Archive | May, 2013

Tags: , , ,

Ko se poslednji smeje?

Posted on 30 May 2013 by heroji

Dragana Bošković-Tomić

 

Ko se poslednji smeje?

 

(Igor Perišić, Uvod u teorije smeha. Kratak pregled teorija smeha od Platona do Propa, Službeni glasnik, Beograd, 2010)

   Danas se u književnoj kritici koriste termini koji nam često deluju kao neki aksiomi – svi znaju šta znače, šta podrazumevaju i šta obuhvataju, ali ne mogu da vam kratko i jasno objasne šta znače ili pak, da daju adekvatan sinonim. Njihove definicije često su upotpunjene izrazima „poput”, „nalik”, „otprilike” i sličnim odokativnim atributima ili subjektivnim teorijskim shvatanjima. Na primer, mnoge studije i teze bave se problemom smeha, smehovnog, duhovitog, komičnog i smešnog, i skoro svaki autor daje svoju definiciju studijske terminologije, najčešće modifikovanu u skladu s predmetom proučavanja. [1] To se dâ i očekivati imajući u vidu preobimnost književnoistorijskog korpusa, ali i (ne)moć književnosti da samu sebe objasni. Kao i svaka umetnost, ona se opire konačnoj i konkretnoj naučnoj odredljivosti, a često je predmet ili saučesnik drugih nauka, kao što su filozofija, estetika, psihologija, sociologija i tako u nedogled. Ipak, zadatak svake nauke, pa tako i teorije književnosti trebao bi da bude uspostavljanje opšteprihvaćenih, adekvatnih definicija terminološkog aparata – a meni se čini da se neke definicije umnožavaju brže nego sama književna ostvarenja.

Nasmejana_publika_vilijam_hogart

Da nije reč samo o smehu i njemu sličnim odrednicama, navodim i primer fantastike. Ova paralela će poslužiti za otvaranje još jednog problema: pored definicije nekog književnog pojma, kritičari i teoretičari često se spore oko toga da li je reč o žanru ili prosedeu. Time se stvar još više komplikuje i divergira u različitim pravcima, te se pristupanje izučavanju ovih problematičnih pojmova čini kao Sizifov posao, jer književni teoretičar (ako je iole dobar istraživač) mora da ima uvid u svu relevantnu naučnu literaturu. Igor Perišić odlučio je da se uhvati u koštac sa ovim Golijatom i ponudi književnonaučnoj javnosti pregled teorija smeha u književnosti.

 


[1] Najveći broj studija bavi se ovom problematikom u jednom određenom književnom delu ili u nekoliko književnih ostvarenja jednog pisca, dok manji broj razmatra smeh u okviru određene književne epohe, ali opet samo jedne. S druge strane, izvestan broj teorija proučava smeh kao fenomen (bilo kao filozofska, psihološka, sociološka, kulturološka, itd. kategorija) bez ili s veoma malo dodira s književnošću.

 

Ono što treba napomenuti na početku jeste da je Perišićeva knjiga objavljena u ediciji Pojmovnik izdavačke kuće „Službeni glasnik” koja je „zamišljena kao neka vrsta velikog rečnika (ili, pak, male književne enciklopedije), jer, kako dalje tvrdi urednik Gojko Tešić, „u srpskoj književnoteorijskoj/istorijskoj leksikografiji oseća se praznina – namera POJMOVNIKA jeste da se taj nedostatak ublaži i da se u našoj književnoj nauci započnu ozbiljniji poslovi za sintetičko oblikovanje, kako istorije srpske književnosti tako i istorije srpske književnoteorijske misli”. Da li je Perišićeva studija uistinu popunila poneku prazninu, ostaje da vreme dâ svoj vrednosni sud. Ono što je sigurno, a što i sâm autor tvrdi, jeste da ne postoji bilo kakav pregled (teorija) smehovne tradicije u istoriji srpske književnosti (osim već napomenutih istraživanja o pojedinim piscima i nekim epohama). Cilj ove napomena nije da umanji vrednost postojećih eseja i studija o smehu, kao ni da zanemari doprinos brojnih radova, pre svega, Gorana Maksimovića, Miroslava Pantića, Sretena Marića, Bore Ćosića, Vladete Jankovića i mnogih drugih, koje uostalom i Perišić navodi kao dragocene izvore svoje literature – naprotiv, ali moralo se ukazati na nedostatak objedinjene, dijahronijske sistematizacije smehologije.

Na početku svog Uvoda Perišić skromno implicira (bez)uspešnost svog posla i izražava „sumnju u samu definibilnost predmeta” (19). Ipak, pre same definicije, za razgraničenje pojma smeha od ostalih srodnih pojmova, Perišić se opredeljuje za stanovište da je smeh proces, a ne žanr, i pritom navodi objašnjenje Bogdana Kosanovića da je „smeh kao proces rezultat dejstva dva faktora: smešnog objekta i subjekta – čoveka koji se smeje” (29), te zaključuje da je možda najpreciznije određenje smeha „kao relacije subjekta i objekta, tj. estetske relacije, a ne estetskog predmeta” (podvukla D. B-T.) (29).

Iz ovoga se, dakle, vidi da smeh ne predstavlja „žanrovsku književnost”, već spada u književne procese ili kako Perišić na nekoliko mesta navodi – „efekat”. Književno delo odavno je preraslo proučavanje samo putem kompozicija tema i motiva. Osim autora i dela, i čitalac stupa na scenu kao ravnopravni, aktivni elemenat za potpuni efekat. Ono što je nekom smešno, ne mora da bude nekom drugom. Neko delo može ostati neduhovito za neobaveštenog čitaoca (parodije, parabole i alegorije). Drugo delo opet može izgubiti u prevodu ili je jednostavno van vremena (satira često odgovara jednom određenom istorijskom društveno-političkom trenutku). Čitalac/gledalac jeste taj koji će se nasmejati – on je taj na kog mora da utiče književni proces, odvijanje književnog dela. Tekst sam po sebi nije smešan ako se tako ne doživi, iako je za to možda postojala piščeva intencija. Ponekad je i obrnuto: delo ne pretenduje na komičnost, ali određenim efektima izaziva smeh. Za recepciju ne postoji žanr – recepcija se doživljava, odvija i događa. Zbir (čitalačkog) iskustva proizvodi i određeni efekat recepcije tokom čitanja nekog dela.

U daljem tekstu, kratkim pregledom glavnih škola i teorija poimanja smeha, Perišić dolazi do zaključka da nekoliko termina treba jasno razlikovati:

„     - Komično je kvalitet predmeta u umetničkim formama.

-          Smešno je kvalitet predmeta u životu.

-          Hotimična komika je ime za predmet smeha u umetničkim formama.

-          Nehotična komika je nedostajuće ime za predmet u životnim formama.

-          Humor je smisao za komično u umetničkim formama.

-          Duhovitost je smisao za smešno u životnim formama.

-          Smeh bi, na osnovu svega toga, bio opšti pojam kojim može da se objedini relacija između predmeta (hotimične i nehotične komike), kvaliteta predmeta (komično i smešno) i recipirajućeg subjekta koji, putem naročite sposobnosti (duhovitost i smisao za humor), proizvodi ili humor ili smeh u užem smislu (smeh u užem smislu je oznaka za fenomene smeha – prirodne ili nesvesne – koji nisu umetnički).” (40–41)

The Died Laughing Cavalier

Dakle, smeh predstavlja sadejstvo tri elementa: teksta, čitaoca i njihovog odnosa, što znači da bi žanrovska (i sva dalja podžanrovska) određenja bila nedostatna za brojne varijacije ovih činilaca.

I na kraju ovog razmatranja, još jedno zapažanje – Perišić u uvodu iznosi i još jedan sastavni deo svoje svakdašnje jadikovke i priznaje nemoć teorije književnosti: „Ona se, kako se već dâ naslutiti, pokazuje preslabom da se uhvati u koštac s tim problemom ukoliko nije interdisciplinarno udružena i ukoliko pomalo ne krade od svake od tih susednih disciplina, to jest ako katkada ne stavi u zagradu ono književno, jer savremene teorije u humanističkim disciplinama sve više gube specijalističke prideve stapajući se u jednu Teoriju.” (10). Teškoća određenja smeha u književnosti vidi se ako pogledamo sadržaj ove studije. Posle uvodnih poglavlja nižu se naslovi odeljaka „Platon”, „Aristotel”, (…) „Paskal”, „Dekart”, „Spinoza”, „Hobz”, „Kant” itd, što znači da, kako je i sâm Perišić u jednom razgovoru tvrdio, u smehu u književnosti ima najmanje književnosti. Da li to znači da je problematika uistinu tako nesaglediva u obilju književnog stvaralaštva? Ili je pak književnosti dovoljna ta esencija smehovnog koja nema potrebu da sebe objašnjava, već taj sud ostavlja drugima? Da li je moguće da je smeh u književnosti kao relacija neuhvatljiv poput sitnog peska koji se osipa čim pokušamo da ga uzmemo u šaku? Nije li književnost ili još bolje, tekst, varljiv kao paukova mreža – ne primećujemo njegovu prozračnost i ne znamo da smo uhvaćeni, dok se u potpunosti ne upetljamo. Da li je književnost ta koja se poslednja smeje?

Perišić je napisao Uvod. Čekamo razradu.

 

Comments (3)

Tags: , , , , ,

Boris Liješević: TEATAR PARADOKSA

Posted on 26 May 2013 by heroji

Boris Liješević: TEATAR PARADOKSA

 

Boris Liješević rođen je u Beogradu 1976. godine. Odrastao je u Budvi. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na grupi za srpsku književnost i jezik, apsolvirao je 1999. Režiju je diplomirao 2004. godine na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju.

Najvažnije postavke: Prisustvo, Atelje 212; Greta stranica 89, SNP, Novi Sad; Dragi tata, JDP;  Zverinjak, SNP Novi Sad; Jare u mleku, Pozorište mladih, Novi Sad; Čekaonica, Atelje 212 i KC Pančevo, Elijahova stolica, JDP – nastala prema romanu Igora Štiksa; Povodom galeba, Pozorište mladih, Novi Sad.

Najvažnije nagrade: Sterijina nagrada za autorski projekat predstave Čekaonica, 2010;  Greta stranica 89 — najbolja predstava na Festivalu glumca u Nikšiću 2010; nagrada „Ljubomir Muci Draškić” za režiju  predstava Čekaonica i Elijahova stolica 2011; Gran pri Bitefa „Mira Trailović” za predstavu Elijahova stolica 2011.

 

Pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a uporište nalazi u sopstvenom čarobnjaštvu. Zbog svega toga, kreacija koja nastaje jeste ona koja gledaoca dira i poziva.

 

Ono što je prvo vidljivo, ako govorimo o pozorišnoj sceni u regionu, jeste to da se stvaraoci sa ovog područja intenzivno bave temom poslednjih ratova i raspadom Jugoslavije.

 

Mislim da je došlo vrijeme da se time bavimo. Nismo se ranije mogli baviti tim pitanjem. Nismo se tad pitali ko je kriv i zbog čega, ko je šta isprovocirao… Zato što se to tad dešavalo pred našim očima. A onda su se stvari slijegale, slijegale, slijegale, a u tom slijeganju je ostalo nešto neriješeno. I vjerovatno je sad došlo do tog pitanja i normalno je da neke od nas to zanima…Čovjek, kad se bavi dokumentarnim pozorištem, stalno je u dodiru s gorućim pitanjima, sa sadašnjim trenutkom. Dokumentarno  pozorište nastaje od onoga što ti neko ispriča, što ga boli, što mu ne dâ da spava. Sumnjam da će nekoga danas toliko dirati pitanje Golog otoka ili Prvog svjetskog rata… ili  Francuske revolucije, kao što će ga dirati neka tema s kojom se svakodnevno susreće. E sad, mi možemo uzeti da radimo komad koji govori o Francuskoj revoluciji i tražiti neke paralele s našim vrijemenom, ali, opet, to nije tema koja ne dâ ljudima da spavaju, to nije tema koja danas obuzima ljude. A stvarajući dokumentarnu predstavu, stalno si u kontaktu sa onim što ljude muči sad. To je velika prednost dokumentarnog pozorišta – direktno tumačenje ovog vrijemena; to što može iz ovog vrijemena da tumači ovo vrijeme. Tumačiti vrijeme moguće je na razne načine. Mijač je postavio „Mjeru za mjeru” u vrijeme kad je Milošević donio zakon o informisanju. To je bio njegov odgovor – snažan i jasan. I, eto, Mijač, iako je bio u sadašnjem trenutku u središtu stvari, tumačio je sadašnjost komadom koji je napisan u 16. vijeku. I to je sigurno teži put i divno je ko to uspjeva. Čini mi se da je bavljenje dokumentarnim teatrom možda lakši put, jer mu ne treba prošlost da bi tumačio sadašnjost, nego direktno to čini iz sadašnjeg trenutka… E sad, vidim dosta predstava koje počivaju na dokumentima i nalaze snažan put do svog gledaoca. Jedino što one ne mogu dugo da traju. Ali pozivam se opet na Bruka koji kaže da jedna predstava zapravo traje nekih četiri-pet godina, jer se stvarnost menja.

 

Čovek ima potrebu da se obračuna s nekim stvarima iz prošlosti da bi rastao dalje, da bi oslobodio prostor za dalje delovanje…

 

Nova Frljićeva predstava „Pismo iz 1920.” izazvala je snažne reakcije na Mesu i vidim da se koristio dokumentarnom građom, izjavama koje su uzburkale publiku. I to mi je zanimljivo, to kako kad dodirnemo u nešto važno, odjednom to počne da buja, da vrišti… Zato što to izaziva promenu.

