Archive | June, 2013

Tags: , , , , , ,

Gust splet laži

Posted on 30 June 2013 by heroji

Ratomir Damjanović

Gust splet laži

 

„Savremenom čoveku koji zaboravlja koliko je bedan u poređenju sa onim što može da bude čovek, odričem pravo da budućnost i prošlost meri sopstvenom merom.”

Česlav Miloš

1.

Pisac i kritičar na ovim prostorima dele sudbinu dosuđenu literaturi male zemlje i njenog jezika, čiji je prodor na svetsko tržište knjige ograničen, što – u krajnjem slučaju – znači da se nalaze u svojevrsnom getu. To, s druge strane, podrazumeva i materijalnu obezvređenost, a ona, opet, diktira i uslovljava logiku koju određuje filozofija književnog junaka po imenu Pansa (stomak). Pisac, kao i svaki umetnik, ma gde bio, i ma čijoj literaturi pripadao, a pogotovo ovde, uvek i na Rosinantu i na Sivcu, u stalnom je sudaru sa stvarnošću, sklon padanju u blato. Taj pad, međutim, ne treba tražiti u simbolici Don Kihotovog juriša na vetrenjače, nego u jednom drugom poglavlju u kome Servantesov junak svojim protivnicima govori: „Nemojte sa mnom slatke reči, znam ja vas, bagro lažljiva.” I tu poruku bismo mogli uputiti na mnogo adresa, naročito onima koji literarno smeće – domaće ili strano – recenziraju i nagrađuju, popularišu i afirmišu, doprinoseći stvaranju i utvrđivanju lažne književne slike i lažnih vrednosti. To je nevolja s kojom pisac malog jezika, osuđen – s nadom da je to privremeno – na lokalne domete, mora da računa, beznadežno zatvoren u planetarnoj pećini. Terminološku odrednicu „mali jezik”, pritom, ne treba uzeti olako, imajući u vidu fenomen smanjivanja i nestajanja jezika malobrojnih naroda, bez obzira na njihovu tradiciju i duboke duhovne korene, pod pritiskom i besomučnim širenjem jezika mnogobrojnijih, jačih, moćnijih, bogatijih, agresivnijih, tehničko-tehnološki naprednijih. Njegov status u savremenom svetu određuju, da se poslužimo homerskom mrežom nevolja, jednooki kiklop Polifem na jednoj, i zemaljski silnik Antinoj na drugoj strani – kao paradigme moći, snage i vlasti. Antički Polifem, onaj koji je „samotan vežbo se u zlu”, u ovoj paraboli simbol je globalne moći, planetarni žderač. Njegova mračna špilja u savremenom svetu postaje virtuelna pećina u kojoj ti planetarni žderači nemaju prepreka ni kada su jezik, kultura i umetnost u pitanju, s ciljem da se zadovolje sopstvena glad, sopstveni apetit. Antinoje je lokalni silnik, koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, i sve čini koliko sa stanovišta obesnog tiranina, toliko i zbog koristoljublja i pljačke pred „ugodljivim narodom”, stavljajući na svoj jelovnik i ljude od pera. Podsetimo se priče. Kiklop u špilji proždire jednog po jednog Odisejevog druga i očekuje da oni prihvate njegovu logiku da je to što čini u redu, da je u pitanju samo prirodan sled događaja i logična posledica u datim okolnostima. Trebalo bi da budu srećni i zahvalni što nisu sada u čeljustima, nego što će doći na red kasnije. Odiseja – „Nika” – nagradiće tako što će ga pojesti, ali poslednjeg. Svako suprotstavljanje toj „filozofiji” poretka stvari vodi ka tome da budu ranije pojedeni. Nije malo onih koji se nadaju da će, prihvatajući, krotko, takvu logiku, ipak naći utočište, makar u Kiklopovom toplom izmetu. Ili neku kosku sa Antinojeve trpeze. Ko god ne boluje od prevelike amnezije, prepoznaće u naših poslednjih petnaest godina i Polifema i Antinoja i shvatiti da se prema toj i takvoj podeli formiraju mehanizmi vrednovanja, krugovi zainteresovanih, a u okviru njih – ili u vezi s njima – drugi krugovi, čitav niz prstenova. U takvom sistemu vrednosti, književno delo je u drugom planu. Ako pisac i dobije – zasluženo – neko priznanje, ne odlučuje o tome vrednost njegove knjige, ili ne bar samo vrednost knjige, nego njegov rejting kod rejtingovanih i raznim interesovanjima povezanih arbitara u književnom poretku. Književni kritičar, u toj prstenastoj hijerarhiji, takođe je u zavisnom položaju, pogotovu ako je njegovo teorijsko znanje, prepoznavanje i razumevanje književnog dela i književnih tokova problematično. Domanović takve naziva književnim štetočinama. Naravno, bilo kakvo generalisanje nije opravdano. Uvek je bilo, i ima, onih koji znaju, koji u sferi estetskog procenjivanja književnosti imaju pouzdane kriterijume, i onih priučenih, ili pak učenih, ali koji, jednostavno, ne mogu da vide dublje. Među prvima jesu, uglavnom, oni koji su držali do svoje autonomnosti i digniteta, iako se i među takvima javljaju i oni koji „znaju znanje”. Za druge možemo reći da bi ih valjalo ignorisati, kada ta pojava ne bi bila tako raširena i dubokog korena.

Mihajlo_Djuric

Iz obimne lektire o književnoj kritici, i kritici kritike, izdvojićemo – našeg – Radoja Domanovića, pisca koji je ratovao sa svima i zbog te nepomirljivosti stradao. Tvorac „Stradije” video je pisce i kritičare kao deo istog ešalona. Dok je samo mali broj pisaca izdvojio kao „videlo u tami naše zemlje”, većinu je izložio podsmehu, upotrebljavajući imena iz zoologije.

„Kod nas vrlo dobro uspevaju književni glodari, koji žive po raznim fondovima i hrane se većim i manjim honorarima. Lenjivaca ima dosta veliki broj, ali im ponajbolje godi klima Akademije nauka i Velike škole, plode se vrlo brzo…” Takođe: „…debelokočari, literarni preživari… kreštalice, sovuljage, vrane i druge književne štetočine imaju povoljne uslove za razvitak…”

„Ovde se mogu ubrojati mnogi kritičari, koji pasu kradom u stranim književnim livadama, pa tu hranu posle preživaju u kakvoj hladovini državne službe, i nađubravaju razne naše listove đubretom što se zove kritika, književni prikaz, itd. I ova se fela vrlo brzo plodi i razvija u našim krajevima.”

Razlikujući ozbiljne kritičare i kritičare šarlatane, Domanović zapaža kako: „…ozbiljnih kritičara imamo, ali samo po imenima, koja se, i sam ne znam zašto, slave i pismeno i usmeno, ali ne po delima…”

„Niko ne beše u stanju da stvori ozbiljnu književnu kritiku, jaku i moćnu, koja bi razjurila sa tog polja sve moguće šarlatane i neznalice, već su, preko očekivanja, čudnim slučajem, šarlatani i neznalice odjurili spremne i darovite.”

Za Domanovića, književni kritičari jesu, to nalazimo u knjizi „Govor poezije” Vojislava Đurića, šarlatani „umni invalidi, koji su propali na svima ostalim poljima književnog rada”. On iznosi i danas zanimljiv sud da se oni rađaju „iz oskudice materijalne” i da pišu „bez ikakva znanja, raumevanja i veze” i „po jednom vekovnom šablonu”, „prosto naprosto prepričaju delo”, a „lično prijateljstvo, ili mržnja najobičnije su pokretači ovom ili onom prikazu”. I još jedna, čini se, veoma aktualna opaska, odsustvo navike da „se uvek gledaju dela, a ne pisci”. Najzad, pisac ukazuje i na štetan uticaj koji kritika ima na čitalačku publiku, koju takođe ne štedi, a javno mnjenje, prema njegovom mišljenju, jeste „najveći grešnik”, od koga „gore rđe nema na svetu”. Ono je „trulo i pokvareno”, i iz takvog se duha rađa „kritika koja podstiče proste čitaoce u njihovom neznanju, a rđave pisce da ne klonu.”

Pogledamo li pažljivije, videćemo da je tvorac „Stradije” uočio i povukao sve glavne linije kritičkog invaliditeta, od kojih boluje i današnja kritika. Domanović ne propušta da kaže ni to da je za kritiku „potrebno isto toliko dara kao i za pisanje pripovedaka”, i tom se stavu nema šta dodati, osim da kritika jeste, kao i prozno ili poetsko delo, pre svega individualni čin, pa bi bilo kakvo uopštavanje dalo ne samo površnu sliku, nego bi dovelo do ogrešenja o neke kritičare koji su u vremenima sklonim uopštavanjima i izopštavanjima svojim književnim znanjem i svojim moralnim dignitetom ostavljali čist trag iza sebe. Upravo danas, u procesu privatizacije kritike, kada je ona umnogome postala roba koja utiče na plasman druge robe, književnog dela, na njegov put do čitaoca, kada je, dakle, moralna pozicija kritičara stavljena pred iskušenje, a znanje usmereno na određeni cilj, valjalo bi govoriti više o kritičarima, pojedinačno, a manje o kritici uopšte. Međutim, skidanje maske s lica kritike kao dugogodišnje književne obmane, demaskiranje kritike jednog doba, i literature tog doba, ponovno vrednovanje onoga što je vrednovano, ocenjivano i nagrađivano pod ideološkim ključem, neophodno je i nije dovoljno osloniti se samo na vreme kao jedinog sudiju. Pogotovo zbog pokušaja da se sve „vrednosti” tog vremena cementiraju kao osobenost epohe.

Stari sistem formirao je umetničke autoritete, znajući njihovu upotrebnu vrednost. Novo vreme ih obezličuje. Odlika i jednog i drugog jeste iznuđivanje pristanka stvaraoca, tako što će ga privoleti da ćuti ili da u nekoj otvorenijoj ili skrivenijoj formi sarađuje. U vreme jednopartijskog društva, taj pristanak zasnivao se na strahu od izopštavanja i kazne. Pritom, ideološku oligarhiju manje je interesovalo umetničko delo, a više umetnik sam, jer je preko njega mogla da utiče i na njegovo stvaralaštvo. Na ono što će napisati i ono što neće napisati. Ništa nije bilo nezavisno od političkih tokova koji su bili skloni da značajno umetničko delo izbrišu i prećute. Intelektualna roba imala je cenu i mogla se prodati. Pisac je uvek bio, na neki način, ucenjen svojim delom, i mogućnošću da za sebe obezbedi bolje mesto. Danas je stvar do krajnosti ogoljena. Na potpunoj margini, bez autoriteta i uticaja, pod opštom dominacijom politike, intelektualci i umetnici jednostavno su izvedeni na tržište, a tržište pragmatično uslovljava njihovo delovanje, naročito onih koji na te uslove pristanu. Ponuda je jednako otvorena i primamljiva: diplomatska služba, konzularna, savetnička i ambasadorska mesta, kontakti, prevođenje na strane jezike i plasman u inostranstvu, nove veze, početna prednost u žirijima, nagradice, mogućnost da jednog dana vrate dug i zaduže druge, autorski projekti i autorski honorari, otkup knjiga, prisustvo u medijima, profesura, magistrature i doktorati, dnevne počasti, ugled i uticaj, itd. I, naravno, novac, kao primamljiva opcija u perspektivi.

HaroldPinter

Budući da se nade i očekivanja odvijaju putem mnogobrojnih partijskih krugova i kanala, broj zainteresovanih je povelik. Kako koja posada uhvati značajno mesto u partijskom i političkom životu, krene nagrada za službu i nagodbe s drugima oko službe. Niko nema previše volje ni vremena da se bavi onim što je bilo. Mogućnost da se isprave stare nepravde i promašaji ostavljena je uskom krugu zaludnika. Svedoci smo licemernog izjednačavanja onih koji su ćutali ili manipulisali mišljenjem, i onih koji su u mračnim vremenima dizali glas, ili nisu pristajali na kompromis i ćutanje. Zar Miloš Crnjanski nije i dalje u sporu, i to s vrednostima jednog vremena?! Slučaj sabranih dela, ili uslova u kojima radi Zadužbina sve kazuju. Dobije li Crnjanski mesto koje mu pripada, doći će do ozbiljnih pomeranja – nadole, i do promene kriterijuma koji će osporiti „vrednosti” koje je učvrstilo i održavalo upravo vreme bez Crnjanskog. Trebalo je da prođe trideset godina da razdvojimo Govor prof. dr Mihajla Đurića od „govora” onih koji su ćutali i aminovali poteze vlasti, koji su se svrstavali u korpus intelektualaca čiji je pristanak trebalo dobiti da bi stvar bila legalnija. Akteri takve scene i takvog poimanja vrednosti i intelektualnog angažmana i njihovi duhovni naslednici, danas su glasnici i zagovornici demokratskog preobražaja i preispitivanja. Ili deluju iz senke. Oni koji žele, da se opomenemo junaka Franca Kafke – Josefa K., „da javno pretresu jedno javno zlo”, nisu rado prihvaćeni ni u ovom vremenu.

