Tag Archive | "Nataša Gvozdenović"

Tags: , , , ,

Marta Bereš: DRŽATI UZDA SVOJIM NEMIRIMA

Posted on 12 July 2014 by heroji

Marta Bereš: DRŽATI UZDA SVOJIM NEMIRIMA

 

Budisti smatraju da čovek ima šanse tek kad sve maske padnu. Meni se čini da je gluma najistinitija kada se igra bez maske. U tom kontekstu, kako bi ti opisala ono što se dešava na sceni – odnos uloge koju igraš sa autentičnom Martom Bereš.

 

Svakako mislim da postoji protivrečnost, čak i u meni samoj. I ja smatram da je prava gluma ona bez maski, mada uvek mislim da da bi čovek ostao zdrav u ovom poslu, on mora da oseti razliku između sebe samog i uloge koju tumači. Ali se i taj moj stav stalno menja. Ja sam na sceni od dvanaeste godine i to doživljavam kao zdravo, da mi se pogled na to kako se bavim glumom menja iz godine u godinu. Sada sam došla do toga da bih dala sve od sebe, samo treba da budem jako otvorena, privatno. Japanski plesač Min Tanaka je rekao da on nikada nema probe za svoje predstave, a ako ga posmatrate, onda i vidite da je čitav njegov život podređen sceni. Kada sam kao studentkinja bila u Budimpešti, jedan profesor mi je rekao: „Budi svesna da sve što radiš u privatnom životu nosiš na scenu.” Dakle, ako sam ja opsovala, jela nešto što mi je prijalo ili nije, pročitala nešto što mi je zanimljivo ili pogledala na nešto površno – to je u redu. Ali se sve to na sceni oseti, sve to nam je u podsvesti.

 

Kako se čovek privatno otvara?

 

Da se ne skameni koža na meni, pogotovo na licu. Da nemam neku svoju art poetiku, neku svoju filosofiju, jer mi se čini da ako čovek izjavi da zna tajnu, onda je jako pogrešio i onda se skamenio. Privatno ne verujem u neopraštanje i ne verujem u dostizanje savršenstva – mogu težiti ka tome, ali ne i dostići ga.

marta beres_2

 

Postoji teza da kreacije nema bez frustracije – da su to lice i naličje iste medalje. Slažeš li se s tim, šta tebe goni da igraš?

 

To se menja. Svesna sam da sam puna frustracija, možda ponekad i previše. Mada se nikad nisam pitala šta me goni da igram. Smatram da imam intuiciju koju umem da slušam, zato nikad nisam razmišljala čime želim da se bavim – jednostavno, to se pokazalo. Počela sam da recitujem, da glumim u pozorištu i osetila sam da je to ono što je izabralo mene, neko drugi ili nešto drugo je odlučilo da ja koračam tim putem.

 

Da li je sredina u kojoj si rasla učinila da stvari teku tako prirodno?

 

Mislim da nije. Niko se u mojoj porodici nije bavio umetnošću, čak ni moji preci – čukunbabe i čukundede. Baš sam tragala za precima prošlog leta i otkrila da  niko nije bio u toj sferi. Otac mi je bio sveštenik i čini mi se da sam nasledila i njegove mane i frustracije, i njegovu duhovnost. Jednostavno, imala sam sreće da ne nastavim da živim život svojih roditelja i svojih predaka. Svesna toga šta sam nasledila od njih, ipak sam uspela da živim svoj život, svoju sudbinu i da radim ono što je meni određeno.

 

Ono što je prepoznatljivo u tvojoj igri jeste posvećenost. Kako je postižeš iz uloge u ulogu? Kako je obnavljaš?

 

I to se menja. Od moje osamnaeste do dvadeset pete-šeste godine, a sada mi je dvadeset sedam, veoma me je interesovao bol, ljudska patnja, sve ono što je ekspresivno, ono što na neki način jede čoveka. Čini mi se da je to stvar odrastanja, jer sada me mnogo više interesuje svetlost. Mnogo više me interesuje to što će meni dati snage da igram, što će dati snage ljudima koji me gledaju da ustanu sledeće jutro i žive. Velika je razlika – nedavno smo u pozorištu pričali o tome – kada je hladno napolju, a vi uđete u toplu prostoriju i kažete: „baš je hladno napolju” – onda unesete hladnoću sa sobom, a ako uđete i kažete: „baš je toplo ovde”, onda ste se već ugrejali. I sad me više interesuje ovaj drugi deo.