Štiksov roman „Elijahova stolica” mada govori o nečemu što se dogodilo prije dvadeset godina, vrlo brzo je naišao na odobravanje, u njemu se nešto steklo, jer se ranije nije govorilo o ratnom Sarajevu toliko. Ratni tužitelji i branioci o mnogo čemu govore, a Sarajevo se često preskače. A, nekako, ta se tema ne može zaobići. I bilo je samo pitanje kada će sarajevska tema da oživi iz tog pepela. I onda se to dogodilo – roman koji govori o tome, moja želja da radim predstavu o tome, susret čitave ekipe… Mi smo s velikim poštovanjem tretirali tu temu, odjednom je ta tema isplivala, postala dosta važna. Izazvala je različite reakcije – čak su pojedni, parafraziraću, smatrali da je to pljuvanje po Srbima. Ni slučajno nije pljuvanje po Srbima. Niti ja dajem sebi pravo da pljujem po nekome, a pogotovo po narodu kojem pripadam. Nekako je došao trenutak za tu temu.

 

Fotografije: Emma Szabo

Fotografija: Emma Szabo

 

Opsada je tema koja je zastrašujuća, ali traži, zahteva jednu vrstu nežnosti i pažljivog postupanja s njom.

 

Mi smo svi satkani od paradoksa i cijeli ovaj posao stakan je od paradoksalnih situacija; zapravo, mi stasavamo u paradoksu. Putem medija se stalno pokušava da se uspostavi slika sređenog svijeta, a svijet je zapravo satkan od paradoksa. Paradoks od kojeg sam krenuo jeste to što su mi pričali glumci koji su igrali u Sarajevu pod opsadom i išli na premijere. Tada se danju igralo, jer nije bilo struje. Jedan glumac, idući na probu, pogođen je granatom i izgubio je noge. I dan-danas je on u Pozorištu mladih u Sarajevu, u kolicima je… Razne stvari su se dešavale, ali oni, što je paradoksalno, kažu, zapamtili su taj period samo po lijepom. Pričali su mi kako su, nekako, bili odnosi jako čisti tokom rata. Citiraću mog sarajevskog prijatelja Admira Glamočaka koji kaže: „Tad nije nikakvog foliranja bilo – ako se plašim, pokažem to; ako se radujem, odmah to pokazujem; ako nekoga volim, odmah mu to kažem, bez zadrške…” Čudno je koliko svi imaju sjetu za tim vrijemenom. Kad smo radili, pitao sam se kako će to da prihvati publika tamo? Kako će da prime to – dolazi iz Beograda ekipa da im priča kako je bilo pod opsadom. I, opet, desio se paradoks: od prvog momenta publika je počela jako pozitivno da reaguje na predstavu. Inače, sarajevska publika poznata je kao jako zahvalna, kao publika koja jako reaguje i non-stop se odaziva na ono što se dešava na sceni. Pusti se lako. Ljudi su od prve scene počeli da reaguju i to da reaguju – smjehom. „Nisam režirao komediju”, pomislio sam. Ni njima to nije bila komedija, ali – kako su mi poslije rekli – krenula su da im naviru sjećanja i to, što je paradoksalno, samo lijepa sjećanja. U vezi sa scenom kada Alma i Rihter vade parket i spremaju ga da ga upotrebe, Admir Glamočak mi je pričao kako se u tom momentu nasmijao, jer se sjetio da su za vrijeme rata on i žena bili u dilemi da li da vade parket, pa kad su shvatili da je jedno rebro – jedna kafa, izvadili su ga odmah. Odjednom, jako lijepa sjećanja počela su da im naviru… Paradoks.

 

Pitaću  o onom što je za tebe najvažniji plan u Elijahovoj stolici

A to je susret sa ocem, tačnije, trenutak kada Đuza stavi kravatu i od Simona, sarajevskog Jevrejina, proroka Simona  – postane Otac.

 

Često se u snovima dešava da sanjamo neku osobu, neko lice koje nam nije poznato, a da znamo u snu da je to naš otac, mada to lice njemu ne pripada. Znam ko je, iako to obličje njemu ne pripada. U oniričnoj realnosti, i ja sam za tim tragao. Za onim što je moguće u snu. Isto tako, znam da to nije slučaj samo u mom snu. Kome god da sam pričao o tome, svi su imali osjećaj da su to doživjeli… Išao sam za tim da – ukoliko je to svojstvo sna –  biće i publici jasno i prirodno da jedan čovek bude i otac i prorok. Na to me je navela želja da Đuza igra Simona, a kad sam razmišljao o tome ko treba da igra Oca, pomislih, ko drugi, nego opet Đuza. Kako on da igra ta dva lika? Od premijere niko nije ni pitao zašto je to tako. Ja sam se stalno upinjao da objasnim zašto je to tako, htio sam ljudima da saopštim da to nije proizvoljno, već vrlo utemeljeno rješenje, ali čudno je da mi to pitanje nikad nije postavljeno. Zašto Đuza igra dva lika i da li je to nedosljedno rediteljsko rješenje? Na festivalu u Mladenovcu riješio sam da to ispričam, došao je razgovor na tu temu i ja sam brže-bolje to objasnio, ali onda sam shvatio da nije ni bilo potrebe za objašnjenjem. Ljudi nisu znali moju verziju priče, možda su imali svoje objašnjenje, ali im je sam postupak bio – jasan i prirodan.

 

Tebi su glumci veoma važni, vrlo si nežan i pažljiv s njima.

 

Mene ne interesuju toliko tehničke mogućnosti teatra ili scenografija…

Mene, zapravo, zanima suština teatra, teatar kao fenomen i mogućnosti koje nam se nude kad je glumac na pozornici, a gledalac u publici. Čini mi se da tu ima toliko mogućnosti da do kraja svijeta neće biti otkrivene. Umnogome o tome govori Simović u drami „Putujuće pozorište Šopalović”. Kada glumci odlaze iz Užica, poslije svega što im se ružno izdešavalo, a Simka ih stigne i pita gdje idu, Vasilije Šopalović kaže: „Ko zna možda ćemo za 20 metara biti u Engleskoj. ” Ili kada kaže da dobro pozorište može da se napravi samo na jednoj hoklici… Razumijem ja da u pozorištu jedno može da postane drugo, ali kako? Bruk je veliki dio svoga rada posvetio tome šta je sve moguće u pozorištu. Kada Vasilije Šopalović kaže da će možda za 20 metara biti u Engleskoj, pitao sam se iz kog on to znanja govori… Koja je to sloboda u razmišljanju i imaginaciji?! I kako to u pozorištu jedan predmet može da postane neki drugi?!  Družeći se u mislima s Piterom Brukom i Ljubomirom Simovićem, shvatio sam da je svojstvo pozorišta da  jedan predmet postane drugi, da menjamo prosotore, da možemo šta hoćemo… Tako  glumac može da uzme ovu flašu sa stola i stavi je u naručje kao da je beba i ta flaša postaje beba. Postaje beba za glumca koji ima takav odnos prema njoj, postaje beba za gledaoca zato što pristaje. Ali kako pristaje? Zahvaljujući glumčevom odnosu. Tako što glumac svojom maštom od jednog predmeta pravi drugi. Zato je glumac za mene čarobnjak…

Na to putovanje sam se onda dao i počeo da shvatam da, ako neću staviti hologram na scenu, onda će na sceni biti glumac koji će ga stvoriti mnogo jasnije.

 

U tvojim predstavama oseća se ne samo osećaj za meru, nego, tačnije, jedno skladno praćenje čitavog organizma predstave.

 

U školi se čuje kako reditelj mora da zna odgovor na svako pitanje i da ne smije da pusti da ga glumac uhvati nespremnog. To onda stvara neke zahtjeve od reditelja, koji nisu realni… Ne može reditelj znati sve. Meni je bio važan trenutak kada sam na pitanje glumca odgovorio da nemam pojma. I nije mi su srušio luster na glavu. Preživio sam. Dok sam pokušavao da imam odgovor na svako pitanje, mislio sam da stalno moram da budem budan, napet i odgovoran. A iz toga može da se desi jedna zabuna, jedno zastranjenje: kada ne znaš neki odgovor, onda počinješ da ga izmišljaš ili da lažeš, ali da pričaš sa sigurnošću nešto kao da je to sto posto provjereno, mada, zapravo, lupetaš. Kada sam shvatio da mogu da kažem da ne znam nešto, da ću možda znati sutra ili ko zna kad, onda sam prestao da očekujem od sebe da znam odgovore na sva pitanja i došlo je do toga da se u radu opustim, da popustim tenziju… Učeni smo da moramo jako spremni da dolazimo na probe, uveče reditelj do tančina isplanira kako će da izgleda scena koju će da radi i onda to prenosi glumcima. To zna da bude čudan proces, zato što se oslanjaš samo na ono što ti možeš da smisliš. Ne dopuštaš sebi da se dogodi nešto što ti ne možeš da smisliš. Ako imaš kontrolu, ne dopuštaš da se dogode nekontrolisane stvari. A u pozorištu su te nekontrolisane stvari uvjek najdraže, najljepše… Ako samo gledam da li je izvedeno tačno ono što sam zamislio, ne pratim šta se na pozornici zapravo dešava, ko kako izgleda, kako se ko osjeća… U jednom momentu, shvatio sam da stvaranje ne ide iz znanja, nego iz doživljaja situacije. Da bi stvarao, moraš da doživiš ono što se dešava na sceni. A da bi to doživio, moraš sebi dopustiti doživljaj. Ako sve znaš unaprijed, onda upravo to ne dopuštaš.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Intervju objavljen u nedeljniku Vreme

Comments (2)

Tags: , , , , , ,

Smrt kao povod za ignorisanje smrti

Posted on 23 May 2013 by heroji

Svetlana Fucić

 

Smrt kao povod za ignorisanje smrti

 

(Dragoljubu S. Ignjatoviću – posthumno)

Bilo je potrebno pročitati zapise onih koji su poznavali poeziju Dragoljuba S. Ignjatovića, prikaze koje je o velikim delima  pisao, kritike kojima je literaturu branio od šunda, i one, retke, u kojima je isticao veličinu napisanog; uvek drugačije, a ipak prepoznatljive eseje,  kao i minijature nazvane Ogledi o suštinama koje je iza sebe ostavio. Takođe, bilo je potrebno saslušati šta o njemu imaju da kažu oni koji su ga respektovali, i oni koji nisu, i,  potom, nakon svega toga, osmeliti se i zapisati nešto što će, pored svih vanvremenskih  reči iz njegovih dela, ostati kao trag.

Verujem da nisam dorasla tom zadatku, da niko, zaista, nije.

Pa ipak, oslanjajući se na poznavanje njegove široke duše, na duboko, istinsko prijateljstvo koje smo imali, učeći od njega – naučila sam da je mera literarne vrednosti jednostavnost.

Stoga, ovo nije esejistički prikaz, ili vrednovanje jednog velikog pesnika, niti  potreba da posthumno priznamo, u našem već oprobanom stilu, njegova  književna dostignuća; ovo je, naprosto, jedan od pogleda unazad, jedan od povoda  za ignorisanje smrti…

 

* * *

- Dobro veče. Zovem se Svetlana Fucić, pesnik sam, i volela bih da Vas upoznam. – izgovorila sam u dahu ovu rečenicu, misleći samo na činjenicu da upravo razgovaram s nekadašnjim najoštrijim književnim kritičarem naše zemlje, onim koga su, s pravom, zvali Glavosekač.

 

- Dobro veče. Zašto? – začula sam dubok, muški glas, sa izvesnom dozom umora.

- Šta zašto? – ponovih, zbunjena.

 

- Zašto želite da me upoznate? – glasio je već pomalo nestrpljiv odgovor.

- Vidite, imam iza sebe dve knjige pesama i knjigu pripovedaka. Kao i prilično pohvala… Od nekolicine ljudi slušala sam o Vama, te bih volela da čujem i Vaše mišljenje, nepristrasno, budući da se ne poznajemo. Takođe, smatram da bih imala od Vas nešto da naučim. Mislim da znam samo da ništa, u stvari, ne znam… Pa, zato…

- Aha. A znate da ste pesnik?

- Znam.

- Zanimljivo. Ponedeljak, u 19h, Husinskih rudara br 3. Doviđenja.

 

Glasan zvuk prekinute veze stopio se sa ubrzanim otkucajima mog srca. Nekoliko dana kasnije, našla sam se pred pomenutom adresom, i vratima koja su, namesto imena, čitava bila oblepljena šarolikim, dečjim sličicama. Pozvonila sam, i začula prodorno pseće lajanje, potom glas koji oštro, a ipak s ljubavlju, smiruje psa. Iznenada, svetlost iz stana obasja hodnik, i ja se nađoh oči u oči sa čovekom koji ni po čemu nije odgovarao mojoj imaginarnoj slici o njemu. Megi, velika ženka vučjaka, gledala me je, učinilo mi se, s ljudskom pronicljivošću; sagnula sam se i pustila da me onjuši. Umesto toga, veselo je zavrtela repom i s psećom strašću, olizala mi lice, primajući me tako u svoj svet.

Ohrabrena, prihvatila sam pruženu ruku dugobradog čoveka na vratima, osećajući čvrst stisak njegovih kvrgavih prstiju, posledicu artritisa.

