Tag Archive | "Slobodan Škerović"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Rvački princip života – LAOKOON

Posted on 07 November 2015 by heroji

 

Slobodan Škerović

RVAČKI PRINCIP ŽIVOTA – LAOKOON

 

Šta je život i šta je posledica života?

 

Odgovor na drugi deo pitanja daje definiciju života – ropstvo.

Dok je Buda ciljao na deduktivni, razumno ubedljivi odgovor, dokazujući da je život patnja, ja ću da to obrnem naopako, ne menjajući ništa činjenično, i da dokažem kako je život ropstvo zbog svojstvenog uslovljavanja materije, a posledica toga je potpuno robovanje „pravilima učestvovanja“. Ali, da skoknem i do objašnjenja toga, recimo da ono što je „priroda stvari“, nazovimo to „zakonom“, nije zaista obavezujuće, mada je nasilnički nametljivo.

Legenda o Laokoonu, Apolonovom svešteniku, kaže da je upozorio Trojance da ne prime Konja, kako je to Vergilije sažeto rekao: „Timeo Danaos et dona ferentes“[1] . Zbog ovoga su razgnevljeni bogovi izrekli kaznu Laokoonu da ga smlavi zmija, golemi udav.

Tako su, Laokoon i njegovi sinovi patili, o čemu svedoče izrazi njihovih lica.[2]  Izrazi podsećaju na onaj Gorgone Meduze, boginje gneva. Prosto pogled na njih izaziva okamenjenost posmatrača.

Hajde da malo razmislimo, šta je zaista razljutilo bogove? Setimo se Prometeja, neposlušnog titana koji se suprotstavio Zevsu te ljudima odao tajnu božanske tehnologije – vatru! Za taj čin bio je kažnjen večnom patnjom.

Ima i druga priča, da je Adam neposlušao Boga Gospoda i zahvatio u oblast znanja, zbog čega je izbačen iz Edena, po pretpostavci mesta večne zabave, pravo van u svet patnje.

Život je patnja a takođe i kazna. Ne umiranje u groznom bolu – življenje u bolu jeste konačna kazna. Ovo će kasnije, u drugačijem i ponešto afazijski izmenjenom odnosnom sistemu, biti preimenovano u – Pakao.

Takođe karakteristično, za helenističko doba, akcenat u umetnosti se često stavlja na patnju, kao kod čuvene skulpture smrtno ranjenog Gala. Bilo je to vreme kada je grčka civilizacija doživljavala opadanje, Rimljani su napredovali nakon pobede nad Kartaginom i iskorenjivanja Etruraca, robovlasništvo je bilo glavni izvor profita.

 


[1] „Ne verujte Danajcima ni poklone kad nose!“

[2] Čuvena helenistička skulptura koju su, prema Pliniju, izvajali trojica vajara sa Rodosa, Hagesandar, Polidor i Atenodor.

 

Veoma slično kao danas, samo s jednom razlikom – današnja umetnost ne stavlja akcenat na patnju. Svrha umetnosti je preobličena i umanjena na funkciju reklamiranja „zabavljanja“. Reklamiranje je važno u ovoj priči, to je ono što život nudi kao mamac, obećanje, nadu. Cena „padanja“ na to reklamiranje jeste – patnja. Globalna patnja. Nada je drugo ime za reklamiranje zabave, a nada je i sama bila najviše reklamirani predmet tokom dugačkog perioda Mračnog Doba. Kao posledica nade, ljudi su trpeli ropstvo i patili od golemih napada samosažaljenja, i to je bilo – zabavno.

Šta je Laokoon rekao zvučalo je kao proročanstvo, ali beše označeno kao lažno i netačno proročanstvo, jer bogovi su želeli da lukavstvo pobedi i da Troja bude uništena. Troja, koja je predstavljala vrstu ekonomije neprihvatljive za ideju države u usponu. Ideju trgovine, idealizovane razmene dobara, trebalo je zameniti idejom iznuđivanja.[3]

Civilizacija umesto kulture, imperija umesto etnosa. Bili su potrebni vekovi ili milenijumi kako bi se ova zamena ostvarila globalno. Do vremena čovekoboga, Aleksandra, svet je bio poprilično mapiran i spreman da se prekroji u napredniju modu. Vergilije, opsednut Trojom, za čije se potomke verovalo da su osnovali Rim, u svojoj epskoj poemi Eneida, insistira na ovom pretvaranju trojanskog u rimski model, na čijem je čelu, tek kratko pre Vergilijevog vremena, bio jedan drugi, okonačeni čovekobog – Imperator Oktavijan Avgust Cezar. Koji je bio beskrupulozna, lukava zver.

