Archive | December, 2012

Tags: , , , ,

Jedna država za sve građane sveta

Posted on 16 December 2012 by Zubac Miloš

Dragan Bunić

Ideja o jednoj državi, a time i o jednoj vladi ili jednom caru, kralju, predsedništvu u svetu, stara je koliko i država. Nažalost, u većini slučajeva ona se zasnivala na dominaciji jednog naroda nad drugima, jedne države nad ostalim, jedne supersile ili više njih nad ostatkom sveta.

I      Uvod

II     Razlozi za postojanje jedne svetske savezne države

III    Pogodnosti za građane

IV    Organi vlasti

a)    Federacija

b)    Federalne države

c)    Regionalne organizacije federalnih država

d)    Lokalne vlasti

V     Bezbednost

a)    Policija

b)    Pravosuđe

c)    Civilna zaštita

d)    Armija

VI    Zakonodavstvo

VII   Ekonomija

VIII  Obrazovanje i nauka

IX    Socijalna osiguranja

X     Zaključna razmatranja

I      Uvod

U novije vreme, ideje o jednoj državi pojavile su se u prvoj polovini XX veka, ali ne odgovaraju današnjoj koncepciji društva. Te ideje zagovaraju stvaranje jedne svetske države revolucijom, diktaturom, ili zarad suprotstavljanja fašizmu odnosno konspiraciji. Međutim, građani se ne spominju kao aktivan subjekt u njenom stvaranju, izuzev prilikom stvaranja silom, učestvovanjem u revoluciji i ratu, gde su oni više žrtve nego dobitnici. Napomenimo još i to da novi svetski poredak (na francuskom nouvel ordre mondial), međunarodno upravljanje (gouvernance mondiale) i međunarodna vlada (gouvernement mondial) imaju za cilj upravljanje svetom, ali ne uvek na demokratski način, ne uvek u korist svih građana sveta.

Prva ideja o stvaranju jedinstvene države i vlade u svetu jeste ona Lava Trockog, koji je to zamišljao kao rezultat jedne međunarodne revolucije, dakle, upotrebe sile. Ta ideja jeste posledica zanosa Oktobarskom revolucijom koja je još više podelila svet i stvorila sile s novim ekstremnim, osvajačkim apetitima. Partije i zemlje koje su nastale revolucijom nazvale su se komunističkim, nasuprot nacističkim partijama i državama koje su izazvale Drugi svetski rat.

 

 

Druga ideja pojavila se u delima iz 1903. i 1928. godine, [1] britanskog pisca H. Dž. Velsa (H.G. Wells), autora mnogih naučnofantastičnih knjiga, inspirisanih delima Žila Verna (Jules Verne), zbog čega je i dobio nadimak „engleski Žil Vern”. U prvoj knjizi autor ističe da naša stvarna država od sada mora biti smatrana „Svetskom federalnom državom”, dok u drugoj izlaže svoje metode i odgovara na pitanje na koji način se može doći do jedinstvene svetske vlade.

Socijalista, ali antimarksista, Vels je smatrao da je od 1900. godine jedna „Država-Svet” neizbežna. Međutim, u svojim predlozima, Vels ostaje u domenu naučne fantastike, jer predlaže da ta svetska država bude organizovana tako da favorizuje nauku i istrebi nacionalizam, što bi omogućilo građanima da napreduju, ali „saglasno njhovim zaslugama, a ne saglasno njihovom rođenju”. Smatrao je da tadašnje parlamantarne demokratije nisu dobre i suprotstavljao se terminu demokratija, jer se plašio da građani nisu dovoljno dobro vaspitani ili poučeni da bi se bavili ozbiljnim svetskim problemima. Zbog toga nalazi da treba dati pravo izbora naučnicima, inženjerima i drugim zaslužnim ljudima, ali da građani moraju biti maksimalno slobodni, s tim da njihova sloboda ne narušava slobodu drugih. Posle Oktobarske revolucije, iako antimarksist, smatrao je da Lenjin može inicirati stvaranje sveta o kome je on sanjao, [2] što se donekle podudara sa idejom Lava Trockog.

Iako Velsova ideja o „Državi-Svetu” ima dobrih strana, sužavanje izbornog prava na naučnike i zaslužne ljude liči na Platonovu ideju o državi, [3] a neodrživo je ponižavanje ljudi koji nisu obrazovani, i to ne svojom greškom. Zato je ta ideja bila snažno kritikovana. [4]

Treću ideju izložio je Klarens Kiršman Strajt (Clarence Kirschmann Streit), američki novinar, učesnik u Prvom svetskom ratu i član američke delegacije na Versajskoj konferenciji (1919), u svojoj knjizi 1939. godine, [5] a potom ju je razvijao u funkciji kretanja međunarodnih odnosa. Strajt je bio dopisnik Društva naroda, veoma nezadovoljan radom tog društva i njegovom nesposobnošću da spreči okupaciju Mandžurije i Etiopije; smatrao je da je nacionalna suverenost „riba”, „mikrob”, „klica” koju treba izolovati.

Godine 1939, Strajt je predložio stvaranje Prekookeanske unije (Union transatlantique) koja bi bila sastavljena od 15 država: Sjedinjenih Država, Britanskog Komonvelta (Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Irska), Francuske, Belgije, Holandije, Švajcarske, Danske, Norveške, Švedske i Finske, [6] a u kojoj bi dominirale dve jezičke grupe –engleska i francuska. Prema njegovom mišljenju, unija bi bila najjača politička, ekonomska i vojna organizacija na svetu, uključujući i kolonije pojedinih država, koja bi potresla sve tadašnje autokratije na svetu, počevši od Hitlera, Musolinija i Hirohita, što bi Trojni pakt učinilo bezopasnim. Njegova želja bila je da embrionalna Prekookeanska unija jednog dana preraste u federalnu svetsku državu, pod upravom jedinstvene svetske vlade. [7]


[1]     Reč je o knjigama The Open Conspiracy, objavljenoj 1928. godine, i Nouvel ordre mondial, objavljenoj 1940. 

[2]     Još jedna neobičnost. Vels je Lenjina, koji je sproveo revoluciju prolivanjem krvi, smatrao važnijim od Karla Marksa, koji nikad nije predlagao da se revolucija ostvari na taj način, već mirnim putem, evolucijom, ali za koga je rekao da bi bilo bolje da se nikada nije rodio.

[3]     Podsetimo se da je Platon zamišljao državu od tri klase: klasa upravljača – filozofa (koja upravljaju državom); klasa ratnika – čuvara (koja čuvaju državu); klasa poljoprivrednika i zanatlija (koja proizvode za dobrobit svih u državi).

[4]     Videti Experiment in Autobiography, str. 556.

[5]     Naziv knjige glasi Union now: A Proposal for a Federal Union of the Democracies of the North Atlantic, a objavljena je u Njujorku. Prevedena je i objavljena na francuski u Parizu iste godine pod nazivom Union ou chaos? Proposition américaine en vue de réaliser une fédération des grandes démocraties.

[6]     Jasno je da Strajt tu nije svrstao Nemačku i Italiju, države u kojima je fašizam na vlasti.

[7]     Union Now imala je velik uspeh u Sjedinjenim Državama i u Evropi. Nekoliko meseci posle izlaska knjige, u Sjedinjenim Državama, stvoren je pokret Federal Union Inc (izvorno Inter-democracy Federal Unionists), s ciljem da širi ideju o transatlantizmu. Zanesen idejom o svaranju federalne transatlantičke države, 1940. godine, predsednik Ruzvelt je pozvao Strajta u Belu kuću, kako bi diskutovao s njim o toj ideji; 1961. godine, Strajt je objavio novu knjigu u kojoj de facto aktuelizira Novu uniju (Union Now). Knjiga se zove Freedom’s Frontier: Atlantic Union Now. Ideja se bazira na novoj geopolitičkoj stvarnosti Hladnog rata. Više nije reč o spajanju država slobodnog sveta protiv autokratija Hitlera, Musolinija i Hirohita, već o borbi protiv komunizma; godine 1978, Federal Union Inc stvara novi organ koja se zove Committee for a Community of Democracies (sadašnji naziv Council for a Community of Democracies),koji razrađuje čitavu seriju projekata za ujedinjenje demokratija pod jednom jedinom svetskom vladom; 1985. godine, organizacija Federal Union Inc usvaja novo ime Association to Unite the Democracies (AUD), i od kraja osamdesetih godina XX veka zagovara proširenje Evropske ekonomske zajednice i NATO, posle pada komunizma. Naznačimo još da je ta organizacija prva predvidela pad komunizma.

Nakon Drugog svetskog rata, Strajtova ideja inspirisala je stvaranje NATO snaga, kao i plan Marshal, Program pomoći za rekonstruisanje Evrope, donet 1947, na predlog američkog državnog sekretara, generala Džordža Maršala, koji je izazvao Hladni rat, ali i stvaranje Evropske ekonomske zajednice (EEZ) 1957. godine. [8]

Iako je Strajtova ideja privlačnija od ideja Trockog i Velsa, u novom ekonomskom poretku, prema njegovom mišljenju, kompletno bi dominirale Sjedinjene Države. Reč je u stvari o jednoj tipičnoj imperijalnoj misli, prema kojoj bi Sjedinjene Države imale ulogu nekadašnje Rimske imperije. Pored toga, kolonizacija, koju su u tom momentu osuđivale progresivne snage i koja je bila uzrok Prvom svetskom ratu, nije mu smetala. Zasnovana na ideologiji Hladnog rata, ta ideja nije se mogla realizovati.

Posle pada Berlinskog zida i završetkom Hladnog rata, svet se našao u eri globalizacije. Taj period računa se od 1989. godine. Karakteriše ga kraj Hladnog rata i stavljanje političkih razlika u drugi plan, otvaranje istočnih zemalja, ekonomsko jačanje zemalja u razvoju i Kine, te pojava novih aktera mondijalizacije. Modernizacija nije više u nadležnosti velikih sila, niti u njihovoj aktivnoj participaciji u međunarodnom prostoru, već je u domenu pojedinih država, firmi, nevladinih organizacija, teritorija, kultura i medija. [9]

Neki govore o međunarodnoj vladi (gouvernement mondial unique), ali tu potrebu povezuju sa ekonomskom situacijom i mondijalizacijom. Smatraju da jedna vlada na međunarodnom nivou nije potrebna, a da je upravljanje svetom bolje organizovati kooperacijom između institucija za to specijalno stvorenih od strane država i zajedničkim delovanjem država, pa čak i hegemonijom jedne države ili grupe država nad svim ostalim. Ima ih koji idu i dalje. Tako, na primer, Zbignjev Bžežinski (Zbigniew Brzezinski) propagira teoriju o jedinstvenom globalnom carstvu (la thèorie de l’empire globale) Sjedinjenih Država, [10] naročito posle pada Berlinskog zida (1989), koje bi same održavale međunarodni poredak. Ta teorija je nastavak gorenavedene Strajtove imperijalne teorije koja je korišćena u strateškom planiranju te države. Sjedinjene Države, ne mogavši da same osiguraju carstvo, računale su na razvijene zapadnoevropske države, među kojima su dve velesile, stalne članice Saveta bezbednosti i Ujedinjenih nacija (Velika Britanija i Francuska) i jedna ekonomska velesila (Nemačka). To je naročito potrebno za održavanje hegemonije nad rivalima Evroazije, među kojima su dve velesile (Kina i Rusija) i jedna ekonomska velesila (Japan).

U ovom trenutku, nije potrebno mnogo reči za pobijanje teorije prema kojoj se postojanje jedinstvene države i vlade dobija revolucijom, to jest prolivanjem krvi.


[8]     Treba reći da je Strajtova ekipa, u kojoj je učestvovao i Robert Šuman (Robert Schumann), otac Evropske unije koja se u početku zvala Evropska ekonomska zajednica, igrala veliku ulogu u stvaranju te zajednice evropskih država.

[9]     Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Paris, 2010, p. 33-34.

[10]     Cf. Zbigniew Brezinski, Major Foreign Policy Challenges for the Next US President, Chatham House, Londres, 17 novembre 2008 p. 2–3 (pdf)/p. 54–55 (document).

Isto je s teorijom „globalnog carstva”, jer je više nego evidentna nesposobnost „cara” (Sjedinjene Države) i „prinčeva” (Velika Britanija, Francuska i Nemačka) da održavaju međunarodni poredak, koji nikad nije ni postojao. [11] Interesantno je da je čak i francuski predsednik, u ime Francuske, pozvao sve zemlje da se sastanu i stvore novi međunarodni poredak XXI veka, kako bi sva zajednička dobra bila plasirana pod odgovornost čitavog svetskog društva. [12]

Danas je savest evoluirala i želi se jedna država koja bi bila u službi svih građana zemaljske kugle i koja bi im obezbedila mir, sigurnost i dobar život, bez ikakve diskriminacije u pogledu rase, vere i drugih osobenosti. Nažalost, ekonomska mondijalizacija razvijala se brže nego politička; zaboravilo se da se diskusija o decentralizaciji, regionalizaciji i mondijalizaciji ne limitira samo na ekonomske principe, [13] što je usporilo taj proces, kao što ga je usporio Hladni rat. [14]

Međutim, nove tehnologije, poput Interneta i mobilnih telefona, promenile su naš našin rada i komuniciranja. Zahvaljujući tome, upravljanje novom svetskom državom i njeno komuniciranje s federalnim državama moglo bi lakše da funkcioniše.

Ideja o postojanju jedne države u svetu izgleda kao utopija, ali će vreme pokazati neophodnost njene realizacije. Danas, političke snage teže većoj decentralizaciji s ciljem približavanja narodnom upravljanju, kao i većoj globalizaciji – gde treba fiksirati međunarodne norme za olakšavanje međunarodne trgovine u smislu ekonomskog profita koji se može dobiti na međunarodnom tržištu. Te dve snage jesu suprotstavljene, ali napreduju zajedno i miniraju tradicionalnu ulogu političke vlasti nacionalne države. [15]

Pošto je tako, ubuduće će se ljudi sve više boriti za svoja ekonomska i socijalna prava, lične slobode i druge demokratske vrednosti, za ukidanje razlika, nejednakosti, diktatura, ratova, nasilja, eksploatacije, gladi i bolesti. Posledica toga će biti to da građani, koji sve više i više gube poverenje u vlasti nacionalnih država, uvide da se solucija nalazi u stvaranju jedne svetske države, da je to ne samo moguće, već i neophodno.Taj trenutak će doći brže nego što zamišljamo. Da bi se izbeglo prolivanje krvi, Organizacija ujedinjenih nacija mogla bi igrati „univerzalnu ulogu” i sprovesti istorijski referendum građana sveta (na primer, s dvotrećinskom većinom glasova) za stvaranje nove svetske države koja bi bila u njihovoj službi i u njihovom interesu. Jedna skorašnja inicijativa potvrđuje naše mišljenje i dokazuje da čak i rukovodioci međunarodnih organizacija postaju svesni da se određeni problemi ne mogu rešavati drugačije nego u okviru države koja sprovodi vlast u klasičnom smislu (zakonodavna, izvršna i sudska vlast); koja reguliše poresku politiku, finansije, bankarstvo i druge oblasti. Svestan te činjenice, 13. septembra 2012. predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso (José Manuel Barroso) predložio je članovima parlamenta Evropske unije da transformišu Uniju u „Federaciju evropskih nacija” (na francuskom Etat de l’Union). [16] Mnoge unije (kao npr. ona Sjedinjenih Američkih Država) pokazuju da bez državnih prerogativa, mnogi problemi ne mogu biti rešeni. Nažalost, pored želje da se reše ekonomski problemi, glavna motivacija je političkog karaktera, o čemu svedoči sledeća rečenica: „U XXI veku, čak i najveće evropske zemlje mogu izgledati kao patuljci prema zemljama kao što je Kina”. [17] Simptomatično je to što se građani ponovo ništa ne pitaju.


