ugasio se ovozemaljski život gorostasa svetske književnosti, Hermana Hesea.Vraćajući se na sam početak priče, shvatamo u stvari da smrt i nije nikakav kraj negoli samo novi početak, staza koja vodi ka novom susretu sa Bogom i povratku pod okrilje čovekove prvobitne kolevke – svemiru. Proširivši za zemaljskoga života vlastitu dušu do neslućenih razmera i pritom obuhvativši celokupan svemir, Herman Hese najzad se našao sa one strane dobra i zla.

„Slava postoji samo u pojmu obrazovanja, ona je stvar učitelja po školama. Ne radi se o slavi, o ne! Radi se o onom što ja nazivam večnošću. Pobožni to nazivaju božijim carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa većim zahtevima, sa čežnjom, sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da živimo da sem vazduha ovoga sveta nema i drugog vazduha u kome može da se diše, da sem vremena ne postoji još i večnost, a to je carstvo pravih ljudi. Tamo dolaze i Mocartova muzika i pesme tvojih velikih pesnika, tamo dolaze sveci koji su činili čuda, umirali mučeničkom smrću i ljudima pružali svetao primer. Ali u večnost isto tako ide i slika svakog istinskog dela, snaga svakog istinskog osećanja, iako to niko ne zna i ne vidi i ne zapisuje da bi sačuvao za buduće pokolenje. U večnosti ne postoji buduće pokolenje.”

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , ,

Vudi Alen

Posted on 25 November 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Vudi Alen

 

Kad je svet apsurdan, humor seže u nedogled.

 

Njujork je centar njegovog kosmosa. Megapolis, raskrsnica svih mogućih i nemogućih puteva, epicentar svetskih kulturnih dešavanja, s čuvenim Kipom slobode, Menhetnom, Bronksom, Harlemom, Wall street prodavnicom najskuplje magle na svetu i Petom avenijom, poznatom pre svega po znamenitoj cvijećarnici – sedištu tajnovite TNT grupe, s pozorišnom mekom zvanom Brodvej, klubom „Cotton” i ostalim džez klubovima, žutim taksijima, Central parkom i rekom Hadson. Grad večito energičan i užurban, u furioznom pokretu ka novim izazovima, stecište andergraunda i Fabrike u stilu a la Vorhol, urbane gerile, svetskih faca željnih novih dokazivanja i prestiža, dvadesetčetvoročasovne frke, gužve i buke, betona, čelika i stakla, noćnog života i večne inspiracije za sve ekscentrike, snobove, odmetnike i umetnike s ne baš uobičajenim pogledima na svet. Mesto smrti Džona Lenona i mesto rođenja, egzistencije, ludila, kreacije i neuhvatljivih neuroza kultnog američkog reditelja, scenariste, glumca, džez klarinetiste, stand-up komičara, pisca i genijalca na ivici ludila – Vudija Alena.

Poput kamena koji se stalno kotrlja, ne skupljajući na sebi mahovinu konvencija, konformizma, neinspirativnosti, dosade i tupe ozbiljnosti proseka, Vudi Alen već pola veka nudi nešto sasvim različito, lucidno, satirično, diksilendom obojeno u svetu humora, filma i pisane reči.

Neurotičan i energičan, neuhvatljiv u svom neprekidnom džez ritmu i pokretu, vickast, crnohumoran i pronicljiv, originalan, uvek na ivici između ludila i genijalnosti, on tutnji i neprekidno priča, režira, piše i sinkopirano cupka u brodvejskom svetu skečeva, tako rafiniranom i ciničnom, spremnom da parodira sve i svakoga, bez obzira na unapred zadate klišee iz prošlosti, mitove i nedodirljivost umišljenih samoproklamovanih veličina.

Na jednoj od njegovih svetskih duhovnih turneja, ukrcao sam se u zadnji vagon voza nesvakidašnjeg ludila i romantičarske avanture, trajno zaražen virusom vudialenovskog humora, u potrazi za savršenom sekvencom. U potrazi za savršenom sekvencom u kojoj film nadilazi apsurd poprilično potrošenog sveta praznine.

