Archive | April, 2014

Tags: , ,

Susret sa životom

Posted on 28 April 2014 by heroji

Miloš Zubac

Susret sa životom

Mile Ninkov (1951 – 2014)

 

 

portret

Zagledan u nova sazvežđa Mileta Ninkova, prisećam se jedne portugalske pesme koju je u lisabonskim tavernama izvodila Argentina Santos. Žena silnog glasa dirljivo je ispovedala skupo plaćeni nauk o ljudskoj prolaznosti. Stihovi pesme govorili su o tome kako se smejemo i plačemo, plačemo i smejemo se, uvek iznova. Kako mislimo da vreme promiče, dok mi u njemu trajemo. Na koncu, kako razumemo da vreme zapravo stoji, a da smo mi oni koji prolaze. Proleće se uvek vrati, ali nevinost nikada – pevala je sinjora koja je starila onako kako stare katedrale.

Namernik koji pogleda u sazvežđa Mileta Ninkova rano će se suočiti sa spoznajom netrajnosti. Pesnikova pomirenost s večnim ponavljanjem istog, na trenutak će se ukazati u vidu otmene boemske rezignacije, da bi se ustalila u strogom upozorenju koje ima ishodište u staroj pouci o deblu i trunu u oku. Bude li ovde zadržao pogled, namernik će među treperavim lirskim zvezdama uočiti kako se jezička energija, jednom formirana u Očenaš, menja i preoblikuje. Izmenjeni obraz hrišćanske molitve, dakako, neće biti proizvoljan, pa će tu pesnikovu zvezdu on dugo i pažljivo posmatrati. Bude li i dalje mogao da gleda, namernik će doživeti viziju dalekog slanog jezera, a potom će među zvezdama spaziti svetlucav lik Ninkovljevog preteče Miroslava Antića. Osetiće namah strepnju i naučiće da je prevlada. Svako novo suočavanje s prolaznošću biće lakše, jer će primetiti da zvezde postojano isijavaju šifru Trajanja. Ostane li budan do kraja, možda će shvatiti da je od početka zaneto posmatrao – sebe.

Ovlaš iscrtanu mapu pesnikovih sazvežđa prilažem ovde kao neko ko je među prvima mogao da ih vidi. Svaki budući čitalac zacelo će načiniti drugačiji crtež, a ipak će svi oni manifestovati Jedno, bez početka i kraja.

U pesničkom poslu, Mile Ninkov je ciljano učio od odabranih. Svog starijeg lirskog brata pomenuo je u pređašnjoj knjizi, a ličnog pesničkog krstitelja otkrio je u ovoj. Antićevo prisustvo među zvezdama nije odraz naivne lirske posvete. Znatno veća vrednost je posredi. Ninkovljev talenat da sebe i određene prirodne sisteme, prema potrebi, dovede u istu frekventnu ravan, svedoči o tome koliko je negdašnji mokrinski bard uistinu živ. Poneko zna da morfološke rezonance unutar pojedinih energetskih polja deluju nesputano kroz vreme i prostor. Svaki entitet u svemiru ima svoju jedinstvenu frekvenciju, a Svetlost odlično pamti. To su zakoni koje Ninkov poznaje bolje od drugih. Razumevanje jezika Svetlosti omogućilo mu je da ličnu frekvenciju uskladi s kanalima svojih savremenika. Neki od njih, naizgled, nisu u fizičkoj ravni već hiljadama godina. Istina je, međutim, da su i te kako prisutni i da se od njih može učiti u sadašnjem trenutku. Njihove koordinate često se poklapaju s formacijom pesnikovih zvezda.

Neko će se možda naći zbunjen kada Ninkovljeve objektivne, hirurški precizne uvide, u kojima se on ponegde hladno odmiče od poezije, saobrazi delikatnoj toplini njegovih ljuvenih stihova. Nesumnjivo je da se u tom prividnom dvojstvu očituje pesnikova ljudskost i ovozemaljski teret koji nosi. Meru svoje nesvakidašnje darovitosti i istinske osetljivosti, Ninkov je uvek morao pošteno da plaća. U cenu je bilo uračunato i to što su ga ljudi često površno razumevali, očekujući da se on obavezno uklopi u ram koji su mu sami namenili. Zato bi moj prijatelj rado potpisao poznatu Antićevu opasku da se o njemu najbolje staraju oni koji ga ostave na miru.

Kao što veli divna portugalska pesma, svi se ionako u krug smejemo i plačemo, verujući da varamo vreme. Biće tako sve dok se i poslednjem od nas ne dogodi ono što je Mile Ninkov za sebe odavno odmerio. Susret sa životom.

 

Pogovor knjizi pesama Mileta Ninkova, Sazvežđa (Mediainvent, Novi Sad, 2010)

Comments (14)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

O zborniku „Kijev i slovenske književnosti”

Posted on 22 April 2014 by heroji

Dejan Ajdačić

 

O zborniku „Kijev i slovenske književnosti” (2013)

 

Urednik koji sastavlja zbornik od objavljivanih studija o nekoj književno-istorijskoj pojavi ograničen je narudžbinom izdavačke kuće, predviđenim profilom čitaoca, objektivnom dostupnošću izvora, ali i subjektivnim granicama znanja, sklonosti i prilježnosti. Takav urednik „pretresa” korpus postojećih i raspoloživih tekstova, i u zadate okvire smešta izabrane radove, što konačan rezultat njegovog posla čini relativno predvidivim.

Od takvih kompilacija razlikuju se tematski uokvireni zbornici s prilozima koji su pisani po pozivu i koji se prvi put objavljuju. U njima novinu donosi svaki pojedinačni rad i zbornik kao celina. Pri tome, urednik nema punu kontrolu nad rezultatom svog poduhvata, jer ne zna ko će se odazvati na njegov poziv, ne može znati kakve će tekstove dobiti. Rezultat zbornika po pozivu je neka vrsta zajedničkog stvaranja u kojem se prepliću predvidivost i nepredvidivost. Zbornik o Kijevu i slovenskim književnostima je upravo zbornik takve vrste.

I još nekoliko reči o osobenostima sklapanja zbornika radova po pozivu… Urednik ovakvih izdanja ne računa na ranije objavljene tekstove, znajući da neki od njih predstavljaju i temelje novih istraživanja. Tekstovi za njegov zbornik tek treba da budu napisani, pa se izbor zasniva na predviđanju šta mogu da napišu određeni autori. Stoga, urednik zbornika po pozivu, na osnovu čitalačkog iskustva pretpostavlja da će izabrani autori da ponude njemu radove njemu prepoznatljivog stila i pristupa književnim temama i činiocima književnog teksta. On unapred računa da se neće odazvati svi pozvani, zbog čega će njegov zbornik biti okrnjen u odnosu na početnu i idealnu zamisao, jer pozvani autori mogu imati i preče obaveze. On ne može u potpunosti da ostvari svoj plan, što mogu da dostignu i urednik kompilacije i urednik-rukovodilac projekta. Dok u zbornicima-kompilacijama nedostaci proizilaze pre svega iz nedovoljnog poznavanja korpusa tekstova ili odbacivanja nekih od njih, nedostaci zbornika po pozivu proizilaze iz ograničenih saznanja o potencijalnim saradnicima ili iz nemogućnosti uspostavljanja kontakata s njim, čemu treba dodati i određene sklonosti urednika, koje mogu da se odraze na kvalitet zbornika.

Uprkos svim tim predvidivim rizicima i svesti o nedostacima sopstvenih znanja, pravljenje tematskih zbornika po pozivu smatram dragocenim i stvaralačkim vidom kolektivnih istraživanja. Lični izbor urednika daje mogućnost da se s kolegama oblikuju lična viđenja, da se otvaraju nove teme i pronalaze novi pristupi i dinamizuje polje književnoistorijskih istraživanja. Urednik je povlašćeni čitalac ne samo kao prvi čitalac tekstova budućeg zbornika, već i kao čitalac koji ima pravo da od autora ponekad zatraži izvesna doterivanja pojedinih priloga. Urednik ima i tu čast da na promocijama knjige bude i jedan od prvih koji o njoj govori. I tu se, na javnoj sceni, njegova veza s knjigom koju je sastavio obično i prekida. Nije uobičajeno da sastavljač piše i tekstove o tome kako je radio na nekom zborniku, šta je želeo, a nije uspeo, čemu se nadao, a dobio je, kakvi su njegovi sudovi o zaokruženom skupu objavljenih tekstova. Uloga ocenjivača predaje se kolegama koji nisu autori u zborniku. Takav običaj verovatno proističe iz sumnje da bi autori i urednik pribegavali hvalisanju i samohvalisanju, tj. da njihova ocena ne bi bila objektivna. Ne slažem se da urednik posle objave zbornika treba samo da ćuti i pasivno prati mišljenja drugih. Rekao bih da su urednici i autori bliski temi i problemima i da im ne treba uskraćivati pravo da o knjizi govore, ako to žele.

Dodatni razlog za ovaj prilog o zborniku „Kijev i slovenske književnosti“ povezan je sa veoma malim brojem čitalaca koji bi mogli da ga pročitaju. Šest ukrajinskih pisaca i troje stranaca otvaraju zbornik tekstovima na ukrajinskom, poljskom i srpskom, a potom sledi 26 radova tumača književnih tekstova. Prilozi su objavljeni na ukrajinskom (22), ruskom (4), poljskom (3), srpskom (3), italijanskom (2) i nemačkom jeziku. Ovaj pregledni tekst treba da srpskim čitaocima približi sadržaj samog zbornika i u njemu otvorene teme.