[11]     Od 2000. godine, Sjedinjene Države pravile su brojne greške (na primer: ratovi u Iraku i Avganistanu, prouzrokovanje ogromnog deficita, manipulisanje kreditima), što je uticalo na obezvređivanje američkog dolara kao svetske valute i pojavu međunarodne ekonomske krize. Time su oštetile ne samo svoju, nego i ekonomiju saveznika, pa čak i svetsku ekonomiju. Pojava novih ekonomskih velesila, narocito BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina), teško je poljuljala poziciju Sjedinjenih Država i njenih saveznika i poremetila ekonomsko-političku ravnotežu na svetskom planu.

[12]     Bertrand de Kermelin, in Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Pariz, 2010, str. 253.

[13]     Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 517.

[14]     Štiglic ističe da je propast komunizma propast jedne patologije, jedne perverzije i jednog autokratskog režima i da je borba protiv perverzije odvratila pažnju od važnih i fundamentalnih problema u pogledu tipa društva koje bismo želeli da stvaramo (cf. op. cit. str. 522).

[15]     Joseph E. Stiglitz, op. cit. str. 519.

[16]     Cf. Le Temps du jeudi 13 septembre 2012.

[17]     http://tempsreel.nouvelobs.com/topnews/20120912.REU5703/barroso-prone-une-federation-d-etats-nations-en-europe.html.

Na kraju, ako je Strajtova ideja iz 1939. godine bila inspirisana nezadovoljstvom zbog delovanja Društva naroda, naša je motivisana nezadovoljstvom zbog delovanja njegovog naslednika – Organizacije ujedinjenih nacija (OUN), kao i zbog mondijalizacije, pri čemu OUN nije u stanju da obezbedi građanima naše planete mir, ekonomski prosperitet i sigurnost; nije sposobna da iskoreni genocide, razne vrste nasilja, diskriminaciju, eksploataciju, glad, iako postoji dovoljno resursa za pristojan život svih građana sveta. Takođe, ima dovoljno snage da se svima obezbede red, mir, sigurnost i ljudska prava. Građani sveta imaju pravo da se izjasne ne samo o svojoj budućnosti, već pre svega o svom opstanku.

 

II     Razlozi za postojanje jedne svetske savezne države

Kao što smo napomenuli, ideja o jednoj državi pojavila se s nastankom same države. S vremenom, ta ideja se menjala, u zavisnosti od istorijskih, ideoloških, tehnoloških, kulturnih i drugih uslova, da bi u novije vreme ustupila mesto novim, pragmatičnijim idejama, koje jesu aktuelne, ali su problematične, jer se temelje na ciljevima koji nisu u interesu svih građana naše planete.

Već smo istakli da su za ideju stvaranja jedne svetske države usko vezana tri pojma:

-    međunarodno upravljanje (gouvernance mondiale);

-    međunarodna vlada (gouvernement mondial);

-    svetska država (Etat mondial).

Objasnićemo prva dva pojma, dok ćemo se trećim baviti u nastavku ovog članka.

Prvi pojam – međunarodno upravljanje (gouvernance mondiale), u vezi je sa upravljanjem ekonomijom. Prema mišljenjima nekih autora, pomenuti izraz je neologizam koji je vrlo koristan jer omogućuje da se razmišlja o načinu upravljanja međunarodnom ekonomijom. Od devedesetih godina XX veka, pojam gouvernance uzeo je za objekt svet u njegovoj celini. Taj koncept progresivno je osvajao većinu društvenih nauka, a upotrebila ga je i Svetska banka koja zahteva „dobro upravljanje javnim poslovima” (na engleskom Good Governance) za zemlje u razvoju. [18] Godine 1992, formirana je Komisija za svetsko upravljanje (Commission on Global Gouvernance), koja je dala definiciju tog pojma. Gouvernance je tako „skup različitih načina kojima osobe i institucije, društvene i privatne, upravljaju svojim zajedničkim poslovima. To je trajan proces kooperacije između više različitih i konfliktnih interesa […] Komisija smatra da treba ubuduće misliti na upravljanje (la gouvernance) na međunarodnom nivou s nevladinim organizacijama, različitim pokretima građana, multinacionalnim firmama i međunarodnim finansijskim tržištima, u interakciji s medijima čiji se uticaj spektakularno učvrstio”. [19]

U novije vreme (6. marta 2012. u Ženevi), jedna grupa evropskih intelektualaca i državnika lansirala je Poziv na međunarodno solidarno i odgovorno upravljanje (Appel pour une gouvernance mondiale solidaire et responsable), pozivajući predstavnike država da utiču na Generalnu skupštinu OUN, kako bi usvojila Univerzalnu deklaraciju o međuzavisnosti čiji bi cilj bio da poštuje obavezu zaštite naroda od sadašnjih i budućih rizika i koja bi učinila odgovornim razne učesnike u procesu mondijalizacije. Potpisnici poziva apeluju da treba da se inspirišemo pionirskim duhom Povelje OUN.


[18]     Jacques Chevallier, LA GOUVERNANCE, UN NOUVEAU PARADIGME ÉTATIQUE, Revue française d’administration publique br. 2003/1, str. 204-205. Ševalije podseća na to da su tri formulacije – Corporate Governance (upravljanje preduzećem), Good Governance (dobro upravljanje javnim poslovima) i Global Governance (globalno upravljanje), s ciljevima uspostavljanja novih pravila regulisanja i integracije međunarodne zajednice, stigle s druge strane Atlantika i stvaraju, konstruišu, novi manadžment zasnovan na interakciji raznih subjekata u firmi.

[19]     Komisija je stvorena na inicijativu bivšeg nemačkog kancelara Vilija Branta (Willy Brandt), pošto je međunarodni poredak narušen padom Berlinskog zida (cf. Commission on Global Gouvernance, 1995, str. 2-3).

Kao razloge za apel, potpisnici navode međunarodnu krizu, iscrpljivanje prirodnih resursa, uništavanje bioloških vrednosti, dereglementaciju svetskog finansijskog sistema – ukidanje nekog propisa, što ostavlja pojedine oblasti bez ikakvog propisa, dehumanizovanje svetskog ekonomskog sistema, glad i druge faktore koji zahtevaju međuzavisnost između kontinenata, nacija i osoba, naznačujući da nijedna međunarodna organizacija nije sposobna da održi međunarodni poredak i da nametne pravila međunarodnog ponašanja. [20]

Drugi pojam – međunarodna vlada (gouvernement mondial), u vezi je s centrom upravljanja svetskom ekonomijom. Bazira se na kooperaciji vlada raznih zemalja ili na akcijama raznih specijaliziranih organizacija, a u određenim slučajevima i privatnih preduzetnika. [21]

Ono što odmah pada u oči jeste činjenica da se građani, birači – koji su neophodni političarima da dođu na vlast i preduzetnicima da im prodaju svoja dobra – uopšte ne spominju. [22]

Treći pojam – svetska država (Etat mondial), lakše je objasniti, jer je država institucija poznata svima. Međutim, kako je reč o „zamišljenoj” državi koja ne postoji, trudićemo se da ga objasnimo detaljnije. Recimo najpre nekoliko reči o neophodnosti stvaranja jedne takve države.

Tri navedena pojma su u vezi s „novim svetskim poretkom” (nouvel ordre mondial), geopolitičkom koncepcijom, koja se pojavila odmah posle Hladnog rata (1990), a čiji je cilj supremacija Sjedinjenih Država koje su posle raspada Sovjetskog Saveza ostale jedina supersila, te su želele da ojačaju tu ulogu. [23] Taj pojam odgovara onom već navedenom Zbignjeva Bžežinskog, o jedinstvenom carstvu globalne imperije (la thèorie de l’empire globale) Sjedinjenih Država čiji cilj jeste upravljanje svetom. Videli smo da je ta „globalna imperija” Sjedinjenih Država kratko trajala, da se sve više delila s drugim državama, koje su opet postale zavisne od profita multinacionalnih kompanija i velikih banaka.

Ideja o svetskoj unifikaciji, okupljanju ili grupisanju država u okviru jedne svetske organizacije, jeste utemeljena na praksi. Posle Prvog svetskog rata, 1919. godine, stvoreno je Društvo naroda (Société des Nations), čiji su ciljevi bili razoružanje, prevencija ratova, kolektivna bezbednost, rešavanje konflikata mirnim putem, pregovorima, kao i poboljšanje života. [24] Iako ta organizacija nije ostvarila navedene ciljeve, a naročito nije sprečila izbijanje novog svetskog rata, njene principe preuzela je nova međunarodna organizacija stvorena 1945. godine – OUN. Njeni ciljevi jesu omugućavanje međunarodne saradnje u domenima međunarodnog prava, međunarodna bezbednost, ekonomski i socijalni progres, zaštita ljudskog prava i održavanje mira.


[20]     Cf. www.collegium-international.org/images/stories/PDFs/AppelFR.pdf, sajt posećen 31. avgusta 2012. Potpisnici su Edgar Morin, Michel Rocard, Mireille Delmas-Marty, Richard von Weitzsäcker, Milan Kučan, Stéphane Hessel, Fernando Henrique Cardoso, René Passet, Peter Sloterdijk, Bernard Miyet, Patrick Viveret, Ahmedou Ould Abdalah, Ruth Dreifuss, William vanden Heuvel, Michael W. Doyle, Ricardo Lagos, a apel je otvoren za potpis i drugim osobama. Autor ovih redova ga je takođe potpisao.

[21]     Pierre Jacquet, Jean Pisani-Ferry et Laurence Tubiana, Gouvernance mondiale, Rapport de synthèse, 2002, str. 11.

[22]     Brojni su slučajevi gde građani snose posledice zbog gubitaka velikih banaka, koje u svom poslovanju ne poštuju nikakva pravila i zadužuju čak i svoja pokolenja, decu i unuke. Možemo li nastaviti tako?!

[23]     Taj pojam je prvi put, 11. septembra 1990, upotrebio Džordž Buš st. (George Bush), prilikom diskusije u američkom Kongresu (cf. diskusija Toward a new world order). Tom prilikom, Buš je rekao da se nalazimo u izuzetnom momentu, da kriza u Persijskom zalivu, uprkos svojoj opasnosti, pruža izuzetnu priliku da se okrenemo prema jednom istorijskom periodu koperacije, da će jedan novi svetski poredak videti dan, da sledi nova epoha s manje terorističkih pretnji, koja će više težiti pravdi i biti sigurnija u traženju mira. Kasnije, taj pojam se upotrebljava i u druge svrhe. Tako, na primer, pojavom finansijske krize i alimentarne krize (2007–2008), predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo  (José Manuel Barroso) govori o „novom svetskom poretku”, naglašavaujući potrebu za međunarodnom kooperacijom, kako bi se rešili ti problemi (cf. govor Žozea M. Barozoa u Evropskom parlamentu 21. oktobra 2008).

[24]     Iako je Liga naroda stvorena na predlog američkog predsednika Vudroa Vilsona (Woodrow Wilson), čijih 14 tačaka jesu politička baza te svetske organizacije, američki senat nije prihvatio da Sjedinjene Države budu njen član. Videćemo kasnije da su Sjedinjene Države, posle Drugog svetskog rata, imale snažan uticaj na stvaranje OUN, da su uspele da glavno sedište ne bude u više u Ženevi (kao Liga naroda), vec u Njujorku, te da imaju prioritetni uticaj u mnogim organima te svetske organizacije.

U staranju te organizacije, države pobednice u Drugom svetskom ratu otišle su dalje od Strajtove ideje o stvaranju Prekookeanske unije, jer su prihvatile države s različitim političkim uređenjem, među kojima je i Sovjetski Savez. [25]

Određene zasluge OUN ne mogu se poreći, naročito u pogledu borbe za mir, bezbednost i bolji život građana sveta, ali je postalo jasno da ta organizacija nije sposobna da obezbedi red i mir u svetu, spreči kršenja pravila u brojnim domenima, siromaštvo i glad stotine miliona građana i da u mnogim oblastima nikada nije ispunila svoju misiju. Nemogućnost da ostvari navedene ciljeve umnogome jeste rezultat njene (ne)organizacije. S jedne strane, ona poznaje nejednakost pojedinih organa (veto određenih država u nekim organima te organizacije), [26] a s druge, njena organizacija nije dovoljna da obaveže sve države da sarađuju. To potvrđuju brojne deklaracije i osude pojedinih zemalja i njenih vlasti, kao i neefikasnost vojnih intervencija i održavanje mira u pojedinim zemljama i regionima. Poput njenog prethodnika, Društva naroda, ova organizacija, bazirana na volji država a ne građana, danas doživljava krupan neuspeh. [27] Indikativno je i to što su brojne regionalne organizacije formirane posle stvaranja OUN (1945). To pokazuje da su mnoge zemlje razočarane delovanjem te organizacije. [28] Mnogi oružani konflikti, kršenje ljudskih prava, siromaštvo i glad u pojedinim zemljama članicama OUN, organizovani kriminalitet i ekonomska kriza koja je izbila 2007–2008. godine, pokazuju da ta organizacija nije sposobna da realizuje ciljeve određene u Statutu OUN i da se rešenje ne može naći bez aktivnog učešća građana.

Ekonomska situacija i poslednja ekonomska kriza pokazali su da sprega politike i ekonomje ima katastrofalne posledice po građane i preduzeća. Ona dovodi do ratova u kojima se ne poštuju međunarodne konvencije, istrebljivanja čitavih naroda, kršenja ljudskih prava, eksploatacije brojnih zemalja i regiona koje imaju za posledicu glad, čak i smrt miliona osoba, bolest, siromaštvo, terorizam, svakovrsni kriminal i druge elemenne štetne za većinu svetske populacije. Danas su mnogi političari i naučnici, čak i oni koji ne dele mišljenje o stvaranju jedne svetske države, saglasni da u našem svetu ima previše problema i da ni države, ni međunarodne organizacije nisu sposobne da ih reše. Za njihovo rešavanje, moguća solucija je da se sve sadašnje države slože i formiraju jednu, svetsku federalnu državu, koja ne bi imala strukturu svetske organizacije država (OUN), niti jedne od regionalnih organizacija (Evropske unije ili druge), ali koja bi poštovala egzistenciju sadašnjih država s mogućnostima njihove drugačije podele, primerice pretvaranja monarhije u republiku i obratno, republike u federalnu državu i uniju, poštovala prava, slobode i jednakosti svih građana sveta, obezbedila im, s jedne strane, život dostojan čoveka, a s druge strane, učinila da se svi građani svetske države smatraju odgovornim za poštovanje navedenih prava i sloboda i pristojan život svih osoba u takvoj državi.


[25]     Setimo se da su, pored Sovjetskog Saveza, prilikom osnivanja OUN, još tri republike države postale članice te organizacije: Rusija, Ukrajina i Bjelorusija.