the-procession-of-the-trojan-horse-in-troy-1773

Đovani Domeniko Tjepolo- Trojanski konj(1760)

Vergilije kažnjava Laokoona jer je video „lukavost“ i to izvrće u veoma jasnu političku poruku. Vergilijev ideal  pietas ili poslušnost prema državi i religiji, bio je glavna roba njegovog marketinga. A poruka je bila jasna: svako ko zameni poslušnost za poštenje mora da pati. Ovo je potpuno ista ideja koja dominira ostatkom istorije, a danas kulminira u obliku robota (radnika, roba), nacističkog arijevskog nadčoveka, ili popkulturnog junaka Supermena, danas već genetički mogućeg, naprednog sluge države s neuporedivim fizičkim i psihičkim sposobnostima, i kao san o potpuno samosvesnoj veštačkoj inteligenciji. Pietas!

Bogovi su tu da obezbede „predodređenost“, oni upravljaju delanjem ljudi i stvaraju dramu (patnje) jer ideja poretka mora da pobedi a svaki otpor je bolan i uzaludan.

 

Ružin pupoljak

Kako osećajni san o dobrom osećanju skriva ružnu stranu života?

 


[3] Ideja trgovine, današnjeg „slobodnog tržišta“ podrobno je usađivana, uprkos činjenici da je trgovina uvek bivala uništavana kako bi bila zamenjena monopolom, koji bi osigurao dominaciju izvesne države. Ovo je i više nego očigledno u evropskim beskrajnim ratovima tokom poslednjih vekova, kao i danas, kada je jasno da je sve na „tržištu“ manipulisano do poslednje sitnice.

 

Emocija, kakva jeste, uslovljena reakcija na okidač, skriva uzrok svoje pojave pretvarajući se da je nešto drugo – nada, koja maskira ružnu stvarnost i ističe „lepšu budućnost“. Ovo je tipični marketing života. Nadajmo se da će biti bolje, čim prebrodimo krizu.

Zbog čega smo u krizi?

Uzrok krize je sam život. Život je razmena, ali ne jednostavna, ravnopravna, pravedna razmena. Ona je zapravo otimačina, razmena je pogrešni naziv. Slobodno tržište života nije ništa drugo do li marketing života, a marketing je nametanje predstave, borba jedne ideje da nadvlada druge i da ih nadzire tako što će ih koristiti u svoju svrhu (što je samo po sebi opravdano). A njena svrha je takođe marketing, borba Uroborosa da se nahrani samim sobom. To je smrtonosni, začarani krug samoreklamiranja. Izgovor i opravdanje za marketing je – kriza. Jer samoproždiranje[4]  jeste permanentna kriza.

Tako, imamo Laokoona i njegove sinove u borbi protiv udava, samo malkice raščlanjeniju predstavu Uroborosa, simbola samoproždiranja.

Postoje mnoge nedostajuće veze u operativnom jeziku – na primer, kada sam završavao prethodnu rečenicu trebalo je da kažem: simbol samoproždiranja  života. Izostavio sam „života“, tako da nije jasno da su samoproždiranje i život sinonimi. Ovakva praksa ima za posledicu Vavilonsku zbrku jezika[5] jer postoji toliko mnogo sinonima koji se ne prepoznaju kao takvi. Oni su očigledno zanemareni pretpostavkom da imaju drugačije značenje, a to nije slučajno.

Laookon i njegovi sinovi

Zanemarivanje znanja je strategija života. Život se pretvara da su neke stvari važne, one stvari koje će ostvariti dobit, to jest, lišiti nekog života kako bi drugi život mogao da se nastavi. Čovek mora da bude neznalica kako bi koristio ovakvu strategiju. A sva energija razmišljanja se troši na opravdanje i pristanak na takvo ponašanje, umesto da se razobličuje sama ideja koja nadzire postojanje u neznanju. To je tipično i jeste priroda stvari. Jer sva priroda jeste živa, po definiciji da je razmena život. I, ako pomno posmatramo tu „razmenu“, možemo jasno da vidimo da ona nije ono što se pretvara da jeste.