 

2.

Većina o kojoj govorim pripadala je vladajućem establišmentu, stvarala mu i organizovala alibi, obezbeđujući i sebi privilegije. I čineći niz kompromisa u sferi estetskog i književnog, videći sebe kao pripadnike ideološkog vrha vlasti koji je licemerno koristio ono pravo na grešku o kome govori Aristotel u „Retorici”: „Posebno smatraju da mogu vršiti nepravedna dela ukoliko samo pripadaju nekoj od navedenih klasa ljudi, a, ako ne, ukoliko imaju takve prijatelje, sluge i ortake, jer im baš to omogućuje vršenje nepravde, a da pri tome ne budu otkriveni i kažnjeni.” To je bio (osnovni) princip njihovog udruživanja. Upravo taj žilavi soj ljudi, koji je usavršio mimikriju, promovišući je kao prirodno i normalno ponašanje u novom vremenu, nastavlja da deluje, i to vrlo otvoreno, ne polažući račune nikom, pošto ni njihovi moralni učitelji, u čijim je rukama vlast, račune,  i to mnogo krupnije, ne polažu nikako i nikom. Na delu je licemerna kolaboracija političara i kulturnih radnika, koja podržava, kao nekada opštinski i sreski komiteti, lustraciju i preispitivanje vrednosti, postupaka i ljudi, iako i sami pripadaju toj kategoriji delatnika. S lukavom i podmetnutom tezom da je u pitanju: epoha. Radili su, kažu, prema zahtevima vremena, i tu se nije moglo ništa učiniti. Oni su, po toj istoj logici, u krajnjoj liniji, žrtve, žrtve politike. Živeli su i stvarali, zamećući svoje tragove, nalik onom „junaku” Česlava Miloša koga su zvali tigar, ali ne zbog hrabrosti, izgleda, neustrašivosti, već zbog mačijeg hoda.

Ali, tragovi su ostali, i glas o njima. Tema stara koliko i književnost. U Homerovoj „Odiseji”, na primer, imamo dva pevača, Demodoka, na u dvorcu feačanskog kralja Antinoja, kome Odisej odaje počast, i Femiju, u Odisejevom dvorcu, na Itaki, „štono je pesme med proscima primoravan pevo”. Opravdanje koje nas podseća na one koji su skloni da svoje „pevanje” objasne frazom: „Takvo je bilo vreme”. Svi koji se nađu kao prepreka antičkom junaku, ne prolaze bez kazne, ali Kiklop i Antinoje,  koji ne dozvoljavaju Odiseju da se vrati kući, uslovljavajući, jedan spolja, a drugi iznutra, njegov povratak, bivaju posebno kažnjeni. Ostali su obični „rđakovići”. To je pevačeva pravda, u kojoj ima razumevanja za sopstvenu ulogu: Odisej jedino poštedi život upravo Femiji.

O osećanju straha, koje je organski sraslo sa čovekovim mišljenjem i odnosom prema svetu i životu, o atmosferi straha u kojoj čovek sumnja i u samog sebe, jednostavno i ubedljivo je pisao autor „Zarobljenog uma”: „Ali čiste i dostojne reči bile su zabranjene / Pod pretnjom tako stroge kazne, da ko se usudio / da i jednu od njih izusti / Sam je sebe već smatrao izgubljenim.” Naravno, nije to specijalnost ovog vremena ili, recimo, prošlog veka. Još „Pančatantra” postavlja pitanje: „Ko sam ja, koje je mesto i vreme, dobre, loše, navike i sredstva politička koja su?” Eshil nam je u svom „Prometeju” uputio poruku čiji kod u punoj meri razrešava baš ovo vreme: „Upoznaj sebe, primi novi poredak.” Biblijski Jov zna da su svi koji su videli njegovu „pogibao” zastrašeni. Uvek je bilo onih koji su sudili oslanjajući se na potrebe sistema ili lične pobude i svoju prirodu.

„Dovoljno ti je zlo da budeš ono što si”, kaže Šekspirov Terzit, isti onaj koga u Homerovoj „Ilijadi” kažnjavaju za buntovništvo. Od čoveka se oduvek traži potpuno potčinjavanje, a ne samo ćutanje i prihvatanje. Kafkin Jozef K. u „Procesu” uzvikuje: „Na laži se gradi poredak u svetu.” Dvadeseti vek je otišao korak dalje od poretka laži: doneo je poredak zla u kome ljudi od pera imaju značajnu ulogu. Već počekom novog veka, globalizam – kao univerzalni totalitarizam – pokazuje šta nas čeka. Njegov najdalji krak u lokalnim okvirima jeste tranzicijska metamorfoza društva, u svim slojevima. U njemu je predviđena važna uloga za intelektualne autoritete koji moraju da etabliraju njegove ideje, na isti način na koji je i komunizam to tražio od svojih pisaca. Pogledajmo samo naše vreme, posledice rata kao posledice politike, s potpuno izmenjenom percepcijom stvarnosti u kojoj umetnost sve više gubi tle.

Razaranje duhovnih vrednosti jeste kontinuiran proces koji direktno kreira politika, uz pomoć svojih vazala u kulturnim krugovima. Njena dominacija je potpuna i gotovo da i nema drugih tema. U pitanju je narkomanska zavisnost i dilovanje s najvićeg nivoa vlasti. Intelektualci su i sami zavisni toliko da se sva njihova pitanja tiču samo politike. Perverzija ravna onoj „od pre”, koja je u svom programu imala obavezno učešće ljudi od pera, umetnika, književnih, pozorišnih, filmskih kritičara u hajci na neko delo ili njegovog autora, u zabrani i osudi, opravdavajući tezu vlasti da upravo teoretičari, umetnici i književni kritičari estetičkim merilima, osporavajući jedno delo, obavezuju sudije i sve one koji imaju nameru da jedno delo osude. O tome govori Boro Drašković, u knjizi „Razgovori sa Milošem Jeftićem”, navodeći „naš licemerni specijalitet da izgleda kako je pozorište samo zabranilo svoju predstavu.”

Kakvi su to psihološki mehanizmi koji su intelektualce vodili u tabor autoritarnog režima, kao inkvizitore, egzekutore, pritajene gušitelje. Koji su oblici socijalno psihološke prinude? Kakvi su bili modeli angažovanja? Vlast se, prirodno, brani, kupuje, preprodaje, ucenjuje, preti – čuva vlast! A umetnik?! Strah, karijera, udvorištvo, pravovernost, višak revnosti, materijalna korist? Prostora za revnost bilo je u izobilju. Postojao je i opšti alibi: postupci, odluke, karakteri, sve je u šapama epohe: „Ona steže čoveka sa svoja dva prsta i cedi iz njega onu kap dobra i zla koja joj je potrebna”, veli Česlav Miloš, govoreći o bedi ljudi uhvaćenih u politička klješta i o izboru između ludila i servilnosti, o tragediji i bedi intelektualca uopšte. Da sve istine o tome ni izdaleka još nisu otkrivene, opominje mađarski slučaj, gde je oskarovac Ištvan Sabo, reditelj filma „Pukovnik Redl”, priznao da je bio doušnik. Tvorac „Mefista” ne krije da je prodao dušu đavolu u političkom obličju, i tvrdi da je to učinio, da je godinama radio za Kadarov režim, da bi spasao neke prijatelje. Naši mađarski susedi otvaraju dosijee, iznose gole činjenice, a činjenice, poznato je, ne tolerišu i ne uvažavaju duh vremena koji je mleo individualnost i hrabrost, nego bez emocija otkrivaju ulogu intelektualaca u nečasnom poslu. Kod nas, svaki je dosije još brižljivo čuvana tajna i nema govora o tome da ćemo istinu ikad saznati. Ne jednu, nego mnoge. Previše je učesnika u kolaboraciji, da bi tako lako doneli ili prepustili odluku o tome onim drugima.

desayuno_polifemo-3

Najcrnje poglavlje o nama, kao i ono o lažnim disidentima, koje Milovan Danojlić u knjizi „To” naziva lažiborcima. Šteta koju oni – lažiborci – izazivaju, jeste najveća, jer su pod kontrolom vlasti, a stvaraju iluziju da postoji disidentska borba. I, pritom, dobro žive, uživaju u slavi disidenta, u priznanju javnosti, ali imaju i plate i tiraže. Rizik je proračunat kao neophodan za ugled i status nezavisnog intelektualca. Kasnije, vidite te lažiborce, kao borce za demokratiju, otvaranje dosijea i novi poredak. I nikom ništa.

Psihološki mehanizmi kojima se vlast služi u korumpiranju umetnika zasnivaju se i danas na moći, obećanjima, očekivanjima, saznanju da opcija koja se drži etike a ne dipli, nema mnogo šansi, da takvima politika šansu udeljuje na kašičicu. Osim toga, vlada uverenje da se sviranje dipli može dobrim marketingom prikriti i, čak, prodati kao etika. Moć je bila, a i danas jeste jedina preokupacija vlasti, i pošto joj u ovako uređenom svetu novac tu moć uslovljava, spremna je na sve. One koji je u tome ometaju, vlast kontroliše, kupuje ili neutralizuje. Doktrina manipulacije i kontrole imala je i ima, kako rekosmo, svoja uporišta u delovanju umetnika i intelektualaca koji su nastupali otvoreno ili zaklonjeni, iz senke, zaštićeni režimom, obilato koristeći tu privilegiju. Ništa novo pod suncem. Aristotel je u „Retorici” upravo upozoravao na takve koji „nepravedno postupaju kad smatraju da se takvo delo može izvršiti i da ga oni mogu izvršiti, potom verujući da se takvo delo neće otkriti, ili, ako se i otkrije, da će ostati nekažnjeno ili, na kraju, ako i budu zbog takvoga dela kažnjeni, da će kazna biti manja od dobiti što će je iz toga izvući, za sebe ili za svoje bližnje.”

Tako nekako dogodilo se i kod nas.

 

3.

„Pisac je celog života ranjiv, gotovo je ogoljen”, veli Harold Pinter u besedi povodom primanja Nobelove nagrade, „nema potrebe da kukamo zbog toga. Pisac je tako izabrao i okovao je sebe tim izborom. Tačno je, međutim, i kada kažu da ste izloženi svim vetrovima, a neki od tih vetrova su zaista ledeni. Potpuno ste sami, sebi prepušteni, na vetrometini, u praznom prostoru. Nema utočišta i nema zaštite – ukoliko ne lažete  – a u tom slučaju ste, razume se, već izgradili sopstvenu zaštitu i zapravo bi se moglo reći da postajete političar.”

Podela vlasti, misli Pinter, ni izbliza nije onako ravnopravna, kao što bi naivni mogli pomisliti, ali kada se dođe do tog saznanja, već je kasno. Vlast, ma kakva bila, mora se održati, sačuvati, osvajati dalje. Po cenu istine. I zatvaranja očiju pred istinom. Ili, pak, formiranje lažne istine. „Zarad održavanja te vlasti”, veli Pinter dalje, „od suštinskog je značaja da ljudi ostanu u neznanju, da žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Gust splet laži?! Da! To bi mogao biti naslov ovog teksta. Gust splet laži kao gusto bodljikavo šiblje, razgranato, zamršeno, dubokog korena.