Taj naš prvi susret je trajao puna tri sata, ni malo ne ličeći na kurtoaznu posetu.

 

-Šta čitate? Pesnike, damo, o pesnicima govorim… Molim? Pih! To se čita u osnovnoj školi! Kako ste živeli dosad bez Bloka, Helderlina, Puškina, Remboa… Naši pesnici, kažete? Nije nego!  Da čujem… Ništa Vi ne znate… A proza, moliću lepo? Nemojte gubiti moje vreme, mlada damo! Gogolj, Čehov, Turgenjev… To su bili pisci! Ivan Bunjin! Ne znate za Ivana Bunjina? A šta kažete, kome dajete primat, Andriću ili Selimoviću? Dabome, Selimoviću, konačno nešto pametno da kažete! I naravno, Bora Stanković. Laza Lazarević.  Samo budala ne priznaje  veličinu kratke forme… Hardijeva Žena s maštom… Andrejevljevih Sedmorica obešenih… Ma, kakvi romani, roman nije umetnička forma, zapamtite to!  C, c, c… Bili ste u pravu – vi zaista ništa ne znate… Ostavite te vaše knjižice, pogledaću…

"Áóíèí", êàðòèíà õóäîæíèêà Â.È.Ðîñèíñêîãî

 

Sledeće nedelje, ponovo sam došla, tad već nadasve radoznala i veoma nestrpljiva da čujem mišljenje o svojim, kako ih je nazvao, knjižicama.

Dočekao me je ozbiljan. Naočare debelih stakala klizile su mu sa impozantnog nosa, dok se trudio da mi skuvanu kafu prespe u šolju.

 

- Čitajte, rekao je, to što je pred vama. Potom ćemo razgovarati.

 

Pogledala sam u knjigu pred sobom, na trenutak želeći da okrenem naslovnu stranu i tako saznam ime autora, jer bi mi to dalo smernicu; no, odustadoh, setivši se da sam došla da učim, a ne da se igram sitnim trikovima. Čitala sam pripovetku, i mada sam prepoznavala stil Bore Stankovića – nisam smela da kažem, plašeći se da možda ipak grešim… Završih čitanje oblivena suzama.

 

- Oprostite… Ovo se uvek dešava kada čitam takve priče… Zaista se izvinjavam… – počela sam, brišući lice.

Odjednom, zagrme njegov glas, pobednički, poput pokliča:

- U tome je vaš problem, mlada damo! Baš u tome! Vi ste patetični! Razumete li me? Nedopustivo patetični! Zašto je bilo potrebno da od četrnaest pripovedaka, u sedam Vi terate, na sve načine, svoje čitaoce u plač? Deder, da čujem. Zašto? Je l’ vidite kako to Stanković čini; takvu ljudsku tragediju, takav svekoliki bol – on daje verno, jasno i jednostavno, ali nimalo patetično! Pripovetka Stanoje – to je umetnost!

- Ja… Ne znam… Činilo mi se da treba ljudima gurnuti pod nos tuđu nesreću… Valjda zato… To ne valja? Mislim, moja knjiga ne valja?

- Ha! Ne valja je blaga reč. Evo gde je njoj mesto! – reče, i zavitla moju zbirku pripovedaka preko kuhinje. Začuo se mukli udarac o pod; Megi se probudi, podiže, onjuši bačenu knjigu i vrati na svoju stolicu, gde ubrzo ponovo zaspa.

 

Potpuno šokirana, gledala sam čas u knjigu čas u njega, nesposobna ni reč da izustim. Nakon višeminutne tišine, u kojoj je on pomno pratio moju reakciju, okrenula sam se i upitala:

 

- Vi, dakle, mislite da ja… Da ne treba da pišem. A … Moja poezija?

- A vi ste brzopleti, koliko i patetični. Ne, ne mislim tako. Došli ste, rekoste, nešto da naučite. Pa, neka ovo bude prva lekcija. Više nemojte trošiti ni svoje ni moje vreme na ovakve… hmm… tekstove. U vama je talenta mnogo, Vi ste poput tek izvađenog dijamanta. Moj posao biće da Vas izbrusim… I, učiniću to. Srećom po Vas, sujeta Vam nije bliska osobina. Samim tim, brušenje će biti lako. Nesumnjivo, Vi jeste pesnik.  Sad, dosta uzaludne priče. Hoću da pročitate sledeće knjige…

 

Od tog dana, sasvim lako i neosetno, počelo je naše prijateljstvo, čiji je temelj bila istinska, duboka ljubav, nadasve duhovna, bestelesna; prijateljstvo koje je pripadalo redu dragocenosti.

Konstantin Alexeevich Korovin - In a Room_

Pogled na stan u kome je živeo svaki put ostavljao me je bez daha – bio je to suterenski, jednosoban prostor, hladan i vlažan, sa prozorima na kojima su, čvrsto zaglavljene, stajale naherene drvene roletne, bez zavesa, bez mogućnosti da svetlost prodre unutra, makar u tragu… Vlaga se penjala duž zidova, odavno neokrečenih. Kuhinja, u kojoj je, praktično, živeo, upila je njen tvrdokorni miris, miris koji vam je ostajao na koži još dugo nakon izlaska iz stana; sto ničim zastrt, gurnut do zida, na njemu lampa, šolja sa nes kafom, pepeljara i mutna, uvek ista čaša napunjena običnom vodom – ostatak stola zauzet knjigama, Politikom, i tamo negde, ispod lampe, gomilicom malih, uredno iscepkanih papirića, gusto ispisanih njegovim nerazumljivim rukopisom…

Spavaća  soba beše napunjena knjigama. Polica duž čitavog zida, do sivog plafona, krcata svetskom literaturom, u zavidnom broju.

Na klaviru koji ko zna koliko nije otvaran, takođe naslagane knjige, često jedna preko druge, u nekom samo njemu znanom rasporedu… Jedna fotelja, tik uz televizor, uramljene fotografije dece, pisaći sto, usisivač, delovi garderobe, gomilice pseće dlake, parčići polomljenog parketa, i usred tog neopisivog nereda, prašnjava vaza i uveli cvet narcisa, koji sam jednom prilikom donela…

 

- Šta da radiš? Molim? Ne dolazi u obzir! Kako zašto? Zato! Nisi ti došla da mi spremaš stan, već da naučiš nešto! Da se družimo, da pričamo, razmenjujemo misli… A ne da usisavaš! Taman posla! – rekao je kada sam prvi put pomenula da bih malo pospremila taj prostor, nakon godinu dana našeg poznanstva. Trebalo mi je još toliko vremena da ga ubedim u svrsishodnost toga; pa i tad, oslanjajući se na naše stečeno prijateljstvo, nisam pitala, nego sam odmah po dolasku zauzela ponešto od njegovog oštrog stava, oterala ga u sobu, i uspela da unekoliko sredim kuhinju…

 

- Hmm… Učiš ti, vidim ja, koješta od mene… Gde nestade ono tiho, mirno  stvorenje…  Ala miriše, Bog te tvoj… – gunđao je sebi u bradu,  povremeno me mrko gledajući preko debelih stakala naočara.

 

Svaki od naših čestih susreta bio je sličan, pa ipak, potpuno različit od prethodnog. Sate smo znali potrošiti u raspravi oko tek jedne pesme, ili čak, jednog stiha; uvek je govorio da moram imati čvrst stav iza koga stoje argumenti, i ako sam sposobna da dokažem to o čemu pričam, eto, on će rado razmisliti, i, možda, promeniti svoje mišljenje… Što se, naravno, nikada nije dogodilo. Kada sam, na izvestan način, okrenula leđa poeziji, i sva vrata u sebi otvorila ka prozi – nije mu bilo drago. Međutim, za taj prelaz, on je bio i ostao odgovoran.

Jedno veče sam došla kod njega prilično uzbuđena. Tek sam se vratila iz sela, gde sam upoznala staricu koja me je, svojim duhom i načinom života, blago rečeno – oduševila. Počela sam da pričam o njoj, o njenoj plemenitoj duši, sasvim slobodno, ne primećujući da me Dragoljub sluša nemo, bez ijednog komentara. Odjednom, reče mi:

 

- Idi kući.

- Molim? Zašto da idem kući?

- Idi kući i piši. Velika je to priča…

- Kako to mislite – da pišem? Kako da pišem, šta?

- Ovako kako si sad meni ispričala. Idi, ne gubi vreme… Javi se kad završiš.

 

Tako je, za jedanaest noći, nastala povest kojoj je on dao naslov – Bela sahrana, knjiga za koju je do smrti govorio da je knjiga veka, da će nadživeti i moje unuke, da je, čak, među prvih pet u poslednjih stotinu godina…

 

Nekom prilikom sam izjavila da sam kupila i pročitala Koroljenkovog Slepog muzičara.

 

- Je l’?  Pročitala si, kažeš?  I?  Kako ti se dopala ta priča?

- Pa, dobra je…

- Šta to znači – dobra je? Kako je autor prikazao psihološki profil glavnog lika? Šta mi možeš reći o snazi kolektiva, nasuprot snazi  pojedinca, koji je našao izlaz – u umetnosti?  Sećaš li se vodenice, kakva je bila? A zvonar, šta je ono rekao o dolasku smrtnog časa? Uostalom, postoji li neki pogovor, predgovor, nešto rečeno o tom delu? Ne znaš? U, Boga ti tvoga, pa zašto ljudi pišu mišljenja o delu, ako ne da bi se pročitalo? Ništa ti nisi zapamtila, što je trebalo. Džaba si je čitala, površno, uzgred… Ponovo kada je pročitaš, razgovaraćemo o njoj.

 

Kod kuće, potražila sam pomenutu knjigu, i tek tada videla da je pogovor napisao on, Dragoljub S. Ignjatović.

„Jedno od vrhunskih Koroljenkovih dela, povest Slepi muzičar, nastalo je kao plod piščevog pijetetičnog poimanja svemoćne snage kolektiva… U njenom centru nalazi se duševna drama slepog čoveka koji je video, spoznao, otkrio svet kroz svoju snažnu i veliku umetnost…” – zapisao je.

Knjiga beše objavljena davne 1964. godine…

Koroljenko_Vladimir

 

Tečno je govorio ruski i francuski jezik, služio se engleskim, i ponešto nemačkim… U periodu od 1962. do 1964. godine preveo je desetinu dela, od Marka Scegalova – Značaj detalja – preko Lotreamona, Pola Elijara, Stejnera, do Aleksandra Bloka, koga je nadasve poštovao…

 

- Znaš,  roditelji su mi bili prosvetni radnici, oboje… Na moju sreću, rastao sam uz reč i odgovore na pitanja. Otac mi je, kasnije, bio docent Filozofskog fakulteta u Beogradu, a majka je ostala pri svom učiteljskom pozivu. Bila je izvrsna učiteljica… Mnogo sam naučio od nje. Da… Kasnije, kada sam i sam predavao kao profesor u Prvoj beogradskoj gimnaziji, shvatio sam to. Moj brat, Petar, bio je istoričar umetnosti. I slikar. I ultralevičar.  S početka, politička ubeđenja bila su nam ista, takoreći. On je vodio, znaš li to, on, a uz njega i ja, čuveni studentski protest ’68 godine… Kasnije nam se putevi raziđoše… Da, znam da ništa ne znaš o političkoj situaciji ove jadne zemlje, i to je sramota, stalno ti to govorim, ljudi od pera su kompetentni, i moraju biti upućeni, moraju se posredno baviti politikom… Pisci su ti koji menjaju istoriju, mlada damo, i svet i svest… Realno, književnici su najpozvaniji da se bave politikom. Ne možeš ti živeti u ovakvoj Srbiji, i okretati glavu od svega što nam čine vekovima unazad, ne možeš se, prosto, izolovati kao da te se ne tiče… Nedopustivo je tvoje neznanje!  Da, da, znam tu priču da ništa ne možeš da izmeniš… Nije tačno! Kako to misliš – šta sam ja postigao? Mnogo! Rekao sam jasno i glasno istinu! Jeste, po cenu robije. Pa šta? I robijao sam! I? Ostao sam čist, razumeš li me, čist iznutra, neukaljan! Šta ti misliš, kakav sam ja čovek kad je jedan Hajnrih Bel urgirao da me puste iz zatvora, direktno kod Tita? A te se godine Titu izmače Nobelova nagrada za mir… Je l’ zbog mene? Pa, ne bih da dajem takve izjave, ali… Znaš kako, za svetske pesnike od uticaja i položaja beše nedopustivo da srpski pesnik mog kalibra čami u zatvoru, zbog istine… I moj advokat je nagrabusio, zato što me je branio… Šta se, u stvari, desilo? Ništa naročito. U februaru 1974. godine, na Divčibarama, na  četvrtom zimskom filosofskom susretu, pročitao sam rad od par strana, na temu: Kultura i revolucija. Sve to beše fino organizovano od strane Filosofskog društva Srbije, ja sam korektno ispunio uslove susreta, i izneo svoje viđenje – istinito, napominjem, istinito! – društveno-političkih prilika kod nas. Rekao sam da nam je poljoprivreda primitivna, industrija neprofitabilna, da imamo sve nižu produktivnost rada, masovnu nepismenost – to sve i danas stoji kao takvo, na žalost! – zatim, govorio sam da nam se manjine bogate, kriminal vrtoglavo napreduje, korupcije da ima na svakom ćošku, i da sve to skupa nije ni komunizam niti socijalizam, već jedno tavorenje, trpež, bitisanje na samom dnu… Onda sam opleo po vlastodržačkoj birokratiji, nazvao je tikvom bez korena, i strašljivom, naplašenom vlašću, rekao sam, kažem ti – uostalom, i to je, i danas, tako – da se naša stvaralačka inteligencija suočava sa političkom akcijom koja gro toga čini da joj oduzme sve vrste sloboda; i konačno, rekoh da zlu svakako sleduje otpor, bilo kolektivni, organizovani, ili pojedinačni. I još ponešto…

- Ali… Šta je u tom govoru tako strašno bilo, ne razumem, da bi Vas uhapsili?