Zbornik „Kijev i slovenske književnosti” objavili su početkom jeseni kijevski izdavač „Tempora” i beogradska „SlovoSlavia”. Zbornik predstavlja drugu knjigu kolekcije „Topoi” posvećenu gradovima i slovenskim književnostima, posle zbornika „Venecija i slovenske kulture” (2011). Kao i prethodni zbornik, knjigu otvara zbirka književnih i esejističkih tekstova, posle čega slede književnoistorijske studije, a na kraju se nalazi prilog bibliografiji radova o Kijevskom tekstu Vjačeslava Levickog. Kao urednik u uvodnoj napomeni zahvalio sam Lesu Beleju za pomoć oko književnog bloka i Vjačeslavu Levickom za kontakte s nekim autorima i izradu bibliografije. Na koricama se nalazi slika proplanka s kojeg se vide padine kijevskih brežuljaka i grad s kupolama i kućama.

O književnim prilozima. Na početku zbornika objavljeni su stihovi četvoro ukrajinskih pesnika – Irine Šuvalove , Andrija Lübke, Julije Stahivske i Petra Midjanke . Kratka priča Olega Kocareva „Fortepijano” ocrtava atmosferu 1919. godine kada su se u Kijevu sa otimačinama smjenjivale trupe crvenih i belih. Les Belej je u tekstu „Kijev: triptih svakodnevice”, nasićenom različitom jezičko-mentalnom karakterizacijom savremenih Kijevljana uz kolorističku simboliku tri linije gradskog metroa – crvena, plava i zelena grana – prikazao žitelje grada. Poentu čini kurzivom izdvojena poslednja rečenica: „Crvenom granom teče arterijska krv, plavom – venska, zelenom – mešana. Kijev je grad hladne krvi”. Uspomene na Kijev troje stranaca zatvaraju blok književnih priloga. Judit German opisuje slikovitim detaljima ljude oko parka kod Zlatnih vrata i metalnog mačka čije uši nije dodirnula pitajući se da li to donosi sreću ili novac. Boguslav Bakula iz Poznanja priseća se neobične svakodnevice svog kratkog boravka u Kijevu u ranim devedesetim godinama, a Mileta Prodanovića iz Beograda, povodom mozaika iz stare Mihajlovske crkve, razvija misli o osobenostima Kijeva između Istoka i Zapada.

O terminologiji. U slovenskim književnostima tema grada pojavljuje se već u prvim književnim prikazima dela s gradskim temama, ali u njima još nema reči koje bi se stručno vezivale za proučavanje književnosti. Takva terminologija se pojavljuje s jačanjem književne teorije, koja pokušava rečima razgovornog jezika da doda termine koji bi preciznije bili vezani za pojedine teme u tumačenju književnosti i istorije književnosti. Kulturološki usmereni semiotičari koji su pisali o Petrogradu u ruskoj književnosti, uveli su u književnoistorijske studije pojmove koji su lagano ušli u književnoistorijsko proučavanje predstava o gradovima i kod drugih slovenskih naroda. Pojam „gradski tekst” se koristi kao opšti pojam, a lokalizovane varijante stvaraju se zamenom prideva „gradski” pridevom iz imena grada, pa se koriste sintagme „petrogradski tekst”, „praški tekst”, i sledstveno tome i „kijevski tekst”. Autori koji koriste ovu sintagmu podrazumevaju da predstava grada u analiziranom književnom tekstu sadrži nekakvu mitologizaciju prikazanog prostora, a takva predstava u jednom tekstu je povezana sa srodnim predstavama grada u prethodnim književnim tekstovima. Pojam „Kijevski tekst” se već neko vreme koristi u filološkoj literaturi, pa se pojavljuje u naslovu četiri rada u ovom zborniku – u radovima Tamare Gundorove, Tetjane Sverbilove, Vjačeslava Levickog i Ine Bulkine. Pored toga, ova sintagma se pojavljuje izvan naslova, u prilozima i drugih autora.

„Predstava Kijeva” je uobičajeni, i ranije upotrebljavani spoj, koji se sreće u nizu radova . Pojavljuju se i spojevi “poetski portret Kijeva” (Krekotenj – Sulima) „lica Kijeva” ( Uškalov), „poetika urbanističkog prostora” (Bracka), „urbanistička mitologija” (Levicki), „kijevski mit” (Žigun i dr.). Na širenje pojmovnih okvira u tumačenjima književnih tekstova o gradu, rečito svedoči i početak studije Tamare Gundorove: „Grad kao elo, grad kao protagonist, grad kao tekst, turistički grad – sve su te hipostaze urbanističkog toposa posebno aktivno građene u literaturi novog vremena … pri tome novo značenje dobijaju metafore kao Kristalni grad, grad – Vrt, i ne bez uticaja estetike, pojavljuju se pojmovi megapolis, futuropolis, nekropolis, grad – kolaž, suburbija, globalno selo” (str. 217).

Rus Aleksandar Ljusi je tragom poređenja prestonica pisca Mihajla Čajkovskog i studije Georgija Fedotova o tri ruske prestonice, predložio interesantan, mnogoznačan neologizam, „prestonogradosofija” (str. 261 i dalje), primenjiv i u drugim kulturama i epohama. Jaroslav Poliščuk u svojoj studiji uvodi pojam „kijevocentričan” (str. 396). Razumljivo, u zborniku se često spominju i simbolika, simbolizacije prostora, svetinje, sveta i prokleta mesta i dr. U terminološkim meandrima ovog zbornika sreću se i druge metafore. Snižana Žigun, tako upotrebljava „grad – palimpsest” (str. 280-281), označavajući umesto pisanja novoga teksta na mestu izbrisanog starog, promenu u književnim predstavama Kijeva kao grada koji se ne menja samo u istoriji, već i u književnim delima. Kijevska polonistkinja Marija Bracka koristi termin „temporitam gradskog života” (str. 212), po studiji gdanjskog filologa Ane Martuševske, ali valja osmotriti da li ga je Martuševska koristila u svojoj studiji (1993) kao spoj dva muzička pojma ili kao termin Stanislavskog iz teorije glumačke veštine za ubrzavanje i usporavanje ispoljavanja emocionalnog sadržaja.

 

Od novijih teoretskih pojmova o uzajamnim etničkim predstavama u književnosti, Jaroslav Poliščuk se oslanja na (u slovenskim istraživanjima književnosti ne previše odomaćenu) imagologiju, kao i postkolonijalne studije, navodeći pojam periferijalnosti iz studije Stevena de Zepetneka iz 2002. godine (str. 390).

Dosadašnji radovi o Kijevu u književnosti. Početkom istraživanja književnih predstava Kijeva može se smatrati rad B. Antonenko Davidoviča (1927), N. Anciferova (1943) i O. Bileckog (1945 i dalje). Niz proučavalaca književnosti je uzgred pisalo o Kijevu u ruskoj, poljskoj i ukrajinskoj književnosti. U studijama po časopisima i zbornicima, u monografijama o stvaralaštvu V. Pidmogiljnog, V. Domontoviča i dr., rasuti su brojni komentari o književnim prikazima Kijeva u njihovim delima.

U Lugansku su nedavno objavljena dva tematska zbornika posvećena gradskom tekstu među kojima su i radovi o kijevskom tekstu. Kijevski tekst je predmet i nekoliko disertacija: Ine Bulkin odbranjene u Tartuu, Vladislave Osmak i Vjačeslava Levickog u Kijevu. Pored Bulkine , Levickog i Anastasije Levkove koja je magistarski rad pisala o kijevskom tekstu, u ovom zborniku je objavljeno nekoliko radova autora koji su već pisali o Kijevu ( T. Gundorova, J . Poliščuk, D. Ajdačić, T. Sverbilova). Niko od učesnika višedisciplinarnog seminara u Kijevomogiljanskoj akademiji posvećenom Kijevu, u zborniku nije zastupljen, mada su im pozivi bili upućeni.

Mnogolikosti Kijeva u književnim djelima se odražava i u književnoistorijskim prilozima ovog zbornika o slovenskim književnostima. U samom zborniku radovi su raspoređeni po hronologiji epohe u kojoj se grad opisuje, pa je logično da knjigu otvaraju radovi o srednjovekovnoj književnosti i folkloru, a završavaju se analizama najnovijih književnih dela. Ovaj prilog neće odražavati strukturu samog zbornika, već će razmatranje biti podređeno srodnim tipovima prikaza grada, bez obzira na istorijske i književnoistorijske epohe.

Mesto svetaca , vere i svetinja. Kornelija Zoldat (Keln) se u svom radu „Neznabožac i hrišćanin u ruskom letopisu”, bavi konverzijom velikog kneza Vladimira Svjatoslaviča u poznatom srednjovekovnom spisu „Povest davnih ljeta”.

Volodimir Krekotenj i Mikola Sulima (Kijev) su 1981. godine objavljen rad obnovili i pod naslovom “Na počecima poetskog portreta Kijeva: urbanistika stare ukrajinske književnosti” pokazali kako se stare predstave o Sv. Andreju iz “Povesti minulih ljeta” i predstave o slavnom gradu Kijevu iz “Slova o zakonu i blagodati” mitropolita Ilariona prenose i dopunjavaju, menjaju u poemi na poljskom Tomaša Jevleviča, u “Pohvali Borisfen” na latinskom Feofan Prokopoviča, u delima na staroukrajinskom “Skarga niščih Bogu” anonimnog autora, u pohvalama Petru Mogili i stihovima Mitrofana Dovgalevskog.