Na prastaro pitanje – koje tako otvoreno implicira relativnost suda i ličnog ubeđenja, naspram interesa i suda gomile, nasuprot svetini – „Šta je istina?”, ovo vreme odgovara: „Sve je istina”. I: ništa nije istina. Istina je glinena masa koja u veštim rukama dobija željene oblike. Intelektualci su sa zakašnjenjem izvukli pouku, ponešto naučili od štampe i intelektualnih gladijatora; malo kasne ali, održavaju korak, sustižu. U liku medijatora istine, pojavljuju se „nezavisni” filozofi i intelektualci, za koje medijski događaj ima, pre svega, „tržišnu vrednost”. Čitav smisao njihovog delovanja jeste da se istina zamaskira, skloni, ukloni, te da se podmetne i proda sopstvena istina. I da se moćnici ubede u njenu moć. Najmoćnije sredstvo u tom đavoljem poslu jeste „đavo televizija”, kako taj medij naziva Anri Levi u svojoj knjizi „Pohvala intelektualcu” (1977). U događajima koji su usledili, Levi ne samo da nije upao u zamku „zle kobi glasina”, o kojima piše, što bi samo po sebi značilo zabludu i nevinost, nego je takve zamke postavljao svojim filmskim i televizijskim slikama, oživotvorujući savet intelektualcima, „svojim kolegama”, „da nauče da se televizijom služe i da savladaju njen jezik”.

Onima koji su nekada, ma kom vremenu pripadali, pretendovali da budu sudije, da tumače i usmeravaju književne tokove, i koji su pod maskom autoriteta obmanjivali epohu iz ideoloških ili nekih drugih razloga, ne treba to prećutati. Nikako! Ne možemo biti ravnodušni prema tom nasleđu. Prvenstveno zbog štete koju su načinili. Ideološki obrazac koji je formirao mehanizam autocenzure, učinio da se neke teme pokrenu kasno, da se neke ne pokrenu nikad, da se u poetičkom smislu tapka u mestu, i vrti jedna te ista „priča”. I da se ta priča varira, nagrađuje i glorifikuje. Epigoni epigona dobijaju najveća priznanja. Svaki pokušaj novog i drugačijeg gušen je u zametku. I više od toga. Stvarana je atmosfera da se bilo šta novo ne može održati. Kada je u dugom periodu uspostavljena dominacija ideološkog mišljenja i ideološke kritike, koja udovoljava takvim kriterijumima i usmerava čitave tokove književnosti, potirući i zatirući u zametku sve nove i drugačije ideje i mišljenja, onda je šteta nepopravljiva i trajna. Treba samo pažljivo čitati knjigu „Književnost i radio”, Đorđa Malavrazića, ili „Krivičnu estetiku” Marinka Arsića Ivkova, i videti s koliko bi se indignacije moglo govoriti o moralnom liku mnogih uglednika koji su sudili i presuđivali u sferi estetskog. Atmosfera u čuvenoj Literarnoj redakciji ili u Dramskom programu Radija, prema opisima autora i svedoka, otkriva nam čitavu skalu najrazličitijih varijacija u odnosu književnost–radio, ili država–književnici, ili radio–sloboda, ili, pak, osvetljava odnose među pojedinim stvaraocima, u rasponu od tragičnog do tragikomičnog, u kojoj su bili svi ucenjeni i sputani, stalno na zadatku i na uslovnoj slobodi. Pavle Zorić prepoznaje u takvoj društvenoj klimi „oprez, iznurujući oprez”, a Ljubomir Simović „budnost”: „Dva budna oka, ili četiri još budnija oka, svakodnevno su pazila na sve, na svaki potez, na svaku reč, na svako slovo!” Simović ostavlja svedočanstvo koje nas dovodi do „naših” vremena, ilustrujući tako uvek isti odnos vlasti prema radiju, u čijoj osnovi je shvatanje da je u pitanju državni medij koji ne treba ispustiti iz ruke. Poglavlje „Književnost u političkom okruženju”, bez sumnje, najzanimljivije i najcelovitije u knjizi, koje se otvara dramatičnim tekstom „Izludelo vreme” i gorkim sećanjem Miodraga Popovića lirskog naslova „U literarnom odeljenju stanice”, od kojih zastaje dah, zapravo se prostire kroz celu knjigu. Njegovi akteri su i književnici, i kritičari, i političari u bliskoj vezi s kulturom.

 

4.

Pisci, kritičari, ideolozi, izdavači i novinari bili su u mladosti jedna porodica. Bolna činjenica, koja ne amnestira nikoga pojedinačno. Model koji se pokazao uspešnim pretrpeo je neznatnu modifikaciju. Velika kontrolisana izdavačka preduzeća zamenili su prodorni i poslovni novi izdavači, što podrazumeva borbu za profit na tržištu i kupovanje i preprodaju svega i svakog ko na to utiče. Ostalo se ponavlja. Pisci, pisci i kritičari, to vide, i znaju, osećaju na sopstvenoj koži, ali učestvuju. Ćutanjem ili činjenjem, ili nečinjenjem. Nije u pitanju samo borba za književni ugled, ili novac, ili moć, ili slavu, uticaj u vlasti, nego sve to zajedno. Tranzicijski duh ne krije i ne uvija u oblande svoje nastranosti. Naprotiv, on ih proglašava za prirodno ponašanje. I kao takav nudi, lobira, agituje, prodaje. Hokus-pokus-preparandus! Bez trika. „Dati svoj um u arendu” prirodno je, takav je duh vremena, mišljenje je plaćena roba. Naravno, to nije samo naša specijalnost. Samo, neki to čine za veći, a neki manji novac, za veću ili manju slavu. Jedan nakazni sistem mišljenja i vrednovanja koji je bio uslovljen ideologijom i mrvicama vlasti, zamenjen je drugim koji je uslovljen novcem i mrvicama vlasti. Partijska struktura vlasti i vladanja zadržana je u instituciji nagrade i nagrađivanja. Dobre stare navike i oprobani modeli! Svaki okrug ima svoju nagradu, a ona zamenjuje jubileje, kongrese, značajne datume. Književnost postaje posao. Ili: dobar posao za druge poslove. Jedna ista trupa stalno je na putu, ili nagnuta nad rukopise koji joj pristižu i pristižu, za nagradu, recenziju, kritiku… Uz poneki prikaz njhovog sopstvenog dela. Kategorije „stvaralaca” koje spoje nekoliko slojeva i „pravaca” književnog delovanja (kad književnost postane više književno delovanje) određuju, makar privremeno, književne tokove i poziciju pisaca. Književna kritika je u tom pogonu značajna karika. Jedan od pisaca koji je vešto iskoristio antiratno profiterstvo, pažljivo dozirajući svoj angažman, ustvrdio je, jednom prilikom kada je opet „izostavljen”, da je glavni problem srpske kritike što ne može da prepozna veliko delo. Moguće. Ali, ima i drugih primera, da su neki pisci prepoznati kao tvorci velikih dela, i s tim računaju na duži rok. Varljiva uteha, no, pisac, kao živo biće, ima pravo na to. U gustom spletu laži sve je prilično zamršeno. Ono što jedno vreme proglasi velikim delom, uvek je sumnjivo i podložno naknadnoj analizi. Sumnjiva je svaka sujeta koja uobličava konačnu ocenu, ili nema dovoljno jaku rezervu i distancu u odnosu na svoju procenu. Šta će se zbiti u sudaru književnih moda i epoha, ko će ostati smrvljen u tom sudaru u istoriji književnosti u obliku književne prašine, a koje će delo ostati da kruži, ponire ili se uzdiže, videćemo! (sic!) Edgar Alan Po je svoju rezervu u odnosu na književnu laž i lažnu književnu sliku, izrazio rečima da treba prevrnuti po onome što su pisali oni koji su bili u tamnicama, ludnicama i pod vešalima, da bismo imali koliko-toliko vernu sliku o književnosti. Nije valjda da su ludnice, vešala i tamnice nestali iz naše svesti i prakse. Ili ih je više nego ikada u istoriji.

 

5.

Da li su intelektualci danas postavili sva pitanja koje bi trebalo da postave, ili sa oduševljenjem što je jedan totalitarni režim pobeđen, idealisanjem mogućeg i željenog, prećutkuju laž novog vremena. Da li postoji tendencija da se pomenuto „javno zlo” ili „nasleđe autoritarne prošlosti” tretira i shvata kao nešto što je prošlo, što se ne može ponoviti u nekom mimikrijskom obliku, koji će prepoznati samo upućeni. Ne postoji li, dakle, potreba da se sve tumači kao nešto što je izrodila jedna epoha, jedno vreme, jedan, ideološki, sistem, da se na taj fenomen gleda s bezbedne daljine kao na nešto što ne ostavlja nikakvo nasleđe, sa, dakle, bezbedne obale koje smo se dokopali, bez imalo sumnje da je i ona samo jedan sprud koji će iz istih razloga potonuti? I sve bi bilo u redu da nije onih koji remete rutinu svakodnevice, onih retkih čije delo opominje. Svejedno je hoćemo li ih nazvati: „ljudi u mračnim vremenima”, ili „prethodnici vremena”.

I ovde prestaje bilo kakva potreba za imenovanjem vremena i epohe. Bolje je poimence spomenuti pojedine aktere. Efekat će biti veći. Ne bi književno delo, ma koliko veliko bilo, smelo da zakloni i skloni ono što je pisac radio. I u sferi književne kritike trebalo bi imenovati kritičare. Makar one koji su pisali časno. Bojim se da njihovo književno delo neće uspeti samo sebe da odbrani i sačuva. Uloga režimskih kritičara i urednika i posledice njihovog delovanja zaista opominju na novo čitanje, ali ko će taj posao da obavi? Ko će da kaže kakvu vrstu pustoši su ostavili oni koji su u okvirima „krivične estetike” vrednovali, nagrađivali, ocenjivali, gušili i afirmisali? Previše se epigona provuklo do imena značajnih pisaca da bismo olako to prepustili budućim književnim arheolozima. Umesno je upitati se šta je ostalo iza te dugogodišnje, skoro poluvekovne promocije, nagrada, slavljenja? Iza autorske poetike preplitanja priče i života, koja u pomenutom gustom spletu laži ima takođe duboke korene.

Ja sam o tim problemima pisao u više navrata. Naročito u romanu „Zgad” (SKZ 1995), i neka mi bude dozvoljeno da navedem dva odlomka iz tog romana. Čitav jedan dugi period od pedeset godina, uključujući i vreme promena, stavljen je u politički okvir, tačnije u jednu jedinu reč „zgad”, koja označava bolest. Laž, licemerje, strah, pokornost… Pisca potonulog u ćutnju i autocenzuru za vreme komunističkog perioda, zahvata zbunjujuće otrežnjenje koje počinje ratovima. Bačeno je drugo svetlo na sve, uključujući i književnost. Jedan od junaka jeste eksponirani politički prvak, pesnik, doušnik policije, drugi, takođe književnik, strada, u mladosti, upravo zato što ga je policiji izručio taj njegov prijatelj. U vremenu političke strasti i političke mržnje, posle godina političkog mrtvila, začinje se ratni haos. Moj junak se budi posle pedeset godina života u slatkoj obmani i upada u ratni košmar. „U razlabavljenim okvirima knjige, u košmaru koji je nastajao u njenom svetu, sve je počinjalo iz početka, bez izgleda da se privede kraju. Sve je dovođeno u pitanje. U njegovu se utrobu kroz tu reč uvukla crvljiva sumnja, koja je sve načela i izokrenula. Svet koji je stvorio izgledao mu je lažan i neubedljiv, prljav i štetan. Je li zgad iz njegove utrobe prešao u njegove knjige, ili je iz utrobe njegovih književnih junaka u njegovu prešao?! Ili je rastao u njemu i njima s njegovim rođenjem i rođenjem svakog junaka?! Duboko u njemu, još iz vremena kada je bio mlad pisac, bilo je usađeno stvaralačko preispitivanje koje ga je gušilo i sputavalo, ali je poslednjih godina ono preraslo u razornu sumnju da je sve što piše, što je napisao, ipak, smeće, nakićeno smeće, ovenčano smeće i da će već koju godinu kasnije, kad neki budući književni arheolozi skinu navlaku, videti ono što je buljavi Markan davno pre njih video: skorelu masu, bez ukusa i mirisa.”