- Eee… Bilo je. Rekli su da sam zlonamerno i neistinito prikazao društveno-političku situaciju, da sam osporavao tokove i tekovine revolucije, radničke klase, tobož sam predstavio vlast kao apsolutističku – taman kao da to nije istina! – osporavao građansku i stvaralačku slobodu, valjda time što sam tvrdio da se svašta može objaviti ako pisac ima povoljnu političku pozadinu, i još,  molim te, drznuh se pa rekoh da bez kulture, čiji je opstanak u pitanju, nema ni hleba ni vlasti… Mislim da je to bila ključna rečenica, ona koja im je prelila čašu. Eto ti… Ubrzo nakon tog izlaganja, uhapšen sam, zbog, kako rekoše, neprijateljske delatnosti, i osuđen, posle onog lakrdijaškog procesa, na tri i po godine…

- Svašta, rekoh. Ne razumem…

- Pa dabome da ne razumeš kad živiš kao noj, sa glavom u pesku!

- Dobro, ali kakve veze ima taj Bel sa Vama, i na koji način je uticao, osudili su Vas, rekoste, i šta sad… I dalje ne razumem.

- Prvo, to nije taj Bel, kako ti kažeš, to je nemački nobelovac Hajnrih Bel! On je zapretio da će čitavom svetu reći da ja, koji govorim istinu, zbog istine robijam… Ne, naravno da ja to nisam tražio. Taman posla! Ja, bre, nisam hteo ni da se žalim na presudu, jer to bi bilo kao da priznajem neku krivicu. A ni trenutka se nisam osetio krivim. Kasnije, pozvali su me na izdržavanje kazne. Mirno sam pošao; i to je za ljude… Ali, nakon par meseci, uz obrazloženje da sam slabog zdravlja (i danas sam, pa šta je to koga briga?) rešili su da me puste. Tek tako. Došao jedno jutro stražar, rekao da idem kod komandira, tamo me sačeka nekakav papir da potpišem i naređenje da sam pušten. Čuj ti to… Ja odbijem. Da, odbijem da izađem. Rekoh, ako mene puštate, treba da pustite i ostale političke zatvorenike, nisam ja ovde jedini. Oni – ni da čuju. Komandir zapretio da će me, ako ne uzmem civilno odelo i novac za prevoz do Beograda, izbaciti naglavce iz zatvora, u robijaškoj uniformi, bez dinara… On je samo sledio naređenje, i to naređenje sa vrha. Bio sam pomilovan po službenoj dužnosti, bez molbe, bez angažovanja advokata, i pri tom, niko nije našao za shodno da me o tome obavesti, ni mene niti mog advokata… I to je neka država, a…

 

- Znaš, ja dan-danas imam dosije, na kome piše: srpski anarhist. Uvek, kada me se neko seti, od kako sam se povukao iz javnog života i onoga što ti zoveš „književnom čaršijom” (a što ne postoji, tvrdim, ne postoji u ovoj zemlji!) uz moje ime stoji – disident. Šta da radim, da napišem autobiografiju? Baš svašta od tebe. Ne pada mi ni na kraj pameti… Trošiti ovo malo vremena koje mi je preostalo na takve gluposti – ravno je ludilu! A ja lud nisam. I mrtvog bi me uhapsili zbog reči, zapamti to, samo zbog reči… Moje vreme nije za bacanje, Svetlana… Nego, da promenimo temu. Da čujem, šta mi imaš reći o Životu mladog Arsenjeva

 

… Imaš priču, kažeš? Da čujem. Ne, ne smatram da je to dovoljno dobra tema za pripovest. Naročito posle Bele sahrane. Ali, dobro, piši. Videćemo šta ćeš iz toga naučiti…

Tada, reč je bila o mom narednom romanu, kome je takođe on dao ime  – I bi svetlost, priči koja je mene ponela, dok je njega ostavljala ravnodušnim. Kada sam završila, odnesoh mu rukopis. Rekao je:

- Tja… Ispod tvog nivoa. Komercijalno, slabo, nedovoljno dobro, nema jačinu… Ocena? Recimo, četvorka. Ni za dlaku više. Dobro si vodila priču, savladala si tehniku, ali nisi ti kriva što sama priča nema težinu, prodornost…

 

A ja sam napravila grešku, i zadovoljila se tom četvorkom, misleći – ono što je za njega vrlo dobro, za ostale, obične čitaoce biće odlično.

Kasnije, pokazalo se da je ponovo on bio u pravu – mogla sam više.

Nakon nekoliko meseci, ispričao mi je povest o mladom bračnom paru, iz okoline Negotina. Čudnovata, intrigantna priča o neverstvu odmah me je povukla. I, započeh nov roman. Kako je moj rad odmicao, tako je on bivao mirniji. Znala sam da pišem satima, noću, pa da ga zovem telefonom i čitam mu to, napisano… Bio je zadovoljan. Međutim, za taj roman, Kiriaki Imera, vezano je nešto što me je, kao pisca, uzdrmalo. Naime, kada je knjiga objavljena, i već stekla svoju čitalačku publiku, kada sam postala sigurna da je to dobra priča u svekolikom smislu, Dragoljub mi je jedne večeri uputio pitanje:

- Nego, nikako da te pitam, što ubi onog čoveka?

- Kog čoveka, pobogu?

- Pa doktora Mladena, iz Kiriaki Imera. Što ubi čoveka?

Potpuno šokirana, gledala sam u njega, na tren misleći da mu nije dobro.

- Svašta, Dragoljube, nisam ga ja ubila, naopako, tako ste mi ispričali priču, još onda, ja sam samo na postojeći kostur nabacila meso…

- Ha, ha, ha… Čuj ti nju. Dozvoli da te obavestim da je dotični gospodin još živ, u tamo nekom selu, istina, mator je kao biblija, ali živ… A ti ga, blago meni, ubi tek tako. Jednim potezom olovke! Ha!

- Ma šta je vama? Tako ste mi ispričali…

- Nisam, Svetlana, – uozbiljio se konačno. – Nisam. Ja sam ti samo prepričao zanimljivu priču, u par rečenica. Ostalo je tvoje delo…

- Ali… Nemoguće… Zašto bih ja menjala kraj ako se nije tako desilo…

- Zašto? Sad ću ti nešto reći, mlada damo. Pisac napiše priču. Pesnik pesmu. Slikar naslika ono što unutarnjim okom vidi. Kompozitor zabeleži ono što unutar sebe čuje. Ali, niko od njih, umetnika, nije odgovoran kada se desi ovo što se tebi desilo – delo se otrgne ispod pera autora, pobegne mu, i živi kako ono hoće… Autor je tad samo oruđe. Seti se Puškina, i priče na balu, kada je pred svima, očajan, izjavio – Tatjana neće da se uda za Onjegina! E, tačno to se i tebi desilo.  Tatjana se nije udala za Onjegina, i zato je to delo veliko, a tvoj se doktor Mladen rešio na samoubistvo… Moj posao je završen, damo. Ti si pisac, i to pisac koji je savršeno sposoban da se nosi sa delom. Izbrusio sam te, očistio od balasta  patetike – ostalo si sama postigla.

 

U jednoj od knjiga, koju je objavio Institut za književnost, u vremenu dok je Dragoljub S. Ignjatović bio stalno zaposlen tamo, ostale su zabeležene njegove reči:

„ … Smatram da pisca čini ono što objavljuje i što je objavio, da je u tome objavljenom, ako ne sve o piscu, a ono najglavnije i jedino važno. Smatram da je sve mimo toga, mimo objavljenog, suvišno, kao i mnogo šta u našim životima…”

 

- Zašto su Vas zvali Glavosekač? – pitala sam odavno, na početku našeg druženja.

- Eh, zašto… Bavio sam se, po dužnosti, književnom kritikom. I sekao redom sve što nije valjalo… Pokojna Nada Marinković, molila je da njena knjiga ne dopadne mojih šaka. Kako to misliš – nije loša? Nemoj da me ljutiš! Ono cmizdravo pisanije nazvao sam, ako se dobro sećam, još kako blago – nepotpunom sintezom! I Daviča sam imao priliku da isečem, mada je on imao dobrih dela… A Crnjanskom sam, na užas koliko tadašnjih toliko i sadašnjih kvazi poznavalaca, Crnjanskom sam priznao samo Dnevnik o Čarnojeviću, kao zaista veliko delo, i jedan stih jedne pesme. Ne, ne celu pesmu, jedan stih… Sve ostalo je koještarija… Ono, što sam ja objavljivao, kao celine, kao zbirke pesama, ako računamo i objavljivanja po Književnim novinama i raznim časopisima, e, iza toga ja dan-danas stojim. Jer,  znam da je to dobro. No, SvetkovineSvetkovine su nešto posebno, to je velika poezija, moje najbolje delo. Dobre su i Lađe, bez značajnog odjeka prođoše,  i Katreni, o kojima je Palavestra ponešto rekao… Pa i moja prva knjiga – Osvajači, iza koje je stao Draško Ređep, a da me tad poznavao nije… Ali Svetkovine… Ne, nema knjige koja se s njom može uporediti. Sasvim sam siguran da će ta knjiga naći svoje mesto u vrhu najbolje svetske poezije… Skromnost? Naravno da nisam skroman! Ja znam ko sam… Netalentovani ljudi su lažno skromni, a prepuni sujete… Za razliku od njih, ja sam realan. Trebalo je da vidiš Mrtvo jato, ciklus od četiri pesme, koje je Savremenik objavio… Pa i Na drugoj obali široke duboke noći, u istom časopisu… Ne, nema toga danas, teško da ćeš igde naći. Davno je bilo, tamo negde, čini mi se, ’72, ili ’74 godine… Spremio sam bio ciklus od petnaest pesama, pod imenom Dardanski soneti, Savremenik ih objavi, ali kasnije, Prosveta me odbi za tu knjigu, uz neka  trivijalna objašnjenja. Kao što odbiše, i oni i Srpska književna zadruga, Svetiljku na kristalnom nebu. Znaš, tada sam već debelo bio nepodoban… Pesnik disident. Nisu me ni smeli ni hteli objavljivati. Opet, ne žalim se. Bilo je toga…  Recimo, ’86. godine, kao studija i građa za istoriju književnosti, štamapana je knjižica In memory of Ruvarac, by Laza Kostić, u kojoj sam ja dao objašnjenje kakvo niko pre mene nije – zašto je ta pesma – Spomen na Ruvarca – velika. Govorili su da je to najveća pesma srpskog modernog pesništva, čak, odoše još dalje, pa rekoše – najveća pesma sveg evropskog modernog pesništva. Ali, niko ne reče zašto.  Moj kolega, jedan pošten čovek, veliki poznavalac literature, Bogdan Popović, uvrstio ju je u antologiju novije srpske lirike, uz obrazloženje da je to  „daleko od obične prigodne pesme”.  Samo toliko!

Jesi li čitala Spomen na Ruvarca? Dakle, je li to lepa pesma? Nije, dabome da nije. Ali,  Kostić je našao načina da obuzda snagu nekog razornog saznanja, da prikrije nemoć pred doživljajem i mišlju; ta pesma je mešavine lirike, epike i drame. Laza Kostić je imao hrabrosti. Mnogo je rekao tom pesmom…

I Književne novine, jedine novine koje me još objavljuju, imaju hrabrog urednika. Da nije njega, Dragića, koji je pošten do poslednje kapi krvi, i, rekao bih, naivan, ali koji je nadasve poznavalac literature… Nikom drugom ne bih dao Oglede o suštinama. Da, znam da čuvaš sve te minijature… Dobri su to tekstovi. Neki od njih, bogme, vrhunski… Kako to misliš – ti to ne bi umela? Seti se Čehova, kada je rekao: Stavite mi na sto bokal i napisaću vam priču… Dakle, nema tu šta da se ume, to prosto ide iz tebe, to je reč, razumeš li, nezaustljiva, često pogubna, razorna reč, i  nema tu šta da se pametuje. Drugo je hoće li se ta reč objaviti ili ne… Da smo pametan narod, ne bismo imali toliko loših knjiga. Danas objavljuje kako ko i šta hoće. Čemu služe kritičari, ili oni što sebe tako nazivaju? Ne, kod mene to tako nije moglo…

A znaš li da je Tolstoj svojevremeno izjavio sledeće: Da sam talentovan, Rat i mir iznosili bi stotinu stranica… Ej, Tolstoj koga ceo svet pamti i uvažava, i koji je bio dobar…Opet, ne kao Bunjin, Gogolj ili Turgenjev, ali dobar…

Ilya Repin-547237

Nekako, u to vreme, napisala sam poemu, Vrata od žada, a da Dragoljubu ni reč nisam rekla. Kada je objavljena, samo sam je spustila na sto pred njega, drhteći, još uvek, od bojazni šta će reći na moje stihove. Dugo nisam pisala poeziju, a ova poema je bila posve različita od mog dotadašnjeg stila.