[26]     Pet stalnih članova Saveta bezbednosti OUN imaju pravo veta (Sjedinjene Države, Rusija, Velika Britanija, Kina i Francuska), što im omogućuje da blokiraju izvršenje izglasane odluke, a Sjedinjene Države imaju istu mogućnost u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Recimo još da čl. 19 Povelje OUN ne dozvoljava učestvovanje u glasanju Generalne skupštine članovima koji nisu izmirili dugove prema OUN, ako taj iznos prelazi visinu dvogodišnje članarine. Naravno, tom merom su pogođene opet samo siromašne zemlje.

[27]     Podsetimo se da su države isključivi subjekti međunarodnog prava.

[28]     Organisation des Etats américaines (1948), Union européenne (1957), Association des nations de l’Asie du Sud-Est (1967), Communauté économique des États de l’Afrique de l’Ouest (1975), Association des États de la Caraïbe (1994), Accord de la libre échange nordaméricain (1994); Union des nations sud-américaines (2008), i dr.

III    Pogodnosti za građane

Građani i njihova životna okolina stalno su izloženi mnogim opasnostima, koje dolaze ne samo spolja, iz drugih država, nego i iznutra, unutar njihovih država. Prve podrazumevaju ratove, eksploatacije, kršenja ljudskih prava, izrabljivanja, a druge se uglavnom ogledaju u interetničkim sukobima, diktaturama, siromaštvu, bolestima, gladi, elementarnim katastrofama, itd. Sve to dovodi do nesigurnosti, siromaštva, eksploatacije, nezaposlenosti, gladi, uništavanja prirodne okoline i do drugih patnji. Posledice su izazvane ne samo ratnim međudržavnim sukobima, građanskim ratovima i drugim vidovima destruktivnog ponašanja, već i drugim delovanjem – nuklearne probe zemalja koje raspolažu tim oružjem, bezdušna eksploatacija pojedinih zemalja i regiona od strane nekih multinacionalnih kompanija, koje ne samo što eksploatišu lokalno stanovništvo, nego svesno uništavaju njihovu okolinu i time izazivaju bolest, siromaštvo, glad i druge nedaće. [29]

Danas smo više nego ikad svesni da sprega ekonomije i politike podrazumeva znatnu opasnost, jer su multinacionalne kompanije i velike banke ekonomski izuzetno moćne, silnije od mnogih država, te u savezu s političarima raznih država de facto imaju ulogu svetske vlasti (gouvernance intarnationale) i upravljaju svetom. [30]

Uprkos pravu čoveka na alimentaciju, predviđenom u članu 11 Internacionalnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturološkim pravima (na francuskom Pact international relatif aux droits économiques, sociaux et culturels), najmanje sedmina svetskog stanovništva, a to je milijardu ljudskih bića, pati od gladi. Ta populacija živi uglavnom u regionima Azije i Pacifika, naročito na indijskom potkontinentu i u prisaharskoj Africi. Postoji više faktora koji izazivaju glad u pojedinim regionima: siromaštvo, loše upravljanje, klimatske promene, prirodne katastrofe, ratovi itd. [31] Većina tih faktora nije posledica više sile. Spomenimo samo dva.

Glad je izazvana stanjem u zemljoradnji. Danas, 90% poljoprivrednika na jugu zemaljske kugle nema odgovarajući radni alat i obrađuje zemlju krampom, mačetom i kosom, a više od milion poljoprivrednika nema tegleću stoku ili traktor. [32]

Glad je takođe izazvana lošim upravljanjem na tržištu, tačnije spekulacijama. Žan Cigler (Jean Zigler), specijalni izveštač OUN, Saveta za pravo na snabdevanje hranom od 2000. do 2008. godine (rapporteur spécial des Nations Unies pour le droit à l’alimentation), ističe da je međunarodna snaga multinacionalnih kompanija i Hedge Funds fondova koji spekulišu s cenama prehrambenih proizvoda, značajnija od nacionalnih država i svih njihovih organizacija. Isti autor veli da svojim delovanjem, rukovodioci tih multinacionalnih kompanija izazivaju smrt stanovnika naše planete i daje brojne primere za te spekulacije, koje se izražavaju veštačkim nestašicama žita ili riže na tržištima, ogromnim uvećavanjem cena, i slično. [33] Zamislimo da tih 90% poljoprivrednika poseduje odgovarajući radni alat za obradu zemlje i da se prestane sa spekulacijama u pogledu cena prehrambenih i drugih proizvoda (žito, riža, kukuruz, veštačko đubrivo i drugo). Glad ne bi imala svoje mesto u našem svetu.


[29]     Broj osoba pogođenih oskudicom hrane u svetu, u 2010. godini, iznosi devetsto dvadeset pet milliona (cf. Jean Zigler, Destruction massive: Géopolitique de la faim, Paris 2011, str. 24), a u 2011. milijardu i po (članak La faim dans le monde d’abondence, objavljeno 22. septembra 2011. na sajtu http://www.ifrc.org/fr/nouvelles/opinions-and-positions/points-de-vue/2011/la-faim-dans-un-monde-dabondance-/?gclid=CP3Tlr6qnrECFYXP3wod3luhgw). Prema izveštaju Federacije crvenog krsta i Crvenog polumeseca iz 2011, 15 % svetske populacije leže gladno u krevet. Svake godine tri miliona dece umre od gladi pre nego što dostignu pet godina starosti (ibid).

[30]     Bruno Poncelet i Richardo Cherenti tvrde da su neke ekonomske kompanije rivali državama. Uzimaju za primer kompaniju Toyota, koja ima finansijsku snagu Izraela, Chevron, koji je bogatiji od Portugala, i navode da Walt-Mart, Exxon Mobile et Royal Dutch/Shell obrću svaka više novca nego Argentina, Iran, Grčka ili Danska (članak Multionationales et Union Transatlantique, objavljen 25. oktobra 2010. na sajtu http://www.econospheres.be/spip.php?article133). Recimo da su neke velike banke moćnije od navedenih firmi i da u sprezi s političarima pojedinih razvijenih zemalja praktično vladaju svetom.

[31]     http://www.caritas.ch/fr (sajt posećen 16. jula 2012).

[32]     Jean Zigler, Destruction massive, Pariz, 2011, str. 34.

[33]     Jean Zigler, op. cit. 287-304.

Jedna svetska država omogućila bi građanima koji se bave zemljoradnjom da nabave neophodna sredstva za rad, čime bi se poljoprivredna proizvodnja umnogome poboljšala. Unapređivanje poljoprivrede u siromašnim regionima u kojima postoji problem gladi, uticalo bi na ekonomski razvoj i bolji život ljudi koji tamo žive. Pored toga, građani bi se mogli seliti iz jednog kraja sveta u drugi kraj sveta bez pasoša, samo s ličnom kartom, i ne bi morali da beže iz svoje zemlje u neku drugu jer su progonjeni i maltretirani zbog svojih političkih ili verskih opredeljenja ili zbog borbe za ljudska prava. U slučaju prirodnih i drugih nepogoda, humanitarna pomoć bi stizala na vreme, jer više ne bi bilo suverenih država koje mesecima pregovaraju sa Crvenim krstom ili Crvenim polumesecom o transportu i podeli te pomoći.

S druge strane, sadašnje države troše godišnje daleko više nego što bi bilo potrebno da se nahrane gladni i iscele bolesni. U 2011. godini, države su na armiju i naoružanje potrošile hiljadu sedamsto četrdeset milijardi američkih dolara, [34] što je neodrživo, jer je trenutno „jedini istinski svetski rat, onaj finansijske prirode, a bojno polje je premešteno u tržišne i berzanske sale. Ne ulažući više sredstva u proizvodnju oružja za masivno uništavanje, velike svetske sile pokušavaju da se bore s finansijskom svetskom krizom, kreirajući iluziju da upravljaju kako svojim interesima, tako i realnim problemima, metodom svetskog upravljanja (gouvernance économique et financière), a sve to samo u vezi sa onima koji su njima slični (ekonomski kriterijumi za učestvovanje u G8 i G20). To učvršćuje osećaj nepravde izazvan među drugim nacijama i produbljuje jaz, socijalno internacionalno raslojavanje, između Severa i Juga”. [35]

Jedan od prigovora koji bi se mogli uputiti formiranju jedinstvene svetske države jeste da je globalizacija već stvorila uslove za građane da idu iz jednog kraja sveta u drugi. A Turen (A. Touraine) smatra da je ekonomska logika – logika mondijalizovanih masa, mreža bez centra, a da je politička logika, suprotno, logika odgovornosti i da mora biti bliska građanima. [36] Jedna svetska država bila bi u mogućnosti da primeni takvu logiku odgovornosti. Nova svetska država bila bi moćnija od svih sadašnjih multinacionalnih kompanija, banaka i drugih finansijskih institucija, i nijedna ne bi bila finansijski jača od nje. Pored toga, nova država svela bi snagu i veličinu tih institucija na razumnu meru, što bi sprečilo monopole i zloupotrebe na tržištu i u političkom životu.

Sadašnje države nisu u mogućnosti da nađu rešenje za zaštitu čovekove okoline, uprkos tvrdnji, iznesenoj na Svetskom samitu u Rio de Žaneiru (1992), da je prirodna okolina „zajedničko dobro” ili „javno dobro”. [37] Jedinstvena država bi mnogo lakše rešila taj problem jer bi donela jedan zakon koji bi bio obavezujuć za sve u svetu. Građani pojedinih zemalja ne bi se više morali boriti za nezavisnost, poštovanje ljudskih prava i drugih demokratskih vrednosti, jer bi nova svetska država sve to osigurala, a u slučaju njihovih kršenja, mogla intervenisati, te upotrebiti čak represiju.

Došlo je vreme da građani počnu da učestvuju u odlukama koje ih se neposredno tiču. Odluke koje su donete prilikom samita G20 u aprilu 2009. u Londonu ne izražavaju volju građana, što ne ostavlja mnogo mogućnosti za njihovu efikasnost. [38]


[34]     Navedeno prema izveštaju Stockholm International Peace Research Institute, (http://www.sipri.org/research/armaments/milex/resultoutput/sources_methods/sources_methods); sajt posećen 19. jula 2012).

[35]     Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Paris, 2010, str. 35.

[36]     Alain Touraine, Un seul monde, toujours plus d’exclus, članak objavljen na sajtu asocijacije Pain pour le prochain (Hleb za bližnjega) cf. www.ppp.ch (sajt posećen 7. jula 2012).

[37]     Zaštita životne okoline predmet je brojnih međunarodnih konferencija i konvencija. Već prilikom prve značajne, Međunarodne konferencije OUN, održane u Stokholmu (1972), države učesnice konstatovale su da postoji neophodnost jedinstvene i koordinirane akcije zemalja u zaštiti životne okoline koja ne poznaje državne granice. Godine 1997, potpisan je Protokol iz Kjota o redukciji gasa CO2 (do 2010. godine ratifikovalo ga je 168 država), nažalost, s brojnim kompromisima i rezervama. Pritom, malo je zemalja koje poštuju navedeni protokol.

[38]     Dragan Bunić, Criminalistique économique, tom II, str. 794.

Političke vlasti moraju propisati pravila ponašanja građanima, organima vlasti, firmama i drugim institucijama i osigurati njihovo poštovanje u svim državama. Sve dok postoji više država, građani neće biti slobodni da putuju bez pasoša, viza, dozvola za rad, za studiranje, čak i za lečenje.

Ako bi danas postojeće države bile okupljene u sastavu nove svetske države, mogli bismo uništiti nuklearno oružje i oružje za masovno uništavanje, ukinuti brojna diplomatska predstavništva sadašnjih država, smanjiti vojsku na razumnu meru i ostvariti reforme koje bi omogućile da se sredstva usteđena tim putem iskoriste za privredni napredak, naročito za brzi razvoj nerazvijenih zemalja i regiona (na primer, navodnjavanje u Africi, Aziji i drugim krajevima u kojima je voda dostupna), [39] što bi građanima omogućilo da nađu posao u svojoj zemlji i žive pristojno, a to bi opet osnažilo ekonomiju, smanjilo nezaposlenost i bilo u interesu svetskog stanovništva. Uprkos eliminisanju atomskog, hemijskog i biološkog naoružanja za masovno uništavanje i drastičnog smanjenja konvencionalnog naoružanja vojske, ta država bi eliminisala etničke sukobe i druge nepogodnosti – ratove, glad, eksploataciju, nelojalnu konkurenciju i korupciju.

Na kraju, trebalo bi napomenuti, u pogledu statusa određenih regiona u sadašnjim državama, koji se bore za nezavisnost, socioekonomsku ili kulturnu autonomiju, traže više demokratije, da bi se svi ti zahtevi mogli ostvariti u okviru svetske države. Ne zaboravimo da su se nekadašnje zaraćene strane (npr. Nemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija) našle u Evropskoj uniji, te da će se pre ili kasnije tu naći i do skora zaraćene strane, države nastale od bivše Jugoslavije (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija). U novoj, svetskoj državi, svi ljudi, sve zemlje, svi jezici, sve kulture, sve religije imali bi jednaka prava i zaštitu, pa ne bi bilo nikakve potrebe da se nastavi borba za te ciljeve. Dakle, nestali bi faktori koji izazivaju međudržavne, međuetničke i međuverske konflikte.

IV    Organi vlasti

Pravičnim izborima i ravnopravnim zastupanjem svih federalnih država, ograničavanjem mandata političara i drugim merama, stvaranjem nove, svetske, federalne države, građani bi imali veći uticaj na organe vlasti i veće poverenje u političare. Recimo da je proces političke mondijalizacije, iako sporiji od ekonomske globalizacije, već počeo i da se neće zaustaviti.

Neki autori drže da, iako su „države-nacije” nezavisne, one jesu međuzavisne i obavezne da primenjuju brojne kolektivne principe i pravila koja su im nametnuta, ili da stvaraju obavezujuća pravila za privatna lica, kompanije i preduzetnike. To upravljanje zasniva se na različitim procedurama, od običnih konsultacija između vlada do usvajanja zajedničkih pravnih akata, konvencija, kao i dogovora u pogledu brojnih objekata, međusobnih priznanja, ili definisanja prakse. Radi se dakle o normativnoj delatnosti i stvaranju i mešanju državne vlasti u privatnu sferu. [40] Reč je o delimičnom transferu vlasti od strane država prema drugim, ne obavezno državnim subjektima na međunarodnom nivou, što slabi lokalne vlasti i pokazuje da se u današnjim uslovima pojedini poslovi i funkcije moraju centralizirati. Ne treba previše pameti da bi se znalo kako rascepkanost u upravljanju u pogledu nadležnosti brojnih organa nije dobro rešenje i stvara silne teškoće.

Poput svake države, nova međunarodna država, kao zajednica sadašnjih nezavisnih država, morala bi imati svoje organe, koje bi izabrali građani federalnih država. Neki će reći da to nije moguće, ali jeste ako ostavimo svim narodima izbor da se opredele u okviru sadašnje države, i ako im u okviru nove svetske države priznamo etnička i kulturna prava koja im pripadaju.


[39]     Ako smo danas u mogućnosti da dovodimo naftu ili gas u krajeve udaljene stotinama kilometara, zašto ne bismo mogli dovesti vodu u afrička, azijska i južnoamerička polja i osigurati dobar rod mnogih useva.

[40]     Pierre Jacquet, Jean Pisani-Ferry et Laurence Tubiana, Gouvernance mondiale, Rapport de synthèse, 2002, str. 11.