Đanfranko Điraudo (Venecija) u tekstu „Kijev u istorijskoj i geografskoj literaturi od 16. do prve polovine 19. veka” predstavlja spomene Kijeva niza autora koji opisuju divlje šume oko Boristena – jezuite Antonija Forestija, Domenika Mario Negra, venecijanskog veleposlanika u Poljskoj, poznije knjige Ortelija, Hibnera, Bisinga, Briknera, Balbija i dr.

Jurij Pelešenko (Kijev) u radu „Kijev i Jerusalim u ukrajinskoj crkveno političkoj misli prve polovine 17. veka” ocrtava nezavidni položaj pravoslavne crkve posle Brestska unije i njenu obnovu posle hirotonisanja episkopa i visokih velikodostojnika od strane jerusalimskog patrijarha Teofana 1621. godine. Autor ukazuje na „Pohvalu Jeruzalemu” (1624) Zaharija Kopistenskog i druge tekstove u kojima je Kijev predstavljen kao „drugi Jerusalim”.

Natalija Jakovenko (Kijev) je predstavila rad najpre objavljen u časopisu „Kijevska akademija” (7, 2009), a zatim i u njenoj knjizi „Ogledala identiteta” (2012) – „Kijev pod šatorom Sventoljdiča: mogiljanski panegirik ‘ Tentoria venienti Kioviam ‘ 1646 . godine” . Istoričarka se bavi Hvalospevom Adamu Kisilju povodom njegovog svečanog uvođenja u dužnost kaštelana, koji je na latinskom jeziku (bez tada uobičajenih umetaka na poljskom) u formi „školske drame” napisao Teodozije Vasilevič – Bajevski. Šest amblema otvorenog šatora s krstom na vrhu nalazi se na početku šest poglavlja (Tentorium Ecclesiae, Tentorium Patriae, Tentorium Domus, Tentorium Palladis, Tentorium Martis, Tentorium Honoris) što po tumačenju autorke, u okvirima „konstruirane genealogije” treba da istakne vezu Sventoljda i Kisilja, čime se ukazuje na želju da se proslavi zaštitnik pravoslavlja u vreme pritisaka na pravoslavnu crkvu tokom 17. veka.

LeSphinx19112009T123326

Rad „Barokna lica Kijeva” Leonida Uškalova (Kharkov) ukazuje na opadanje moći Kijeva posle brojnih razaranja kao razlog za njegovu manju prisutnost u pisanoj tradiciji poznog srednjeg veka. Proučavalac barokne književnosti usredsređuje svoju prisutnost na povezivanje i „izjednačavanje” Kijeva s drugim mestima u književnim delima, retoričkim spisima i prepisci: Kijev – Troja , Kijev – Pariz , Kijev – Atina (kao središte učenosti), Kijev – Rim, Kijev – Parnas, i najčešće Kijev – Jerusalim i Kijev – Sion. Najblistaviju pesničku sliku Kijeva kao Jerusalima, napisao je, po autoru, Ševčenko u fragmentu poeme “várnak”.
Željko Đurić (Beograd) tekstom „Gerasim Zelić u Kijevu” posvetio je pažnju upornom i samoljubivom putujućem pravoslavnom monahu i velikodostojniku iz Dalmatinskog zaleđa 18. stoljeća koji je opisao svoj ​​prvi boravak u Kijevu 1782. i potonji šestodnevni boravak u Kijevu 1787. godine, posebno ističući opise crkava i carice Katarine.

Ljudmila Kiseljeva (Kijev) radom „Predstava Kijeva kao ikone u dijelu Pavla Ticino Zolotij gomin” bavi se jednim od najznačajnijih poetskih dela ovog pesnika. U stihovima Tičine se ogleda njegovo bogoslovsko obrazovanje te se u prepletu sakralno profetskog i sakralno obrednog, poetskim simbolizuju ikonografske predstave pravoslavnih ikona sučeljavajući i spajajući prolazan i večan život. Uz navode koji potkrepljuju zaključke obrazlažu se motivi goluba, nematerijalnog božanskog sveta, Kane Galilejske, vina i dr.

Mesto demona. Demonska bića i Lisu goru analizira Dejan Ajdačić (Beograd) u radu „Kijevske veštice” polazeći od etnografskih i istorijskih izvora, ali i ukazujući na uticaj književnih tekstova na potonje etnografske zapise. Navode se romantičarske obrade – pripovetka Oresta Somova „Kijevske veštice”, Puškinova pesma „Husar”, te pozniji, pre fragmentarni spomeni i književne aluzije kod Oleksandra Storoženka, Ivana Nečujama Levickog, Line Kostenko, i neočekivano, kod braće Strugackih. Ciklus romana Lade Luzine preobražava veštice umanjujući njihovo zlo i približavajući ih savremenoj ženi. Interesantna su i dela u kojima se Lisa gora aluzivno povezuje s Kijevom i ukazuje tako na raširenost mita o kijevskim vešticama, koju pisci samo uzgredno uvode u svoj ​​tekst.

Pastoralno mesto. Iako je zbornik posvećen gradu, priroda u njemu nije odsutna. Antagonizam pastoralnog i urbanog ogleda se u nizu odeljaka posvećenim književnim tekstovima o Kijevu. U tim opisima najveću pažnju kako pisaca, tako i tumača koji se bave književnim delima u ovom zborniku su dobili Dnjepar i okolina Kijeva.

U prilogu „Kijev i Moskva v ruskim Bilin” Tatjana Ivanova (Sankt Peterburg) analizira epske pesme Arhangelskog kraja oko reka Pinege, Kulaja, Mezenja i Pečore. U predlogu opšte klasifikacije toponima u ruskoj epici, Kijev sa svojim formulativno fiksiranim epitetima stolni, slavni, Kijev grad, uz Černigov i Novgorod predstavlja najranije i najčešće spominjane gradove ruske epike. U epskim opisima Kijeva ističu se Dnjepar i danas već nepostojeći njegov rukavac ranije nazivan Počaj(na) , a autorka analizira i zagonetne nazive Kijev – Muron i Mali Kijev.
Mjesto građana. Gana Veselovski ( Kijev ) u radu „Topos Kijevskog Podolja u dramaturgiji 18–20.  veka” ukazuje na promene u predstavama duhovnika, a tek kasnije i malograđana ( I. Nečujam Levickog „Na kožumjaka”, Mihajla Starickog u satiričnoj preradi I. Nečuja Levickog „Za dvoma zečevima”, I. Kočerge „Svičkina svadba”) i uzvišenim prikazom Turbinih u drami M. Bulgakova.

Tamara Gundorova (Kijev) je predstavila studiju „Romansa kao arhetip Kijevskog modernističkog teksta”. To je nova verzija teksta „Kijevski roman” – objavljenog u časopisu „ Kritika” 2008, teksta koji je pokrenuo niz pitanja o kijevskom tekstu. Gundorova pokazuje kako je (staro) gradska pesma o ljubavi – romansa u suglasnosti sa uvođenjem teme ljubavi u prozi Pantelejmona Kuliša, Valerija Pidmogiljnog, Volodimira Viničenka, Ivana Nečuja Levickog i dr.

Aleksandr Ljusi (Moskva) u radu „Bio je to prosto vrlo dobar stan” s podnaslovom „Pokušaj prestonogradosofije” polazi od trijelektike simbola konjanika u tri ruske prestonice: Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Lokus grada i lokus stana u književnim delima o Kijevu on sagledava kao ambivalentan odnos, a u tekstovima ukrajinske književnosti zapaža bukoličko gradoborstvo, te analizira opoziciju grada i stana kod V. Pidmogiljnog, M. Bulgakova, Erenburga. Ljusi predviđa da će se budući pisci „kijevskog teksta” plodno oslanjati na književnu prošlost, ali i krenuti ka novijim predstavama i značenjima gradskih simbola.

Snižana Žigun (Kijev) studijom „Kijev u delima prozaika Lanke” analizira osobenosti predstava Kijeva u delima pisaca ove grupe V. Pidmogiljnog i J. Plužnika, u kojima je grad predstavljen kao moderan centar formiranja nacije, dok u delima B. Antonenko – Davidoviča Kijev postaje mesto – palimpsest, jer se kroz savremene slike probijaju davnašnje predstave.

Marina Gogulja (Kijev) u radu „Predstava Kijeva u pripoveci Danila Kiša Mehanički lavovi” analizira pripovetku iz ciklusa „Grobnica za Borisa Davidoviča” ovog srpskog pisca u kontekstu upotrebe dokumenata i polemičkog osporavanja istorijske verodostojnosti prikaza crkve u Sv.  Sofiji iz pera Dijane Kločko. Autorka govori o brizi pripovedača za detalje u prikazu staljinskog terora.

Rad „Mitologija modernizma u Kijevskom tekstu ukrajinske poezije” Vjačeslava Levickog (Kijev) ispituje ispoljavanje modernističkog mita u predstavama Kijeva u poeziji ukrajinskih neoklasičara, neoromantičara, simbolista i avangardista od 1910. do 1930. godine. Autor ističe načelo harmonije u stihovima pesnika Kijevskog teksta. Analizira se rima “Kijiv – zmij” (zmaj) Nikolaja Gumiljova i njeno prisustvo u ukrajinskoj poeziji.