 

Gluma je svesno postojanje u drugoj stvarnosti. Čini mi se da to iskustvo čoveka čini svesnijim sebe. Na koji te način gluma menja?

 

Mislim da tu ima ekvivalencije – koliko me uloga menja, koliko me menja bivstvovanje na sceni toliko se menja i kvalitet mog života. A kvalitet mog života utiče na ulogu koju radim. Mi sada radimo „Hamleta” u režiji Kinge Mezei i da smo to radili prošlog leta, u maju ili junu, ubeđena sam da ne bih radila na isti način kao što ću raditi sada. U drugačijem sam duhovnom stanju, drugačije me stvari interesuju. Sve mi se više čini da je važno da budem dobra osoba, dobar čovek. Da mogu i sebi i drugima da pogledam u oči. Da ih ne ubeđujem da sam manje ili više od onog što jesam, nego da budem tačno onoliko koliko jesam u ovom trenutku.

 

Mi pričamo o toku vremena – kada kažeš da bi „Hamlet” u maju bio drugačiji – to znači da se predstava dešava u pravo vreme?

 

Svakako, jer ja jesam u biti ona osoba koja sam bila juče ili pre tri godine, ali sam neke stvari ostavila iza sebe i danas sam već drugačija.

 

Mihail Čehov nas uči da je gluma davanje koje ne traži ništa zauzvrat i baš zato glumac dobija zadovoljstvo. Šta ti pruža zadovoljstvo u igri?

 

Zadovoljna sam kada sam tačna. I to ne samo u smislu koreografije, nego kada imam osećaj da nemam nemire, odnosno kada imam osećaj da držim uzda mojim nemirima. Kada dovoljno držim uzda, imam osećaj da su nemiri tiši, ne želim da se dokazujem, jednostavno, svesna sam toga koliko sad mogu i toliko i želim da dam. To mi pruža veliko zadovoljstvo, to najviše. Kada uspem tako da igram, onda mi nisu potrebne kritike, onda imam osećaj da sam ravnodušna i da sam načisto sa sobom. Isto tako, zadovoljstvo mi je, ne kada me hvale ili kada mi pišu dobru kritiku, nego kada osetim da je to što sam uradila nekome mnogo značilo. Ne ja, već jedna rečenica ili gest koji sam napravila. Igrala sam predstavu ”One girl show” u jednom malom selu, u Kupusini, i posle me sačekala jedna žena i rekla da nije htela da ode kući, a da me ne pozdravi, ne zagrli… To mi je bilo neverovatno. Ja sam otišla kući tako da sam plakala i nisam sebi postavljala pitanje ima li svrhe da se bavim svojim poslom.

 

Kakav je osećaj suočiti se s praznom scenom? Da li je to ničija zemlja?

Zavisi koliko sam uspela da dam sebe te večeri. Kada uspem da dam sve od sebe, onda je to jako dobar osećaj.

Veoma volim da radim u bašti, po ceo dan ili nekoliko sati i posle je lepo pogledati tu baštu. Tako je i sa scenom.

Ako ne dam sve od sebe i imam previše nemira, onda je mučno videti scenu.

 

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Comments (3)

Tags: , , , ,

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

Posted on 24 February 2014 by heroji

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

 

S jednim od najznačajnijih reditelja na ovim prostorima Harisom Pašovićem, koji je sada veoma dobar menadžer sopstvenog „Ist vest teatra” , razgovarala sam nakon predstave „Mujo, Suljo i fata u društvu spektakla”, odigrane na subotičkom festivalu „Dezire”. O Gi de Boru, balkanskoj stvarnosti koja je tako često teško svarljiva i o tome kako bismo, ipak, mogli živeti u sretnim zemljama.

 

Živimo u doba spektakla, a pritom u vreme kada Evropa kakvu poznajemo nestaje u jednom svetu koji nastaje na ostacima neoliberalizma… Mi pokušavamo ući u taj sistem i Bosanci i Srbi. Kako vi vidite tu sliku?