Sva priroda, fizis, jeste uslovljena da reaguje na određene okidače. Atomi moraju da stupe u razmenu s drugim atomima, nema načina da to odbiju. Ovo jeste osnovna definicija života – razmena.

Druge postojeće definicije života su samo deo strategije kako bi se sprečio uvid u jednostavnu istinu. Život mora da ostane misterija, tajanstvena ljubavnica, puta 70 devica kao nagrada pošto ste zaslužili povratnu kartu za Eden.

Ružin pupoljak života.

 


[4] Autokanibalizam.

[5] I ovo je, takođe, pogrešan naziv, jer je Vavilonska kula bila Kula znanja, a tek njeno uništenje imalo je za posledicu zbrku i nerazumevanje među narodima. Sama Biblija je primer toga.

 

Grabljivci i pokorni – Spoznaj sebe

 

Podela na grabljivce i plen, goniče robova i robove, kapitaliste i proletere, vukove i ovce, pobednike i gubitnike, pametne i glupe, organizovane i zbrkane, vođe i vođene – sve su to sinonimne fraze. Dobri i loši, pravi i krivi – sve je to u funkciji neprekidnog kreta, istinski perpetuum mobile, nepokretni pokretač, potreba da se oseća, potreba da se bude svestan: što su dokazi da smo živi. Kretanje reklamira sebe, ne želi da se zaustavi, ne želi da umre. Suprotnost života i smrti je upravo to – empirijski sadržaj nasuprot praznine.

Drevni mudraci, sadašnjosti i budućnosti, svi su došli do istog zaključka – mora se zaustaviti[6]. To doslovno znači – umreti. Zbog čega je tako?

Smrt, strah života.

Neznalaštvo života neprekidno zaboravlja istinu o sebi. To je mašina neprekidnog kreta. Život je borba za neznanje, on je neznanje u nevolji, život je borba oklevetanog Laokoona. Istinski Laokoon, onaj koji je ukazao na grešku, dobio je svoju bitku. Ali život, kroz svog istaknutog pesnika Vergilija, tvrdi da je nastavio da se očajnički bori – trajno stanje života. Laž izrečena kako bi se prikrila pobeda znanja.

Spoznaj sebe pisalo je na Apolonovom hramu u Delfima.

Delfi su bili riznica stare Grčke, ne samo mesto gde su se izricala proročanstva i gde je obitavala Proročica. Zlatne i bronzane dragocenosti čuvale su se tamo, i takođe, očigledno – znanje.

Apolon nije bio samo grčki bog, on je poštovan, pod različitim imenima, u mnogih naroda drevnih vremena – Tot u Egiptu, Orfej među Tračanima – njegovi atributi su mnogobrojni i slažu se s drugim božanstvima, s Prometejom na primer, onim koji poseduje i prenosi znanje. Opet, moramo da raščistimo zbrku i uspostavimo sinonimski odnosni sklop.

Šta zapravo znači spoznati sebe? Kakva je to vrsta znanja, za razliku od potreba življenja, koje su neprekidna borba da se osigura „razmena“?

Postaje jasno da je biti pokoran (blag) deo marketinške strategije, koja favorizuje grabljivce i njihove žrtve – favorizuje princip podele koja osigurava pobedu neznanja i porobljavanja.

 


[6] Buda, Sokrat, čak i Aristotel u retkim trenucima lucidnosti.

 

Poruka je jasna: Bolje je živeti kao rob nego biti slobodan i umreti, jer ukoliko odbiješ ropstvo, vlast, ta gorljiva sluga ideje života, baciće te lavovima.

Sva propaganda i smutnja hrišćanstva kao za-život deklarisane institucije jeste o nagovaranju na pokornost. Zapravo, to seže mnogo dalje u prošlost, pre Troje i Rima. Čak pre Jerihona.

Pietas, poslušnost, bila je Hektorov prerogativ. On je bio simbol poretka, porodične brige, simbol ekonomije, otelotvorena Troja. Ipak, ubio ga je Ahil, simbol neumerenog nasilja, i pored toga herojska figura.