-Hmmm… Pazi ti nje… Poezija… Da vidimo…

Čitao je pažljivo, kao da nisam tu, jednom, pa još jednom. I potom, zagledan nekud, dugo ćutao. Napokon, reče:

- Da… ti jesi pesnik. Ovo je odlično. Savršen splet boja, mirisa, zvuka; čovek prosto na koži oseća tvoje reči… Neskladna je, svakako, ali u tome joj je draž, pride… Neobična, meka, duboka i beznadežna poema… Ptica u tebi je konačno raširila krila. Čestitam. Odlično.

 

Mislim da sam tad bila sposobna zaista da poletim…

Onda je nastupio period tuge… Megi, njegova verna dugogodišnja prijateljica, počela je da umire… Bilo je vrlo teško gledati agoniju starog čoveka, i agoniju psa na samrti. Svako veče smo pričali telefonom, i onda, u ponoć te jesenje noći, pozvao me je i rekao da je uginula, i da je plakao kao što godinama nije…

- Noćas sam ponovo upoznao ukus, miris i boju suza… Čudnovato je to, taj osećaj nemoći koji suze donose, znaš li… A Megi, ona se borila do poslednjeg časa, očima se borila, telo joj je otkazalo poslušnost. Ne, nije cvilila, hrabra je to devojka, samo me je gledala, a ja sam joj pričao da je volim, i da se prepusti, umreti je prirodno, kao i živeti… Moja Megi…

 

- Verujete li u zagrobni život, Dragoljube? U neki drugi svet, lepši, gde će se ponovo sresti svi koji su se voleli… – pitala sam ga prilikom sledećeg susreta.

- Ne. Pričali smo već o tome. Ja ću, kako ti to kažeš, umreti kao nevernik. Nauka je mnogo koraka ispred crkve i popovske propagande, i ako već moram u nešto da verujem, onda je to nauka. Nakon smrti nema ničega. Kakav raj i pakao, to su koještarije… Stvarno ne razumem kako jedno pametno ljudsko biće može da veruje u te besmislice… Verujem da je Isus postojao, i hodao zemljom kao sin čoveka, (a ne Boga!) i verujem da je bio revolucionar… Što me tako zabezeknuto gledaš?  Kažeš, čitala si bibliju. Pa, kako onda sama nisi došla do tog zaključka? Uostalom, ti znaš moje Svetkovine… Da li neko ko je tako verujuć, budalasto – kao ti, može da napiše onakve stihove?

„ Smrti, nek, zato, svoj čas na oblaku visokom čeka mena nebeska, i nek u ružičnjaku, mirisno, na svoj pohod čeka crna kuga zemaljska. Ja neću.”

Ne, mlada damo. Ne…

 

Jednom prilikom, pitala sam ga pada li mu teško usamljenost, dobrovoljna izolovanost od ljudi, sveta?

- Svašta. Blesava pitanja postavljaš.  Svet je u meni, ne ja u svetu. U meni je bogatstvo nemerljivo, ja ne znam šta znači ta čudna reč – dosada. I šta je onaj, koji ju je izmislio, hteo njome da kaže. Čovek je, po prirodi, mnogostruk, mnogostran, radoznao, društven  i nesamostalan; shodno tome, potrebno mu je kretanje, društvo, zabava, stalna i nova poznanstva… Razumem sve to, ali ja ne živim tako. Ljudi koje sam voleo, i dalje su tu, sa mnom, i sa mnom će i umreti, osim ako me nadživi još neko kome je do istih ljudi stalo. Čovek je teško odgonetljivo biće, i nepouzdano, takođe. Šta misliš, zašto postoji umetnost? Oduvek je umetnost bila ta koja je pokušavala da odgonetne čoveka, da mu izmeri istine. Umetnost posmatra čoveka, jednim istim, neizmenljivim postupkom, posmatra ga u odnosu na svekoliku stvarnost, koliko izvan njega toliko i u njemu samom. Ne postoji nijedan delić čovekovog bića koji umetnost nije premerila. I nijedna veza čoveka sa bilo kim ili bilo čim koju umetnost nije stavila pod lupu, odmerila, opisala. Kako onda mogu biti usamljen, ili žaliti za bukom licemerne gomile? Živeti sa umetnošću znači živeti u njoj. A tada se postaje  nadasve bogat čovek…

 

Bila je zima, bljuzgavi sneg po ulicama sporo se topio. Pozvonila sam dva puta kratko na njegova šarolika vrata,  kad,  začuo se lavež psa. Iznenađena, čekala sam da otvori; najednom se nađoh sasvim blizu poda, sa psećim šapama na sebi.

- Maco! Mir, Boga ti tvoga, mir! To je Svetlana, prijatelj,  fina da budeš…

Maca je bila mršava, prelepa kučka duge njuške, sa očima kao da ih je našminkao vrhunski šminker – dugih trepavica, bademastog oblika, i sa ocrtanim crnim krugom. Naravno, odmah smo se zavolele, i otada, imale smo neki svoj ritual kada sam dolazila, ali i kada sam odlazila… Našao ju je promrzlu na ulici, gladnu i mokru, i podrazumeva se, doneo je kući.

Ta zima ostavila je višestrukog traga na nama. Jedne sam večeri uzela neku od knjiga koje su razbacane stajale na stolu, nasumice je otvorila i pročitala sledeću rečenicu:

„ Mehmed Osvajač je, pored svoje izvanredne vojne strategije i osvajanja Vizantije, ostao kroz istoriju upamćen i kao jedini vladar koji je svojeručno ubio jednu konkubinu.”

Odmah sam se zainteresovala i tražila od Dragoljuba da mi priča sve što o tome zna. Naših narednih nekoliko susreta bili su ispunjeni Otomanskim carstvom, bitkama, krvoprolićem, sjajnom vojnom strategijom Mehmeda Osvajača, ali, nije mi mogao reći ništa o pomenutoj konkubini, naprosto je znao za taj podatak, ali ne i nešto više. Tako je započelo čitanje sve većeg broja istorijskih knjiga; stigoh i do Kurana, jer se u mojoj glavi odmotavao film mog novog romana, morala sam što više znati. Dragoljub je pratio moj rad, upućivao me šta da čitam, na koje delove da obratim pažnju, pričao mi o džihadu, slušao kako sam osmislila čitavu priču… Mirno je sačekao trenutak kada sam, nakon godinu dana studioznog čitanja, rekla: počela sam.

- Konačno, reče, već sam se zabrinuo da ne zbrišeš u Tursku, radi potpunijeg doživljaja…

Tako je nastala knjiga Humaj ptica, zapis o Mehmedu Osvajaču, pisan iz ugla iz kog niko o njemu pisao nije. I ja napokon, nakon Bele sahrane, dobih ocenu pet… Za roman, neumetničku formu.  Istina, pet minus, ali ipak… Moj mentor je bio zadovoljan.

 

 

* * *

 

15. novembra 2006. godine, pozvala me je prijateljica sa pitanjem šta je sa Dragoljubom, ne javlja se na telefon, rekla je. Možda je izašao do prodavnice, izveo Macu, zaboravio da uključi telefon – iznosila sam mogućnosti, sa sve većom knedlom u grlu. Pomislih, možda je ponovo pao, pa sada leži, prošle zime teško je povredio kuk…

- Dobro veče, Svetlana ovde, da li je to stan Ignjatović? – upitah, zbunjena ženskim glasom koji sam čula sa druge strane.

- Da.

- Molim Vas Dragoljuba…

- Dragoljub je umro.

 

„Lešće”, kremacija, govor njegovog kuma, i nas tridesetak pred sandukom u kapeli. Stigla sam ranije, i provela neko vreme nasamo sa njim, opraštajući se.

Poslednje što mu rekoh bilo je ovo što i sada govorim:

Doviđenja, prijatelju. Mi ćemo se svakako ponovo sresti…

Comments (9)

Tags: , , , , ,

Dete pripovedač u pripovetkama Borisava Stankovića

Posted on 20 May 2013 by heroji

Milica Mirković

Funkcija deteta-pripovedača u pripovetkama

Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića

SAŽETAK: Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Borisav Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela. Između ostalog, to postiže odabirom naročite tačke gledišta i deteta–naratora, te pripovedanjem iz dveju različitih vremenskih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, poetizacijom proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, što je predočeno na primerima pripovedaka Stari dani i Stanoja.

 

KLJUČNE REČI: pripovedač, tačka gledišta, dete, Borisav Stanković, pripovetke

 

Pripovedač, njegova pozicija, perspektiva, tj. tačka gledišta iz koje sagledava događaje o kojima priča, distanca koju uspostavlja u odnosu na predmet svoga pripovedanja, sam oblik pripovedanja, kao i posledice koje njegova pozicija i stav ostavljaju na siže i narativni tok s kojim se susreće čitalac – neki su od bitnih problema koji se postavljaju u savremenoj teoriji proze. [1] Razumljivo je stoga da osnovni problemi naratologije privlače i pažnju proučavalaca opusa jednog od naših najinteresantnijih pripovedača i romanopisaca s početka dvadesetog stoleća, Borisava Stankovića. Književno delo ovog autora, kako na hronološkom tako na tematsko-inspirativnom i stilsko-poetičkom planu, nalazi se između tradicije i modernosti.


[1] Detaljnije o ovim i srodnim pojmovima i problemima naratologije kao discipline nauke o književnosti videti u: Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992, pod sledećim odrednicama: pripovedač, govor pripovedača, pripovedanje u prvom licu, pripovedanje u trećem licu, tačka gledišta, perspektiva, naratologija, doživljeni govor, unutrašnji monolog, vreme u književnosti, vreme u pripovedanju. Takođe videti i literaturu preporučenu uz svaku od ovih odrednica, kao i: Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, posebno segmente „Tehnika pripovijedanja”, 99–110. i „Pripovijedač”, 111–122; te Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

 

Tematizujući sudare i sukobe dvaju nepomirljivih sistema vrednosti, opisujući pishološke sukobe unutar svojih likova, raspetih između sopstvenih želja, čežnji i težnji i društvenih normi, Stanković je i sam u procepu, idejnom i stvaralačkom, na razmeđi vekova, literarnih pravaca, tradicije s kojom je srastao i modernističkih strujanja. U svojim delima Stanković kombinuje elemente ovih dveju umogome različitih sfera, na sebi svojstven način ih usklađuje, čineći granicu među njima manje oštrom, ponekad čak fluidnom, a svaku jednoznačnu odrednicu kojom kritičari i proučavaoci karakterišu njegovo stvaralaštvo čini relativnom.

Među dosadašnjim izučavanjima Stankovićeve proze treba pomenuti radove Milana Bogdanovića [2], Dragoljuba Vlatkovića [3], Stanislava Vinavera [4], Vladimira Jovičića [5], Eriha Koša [6], Radomira Konstantinovića [7], Predraga Palavestre [8], te zbornike radova posvećene stvaralaštvu ovoga pisca [9]. Kada je reč o specifičnim problemima koji su predmet i ovog teksta, valja istaći nekoliko studija i tekstova koji se dotiču kako konkretnih pripovedaka o kojima će i ovde biti reči, tako i pitanja pripovedača, vidova i oblika pripovedanja u Borinim delima. Između ostalih, interesantni su radovi Velibora Gligorića [10], Isidore Sekulić [11], Boška Petrovića [12], Milana Rankovića [13], Radomira


[2] Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd 1970, 51–65.

[3] Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

[4] Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 39–50.

[5] Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985, 227–249.

[6] Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980, 163–172.

[7] Radomir Konstantinović, Ranjav i željan, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 76–82.

[8] Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986, 412–428.

[9] DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978; Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

[10] Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 66–71.

[11] Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 33–38.

[12] Boško Petrović, Pripovedanje i priča Bore Stankovića, u: O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd 1983, 183–210.

[13] Milan Ranković, Odnos prema prošlosti u delu Borisava Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 45–52.

 

Ivanovića [14], a posebno studije Vladimira Jovičića [15], Dimitrija Vučenova [16] i Vuka Filipovića [17]. Ovom prilikom, na osnovu proučene literature, a primarno na osnovu samih tekstova, pokušaću da sagledam funkciju deteta-pripovedača u Stankovićevim pripovetkama Stari dani i Stanoja [18], u kojima je ova pripovedačka pozicija pretežna, a


[14] Radomir Ivanović, Pripovedačko u delu Borisava Stankovića (oblici i tehnika pripovedanja), u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 77–91.

[15] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd 1972, posebno segment o pripovedačevom govoru, 93–102.

[16] Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 191–203; Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 13–25 (isto i u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 205–220); Dimitrije Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 28–50.

[17] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968. Takođe videti i tekst ovog autora: Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987, 183–188.

[18] Obe pripovetke ušle su u Stankovićevu zbirku pod naslovom Stari dani, koja je objavljena u Beogradu 1902. godine, u izdanju Srpske književne zadruge. Pripremajući ovaj rad služila sam se tekstovima pomenutih pripovedaka u izdanju: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970. U tom izdanju pripovetka Stanoja štampana je na stranicama 112–119, a pripovetka Stari dani na stranicama 154–168. Svi navodi u daljem tekstu preuzeti su iz ovog izdanja; kao skraćenice pri navođenju biće korišćeni naslovi pripovedaka, a arapske cifre uz njih označavaće broj stranice u pomenutom izdanju sa koje se preuzima citat.