U tom romanu, upravo književnici postaju učesnici moralnih sunovrata, od saradnje s partijskom vlašću do političkih doušnika (tim aspektom pozabavio se dr Vasa Mihailović u eseju „Revizionizam u srpskoj književnosti – Zgad”). Vulgarnu stvarnost definiše jedan od junaka, policijski inspektor Pantelić, rečima:

„Treba osvetliti prošlost barem onih koji bi da nas vode dalje. Trebalo bi barem da znate da je isti namaz i u vašim krugovima, i to na mnogima koji sada drže govore o demokratiji i slobodama. Neki se uopšte i ne kriju, osim iza reči, ali su sigurni, jer znaju da ih zaklanja tuđa prošlost. Uostalom, zar nisu neki opozicioni prvaci bili u službi u policiji… Ne mislite, valjda, da su se preokrenuli. Pa, molim vas, ko je jednom bio u policiji, ostaje u policiji za ceo život. Koga jednom policija obradi, ima u mozgu ugrađen uslovni refleks. Ovo je, bar što se policije i Službe bezbednosti tiče, ozbiljna država. I policija ima svoju politiku, koja je i u vremenu zaplitanja i rasplitanja videla stvari prilično jasno. Ne uzimajte stvari o demokratiji tako uprošćeno. Naravno, vaši su maštovitiji pa pomažu na razne načine. Suptilno. I nama, ponekad, u dobroj nameri, razume se, kvare posao, ali vama naročito. A kupe lovorike. To je tek veština! Usavršili su tehniku mimikrije do savršenstva. Pritom, znaju jedni za druge, ali i znaju da ih upravo dug onog što ih prepoznaje štiti, pa ponekad slobodno stupaju u otvorene sukobe. Uzmite za primer potpisnike protesta protiv gušenja slobodnih medija, i to protiv gušenja onih medija u kojima su uz bok onima koji ih guše i štroje. Protestuju, ali i guše i pridavljuju, iznutra. Dobijaju priznanja na obe strane. Malo uz vlast, malo protiv vlasti, uvek uz bok vlasti… Dele preostale dnevne počasti. A vi, umesto da prvo njih počistite, fantazirate o policiji kao gušitelju demokratije, čiji je to posao. Vaši su momci, gospodine Mateja, prva liga boraca za režim i protiv režima u isti mah. Kad šta zatreba. Nećete, nadam se, to zaboraviti kada budete odmeravali zasluge, iako mi se čini da ste vi tipični autsajderi.”

 

Comments (10)

Tags: , , , ,

Filozofija pravoslavlja dr Justina Popovića

Posted on 27 June 2013 by heroji

Ksenija Atanasijević

 

Filozofija pravoslavlja dr Justina Popovića

 

Jezivu sudbinu imaju ljudi bez religijskog osećanja. Ta lišenost je, u krajnjoj liniji, istovetna sa nedostatkom metafizičkog smisla koji čoveka srvrgava sa postolja „krune stvaranja”, čineći ga nalik na niža bića. Još više: pomenuta defektnost teško unesrećava onog ko je njome neizlečivo obeležen. Zato su ogromno zaslužni stvaraoci koji na ovaj način ubogaljenim ljudima, kad slučajevi nisu inkurabilni, pomažu da se spasu svog kobnog unutrašnjeg neduga, budeći i razvijajući u njima religioznost, čija je iskra bila zatrpana pepelom duhovne tromosti, tuposti, neznanja, lakomislenosti i raznim drugim vidovima duševnih i mentalnih neizrađenosti i zastranjenosti.

Dva srpska savremena religijska stvaraoca imaju najnepobitniju i najčasniju zaslugu za izvođenje našega pometenoga sveta iz mraka verske ravnodušnosti u uzvišenu svetlost i svemoćni sjaj hrišćanstva. To su dva velika crkvena pisca i besednika, izvrsna znalca pravoslavlja i vizionerski nadahnuta, neustrašiva borca za njega, čiju duhovnu stamenost i etičku prekaljenost nisu bili u stanju ni da okrznu mnogobrojni pakleni nasrtaji, a čiji ozareni pogled, upravljen ka sverazrešujućim hrišćanskim istinama, ni za trenutak nije uspela da zamrači gusta pomrčina haosa, po kome se lomi i skoro četvoronoške spotura jadno današnje čovečanstvo.

Prvi od ta dva predstavnika Srpske pravoslavne crkve, kojima bi se svaki kulturan narod s pravom ponosio, nedavno je, na našu gorku žalost, preminuo u tuđoj zemlji. To je širom sveta poznati i priznati dr Nikolaj Velimirović, episkop žički, bogomdani besednik ranga jednog Bosijea ili Burdalua, čija je reč čarobnički dejstvovala – sugestivni mislilac i pesnik, teolog vrlo zamašne erudicije, čiji je izuzetni lični magnetizam pobedonosno razvejavao besputne sticajeve bezverja. Ali, Bogu hvala, ostao je još među nama drugi mlađi od ta dva velikana pravoslavlja, dr Justin Popović, profesor Univerziteta, nepreglednog znanja, eminentni pisac opsežne Dogmatike, dela koje zalazi u ezoternu srž problema te teološke discipline, kao i mnogih drugih spisa zavodljivim, originalnim stilom. Povučen u isto toliko živopisan koliko siromašan manastir Ćelije, dr Justin Popović danonoćno moli Vrhovno biće za spas svih nas, pišući svoja religijsko-filozofska dela dalekosežne vrednosti i majstorski prevodeći sa grčkog i snabdevajući ih znalački komentarima Žitija Svetih, – taj spis čije proučavanje pruža nevarljivu i postojanu utehu religioznim ljudima u sadašnjici uskovitlanoj ovim infernalnim nemirima.

justinpopovic

Nesutrašivi produbljivač tajni svemira, izuzetni znalac svih izvora pravoslavlja i pronalazač svežih mogućnosti srpskoga jezika, dr Justin Popović je podigao sistem filozofije pravoslavlja, osiguravši mu održljivost i ubedljivost nepresušnim obiljem životodavnih dokaza. Kvintesencija toga sistema otkriva njegovu sveobuhvatnost i nepropadljivost. U pravoslavnom hrišćanstvu, onakvom kako ga je shvatio, postavio, učio i primenivao Sv. Sava, naš mislilac vidi jedini izlaz iz kobne katastrofe, u koju je, u naše doba, zapao nesrećni ljudski rod. U svojoj knjizi „Svetosavlje”, štampanoj u Minhenu, kao i u svom monumentalnom delu „Filozofske urvine”, dr Justin Popović jasno ocrtava temelje nerazorljive svetosavske ideologije. Kao svi ezoteričari hrišćanstva, on zna da je sve fizičko u bitnosti metafizičko, a da se sve konačno zasniva na beskonačnom. U odnosu na empirijski svet, on je iluzionist: vidljivi svet je izložba priviđenja i nepostojećih fantoma. Taštinu ovoga sveta ističe dr Justin Popović snagom Biblijskog Propovednika i Bosijea u njegovim „Orasions funèbres”.

Retka je dubina kojom je naš mislilac sagledao koliko je strašno biti čovek, i koliko se ljudskog bića, takvog kakvo ono jeste, valja plašiti. Vizionarski je sagledao i do jada iskusio da iz čoveka urlaju apokaliptička čudovišta. U stavu etičara koji nije ni u kakvoj zabludi o onome što se u svetu događa, on pita: „Čoveče, ima li kraja tvome bezumlju? Ima li dna tvome padu?” I utvrđuje neosporni užas: niko od đavola, od zverova i od životinja ne treba da se toliko stidi kao čovek.

Kod nas niko nije sa toliko smelosti i nadahnuća zakoračio u rešavanje obeshrabrujućeg problema smrti, kao dr Justin Popović, koji neumitno i neporecivo pokazuje da se smrću završavaju svi progresi na ovome svetu, – koji on genijalno naziva „vodenicom smrti”. Sa vrhunskom rečitošću i ubedljivošću, prikazuje on čitav ovozemni život kao plen smrti. Najdublje proživljenim rečima, iz kojih izbija silina nalik na onu starih jevrejskih proroka, pisac daje razne aspekte primarne istine da je najsigurnija tekovina ljudskog progresa smrt, koja, ustvari, stoji iza svih naših progresa. Naš neodoljivi kontroversist obelodanio je i svu promašenost raznovrsnih oblika racionalizma Zapada sa njihovim tobožnjim progresima. Istakao je suštu neospornost tvrđenjem da nijedna od međusobno protivrečnih zapadnih filozofskih koncepcija nije bila u stanju da pruži napaćenom ljudskom individuumu putokaz za istinsko spasenje iz „vodenice smrti”. Nasuprot tome, naš mislilac uspeo je da nas ubedi da se pravi progres sastoji i da se može sastojati jedino u pobedi nad smrću, u „obesmrćenju i duše i tela”, – što znači u spasenju od greha i zla koji su jedini tvorci smrti. Osećanje besmrtnosti dolazi od osećanja Boga, koje, kao takvo, ne trpi greh koji proizvodi smrt.

Sistem dr Justina Popovića ima puno etičko dejstvo, jer jedan od njegovih osnovnih stavova utvrđuje da su neprijatelji čovekove besmrtnosti njegovi gresi, strasti i poroci.

avajustin1959

U odnosu na naš kukavni ovozemni svet crni pesimist, srpski filozof pravoslavlja je veličanstveni optimist, kad zakorači u oblast suštinskog hrišćanstva. On teši svoje opako obezglavljene bližnje, propovedajući ima da pravi hrišćanin ne treba da se boji đavola i njegove mračne vojske. I upućuje na vrhovno utočište, – na Novi Zavet koji sadrži praktično uputstvo kako čovek sebe smrtnoga može preraditi u besmrtnog.

Pisac neprolazne pravoslavne Dogmatike učinio je pristupačnim primarnu misteriju hrišćanstva. On je, naime, objasnio da su utelovljenjem Logosa transcendentne božanske vrednosti postale imanentne ljudskoj prirodi. A to znači da se, kao bogočovečanska sila i život, Hristos permanentno ponavlja u svakom hrišćaninu, jer je ovaj organski deo Hristove crkve, koja je njegovo bogočovečansko telo. Moralna konsekvencija ovakvog tumačenja jeste postavka da je čovek bez evanđelskih vrlina slep za prave vrednosti ovoga života, da nasumice tumara kroz gudure strašnih tajni ovoga sveta, dok se ne surva u neku od njih. „Van Bogočoveka, nigde mira čovekovoj duši. Svuda preteće urvine i jezivi ponori”, kazuje naš autor „onima koji imaju uši da čuju.”

Naš filozof pravoslavlja ne sustaje da podseća ljude na ono čemu ih je Hristos učio: da su večna bića, koja se privremeno nalaze na ovom svetu. Uz to, on ne prestaje da teši svoje bližnje nesumnjivošću da njihov večni život, ako pravilno shvate i primene evanđelska učenja, počinje već u ovom životu, a da se nastavlja posle smrti. Ali on priprema prave hrišćane i na mučeništvo koje ih neotklonjivo čeka. Jer kako za prave hrišćane, tako i za pripadnike Hristove svih vremena i za današnje posebno, ima puno važenje strahovita istina koju dr Justin Popović formuliše: da što više Hrista u sebi ima jedan čovek, njega više gone i sve više po njemu gaze.

Najzad, da nijedan svesni hrišćanin ne treba da se boji patnje, propoveda, uči, i svetlim primerom svoga krajnje samopregornog života pokazuje dr Justin Popović, sa dr Nikolajem Velimirovićem najveći duhovni heroj Srpske pravoslavne crkve. U toj crkvi će ova dva retka imena služiti kao blistavi putokazi budućim pokolenjima.

Comments (6)

Tags: , , , , , , ,

Fantastika krika

Posted on 25 June 2013 by heroji

Dragana Bošković

 

Fantastika krika

(Ilija Bakić, Jesen Skupljača, Tardis, Beograd, 2007)

   Svaki fantastični prosede odlikuje se tragalačkim momentom. Onaj Koji Se Usudi da zaviri „s onu stranu” uvek je gonjen bičem saznanja. U petnaest priča koje su obuhvaćene zbirkom „Jesen Skupljača”, Ilija Bakić otkriva prevlast fantastike nad mimezisom – moć da se ono poetsko, razabiračko odvija u drugoj ravni stvaralačke imaginacije.

No, neki kritičari i teoretičari književnosti smatraju da se umetnik u svom fantastičnom stvaranju nikada u potpunosti ne odvaja od prvobitnih ishodišta – pramit, duboko ukorenjeni arhetip, genetski zapisan u kreativnom biću čoveka, uvek nalazi načina da bljesne i katarzično osvetli čitaoce savremene fantastike. Postojanje i prikazanje takvog ključa u fantastičnoj književnoj (pa i celokupnoj umetničkoj) produkciji dâ se objasniti činjenicom da se još samo fantastičnim može pružiti odgovor na „večna pitanja” – ona su stara koliko i čovekova misao, čovekova spoznaja da objasni svet oko sebe.