 

Mi smo mladoženja koji je zakasnio na svadbu, koji kasni još uvjek, a već je brakorazvodna parnica u toku. Otprilike je to tako. Naravno, da je ostala Jugoslavija kakva je bila, mi bismo bili jedni od osnivača EU, mi bismo davali preporuke ko da bude član, a ko ne. Nažalost, političari su bili dovoljno gramzivi i neodgovorni da jednu zemlju kakva je bila Jugoslavija, umesto da naprave političku transformaciju koju je ona zahtjevala, da je prosto pretvore u jedan pakao iz koga mi još uvjek ne možemo da izađemo.

 

Držali ste predavanje na temu društvo spektakla. Koliko Vam se čini da se posle spektakla osećamo ispražnjenim. Koliko on gubi svoju moć ili ne?

 

Mislim da je je društvo spektakla još uvjek u punom zamahu.  Gi de Bor, posljednji politički filozof XX stoljeća, anarhista po opredeljenju, napravio je jednu analizu, koja se može porediti s Marksovom analizom, s tim što je Marks ustanovio da je osnovni društveni odnos u njegovo vrijeme bio kapital, a Gi de Bor je predvidio ovu vrstu transformacije kapitalizma u kojoj osnovni društveni odnos nije kapital nego spektakl. Spektakl je posredovan slikama  mi smo svakodnevno bombardovani hiljadama slika u kojima su postavljene vrednosti koje ne čine čovjeka slobodnim, kreativnim, neovisnim, nego od nas prave neku vrstu mašina za kupovanje, za prodavanje, i sami postajemo roba, otuđeni od vlastitog bića, vlastite kreativnosti. To je, pretpostavljam, to osjećanje ispražnjenosti o kojem vi govorite, to osjećanje otuđenosti od vlastite suštine, od naših vlastitih potreba. Čak smo sad u nemogućnosti da formuliramo šta su to naše vlastite potrebe. Mislim da je svijet u kojem je nakaradnost postala standrad nešto sa čim mi, u svojoj ljudskoj prirodi, teško možemo da se pomirimo. Nas država, politika, ekonomija, Evropa, korporacije tjeraju da budemo pijuni u jednoj ekonomskoj postavci, da budemo vojnici tog spektakla, a mi, s druge strane, imamo neke druge potrebe.

Vi, ako ste učiteljica u Bečeju, recimo, koja četrdeset godina vrijedno radi, i ako učite đake čestitosti, poštenju, marljivosti, i ako odgojite generacije koje će to na ovaj ili onaj način prenositi na svoju djecu, postajati neki korisni članovi društva vi ste za društvo spektakla beznačajni. Vi ste nepostojeći u društvu spektakla. Ako imate osamnaest godina i rešili ste da budete model, a zatim saopštili svom prijatelju novinaru da želite da operišete usta ili grudi  to će biti na naslovnim stranicama i cela zemlja će o tome da razgovara.

Ta inverzija stvarnosti je ono što je društvo spektakla.

U jednoj predstavi koju smo igrali u Subotici, davno, „Klasni neprijatelj” mi smo otkrili da je želja većine srednjoškolaca da budu kriminalci, jer je to svijet u kojem oni imaju identitet, to je po njima jedan zanimljiv svijet koji liči na holivudske filmove oni žive luksuzan život, njihove slike izlaze u novinama, ganjaju se s policijom imaju osećanje da postoje.

Haris_Pasovic

 

A smeh koji ranjava, ali i revitalizuje?

 

Nešto što je vitalno u balkanskim narodima jeste da reagiraju na humor, a svi mi još uvjek nismo prestali da se smijemo i to je najbolja vijest koju imamo na Balkanu. Uprkos svemu o čemu govorimo, mi imamo u nekom intimnom društvu prostora za ironiju i samoironiju. U tome su, naravno, šampioni Mujo, Suljo i Fata,  Bosanci koji se najviše smiju na vlastiti račun, najviše ismijavaju sebe. Kažemo da smo glupi i u mnogo prilika je to tačno, a s druge strane, to je jedna vrlo zdrava samoironija koja ipak malo potakne na razmišljanje, ili možda na oprez.

 

I onda, iz ovog društva spektakla, kuda idemo?