 

„On nagomilava komičnost povrh apsurdnog i na vrh cedi sok od limuna, a onda jednostavno nastavlja…”

 

Vudi Alen (Allan Stewart Konigsberg), američki filmski reditelj i glumac, rođen je 1. decembra 1935. godine, u Bruklinu – Njujork, SAD. Patentirao je lik brbljivog i neurotičnog komičara, izumeo modernu romantično-satiričnu komediju, a pod stare dane – sazreo je u sjajnog dramatičara. Komedije je usmeravao protiv apsurda današnjeg sveta. U središtu pažnje njegovih satira bili su njujorški intelektualci, prikazani tragikomično, bez dlake na jeziku. Nije zaobišao ni veličine poput Dostojevskog, Šopenhauera i Bergmana, parodirajući njihove uzvišene misli u potrazi za smislom života i sveta.

Alen je jedan od onih reditelja koje smatramo autorskim. Sve svoje filmove, bilo da su u pitanju drame ili komedije, napisao je sam, izrežirao ih, a uglavnom je i glumio u njima. Kao i većina američkih autora, više je cenjen u Evropi, nego kod kuće. Sam reditelj, iznenađen tom činjenicom, jednom prilikom je izjavio: „Mora da su titlovi jako dobri!”

Međutim, pravi razlog možda jeste to što nikad nije snimao istinski komercijalne filmove. Najviše uspeha imao je sedamdesetih godina prošlog veka, kada je cvetala autorska američka kinematografija. Ipak, treba istaći i činjenicu da njegov filozofski pristup ozbiljnim temama, čak i kada je predstavljen uz humor, nikada nije mogao imati masovnu publiku.

Pasionirani je ljubitelj filma. Priznaje da voli da snima filmove u svom bruklinskom susedstvu i to bez puno celodnevnog rada, jer voli i da uživa u životu. Intelektualac, obožavalac sporta, ljubitelj džeza. Redovno, svakog ponedeljka, svira klarinet sa svojim bendom. Romantičar koji – pored sporta i džeza – obožava i mlade dame (naročito glumice). Komičar koji voli da radi drame.

Rođen je i odrastao u Njujorku, u četvrti zvanoj Bruklin; tu živi i snima. Okružen mnogim bioskopima, doslovno svakodnevno ih posećuje, što se može videti po brojnim filmskim citatima i posvetama u njegovim filmovima koji su puni fascinacije svetom filma, pozorištem i umetnošću uopšte.

Sklonost humoru, takođe, predstavlja jedno od njegovih glavnih obeležja – večitu inspiraciju i fascinaciju. Odrastao je uz komičara Boba Houpa i legende tzv. apsurdnog humora: braću Marks i ekipu Monti Pajton. Počeo je da se bavi komičarskim poslom vrlo rano, već u svojoj petnaestoj godini, tako što je slao viceve za novine, prvi put pod umetničkim imenom – Vudi Alen.

Nakon što je napustio studije komunikacije i filma u Njujorku, počeo je da piše skečeve za emisije televizijske kuće NBC i njihove komičare. Početkom šezdesetih godina XX veka, počeo je i sam, vrlo uspešno, da nastupa kao stand-up komičar.

Kao pisac istakao se nekolicinom zbirki šašavih eseja i parodija: „Sad smo kvit” (Getting even”),Kratak, ali koristan, vodič kroz građansku neposlušnost” (Without feathers”),Nuspojave” (Side effects”) iPuka anarhija” (Mere anarchy”).