Postavlja se pitanje da li se u stvaranju jedne svetske države možemo inspirisati nekom od zajednica koje na međunarodnom planu okupljaju određeni broj sadašnjih suverenih država, kao što su OUN, Evropska unija i druge. Ono što bi u novoj svetskoj državi trebalo izbeći jeste biranje proporcionalno broju stanovnika ili ekonomskoj moći država. Budući da taj princip nije svojstven ni OUN, ni Evropskoj uniji, valja potražiti drugo rešenje. Sve postojeće države morale bi imati isti broj predstavnika u Skupštini savezne države. Isti kriterijumi morali bi biti primenjeni pri regrutovanju rukovodećih kadrova saveznih organa, ali ne i za savezne službenike i sudske organe gde bi obavezni bili drugi uslovi, kao što su kvalifikacije i iskustvo.

Bez ikakve pretenzije da se nametnu rešenja, reći ćemo nešto o mogućnosti organizovanja organa vlasti nove svetske države. Pre toga, ističemo da bi OUN najlakše mogla da sprovede međunarodni referendum za utemeljenje te svetske države. Ona bi za to mogla da propiše pravila, da nadzire izbore, da proglasi novu svetsku državu. Građani svake postojeće države starali bi se da se glasanje obavi korektno i ako bi se većina izjasnila za stvaranje nove svetske države, na najbolji način učinila bi uslugu celokupnoj svetskoj populaciji.

a)    Federacija

Postavlja se pitanje koji je oblik pristupačniji za jednu svetsku državu, državu ujedinjenih nacija: konfederacija ili federacija. Konfederacija je nepogodna za vršenje raznih dužnosti države prema građanima i prema članicama. To je unija nezavisnih država, koja se ne bazira na ustavu vec na ugovoru to jest paktu. [41] Članice konfederacije delegiraju vršenje nekih nadležnosti centralnom organu, sastavljenom od međudržavnih organa čije se odluke donose uglavnom jednoglasnošću, što je normalno jer je reč o suverenim državama. Konfederacija liči na međunarodne organizacije, kao što su OUN i Evropska unija. [42] Kao takva, konfederacija nije povoljna za ostvarenje ideala da svi građani sveta budu članovi iste države, da imaju ista prava, uživaju njenu pomoć i zaštitu. U federaciji je suverenitet podeljen između savezne države i federalnih država, što ih obavezuje na poštovanje istih propisa (ustava, zakona…), podelu suverenosti i podelu odgovornosti za obavljanje brojnih zadataka.

Danas ne postoji država koja bi mogla biti uzor za stvaranje nove svetske države. Ako bismo uzeli za to velike federacije, kao na primer Sjedinjene Države, Indiju, Rusiju, Meksiko, nijedna struktura ne odgovara viziji planetarne države i njenoj ulozi kao zajednice svih građana sveta. Ipak nam se čini da bi ona morala biti republikanskog oblika, a vlasti bi bile sastavljene od predstavnika saveznih država, izabranih od strane građana. Budući da stvaranjem jedne svetske države postojanje Organizacije Ujedinjenih nacija ne bi više imalo svrhu, nova država bi mogla prisvojiti ime te svetske organizacije i zvati se Federacija ujedinjenih nacija.

Godine 2009, Ž. Atali (J. Attali) istakao je neophodnost stvaranja međunarodne vlasti (gouvernance mondiale). Nije precizirao da je reč o svetskoj državi i nije joj dao naziv, ali prema njegovim zahtevima, ideja nije daleko od ove naše, o stvaranju nove svetske države


[41]     Najpoznatije konfederacije bile su švajcarska konfederacija (1291–1798 i 1803–1848); Konfederacija američkih država (1861–1865), stvorena secesijom južnih država; germanska konfederacija (1815–1848, 1850–1866), te kanadska konfederacija (1867–1982). Uprkos nazivu Confédération Hélvetique (CH), Švajcarska je federalna drzava od 1948, a naziv je sačuvan zbog istorijskih razloga odnosno trajanja konfederacije tokom više vekova.

[42]     Podsetimo se da za razliku od konfederalne države, Evropska unija ima ustav (od 29. oktobra 2004), ali da bez obzira na to više liči na konfederaciju, jer je kao i OUN sastavljena od suverenih država koje su na nju prenele izvesne, ali ne sve nadležnosti.

Prema mišljenju tog autora, reč je o instrumentima neophodnim za vršenje globalnog suvereniteta. Iako Atali nije naznačio ko bi vršio taj suverenitet, za razliku od većine drugih koji su imali u vidu isključivo ekonomiju, on postavlja za cilj uspostavljanje ravnoteže tržišta i demokratije, uslova harmonizovanog razvoja na svetskom nivou. Ta svetska vlast imala bi jedan parlament (jedan čovek, jedan glas) i jednu vladu, osiguravala bi primenu univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i njenih protokola, odluka međunarodne organizacije rada u domenu rada, imala bi jednu centralnu banku, jedinstvenu monetu, jedinstven poreski sistem, policiju i pravosuđe, jedinstvene notacije [43] i kontrolu tržišta i finansija. [44] Iako Atali nije precizirao kakva bi to bila vlast, federalna svetska država izgleda kao jedina koja bi mogla udovoljiti navedenim zahtevima. Federacija, savezna država, trebalo bi da bude sastavljena od predstavnika sadašnjih država koje su članice OUN. Federacija bi imala svoje organe: skupštinu, vladu, administraciju i sudstvo (zakonodavna, izvršna i sudska vlast), koji bi se formirali na demokratskim principima, bez ikakvog favorizovanja ili diskriminacije. Volja naroda na skupštinskim izborima i objektivna sposobnost pri regrutovanju administracije i sudstva, bili bi osnovni kriterijumi za to.

Svaka federalna država, bez obzira na veličinu, broj stanovnika, sadašnji status u OUN ili u nekom od njenih organa, birala bi dva člana u skupštinu Federacije ujedinjenih nacija, čiji bi mandat bio četiri godine, a polovina članova bi se menjala svake dve godine. Niko ne bi mogao biti član skupštine ili vlade više od jednog mandata.

Skupština bi birala ministarski savet to jest vladu od petnaeset do dvadeset, a po potrebi i više članova, takođe na mandat od četiri godine. Svaki član vlade imao bi status ministra i upravljao jednim od ministarstava. Predsednik vlade, premijer, menjao bi se svake godine.

Skupština bi predlagala ustav koji bi morao biti prihvaćen od većine glasača u federalnim državama. Građani bi imali pravo da putem referenduma spreče stupanje na snagu određenih zakona, ili da predlože donošenje pojedinih zakona, prema predviđenoj proceduri. Savezna država bi garantovala jednaka prava građanima kada su u pitanju zakoni i drugi propisi federalnih država.

Federalna banka bi se bavila izdavanjem novca, pri čemu bi moneta bila jedinstvena za ceo svet, i koordinirala rad narodnih banaka federalnih država. U Federaciji ujedinjenih nacija ne bi više bilo razmene deviza i vrednost novca bi svuda bila ista. Federalna država bi uspostavila kontrolu tržišta finansija i berzi, ako bi njihov opstanak u novoj svetskoj državi bio neophodan. Takođe, ograničila bi veličinu i kapital banaka i firmi. To bi onemogućilo spekulacije, monopole, prouzrokovanje finansijskih kriza i osiguralo dobro funkcionisanje tržišta u kome bi svi privredni subjekti bili ravnopravni i dobijali poslove u službi kvaliteta proizvoda ili usluga koje prodaju ili pružaju.

Federacija bi ubirala savezni porez i harmonizovala poreze u federalnim državama, što bi sprečilo seobe firmi ili građana iz jedne zemlje u drugu kako bi plaćali manje poreze (évasions fiscales).

Šefovi sudskih i administrativnih saveznih organa imenovali bi se na četiri godine, a u rukovodstvu jednog organa ne bi moglo biti više od jednog funkcionera iz iste federalne države.


[43]     Reč je o specijalizovanim firmama koje daju ocene ekonomskog stanja banaka, međunarodnih firmi, a odnedavno sve više ocene ekonomskog stanja država (AAA, BBB…). Godine 2010. u svetu je postojalo 150 takvih agencija (agences de notation financière), među kojima su najpoznatije Moody’s, Standard & Poor’s i Fitch Ratings, kojima pripada više od 90 % svetskog tržišta (videti članak Les agences de notation doivent être des analystes et non des juges na sajtu www.dragan-bunic.com).

[44]     Jacques Attali, La crise, et après?, Paris, 2009, str. 197–198.

Skupština bi odlučivala koji jezici bi bili u službenoj upotrebi saveznih organa. Dosadašnja praksa OUN, Evropske unije i drugih država i zajednica pokazuje da to nije nemoguće. [45]

b)    Federalne države

Federalne države organizovale bi se prema svojim ustavima, poštujući savezni ustav i savezne zakone. Imale bi svoju administraciju, sudstvo, ubirale bi poreze i obavljale druge funkcije predviđene kako saveznim ustavom i zakonima, tako i njihovim ustavima, zakonima i drugim aktima. Građani bi, kao i prilikom pobijanja federalnih zakona, imali pravo da putem referenduma spreče stupanje na snagu određenih zakonskih akata, ili da predlože projekat za donošenje određenih propisa, prema predviđenoj proceduri.

Izuzev rešenja nametnutih saveznim ustavom i zakonima, poštovanja ljudskih prava, zaštite okoline, monete, saveznog poreza i modaliteta u vezi s propisivanjem poreza u federalnim državama, načela za vođenje krivične, civilne i administrativne procedure, federalne države bi se organizovale samostalno i odlučivale bi o obliku državne vlasti (npr. monarhija ili republika, predsednik republike ili kolektivno predsedništvo). Postavlja se pitanje egzistiranja sadašnjih, naročito velikih, federacija (Sjedinjene Države, Meksiko, Indija, Rusija) i monarhija (Velika Britanija, Japan, Španija, Belgija, Švedska, Maroko, Jordan, Tajland). Narodi tih država su jedini nadležni da odluče o tome. OUN i Evropska unija pokazale su da oblik državnog uređenja (monarhija ili republika) nije presudan za učestvovanje u tim međunarodnim organizacijama država. Jedino ograničenje bilo bi to što bi federacije prilagodile svoje ustave i druge pravne akte ustavu Federacije ujedinjenih nacija.

c)    Regionalne organizacije federalnih država

Nameće se pitanje postojanja sadašnjih grupa država organizovanih na regionalnom nivou, kao na primer Komonvelt (54 države), Afrička unija (54 države), Unija za Mediteran (44 države), Evropska unija (27 država), Organizacija američkih država (35 država), Asocijacija karipskih zemalja (25 država), Arapska liga (22 države), Ekonomska zajednica država zapadne Afrike (15 država) [46],Unija nacija Južne Amerike (12 država), Asocijacija nacija Jugoistočne Azije (10 država) i tako dalje.

Kao što je već rečeno, njihovo postojanje je odgovor na nemoć OUN da reše mnoge međunarodne probleme i nije u kontradiktornosti s Federacijom ujedinjenih nacija. Naprotiv, one mogu biti korisne za novu svetsku federaciju i ispuniti značajne funkcije na regionalnom planu, na primer u oblastima poljoprivrede, šumarstva i zaštite životne sredine. Pored toga, ustav Federacije ujedinjenih nacija mogao bi predvideti da nova svetska država delegira neka ovlašćenja tim organizacijama, naročito na kontinentalnom nivou, ili da stvori nove: na primer, organizacija evropskih država, i druge na svakom od šest naseljenih kontinenata (Evropa, Azija, Afrika, Australija i Okeanija, Južna Amerika i Severna Amerika). Kao i u slučaju velikih federacija, jedino ograničenje bilo bi da postojeće ili nove regionalne organizacije država prilagode svoje pravne akte sa ustavom Federacije ujedinjenih nacija.


[45]     Na primer, u Švajcarskoj su u upotrebi četiri jezika, što nije prepreka za ostvarivanje građanskih prava, upravljanje državnim i privrednim poslovima. U nekim dvojezičkim kantonima, kao što su Friburg i Vale, službeni list se objavljuje na dva jezika, francuskom i nemačkom.

[46]     Neke od tih regionalnih zajednica imaju cilj da na političkom planu razvijaju demokratiju, ljudska prava, kao i da razviju ekonomiju (Afrička unija), ili da brane demokratiju i ljudska prava, ojačaju teritorijalnu sigurnost i bore se protiv droge i korupcije. Neke, opet, štite interese krune (Komonvelt), dok se poneke zalažu za ekonomsku kooperaciju, jedinstveno tržište, slobodno cirkulisanje osoba i roba, pa čak i jedinstvenu monetu (Evropska unija i Asocijacija karpiskih zemalja). Nekima je cilj zaštita mora i okeana (npr. Asocijacija karipskih zemalja i Unija za Mediteran). Nažalost, nijedan od tih ciljeva do sada nije ostvaren.

d)    Lokalne vlasti

Organizovanje lokalne uprave u administrativnim jedinicama bila bi stvar federalnih država. Ipak, one bi morale poštovati osnovna načela propisana saveznim ustavom i saveznim zakonima – dvostepenost u krivičnom, civilnom i administrativnom postupku, javni registri, finansije, poštovanje integriteta građana.

Lokalna uprava morala bi biti bliska građanima i njima na usluzi, što podrazumeva pravilno obaveštavanje građana o njihovim pravima, te pomoć u ostvarivanju tih prava. Kao i na federalnom nivou, članovi administracije regrutovali bi se između svih građana koji stanuju u istom mestu ili bližoj okolini, bez diskriminacije u pogledu rase, vere, političkih i drugih opredeljenja, a imajući u vidu stepen obrazovanja, iskustva i ostale lične osobine.

Migracija građana iz jednog kraja sveta u drugi doprinela bi učvršćivanju poverenja u saveznu državu i zbližavala bi ljude iz raznih krajeva sveta. Pored toga, obezbedila bi kvalitetno obavljanje pojedinih radnih obaveza, usluga i drugih delatnosti. S druge strane, pošto bi se životni uslovi svuda poboljšali, migracija bi se znatno smanjila i ne bi više bila danas toliko izražen problem, već bi posredi bio nov kvalitet jedinstvene države.

Kada zbog izuzetnih okolnosti kao što su prirodne katastrofe i bolesti, lokalna administracija ne bi bila u mogućnosti da obavi zadatak iz nadležnosti svoje funkcije, federalna država kojoj pripada ta administracija bila bi dužna da joj pruži pomoć. Ako to ne bi bilo dovoljno, federalne države koje su geografski najbliže državi kojoj je potrebna pomoć, bile bi dužne da pomognu toj federalnoj državi. U izuzetnim slučajevima, savezna država bi organizovala tu pomoć.

V.    Bezbednost

Budući da je bezbednost neprocenjivo važna za građane i njihovu okolinu, u svakoj državi, pa i u novoj, svetskoj, moraju postojati službe sposobne da obezbede život ljudi, njihovu imovinu, njihov mir, kao i da ih zaštite od prirodnih katastrofa poput zemljotresa, poplava i požara.

Japanska katastrofa iz 2011. godine, s nuklearnom elektranom Fukušima, pokazala je koliko je nuklearna energija opasna po čoveka i njegovu okolinu, čak i kada je upotrebljena u mirnodopske, ekonomske, svrhe. Zato rad s tom energijom mora biti poveren stručnim i dobro opremljenim službama.