 

Mislim da postoje samo dvije mogućnosti za budućnost i svijet se nije opredjelio još uvjek , jedna je da mi sebe uništimo kao vrstu tako što ćemo i dalje preferirati borbu za moć, obožavanje novca, agresiju, silu, što naravno dovodi do uništavanja vrste, a oni koji na kraju ostanu  sami sebe će uništiti u takvom modelu ponašanja. Druga mogućnost je da njegujemo našu ljudsku suštinu, da se vratimo principima solidarnosti, empatije. Da ispred naše želje za moći, novcem stoji ljudski susret, da u svakom koga sretnemo pročitamo jedan roman, jer svaki je čovjek roman i svaka je priča važna i da u tim susretima pokušamo ostvariti jedan kreativniji, jedan slobodniji svijet. Ekonomski pravedniji. Mi ovu predstavu u Bosni igramo bez utvrđene cijene karte, plati koliko možeš, a ako nemaš, ne moraš ni toliko. I znate šta se događa? Dolaze ljudi koji zaista nemaju i ne osjećaju se poniženo, njima je dozvoljeno da daju koliko mogu, a imamo ljude koji daju i po dvadeset evra za kartu.

 

Hoćete da kažete da stvari ipak funkcionišu?

 

One mogu da funkcionišu, ali potreban je napor, potrebno je da se posvetimo njima, da poredamo prioritete, da prioriteti ne budu crne hronike ili skandali u sudovima i na skupštinskim klupama, nego će prioritet biti neposredna zajednica. Subotica kao grad i sama Vojvodina može toliko toga da kaže, ne samo Srbiji nego Evropi, vi imate grad koji živi na tromeđi tri velike kulture, srpske, mađarske i rumunske. To je blagodet koja je porodila jedan vrlo zanimljiv život, međutim, politički, ideološki, ekonomski, to nije moderno. Meni je uvijek bilo fascinantno, kada bih ulazio u prodavnicu u Subotici, uvjek su vas pozdravljali na srpskom i mađarskom, svi smo se osjećali slobodni i to je bio recept za to kako živjeti u višenacionalnim sredinama. Ako bismo uspjeli da ta bogatstva koja postoje u svim zemljama Balkana afirmiramo i postavimo tendenciju, vrijednosti koje svi slavimo, mi bismo onda živjeli u sretnim zemljama.

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (9)

Tags: , , ,

Vida Ognjenović: ČITLJIVOST ČUDA

Posted on 14 September 2013 by heroji

Vida Ognjenović: ČITLJIVOST ČUDA

 

 

Seobe Miloša Crnjanskog Vida Ognjenović  je postavila na scenu Srpskog narodnog pozorišta u prošloj sezoni, a povodom 150 godina postojanja tog teatra. Veliko delo za velik jubilej. U ovoj godini, opet Crnjanski – 120 godina od rođenja pisca. Zapravo, Vida Ognjenović postavlja  Seobe po drugi put, nakon četvrt veka, ona nastavlja dijalog sa Crnjanskim. Kada  je o njih dvoje reč, onda govorimo o pokretu, težnji za promenom, a promena je uvek kretanje u obnovu, pokušaj da se odgovori na spasonosni mediteranski nemir. Seobe Vide Ognjenović postavljene su kao velika saga, kao opera, jer Vida Ognjenović zna da je život, u kojem god kontekstu ga posmatrali, ponekad je opera buffa, a ponekad opera seria.

 

Da li je Vaše scensko uprizorenje Seoba – priče o Isakovičima i njihovim kretanjima od Crne Bare, Vukovara, Beča do Kijeva… da li je predstava, kako je Vi režirate, zapravo postavljanje pitanja Milošu Crnjanskom? Vrsta dijaloga sa njim?

 

Jeste, naravno. U stvari, taj dijalog je počeo već u procesu dramatizacije romana Seobe, da bi u režiji prerastao u izvesnu raspravu sa piscem i njegovim žestokim junacima. Samo formiranje dramske radnje sažimanjem deskriptivnih pasaža romana i približavanje ličnostima koje tu radnju nose, otvara mnoštvo nedoumica, misaonih zamki i pitanja. I to je to široko polje dijaloga o kojem govorite. Reditelj i glumci tragaju za odgovorima na ona čuvena polazna pitanja zašto i kako kojima počinje iščitavanje ideja koje treba ispitati i osvetliti sa svih strana da bi mogle da se postave kao okosnica predstave. Te odgovore najpre tražimo u dramskom tkivu teksta, ovoga puta u slojevitim proznim pasažima Crnjanskog, trudeći se da u prevođenju njegove proze na pozorišni jezik ne izgubimo začudnost njegove jezičke igre, ni majstorske prevoje tuge i ironičnih otklona, ni jarke boje u slikanju snova i zabluda, ni  žestinu sukoba, ni nemoć uzaludnog otpora, ni intonaciju gubitništva. Te ljude koje kroz Evropu vode vojna služba i ahasferski nagon za selidbom u idealizovanu Rusiju Crnjanski slika iz blizine, katkad uveličavajući detalje, katkad ističući total. Njihovo ponašanje, njihove nedoumice, zanosi, plahovitost, stradalnička nemoć, to su sve teme moga intenzivnog dijaloga sa Crnjanskim tokom rada na predstavi.