Marjana Komarica (Lavov) u prilogu „Grad ‘arhanđeoskog naroda’ u prozi Natalene Koroleve” tumači predstave o Kijevu i Kijevljanima u ciklusu „Starokijevske legende” na fonu ukrajinske bezdržavnosti i religijsko psihološke osnove katoličkog vaspitanja plemićkog dostojanstva književnice.

Anastasija lijevku (Lavov) u tekstu „O onima koji su panahєalí”, ili Jučerašnji provincijalci u Kijevu” piše o književnim viđenjima strategijom došljaka – pokoriti i promeniti veliki grad ili lagodno živeti ili se makar snaći. Autorka piše o problemima sa osiguravanjem stana izborom jezika između ruskog, ukrajinskog i njihove mešavine u govoru manje obrazovanih ljudi, te ističe razlike u književnim likovima „osvajača” kod V. Pidmogiljnog i savremenih pisaca S. Pirkala „Zelena Margarita”, Ljuku Dašvar „Raj, centar”, T . Malarčuka „Gallus domesticus (kokoš)”, A. Dimarova , J . Makarova „Genije grada”. Kao osobeni slučaj navodi se roman G . Tjutjunika, čiji junak želi se iz grada vrati na selo.

Oleksandr Jarovij (Kijev) u radu „Umetnička posebnost ‘Čitanja Kijeva’ u zbirci Stanislava Bondarenko Ćirilica kijevskih ulica” piše o prelazima od javnog (građanskog) do intimnog i obratno. Autor osvetljava ulogu napomena koje prate Bondarenkove stihove.
Mesto raznih naroda. Marija Bracka (Kijev) u tekstu “Kijevski urbanistički prostor 19. veka u očima poljskih pisaca” polazeći od stavova kinesko – američkog geografa I Fu Tuana koji piše da najrazličitiji utisci mogu autora vezivati ​​za grad, ispituje memoarske tekstove Aleksandra Groze, Antonija Marčinkovskog, te romane “Hetman Ukrajine” (1841) Mihajla Čajkovskog i “Solovijuvka” (1869) Pavlina Svencickog. Akcentuju se elementi na koje autori posebno obraćaju pažnju – trgovačke prostore, zabavu, različite konje i kočije, kupole i zvonike u opisima poljskih autora.

Tetjana Sverbilova (Kijev) u tekstu „Povijesni mit i likovi ukrajinske istorije u kijevskom tekstu 1918–1919 g.” komparativno pristupa istorijskim činjenicama i ličnostima razdoblja građanskog rata u komadu “Kako je sunce zalazilo” ukrajinsko – sovjetskog dramskog pisca I. Mikitenka, u filmu Oleksandra Dovženka „arsenal” i romanu ruskog pisca Mihaila Bulgakova „Bela garda”. Autorka, koristeći pojam „lik Drugog”, ukazuje na različita razumevanja i ocene istorijski značajnih mesta u Kijevu sa stanovišta Rusa i Ukrajinaca: „ Arsenala”, Trga Sv. Sofije, spomenika Bogdanu Hmeljnickom. Ona osvetljava proces mitologizacije Simona Petljure i petljurevaca koji su shvaćeni kao Drugi-Tuđi u različitim viđenjima istorijskih događaja u dijalozima književnih junaka.

Predmet interesovanja Eve Pogonovske (Lublin) u radu „Kijev 1930-1936 . Poljaci 20. stoljeća na ‘kijevskoj dionici’ puta po Sovjetskom Savezu”, predstavljaju zapisi Poljaka o sovjetskom Kijevu u razdoblju od 1930. do 1936. godine – Stanislava Mackjeviča, Vladislava Bronjevskog, Jana Bersona, H. Šoškesja, Aleksandra Jante Polčinjskog i dr. Autorka predstavlja stavove poljskih putnika o Harkovu kao prvoj prestonici sovjetske Ukrajine i Kijevu kao staroj i potonjoj prestonici, navodi njihove opise promena u boljševičkom Kijevu, zamenu spomenika, pretvaranje crkava u nesakralne objekte, njihove utiske o novim stadionima i fabrikama, parolama, ali i svedočenja o tragovima starih navika, životu Poljaka koji žive u Kijevu i neizmenljivu lepotu prirode.

Lukaš Saturčak ( Pšemišlj ) u radu „Više nikoga svoga. Kijev u uspomenama Jaroslava Ivaškjeviča” prikazuje Kijev u delu poljskog pisca rođenog u Ukrajini, u svetlu novih izvora o Ivaškjeviču, fotografijama, dnevnicima i zapisima osvetljavajući stavove pisca od prvih spomena grada do njegove poslednje posete Kijevu, 1977. godine , koja se spominje i u zapisu samog Ivaškjeviča i u sećanju ukrajinskog pesnika Dmitra Pavlička.

Jaroslav Poliščuk (Kijev) se u radu „Imagološka dimenzija Kijeva u umetničkoj književnosti novog doba” bavi kijevskim tekstom 20. i 21. stoljeća (V. Viničenko, M. Bulgakov, V. Pidmogiljni, J. Lipa , V. Danilenko). Autor polazi od misli Valtera Benjamina da grad „istorizuje prostor”, tj. stvara ga i ističe kulturnotvoračku misiju grada. U određenju identiteta grada on posmatra Kijev u književnim delima kao mesto na periferiji, po studiji De Zepetneka (str. 390), a potom uvodi razmišljanja Jurija Lipe o mentalitetu Ukrajinaca u razmatranja proznih tekstova.

Kijev kao slovenski grad je istaknut u radu Rozane Morabito (Napulj) „Toskana, ljubav i Kijevsko slovenstvo u unutarnjoj geografiji mladog Crnjanskog” ukrštajući stavove pisca iz njegove prepiske s fragmentima iz njegovih putopisa, naročito iz putopisa “Ljubav u Toskani” i sa stavovima junaka Miloša Crnjanskog u romanu “Seobe”.
Grad čuda. Ina Bulkina (Kijev) u radu „’Kijevski tekst’ u novoj ukrajinskoj književnosti” polazi od teze Gukovskog da svaka nacionalna književnost mora da prođe celoviti put, nezavisno od toga kada je on započeo, pa ukazuje da je pojava tekstova o Kijevu u ukrajinskoj književnosti, primer kojim ona potvrđuje prihvaćenu tezu. Autorka disertacije i knjige o Kijevu u ruskoj književnosti prve polovine 19. veka, najveću pažnju poklanja Andruhovičevim esejima u kojima on izražava svoju nesklonost ka Kijevu, te srodnim oniričko – fantastičko pripovetkama Oleksandra Irvanca o kijevskom podzemlju u kojima se njihovi junaci iz metro stanice prenose u Lavov s nepotrebnim etnokičem, ili iz toaleta u klubu književnika u hodnike okrutne tajne policije boljševika (ČK), uopštavajući da ukrajinska proza ​​naseljava podzemlje Kijeva.

Bibliografija. Vjačeslav Levicki je sastavio „Materijale za bibliografiju proučavanja kijevskog teksta” koja obuhvata 194 rada u vremenskim okvirima 20. i početka 21. veka, koja će, nesumnjivo, biti dobro polazište za istorijska istraživanja Kijeva i u slovenskim književnostima. Bibliografija je podeljena na tri grupe tekstova: one koji postavljaju konceptualizaciju kijevskog teksta, posvećene kijevskom tekstu, i posvećene kijevskom diskursu i predstavama Kijeva. Unutar grupa, bibliografske jedinice su raspoređene po abecednom redu.

Čega nema, a moglo bi biti u zborniku može se osmotriti sa stanovišta nepredviljivosti sastavljanja ovakvih zbornika, ali i konkretno sa stanovišta, upravo, zbornika o Kijevu i slovenskim književnostima.

Već je rečeno, kako nije uobičajeno da urednik u osvrtima na zbornik koji je priredio predstavlja one i ono čega nema u knjizi. Izbegavanje takvih priznanja, verovatno bi se moglo shvatiti kao osiguravanje od mogućih zamerki ili opravdanje za učinjene propuste. Ali, svako ko je uređivao iole obimniji tematski zbornik zna da postoji raskorak između namera i učinjenog. Bio sam iznenađen neočekivano malim odzivom srazmerno broju poziva. Zbog toga je poziv ponovljen, a popis pozvanih je proširen slavistima, posebno u Italiji i anglojezičkim akademskim sredinama. Napor da se dođe do znalaca književnosti iz Češke i Slovačke koji bi napisali rad o Kijevu u književnostima ovih slovenskih naroda nije urodio plodom. Izostanak nekih autora može se posmatrati i ličnije. Žao mi je što ugledni proučavaoci koji su najavili interesantne teme – Vladislava Osmak iz Kijeva, s očekivanim radom o poljskim putopiscima i Agnješka Matusjak iz Vroclava s temom o erotskim aspektima, nisu zastupljene u zborniku, jer nisu priložile svoje studije. Šteta što se književna istoričarka Jarina Cimbal koja se bavi Kijevom u razdoblju dominacije socrealizma nije odazvala pozivu. U vreme sastavljanja spiskova za poziv učesnicima, znao sam za radove Valerija Ševčuka, ali se nisam osmelio da mu uputim poziv.