 

„Izuzetno mi je laknulo što se svemir napokon može objasniti. Već sam počinjao da mislim da je problem u meni. E, pa ispostavilo se da fizika, baš kao kakav rođak koji vam ide na nerve, ima odgovor na sva pitanja. Veliki prasak, crne rupe i prvobitna supa svakog utorka pojavljuju se na naslovnoj strani ’Tajmsa’, zahvaljujući čemu je moje razumevanje opšte relativnosti i kvantne mehanike sada jednako Ajnštajnovom – mislim na Ajnštajna Mumdžija, prodavca ćilima. Kako je moguće da nisam znao da u svemiru postoje sićušne stvarčice veličine Plankove dužine, koja iznosi milioniti deo milijarditog dela milijarditog dela centimetra? Zamislite kako bi teško bilo tako nešto naći da ga izgubite u mračnoj pozorišnoj sali? I kako gravitacija radi? I – ako bi iznenada prestala – da li bi određeni restorani i dalje zahtevali da nosite sako? Ono što ja znam iz fizike jeste to da čoveku koji stoji na obali vreme prolazi brže nego čoveku u čamcu – pogotovo ako je čovek u čamcu zajedno sa svojom ženom.

      U petak sam se probudio i – s obzirom na to što se svemir širi – trebalo mi je više vremena nego obično da pronađem svoj bade-mantil. Zbog toga sam kasno krenuo na posao, a pošto je koncept smera gore i dole relativan, lift u koji sam ušao popeo se na krov, gde je bilo veoma teško zaustaviti taksi. Jedina dobra strana toga što je prostor isto što i vreme jeste to što, ako otputujete u spoljne predele svemira a putovanje potraje duže od 3.000 godina, kad se vratite, svi će vam prijatelji biti mrtvi,  ali vam zato neće trebati botoks. ”

(odlomak priče „Napet kao struna”, iz zbirke „Puka anarhija” Vudija Alena)

vudi_alen

 

Kada je Alenovo filmsko stvaralaštvo u pitanju, njegova debitantska dela uglavnom su bila čiste komedije, odnosno parodije. Godine 1965. napisao je svoj prvi scenario, za film Šta ima novo, mačkice?, u kojem se pojavljuje i kao glumac, uz legendarnog komičara Pitera Selersa. Debitovao je kao reditelj u filmu Whats up Tiger Lily? (japanski špijunski triler premontirao je i sinhronizovao na engleski, a potom izmenio dijaloge, stvorivši jedinstveno parodijsko ludilo [1966]). Sledeća meta parodije bio je slavni detektiv Džejms Bond, u filmu Casino royal (1967). Uporedo s komedijama apsurda, bavio se i pisanjem pozorišnih komada, od kojih su mnogi izvedeni na slavnom Brodveju.

Godine 1969. radi dve kratke komedije Cupids shaft (posvetu filmu slavnog Čarlija Čaplina) i bizarnu adaptaciju pozorišnog komada Pigmalion (gde lažni rabin podučava neuku bogatašicu). Potom je napisao scenario za film Uzmi pare i beži, koji je i režirao i u kom je i glumio. U pitanju je parodija na gangsterske i biografske filmove.

A onda su došle zlatne vudialenovske sedamdesete – decenija apsolutnog trijumfa njegovog ludila i kreativnosti. Duh anarhije i gegova odneo je definitivnu pobedu nad svim onim što podrazumevaju tzv. normalnost, kliše i uobičajena fabula napisana po striktnim pravilima zdravog razuma i filmske industrije. Od parodije zvane Banane (1971), koja ismeva južnoameričke revolucije, američku politiku i medije (sećam se scene u kojoj revolucionar u punom zanosu, nakon pobede, saopštava narodu sledeću vest: „Od danas će zvanični jezik biti švedski, a donji veš će obavezno morati da se nosi preko pantalona, a nikako ispod, kao do sada…”), preko Sve što ste oduvek želeli da znate o seksu, ali ste se bojali da pitate!, omnibus parodiji istoimene seksološke knjige, u kojoj Alen glumi spermatozoid sa egzistencijalističkom dilemom: „Gde smo i kuda idemo?”, a glumac Džin Vajder psihijatra zaljubljenog u ovcu, potom SF ludila zvanog Spavač, do nenadmašnog filmskog klasika Ljubav i smrt (1975), koji ismeva uzvišenost i dubokoumnost ruskih filmova i romana, prostire se jedan nestvaran svet nenadmašnog komediografskog duha, u kojem dominiraju geg, uvrnutost, pronicljivost, apsurd, britkost dijaloga, fantazije i najluđi, skriveni snovi i nesvesno, kao i smelost da se zadire u nedodirljive, tzv. tabu teme.