Kada je reč o nuklearnom naoružanju, da bi se sprečila njegova nenamerna ili namerna upotreba – nesrećni slučajevi, diverzije, mogućnost da takvo oružje prisvoje terorističke ili kriminalne grupe – nova savezna svetska država morala bi primeniti adekvatne mere. Morala bi imati službe sposobne da reše takve probleme. Na primer, da u slučaju nuklearne elektrane Fukušima Japan nije imao stručne službe specijalizovane u toj oblasti, posledice bi bile nekoliko desetina ili stotina puta gore, s većim brojem mrtvih i ozračenih.

Kada bi se aktivirao samo deo postojećeg nuklearnog naoružanja, svet na našoj planeti, ljudi, flora i fauna, bio bi uništen. Dabome, rešenje uvek postoji. Sva nuklearna oružja mogla bi da se dezaktiviraju i unište. Zato bi ubrzo nakon svog konstituisanja, nova svetska država morala pristupiti uništavanju nuklearnog oružja, što je ujedno argument da se nova svetska država ne lišava potpuno armije.

Bilo bi situacija kada bi armija i policija, a ponekad i civilna zaštita, delovale samostalno ili zajedno, na teritoriji dveju ili više federalnih jedinica. U takvim slučajevima, savezna država bila bi jedina nadležna da naredi njihovu upotrebu.

a)    Policija

Policijske snage neizbežna su poluga u vršenju državne vlasti. Dok postoji država, moraju postojati i snage javnog reda. U novoj, saveznoj državi, policijske snage, specijalizovane kao i dosad u raznim oblastima, potrebne su za održavanje javnog reda i mira, borbe protiv svakovrsnog kriminala, kao i za pomoć i informisanje građana kako da se zaštite i osiguraju prevenciju.

Znatnim smanjenjem oružanih snaga, policijske snage bi se ojačale u ljudstvu i naročito u tehnici koja trenutno pripada oružanim snagama sadašnjih suverenih država, a koja bi im bila stavljena na raspolaganje. S druge strane, politička policija sa obaveštajnim službama ne samo da ne bi postojala u novoj saveznoj državi, vec bi nestala i u federalnim državama. Garantovanje ekonomskih i političkih prava i sloboda svim građanima, uz nepostojanje političkog karijerizma usled ograničenja političkih mandata, isključili bi potrebu za obaveštajnim službama i drugim vidovima političke policije.

Federacija bi imala policiju koja bi koordinirala rad policija u federalnim državama. Policijski službenici bili bi regrutovani u federalnim državama na osnovu određenih kriterijuma, kao što su starosna dob, školska sprema i radno iskustvo.

U novoj svetskoj državi više ne bi postojala potreba za međunarodnom policijsko-sudskom saradnjom, koja proizvodi grdne muke. Prvo, suverenost federalnih država ne bi više postojala, a drugo, isti zakoni bili bi primenjivani svuda u svetu. Najzad, policijski i sudski organi federalnih država komunicirali bi direktno i uzajamno se pomagali, što bi onemogućilo dugotrajne procedure međunarodne policijske, sudske i administrativne pomoći, ekstradiciju i sve druge prepreke efikasnosti tih organa u borbi protiv kriminala. Na kraju, više ne bi samo kriminalci bili ti kojima državne granice nisu smetnja za delovanje, već bi i policijsko-sudske snage bile lišene tih ograničenja. To bi omogućilo suđenje učiniocima krivičnih dela u mestima gde se uhvate ili u mestima u kojima je lakše voditi krivični postupak (tragovi krivičnog dela, žrtve, svedoci i drugi elementi), što bi olakšalo rad policijskim službama koje danas moraju poštovati teritorijalnu nadležnost.

U novoj, svetskoj, državi, osobe za kojima je raspisana međunarodna poternica ne bi morale biti uhapšene u svojoj zemlji, pa zatim predate Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, već bi im se sudilo tamo gde su uhapšeni. Takva država više ne bi morala da ima međunarodne sudove, jer bi njihove kompetencije bile predate u nadležnost federalnog pravosuđa, koje bi moglo delegirati neke stvari pravosuđu federalnih država.

Savezna policija bi osiguravala koordinaciju i pomoć u velikim kriminalnim aferama koje obuhvataju više zemalja ili kontinenata. Ona bi takođe nadzirala rad policije u federalnim državama. Možemo zamisliti i ustrojstvo regionalnih policija u Evropi, Aziji, Africi i Americi, koje bi bile deo federalne policije, što bi učinilo efikasnijim rad tih snaga u borbi protiv određenih vrsta kriminala. Nova savezna država mogla bi inkorporirati Interpol u sastav svoje savezne policije.

b)    Pravosuđe

Organizacija pravosuđa ostala bi u rukama federalnih država, ali bi se više manjih država moglo opredeliti za zajedničke pravosudne organe, naročito kada je reč o specijalizovanim sudovima, na primer, u oblasti trgovine, finansija i ekonomskog kriminala.

Savezna država donosila bi zakone o procedurama – krivičnoj, civilnoj, administrativnoj, kao i specijalnim procedurama u pojedinim oblastima, kako bi se osiguralo korektno delovanje pravosudnih organa svuda u svetu i zaštitila prava lica kojima se sudi, putem načela postupaka kao što su dvostepenost u suđenju, redovni i vanredni pravi lekovi, te izuzeće sudija.

U novoj saveznoj državi postojao bi jedan savezni sud, eventualno više njih, kao i savezni ustavni sud. Prvi bi imao više odeljenja i bio bi nadležan u pojedinim stvarima kao sud vanrednih pravnih lekova, a drugi bi bio za kontrolu ustavnosti pravnih akata: u prvom stepenu, kontrola saveznih i regionalnih pravnih akata, a u drugom stepenu, kontrola pravnih akata federalnih država.

Kao i policija, savezno pravosuđe moglo bi biti organizovano na regionalnom nivou sa odeljenjima ili sudovima za Evropu, Aziju, Ameriku i tako dalje, što bi učinilo njegov rad lakšim i efikasnijim, uz uvažavanje geografskih, jezičkih, kulturnih i drugih specifičnosti različitih regiona.

Oba suda bila bi nadležna za nadziranje, kontrolu i inspekciju nižih sudova, a posledica toga bilo bi ujednačavanje sudske prakse u svim federalnim jedincama. Pored toga, diskusijama i odlukama na generalnim sednicama, gde bi učestvovale sve sudije pojedinih sudova, ili predsednici svih odeljenja, doprinosilo bi se dobrom funkcionisanju pravosuđa i pravilnoj primeni zakona. U određenim slučajevima, sudovi bi za takve sednice mogli obezbediti prisustvo vrhunskih pravnih i drugih stručnjaka iz određenih oblasti, što bi olakšalo rešavanje pojedinih problema ili rešavanje komplikovanih afera.

S druge strane, nova savezna država ne bi imala potrebu sa saveznim tužilaštvom. To bi obavezalo tužilaštva federalnih država, ili zajednička tužilaštva više manjih federalnih država, da zastupaju ne samo federalne države, već i saveznu državu, pred sudovima federalnih država, kao i pred regionalnim i saveznim sudovima. Takvo rešenje bilo bi dobro za ravnopravnost saveznih pravosudnih organa s pravosudnim organima federalnih država.

c)    Civilna zaštita

Civilna zaštita bila je veoma bitna u prošlosti, neophodna je u naše vreme, a biće, sasvim je izvesno, potrebna i u budućnosti. Smanjenje armije u svetu zahtevalo bi jačanje te službe u novoj saveznoj državi, koja bi mogla predvideti obavezu da u njoj služe sve osobe između dvadeset i četrdeset godina, s mogućnošću da se služba obavlja svake godine, svake druge ili pete godine, ili dva puta, pa čak i samo jednom u tom periodu, što zavisi od potreba društva.

Ta služba postojala bi u svim federalnim državama, ali savezna država morala bi imati mogućnost da u izuzetnim okolnostima poput zemljotresa, poplave, udesa, te nesrećnih slučajeva velikih razmera, mobiliše jedinice civilne zastite pojedinih, čak i svih federalnih država.

Pored toga, kao i dosad, civilna zaštita morala bi postojati u svim administrativnim jedinicama, u opštinama, gradovima i regionima. U manjim mestima i malim opštinama, ona bi se mogla zasnivati na dobrovoljnom osnovu, ali bi u većim mestima, gradovima i regionima s razvijenom industrijom ili u kojima postoji povećani rizik od nepogoda, u blizini morale postojati profesionalne jedinice sposobne da brzo reaguju. Tamo bi civilna zaštita mogla biti obavezna, a služenje organizovano na goreobjašnjen način.

Civilna zaštita postala bi najznačajnija snaga nove svetske države i federalnih država. Obavezno služenje građana u jedinicama civilne zaštite ojačalo bi ne samo njen potencijal, već i odgovornost pojedinaca za društvo na nivou opština, federalnih država, regiona i sveta. U nekim situacijama civilna zaštita uživala bi pomoć policije ili armije, a odluke za to bi se donosile na nivou federalnih jedinica, regiona ili savezne države, u zavisnosti od ozbiljnosti situacije i procene snaga potrebnih u operaciji, na primer, u slučaju zemljotresa, poplave, eksplozije postrojenja fabrike i zagađivanja okoline ili velike saobraćajne nesreće.

d)    Armija

Već smo rekli da bi jedan od prioretnih ciljeva nove svetske države trebalo da bude ukidanje nuklearnog naoružanja, drugih oružja za masovno uništavanje i smanjivanje konvencionalnog naoružanja na neophodnu meru. Postavlja se pitanje da li su policija i civilna zastita sposobne da se nose s konkretnim problemima poput lopovluka velikih razmera, organizovanog kriminala i terorizma.

Protivnici armije reći će da nova svetska država, koja bi garantovala ljudska prava svim građanima sveta i obezbedila uslove za ravnomeran, ekonomski i socijalni razvoj svih federalnih država sveta, ne bi trebalo da ima armiju, a pogotovo ne federalne države, jer postoji opasnost zloupotrebe  u vidu napada na druge države, ili potčinjenosti čitavog sveta jednoj od federalnih država.

U odgovoru na te moguće primedbe, valja reći da ima tu istine, ali da ima i lekova za te probleme. U prvom redu, paramilitarne snage mogu se takođe zloupotrebiti, a njihovo neutralisanje teško je zamislivo bez obučenih armijskih snaga. U drugom redu, armija bi delovala kao ultima ratio kada policija i civilna zaštita nisu u mogućnosti da spreče, na primer, delovanje raznih kriminalnih ili terorističkih grupa.

Kada je reč o primedbi protivnika armije, da bi se izbegao rizik zloupotrebe armije pojedinih federalnih država, njihova snaga bi bila limitirana po broju i naoružanju. Pored toga, u slučajevima kada jedna federalna država upotrebi armiju, savezna država bi uvek bila obaveštena, a u slučajevima gde bi bilo potrebno mobilisati oružane snage više federalnih država, to bi se moglo činiti jedino po naređenju savezne države. Savezna država bi takođe bila nadležna u slučajevima gde bi se pored armije morale mobilisati policijske snage i snage civilne zaštite više federalnih država.

Kao što je već rečeno, demontiranje nuklearnog oružja, njegovo uništenje i skladištenje nuklearnog otpada, uništenje drugih oružja za masovno uništavanje, zahteva usluge stručnjaka koji su angažovani u nekim od armija sadašnjih suverenih država. Zbog toga se nova svetska država ne bi mogla potpuno lišiti armije, ali bi mogla smanjiti njene kapacitete i strogo je kontrolisati.

Na kraju, vrlo značajno pitanje jeste način komandovanja armijom. To bi, bez sumnje, trebalo da bude isključiva nadležnost savezne vlade, a ne premijera, čime bi se izbegla svaka subjektivnost u odlučivanju. Za upotrebu armije, bila bi potrebna dvotrećinska većina svih ministara. U slučaju da se vlada ne može sastati, odluku bi doneo premijer, ali bi ona morala biti potvrđena dvotrećinskom većinom na sledećoj sednici vlade. Budući da bi se oružane snage znatno smanjile, činovi generala i admirala ne bi više morali postojati i najviši čin bi mogao biti pukovnik, a za mornaricu kapetan.

VI.   Zakonodavstvo

Kada je reč o funkcionisanju zakona na međunarodnom planu, moramo se podsetiti na nekoliko činjenica koje ukazuju na stanje koje bi nova svetska država morala neutralisati odnosno kontrolisati. Reč je o faktorima koji sprečavaju sadašnje zakonodavstvo da bude primenjeno ne samo na postojeće suverene države, već i na privredne subjekte, kao što su firme, banke i druge institucije, a koje deluju na mondijalizovanom tržištu.

Prvo, mora se zaključiti da se međunarodne konvencije ne poštuju uvek, [47] kao ni rezolucije OUN, te da ima mnogo multilarenih i bilateralnih konvencija i da Savet bezbednosti ne funkcioniše efikasno zbog mogućnosti da jedna država ili više njih s pravom veta blokiraju akciju. [48]

Drugo, kao što smo već istakli, nisu političke vlasti te koje upravljaju svetom, već multinacionalne kompanije i velike banke, koje ne deluju stvaranjem vrednosti, nego spekulacijama. Neke od tih kompanija i velikih banaka plasiraju svoje ljude u organe vlasti pojedinih država ili grupa država, što omogućava zaključivanje ugovora koji im donose ogromne profite, kao i zaštitu od krivičnog gonjenja.

Treće, brojne su oblasti koje ili nisu uopšte regulisane na svetskom nivou, ili nisu regulisane na adekvatan način, što ne odgovara ni mondijalizovanoj ekonomiji, ni odnosima između suverenih država, koje na sve što im ne odgovara stavljaju rezerve ili čak ne ratifikuju međunarodne konvencije.


[47]     Na primer, Ženevska konvencija i njeni protokoli za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, o postupanju s ratnim zarobljenicima, o zaštiti civila u vreme rata…

[48]     To se videlo na pripremanju oružane intervencije u Libiji, 2012. godine.

Ilustrujmo to primerima ekonomskog kriminala i sporta. Prva oblast uopšte nije definisana na svetskom nivou. Izuzev nekoliko međunarodnih konvencija koje definišu korupciju, organizovani kriminal, kibernetski kriminal i još neke vidove kriminala, definicija ekonomskog kriminala ne postoji na svetskom nivou. Uprkos zahtevu iz čl. 12 Konvencije OUN protiv korupcije iz 2003. godine, a koju je ratifikovala 161 država, da se inkriminiše protivzakonito posredovanje (trafic d’influence), pojedine države je nisu prihvatile. [49] Još gore je stanje kada je reč o Konvenciji o kibernetskom kriminalu iz 2001, koju je jedanaest godina kasnije, 3. septembra 2012, ratifikovalo samo 37 država, što sprečava, na primer, krivično gonjenje osobe koja iz Kine isprazni bankarski račun druge osobe ili firme u švajcarskoj, argentinskoj ili drugoj banci.

Druga oblast regulisana je na korporativan način, ali neadekvatno. Uprkos postojanju svetskih sportskih federacija, sve države članice ne regulišu ili nedovoljno regulišu određena delovanja, kao što su korupcija, nameštanje rezultata i sportska klađenja. Brojne svetske sportske organizacije (Olimpijski komitet, FIFA, UEFA i mnoge druge) imaju svoje sedište u Švajcarskoj. Iako obrću milijarde dolara, smatraju se asocijacijama (isti status koji ima, na primer, jedna grupa pevača iz nešatelskog sela Sentoban) i – kao takve – one ne mogu biti krivično gonjene, [50] dok domaći fudbalski klubovi prve lige imaju status deoničarskog društva to jest firme i mogu se krivično goniti za korupciju i druga krivična dela.