Ako se radovi u zborniku osmotre sa tematsko žanrovskog stajališta, u ovoj prilici nije bilo uspeha u opsežnijem predstavljanju srednjovekovne književnosti, hodočasničke (sigurno bogate) literature o Kijevu, vrlo malo pažnje je posvećeno istorijskim romanima u kojima je Kijev predstavljan mnogo puta. Valjalo bi u nekim narednim prilikama osvetliti i savremenu masovnu književnost (kriminalističko-detektivske romane, gotskog detektiva Andreja Kokotjuhe, retro detektivi Valerije i Natali Lapikur, fantastiku npr. Vladimira Vasiljeva, Lade Luzine, i dr.). Višestruki pokušaji da od znalaca dela Miloša Crnjanskog dobijem tekst o romanu „Drugi deo Seoba” kao i pomoć da osiguram prilog o predstavi Kijeva, ili pre o odsustvu te predstave u „Memoarima 18. veka” Simeona Piščevića, nisu dali rezultat. Niko od pozvanih srbista se nije oglasio ni povodom stihova Matije Bećkovića o Kijevu.
Šta dalje. I na kraju, osvrt na sabrane radove rečito ukazuje i na otvorene nove mogućnosti i puteve. Prostor za istraživanje kijevskog teksta ovim zbornikom je proširen, jer obilje tekstova i tumačenja nude nove izazove. Pored ovde analiziranih dela, postoje i tek pomenuta ili nenavođena dela. Zbornik može predstavljati podsticaj i za nove antologije književnih tekstova o Kijevu.

U jednom od narednih brojeva „Ukrajinsko srpski godišnjaka Ukras”, planiram tematski blok o Kijevu u srpskoj književnosti. Roman Olesa Iljčenka „Grad s himerama” postoji u prevodu na srpski jezik slavistkinje Tanje Gaev, ali taj prevod nije objavljen.

U sistematizovanju saznanja o predstavama Kijeva i kijevskom tekstu valjalo bi napraviti i objaviti popis književnih djela (hronološki uređenu i anotiranu bibliografiju s različitim registrima).

Ima puno prostora za razmišljanje o proširenom izdanju ili novom zborniku koji bi predstavljao nastavak ovoga.

Kolekcija Topo(s) će biti produžena. U naizmeničnom nizanju slovenskih i neslovenskih gradova, posle Venecije i Kijeva, predstoji zbornik o jednom neslovenski gradu i njegovim vezama sa slovenskim književnostima. U zborniku čije se objavljivanje planira za 2015. godinu to će biti grad od velikog značaja za slovenske narode – Beč.

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , ,

Poslanica Ginteru Grasu

Posted on 14 April 2014 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Poslanica Ginteru Grasu

 

Her Gras,

 

„Bit pacova je trostruko razbacivanje koje transcedentalno izvire u svetskom projiciranju pacova ili u kanalizaciji”, stoji u Vašim „Psećim godinama”. Harold Pinter prepoznao je u ovom vremenu to „svetsko projiciranje pacova”. „Zarad održavanja vlasti”, kaže on, „od suštinskog je značaja da ljudi žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Dogodilo se, eto, da ste i Vi (postali) jedna od velikih laži savremenog sveta, uprkos svojoj savršenoj tehnici prikrivanja. Toliko ste se dugo borili protiv sebe i stekli veliku slavu, krijući ko ste! Zakopano sećanje je kao zakopana kost za koju ne znamo u koju smo je rupu zakopali. Ali vreme oglođe i tu „kurjačku spilju” pamćenja. I očas, uvidimo koliko smo duboko i trajno u kolopletu „psećih godina”. Ili pacovštine veka.

„Istina, pacov truli i bez pacovštine, ali nikada pacovluk ne može da bitiše bez pacova.” Reči Vašeg junaka, dragi Gintere.

Godina 1999. je prelomna godina u našim životima. Vi ste dobili Nobelovu nagradu za književnost, mi smo dobili bombe (redosled je obrnut, i, sigurno, slučajnost) koje ste Vi opravdali svojim govorom. Bilo je to 26. marta, u Gradskoj biblioteci, u okviru sajma knjiga, u Lajpcigu. Pravo vreme i pravo mesto za komandu jednog pisca! I pravi grad. U Lajpcigu je „Vuk, Stefanov sin, Srbin” piše veliki Gete u članku „Srpska književnost”, „u godinama 1823. i 1824. štampao tri sveske narodnih pesama u originalu”… koje se „mogu staviti uz ’Pesmu nad pesmama’”.

Vidite gospodine Gras, mi ovde imamo pravo na nešto drugačiji pristup Vašem „otkriću”, i Vašoj poslanici Srbima, toliko drugačijoj od „Srpske poslanice” koju je dan posle bombardovanja Beograda napisao Bertold Breht („Padoše tvoje bombe i napraviše jame, / Veće od naših srušenih kuća…”). Nas ste zadužili. Ovde su ljudi ginuli. I ta činjenica ne dopušta metafore i okolišenja. Komande se ne menjaju vekovima, ni prizori koji ostaju iza komandi, slični onima koje Vi opisujete u svom dnevniku. Čitali smo Remarka, kojeg navodite, čitali smo i našeg Crnjanskog, i „Magnum krimen” smo čitali, Viktora Novaka, znamo to iz mnogih drugih knjiga, ali citiraćemo kako mladi esesovac Gras, pripadnik elitne jedinice „Jerg fon Grundsberg” mnogo godina kasnije, u svom dnevniku „Pri guljenju crnog luka”, doživljava svoje stradanje: „Strah je zagospodario mojim bićem… Oko mene se pružao prizor pustoši… Među mrtvima su puzali preživeli, ili su stajali kao i ja, skamenjeni od straha…. Pogled mi je bio ustremljen ka lešu momka čiji je grudni koš bio potpuno otvoren… Gledao sam u njegova creva i okruglo lice koje se, učinilo mi se, u trenutku smrti smanjilo…”

Zamenite imena gradova, gospodine Gras, upišite umesto gradova i sela iz Vašeg dnevnika, Grdelica, Niš, Aleksinac, Varvarin, Batajnica, Ralja, i dobićete prizore koje opisujete.

Svetska javnost će se, bez sumnje, dugo baviti vašom esesovskom prošlošću i raspraviti da li ste krivi što ste ćutali 60 godina i licemerno sudili drugima, perući svoje „pseće godine koje grizu jedna drugu za rep.” Pretpostavljam da Vam neće verovati samo na reč, nego da će Centar „Simon Vizental”, ipak, pokrenuti temeljniju istragu. Ali, jedno je sigurno, gospodine Gras, krivi ste zbog toga što ste pristali uz novi fašizam 1999. godine, što ste biranim rečima blagoslovili operaciju „Milosrdni anđeo”, koja tako podseća na operacije iz 1939. godine. („…Ako i svi iznevere, mi, međutim ostajemo verni.”)

Grass, 1944

Ima previše dokaza za to, barem danas, sedam godina kasnije. Čitajte Handkea, čitajte Brehta, čitajte Pintera, čitajte Solženjicina, čitajte Čomskog. Prelistajte druge knjige. Čitajte Viktora Igoa iz 1871. (članak „Za Srbiju”) i dnevnik Dostojevskog iz 1877. (o „prokletim interesima evropske civilizacije”); Migela de Unamuna iz 1918. (članak „Za srpski narod”); Malroa i njegovo pismo Narodnoj biblioteci Srbije: „Dok su, u najmračnijim časovima poslednjeg rata, posle Varšave, Roterdama i Denkerka, preostali narodi predavali Trojnom paktu svoju sudbinu i svoju teritoriju”, piše Malro, „Beograd se, jednog prolećnog jutra 1941, pobunio. Sa svim svojim narodom on je izabrao slobodu, dok se ceo kontinent pokorio. Odmazda koja će uslediti imala je razmere besnila, izazvanog tom nepokornošću.”

„Razmere besnila”, her Gras! Taj izraz kao da je preuzet iz „Psećih godina”. Na taj grad ste vi odapeli svoje reči kojima ste faktički opravdali „besnilo” novih gospodara sveta.

Ali, znate Vi, sigurno, sve. Znate Vi više nego što mi znamo.

Zašto Vam pišem? Ne verujem da ćete priznati svoje danas kao što ste priznali svoje juče. Prosto, to bi bilo protiv onih koji su Vas naterali da stanete uz njih i pozovete na bombardovanje Srbije. U protivnom, mogli bi Vam pronaći da ste Vi, ipak, ispalili neki metak. U samoodbrani. Ne verujem da će Vas mnogo potresti fraza da je piščeva krivica veća nego komandantova. Branićete sigurno stav da smo dobili ono što smo  zaslužili. Pišem Vam zbog onih koje čudi naša tvrdoglavost. I zbog onih koji bi da nam ukinu pravo da se branimo, onih koji od nas traže priznanje i potpunu, ratnu i duhovnu kapitulaciju. Da učinimo nešto na šta Vi, inače, nikada niste pristali. Uzgred, imam i nekih ličnih razloga koji su u vezi sa godinom 1945-tom, zbog koje sam, u romanu „Sančova verzija”, napisao, misleći na ovaj, naš, novi rat: „Neka se maknu sa pozornice svi koji neće da igraju ovu komediju, ovu ljubavnu priču u kojoj se događaji prikazuju kao da je sve plod piščeve fantazije, iako je je rat koje određuje sudbine junaka – s t v a r a n.”

A šta znači to „stvaran”, znamo i Vi i ja, i svi oni koji danas, bilo gde, čekaju da im se očevi vrate iz rata.