VIDA

 

Da li u svojem scenskom uprizorenju postavljate pitanje seobe duša i potrage za korenima?

Ma, to je sve kod Crnjanskog složeno i neuhvatljivo kao i život. Nisu njegovi junaci tako sistematični da postupaju i žive po knjizi, što kažu Englezi, pa makar ta knjiga bila i Biblija.  Oni osim vojnih pravila, tvrdoglavo slede samo svoje impulse. Inicijalni impuls njihove čežnje za daljinom, za neispitanim, za idealnom zemljom koja postoji samo u njihovoj uobrazilji, zasnovani su na nezadovoljstvu najamničkim položajem u austrijskoj vojsci. No i u tome su daleko od nekog plana i sistema, ili doslednosti. Žale se na umor od dugog vojevanja i na to što njihove vojne zasluge nisu dovoljno cenjene, ali kad dobiju obaveštenje da se njihova vojna formacija raspušta i da oni treba da pređu u civile, organizuju pobunu. Njihova seoba u Rusiju je deo te pobune, osveta nezahvalnoj Austriji. I naravno, krajnje poetizovana očekivanja od zemlje u koju se sele prosto su osuđena na razočarenje.

  

 

U Vašoj postavci pojavljuju se i Pavle i Vuk Isakovič. Pavla sam doživela kao oluju, silovitu i privlačnu, koja nosi neku veliku tugu u sebi. Ponekad je Vuk Isakovič u njemu i ne da mu da se smiri. Kako ga Vi, kroz predstavljeni lik, doživljavate?

 

Pavle je čovek suprotnosti. Lirski pesnik okovan umiformom. I njegovo poštovanje vojnih veština, i ljubav prema istini su lirični impulsi, nasuprot njegovoj inteligenciji. On do obožavanja idealizuje rusku kraljicu Jelisavetu nasuprot svom odličnom poznavanju istorijskih činjenica. I taj sukob izmedju osećanja i pravila čini ga ranjivim i naprasitim. Stalno je u stavu neke odbrane mekih strana svoje ličnosti. Iako ga braća i sunarodnici poštuju i slede kao moralnu i otresitu figuru, ipak ga donekle smatraju zamlatom. Inteligentan, osetljiv, usamljen, neprilagođen, dosledan u svojim zanosima, čista formula gubitnika.

 

Isakoviči se susreću s Velikim Svetom. Pozicioniraju se u njemu. Kako je igrati polonezu sa tim svetom i ostati svoj? Da li je to potraga za identitetom?

 

Crnjanski nacionalni identitet o kojem vi govorite smatra lisrkom kategorijom. Isakoviči čuvaju svoju rodovsku zajednicu kao rezime izvesnog, kažem, više lirskog identiteta. Njihova tolerancija je šira nego što je u to vreme uobičajeno. Kod njih nije pravilo da  svi članovi porodice budu, recimo, iste vere, ne smatraju sakrosantnim jedinstvo krvi i tla. No ispostaviće se da je na vetrometini seoba i događaja šira porodica ipak suviše propadljiva formacija da bi opstala kao tvrđava identiteta kako se on danas podrazumeva. Bez obzira na to što svako prilagođavanje kod njih izaziva nelagodu i bojazan da im se ruši rodovski bedem, ili možda baš zato, ta vrsta zajednice se neminovno lagano kruni. Crnjanski naglašava da oni od kojih se to najmanje očekuje, najstariji brat Trifun Isakovič, najbrže se pretopi u Rusa. Uostalom, Isakoviči nisu krenuli u Rusiju u traganju za svojim identitetom, već da joj stave na raspolaganje svoje vojne veštine i za to dobiju odgovarajuća priznanja.