 

njena uloga u celokupnoj strukturi neglašena i ključna za razumevanje i doživljavanje izložene radnje, odnosa među likovima, njihovih osobina i psiholoških stanja. [19]

S obzirom na konkretnu formulaciju teme moja razmatranja biće nužno omeđena na veoma sveden, ali reprezentativan uzorak građe, i usredsređena na jedan izdvojeni problem, ili, preciznije, na određenu skupinu srodnih problema, budući da je teško proučavati samo jedan fenomen u književnoj tvorevini nezavisno od sličnih i s njim povezanih pojava. [20] Dakle, da bi se utvrdila funkcija određenog tipa pripovedača u ovim primerima, ali i uopšte, neophodno je prethodno ispitati načine manifestoavnja te pripovedačke pozicije, odlike samoga pripovedača koje mogu imati uticaja na pripovedanje, te konkretne efekte koje ostvaruju na tok izlaganja i samo narativno tkivo Stankovićevih ostvarenja. Imajući u vidu bitnije teorijske postavke i zaključke iz oblasti proučavanja ovog kruga problema nauke o književnosti, kao i dosadašnja izučavanja tog aspekta proze Bore Stankovića i stavove iznete u meni poznatoj i dostupnoj literaturi, pokušaću da funkciju deteta-pripovedača ispitam paralelno u Starim danima i Stanoji, uočavajući sličnosti i razlike u pripovedačkom postupku, ukazujući pritom na motivske, stilske i idejne činioce u tekstu koji su u bliskoj vezi sa osobinama naratora i njegovom specifičnom tačkom gledišta.

borisav stankovic 1

 

Već nakon prvog, letimičnog i najopštijeg pogleda na strukturu pripovedaka Stari dani i Stanoja,vrlo se jasno u obema mogu uočiti dve pripovedačke perspektive, neraskidivo povezane s dva vremenski različita sloja priče, ali se priroda odnosa tih dveju pozicija međusobno razlikuje u ovim dvema tvorevinama.

 


[19] Ne ulazeći ovom prilikom u pitanje eventualne autobiografske inspiracije Stankovićevih pripovedaka, posebno Starih dana, niti u detaljnija razmatranja i procene autentičnosti psihološkog profila i nivoa razvoja svesti i mišljenja deteta koje bi uzrastom odgovaralo pripovedaču, zadržaću se samo na zapažanjima do kojih sam došla analizom dveju pripovedaka, a koja ostaje u ravni promišljanja osnovnog naratološkog problema zadatog temom, isključivo na osnovu teksta.

[20] Ovom prilikom ne ulazim u problem žanrovskog razvrstavanja Stankovićeve proze, budući da je to pitanje od marginalnog značaja za temu ovog rada, te tekstove o kojima je reč nazivam pripovetkama. Njihov eventualno drugačiji žanrovski karakter (novela, crtica, kratka priča i sl.) mogao bi biti tema za neka druga proučavanja.

 

Naime, ne samo što je redosled vremenskih odseka priče obrnut u dvema pripovetkama, već je i prelaz između dva vremenska i narativna toka praćena promenom pripovedačke perspektive različit u svakoj od njih. Pripovetku Stari dani otvara panoramski prikaz sumorne, oronule, razrušene i propale varošice iz vizure personalizovanog pripovedača.

Napred kuće, gomile đubreta, tek sada iz konjušnice izbačena slama koja se puši, i dvorišta puna balege i prljavih kokošaka. [...] Onda, izrivena kaldrma, opale česme, reka, kameni most s turskim natpisom, presušeno korito, obala puna vrba, topola. Vodenice koje ne rade, već se u njima peče rakija. Opet kuće. Čas nove, sve po planu, čas stare, turske, i radi šora presečene, te stoje kao neke trupine. Štrče im i bele se preseci njihovih počađalih greda.

(Stari dani, 154);

Dućani visoki, uski. Čas zbijeni, čas rastavljeni kakvom zaparloženom baštom, ograđenom tarabama, ispod koje se provlače psi, te jure konje ili krave što po bašti pasu. [...] Nigde nikoga. Samo su pune kasapnice i ćevabdžinice, kroz čije se prozore, ulepljene parčadima mesa, krvlju i ubijenim muvama, ništa ne vidi.

(Stari dani, 155),

Opšta pustoš i opadanje, i materijalno i moralno, posledice rata i zagušujuća atmosfera plastično su dočarani nizom naizgled objektivno zabeleženih slika (urbanistički haos i ruglo, ranjenici, licitacije), izvedenih poput švenka kamerom. [21] Ali odbojnost i gađenje koje ti prizori izazivaju kod posmatrača, izbijaju u izboru pojedinih snažnije emocionalno obojenih izraza i kritičkom, ponegde čak ironijskom, tonu pripovedača, a kulminiraju s pojavom motiva lekara i naratoru posebno mrskog ćifte.

Ili ćete, možda biti srećni da vidite najvećeg „gazdu” kako posle ručka ide polako, pognut [...] zvera, gleda na sve strane, traži kamen, grudvu kreča, izvaljen kolac ili koju trulu gredu, da to ponese, odvuče i ubaci u svoja dvorišta. I tako, skupljajući sve što mu padne šaka, polako, pored zida ode nekoj svojoj kirajdžiki, podvodačici, da vidi da li mu je dovela što „novo”…

(Stari dani, 155–156),

Da je autor imao nameru da iskaze svoga naratora emotivno angažuje, svedoči i obraćanje u drugom licu [22]:

Šta ima sad tamo da vidite? [...] S udaljene stanice dovezete se kroz vinograde. Od „baždarnice” silazite širokim, prostranim ulicama [...] Skrenite nadesno [...]

(Stari dani, 154);

Dolazite u podne. [...] Možda ćete videti [...] Ili ćete, možda, biti srećni da vidite [...]

(Stari dani, 155),

 


[21] Videti i: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 42.

[22] Videti: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972, 99–100.

[Sva podvlačenja u ovom i drugim navedenim odlomcima su moja.]

 

sa očiglednim ciljem da i čitaoca „uvuče” u priču i približi vlastitoj perspektivi, budući da uvodni pasusi zaista i kod čitaoca izazivaju sličan osećaj nelagode, praznine i otuđenosti kao i kod pripovedača. Ovu rezigniranu deskripciju Stanković naglo prekida usklikom pripovedača, te jednim potezom, slično filmskoj tehnici reza, potpuno ukida prethodni tok izlaganja i vremensku ravan, uvodeći sasvim drugačija motivsko-stilska obeležja i novu vremensku i pripovedačku perspektivu.

Ali dosta! Našto ovo? Sve je ovo tako sirovo, masno! Neću to… Staro, staro mi dajte! Ono što miriše na suh bosiljak i što sada tako slatko pada. Pada i greje, greje srce.

(Stari dani, 156)

Navedeni pasus u malome odslikava suprotnosti pripovedačevog odnosa prema dvama vremenskim periodima i utiscima koji se vezuju za svaki od njih (kontrast: ovo, sirovo, masno-staro, miriše [23], slatko, greje) [24], a sam narator  razotkriva se u jezičkoj ravni teksta oblikom kazivanja u prvom licu („Neću to… Staro, staro mi dajte!”). Nasuprot tome, u Stanoji nema retrospekcije u sižejnoj strukturi, iako je čitava priča data kao niz odlomaka iz sećanja pripovedača (to se u tekstu i eksplicitno signalizira: „Sećam se jednom [...]” – Stanoja,  113), već  priča teče hronološki, sa izvesnim nužnim sažimanjima većih odseka vremena i koncentrisanjem naracije na pojedine događaje i situacije. Ova pripovetka jeste zapravo istorija glavnoga junaka, priča o njegovom postepenom propadanju, najvećim delom ispripovedana iz perspektive deteta sa čijom je strinom Stanoja imao naročit odnos, ali se tačka gledišta povremeno proširuje i opštim viđenjem, mišljenjem i kolektivnim saznanjima koja je o junaku delila šira zajednica, ne samo skupina dece („mi, deca” – Stanoja, 113; „nas” – Stanoja, 112), već i cela čaršija

 


[23] Bosiljak je, prema narodnim verovanjima, jedna od biljaka sa izuzetno snažnim lekovitim i magijskim svojstvima, čije je prisustvo bilo neizostavno u mnogim obrednim radnjama. Videti: Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985, 41–49, kao i odrednicu bosilje u:Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935, 39.

[24] Videti takođe: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 183; Milan Ranković, Navedeni tekst, 46; Nikolaj Timčenko, Antropološka poruka Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 8.

 

(„pričaju” – Stanoja, 112). Druga pripovedačka perspektiva nije uvedena u siže naglo, kako je to bilo slučaj u Starim danima, već suptilnije, uz blagi prelaz:

Dani prolažahu. Stanoja sve više opadaše. A i stričeva se kuća raskući.

(Stanoja, 116) [25],

a povezivanje dveju perspektiva motivisano je proticanjem vremena i odrastanjem pripovedača iz deteta u mladića, tako da je identitet i integritet lika naratora ostao nenarušen, jasan i istaknut, a promene u viđenju logički su opravdane sazrevanjem njegove ličnosti.

Izlaganje događaja s tačke gledišta deteta u obema posmatranim pripovetkama Bore Stankovića unosi u naraciju i deskripciju i elemente doživljaja samog pripovedača, a samim tim daje i osetnu emotivnu notu njegovim iskazima, imajući na umu senzitivnost, specifičnu radoznalost, te moć opažanja i tumačenja izvesnih zbivanja i reakcija, koje su svojstvene deci određenog uzrasta. Tako se u Starim danima u potpunosti menja atmosfera priče uvođenjem deteta kao pripovedača, a prava radnja pripovetke tek tada i počinje. S novim naratorom bitno se menja emotivni odnos prema pripovedanim sadržajima, unosi se toplina, živost, neposrednost i prisnost u pričanje, naglašena subjektivnost, ali i izvesna doza idealizacije [26] pređaših običaja (na opštijem društvenom planu) i blaženog razdoblja detinjstva (lično iskustvo i sećanje naratora). Takođe su idealizovani i članovi uže i šire porodice pripovedača: otac kao izuzetan pevač, teča kao uzoran i čestit domaćin, tetka kao dobra i blaga žena, te vredna domaćica; a budući da je reč o slavskom veselju, sve u detinjim očima izgleda čisto, blago, prisno, toplo, bogato i izobilno, puno sjaja, svečano i dostojanstveno, a takođe i vrcavo od pesme i radosti. [27]

[...] kod njega je sve smišljeno, tiho i temeljito. Pošten je i čist kao ogledalo. Ne govori mnogo, ne brza, ne plete se. Priroda jaka, vera iskrena, a duša neokaljana i čista kao izvor planinski. Žena mu, moja tetka, dobra. Nema pod nebom žene mekšeg srca. [...] A porod im zdrav, na oči kremen. Gledaš: oko čisto, snaga prava, i u svakom pokretu kipti i preleva se zdravlje.

 


[25] Videti i nastavak tog „prelaznog” segmenta pripovetke: Stanoja, 116–117.

[26] Videti: Časlav Đorđrvić, Sanjari i sanjarenje u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 62–63; Milan Bogdanović, Navedeni tekst, 55-56; Milan Ranković, Navedeni tekst, 52.

[27] Videti celovit opis slavske svečanosti, gostiju, gozbe, običaja i vesele atmosfere: Stari dani, 156–163.

 

(Stari dani, 156)

A sofra zastrta čaršavom, u čelu veliki kolač, na njemu tri kao na krst voštane sveće, čaša vina, a niže njega po sofri, naniže poređani celi hlebovi, oko njih čanci jabuka, krušaka, oraja i grožlje iz „turšije”…

(Stari dani, 158)

Sve je to bilo svoje, blisko, rođeno… Jedan drugoga pecka, nude se duvanom. [...]

Dođe i pop. Svi stoje gologlavi, on čita, kadi, oni metanišu, krste se. Preseče se kolač i onda nastaje slava. Počnu zdravice.

(Stari dani, 159)

Razgovori življi, brži, isprekidani. A kako da ne? Kad ti od vina, i da ga ne piješ, od mirisa njegova drukčije. [...] I kao da puče nešto. Poče pesma. Devojke, žene… Njihovi čisti, drhtavi, topli glasovi ispuniše sobu [...] Sve se otkravilo, oslobodilo, i samo dahće od smeha i pesme.

(Stari dani, 161–162)

Idilu porodičnog veselja narušiće, nakratko, dolazak Tomče, noćnika i usamljenika, koji pati zbog neostvarene ljubavi i ne uklapa se u zajednicu čije su norme osujetile njegove želje. [28] No, po Tomčinom odlasku slavlje će se nastaviti u punom žaru, iako će njegova neobična pojava zaintrigirati, privući pažnju i zadobiti solidarnost dečaka–pripovedača, te će i nit pripovedanja skrenuti u tom smeru. [29]

U Stanoji, međutim, nota idealizacije pređašnjeg života izostaje; tu vedri problesci dečjih radosti i igara, i uopšte vedrih trenutaka, izbijaju samo sporadično:

Kad se napije, skupi svu strininu decu, a i mene, pa nas vodi po šećerdžinicama, kupuje nam šta hoćemo; onda nas pošlje da odemo strini i pohvalimo joj se, a on pođe pozadi nas, gleda, smeška se i peva svoju omiljenu pesmu [...]

(Stanoja, 112);

Jednom uzeo pa napunio pojas i nedra pomorandžama, limunovima i drugim voćem. Ide, smeje se; mi trčimo oko njega tražeći mu, on nas odbija:

–  Hajd, hajd! nije za vas!