U novoj, saveznoj svetskoj državi, takvi problemi više ne bi postojali. Država bi donela propise koji bi se primenjivali na sve sportske organizacije i klubove, bez obzira na to u kom kraju sveta se nalaze.

Svetska država ne bi morala čekati da brojne međunarodne konvencije budu ratifikovane od sadašnjih suverenih država, već bi ih jednostavno mogla proglasiti zakonima važećim za sve. Propisima bi se moralo regulisati što više odnosa u društvu: zaštita ljudi i njihovog integriteta, njihovih sloboda, imovine i drugih ličnih i kolektivnih vrednosti, propisivanje pravila poslovanja za pojedince, firme, banke i druge institucije, upotreba telekomunikacija i brojni drugi domeni. Ipak, nikad se ne može predvideti sve što se može dogoditi u budućnosti, jer progres i evolucija jesu procesi koji traju i bilo bi opasno donositi propise „za sva vremena”. Osim toga, propisi se mogu i moraju menjati i dopunjavati kako bi bili u skladu s tim procesima. Jasno je da se postupanje pojedinih multinacionalnih firmi i banaka, koje su i izazvale svetsku ekonomsku krizu, ne menja, [51] te da kriza nije nimalo uticala na njihovo opasno ponašanje koje nanosi ogromne štete svetskoj ekonomiji i samim građanima. [52]


[49]     Dragan Bunić, Criminalistique économique, Saint-Aubin, 2010, tome II, str. 727–728.

[50]     Prema nekim procenama, sportske organizacije umešane su u korupciju, pranje novca i organizovani kriminal, naročito nameštanje rezultata od strane raznih kladionica. Oko 140 milijardi dolara „pere” se svake godine. Predsednik Olimpijskog komiteta, Žak Rog (Jacques Roog), priznaje da je sport u opasnosti (cf. članak Sport, mafia et corruption, http://pro.arte.tv/2012/03/sport-mafia-et-corruption-la-nouvelle-enquete-darte-mardi-8-mai-2012).

[51]     Navedimo primere kao što su Enron, WorldCom, Adelphina, JP Morgan Chase, Merrill Lynch, Citigroup (SAD), Crédit Suisse i druge (cf. Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 214 i 255).

[52]     Četiri godine posle izbijanja poslednje svetske ekonomske krize, dogodila se jedna nova afera londonske banke „London Interbank Offered Rate” (LIBOR). Odgovorni te banke, s moćnicima iz dvadesetak drugih svetskih velikih banaka, svakodnevno su fiksirali vrednost transakcija, čiji je dnevni iznos 800.000 milijardi dolara (cf. Serge Halimi, članak La loi des gredins, objavljen u francuskom časopisu Le Monde diplomatique, Br 701, avgust 2012). Manipulišući tom vrednošću, počinili su najveću finansijsku prevaru dosad zabeleženu u svetu, čiji iznos još nije utvrđen, ali se procenjuje na između 350.000 i 500.000 milijardi švajcarskih franaka (cf. Elisabeth Eckert, članak Les traders visés par le Liboggate ont trouvà asile à Genève, objavljen u švajcarskon nedeljnom listu Le Matin Dimanche 29. jula 2012). Sigurno je da su mnoge odgovorne osobe iz drugih finansijskih institucija širom sveta učestvovale u toj prevari i da će ponovo jedino građani platiti ceh. Ta afera je takođe dokaz da domen finansija nije adekvatno regulisan na svetskom nivou. Kada je reč o mogućem spasu od takvih kriminalnih aktivnosti koje izazivaju krize, stvaranje jedne svetske države i zakonodavstva važećeg za sve jeste pravi lek.

Jedan od zadataka jedinstvene svetske države bio bi da propisom smanji veličinu i finansijsku moć određenih „mamuta” na tržištu, a to su firme, banke i druge institucije, suviše velike da bi išle pod stečaj bez negativnih posledica po svetsku ekonomiju. Time bi se sprečile spekulacije čije su posledice bogaćenje šačice pojedinaca i siromašenje mase građana.

Donošenjem zakona važećih za sve i svuda u svetu izbegli bi se zahtevi za policijsku i sudsku pomoć, ekstradicije i druge usluge raznih organa koji se danas zasnivaju na volji država, reciprocitetu, političkoj oportunosti i drugim kriterijima koji čine saradnju neefikasnom. Takvi propisi imali bi i preventivnu ulogu i njihova striktna primena zaštitila bi čovecanstvo od genocida, kršenja ljudskih prava, diskriminacije i pravne nejednakosti između siromašnih i bogatih.

Da bi obezbedila ravnopravnost i efikasnu zaštitu svih građana sveta, nova svetska država bi morala uložiti mnogo truda da donese brojne propise i da obezbedi njihovo poštovanje, što nije lak posao, jer oni prate čoveka praktično od rođenja do smrti – putem izvoda iz matične knjige rođenih, diploma i uverenja, izvoda iz knjige venčanih, nasledstva i izvoda iz knjige umrlih – kao i njegove odnose s drugim ljudima, obavljanje raznih zanimanja, zaštitu čovekove okoline, uz mnoge druge odnose u društvu.

Nova savezna država morala bi imati jedan savezni krivični zakon i druge materijalne zakone, istu krivičnu, civilnu i administrativnu proceduru, što bi imalo za posledicu da sudovi u Evropi, Aziji, Americi ili bilo gde drugde primenjuju iste materijalne i procesne zakone. Na primer, ako je osoba učinila krivično delo u Evropi, a uhapšena je u nekoj zemlji na azijskom kontinentu, nema prepreke da joj se sudi tamo gde je uhvaćena, izuzev ako je lakše da joj se sudi u Evropi, zbog, na primer, oštećenih, svedoka ili dokaza.

Građani bi morali imati mogućnost da pred ustavnim sudom savezne države pobijaju savezne propise koji nisu u skladu sa ustavom, kao i one koji jesu saglasni sa ustavom, a nisu po volji građana – putem referenduma. Na primer, jedna od solucija bila bi da se za pobijanje saveznog zakona izjasni većina građana federalnih država s više od polovine glasova u federalnim državama. Princip jedna federalna drzava = jedan glas isključio bi nejednakost velikih i mnogoljudnih država i malih država od nekoliko miliona stanovnika.

VII   Ekonomija

Ekonomija je baza svakog društva. Zbog ekonomije su se vodili ratovi i vode se još uvek, a kada ona dobro funkcioniše – mir je garantovan. Razvojem ekonomije, razvija se i svest o mogućnosti stvaranja jedinstvene, svetske države. Na kraju, ekonomija ima uticaj i na stopu nataliteta.

U prošlosti, događale su se ekonomske krize, izazvane željom određenih firmi ili država da uvećaju profit do nerazumnih granica. Nepostojanje zakona na svetskom planu jeste elemenat koji ide na ruku takvim subjektima, jer tržište ne može rešiti sve probleme u vezi s funkcionisanjem ekonomije, preciznije s trgovinom, bankarstvom, berzama, odnosno uslugama. Kada krize izbiju, država se nalazi u ulozi vatrogasca: propisuje pravila poslovanja, pomaže banke koje su u gubicima, kako bi izbegle stečaj, i slično.

Funkcionisanje ekonomije doprinosi statusu jedne zemlje ili jednog regiona. Ekonomska  nerazvijenost stvara ogromne probleme poput nezaposlenosti, korupcije, često i gladi i bolesti, što ljude primorava da migriraju u druge, razvijene zemlje ili krajeve, ne bi li pronašli bolje uslove za život. Iako je doprinela poboljšanju ekonomije zemalja poput Kine, Indije, Rusije i Brazila, globalizacija nije uspela da reši problem postojanja tih razlika i da ga eliminiše. [53] Štaviše, prema Atalijevom mišljenju, globalizacija je izazvala ekonomsku krizu (2007–2008). [54]


[53]     Prema jednoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) iz 2000. godine, mondijalizacija predstavlja istorijski proces koji je plod ljudske inovacije i tehničkog progresa. Ona pojačava integraciju ekonomija svuda u svetu (migracija poslova i tehnologija), koja se odvija pod vođstvom međunarodnih organizacija aktivnih u domenu finansija i trgovine (Međunarodni monetarni fond, Međunarodna banka i Međunarodna trgovinska organizacija (Dragan Bunić, Criminalistque économique, Saint-Aubin, 2012, tome II, str. 734-735).

[54]     Jacques Attali, La crise, et après?, Paris, 2009, str. 8-9.

Pjer Noel Žiro (Pierre-Noël Giraud) ističe da globalizacija, u svojim trima dimenzijama –trgovina, finansije i informacije – predstavlja značajan kontrast. Ona je favorizovala pojave novih nacionalnih ekonomija, ali je i pojačala razdvajanja. Ubrzala je ekonomski razvoj nekoliko država, ali je istovremeno povećala socijalne nejednakosti u većini bogatih zemalja i zemalja u razvoju, uslovila stagniranje pojedinih država, naročito afričkih zemalja u Saharskom regionu i prouzrokovala veliko siromaštvo. Te zemlje izložene su stranoj eksploataciji sirovina iz rudnika, koje se izvoze i čije se „prokletstvo” prenosi na mnoge druge zemlje. Prema mišljenju pomenutog autora, rezultat je sistem od tri sveta: oni koji su bogati, oni koji su u razvoju i – siromašni. [55]

De fakto, problemi sa sirovinama uslovljavaju siromaštvo nekih zemalja bogatih prirodnim resursima. Žan Luk Greo (Jean-Luc Gréau) kaže da je ubrzani razvoj velikih ekonomskih sila, naročito onih koje su to skoro postale, praćen trkom za sirovinama. Firme velikih zemalja, potrošača tih sirovina, kupuju delom ili u celini rudna bogatstva, izvore nafte i obradivu zemlju od zemalja u kojima se nalaze. Taj proces odgovara onome što ekonomska nauka naziva trustifikacijom (trustification), [56] praktično – njihovom siromašenju.

Muhamad Iunus (Muhammad Yunus), ekonomista, dobitnik Nobelove nagrade za mir, opisuje mondijalizaciju na slikovit način. Prema njegovom mišljenju, ona se nalazi u profitu bogatih osoba, firmi i moćnih zemalja, jer ne postoji ni „saobraćajni kodeks”, niti signalizacija na autoputu kojim prolazi. Imamo potrebu za kodeksom, kao i za organima koji bi osigurali pravila vožnje, kako bismo obezbedili da mondijalizacija bude na dobrobit svih, čak i onih najsiromašnijih, da bi napredovali uporedo s bogatim. Došlo je vreme da se uspostave pravila ponašanja i pravila upravljanja za mondijalizaciju. [57]

A Turan (A. Touraine) u pravu je kada kaže da se ekonomija odvojila od društva, koje ostaje stvar države, te da se internacionalizovala, što stvara probleme na međunarodnom planu. [58] Kao što je već rečeno, ekonomija se obraća društvu to jest državi kada se nađe u krizi koju je sama izazvala. Poslednja ekonomska kriza (2007–2008) dobro ilustruje taj odnos. Nova, svetska država trebalo bi da spreči takve deformacije.

Zahvaljujući SAD, naučili smo da tržište ne može biti ostavljeno samo sebi. Takođe, naučili smo kako se treba ponašati da bi se kriza savladala, ali, nažalost, i kakvo je ponašanje potrebno da bi se ona izazvala. To se ogleda u uvođenju pravila za regulisanje tržišta. Odmah posle skandala tridesetih godina XX veka, SAD su pokušale da regulišu probleme koji su uzrokovali krizu. Usvojile su regulativu koja sprečava tržišni monopol, reguliše bankarske poslove, finansijske transakcije i mnoge druge. Većina tih akata ukinuta je osamdesetih godina XX veka, što je doprinelo pojavi, na primer, do tada neviđenih finansijskih spekulacija, malverzacija, prevara klijenata, kao i izbijanju velike ekonomske krize 2007–2008. [59] Pojedini autori ne kriju da je politika SAD umnogome doprinela svetskoj ekonomskoj krizi. [60] Nepobitno je da su velike firme i banke SAD stvorile sistem derivatskih proizvoda (produits dérivés), ali su i druge, naročito zapadnoevropske firme i banke, profitirale postupajući na isti način. Nažalost, na kraju su građani platili račun.


[55]     Pierre-Noël Giraud: Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Pariz, 2010, str. 231.

[56]     Jean-Luc Gréau: Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Pariz, 2010, str. 242.

[57]     Muhammad Yunus: Christine Boutin, De la mondialisation à l’universalisation: une ambition sociale, Pariz, 2010, str. 186.

[58]     Alain Touraine, Un seul monde, toujours plus d’exclus, članak objavljen na sajtu udruženja Pain pour le prochain (Hleb za bližnjega) cf. www.ppp.ch (sajt posećen 7. jula 2012).

[59]     Štiglic navodi činjenicu da smo u tri poslednje decenije imali stotinak kriza i da su mnoge izazvane brzom dereglementacijom (npr. finansijsko-bankarsko poslovanje, telekomunikacije, elektricitet, računovodstvo) (cf. Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 171.)

[60]     Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 354, Jacques Attali, La crise, et après?, str. 8-9

Postavlja se pitanje kakav odnos treba da ima država sa ekonomijom. Dosad, države su se dosta bavile ekonomijom i odnosile se prema drugim državama kao prema konkurentima, nanoseći im ponekad štetu prisvajanjem njihovih dobara, eksploatisanjem prirodnih bogatstava, radne snage i tome slično.

Valja reći da su tržište i demokratija povezani. Demokratija ima potrebu za trižištem zato što politička sloboda ne može postojati bez ekonomske slobode. Na primer, možemo javno kritikovati vladu i ministre poimence, ponekad ih učiniti smešnim, ali ako tržište ne funkcioniše, rizikujemo da bukvalno umremo od gladi. Naprotiv, ako tržište dobro funkcioniše, ako imamo posao i pristojan životni standard, tek onda možemo aktivno koristiti demokratiju.

Džozef Štiglic (Joseph E. Stiglitz), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, smatra da ako ekonomije mogu da trpe zbog države koja mnogo interveniše u ekonomiji, one takođe mogu da trpe i zbog njenog neintervenisanja kada je to potrebno, npr. ako država ne reguliše dovoljno sektor finansija, ne nadzire konkurenciju, ne štiti životnu sredinu i ne obezbeđuje minimalnu sigurnost građanima. [61] Takođe, on podseća da tržišne ekonomije nisu sposobne da se samoregulišu. One doživljavaju skokove koji izmiču njihovoj kontroli. Događa im se da figurativno izgube glavu, da paniče, da pređu u stihiju, pribegnu prevarama, preduzmu rizike koje liče na opklade, a cenu njihovih grešaka i nepoverenja često plaća cela svetska zajednica. [62]

Osamdesetih godina XX veka, Evropski savet je konstatovao da nijedna država nije u mogućnosti da dozvoli slobodne igre bez granica za učesnike tržišta, [63] pošto određeni uslovi obavezuju državu da više utiče ne ekonomski život, a ponekad i da upotrebi represiju. [64] Nažalost, sve se to zaboravilo, što je uslovilo ekonomsku krizu.