Čitava priča o Ilijadi je o bogovima koji se upliću u ljudske stvari i promovišu razbojnike u junake; počinje sveštenikom Hrisom kome je naneto zlo, ćerku mu je oteo Agamemnon i načinio svojom seksualnom robinjom. Razbojnici odbijaju da je vrate u „zamenu“ za otkup, a sveštenik se moli Apolonu da pošalje bolest na njih. Prvo na stoku, zatim na ljude.

Konačno, ideja trgovine među Ahajcima, zapravo iznuda, zadobija preimućstvo i Agamemnon bi vratio ćerku, u „zamenu“ za Ahilovu seksualnu robinju Briseidu. Ovo otvara krizu među Ahajcima, jer Ahil uvređen, odbija da se bori. Vidite, ovo je princip krize koji se kreće po svom. Završiće se Patroklovom smrću na bojnom polju (on se predstavljao kao Ahil u tu dramaturšku svrhu) i Ahilovim gnevom (hoćemo li to nazvati emocionalnom inteligencijom?) koji je doveo do potpunog uništenja Hektora.

Homer je podrobno opisao šta se zaista događa u politici. Bogovi su skrivene sile, siva vlada, ratnici iz senke. Bogovi su ideje a ljudi su njihovo gorivo i hrana.

Comments (5)

Tags: , , , , , ,

Tamna zvezda umetnosti

Posted on 04 September 2014 by heroji

Slobodan Škerović

 

Tamna zvezda umetnosti

 

Određivanje položaja umetnosti

 

Istorijsko iskustvo umetnosti pocepane na sedam ili devet posebnih vrsta, završava se sada kao savršeni simulakrum sebe ― ekser u kovčegu kojeg su zamislili Dali, Vorhol i drugi, kao zabava, dizajn ili ukras, industrijski predmet ili tehnološki efekat koji predstavljaju umetnost. Tako, nema više umetnosti, ona je postala „naš sopstveni lik“, selfi ― više nema potrebe za specijalizovanim subjektom koji proizvodi umetničku robu. Od početka pisane povesti, umetnik je bio pod ekonomskim nadzorom i morao je da se bavi sadržajima koji su nametali monopolisti novca (a oni više od toga nisu ni sposobni da pojme), od religijske do revolucijske i sada tržišne pornografije. I na kraju, više nema ko da se nadzire. Zadatak izvršen. Duh se parkirao na Kraju istorije. Roboti dolaze. Umetnici su otišli.

Ali, kako je to bilo pre istorije, sada je ponovo isti slučaj: umetnici ponovo postaju druidi, šamani, vešci, mudraci, čarobnjaci ― sve ovo prolazi kroz um, a zašto da ne? Položaj umetnika, čoveka što saopštava lično iskustvo koje postojeća civilizacija ne prima lako, biva odgurnut na, ili bolje iza granica društva. Ako pogledamo šta danas prolazi kao umetnost, sve se pretvorilo u savršenu tehnološku mimikriju fizičkog / prirode ― zaprepašćujuća replika idealizovane stvarnosti, Platonova idealna ljubav, ostvareni mimezis. Alatke koje vrše ovakvo osmišljavanje svojstvene su svim medijskim izdanjima ― prepoznavanje lika, ili nazovimo to popularnijom memom ― alatke za prepoznavanje obrasca, lako ih koriste nekreativni i u svemu prevlađujući prosečni umovi. Kritičari umetnosti takođe su nestali, zastareli, izvezeni u ne-stvarnost kraja istorije.

Sadašnje stanje stvari, zapravo, oslobađa umetnike svih obaveza prema društvu, naciji, klasi, štagod. Ovo je potpuno razdvajanje. To je sloboda i lebdenje. I više od toga. Ko je to mogao da zamisli! I nije bilo podstaknuto, izazvano, počinjeno od strane umetnika. Savest mi je veoma čista kada ovo kažem. Nema karme. Umetnost se pomera ka svojoj sledećoj reinkarnaciji, ili još dalje ― u Nirvanu. Videćemo ubrzo kako i zašto.

 

Avangarda

 

Treba da kažem nekoliko reči o avangardi, istorijskoj kao i savremenoj. Ovde se takođe završava avangarda. Ona je bila poslednji napor umetnosti da obezbedi svoj položaj u velikoj porodici društvenih / bioloških životnih pojava. Ali, kao u Bibliji, u Nojevoj barci nije bilo mesta za ovu „životinju“. Dobri stari Noje nije spasavao nikakvu tehniku u svom kovčegu, da ne spominjemo umetnost. I kažem, nek i nije.