[...] Da ga ne bi sasvim odbila, strina uzme i nešto okusi. On tada od silne radosti istrči u kujnu, skače, grli nas, ljubi i diže čak do tavanice.

(Stanoja, 114–115).

Čak i naoko idilična slika dece okupljene oko vatre u hladnoj jesenjoj večeri („Mi smo se, deca, načetili oko nje, zapretali bose noge u pepeo i pečemo kukuruze na žaru” – Stanoja, 115), biće potrta kontrastnim motivom strinine teške bolesti i samrtne postelje u susednoj sobi. Budući da je okosnica pripovetke nesrećna sudbina Stanoje i Kate, i

 


[28] O usamljenosti i izopštenosti iz zajednice Stankovićevih junaka videti: Vuk Filipović, Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, 183-184.

[29] O naratoru u ovoj Stankovićevoj pripoveci Vuk Filipović piše: „nalazimo stvarnost naivnog realizma opažanja prvobitne iluzije (harmonija porodično-patrijarhalnog bratstva, svečanost, idilična situacija) i poznijeg uviđanja iluzije (tragični lik) ” – V. Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 199.

 

njihove ljubavi, naratorova sećanja o njima prilično su gorka i potresna, obojena strahom i setom, koja ponekad nije sasvim osvešćena u detinjem rezonovanju, ali je proživljena na emotivnom planu. Iako se u ovom slučaju ne može govoriti o izričitoj „tragici dece”, o kojoj povodom Stankovićevih dela piše Isidora Sekulić [30], postoje izvesne diskretne naznake da su i deca imala izvesna traumatična iskustva koja su prouzrokovala potonji strah od prekog i nasilnog oca, odnosno strica kada je reč o liku naratora. Kada Stanoja pođe da zaštiti Katu od pijanog muža, preplašena deca su ga zabrinuto odvraćala od toga: „– Ne, Stanojo! – viknusmo mi iz našeg skloništa” (Stanoja, 113), kao da su i njega želeli da zaštite od poznate im nasilnikove grubosti. I inače, dečak–narator u ovoj pripoveci izražava iskreno saosećanje za strinine domaćičke napore i lične muke, bolest i patnje:

Sirota strina! Onako visoka, crnomanjasta, suva, [...] – beše i radenica kô krtica. Od rane zore do mrkla mraka ona je bila uvek u poslu. Koliko bi puta u pola noći došla kod nas, bežeći od pijana strica, prespavala bi tu, dok se on ne istrezni, i uvek pre svanuća vraćala bi se natrag kući. Poče i pobolevati onako „s nogu”, ali joj niko ne obraćaše pažnje!

(Stanoja, 115).

Zanimljivo je da dete-narator u ovoj pripoveci vrlo retko, čak i u ključnim i vrlo potresnim trenucima, iznosi svoja sopstvena osećanja i doživljaje (pa i strah i radost nisu ispoljeni kao individualna osećanja, nego u vidu kolektivnog emocionalnog stanja koje deli čitava skupina dece), već je fokusiran na uočavanje afekata i emocija odraslih. Tako, na primer, uviđa neobičan odnos prkosa i naklonosti između Stanoje i Kate, Stanojin „čudni pogled” upućen strini (Stanoja, 113), njegovu požrtvovanost za strinu, kao i reakcije koje odaju duševno stanje dvojice odraslih muškaraca u času Katine smrti:

Pogledah strica, a njemu se oči ovlažile, trepavice od nadošlih suza podnadule i brk mu igra.

Sav zacenjen, gušeći se, iziđe Stanoja, i opet sede, savi se u kut do vrata. Zagnjurio kosmato lice u ručerde, pa jeca. Suze mu idu niz ruku.

(Stanoja, 114–115).

Dete-pripovedač je, dakle, svedok zbivanja koja su predmet ovih dveju Stankovićevih pripovedaka, i pretežno se javlja kao posmatrač iz prikrajka, koji svojom budnom radoznalošću pažljivo prati i beleži svaki detalj i pokret, a iz njegovog

 


[30] Videti: Isidora Sekulić, Navedeni tekst, 33–38.

 

neposrednog opažanja gradi se opis, dočarava atmosfera i izlaže radnja. Njegovo kazivanje izuzetno je slikovito i sugestivno, zasnovano na čulnim opažanjima dečaka, vizuelnim, auditivnim i olfaktivnim, iako ponegde u tekstu metaforičnost i suptilnost jezičkog uobličenja nadilazi mogućnosti verbalnog izražavanja deteta na tom uzrastu [31].

Čaršija puna magle, ispresecana ukrštenim mlazevima sveća iz dućana ili kuća. Samo fenjeri na česmama i mehanama čkilje i trnu od magle. A magla pada, pada… Oseća se čak po obrazima.

(Stari dani, 157)

Na sobnim vratima dočekuje nas teča, gologlav (jedini put u godini), otvara vrata, uvodi nas u tu veliku sobu, iz koje zapahuje svetlost, toplota i jara ljudska. [...] Gosti čisti, obrijani, preko kolena prebačen im ubrus za ruke. Bele im se njihove nove košulje, mirišu im „stajaće” haljine na suve dunje iz sanduka; peć bubnji, a svetlost od četiri sveće široka, prostrana, pomešana s tamnjanom i dimom duvanskim. Napolju hladan i vlažan mrak…

(Stari dani, 158)

Večeramo. Čuje se kako kašike zveče i pucaju vilice. [...]  A iz kujne, gde su devojke i mlade žene, „neveste”, čuje se kikotanje, smeh, ugušena pesma i zvon dahira.

(Stari dani, 159)

Međutim, s vremena na vreme, stiče se utisak da se pripovedačevo prisustvo gubi u nizu predstavljenih događanja, da se skoro neprimetno povlači, a pripovedanje–izveštaj ustupa mesto scenskom prikazu. No, taj postupak smene dvaju tipova pripovedačkih situacija (po Štanclovoj tipologiji romanesknih formi [32]) i jeste tako diskretan zahvaljujući tome što Stanković u tim trenucima ne pribegava dijaloškoj formi, već naročitom obliku pripovedanja – doživljenom neupravnom govoru. Registrujući redom svaki i najmanji pokret junaka i međusobne reakcije između aktera, hitro i sukcesivno, slično snimku kamere, pripovedač dočarava ne samo sadržaj, već i ritam i intonaciju neposrednog govora, pa čak i toka misli pojedinih likova.

Čiča Mase ne može da sedi. Diže se neprestano, ide kod ženskih; one ga guraju, on im se nameće. Čiča Toma jednako zove tetku, svoju sestru, da mu sedi do kolena, nazdravi mu i zapeva… Tetku stid. Moli druge gošće da je koja odmeni. Aja! – Nijedna neće. A ona se snebiva.

(Stari dani, 161)

I svaki čas je očekivao nešto, bio na oprezi, a u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećali se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide, i ići će – ali, opet nije mogao da ide.

(Stari dani, 164)

 


[31] Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 16–17.

[32] Videti: Franc K. Štancl, Navedeno delo.

 

Sublimišući monologe i dijaloge u neku vrstu neizgovorenog, ali ipak živog govora [33], tehnikom doživljenog govora i uživljavanjem lika pripovedača u psihu i misli junaka, Stanković postiže efekat dinamičnosti i neposrednosti. A time što je detetu-naratoru stavljeno u zadatak da predoči složena psihička stanja junaka, kome ni starosno ni emotivno nije dorastao, čitaočeva perspektiva postaje nadmoćnija od posmatračke pozicije samog pripovedača. [34]

borisav_stanković_2

Pored funkcije izveštača o zbivanjima, dete–pripovedač povremeno biva i aktivni učesnik u radnji. [35] Bilo da se u zbivanje uključuje individualno, bilo u okviru porodice ili skupine dece (odlazak s porodicom na slavu kod teče, pozdravljanje s domaćinima, trenutak Tomčinog dolaska i završna scena s noćnikom u dvorištu, te odlazak na počinak u Starim danima; igre i zadirkivanja grupe dece, lična sećanja na strinine patnje, smrt i postupke glavnog junaka u Stanoji), pripovedačevo aktivno delovanje signalizira se upotrebom odgovarajućih oblika glagola i ličnih zamenica (prvo lice jednine, odnosno, prvo lice množine). No, budući da prikazivačka komponenta dominira nad ispovednom, oblik pripovedanja u prvom licu nije naglašen i javlja se samo u određenim segmentima teksta, dok u znatnijem delu pripovedaka preovlađuje pripovedanje o drugim junacima, što podrazumeva iskaze u formi trećeg lica. [36]

Jednostavno opažajući, registrujući događaje dete, iz svoje vizure, intuitivno naslućuje i otkriva značenje nekih zbivanja po konkretnim detaljima i tumači ih u

 


[33] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 95.

[34] Rečnik književnih termina, 589.

[35] U Stankovićevoj prozi retko se detinjstvo prikazuje u prvom planu zbivanja, već je ono uglavnom „otelovljeno u široj projekciji patrijarhalnog ambijenta“ (Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 197), a u obema posmatranim pripovetkama ono se manifestuje u dva vida: kao „biće dečaka–naratora”, i kao „dečje mnoštvo u prostoru porodičnih odaja, u slobodnoj igri i prirodi” (isto). U ovim primerima izostaje treći vid ispoljavanja detinjstva, prema Filipovićevoj klasifikaciji, tj. „detinjstvo određenog, glavnog lika u pripoveci ili romanu”, ili barem ostaje u dubokoj senci u odnosu na druga dva dominantna oblika manifestacije.

[36] Dimitrije Vučenov povodom smenjivanja dvaju oblika pripovedanja (u prvom i u trećem licu) u pripoveci Stari dani veli: „da se u njoj naracija iz naratorove perspektive zamenjuje neprimetno sa autorskom naracijom bez naglašavanja autorove perspektive” (Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 18). Videti o tome i: D. Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, 33; kao i: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 99–100.

 

skladu sa svojim uzrastom i odgovarajućim nivoom svesti, i to prema znacima i iskustvima koja mu mogu biti poznata i dostupna.

U sporednoj sobi ležaše strina. Sigurno je bila mnogo bolesna, jer moja mati i druge žene čas po čas izlažahu i ulažahu šapćući.

(Stanoja, 115)

Ponekad, pak, dete-narator zaključuje i na osnovu reakcija drugih ljudi i priča koje je čulo od starijih iz svoje okoline, kada naslućuje prirodu odnosa među odraslima (međusobnu uzdržanost i zategnutost odnosa Tomče i šire zajednice, njegovu izopštenost iz društva) ili iznosi opšta mišljenja i priče koje su o junacima njegovog pripovedanja kružile u čaršiji i mahali.

Vrata se otvoriše i uđe Tomča.

Svi, čak i ja ovamo, nakraj sobe, osetismo hladnoću koju on spolja sobom unese. [37] [...] Skočiše k njemu, skinuše mu suri šinjel, postaviše ga za sofru. [...]

Nude ga jednako. [...]

Opet poče pesma. Ali ne onako toplo, poverljivo, već nekako suvo, duže. Izgledaše da više pevaju iz milostinje prema Tomči, kako ne bi opazio da on nije za njih, i da zato oni pred njim ne mogu onako kao pre svojski da se vesele. A i Tomča je to kao osećao. [...] u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećalo se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide [...]

(Stari dani, 163–164)

Unutrašnja proživljavanja junaka predstavljena su na osnovu spoljašnjih reakcija: pokreta, položaja tela, gestova i izraza lica, i njihova priroda i suština naslućena je u svesti dečaka-naratora, na osnovu sopstvenog iskustva i dostupnih informacija i domišljena na nivou intelektualnog i emocionalnog razvoja deteta njegovog uzrasta.

Snaška Pasa tamo jednako peva, a ovamo Tomča čas ustaje, čas seda, hladi grudi, briše znoj… A kad ubriše čelo, on i kosu ponese u prstima. Poče da savija cigaru. Papir mu se lepi, cepa, a duvan se prosipa.

[...]

I poče da je pali, ali nevešto, grizući je, žvaćući, trepćući očima, čelom, celim licem, od pesme koja dolažaše iz sobe. Utom snaška Pasa zapeva silno. Tomči suze navreše, saže se, zagrcnu…

– Puh! – huknu i sav duvan izlete iz cigare, osta mu samo papir na usnama. Diže se.

[...]

I ode, kruto, teško, gazeći oštro.

(Stari dani, 166–167)

 


[37] Vrlo vešto i suptilno Stanković u ovom primeru postiže i doslovno i metaforično značenje hladnoće, koje ukazuje na otuđenost Tomče od ostatka zajednice, što će se pokazati i u docnijim dešavanjima u pripoveci, a slična izopštenost zadesila je i Stanoju. Videti o ovome: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 51.

 

Ponegde su ta pripovedačeva zapažanja uobličena u snažno i nijansirano stilski obojene izraze, koji možda pomalo odudaraju od dečjeg govora, ali su mahom data bez dubljeg tumačenja i zalaženja u psihu aktera, bez suvišnih komentara, starmalog tumačenja dešavanja, domišljanja i pretpostavki, povezivanja koja detetu na tom uzrastu nisu svojstvena.