Turan nalazi da je država bolesna i da mora biti lečena. Posle Drugog svetskog rata, u svim zapadnoevropskim zemljama, u većini zemalja na jugu, kao i u komunističkim zemljama, država je igrala odlučujuću ulogu u ekonomskom razvoju. Autor je u pravu – danas se ta uloga pogoršala. Država-preduzetnik postala je država-subvencionist i naročito država-branitelj stečenih interesa, [65] a treba primetiti i to da su države u dobroj meri okupirane borbom za samoodržanjem.

Današnje države su u situaciji da budu umnogome zavisne od agencija za kreditni rejting (agences de notation). Stvorene u SAD u XIX veku, te agencije bavile su se platnom sposobnošću firmi koje su učestvovale u velikim radovima, na primer, u izgradnji železnice. Nažalost, mondijalizacija je potpuno promenila njihov interes, tako da se zadnjih godina skoro ekskluzivno bave finansijama. [66] Dva francuska autora tvrde da su se te agencije, koje su finansirane od strane firmi, budući da nisu uspele predvideti poslednju svetsku ekonomsku krizu, ponele vrlo oštro prema državama koje im ne daju finansijsku pomoć. [67] Slučaj Grčke to vrlo dobro ilustruje. Nepoverenje u te agencije proističe iz činjenice da one evaluiraju rizike isključivo iz finansijskog aspekta, zapostavljajući rizike socioekonomske prirode, što umanjuje vrednost analize, naročito kada je reč o državi. Posle krize iz 2007–2008. godine, sve su izraženije neprestane kritike na račun tih agencija svuda u svetu. [68]


[61]     Joseph E. Stiglitz, op. cit. str. 524.

[62]     Joseph E. Stiglitz, op. cit. str. 562.

[63]     Evropski savet, dokument Criminalité des affaires, Recommandation no (81) od 25. juna 1981.

[64]     Dragan Bunić, Criminalistique économique, Saint-Aubin, 2010, tome II, str. 721.

[65]     Alain Touraine, Un seul monde, toujours plus d’exclus, članak objavljen na sajtu asocijacije Pain pour le prochain (Hleb za bližnjega) cf. www.ppp.ch (sajt posećen 7. jula 2012).

[66]     U 2010. godini, u svetu je postojalo oko 150 agencija za kreditni rejting, ali ih nema mnogo s međunarodnom reputacijom, koje se bave notacijom banaka, multinacionalnih firmi i suverenih država. Tri takve agencije (Moody’s, Standard & Poor’s et Fitch Ratings), drže oko 90% svetskog tržišta. Kina već ima svoju agenciju (Dagong Global Credit Rating), a Evropska unija se priprema  da formira svoju.

[67]     Christophe Deloire i Christophe Dubois, Circus politicus, Pariz, 2012, str. 100.

[68]     Jedan od dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju u 1998. godini, Amartija Sen (Amartya Sen), kaže da je javna diskusija narušena zbog neorganičene vlasti agencija za kreditni rejting koje de faktodiktiraju demokratski stvorenim vladama programe, često uz podršku svetskih finansijskih institucija, a jedan drugi dobitnik iste nagrade u 2008. godini, Pol Krugman (Paul Krugman), nazvao je te agencije klovnovima (cf. Christophe Deloire i Christophe Dubois, Circus politikus, Pariz, 2012,str. 100, 119-120).

Pored toga, prigovara im se da su bile upletene u neke afere kao što su preterana notacija firme Enron ili subprimes kredita, odnosno neuspeh pokušaja da se reguliše njihovo delovanje. [69]

Uprkos svemu, jasno je da država mora postojati. Ona mora biti u službi svih, bilo da su to građani, preduzeća ili institucije, i truditi se da se na tržištima poštuju pravila koja je uspostavila. U slučaju postojanja jedne svetske države, situacija bi bila drugačija Ne bi više bilo konkurencije između država u današnjem smislu, što ne bi isključilo takmičarski duh i zdravo suparništvo firmi, nego bi obezvredilo navedene agencije za notaciju. Savezna država se ne bi mešala u ekonomiju, ali bi zakonom regulisala pravila poslovanja na jedinstvenom svetskom tržištu i akcijom svojih organa obavezivala sve učesnike na tržištu da ih poštuju. Posledica toga bilo bi eliminisanje mnogih problema koji danas opterećuju države. Regioni bi se razvijali i razlike bi se smanjivale, da bi jednog dana i nestale, što bi eliminisalo nezaposlenost, glad i druge teškoće u vezi sa ekonomskom nerazvijenošću pojedinih zemalja i regiona i sprečilo ekonomske krize, [70]pa bi se migracija znatno smanjila, čak bi mogla i da sasvim nestane. [71]

Nova federalna svetska država (Federacija ujedinjenih nacija) morala bi stvoriti uslove da sva lica, fizička i pravna, budu podvrgnuta istim pravnim propisima, što bi rezultiralo koherentnijom mondijalizacijom, koja bi bila u službi svih građana sveta i koja bi ekonomiju stavila pre svega u službu njihove dobrobiti.

Jedinstvena ekonomija bi obezbedila pravilnu raspodelu bogatstva, ukidanje carina, planiranje setvi i navodnjavanja prema lokalnim specifičnostima, kao i ukidanje poreskog raja (paradis fiscaux) koji uzrokuje seobu firmi iz jedne zemlje u drugu. Osim toga, natalitet bi se zacelo smanjio, što bi omogućilo ekonomsku i socijalnu stabilnost građana.

Izuzetno važna za ljude, poljoprivreda bi morala biti pod posebnom zaštitom nove svetske države, jer se hrana ne može smatrati običnim proizvodom, već artiklom neophodnim za goli život. Poljoprivreda ima strateški značaj, jer je neophodna za sve građane sveta i njihovu okolinu. Ravnomernim razvojem poljoprivrede u svim delovima sveta, hrana bi bila dostupna svima, čime bi se izbegla glad i pojedine bolesti u vezi sa ishranom.

Poljoprivreda bi morala biti planirana na saveznom nivou i njen plan skrupulozno poštovan i realizovan od strane federalnih država. To ne bi isključilo postojanje poljoprivrednih kooperacija koje bi morale uživati pomoć federalne države, regionalnih organizacija država, kao i federalnih država. Štiglic ističe značaj tih kooperacija u prošlosti i danas, kako za dobijanje kredita, tako i za komercijalizovanje proizvoda. On primećuje da su one često nicale posle neuspeha tržišta odnosno nepostojanja tržišta u oblasti poljoprivrede, monopola firmi na tržistu poljoprivrednih proizvoda i da treba ići iznad tržišta, jer imamo potrebu za društvenim akcijama. [72]

VIII. Obrazovanje i nauka

Obrazovanje i nauka igraju nepobitnu ulogu u mnogim aspektima ljudskog života: zdravlju, bezbednosti, socijalnim odnosima, radnim aktivnostima, funkcionisanju tržišta, državnih službi, preduzeća, banaka i drugih institucija, kulturi, sportu i tako dalje. Što su razvijeniji obrazovanje i nauka, bolji je i progres u svim oblastima društva.


[69]     Neke od zemalja, kao npr. Kina, imaju već svoje agencije za kreditni rejting, a nevladina organizacija Finance Watch, kojoj pripada autor ovog članka, 24. januara 2012, predložila je Komisiji za ekonomske odnose Evropskog parlamenta tri mere koje bi stavile kraj perverznim efektima aktuelnog sistema kreditnog rejtinga (cf. www.finance-watch.org i www.dragan-bunic.com).

[70]     Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes) dobro je objasnio da kriza koja pogodi  jednu zemlju i obavezuje je da smanji svoj uvoz, nanosi štetu i njenim susedima (cf. Joseph. E. Stiglitz, La Grande Désillusion, Paris, 2002, str. 319). U slučaju postojanja jedne svetske države, takve stvari ne bi se doagađale.

[71]     Ne može se sprečiti da ljudi idu iz jednog kraja u drugi, da se tu nastane, zaposle, školuju, ali ne bi morali da beže iz svoje zemlje i traže posao ili azil u drugoj zemlji.

[72]     Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 508.

Što se nauka više razvija, ljudski život postaje lakši, udobniji i bolji, njegova okolina zdravija i sposobnija da mu pruži razna zadovoljstva. Naučna dostignuća omogućuju da se bolje hranimo i odevamo, lakše i brže putujemo iz jednog mesta u drugo, iz jednog kraja sveta u drugi, da koristimo sunčanu energiju koja ne zagađuje čovekovu okolinu.

S druge strane, što su ljudi obrazovaniji, njihov je rad kvalitetniji, odnosi u društvu su srdačniji, ljudi se lakše solidarišu, lakše se razumeju, više se poštuju, lakše prihvataju međusobne razlike i drugačija mišljenja. Obrazovanje pomaže čoveku da ne bude manipulisan, na primer od poslodavca, poslovnih partnera, administracije, religije i drugih subjekata društva, da bude korisniji sebi i drugima, da može da živi i radi ne samo u mestu rođenja ili zemlji kojoj pripada, već i u drugim zemljama, čak i onim u kojima ne nalaze isti jezik, kulturu i religiju.

Država koja ne posvećuje dužnu pažnju obrazovanju plaća cenu za to. Džozef Štiglic navodi primer Sjedinjenih Država koje su ignorisale obrazovanje u određenom periodu, pre svetske ekonomske krize iz 2007-2008 godine. [73] Omamljeni enormnim zaradama u domenu finansija, najbolji studenti su napuštali univerzitete da bi se posvetili finansijskim transakcijama. Iako autor to ne spominje eksplicitno, sigurno je da su i pojedini profesori tako postupali. To znači da ulaganja u obrazovanje i nauku jesu korisna i neophodna i da se ne smeju ignorisati čak i kad ekonomija dobro funkcioniše. Ne zaboravimo, s dobrim stručnim kadrovima, lakše je pronaći rešenje za svako krizno vreme.

Nova svetska država bi morala obezbediti ne samo osnovno obrazovanje za sve građane sveta, što bi najzad iskorenilo nepismenost na našoj planeti, već i više od toga. Savezna država bi propisivala federalnim državama obavezu da obezbede besplatno obavezno školovanje i pristup u visoko školstvo, na univerzitete i institute, po pristupačnim cenama. Savezna država bi pomagala i stimulisala naučna istraživanja, naročito mladih istrazivača, dodeljivanjem pomoći, kredita i na drugi način, podržavala bi i inicirala projekte izuzetnih stručnjaka i redovno bi ih konsultovala prilikom donošenja odluka koje zahtevaju izuzetna stručna znanja.

Dužnost federalnih država bila bi da obezbede kadrove i sredstva za naučne ustanove na njihovoj teritoriji, a ako je naučna ustanova od svetskog značaja, savezna država bi im davala neophodnu pomoć. Još jedna obaveza bi morala biti svakodnevna dužnost savezne države. Ideologija ne bi smela imati primat nad naukom, [74] ne bi smela favorizovati privatne interese na štetu društvenih, niti pomagati neopravdano bogaćenje pojedinih lica na štetu drugih.

IX    Socijalna osiguranja

„Odavno je čovek razumeo da ne može da živi sam i da njegova socijalna sigurnost nije moguća nego s drugim osobama (…) zato je najpre praktikovao spontanu solidarnost u grupi kojoj je pripadao (familija, klan, religijska zajednica, itd.) a kasnije u specijalizovanim organizacijama (…) Organizovana borba za socijalnu sigurnost počinje s pojavom države i klasa”. [75] Prve forme socijalnog osiguranja nalazimo još u doba vavilonske države, ali uprkos tim naporima, valjalo je čekati vekovima kako bismo imali socijalno osiguranje koje neki


[73]     Joseph E. Stiglitz, op. cit. str. 68.

[74]     Džozef Štiglic ističe da je ekonomska nauka bila često zamenjena ideologijom (cf. La Grande Désillusion, Pariz, 2002, str. 363.

[75]     Dragan Bunic, Criminalistique économique, Saint-Aubin, 2012, tome II p. 669-670.

građani sveta imaju danas. Na državnom nivou, socijalno osiguranje se pojavljuje krajem XIX veka, u eposi u kojoj je industrijalizacija kompletno promenila socijalnu strukturu društva, stavila na scenu novu socijalnu klasu, proletarijat i nove socijalne odnose, što je imalo za posledicu snažnu evoluciju socijalne svesti. U moderno doba, socijalno osiguranje se značajnije razvilo od kraja Drugog svetskog rata. Jednu veoma dobru definiciju socijalnog osiguranja nalazimo u knjizi P. J. Grabera i B. Kejhil-Vulfa [76] prema kojima „socijalno osiguranje implicira solidarnost između dohodaka i generacija” i ona je prisutna u svesti mnogih osoba koji se bore za to. Konvecija br. 102, Međunarodnog biroa rada, usvojena 1952. godine, predviđa minimum socijalnog osiguranja: medicinsko lečenje, naknadu za bolovanje, porodiljsko osiguranje, starosno ili penzijsko osiguranje, osiguranje u slučaju gubitka porodične podrške (smrt hranitelja), invalidsko osiguranje, osiguranje od nesreće na poslu ili profesionalne bolesti, osiguranje od nezaposlenosti, porodično staranje (izdržavanje nemoćnog člana familije) i porodične dodatke (npr. dečji dodatak). Nažalost, uprkos podršci OUN i zakonodavstva, početkom XXI veka, jedno ljudsko biće od deset bića totalno je lišeno socijalnog osiguranja. [77]

Milioni siromašnih stekli su taj status delovanjem bogatih, zbog eksploatacije, otpuštanja s posla, usled nedostupnosti lekara, lekova i hrane. Imperativ jeste da se preokupiramo teškom situacijom siromašnih, jer kako kaže Štiglic, moralnu obavezu priznale su sve religije [78] i predvideli brojni međunarodni i državni propisi. Međutim, nije dovoljno samo imati dobre propise, već valja dosledno svuda poštovati tu moralnu obavezu. Politički režim silno utiče na socijalni položaj, jer veća ravnopravnost daje veću političku sigurnost, a što su ljudi ravnopravniji, slobodniji su i lakše se snalaze sami, bez potrebe da traže pomoć. Upravo bi nova savezna država mogla omogućiti svim građanima sveta da imaju optimalne uslove za socijalnu sigurnost.

Kao što pokazuje iskustvo nekih azijskih zemalja, zemlje u razvoju koje su uspele da limitiraju socijalne razlike imaju viši stepen razvoja, jer su ostvarile bolju raspodelu ljudskih resursa i time pokazale da više socijalne stabilnosti daje više političke stabilnosti. [79] To je još jedan razlog za postojanje jedne savezne države koja bi bila zajednička zemlja svim građanima sveta.

Svi građani bi morali obavezno imati socijalna osiguranja – starosno, invalidsko, za slučaj nezaposlenosti, privremene sprečenosti za rad iz medicinskih razloga, kao i druga osiguranja predviđena mnogim konvencijama Međunarodne organizacije rada [MOR] i drugim aktima, a lekovi bi morali biti dostupni svima. Federalne države bi bile dužne za sprovođenje saveznih zakona o socijalnom osiguranju, ubirale kotizacije od zaposlenih i poslodavaca, isplaćivale bi penzije i socijalne naknade osiguranicima. Administrativna i sudska zaštita bi morala biti obezbeđena građanima osguranicima za ostvarivanje njihovih prava u toj oblasti.


[76]     Introduction au droit suisse de la sécurité sociale, Cahiers genevois et romands de sécurité sociale, hors série no 4, Genève, 2003.