Seobe

 

Odnos Isakoviča prema ženama čini mi se drugačijim od onoga što su nas učili – kako je u tim vremenima bilo. Žene imaju, kod Isakoviča, pravo glasa, njihova je autentičnost uvažena. Kako ste u predstavi Vi slikali te odnose?

 

Mislim da je to Crnjanski, moderni kavaljer, širokih shvatanja, školovan u različitim mestima Evrope, pomogao svojim junacima da sa ženama postupaju civilizovano, da ne skrivaju osećanja, da ne potcenjuju ženske osobine, već da ih uvažavaju, da se na ženski rezon oslanjaju kao na drugačiji, ali ne slabiji. Isakoviči se prema ženama ponašaju kao što se visoki oficiri ponašaju prema caricama, a u to vreme na prestolima nekoliko evropskih dvorova  bile su žene. I ja sam i u dramatizaciji i postavci komada preuzela taj moderni odnos, kako ga je Crnjanski prikazao.

 

U Vašoj postavci – šta je ono što bi Isakovičima dalo mir?

 

Nisu Isakoviči, kako ih je Crnjanski opisao, tragači za mirom. Ne teže oni onom srednjoevropskom malograđanskmm ugođaju punom deminutiva tipa: kućica, baštica, ženica, dečica, tri glavna obroka plus užina, rad red i praznici, bogu božje, a caru carevo. Daleko od toga. Oni nisu zaverenici krvi i tla, rodne grude i nasleđenih navika, već naprotiv zaverenici mediteranskog nemira, Njih ne drži mesto, čini im se da je svuda bolje nego tu gde su. Ako su u puku, čeznu za kućom i za porodicom, ako su kod kuće, željno iščekuju egzercir i vojne trube. Iz Austrije beže jer u njoj po svom mišljenju ne žive kako zaslužuju, a čim stignu u Rusiju, zemlju koju su sami sebi u mašti obećali, zameraju joj najviše to što ne liči na Austriju iz koje su pobegli. Oni su ljudi u pokretu, njih zanimaju promene.

 

Čuda su institucija religije. Da li je ljubav prema čudima kod Isakoviča – ljubav prema svetootačkim predanjima ili projekcija nade u budućnost? Kako predstava rukuje čudima kao institucijom vere?

 

Isakoviči nisu naročito religiozni, a kamoli da su neki bigotni zavisnici od religijskih čuda. Oni čuvaju porodično predanje i to kao intimno lirsko jezgro sopstvene ličnosti. Pavle se brani od straha pred navalom nepoznatog evocirajući činjenice iz svoga porekla. Inače zajedno poručuju svešteniku koji ispituje koje je vere Petrova žena Varvara, da će mu svako rebro polomiti ponaosob, a onda sve na gomilu. Isakoviči su daleko od svake malograđanštine, pa i od toga religijskog svakodnevnog kiča. Oni sami stvaraju svoja nepredvidiva i drugima  možda manje čitljiva čuda.

 

Crnjanski je hteo da napiše šest knjiga Seoba. Da li to otvara perspektivu za šest režijskih mogućnosti, šest novih prozora viđenja Seoba?

 

Šteta što nije izvršio to obećanje. Bilo bi to zaista šestoknjižje u koje bi stalo toliko toga o čemu naš duh i ne sluti, što bi rekao Hamletov prijatelj, Horacije. Verujem da bi sledeće četiri knjige pratile braću Isakoviće  raseljene po raznim delovima Rusije, od Donjeca do Povoložja i obala Neve. Bilo bi zanimljivo sresti potomke njihovih potomaka, smeštene u šestu knjigu i naše vreme. Oni bi možda u pamćenju čuvali ponešto iz porodičnog predanja o svom poreklu i precima, a sve bi to bilo poetizovano i ukoričeno u ukrasne korice da služi kao lek od grubog sivila sovjetske stvarnosti. Za pretke Isakoviče verovatno bi ih najviše vezivala želja za seobom na jug, za povratkom u idealizovanu pradomovinu. Obijali bi pragove ambasada u potrazi za vizama, i sanjali izlazak iza gvozdene zavese, baš kao nekad što je Pavle u Beču sanjao prelaz preko granice kod Tokaja.

Seobe Crnjanskog su materijal za neisrpnu množinu različitih scenskih uprizorenja. Biće ih mnogo, sigurna sam.

  

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (5)