I poetička ishodišta u ovim pričama Ilije Bakića počivaju na prvobitnim egzegezama: njegov junak, čovek-Gilgameš uvek putuje, vraća se ili traga, luta bespućem i promišlja o svom biću (priče Među dinama, Svod, Više od 90 fragmenata povratka i dr.); čovek-Ikar ne zadovoljava se hodom po zemlji, no stremi u visine ne bi li zadovoljio svoj iskonski eksplorativni nagon, spoznao ono iza (Jato, Svod, Slikovnica, Jesen Skupljača i dr.); i najslojevitiji motiv: čovek-Promatrač posmatra svet oko sebe i dedukuje (Jesen skupljača, Gledanje, Poštovani Sak:…) ili obrnuto, gleda u sebe i indukuje (Gnoj, Među dinama) ili je pak, zagledan u daljinu Prošlosti (Nečije ruke, Više od 90 fragmenata povratka) i/ili Budućnosti (Osmeh gospodina V. Ž, Poštovani Sak:…). Egzistencijalizam koji dominira ovom zbirkom još više je naglašen pustopoljskom scenografijom – pustinje, pustoši, jame, pećine, čak i u visine smešteni likovi, nalaze taj predeo iskonski poznatim i samim time, donekle jednoličnim. Svaka priča punktira svakodnevicu; cepa krajolik nekom kulom, stubom, brdom, nedogledno visokim drvećem, ili pak secira zemljinu koru provalijama, jamama, rupama i pećinama – baš kao što sečivo nemoći spoznaje para duh jedinke na kraju svakog neuspešnog putovanja.

Posebno interesantna dimenzija ove zbirke i prava poslastica za sladokusce fantastične književnosti predstavlja metatekstualno poigravanje s lektirom (po mom skromnom mišljenju, priča Svod na legendu o Vavilonskoj kuli; Osmeh gospodina V. Ž. kao parabola o Žilu Vernu i potapanju Titanika; Ram Tomasa Mora i na njegovu „Utopiju”; Dvojnik i sve oko njega kao svojevrsni postmoderni Dostojevski. A ostalo? – Ostalo otkrivajte sami). Tu fantastika nudi piscu-čitaocu mogućnost da produži priču i nakon sklapanja korica pročitane knjige, pruža mogućnost produženja eliotovskog lanca tradicijskog čitanja i, rekla bih, novog (de)kodiranja. Time se fantastika iznova potvrđuje kao nepresušna tvoračka igra kombinovanja i ulančavanja, kao beskrajna umetnost novog pisanja i, shodno tome, čitanja.

tomas_mor

Tkivo zbirke čini arhitektonika dužih priča ispresecana kraćim pričama-slikama, koje tvore svojevrsni čitalački predah i predstavljaju odbljesak sečiva, koje se tek pomalja iz korica. Kvantitativne amplitude priča jesu nalik trenutku kada čovek pri ogromnom i dubokom udisaju saznaje tužnu vest, te nastaje katarzično grcanje prilikom izdisaja, kojim pokušava da zabašuri krik nemoći. Jesen Skupljača jeste jedan takav krik – fantastika krika, koji se prolama na kraju svake priče kao neminovni propratni elemenat čoveka (ili nekog drugog bića), koji je sputan teskobom svog bivstvovanja. Zato je junak u neprestanom pokretu – korača, vraća se, leti, stremi ka gore, prati, traga. Lov na spoznaju reflektuje se na fizičko pomeranje – samo kretanjem otvaraju se novi horizonti. Sâm čin potrage za junaka predstavlja neku vrstu homeostaze, ali ne i za čitaoca. Upravo iz tog razloga, autor nudi svom čitaocu fantastičan kontekst kao bezgranično polje za promišljanje.

Da, fantastika ima moć da se oslobodi stega vremena i prostora, da, po rečima Jovice Aćina, domišlja i premišlja o onom „odsutnom”, ali upravo njena bezgraničnost i neuhvatljivost ne dopušta njeno konačno sagledavanje, niti će ikada pružiti traženi odgovor. Ali, književni stvaraoci kao Ilija Bakić, uvek u njenom bespuću tvore svoje mitove i mitologeme, grade svetove na njenim oblacima, uzdižu čitaoce do nezamislivih visina fantastike, samo da bi ih na koncu katarzičnih trenutaka s treskom vratili u teskobu pojavnog sveta, jer unapred znaju da sezona lova tamo negde nikada ne prestaje.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , ,

Elementi parodije poetskih vrsta u Lirici Itake Miloša Crnjanskog

Posted on 23 June 2013 by heroji

Milica Mirković

 

Elementi parodije poetskih vrsta u Lirici Itake

Miloša Crnjanskog [1]

SAŽETAK: Pojava elemenata parodije pojedinih lirskih vrsta u ranom poetskom stvaralaštvu Miloša Crnjanskog ostala je nedovoljno naglašena, uprkos često razmatranom odnosu ovog pisca prema književnoj tradiciji. U radu se, uz osvrt na dosadašnja istraživanja, na primerima iz Lirike Itake (1919), ispituje na koji način Crnjanski odstupa od ustaljenih odlika pesničkih vrsta, uspostavljajući novi odnos prema žanrovima, i vršeći putem parodije njihovo prevrednovanje u smislu svoje avangardne poetike. Takođe se ukazuje na specifične efekte parodije u lirskom stvaralaštvu Crnjanskog, kao i na mesto ove pojave u kontekstu međuratnih previranja u srpskoj književnosti, ali i u dijahronijskoj perspektivi.

 

KLJUČNE REČI: Crnjanski, Lirika Itake, parodija, književne vrste, himna, zdravica, elegija, oda, ditiramb, serenada, molitva.

 

Prevratnički duh Lirike Itake Miloša Crnjanskog, odstupanja od tradicionalnih poetičkih načela i nepoštovanje dotad uobičajenih normi ogleda se kako na tematskom i idejnom, tako i na formalnom, metričkom i stilskom planu, kao i na nivou žanrovskih konvencija. Crnjanski modele književnih vrsta nasleđene iz prethodnih epoha uglavnom smatra zastarelim i neadekvatnim da izraze novu osećajnost, ritam i ekstazu koju su osećali pesnici njegovog naraštaja. Stoga im se suprotstavljao, razobličavao ih, izvrtao i razarao, podjednako oštro i odlučno u eksplicitno iznetim stavovima u tekstovima teorijsko-manifestativnog karaktera [2], i implicitno, u samim pesničkim tvorevinama, gde mu je kao izuzetno pogodno sredstvo poslužila, između ostalog, i parodija, to jest travestija žanrova kao njen specifičan oblik. [3]

Iako bi se izvesni elementi parodije u zbirci pesama Lirika Itake mogli uočiti na nekoliko različitih nivoa [4], najuočljivije parodijske intervencije Crnjanski ipak čini na planu

 


[1] Nakon upoznavanja sa ključnim radovima iz ove oblasti istraživanja i tumačenja poezije Crnjanskog tokom izrade rada, nužno je došlo do izvesnog pomeranja fokusa mojih razmatranja parodijskih elemenata u Lirici Itake sa analize samih primera poezije, takođe i na ispitivanje odnosa dosadašnjih istraživača prema ovom sloju zbirke Miloša Crnjanskog, i to uporednim pregledom dosadašnjih kritičkih ocena i interpretativnih tekstova sa osvrtom na ovaj problem.

[2] Videti manifestativne tekstove Crnjanskog u kojima iznosi svoje poetičke stavove (Objašnjenje „Sumatre”; Za slobodni stih), kao i kritičke osvrte na poeziju drugih suvremenih mu pesnika (članci o poeziji Miloša G. Ćurčića, Ljubomira Micića, Iva Andrića i dr.) u: Crnjanski, 1999.

[3] O teorijskom određenju prirode, vrsta i funkcije parodije, kao i travestije žanrova kao njenom naročitom obliku, videti: Rečnik književnih termina, 1992, 570-571, 879; Prop (Propp), 1984, 75-77; Herman Sekulić, 1994, 7–34; Dombrovska-Partika, 1990, 51–53; Petković, 1984, 80–92; kao i u tekstovima: Lalić, 1971, 232–234; Udovički, 1986, 113; Beleslijin, 2003, 233.

[4] Parodijski prizvuk i aluzije na književna dela iz evropske i nacionalne tradicije osećaju se već i u naslovu cele zbirke, kao i prvog ciklusa, a i odnos Crnjanskog prema rodoljubivom pesništvu prethodnih epoha mogao bi se posmatrati kao parodijsko izobličavanje, i upravo u tom segmentu ove poezije mogu se naći i primeri parodije konkretnih pesama i stihova nekih pisaca (npr. u pesmi Spomen Principu jasno se aludira na krug pesama Milana Rakića sa kosovskom tematikom: Na Gazimestanu, Jefimija i dr.), što je sve, takođe, vredno pažnje i podrobnijeg izučavanja u zasebnom radu.

 

poetskih vrsta [5]. Već sami naslovi pojedinih pesama u Lirici Itake (naročito u prvom ciklusu pod naslovom „Vidovdanske pesme”), kako je to ranije već isticano [6], ukazuju na izvesne lirske vrste, što asocijativno u svesti čitaoca priziva i konkretne odlike tih vrsta, pa je pri čitanju tekstova Crnjanskog nad kojima stoje nazivi nekih književnoteorijskih pojmova, na primer himna, oda, elegija, molitva, sasvim logično očekivati prepoznatljive karakteristike koje se pod tim terminima podrazumevaju. No, sadržaj pesama koje slede za ovakvim naslovima uglavnom nije u skladu sa pojmovnim određenjima književnih termina koji bi trebalo da diktiraju tematiku, motive, ton i stilska izražajna sredstva tih tekstova. Crnjanski, dakle, priređuje svojim čitaocima efekat „izneverenog očekivanja”. [7]

Tako se na primeru pesme pod naslovom Himna (Crnjanski, 1993, 8) [8] može konstatovati da je pesnik unekoliko odstupio od žanrovskog obrasca zadatog naslovom (Rečnik književnih termina, 1992, 260–262), napuštajući uzvišenu tematiku, u smislu slavljenja herojskih podviga ili božanske moći, negirajući religioznu inspiraciju i osećajnost (ni Boga), te državno-političku angažovanost (ni gospodara), koje bi se na osnovu dugom tradicijom ustanovljenih karakteristika ove lirske vrste dale očekivati, i ruši suštinsku osobenost himničnog pesništva odabravši za predmet kultnog slavljenja krv, snažan simbol i drastičnu sliku, nimalo svečanu u uobičajenom smislu koji se podrazumeva u tradicionalnom poimanju himne kao književne vrste.

 


[5] Kao primere za dezintegraciju književnog žanra u zbirci Miloša Crnjanskog odabrala sam ovom prilikom one lirske vrste čija su poetička svojstva relativno jasno i precizno određena u teoriji književnih rodova i vrsta, a prepoznatljive i definisane su primarno na osnovu formalno-strukturnih osobina, opšteg tona, stava lirskog subjekta prema predmetu pevanja i eventualnoj svrsi dela, a manje na osnovu tematsko-sadržinskih komponenata pesama. Stoga su iz moga razmatranja ovoga puta izostale tzv. rodoljubive pesme u Lirici Itake, koje bi se, takođe, u zasebnom radu, mogle posmatrati sa aspekta zastupljenosti parodijskih elemenata u njima.

[6] Videti prgled kritičkih tekstova u kojima se razmatra ovaj problem dat u opširnoj napomeni pod brojem 15 u nastavku ovog rada.

[7] Novica Petković je takođe suštinu parodije žanrova u Lirici Itake objasnio piščevim hotimičnim izazivanjem nesklada između morfoloških osobina književne vrste (unutarnje osobine po kojima se žanr prepoznaje i razlikuje od drugih žanrova) i funkcionalnih odlika teksta (tematski, idejni i emocionalni opseg zadat žanrom). Videti: Petković, 1994, 25–26.

[8] Svi navodi pesama i stihova iz Lirike Itake Miloša Crnjanskog preuzeti su iz veoma dobro kritički opremljenog izdanja zbirke koje je priredio Gojko Tešić 1993. godine (Crnjanski, 1993), sačinjenog na osnovu prvog izdanja zbirke iz 1919. godine (Crnjanski, 1919).