Jednostavno, Vudi Alen ne štedi nikoga i ništa: bilo da su u pitanju filozofi i pisci u potrazi za smislom života ili nabeđeni političari, intelektualci i umetnici u svoj svojoj ispraznoj veličini. Bilo da su u pitanju remek-dela sedme umetnosti kao što su Ljubav i smrt, Eni Hol, Menhetn, Zelig i Hana i njene sestre, ili samo sasvim obične pohvale ludosti poput Moćne Afrodite i Destruktivnog Harija, Vudi Alen ostaje dosledan samo sebi i neverovatnom talentu da vas nasmeje – sa zadrškom ili bez nje, onako, na prvu, silovito. On ostaje klasik humora koji leči dušu i greje srce, svodeći preozbiljni i preambiciozni svet apsurda na pravu meru.

 

„Salo je samo po sebi supstanca ili esencija supstance ili oblik te esencije. Veliki problem nastaje kad salo počne da vam se skuplja po bokovima. Kad je reč o predsokratovcima, Zenon je smatrao da je težina samo iluzija i da će čovek, bez obzira na to koliko jede, uvek biti samo upola debeo kao čovek koji nikada ne radi sklekove. Potraga za idealnim telom opsedala je Atinjane, i u jednom izgubljenom Eshilovom komadu Klitemnestra prekrši zavet da nikad neće užinati između obroka, te iskopa sebi oči kad shvati da više ne može da uđe u kupaći kostim. Tek je Aristotelov um uspeo da problem težine objasni naučnim putem, i u jednom ranom fragmentu iz ’Etike’ on kaže da je ukupni obim svakog čoveka jednak obimu njegovog struka pomnoženog sa Pi.

Nijedan filozof se nije ni približio rešenju problema krivice i težine, dok Dekart nije razdvojio telo od uma, tako da je telo moglo da se tovi, dok je um razmišljao: ’Koga briga, to nisam ja.’ I dan-danas veliko filozofsko pitanje jeste: ako život nema smisla, šta da se radi sa školskom supom? Lajbnic je bio prvi filozof koji je rekao da se salo sastoji od monada. Lajbnic je držao dijetu i redovno vežbao, ali nikad se nije otarasio monada, barem ne sa butina. Spinoza, s druge strane, večerao je skromno zato što je verovao da Bog postoji u svemu i da je zastrašujuće slistiti pitu ako mislite da sipate senf po Prvom uzroku svega.”

 

(odlomak priče „Tako je jeo Zaratustra”, iz zbirke „Puka anarhija” Vudija Alena)

 

    Njegova sićušna, neskladna i pogrbljena pojava, nalik na parodije i groteske kojima je obogatio svet umetnosti, kao i lik večito unezverenog intelektualca u stalnim dilemama, strahovima i snovima, skrivenog iza štreberskih naočara s debelim okvirima, te neurotično, bledo lice čoveka prodornog pogleda, ostaće zaštitni znaci izuzetno autentične ličnosti u svetu filma, humora i umetnosti uopšte.

Veština dijaloga (pričinga) kojom je Vudi Alen ponirao u suštinu svega, retkost je dragocena sama po sebi. Bilo koji film ili bilo koje pisano delo ovog autora brzo će razvejati ako postoji ikakva sumnja u to.

Na kraju svega, ostaju samo parodija, satira, cinizam, sarkazam… i uteha, uz osmeh, da ipak nije sve bilo uzalud!

 

Comments (4)