Pristali ste uz komandante, her Gras, i sad Vam sleduje komandna odgovornost. Nekada Hitler i SS – danas Vesli Klark i NATO. Komandanti uvek imaju svoje mrtve i svoja odlikovanja, gde god bili. Oni najvise odgovaraju Mefistovom profilu „zemljinog malog boga (Geteov „Faust”): „A uma sav mu smer / Da bude zverskiji no sama zver.”

Geboren-in-unruhigen-Zeiten

 Sećam se jednog teksta koji je objavljen u „El paisu”, 4. aprila 1999. godine. O jednom generalu, i jednom humanisti. General je Vesli Klark. Humanista je Havijer Solana. Pisac teksta „Dve ukrstne sudbine” je Gabrijel Garsija Markes. A Vi me, tako namrgođeni, podsećate na tog nasmešenog humanistu, koga, piše Markes, „u svetu bije zaslužen glas čoveka koji se najviše smeje i grli”.

Otkud Vi s njima gospodine Gras? Takav pisac!? Zasšto ste u tome učestvovali? Zašto ste se stavili na spisak onih čiji je pristanak trebalo dobiti, kako Noam Čomski definiše najamnički soj? Da li odgovor daje vaš junak Matern?:

„Diskutant: ’Čiji je Pluton?’”

„Matern:’Pripada onome ko mu da da ždere.’”

Odgovor je, naravno, nesto složeniji: „Naša još uvek nesavladljiva prošlost”, kako stoji u romanu „Pseće godine”, obavezuje u sadašnjosti. Nesto su znali o Vama, i to je to. I sve vreme su to znali o Vama, i sve vreme ste Vi znali da to o Vama znaju. Ulovili su Vas, Gintere, književni prinče. Priterali su Vas, a Vi ste izabrali da čučnete, umesto da kleknete.

Verujem da će Vam stići još koji otpozdrav odavde, sličan onome koji ste dobili 1999. od tadašnjeg predsednika Udruženja književnika Srbije, Slobodana Rakitića, koji Vas je pročitao: „Vaš stav shvatam kao osećanje krivice, kao da njime lečite neke svoje duboke komplekse. Pokajanje je, međutim, jedini put da se krivice oslobodite a ne da pravdate bombardovanje jednog starog i ponosnog naroda. Za pokajanje nikada nije kasno.” (Politika, 3. april 1999)

Entlassungspapier Guenter Grass

Za pokajanje nikada nije kasno, uistinu, kao ni za ispravljanje grešaka. Godine 1994. dodeljena Vam je nagrada „Karel Čapek”, i ovom prilikom želim da Vas na tog češkog humanistu podsetim. „Pre dvadeset godina smo svojom političkom verom stajali protiv fronta – koji su činili velikogermanizam i hungarizam”, piše Karel Čapek, u praškim „Lidovim  novinama”, od 28. oktobra 1934. „Ova situacija se ponavlja još jače. Pre dvadeset godina smo s posebnom ljubavi i saučestvovanjem mislili na krvareću Srbiju; i ta se analogija ponovo ostvaruje”.

Vi ste, gospodine Gras, doprineli da se ta analogija ostvaruje. Malo 1943, malo 1999. Bojim se da, posle svega, ne zaslužujete nagradu koja nosi ime tog časnog čoveka.

Za svet je Vaš slušaj pitanje morala i etike. Za nas ovde je to pitanje koje isključuje retoriku i podrazumeva jasnost sa kojom je izraelski premijer Olmert nedavno raskrinkao licemerje svih vojnih, političkih, književničkih i filosofskih NATO komandanata, i svih njihovih pomagača u medijima. Uključujući i Vas. „Odakle im pravo da pridikuju Izraelu”, pita se on, „Evropske zemlje su napale Kosovo i pobile na hiljade civila. Deset hiljada. A nijedna od tih zemalja nije bila pogođena, pre toga, ni jednom raketom.”

Her Gras, u Norveškoj su spaljivali knjige Knuta Hamsuna.

Vaše su ovde, u Srbiji, vraćali u biblioteke.

Oni koji ih budu ponovo čitali, imaće jednu činjenicu više o Vama. I o nama. Jer, sve što ste ikada rekli, o bilo kome, sada podleže novim merilima.

Sećam se onog pitanja iz vašeg romana:

 „Brojali smo do osam, kako se zvaše deveti?”

Glas odavde:

Deveti je Gras. Ginter je 999-ti.

Glas iz romana:

„Ako hoćete da se ispovraćam prijatelji,

onda mi pridržite lavor!

Sav pasulj pojeden pre mnogo psećih godina

prepustiću vam bez ustezanja.”

Glas odande:

„Trebalo bi ga zaustaviti u starenju, da bi ga što duže pokazivali potomcima.”

Glas odavde:

Želim Vam dug život gospodine Gras.

 

 

Objavljeno u beogradskim Književnim novinama, 2006.

Comments (7)

Tags: , , ,

Autobiografski zapisi o Vavilonu

Posted on 09 April 2014 by heroji

Dragoslav Čupić

 

Autobiografski zapisi o Vavilonu

 

                                    Ovu pobedu nisam ostvarila – ovu sam pobedu usnila.

mrtva duša

*

            Srušio se čovek tamo. Bio je ležao težak i crn, raskopčane košulje, pod stablom sikomore. Jer pakao je bio težak za njega, i raj je bio težak za njega. Nikoga nema sa zemljanim krčagom vode, potamnelim na mestima gde je voda zapljusnula iz prepune posude.

Bio je zao čovek.

Zapravo, bio je najbolji čovek. Prvi čovek među ljudima čija je velikodušnost prevazilazila ljudsku meru. Ljubomora je u njemu pobuđivala toliku velikodušnost da je najsvetijim stvarima čak najsurovije raspolagao. Šta sve čovek neće učiniti iz ljubavi. Toliko grubo je razdeljivao stvari od ličnoga značaja, svoje najsvetije stvari, toliko beskompromisan u svojoj širokogrudosti, da su ga na kraju svi napustili. Zbog toliko ljubavi koju nisu mogli podneti. – Ali šta oni znaju! – pomisli on. – Baš sam divan čovek. Šta oni znaju!

A jednom prilikom se toliko grubo poneo prema nekome da je da bi sebe kaznio morao prema toj osobi biti još grublji. A onda je došao kući, prepun tuge, besa i krivice, i sedeo sam na parketu, i plakao kao osamljeni lotosov cvet na parketu. Nemoćan nad sobom. Nemoćan nad oboma. Nemoćan nad razumom, i nemoćan pred svojom bolešću.

 

*

            Vazduh je predivan. Mlak i gust. Prelazi mu preko tela kao mlaka voda.

Po crnim i čvrstim grudima izbijale su mu kapljice znoja, i pomislio je kako je baš lepo, kako te kapljice baš liče na one svetle, prozračne i okrugle ukrase na novogodišnjoj jelci. Kada su kitili. Tada je baš bilo lepo probuditi se izjutra, biti pomalo neispavan, i umoran, i zadovoljan. Baš je bilo lepo jesti one svilene bombone i čokoladice, i biti iznenađen, i duvati u lizalice-zviždaljke dok se ne istope, i biti zadovoljan.

Samo, ta je svetlost sada izmešana sa peskom i prašinom. Jedan san je razgažen u snegu, i blatu.

*

            – Pustinja je ovde realna. – pomislio je, ne bez izvesnog nedostatka hrabrosti.

Pesak je bio smeđ i mirišljav, i vetar ga je nanosio na ovo odmorište i grob. Izgledaće mu kao zrno soli što nemilosrdno urasta u razranjavljenu sluzokožu usne; (pre nego li romantična predstava o pustinji koju je imao dok je pušio Camel cigarete. One su uvek mirisale na egzotiku i pustinju. Mirisale su na njegovu predrasudu, kao što su i sve stvari, zapravo, zaudarale na njegove predrasude.)

Užas i toplota se skupljaju na njegovim rasušenim usnama pri pomisli da bi jedan takav dobar čovek mogao umreti. Ali neka, to mora da je bio pomislio, zavoleće ga prvog među mrtvima. Kao što se otac zavoli poslednji među živima.

 

*

Teško je disao.

I dok je osluškivao zvonku muziku u kamenu i kršu, u čempresu i suncu, kao zlatni konac provučen kroz krv, mogao se napokon odmoriti u toj bezljudskoj tišini. Daleko od bližnjih, i njihove ljubavi. Što je zapravo bio njegov izum. Jedan neostvarivi ideal čoveka koji nije mogao da zavoli sebe. Ideal usamljenoga, i ogorčenog čoveka koji nije mogao da dobije od ljudi ono što je tražio. A tražio je uvek ono što nije mogao da dobije: bezuslovnu ljubav.

Bio je čovek koji se nije razumevao u zveri.

 

*

Možeš se setiti imena sada. Nije. Šta? Mora da je sanjao.

Obliva ga znoj.

Čitav život su mu govorili imena. Čitav život skrivali su imena od njega. Tada je naučio da laže. Tada je nasledio laž. Bilo je to, zapravo, seme laži posađeno u njegovo detinje uho. Proton pseudos. Atavizam otaca. Pomislio je.

Možda je to bio samo ružan san.

Kao onda kada je ugledao vrli čin porodične agresije. Obamrlih udova, i utrnuo od groze i besa i naslade, gvirio je kroz odškrinuta vrata: I muž će podići tešku ruku svoju na ženu svoju, i srušiće se svet njegovoga sina. I  žena će pokriti lice svoje u odbranu pred besom svojega muža. I muž i žena njegova biće srećni u laži svojoj pred sinom svojim, i pred ljudima.