[77]     Cf. BUREAU INTERNATIONAL DU TRAVAIL, rapport VI à la Conférence internationale du travail (89e session-2001), p. 37. Čak i razvijene zemlje nemaju adekvatno socijalno osiguranje. Videli smo koliko problema je imao američki predsednik Obama sa zakonom o zdravstvenom osiguranju, usvojenim u martu 2010. godine (na francuskom Loi sur l’assurance maladie). Protivnici tog osiguranja, u principu bogataši, milijarderi, išli su do ustavnog suda da ukinu taj zakon. Recimo da ga je Ustavni sud Sjedinjenih Država ipak potvrdio.

[78]     Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 491.

[79]     Joseph E. Stiglitz, op. cit. str. 490.

X     Zaključna razmatranja

Od postanka država, postoji i njihova saradnja, najpre u vođenju ratova, a zatim i u drugim oblastima poput ekonomije, zaštite životne sredine ili borbe protiv kriminala. Međutim, praksa nam pokazuje da nijedna međunarodna organizacija nije sposobna da obezbedi socijalnu i političku jednakost svih građana sveta i da je zato potrebno koncentrisanje vlasti u rukama jedne svetske države.

U svetu u kome živimo, brojne generacije stvarale su dobra za bolji život svih. Prisetimo se brojnih otkrića u antičko doba, u doba Grka, Rimljana, u vekovima renesanse i svetlosti, gde su se stvarale građevine koje današnje generacije nisu sposobne stvoriti s modernom tehnikom, te filozofske ideje, ideje o jednakosti ljudi… Naše generacije (XX i XXI vek) uništavale su ili stvorile potencijal za uništavanje svega onog što su prethodne generacije vekovima stvarale (npr. atomsko i hemijsko-biološko oružje, nuklearne probe, ogromna zagađivanja okoline i probijanje ozonskog omotača). Taj potencijal je ogroman, dovoljan da kompletno uništi život na zemlji. A u toku XX veka i nekoliko godina XXI, koji se mogu smatrati periodom kontradiktornosti, s jedne strane, toliko smo činili za ostvarivanja prava ljudi i njihovu jednakost, a s druge strane, nikad toliko nismo uništavali ljudske živote i njihova dobra (dva svetska rata i bezbrojni regionalni i lokalni ratovi), sve to čineći u ime ljudskih sloboda i jednakosti. Vrlo paradoksalno, zar ne?

Priroda je počela da nas opominje (brojne prirodne katastrofe, zemljotresi, uragani, cunami) i ako želimo da spasimo našu planetu, naša generacija mora relativno brzo nešto činiti. Jer ako se ne probudimo na vreme, rizikujemo da se nikad ne probudimo i da nestane sve na zemaljskoj kugli (ljudi, flora i fauna). Ako volja postoji, a ona postoji među građanima naše planete, onda postoji i izlaz.  Samo treba tu volju usmeriti prema pravom cilju. Nadajmo se da današnja sredstva komunikacije to omogućavaju.

Stvaranje jedne svetske države, Savezne države Ujedinjenih nacija, u kojoj bi jednakost i slobode važile za sve, koja bi uništila sav nuklearni potencijal i hemijsko-biološka oružja, investirala novac do sada trošen za prekomerno naoružanje i vojsku u ekonomski razvoj svih zemalja i bolji život svih građana sveta, jeste cilj svih progresivnih snaga i ogromne većine građana sveta.

Nova svetska država, u kojoj bi se našle sve sadašnje države (velike i male), koje bi imale određenu samostalnost, ali bile obavezne da poštuju savezni ustav i zakone, bila bi korisna za sve građane naše planete. Ne bi više bilo ljudi koji umiru od gladi, sve zemlje (sadašnje nezavisne države) imale bi mogućnost da se razvijaju, migracija bi se svela na razumnu meru, jer bi ljudi nalazili posao u svojoj zemlji (u kojoj više ne bi bilo diktature, kršenja ljudskih prava, eksploatacije…) u kojoj bi zadovoljavali svoje društvene, kulturne i druge potrebe, natalitet bi bio pod kontrolom, itd.

U takvoj državi više ne bi postojali javni dugovi (dugovi država), a oni koji postoje između sadašnjih drzava morali bi se regulisati na nivou savezne države, kako bi se izbeglo bojkotovanje zaduženih država. Nova svetska država, svesna da su ti dugovi rezultat delovanja određenih firmi, banaka i drugih institucija koje su raznim spekulacijama, u sprezi s vladama nekih od sadašnjih država, doprinele uvećavanju javnih dugova mnogih država, mogla bi stvoriti jedan svetski fond za izmirivanje dugova. Ti dugovi bi se pregovorima smanjili ili čak otpisali. Tako javni dugovi više ne bi trovali odnose između federalnih država i ne bi imali negativan uticaj na svetsku, u pravom smislu reči – globalizovanu ekonomiju.

Nova savezna država bi mogla pruzeti u svoj sastav mnoge međunarodne službe OUN, i druge, koje dobro funkcionišu (npr. Interpol), ali bi se mogla lišiti drugih koje bi postale sasvim nepotrebne (npr. Međunarodna organizacija za trgovinu). Neke bi pak (npr. Svetska banka i Međunarodni moneterni fond) mogle da se usklade s potrebama nove svetske države.

Događaji koji su se zbili u poslednje dve godine učvrstili su me u uverenju da se izlaz iz opasne situacije u kojoj se nalazi svet mora tražiti što brže.[80] Jer, to nije stvar sadašnjih država, čija rukovodstva pokušavaju da uprkos svemu sačuvaju vlast, ni multinacionalnih kompanija i velikih banaka, koje de facto upravljaju svetom, već građana naše planete, koji su žrtve ekonomske i političke situacije za koju nisu krivi i čije posledice snose, bez prava da je menjaju.

U sadašnjem trenutku, u razvijenim zemljama klase su izmešane (proleteri i buržuji su akcionari istih kompanija, banaka i drugih firmi), ali u nekim siromašnim zemljama većina osoba nalazi se u dobu feudalizma. Građani sveta trebalo bi da deluju evolucijom: pregovaranjem, izlaganjem argumenata, apelovanjem na svest i zahtevanjem stvaranja jedne svetske, savezne države čiji cilj ne bi bilo uništenje sadašnjih država, njihovih ekonomija, udruženja, kultura i drugih dobara za koje su se njihovi narodi borili, već isključivo njihovo spasavanje.

Završimo članak jednom divnom mišlju Džozefa Štiglica: „Dok je društvo manje podeljeno, čitav svet je na dobitku”. [81] Da bi se brojne sadašnje podele prevazišle, moramo se ujediniti u jednu, svetsku državu koja bi bila „dobra majka za sve svoje sinove i kćeri”.

Naposletku, nadamo se da će ova razmišljanja podstaći ljude na akciju i da ćemo jednog dana detaljnije obrazložiti ove ideje, u knjizi koja bi, ako sve bude dobro išlo, trebalo da vam bude dostupna za dve-tri godine.


[80]    Reč je naročito o neuspesima grupe zemalja G 20, koje iako predstavljaju 85% svetske trgovine, dve trećine svetskog stanovništva i 90% svetskog PIB,  te iako su prilikom poslednjih samita, održanih u Londonu i Pitsburgu (2009), Seulu i Kanu (2011) i Los Kabosu (2012) obećale da će poboljšati ekonomsku situaciju u svetu, ne samo da to nisu uspele, nego su je i pogoršale. Uostalom, videli smo da odluke donesene prilikom tih samita (na primer, na onom održanom u aprilu 2009. godine u Londonu) ne izražavaju volju građana, što im ne ostavlja mnogo mogućnosti za uspeh (cf. Dragan Bunic, Criminalistique économique, tom II, str. 794). To potvrđuje i nedavna afera s manipulacijom vrednostima finansijskih transakcija, u kojoj su učestvovali kadrovi engleske banke LIBOR i još nekih velikih svetskih banaka (otkrivena u julu 2012).

[81]     Joseph E. Stiglitz, Quand le capitalisme perd la tête, Pariz, 2003, str. 491.

Comments (3)

Tags: , , , , ,

Kako su Đurkovići postali Servijski

Posted on 05 December 2012 by heroji

Nikola Cvetković

Kako su Đurkovići postali Servijski

 

Sigurno je da danas ne bi bilo srpskog naroda da u njemu nije oduvek bilo hrabrih i ratovanju vičnih ljudi, kao i mudrih koji su znali da narod koji dozvoli da kultura vremenom usahne – obavezno propada. Još je Stefan Nemanja, prema zapisu iz XII veka, govorio da jedan narod može da bude vojnički pokoren, da njegov životni prostor pokori neprijatelj. Ipak, on neće biti nepovratno uništen ako sačuva svoj jezik, poštuje svoju tradiciju i neguje svoj duh. Kad-tad povratiće sve što je izgubio…

Ovu tvrdnju, utemeljenu sagledavanjem istorije čovečanstva i pronicljivim uvidom u budućnost, prihvatili su najumniji ljudi, što su i dokazali svojim delom. Samo primera radi pomenućemo Eustahiju Arsić (Irig, 1776 – Arad, 1843), prvu srpsku spisateljicu i pesnikinju, koja je, budući izuzezno obrazovana i materijalno dobrostojeća, zdušno pomagala Joakima Vujića, „oca srpbskog pozorišta”. Sava Popović Tekelija (Arad, 1761 – Arad, 1842), izdanak porodice koja je krajem XVIII veka u borbi protiv Turaka dobila austrijsko plemićko zvanje, izdašno je pomagao školovanje srpske mladeži. Bez njegove pomoći, Aleksandar Nisis-Morfidis, grčkog porekla, a rođen u Nišu, ne bi učio škole u Beču da bi dao veliki doprinos razvoju muzičke kulture među Srbima. Između ostalog, on je 1841. godine pri Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Novom Sadu, osnovao prvu domaću muzičku školu. Među ovim velikanima je i Marko Servijski (Čerević, oko 1740 – Novi Sad, 1794).

Nakon završetka Austrijsko-turskog rata 1737-1739. godine, kada su Turci povratili Beograd i izbili na staru granicu između dve države, silan svet izbegao je preko Save i Dunava. Tako su se u Sremu našla dva rođena brata Auksenitije i Manojlo, iz severne Grčke, iz mesta Servija. Prezivali su se Đurkovići, a sebe su nazivali i Đorđevići. Bavili su se trgovinom suknom, i već bili prilično bogati. Auksentije je 1751. godine kupio kuću u Sremskim Karlovcima, da bi je osam godina kasnije zamenio za kuću u Novom Sadu. Manojlo je rano umro, a njegov sin Konstantin, kada je stasao, kupio je takođe kuću u Novom Sadu, i postao ortak svom stricu, Auksenitiju.

Po svemu što se o njima zna, posao im je išao više nego dobro. Auksentija je 1774. godine nasledio sin Marko, koji je očevu trgovinu, celu ili delimično, ustupio bratu od strica, Konstantinu, sinu pokojnog Manojla. Tada se u njihov posao uključio Teodor Duka, pridošlica iz Grčke, koji je već desetak godina bio kalfa kod jednog novosadskog trgovca. Marko i Konstantin su zatražili od Magistrata da njihovom saradniku, Teodoru Duki, dâ pravo građanstva, tj. mogućnost da ravnopravno učestvuje u njihovim zajedničkim poslovima. Tome se, koristeći svoje pravo na osnovu srpskih privilegija, protivila Pravoslavna kupečeska kompanija (tj. esnaf novosadskih trgovaca). U stvari, nisu želeli da dobiju jaku konkurenciju u poslovima. Zato su mnogo toga zamerali Đurkovićima: da oni više posluju u Trnavi, velikom trgovačkom središtu u severnoj Mađarskoj, danas Slovačkoj. Za Teodora Duku su tvrdili da je skitnica i varalica, da je turski podanik, pa se i sada oblači „za Turke”, itd. Ubrzo su se prilike u državi bitno izmenile: umrla je carica Marija Terezija (1780), a njen sin i dotadašnji suvladar Josif II dobio je punu vlast u državi. Jedan od njegovih prvih državničkih poteza bio je ukidanje svih feudalnih privilegija koje su sputavale privredni razvoj. Tako je i naredio Kupečeskoj kompaniji u Novom Sadu da u svoje redove primi Teodora Duku, što je, opet, ovome omogućilo da razvije poslovanje i postane jedan od najuglednijih trgovaca u gradu.

Porodica Đurković se znatno povećala, iako Manojlo, brat Auksentijev, i sin Konstantin, nisu dočekali staračke dane. Ipak, oni su izrodili dosta ženske čeljadi koja je brzo stasala za udaju i odnosila dobre miraze. Marko je uspeo da bez potresa namiri sva potraživanja ove vrste i ne samo sačuva celinu imovine, već da je i uveća. Odustao je od dotadašnje trgovine, za koju mu je ortak isplatio nemali novac, pa je postao zemljoposednik. Nešto ranije, 1775. godine, počeo je da se potpisuje sa „de Servijski”, što je uzbudilo dobar deo građanstva Novog Sada i nekih većih mesta u Bačkoj i Banatu. Jeste da je on bio obrazovan, znao latinski, itd. Ali – kakav je on plemić? Zato ga je konačno, 1778. godine, novosadski fiskal (pravobranilac) Jožef Kovač tužio nadležnima zbog lažnog predstavljanja. Jer, tvrdilo se u tužbi, Marko Đurković, sin nekadašnjeg grčkog trgovca, sam je sebi pripisao plemićki predikat „de” (značilo je „od”) i iskoristio ime malog mesta u Grčkoj „Servija”, odakle su njegovi preci došli u Habzburšku monarhiju. A dobro je poznato da oni tada nisu bili turski plemići, već obični podanici…

Marko Đurković je, međutim, dobro poznavao puteve kojim para ide na paru. Imao je u vidu da austrijska carska kuća još od 1751. godine podmiruje sve svoje veće vojne i ostale troškove prodajući zemljišne posede koji su posle povlačenja Turaka ostali bez vlasnika. Marko je uplatom ogromne sume novaca, (ne zna se kolike) u carsku blagajnu, omogućio sebi da pozove Magistrat Novog Sada da preko svojih izaslanika učestvuje 16. februara 1784. godine u proslavi njegovog ulaska u posed spahiluka Turske Kanjiže (danas Novog Kneževca), s kojim je dobio i plemićku diplomu.

Marko de Servijski je oktobra 1792. godine „podigao sebi spomenik za večitu slavu”, kako je 1820. zapisao Lukijan Mušicki, vladika i najistaknutiji srpski pesnik toga vremena. Zapravo, kao poseban deo svog testamenta, odredio je kako da se i s koliko novca osnuje stipendijska zadužbina, jedna od prvih u Srba, ali i koja pravila poslovanja ona mora da primenjuje. Sve u svemu, to je možda i prvi moderan pravilnik na ovim prostorima.

Za izvršioca celog testamenta, Marko je odredio svog jedinog sina Đorđa, koji je tu obavezu marljivo izvršavao. Ali on je bio još maloletan, imao svega četrnaest godina, kada mu je otac umro januara 1794. godine, i sahranjen na svom spahiluku u Turskoj Kanjiži. Đorđe je ostao neoženjen, bez potomstva, i pored sveg truda nije nije mogao da od propadanja sačuva delo svog oca. Umro je u Beču 1855. godine, a ne zna se tačno kako je ugašen Markov stipendijski fond. Zna se samo da je postojao još 1862. godine i imao dvadesetak pitomaca. Jedan od stipendista bio je i Vasa Pušibrk, potonji poznati profesor i direktor Novosadske gimnazije.

Comments (1)