 

Izostaje u ovoj pesmi i zaneseni ton oduševljenja, tipičan za himne, već patetični iskazi (koji su karakteristični i za himničnu poeziju, ali su takođe i opšta odlika ekspresionističke poezije) odišu gorčinom, težinom. [9] Moglo bi se, stoga, reći da Crnjanski peva antihimnu, izobličava osnovne pretpostavke te literarne vrste, parodira je, odnosno travestira, polazeći ne od nekog konkretnog primera himne, već od himne po sebi, od temeljnih karakteristika samog žanra, tako što potenciranjem morfoloških osobina naglašava žanrovski fon teksta, suprotstavljajući mu sadržaj, tj. funkcionalne osobine (Petković, 1994, 27).

Zdravica (Crnjanski, 1993, 10) je takođe pesma koja naslovom donekle zadaje tematiku, osećajni ton i stilska obeležja stihovima koji za tim naslovom slede; međutim Crnjanski i u ovom primeru odstupa od žanrovskog obrasca nasleđenog iz tradicije usmenog pesništva. Zadržavši eksklamativni, povišeni besdnički ton, karakterističan za zdravice, pesnik podriva suštinsku nameru i namenu ove književne vrste, čija je primarna funkcija slavljenje i uzdizanje onoga kome/čemu se nazdravlja, radi obezbeđivanja dobrog zdravlja, dugog života i opšteg napretka putem magijskog delovanja reči. Iz pozicije kolektivnog lirskog subjekta prolama se paradoksalni, oksimoronski usklik u slavu groblja, ruševina i smrti, naglašava se pustoš i nedostatnost sveta za one u čije ime se izriče ova zdravica (bilo da tu skupinu određujemo kao naraštaj ili narod), odbacuju se, poriču, preziru i proklinju sve vrednosti života. Tako se postiže izobličavanje žanrovskih konvencija putem grotesknog i crnohumornog prizvuka koji se pridaje nadahnutoj retorici pesme, u čijim se stihovima mešaju snažna kontrastna osećanja, od očaja, rezignacije i nihilizma do nagoveštaja pobune, pa čak i radosti koju donosi prolivanje krvi zarad viših ciljeva i ideala. [10]

Sličan postupak parodijskog izobličavanja ustaljenih osobina književne vrste stvaranjem nesklada između naslovnog pojma i sadržine pesme primenjuje Crnjanski i u slučaju elegije. Stihovi Naše elegije (Crnjanski, 1993, 13), uz prezir i defetizam, rezignaciju i razočaranje, te gromki završni poklič, ne izražavaju melanholično žaljenje za izgubljenim duhovnim vrednostima, političkim i socijalnim pravima, pa ni životima, niti želju za starom slavom ili pobedom.

 


[9] Videti nekoliko tumačenja ove pesme i njenih glavnih motiva: Petrov,1988, 44; Ješić, 2004, 55; Velmar-Janković, 2005, 70-71;Stojanović-Pantović, 1998, 66.

[10] Uporediti tumačenja A. Petrova (Petrov, 1988, 44–46) i N. Ješića (Ješić, 2004, 59), koji nude različita viđenja ove i drugih pesama prvog ciklusa zbirke Crnjanskog, kao i zapažanja Z. Kovača (Kovač, 1988, 51–52), N Cvetkovića (Cvetković, 1993, 35–36) i N. Petkovića (Petković, 1994, 29–30). Ova pesma po mnogim elementima (ton, tematika, poruke) korespondira sa još nekim među „Vidovdanskim pesmama“, npr. sa pesmom Jadranu (Crnjanski, 1993, 9), ili Jugoslaviji (Crnjanski, 1993, 20–21); videti takođe interpretacije tih pesama u tekstovima pomenutih kritičara (Petrov, 1988, 44, 54–55; Ješić, 2004, 58–59, 62–63).

 

U pesmi se i eksplicitno veli: „Ne boli nas”, „Ničega željno ne očekujemo, / mi ništa ne oplakujemo” i „Nami je dobro”, što je u direktnoj suprotnosti sa relevantnim odlikama moderne evropske elegijske poezije (Rečnik književnih termina, 1992, 178–179); tu nema onog naročitog „gorko-slatkog osećanja” (Isto), niti naizmeničnog smenjivanja „slika bola i sreće” (Isto), jer je za one u čije ime istupa lirski subjekt sve jednako, prazno, beznačajno i bezvredno. Uz to Crnjanski u ovoj pesmi takođe vrši i „dehijerarhizacija kulture” (Petković, 31), opovrgavanje nacionalnih i kulturnih svetinja, oličenih u Gračanici, takovskim grobljima i Marku Kraljeviću, što je, pre svega, čin poetičkog osporavanja tipičnih i već okoštalih toposa srpske rodoljubive poezije. [11]

Jedna od magistralnih pesama prvog ciklusa i čitave zbirke Miloša Crnjanskog, Oda vešalima (Crnjanski, 1993, 14–15), ključna je i u pogledu elemenata parodije književne vrste, budući da se na ovom primeru možda najjasnije uočava pesnikovo odstupanje kako od ustaljene žanrovske konvencije, tako i u odnosu na uobičajene efekte parodijskih oda, kakve su u Srba stvarali, na primer, Jovan Jovanović Zmaj i Stanislav Vinaver, da pomenem samo najpoznatije. Naime, Crnjanski nije, kao što je uobičajeno, u visoki, retorički ton svoje parodije ode uneo neugledan i banalan predmet sa dna vrednosne lestvice, na koji se može gledati s osmehom i humorom, već peva u slavu vešala, koja se nalaze izvan vrednosnog sistema i izazivaju strah, te se može govoriti samo o crnom humoru u ovoj pesmi (Petković, 1994, 32–34), subverzivnom i destruktivnom u pozitivnom smislu (Petrov, 1988, 49). Na nivou stila poljuljani su ustaljeni spojevi reči i pojmovne sfere iz kojih su se obično crpli tropi karakteristični za ovaj žanr, te se nižu drastična poređenja i veoma upečatljive poetske slike, kontrastirane, obrnute i ukrštene radi postizanja tenzije (Petković, 1994, 32–34). „Ironično slaveći vešala, pesnik u stvari uznosi njine žrtve” (Ješić, 2004, 58), a nabijajući svoju odu cinizmom i gnevom, umesto svečanim slavopojkama, Crnjanski vrši hijerarhijsku inverziju, poričući moć i slavu vođa i vladara, pa čak i boga, i istovremeno se kritički određuje prema ovoj u biti prigodnoj i utilitarnoj poetskoj vrsti i književnim epohama i pravcima koji su je baštinili.

U teoriji književnih vrsta ditiramb je „naziv za lirsku pesmu u kojoj se slave priroda, zemaljska sreća i uživanja u donekle stilizovanom i izveštačenom maniru”, a pridevom izvedenim iz ovog termina označava se „sve što je sačinjeno burno i sa žestokim oduševljenjem, divlje i sa strašću” (Rečnik književnih termina, 1992, 143).

 


[11] Uporediti i mišljenje S. Velmar-Janković o ovoj, kao i o prethodno razmatranoj pesmi Zdravica (Velmar-Janković, 2005, 71-72).

 

Imajući to na umu pri čitanju Ditiramba Miloša Crnjanskog (Crnjanski, 1993, 17), čitalac se suočava sa inverzijom sistema vrednosti u doživljaju, iskustvu i opštem pogledu na svet poetskog subjekta. Ovaj ditiramb slavi časnu smrt, budući da život, iz perspektive lirskog subjekta, označava sramni, potlačeni, služinski položaj, moralni pad, kompromis kojim se izdaju ideali roda i temeljni principi ljudskog dostojanstva, dakle, „negativnu kategoriju” (Petrov, 1988, 53). Stoga bi teško bilo složiti se s mišljenjima onih koji su tvrdili da se Crnjanski baca na etiku, pa čak i na onu vidovdansku, kosovsku, jer su suštinska moralna načela i ovde ista [12], ali se ne možemo prikloniti ni Ješićevom ubeđenju da je ova pesma upravo ono što joj naslov kazuje (Ješić, 2004, 57), budući da se ditiramb u izvornom smislu peva u slavu života, a nikako smrti, ma kako ona bila častan i u etičkom smislu svetao čin.

U pesmi Nova serenata (Crnjanski, 1993, 57) može se prepoznati izvesno izobličavanje elemenata trubadurske poezije i konkretne poetske vrste, koja je bila dominantna forma toga pesništva. U novom vremenu i bitno izmenjenim socijalnim okolnostima lirski subjekt ove pesme iz ciklusa „Stihovi ulica” odbacuje kao suvišne i besmislene sve atribute negdašnje galantne tradicije pevanja serenada i udvaranja; poriče se sladunjavo-sentimentalni dekor koji je bio neizostavan za serenadu shvaćenu u tradicionalnom smislu, jer više ni ona kojoj je pesma upućena nije uzvišena i neodstižna idealizovana gospa u svili, već umorna radnica. Crnjanski se ovde, manje burno i žučno, ali ipak definitivno i nepovratno razračunava sa preživelim žanrom, senzibilitetom i devalviranim sistemom vrednosti, uzdižući, umesto nedodirljive gospe, do kulta madonizma običnu, putenu ženu u trenutku podavanja strasti i ljubavniku. [13]

Crnjanski je u isti ciklus uvrstio i Molitvu (Crnjanski, 1993, 77), koja je očigledan primer parodije toga žanra, a sam postupak izobličavanja pristupačniji je za analizu pošto je izveden na osnovu konkretnog prototeksta, Očenaša, kao najpoznatijeg i najfrekventnijeg molitvenog obrasca u hrišćanskoj kulturi. Započinjući svaku strofu identičnim apostrofiranjem iz kanonskog teksta, Crnjanski snižava atribuciju Boga Oca na „varljivi svet donkihotskih priviđenja” (Petković, 1994, 23–24), dok će Hristove vrline izokrenuti, postaviti ih kao negativan, manje vredan pol u poređenju sa nekim elementarnim pojavama iz prirode, i poreći sina Božjeg, naglašavajući njegovu nemoć, napuštenost i beznadežnost.

 


[12] Ipak, to ne znači ni da se bezrezervno mogu prihvatiti tumačenja koja je ponudio Nikola Cvetković (Cvetković, 1993, 33–34), koji pominje, doduše u interpretaciji pesme Groteska, „obnovu i oživljavanje kosovskog mita i približavanje našem vremenu”, iako je ranije govorio o „stvaralačkoj demitologizaciji srpske prošlosti” (Isto, 31), a docnije opet naglašavao groteskni momenat, komično karikiranje i ironično-kritičku notu u istoj pesmi (Isto, 34, 35). Videti takođe i knjigu: Cvetković, 1993 I.

[13] Uporediti osvrt Novice Petkovića na ovu pesmu dat povodom nekih drugih elemenata koji odlikuju poeziju Miloša Crnjanskog (Petković, 1994, 45–46).

 

CRNJANSKI VOJNIK

I ova parodija je usmerena na snižavanje vrednosti „sa samog vrha oficijelne kulture” (Petković, 1994, 24), s tim što je ovoga puta reč o mnogo širem kulturnom krugu, koji prerasta nacionalne okvire, čime se i naš pesnik uključuje u širi tok evropske avangarde. [14]

Nakon predočenih primera elemenata parodije poetskih vrsta u Lirici Itake Miloša Crnjanskog, postavlja se pitanje zbog čega im dugo nije posvećivano više pažnje [15], ako se

 


[14] Petković napominje da je Očenaš bio predmet destrukcije i model za parodiranje u mnogim avangardnim književnim pokretima širom Evrope (videti: Petković, 1994, 24, te napomenu pod brojem 14 na istoj strani).