 

*

            Pokrenuo se.

Učini mu se da mu težina raste kao zloćudan tumor među preponama, i u grudima. Podlaktio se, i sa naporom je prebacio svoju telesinu na drugu stranu. – I bes će doneti pravdu na krilima vere. – setio se nekog grafita kojeg je video na zidu ispred Uspenske crkve. Stisnuo je zube, i u mržnji prema sebi i ovom odvratnom stanju učinio je grimasu koja je trebala da podseti na osmeh.

– Da, ostao je samo nemir i bes. – pomislio je.

 

*

Rođen je bio u vanbračnoj vezi, i morao je biti veći od svoga porekla.

Dovoljna je bila jedna skrivena ambicija njegovog oca (ukoliko nezadovoljena utoliko podložna varijacijama u recidivu kroz krvno nasleđe) – i možda uz to još jedna sitna povređenost, i jedno, na prvi pogled, malo i besprekorno zanemarljivo razočaranje.

Njegov otac bio je zanatlija, stolar; čovek prost, ali i svestan svog sramotnog položaja. Kao da će proviđenje pobediti prirodu. Nikakvo preseljenje nije moglo razdrešiti čvor ljudskog razuma.

Isti problemi u mestu rođenja. Ni Misir se nije pokazao kao mesto podobno za život. A Galileja će svakako, kao poslednja, biti pogubnija od ostalih.

 

*

Lep je dan. Široka je ravnica, vazduh je zlatastožut, i u daljini se vide brda. Biće lepo veče.

Prva ptica se spušta iz visine na obližnju granu. Ima sjajno perje. Ona poznaje samo strah od živih. Ona se sada samo plaši i poznaje svoju glad.

Gleda ga. Pokreće svoju glavu u trzajima. Izvija vrat. Izvrće glavu na stranu. Posmatra ga okom: praznim. Ispražnjenim i jezivo bespristrasnim.

(Njemu će trebati vekovi da spozna svoj život, prezre ga, i nazove se dobrim čovekom. Svesnim u svojoj izdašnoj, ali odmerenoj ljubavi prema sebi.) – Teško je upoznati samoga sebe.[1] – rekao je Tales. Ovde bes jenjava, i nastaje blagost usled telesne iznemoglosti. Onde ravnodušnost u bolu i smrti zamenjuju objektivnost. I ko će u toj igri zameniti članove, i odreći se samoljublja. – Ali, uzeti ga iskreno u razmatranje i priznati ga samome sebi, moglo bi značiti kao da se odričemo sopstvene dobrote. – pomisli on.

– Zar da me pred sudom vremena zamene sa jednom barabom? – kaže on sebi i ptici.

I tako se opet ogreši o svoju pravdu, i priznade samoljublje.

 

*

            – Deveti sat je. – pomisli on po držanju senki koje su zamenile ljude u ovoj pustoši.

Jedna je senka crna, crnja od ostalih. Ona visi sa grane. Kao crni pokrov prikačen čiodom za zvezdano nebo. Ona se spušta duž tamnu i debelu koru stabla. Kao komad jezive tkanine natopljene tamnim mastilom.

1. Razgolicavanje zene

(Jedno sjajno životinjsko oko, sjajno kao zgusnuta nafta, više će odbiti svet od sebe iz straha. Samo će glad prevazići strah. Što ova teza mora izgledati u sveukupnoj ljudskoj interpretaciji potpuno isprevrtana, to dolazi otuda jer čovek ne poznaje ono što ga pokreće: strah od smrti i samoće. Jer da je sat zastao, iskoračio iz svog neprekidnog kretanja da bi se zapitao šta on zapravo ovde meri i otkucava – izgubio bi svoju funkciju i izneverio suštinu svoga postojanja, suštinu bića svoga mehanizma.)

– Eto, to je ljubav! – On kao da zaključuje svekolike misli koje pred smrću, u ovakvom obliku, moraju izgledati kao istina. Njegova samoća bila je prevelika da bi sebe podneo u njoj. Kada slabost u samoći probije granicu, ljubav postaje kosmopolitska.

Zloslutnost je zašla u šumu.

 

*

Beskrajna noć, beskrajno plavetnilo, beskrajna ljubav.

Samoća kune i kroz najtvrdokornija srca. Otpor je, pak, jači tek onoliko koliko je ideal iskompromitovan i lažan.

Tamo gde se srušio čovek – nema čoveka. Eno ga, kod drugoga stabla.

Nema ga ni tamo.

Kod trećeg stabla on bolest svoju proklinje. Pretovaren slabošću, on pritiska divnu, meku, svežu večernju travu. Rosa pada na ovaj divni i prokleti azil.

– Sve je u beskraju prazno. Samo zvezde vise u crnom vakuumu, i hladan dah jednog tromog čoveka pada na njihova zvezdana leđa. – kaže sebi, i napinje svaku mesnatu strunu u telu kao da pomera planinu umora.

Traži pogledom uzaludna svetla grada iza poslednjeg planinskog vrha. Meri ostatke sopstvene snage. Odmerava zalogaje sopstvenog mesa što ima da proždere dok ne

 


[1] Χαλεπòυ τò ‛εαντòυ ωυαι

 

stigne među ljude, dok ne opravda sebe. (Jer zar je bolje živeti, od prostog i uzvišenog opravdanja lične iluzije? Jer zar je bolje umreti – od lagati?)

Njegov isplagirani život, uzurpiran od strane istine, okreće se sada nekoj vrsti turobne prosvećenosti, i jalovog pozitivizma koji jeste bio samo izvesna vrsta neiskrenosti uzdignute do autoritativnog nivoa samoobmane, oslonjene na funkciju samoodržanja života.

Nemir dolazi neočekivan i nasilan.

– Mogao bih biti učitelj milionima. – kaže on sebi i pustinji; i svakom otvoru na svojem telu ispunjenom grčem i tminom.

1. San i umor

 

*

Sada nema nikoga da čuje, sem ovih crnih senki, kako se jedna sebičnost naslađuje. Rosa pada na mirno veče kao tiha kiša, kao smeli umor. Kao nežni indigo premazan uljem izvija se lišće palmi nad nemirnom savešću.

Žedno srce kao mandragora svojim embrionskim i bezličnim udovima uleže u dubinu. Baje i unesrećuje; truje i zagađuje. Uzvrpoljeno kao pakleno dete u vatri.

– Čujte!  – kaže glas. – Silazim u dubinu vašeg pokvarenog srca da vas učinim velikim. Spremite mi odeću da ne uđem go na velika vrata! Dajte mi laž, da vas nakitim. Dajte mi otrov, da vam oduzmem spremnost na pobunu.

– Čujte! – kaže glas, jer ovde nema nikoga da vidi kako se prednost ukida pucketanjem prstiju.

Nikoga da čuje kako udarac jagodice srednjeg prsta o kožu dlana, o opredeljenu liniju, poražava i ukida činjenicu.

 

*

Pokrenu se u samoći kao seme u betonu. U snu koji nije bio san on je verodostojan jer nema ničega što bi mogao da izgubi. Kao snažne ruke u mlakom blatu.

U snu koji nije bio san, on, verodostojan i oprezan kao umorna krv, sada će osetiti najtoplije sećanje leta u širokim zvukovima ovsa što se dižu iz kratkog pokreta njegove hladne košulje. Besprekoran i čisti osećaj, što nije ni afekt ni osećaj već jednostavni oblik prirode i bik-bog-biljka ni čovek ni dečak u visokoj suvoj travi na stazi je bio sam-i-sav-sa-svim, kao obično kvrgavo drvo u ravnici uvek pod blagoslovom kretanja, on ni životinja ni stećak ni krivi paladin svetost ljubav još vitez lutalica kao vetar dobar i stooka urokljiva pšenica.

– Jer ostvareni junak, uvek jeste posrnuo čovek. – kaže mu glas uperen u njega kao žutosmeđi prst ptičjeg kljuna u odvratnoj strepnji pod naslućivanjem zaborava u nastavku života.

I tamno nebo se zatvorilo kao besramna draperija trulog mesa u vulgarnoj kafanskoj sceni, pijanoj i uznesenoj na nivo zaključka, razmaženog i odsečnog aksioma, u toplom i usporenom protoku noći, o protoku vremena i uzaludnom nastojanju volje. O prostom preduzeću van svakog razuma i snage.

– Jer mladost sam položio gubavom žabac-bogu odraslih. – kaže, sada predan potpuno načinu na koji se oplakuju vuneni krajevi tročinske i sestrinske zadruge predilja. Predan pijanoj apologiji krajnjeg iskupljenja. – Samo uđi u moju rečenicu, i oprostiću ti sve. – kaže on, sa opuštenim i pospanim rascepom na sopstvenom, samosigurnom i nepristojnom sećanju o jedroj mladosti; to je poslednja trka koju trče najveći dečaci među ljudima. To je prizivanje i primanje koje se plaši da slomi nesrećne i nepovratne temelje, koje brine o pesmi i dečjoj magiji reči što nerazumnim slogom priziva izmenu materije. Uđi u beskorisnu raspusnost s plodom otrovnog oleandra punog reči i juga, prinesi sokove i potraži reči da otkriješ još jednom mladost što udara o obale suhog spektakla.