Dečja priroda pripovedača ogleda se i u naivnim tumačenjima i prihvatanjima određenih stavova („Sutra je Sveti Arhanđel Mihailo, kome se ne kuva pšenica, jer je još živ” – Stari dani, 156), u specifičnim interesovanjima i fokusima pažnje na određene događaje i trenutke u prošlosti (odlazak sa porodicom na slavu, Stanojino čašćavanje po šećerdžinicama, skrivanje od razjarenog pijanog strica, čas strinine smrti, majčina sahrana), te postupcima (radoznalo dete, zaintrigirano neobičnom figurom Tomče, napustiće slavsko veselje i poći u dvorište za onim što mu je u tom času privuklo pažnju, a što ga istovremeno i privlači i plaši), solidarnosti i saosećanju koje nežno i neiskvareno biće deteta pokazuje prema otuđenima, poniženima i povređenima (Tomči, Stanoji i strini), i naročito živo u strahovima dečaka pred nasilnim stricem, odnosno, pred tajnovitim noćnikom. Kada se u dvorištu nađu nasamo Tomča i pripovedač-junak, i noćno, pomalo sablasno, okruženje doprinosi jačanju detetova straha:

Izađoh i ja za njim. Napolju svuda duboka, mrtva noć. Iz čaršije, sa česme pada voda. Na studenom i mutnom obzorju izbio mesec i, jedva probijajući kroz vlažne oblake, osvetljava celu varoš i okolna brda nekom mrko-gvozdenom svetlošću.

A Tomča na gredi što štrči iz kućna temelja, seo baš ispod fenjera.

(Stari dani, 166)

Pođoh i ja za njim, ali se vratih, uplašen od piske i larme i Tomčina surova, od besa  promukla glasa [...] Ja glavu ne smem da dignem, pokrivam je, bojim se da pogledam u prozor da ne vidim hladnu noć, onu mrko-gvozdenu mesečevu svetlost, ili da ne čujem Tomčin strašan glas, kako bije Cigane i ispred Tomče njihovo pištanje i vitlanje po pustoj, nemoj čaršiji…

(Stari dani, 168)

U pogledu vremenske perspektive pripovetku Stari dani, osim retrospekcije, kojom je obuhvaćen pretežni segment teksta, odlikuje i povremeno mešanje različitih slojeva prošlosti. Pripovedač uspostavlja nekoliko različitih distanci prema prošlom vremenu, opisujući ili samo pominjući događaje smeštene u nekoliko međusobno razmaknutih tačaka na vremenskoj osi: iz ravni dečaku–pripovedaču suvremenih zbivanja (porodični odlazak na slavu i slavlje u tečinoj kući, Tomčina poseta, scena sa dečakom u dvorištu i odlazak noćnika), pripovedanje povremeno sklizne u dalju prošlost, koju pripovedač poznaje iz pričanja drugih, odraslih članova rodbine (Pasin prebeg i Tomčino spasavanje, neuspela prosidba i udaja devojke za čiča-Manasiju), a patrijarhalni slavski običaji nekim svojim elementima prizivaju asocijacije kako na hrišćansku tradiciju, tako i na drevnu pagansku prošlost agrarnih zajednica (porodična hijerarhija, običaji, elementi obreda, simbolika bilja, pesme). Budući da vremenska razdoblja u ovom slučaju nisu blago premošćena, niti postepeno i hronološkim redom uvedena u tok priče, već su ti segmenti inkorporirani u tekst kao predistorija likova i objašnjenje za njihove postupke u trenutku dešavanja glavne radnje, struktura pripovetke se znatno usložnjava. [38] U Stanoji se, pak, sekvence sećanja nižu linearno, pa ni sižejna struktura nije složena kao u prethodnoj Stankovićevoj tvorevini. Samim tim je i izvesna doslednost i kompaktnost pripovedačke pozicije dečaka–naratora izraženija u ovoj pripoveci no u Starim danima, i to pre svega na planu pishološke karakterizacije pripovedača, jer je, u izvesnom smislu, mogućno postupno pratiti genezu lika pripovedača od deteta do mladićkog, tj. odraslog doba.

U Stanoji pripovedanje dečaka uglavnom je lišeno dodatnih komentara i svedeno je pretežno na oštra vizuelna zapažanja, praćena za dete – tipičnim emocionalnim stanjima i reakcijama kao i naivnim tumačenjem događaja na osnovu sopstvenog oskudnog dečjeg iskustva. Uz to, sve je iskazano prilično jednostavnim, konkretnim jezikom i izrazima bez znatnijeg udela metaforizacije, koja dečjem jeziku i nije svojstvena, te na stilskom planu preovlađuju nešto jednostavniji epiteti i poređenja. Nasuprot tome u Starim danima stiče se utisak da se u kazivanju dečaka-naratora sporadično „potkradalo” i naknadno jezičko i govorno iskustvo odrasle osobe, tj. kao da odrastao priča dečja sećanja iz pozicije prvog lica, koristeći stilski uobličeniju leksiku no što bi to dete činilo, ali zadržavši ton i intimnost dečjeg osećanja i doživljaja. [39] Imajući to na umu, postaje razumljiva i činjenica da su izvesni erotski impulsi u ovoj pripoveci naglašeniji no što bi se očekivalo da deluju na čula i psihu naratora dečjeg uzrasta.

 


[38] O Stanovićevom specifičnom razbijanju hronologije i uvođenju asocijativnosti u izlaganje događaja, što dovodi do destrukcije anegdotskog obrasca realističke pripovetke, pisao je Radomir Ivanović (Navedeni tekst, 79–80).

[39] Videti napomenu br. 29 u ovom radu.

 

Polako, kao izdaleka, s nekom slutnjom i raskošnom jezom, za njom su išle, više kao senke, prateći je u korak, devojke. Igraju lesu, ali nevešto, kruto, nešto od stida što im se mlada tek nabubrela tela pokazuju, mada su tu svi svoji, a nešto od velike pažnje kojom prate igru njihove „snaške”. Ostali, iznenađeni, podignuti, s ispruženim rukama i otvorenim ustima, gledaju je željno, prate… Ali na ustima im zadržan krik, dopadanje…

(Stari dani, 165–166)

Naivnost dečjeg zapažanja i rezonovanja u Stanoji uglavnom je dosledno izvedena, a svaki upliv kolektivne tačke gledišta, opšteg javnog mnjenja i viđenja čaršije ili dečje skupine jasno je signaliziran jezičkim sredstvima, dok je uviđanje potpune tragike junaka na kraju pripovetke i tumačenje pređašnjih događaja i junakovih postupaka omogućeno tek pripovedaču starijeg uzrasta, zrelijem i iskustveno bogatijem no što je dečak–narator s početka priče. To se vrlo jasno uočava u potresnom susretu na groblju, gde Stanoja, koji raskopava Katin grob da bi na istom mestu bila sahranjena naratorova mati, gotovo u stanju nervnog rastrojstva, posmatra posmrtne ostatke žene koju je voleo.

Na podu groba behu poređani ostaci strinini: glava, ruke, rebra… A više njih, naslonjen na budak, sav umrljan zemljom, natuštena čela, razbarušene, zemljom posute kose i golih, crnih, kosmatih grudi, stajaše Stanoja i gledaše u strinine poređane kosti.

Trgoh se i pogledah nebu. Ono čisto i plavo. U daljini, preko ograde, zelene se bašte i vinogradi. U čistom i suvom vazduhu klikće ševa i lastavica. Ohrabrih se i opet pogledah u grob, a Stanoja crnom umrljanom rukom pređe preko očiju. Odjednom pade ničice kostima.

– Kato… zar ovo ja tebi, ja?…

– Stanojo! – dreknuh uplašeno.

–  A? – đipi on i pogleda me strašno; ali kad vide ko sam, brzo se pribra, uze budak i opet poče da kopa, šanuv: – Ti si, Mile!

–  Tu da skupiš, – rekoh, a i meni glas drhtaše.

–  Ako, sad!… – poče on pokorno. Pa uze torbicu, saže se polako, prekrsti se, i kao najveću svetinju, otpoče skupljati njen prah. Ruke mu drhtahu, a ponekad tek vrcne suza niz umrljano mu i zemljom posuto lice.

–  Što plačeš, more?

On podiže glavu. Pogleda me pogledom u kome beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim.

(Stanoja, 118–119). [40]

 


[40] Sva podvlačenja u navedenom odlomku jesu moja, a cilj  im je da istaknu mesta u tekstu gde se otkriva pripovedačevo lično emocionalno stanje i saosećanje s junakovom patnjom. Stanković ovde ponovo pribegava veštom izboru epiteta (zakopana ljubav),koji se može dvojako tumačiti, kako u doslovnom značenju, iz sfere konkretnog (Kata, žena koju je Stanoja voleo, sahranjena je, pokopana u grobu), tako i u metaforičnom smislu (potisnuta, izgubljena ljubav).

 

Izvestan vremenski period, tokom kojeg se izmenio i junak i pripovedač, bio je neophodan da bi se tako izmenjenom, fizički i emotivno sazrelom pripovedaču razjasnili negadšnji odnosi između Stanoje i Kate, i ukazala mu se prilika da prozre neke postupke iz prošlosti i tumači ih s novog stanovišta, ali i da ga u potpunosti prožme saosećanje sa Stanojinom duševnom patnjom.

 

Uprkos izvesnim razlikama u nijansama između pripovedaka Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića u pogledu sižejne strukture, organizovanja vremena pripovedanja i vremena o kojem se pripoveda, a pre svega u pogledu kombinacija pripovedačkih perspektiva, funkcija deteta-pripovedača potvrđuje bilskost ova dva teksta. Pripovedačka pozicija dodeljena dečaku, koji osim što posmatra i predočava zbivanja, uzima povremeno i aktivnog učešća u njima, javlja se u kombinaciji sa tačkom gledišta odraslog naratora, a ta dva kazivača su u svakoj od ovih pripovedaka, više ili manje očigledno, identifikovana oblikom pripovedanja u prvom licu, kojim se povremeno „odaju”, mada uglavnom s posmatračke pozicije iznose zbivanja i pripovedaju o drugim junacima služeći se oblikom trećeg lica. [41]

Iako je u oba slučaja zbivanje koje izlaže dete smešteno u prošlost, u vreme detinjstva odraslog pripovedača (mladića ili zrelog čoveka, čije se životno doba ne može precizno iskazati, već samo slutiti), dakle, u vremenski udaljenijim segmentima psihološka i afektivna bliskost pripovedača i pripovedanih događaja znatno je veća u odnosu na pripovedanje o hronološki bližim zbivanjima, a u pripoveci Stari dani je i naglašeno afirmativnija. To se ogleda i na stilskoj ravni pripovedaka: dete-pripovedač unosi prisnost, toplinu, živost i neposrednost u naraciju, a Stanković na stilsko-jezičkom planu to vešto postiže efektnom upotrebom doživljenog neupravnog govora, pripovedačkog prezenta, aorista i krnjeg perfekta, koji dominiraju nad imperfektom i

 


[41] „Angažovanost naratorova u pripovetkama gde je dečak onaj koji priča priču različita je. Ona ide od proze koja je u svojoj biti poetizovana autobiografija do proze koja je u većoj meri objektivizovano pričanje, mada formalno ima subjektivan vid” – Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 19. Uopšteni sud o odlikama naracije u Stankovića videti u: Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, 246.

 

perfektom, postižići dinamiku i asindetskim nizanjem rečenica, eliptičnim iskazima, kao i rečeničnom parcelacijom i brzim, mada retkim i svedenim, dijalozima.

Neposredno opažanje zbivanja, koje omogućava pripovedačka pozicija deteta, a naročito uživljavanje u čulnu i psihološku sferu drugih ličnosti postupci su kojima se Stanković služio i u drugim svojim tvorevinama, pa i u romanu Nečista krv. [42] Osim toga, koncepcija pripovedaka koja podrazumeva pripovedanje iz dveju vremenski različitih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, te poetizacija proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, prepoznatljive su odlike Stankovićevih dela, kojima je ovaj autor, u izvesnom smislu, inovirao srpsku realističku pripovetku. Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela, obezbeđujući im time značajno mesto u istoriji naše književnosti, a čitaocima pružajući jedinstveni estetski užitak.

 

 

 

LITERATURA

 

 

Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

 

  • Istorije književnosti, pojedinačne studije i članci:

Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

 


[42] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 192.

 

Dimitrije Vučenov, Naraotor u pripovetkama Bore Stankovića, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

Dimitrije Vučenov, O nekim novinama koje je Bora Stanković uveo u srpsku prozu, u: Borisav Stanković, Pečal. Prozni radovi i fragmenti iz ostavštine pisca. Prilozi – hronologija – bibliografija, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga šesta, Prosveta, Beograd, 1970.

Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983.

Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985.

Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972.

Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980.

Branko Lazarević, Ogledi, SKZ, 1937.

Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986.

Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Skrelić, Istorija nove srpske kljiževnosti. Priredio i pogovor napisao Jovan Pejčić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997.

Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968.

 

  • Zbornici:

Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978.

 

  • Izbori iz kritika:

O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd, 1983.

Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987.

 

  • Teorijska literatura:

Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992.

Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974.

Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987.

 

  • Dodatna literatura:

Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935.

Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985.

 

 

 

 

Milica Mirković

 

THE FUNCTION OF THE CHILD-NARRATOR IN STORIES OLD DAYS AND STANOJA BY BORISAV STANKOVIĆ

Summary

 

Drawing on traditional elements and principles of the realist fiction, Borisav Stanković had been destroying at the same time the narrative form of realism, bringing the sensibility of modern man and modern artistic approach to his prose. That was achieved by selecting a particular point of view and the child-narrator, by telling the story from two different time perspectives, which complement the meaning of narative, by poetization of the prose expression, which results from the point of view of the subject or the storyteller, as demonstrated by the examples of short stories Old Days and Stanoja.

Comments (2)