[15]Treba posebno ukazati na neke primedbe i zaključke izrečene povodom rane poezije Crnjanskog, ali pomenuti i neka ustručavanja u karakterisanju određenih pojava i propuste pojednih priređivača i kritičara. Već je Branko Lazarević u negativnoj, ali vrlo argumentovanoj kritici poezije Crnjanskog predstavio suštinu pesnikovog avangardnog postupka i pitanje odnosa prema žanrovskim obrascima: „On prosto pošao ulicom i, kao pustahija, psuje, grdi, razbija izloge, izvrće natpise, menja imena ulicama, diže ’firme’ sa jedne radnje i meće na druge, sudara se sa ljudima i beži dalje” (Lazarević, 1921, 531). Lazarević uočava namerni nesklad, izvrtanje, izobličavanje dotadašnjih utvrđenih pravila, reda i sklada koji je postojao u našoj lirici, u pogledu motiva, stila, tona i forme poezije. Crnjanski sve to ruši i tumba, i čini sve suprotno i uprkos tradiciji, a to je u biti osnovna odlika parodije, kako u pogledu značenja same grčke reči koja je uzeta za književnoteorijski pojam, tako i u pogledu funkcije ovog literarnog postupka u književnoistorijskom razvoju (Rečnik književnih termina, 1992, 570–571). No, Lazarević se neće upuštati u razmatranje parodijskih elemenata ove poezije, jer je za njega najveći greh Crnjanskog bio udarac na kosovsku tradiciju i vidovdansku etiku, neshvatajući da je mladi pesnik svoj obračun izveo pretežno (ako ne i isključivo) na planu poetike, pobunivši se protiv tadašnjeg manira rodoljubivog pevanja (Krnjević, 1963, 364; Rakitić, 1972, 122; Lešić, 1981, 15-16; Pavković, 2000, 49-50). Tokom sledećih decenija kritičari, proučavaoci i priređivači lirike Crnjanskog iznova će primećivati i čak isticati da motivska sadržina i ton nekih pesama Lirike Itake, posebno prvog ciklusa, nisu u skladu ili su štaviše suprotni naslovima koji sadrže oznake žanrova (Petrov, 1988, 45, 47; Lešić, 1981, 16-17; Kovač, 1988, 51–52), ali kao da se ne usuđuju izreći da je to parodija, dok će tu i tamo u pojedinim stihovima prepoznavati izvesne elemente koje će nazivati parodijskim (Petrov, 1988, 47). Priređujući Liriku Itake u dva navrata (Crnjanski, 1993 i Crnjanski, 1994) Gojko Tešić će, između ostalog, kao jednu od odlika zbirke i avangardnog postupka Crnjanskog pomenuti i parodiju, ali i „žanrovska iskliznuća (izrugivanja kanonima elegije, parodije, ditiramba, molitve, itd. – to je ono menjanje žanrovskih ’firmi’ u funkciji preloma radikalnog tipa)” (Tešić, 1993, 276; isto i u: Tešić, 1994, 274), ali bez upuštanja u opširnije i detaljnije pojašnjavanje, što priređivačka napomena po svojoj prirodi i funkciji ni ne dopušta. Konačno, prema ovom problemu analitički će se postaviti Novica Petković (Petković, 1994), pregledno razmatrajući konkretne primere parodije pesničkih vrsta, uočavajući netipičnost efekta parodijskog postupka Crnjanskog i njegov značaj u funkciji poetičkog zaokreta prema tradiciji, ali su ova Petkovićeva proučavanja ostala nedovoljno zapažena u stručnim krugovima. (Zanimljivo je da je Petkovićev tekst Lirika Miloša Crnjanskog nakon prvog objavljivanja u istoimenoj knjizi (Petković, 1994, 13–95), preštampan još u tri navrata (Petković, 1996, 20-95; Petković, 1999, 67-118; Petković, 2004, 93–143), ali uprkos tome i dalje ostaje van vidokruga mnogih istraživača poezije Crnjanskog (na osnovu uvida u meni dostupnu literaturu primetila sam da ovaj Petkovićev tekst kao relevantnu referencu pominju samo G. Tešić (Crnjanski, 1994, 263) i B. Stojanović-Pantović (Stojanović-Pantović, 1998, 151), a čak nije naveden ni u inače vrlo iscrpnoj bibliografiji radova o Crnjanskom u zborniku iz 1996 (Crnjanski, 1996, 435-471).) Docnije ni Milivoj Nenin priređujući celokupnu poeziju Crnjanskog (Crnjanski, 2002) neće navesti ovaj tekst u popisu bitnije literature u vezi sa pesništvom ovog pisca, već će se u predgovoru vratiti na pređašnje konstatacije da u „ključnim pesmama“ prvog ciklusa zbirke „imamo sudar naslova (koji pripadaju takozvanom visokom stilu) i sadržaja koji je nizak i prost” (Nenin, 2002, 16), izbegavajući da tu pojavu nazove parodijom, već govori o „proširenju književne činjenice“ (Isto). A da Petkovićeve interpretacije i zaključke nije imao u vidu ni Nedeljko Ješić (ili ih je namerno prenebregao budući da su unekoliko suprotni njegovim stavovima) potvrđuju njegove tvrdnje koje, iako priznaju da se naslovi i sadržina pojedinih pesama razilaze po tonu i motivima, pobijaju čak i ironičan odnos prema žanrovskim odrednicama u naslovima, a kamoli parodijsko izrugivanje tih pesničkih vrsta (Ješić, 2004). (Mogućni razlozi za takvo Ješićevo viđenje ovih pesama jeste što ih on tumači pretežno sa idejnog i etičkog aspekta, imajući strogo na umu kontekst nastanka pesama i realije iz pesnikovog života, a zanemarujući, čini mi se, pomalo formalna teorijska određenja književnih vrsta kojima te pesme pripadaju. Naglašavam da je Ješićev rad o kojem je reč nastao posle objavljivanja Petkovićevog teksta, jer u bibliografskoj napomeni samoga Ješića stoji da je taj rad jedan od onih koji su pripremljeni „specijalno za ovu knjigu i u njoj se objavljuju prvi put” (videti 293. stranicu u knjizi čiji je potpuni podatak naveden u spisku literature na kraju ovog rada uz skraćenicu: Ješić, 2004), što znači da je autoru mogao biti poznat i Petkovićev tekst, ali nije uzet u obzir.) Međutim, Bojani Stojanović-Pantović nije promaklo ovo „poigravanje žanrovskim odrednicama” u Lirici Itake, koje, po njenim rečima, ima funkciju „ne samo razgradnje postojećih tematsko-afektivnih dimenzija ovih invarijantnih pesničkih vrsta srpske književnosti, već cilja i na promenu čitalačkih očekivanja koja su vezana za konvencije tradicionalnih žanrova“ (Stojanović-Pantović, 1998, 66 – podvlačenje je autorkino). Danica Andrejević, pak, pominje u vezi sa ranom lirikom Crnjanskog uz „elemente ironije i problematizovanja mita o zavičaju i Odiseju” i „spoj nespojivih pojava”  koji „zapravo znači pravo očuđavanje i preimenovanje stvarnosti u srpskoj poeziji“ i doslovno veli da „spajanje kontrastnih pojmova dovodi čak do parodiranja žanra poezije i svih drugih vrsta” (Andrejević, 2005, 52–53), mada ova formulacija ostaje pomalo nejasna. (Na osnovu toga se može zaključiti da autorka i poeziju smatra književnom vrstom, a ne rodom, ili, pak, na ostale rodove gleda kao na vrste; u svakom slučaju, došlo je do terminološke nejasnoće usled izvesnog pomeranja u viđenju hijerarhije ovih književnih pojmova.) Čini mi se, stoga, da postoji potreba da se do sada izneta mišljenja o parodijskim elementima u Lirici Itake, posebno u pogledu parodije poetskih vrsta, preispitaju, kako bi se neka od njih možda potvrdila i reaktualizovala, neka produbila, a neka problematizovala ili osporila.

 

ima u vidu njihov nesumnjiv značaj u piščevom avangardnom poetičkom zaokretu u odnosu na tradiciju, i kako je prvo ozbiljnije razmatranje udela i učinka parodije u lirici Crnjanskog (Petković, 1994) ostalo tako malo zapaženo [16].

Kao što se vidi iz razmatranih primera, Crnjanski u Lirici Itake uglavnom ne pribegava parodiji kao postupku koji podrazumeva imitaciju i ismevanje konkretnih literarnih tvorevina (izuzetak je pesma Molitva, koja u podtekstu ima Očenaš, ali opet kao najuzorniji primer žanra), retko kada usmerava svoju parodijsko-kritičku žaoku ka delima ili stvaralaštvu određenih pisaca, predstavnika prethodnih književnih epoha (parodijska aluzija na Rakićevu rodoljubivu poeziju [17]), već je njegova parodija uperena na same pesničke vrste, s namerom da podrije i razruši suštinske odlike žanrovskih obrazaca koji, na nivou teorijske apstrakcije, jednako kao i pojedinačna dela i pisci u ravni praktične realizacije, predstavljaju sistem poetičkih načela određenog književnog pravca. Miloš Crnjanski u svojim pesmama čini otklon od uobičajenog odnosa prema lirskim žanrovima u smislu pobune protiv propisanih i ukalupljenih obrazaca pevanja, dekonstruišući ih i negirajući poetičke programe stilskih formacija koje su te obrasce poštovale i sledile bez naročitih inovacija, te je dolazilo do njihovog okoštavanja, ili su ih, pak, propagirale i produkovale do prezasićenja. Crnjanski na taj način čini prodor u novo, delujući prevratnički, u smislu modernističkih tendencija, i na nivou književnih vrsta.

 


[16] I sama zavedena nepominjanjem Petkovićevog teksta u novijoj literaturi, naišla sam na njega u već poodmakloj fazi istraživanja i interpretacije problema parodije poetskih vrsta u Lirici Itake, ali su mi Petkovićeva zapažanja svejedno bila veoma dragocena, posebno stoga što su potvrdila moje samostalne ideje i zaključke. Nadam se da će ovaj moj rad doprineti reaktualizaciji pomenutog teksta Novice Petkovića, koji je do sada nepravedno ostao nedovoljno zapažen među nekim priređivačima i istraživačima poezije Crnjanskog.

[17] Videti napomenu pod brojem 4 u ovom radu.

 

Jer ipak ne gledamo na ove pesme kao na uzorne primere lirskih vrsta imenovanih naslovima, makar shvaćenih i u smislu dopunjene i maksimalno razuđene definicije, i proširenog polja značenja koje obuhvata pojam određenog žanra, budući da ostvarenja Crnjanskog od tih određenja suviše odudaraju, a ponekad je sadržina stihova čak dijametralno suprotna naslovnom pojmu. Naravno, budući da je književni žanr, odnosno književna vrsta apstraktan pojam, parodija usmerena pretežno ili isključivo na tu ravan literarne tvorevine nije tako lako uočljiva i transparentna kao kada je reč o parodiranju konkretnih dela ili stila pisca ili epohe. [18]

Možda je, međutim, jedan od razloga zbog kojih su parodijski elementi u poeziji Miloša Crnjanskog zadugo ostali tek uzgred zapaženi i pominjani u kritičkim ocenama i proučavanjima pesništva ovog autora, bez detaljnijeg i iscrpnijeg razmatranja, upravo efekat koji parodija proizvodi u njegovim pesmama. Taj efekat se bitno razlikuje od uobičajenog, u našoj parodijskoj tradiciji, čak i kada je reč baš o parodiji književnih vrsta, ustaljenog, pa stoga verovatno i očekivanog vedrohumornog učinka. Crnjanski svoj potpuni cilj postiže izneveravanjem tradicijom zadatog očekivanja: umesto veselog, šaljivog tona i dosta blagog rugalačkog odnosa prema izvornom žanrovskom obrascu kakav srećemo u parodijskim odama Jovana Jovanovića Zmaja, i nasuprot urnebesnoj smehovnosti parodija Stanislava Vinavera, Crnjanski u svom parodiranju lirskih vrsta pribegava grotesknom izobličavanju i crnom humoru, ostavljajući kod čitaoca utisak gorčine i bunta proisteklog iz te ogorčenosti lirskog subjekta. Na taj način pesnik opštim raspoloženjem koje nosi pesma prikriva svoj parodijski postupak i nameru, zavaravajući tom „kamuflažom“ i većinu kritičara, koji, iako su intuitivno prepoznavali parodijske elemente u stvaralačkom odnosu Crnjanskog prema određenim pesničkim vrstama, nisu imali dovoljno argumenata da ih tako i imenuju (s obzirom na to da su očekivali uobičajene, prepoznatljive karakteristike parodije), ili im je nedostajalo smelosti za to. A odnos Crnjanskog prema izvesnim žanrovima, kako je već pokazano u razmatranim primerima, jeste u suštini parodijski, budući da je otklon koji tematsko-motivska i stilska ravan pesama čine u odnosu na žanrovski obrazac toliko znatan, ponekad čak i drastičan, da se ne može govoriti o prostom širenju opsega žanra.

 


[18] Mogućno je pretpostaviti da i zbog toga što je parodija Crnjanskog usmerena pretežno na žanrovsku, dakle teorijsku ravan, manje atraktivnu za širu publiku, za razliku od Vinaverovih parodija konkretnih prepoznatljivih dela i pisaca, o parodijskom sloju nekih pesama Crnjanskog nije bilo više reči u dosadašnjim izučavanjima njegove poezije, sve do pominjanog teksta Novice Petkovića.