Tek sada prestajemo biti nepristrasni posmatrači zvezda i gestova, i divljih životinja neba, gorućih znakova u sazvežđima večnih povrataka dana; dok upregnuti u divlje konje dokazivanja, kao kovrdžavi Faeton, nepoverljivim znalcima potvrđujemo srodnost sa ocem sunca u zakasnelom momentu, izvan svake snage što nas prevazilazi vatrom umiremo odbačeni ali dokazani u jednoj neprevaziđenoj groteski zbivanja, znanja i sujete i odsustva samosvesti o sopstvenom kovu, trošnom mesu u bogatom i preobilnom poreklu i rodu.

*

Bila je jedna ptica koju su volela deca. I živela je do kraja života dok nije postala.

Hilda Kuršumović

To see a World in a Grain of Sand

And a Heaven in a Wild Flower

Hold Infinity in the palm of your hand

And Eternity in an hour

A Robin Red breast in a Cage

Puts all Heaven in a Rage

A Dove house filld with doves & Pigeons

Shudders Hell thro all its regions

Auguries of Innocence, William Blake

 

Kao kad se lice skuplja posle brijanja pod hladnom vodom, i razvodnjena krv pada na glatku belu gleđ lavaboa, i znaš da si stegnut i uobličen u kožu i da nisi svetac Eloi! Eloi! Lama savahtani! Tvrd ukus hrastovine u rakiji iščupaće svetlost iz parčeta hartije, uhvatiće dečaka sa suncem na ramenu u begu. Eloi! Eloi! Lama savahtani! I mladost uvek na pragu okićena mirtom i hrabroću mišića, i ni dani kao vreme u kamenu ne mogu ti ništa tek u jednom treptaju eona zaborav sledi zaborav. Kao čovek što sledi čoveka. I cvetovi magnolije što izbijaju iz pupoljaka kao rumeni životinjski falusi. Ne sećaj se ničega!

I kako su bežali zadihani i uzbuđeni sa pokradenim kasetofonom, a na licu prijatelja video je divni strah dok mu je pričao kroz smeh (što se prolama kao jad i bes kroz crno meso) o neverovatnoj kazni koju će pretrpeti kada ih budu uhvatili. I kako su im histerične žene noktima kidale meso sa vratova, i bacale im hranu kroz prozore. Dok su se u strašnoj groznici, gole i oznojane, u kadama ispunjenim toplom vodom, skidale sa heroina, a onda se skidale sa trodona.

1. Zanos

Ne sećaj se ničega!

Ne sećaj se mekog, prašnjavog mirisa starih knjiga iz krnjevačke biblioteke, da, u Domu kulture, iznad bioskopa, da: „Tamo je biblioteka gde možete naći knjiga raznih.“ Lica bibliotekara (ili možda bibliotekarke) ne sećaš se ti, jer nos ti je uvek zaglavljen među knjiga policama, ili riješ po prašini nosom svojim malim

zašto njuškaš ti

nosićem malim

 

K’o da cveće raste među knjigama! Ne rij po prašini! da ti ne bi lenjir slomila sećaš se kada si Učiteljica je bila stroga, da! Kao mrzovoljni geometar što meri lenjirom opseg nemira na zemlji našeg dlana. Levorukost dolazi od đavola.

Ne sećaj se ničega!

Tu gde su uzaludni momci trošili ukus mladog i jakog vina koje obara bikove u večeri na stepeništu školskog dvorišta, i maštali o devojkama za koje nikada nisu imali hrabrosti; sećaš se Biljane, prkosne seoske princeze, kćeri mesnog policajca, kako paradno maršira, uvređene sujete jednog prvorazrednog devojčurka. Odlazi da se sladi jalovim buntom, isterana iz učionice. Da, odlazi u zaborav. Udata u Plani. Rodila dvoje.

Ne sećaj se Zorice, obećane gradskim gusarima, i prkosu gluposti. Dvesta ari zemlje ruke njene maze. Bežali smo, bežali rečima, nikuda stigli nismo. Davala se svima, jer tužna je bila. Majka sad je uzorna.

Ničega se ne sećaj, u zaborav teraj! Tu u tišini bronzanog narodnog heroja (Milan Kršljanin. Bombe je vraćao. Od jedne hrabro poginuo, na vreme vratio je nije. Sada tu izliven do pojasa iglice hvata starih jela u malom parku mirišljavom, mirišljavom!), pored česme[2] gde su se izgovarale reči kojima se oprobavala zrelost. Nikada nisi mogao izgovoriti ono što je bilo potrebno, i uvek si ispadao dete, i zavideo onim tupanima što su gađali i pogađali u sam centar svojom rustičnom gramatikom. A žeđ nikada nisi mogao ugasiti jer je bolelo, i zubi su boleli, a voda je tekla večno hladna, rashlađujući svaki poljubac, i isuviše ledena da bi rashladila baš svaku žeđ.

Zaboravi miris ovaca i kravlje balege, zaboravi kako ste krali voće i punih stomaka lutali prašnjavim gajevima kao debeli satiri pospani se verali po drveću i gutali trešnje bele crvene zrele okrugle, zaboravi mirise vrućih konja po stajama, zaboravi miris štala i stoke i toplih rezanaca od repe (Uvuci ruke u tople rezance tamo je toplo kao u…) zaboravi miris silaže i petroleja razlivenog po koži promrzle prste crvene i ružne kao novorođene bebe miris mesa što lepi se za gvožđe kućnog ključa skrivenog pod otiračem zaboravi velike zime velike strahove zaboravi miris naftarice zaboravi laste se uvek vraćaju sa prolećem u svoja smeđa gnezda al’ ne baš uvek recimo onda kada vam deda umre i salaš ostane opustošen zaboravi mirise žita ili tek pokošene deteline slame i sena lubenica jagoda i tople visoke trave i slatke mirise bagremovih šuma zaboravi gde si delio gnezda sa fazanima i logove sa životinjama i bio si trk divljač trag puls i tuga u zalasku krupnog sunca zaboravi miris prekrupe izmešane sa surutkom i miris surutke zaboravi mladi kajmak na korici vrućeg hleba po koji si odlazio petkom tamo odmah iza ćoška poslat od babe poslanik mali miris gladi zaboravi i miris rastopljenog snega u vunenim rukavicama u papir utrljanog vrška gumice sa olovke školske mirise masnih voštanih boja i drveta miris drvenih bojica prababine sobe šarenih tepiha zidnih tapiserija kožnih torbi za putovanja skrivenih iza zavese što skriva strah i radoznalost pokraj kreveta i vrata što nikuda ne vode dečaka vode ili u bajku ili u propast zaboravi miris vunenog jorgana pod nosom dok gledaš ekranizaciju Poovih priča Vinsenta Prajsa zaboravi viseću lampu iznad kreveta koja je fenjer iz mračnih londonskih ulica punih magle i ubistva zaboravi miris toplote zabavišta miris prve ispisane reči[3] (Još dosta pre prvog razreda umeo je on ćirilicu da čita piše i latinicu čak umeo je on zaboravi Svi oko njega sedeli su sedeli kroz prozor su gledali U zabavištu on im čita iz Nevena i Tik-Taka i iz Zeke on im čita itd. itd. itd. zaboravi) ironiju kasnijeg života i oprosti joj meku oker boju s crnim ugljenim pervazom

 


[2] Kod spomenika Milanu Kršljaninu, u dvorištu osnovne škole i zabavišta u Krnjevu.

[3] Prva reč koju sam napisao bila je reč ŽABA.

 

na liskama proprženog luka zaboravi prvi bol zaboravi kada si se opekao na o, kralju mojih želja iz sveta furuna dakle zaboravi kada si se opekao na smederevac kao dvoipogodišnji dečak u svojim začecima iskazivanja svoga kulinarskog talenta zaboravi tu je bila kujna ovde ulaz soba krevet na krevetu varjačama smučam se ja jako tamo te-ve krevet idemo kod prijatelja mojih roditelja desno onda opet desno kroz mrak kroz mrak i sneg je bio visok padao čaroban pored taraba kuća i jaraka zaboravi ulicu izjednačenu s nebom: Put u središte zemlje, je l’ tako? prvi moj film koji sam gledao kao dvoipogodišnji dečak kod prijatelja vaših sa strašnim gmizavcima iz stenovitih pećina izlaze zaboravi more što im je utočište dalo zaboravi prijatelje zaboravi! Pa ti pamtiš tako daleko zaboravi sine moj teško vino se točilo, jeftino, kiselo, loše vino. I prezrene ženke se šetale srednjoškolskim ulicama. Morao si ih dobro mrzeti da bi bio veliki muškarac. Zaboravi prezir. Zaboravi, zaboravi jer u zaboravu boli nema! Gradove zaboravi.

I ničega se ne sećaj!

I zaboravi ženu zbog koje pesmu pišeš. Jer u zaboravu krivice nema, i nema ovoliko ljubavi u čoveku.

Zaboravi i priznaj dah besciljnom vetru, predaj dah ranom letu, možda kasnom proleću i prašini, kao meko seme maslačka uhvaćenog u čvrst ugriz šake u igri godišnjih doba i oslobođenju dečačkog hira, i ničega se više ne sećaj! Jer mladost postoji samo u sećanju, kao što vatra opstojava samo u reči. To je bezbedna udaljenost sa koje bestidne kukavice opipavaju izazov. Zaparložena odluka njihove lenjosti.

Dok se mesec gore guši u dimu olujnog oblaka zaborav je bliski i autentični koren poretka svih stvari.

 

*

Svet se smeje, i senke silaze oslobođene poslednjeg straha.

Comments (3)