 

Međutim, iako se Novica Petković jedini upušta u podrobniju analizu parodije žanrova u pesmama Lirike Itake, pravilno uočavajući suštinu postupka i netipične efekte koje Crnjanski postiže svojom parodijom žanrova, na jednom mestu u tekstu izreći će tvrdnju da je „parodiranje prisutno u mnogim pesmama, ali nije dovedeno do pune parodije” (Petković, 1994, 36), ostavljajući utisak da je i sam očekivao konačni humorni prizvuk ovih parodija. Jer šta bi se inače moglo smatrati „punom parodijom”, i u čemu to Crnjanski ne ispunjava zadate uslove za takvu parodiju? Čini se da Crnjanski i kada je reč o književnoteorijskom pojmu parodije ide korak dalje od uobičajenih očekivanja, probija granice utvrđene tradicijom i parodira i samu parodiju po sebi, barem u smislu njene vedrohumorne prirode, pomerajući tako ugao gledanja na ovaj literarni fenomen. [19] Moglo bi se, dakle, reći da Crnjanski ne da ne ide do kraja u svom parodiranju književnih žanrova, nego izobličava i sam žanr parodije, dekonsturiše i u drugačijem smislu konstruiše i ovaj subverzivno-kreativni postupak u svom delu.

Elementi parodije lirskih vrsta u poeziji Crnjanskog posebno interesantno mesto i značaj dobijaju u kontekstu avangardne poetike i tadašnjih previranja na našoj književnoj sceni. Parodija kao književni žanr i kao fenomen u umetnosti uopšte, odnosno parodijski stav autora ne samo da su bili zastupljeni u delima avangardnog perioda, već su se upravo na parodiji zasnivali mnogi umetnički pogledi i programi. Kao „misaona tehnika avangardne literarne svijesti”, po rečima Marije Dombrovske-Partike, parodija je prisutna „u svim tzv. rušilačkim (antagonističkim i agonističkim prema Pođolijevoj terminologiji) nastupima i stavovima ove stilske formacije” (Dombrovska-Partika, 1990, 52). Zaista, na istim se principima i postupcima zasnivaju i parodija i avangardni idejni i umetnički koncept: na igri, poigravanju jezikom, konvencijama žanra, stila, epohe, na simplifikaciji i shematizaciji njihovih odlika, sa ciljem razaranja sistema osporavane poetike, bilo da je reč o nečijem individualnom stvaralaštvu, ili o nacionalnoj književnoj tradiciji ili celokupnoj kulturnoj baštini, u čemu je suština tzv. avangardne pobune protiv smisla. Po mišljenju Dombrovske-Partike, zajednička odlika parodije i avangardne literarne svesti jeste radikalno prevrednovanje kulturne tradicije (Dombrovska-Partika, 1990, 52), a to je i pretežni cilj rane poezije Crnjanskog. [20]

 


[19] Ovu pojavu već je nagovestio Gojko Tešić pominjući: „žanrovska iskliznuća (izrugivanja kanonima elegije, parodije, ditiramba, molitve, itd. – to je ono menjanje žanrovskih ’firmi’ u funkciji preloma radikalnog tipa)” (Tešić, 1993, 276; isto i u: Tešić, 1994, 274 – podvlačenje je moje).

[20] Interesantnu kontekstualizaciju prevratničkog parodijskog postupka Crnjanskog u teorijskim okvirima avangarde izveo je Novica Petković u svom tekstu (Petković, 1994, 14–22), povezavši međusobno kritičku ocenu koju je o Lirici Itake dao Branko Lazarević sa ilustrativnim primerom i teorijskim postavkama Viktora Šklovskog o deautomatizaciji uobičajenih značenja reči i književnih pojava, tj. o njihovom ponovnom buđenju, „uskrsnuću”, kao i sa stavovima iznetim u „Manifestu ekspresionističke škole” Stanislava Vinavera (videti i bibliografske podatke navedene u tom tekstu).

 

Sagledana iz perspektive zastupljenosti različitih poetskih vrsta, njihovih karakteristika i pesnikovog odnosa prema prirodi pojedinih žanrova, Lirika Itake Miloša Crnjanskog otkriva još jednu svoju dimenziju. Parodijski sloj ove zbirke upotpunjuje složenost njenih značenja i proširuje opseg značaja koji joj pripada, kako u sinhronijskoj ravni vremena u kom je nastala, tako i u prespektivi dijahonijskog razvoja srpske književnosti. U svetlu avangardnih zbivanja, parodijski odnos Crnjanskog prema pojedinim lirskim vrstama predstavlja specifičan vid njihovog kritičkog preispitivanja u okviru žanrovskog sistema neposredno prethodećeg književnog pravca, ali i, u širem okviru, celokupne literarne tradicije, kao i vid borbe za novu osećajnost, novi izraz, modernističku poetiku. Posmatrana iz ugla odnosa prema opštim modernističkim tokovima u književnosti, poezija Crnjanskog i svojim parodijskim elementima, kao i crnohumornim tonom, korespondira sa širim književnim strujanjima svoga doba, a prevratnički duh zbirke Lirika Itake, dodatno naglašen upravo ovim elementima, čini poeziju Miloša Crnjanskog jednim od najprodornijih buntovničkih glasova avangardnog pokreta u srpskoj književnosti, čiji odjek ni do danas nije utihnuo.

 

LITERATURA

 

Andrejević, 2005 – D. Andrejević, Poetika sumatraizma i poezija Miloša Crnjanskog, u knjizi: Srpska poezija HH veka, Prosveta, Beograd, 2005.

Beleslijin, 2003 – D. Beleslijin, „Parodija kao citatna relacija u Alajbegovoj slami Stanislava Vinavera”, Stanje stvari, br. 6, Novi Sad, 2003.

Velmar-Janković, 2005 – S. Velmar-Janković, Pesnik trenutka koji nestaje, u knjizi: Izabranici, Stubovi kulture, Beograd, 2005.

Dombrovska-Partika, 1990 – M. Dombrovska-Partika, „Parodija kao destrukcija i konstrukcija“, u: Književno delo Stanislava Vinavera, zbornik radova, urednik Gojko Tešić, Institut za književnost i umetnost, Beograd – „Braničevo“, Požarevac, 1990.

Ješić, 2004 – N. Ješić, O „Vidovdanskim pesmama” M. Crnjanskog, u knjizi: Mladi Crnjanski, Narodna knjiga/Poligraf, Beograd, 2004.

Kovač, 1988 – Z. Kovač, Poetika Miloša Crnjanskog, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.

Krnjević, 1963 – H. Krnjević, „Povodom Lamenta a o poeziji Miloša Crnjanskog”, Izraz, Sarajevo, VII/4, 1963.

Lazarević, 1921 – B. Lazarević, „Lirika G. Crnjanskog”, Srpski književni glasnik, nova serija, knj. II, sv. 7, januar-april 1921.

Lalić, 1971 – I. V. Lalić, „O parodijama”, u knjizi: Kritika i delo, Nolit, Beograd, 1971.

Lešić, 1981 – Z. Lešić, Predgovor u: M. Crnjanski, Sumatra i druge pjesme, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981.

Nenin, 2002 – M. Nenin, Ponešto o lirici Miloša Crnjanskog, predgovor u: M. Crnjanski, Lirika Itake i sve druge pesme. Izbor i predgovor Milivoj Nenin, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2002.

Pavković, 2000 – V. Pavković, Vidna sen. Marginalije uz „Vidovdanske pesme”, u knjizi: Duh modernizma, Narodna knjiga/Alfa, 2000.

Petković, 1984 – N. Petković, Teorija ruskog formalizma, u knjizi: Od formalizma ka semiotici, BIGZ, Beograd – Jedinstvo, Priština, 1984.

Petković, 1994 – N. Petković, Lirika Miloša Crnjanskog, Tersit, Beograd, 1994.

Petković, 1996 – N. Petković, Lirske epifanije Miloša Crnjanskog, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996.

Petković, 1999 – N. Petković, Ogledi o srpskim pesnicima, Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, Beograd, 1999.

Petković, 2004 – N. Petković, Ogledi o srpskim pesnicima, Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, Beograd, 2004.

Petrov, 1988 – A. Petrov, Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo, Nolit, Beograd, 1988.

Prop, 1984 – V. Prop, Problemi komike i smeha, preveo B. Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984.

Rakitić, 1972 – S. Rakitić, Od Itake do priviđenja, u: Književno delo Miloša Crnjanskog. Zbornik radova, Institut za književnost i umetnost – BIGZ, Beograd, 1972.

Rečnik književnih termina, 1992 – Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992.

Stojanović-Pantović, 1998 – B. Stojanović-Pantović, Srpski ekspresionizam, Matica srpska, Novi Sad, 1998.

Tešić, 1993 – G. Tešić, Napomene uz „Liriku Itake”, pogovor u: M. Crnjanski, Lirika Itake i komentari. Priredio, pogovor i beleške sačinio Gojko Tešić, Svetovi, Novi Sad, 1993.

Tešić, 1994 – G. Tešić, Sedamdeset pet godina „Lirike Itake”, u: M. Crnjanski, Lirika Itake. Priredio i komentare napisao Gojko Tešić, Izdavačka agencija „Draganić”, Beograd, 1994.

Udovički, 1986 – I. Udovički, „Parodija i njeni dometi u srpskoj poeziji”, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 16/2, Međunarodni slavistički centar, Beograd – Novi Sad – Tršić, 10–14. IX 1986.

Herman Sekulić, 1994 – M. Herman Sekulić, Književnost prestupa. Parodija u romanu Belog, Džojsa i Mana, Matica srpska, Novi Sad, 1994.

Cvetković, 1993 – N. Cvetković, Književno-poetičke studije, Inter JU pres, Beograd, 1993.

Cvetković, 1993 I – N. Cvetković, Pesnička poetika Miloša Crnjanskog, Jedinstvo, Priština – Prosveta, Niš – Dečje novine, Gornji Milanovac, 1993.

Crnjanski, 1919 – M. Crnjanski, Lirika Itake, S. B. Cvijanović, Beograd, 1919.

Crnjanski, 1972 – Književno delo Miloša Crnjanskog. Zbornik radova, Institut za književnost i umetnost – BIGZ, Beograd, 1972.

Crnjanski, 1981 – M. Crnjanski, Sumatra i druge pjesme, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981.

Crnjanski, 1993 – M. Crnjanski, Lirika Itake i komentari. Priredio, pogovor i beleške sačinio Gojko Tešić, Svetovi, Novi Sad, 1993.

Crnjanski, 1994 – M. Crnjanski, Lirika Itake. Priredio i komentare napisao Gojko Tešić, Izdavačka agencija „Draganić”, Beograd, 1994.

Crnjanski, 1996 – Miloš Crnjanski. Teorijsko-estetički pristup književnom delu. Zbornik radova. Urednik dr Milosav Šutić, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1996.

Crnjanski, 1999 – M. Crnjanski, Eseji i članci I. Književnost, umetnost. Priredio Ž. Stojković, Dela Miloša Crnjanskog, tom deseti, knjiga 21, Zadužbina Miloša Crnjanskog – Naš dom, Beograd – L’Age d’Homme, Lausanne, 1999.

Crnjanski, 2002 – M. Crnjanski, Lirika Itake i sve druge pesme. Izbor i predgovor Milivoj Nenin, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2002.

 

 

 

Milica Mirković

 

THE ELEMENTS OF PARODY OF LYRICAL GENRES IN LYRICS OF ITHAKA BY MILOŠ CRNJANSKI

Summary

 

 

The occurrence of elements of parody of lyrical genres in Miloš Crnjanski’s early opus has remained insufficiently emphasized despite the fact that this writer’s attitude towards the tradition of literature has often been discussed. In this paper, with attention to researches that have hitherto been done, on the examples from Lyrics of Ithaka (1919) was considered the way how Crnjanski deviates from sustained characteristic of poetic genres, establishing a new attitude towards the genres (hymn, toast, elegy, ode, dithyramb, serenade, prayer), and performing, by parodying, their revalorization regarding his own poetics of the avant-garde. The specific effects of parody in Crnjanski’s lyric opus, as well as the place this occurrence had in the context of disputes in Serbian literature between two World Wars, but also in a diachronic perspective were also pointed out.

Comments (3)