Avangarda je, kako god, uvek bila ili za nešto „novo“ ili za „dekonstrukciju“ ― jezika, lika, logike, tradicije ― Dada, apstraktno slikarstvo, pozorište apsurda, eksperimentalna muzika itd. Među poslednjim i najizdržljivijim pokretima, signalizam je sav o metodološkoj asimilaciji najnovijih naučnih, medijskih i komunikacijskih tehnologija i njihovoj transformaciji u umetnost (vizuelni potencijal Interneta zapravo je eksplodirao vizuelnom poezijom i dostupnošću teksta). Avangarda 21. veka praktično stvara nedostupnu zonu za tupane, svojom prefinjenom upotrebom postojećih alatki i gotovo (apsurdno) tuđinskim dejstvom ― trezveni i ozbiljni pristup savremenim pojavama nasuprot „hajde da se zabavljamo“ površnim upražnjavanjem dijet-popa u svim oblicima i načinima.

Umetnost i avangarda su, to je činjenica, sada jedno i isto. A ovo je strogo zbog toga što su kompromitovani umetnici konačno izgubili svoje obznanjeno zanimanje, pretvarajući se u primenjene umetnike, dok avangardni umetnici nisu uspeli da ih povuku za sobom ili asimiluju. Ovi drugi su oni koji su preživeli. Ali ― gde?

 

Svet bogat siromaštvom

 

Globalizacija je stvorila Zemlju bogatu siromaštvom. Sve zasluge idu podjednako i bogatima i siromašnima ― oni su stvorili jeftin svet. Bogati su ukrali, koristeći se svojim beskonačno obezvređenim i lukavo razdeljenim novcem, najbolje umetničke objekte iz prošlosti. Međutim, u ovom času, oni nemaju pojma kako izgleda umetnost 21. veka, jer se nalazi iza njihovog obzorja. Nema novca u njoj. Nema znanja o njoj. Ona ne pripada njima. Ne postoje više tumači umetnosti. Jedino postoje obrazovani sikofanti. I, ostaće tako. Jer je znanje koje poseduju druidi, mudraci ili šamani „tajno znanje“ za one koji su sebe za njega oslepeli.

 

Selfi Dorijana Greja

 

A sada da vidimo s čime se suočavamo. Do kog formalnog stadijuma je evoluirala slika Dorijana Greja? Sve zastrašivanje u vezi s tehnologijom je postalo stvarnost. Ali, i priroda je nekada takođe bila veliki i preveliki neprijatelj. Šta su ljudi učinili u međuvremenu, kud su dospeli? Bežeći od prirodnih sila u ideološku a zatim ponovo u novu i izuzetno moćnu prirodnu silu ― tehnologiju. Ima li iko, na ovom previše nesigurnom i nepredvidivom svetu, ko se ne oseća makar nelagodno u vezi sa sadašnjošću i neposrednom budućnošću? Oči koje vrebaju, dronovi, politički podobno optuživanje, zatrovanost ― industrija terora. Kakav je stav umetnosti, na koji način održava dodir s ovakvim svetom?

Ne održava ga. Umetnost je analizirala svet i on leži mrtav pred njom kao raspadnuti fraktal. Svet je rastočen i fantomizovan. Pokreće se, istina, ali umetnik zna da je to samo slajd-šou. Kadrovi su nepovezani i lišeni smera. Lešina sveta se trza u naletima, daje prazne izjave i zatim ponovo skače sebi u usta. Ko može ozbiljno da uzme bilo koju od njegovih izjava? Politički sistem proždire, pred našim očima, sopstvene osnove. Laž na laž, poricanje na poricanje. To li je inteligentno ponašanje? To je ono na šta ciljam: gde je tu inteligencija?

 

Inteligencija je umetnost

 

Inteligencija je sposobnost sticanja znanja. Društvo ovo previđa, što je prirodno, jer društvo nije izvor znanja, ono je izvor neznanja, manipulacije, pokvarenosti, laži, ropstva, fizičkog i psihološkog tlačenja, negativne selekcije. Inteligencija je evolucijska mana. Bilo je mnogo pokušaja da se inteligencija usvoji u društvo, ali sve vreme smo svedoci ― ćorak! U modernoj nomenklaturi, baš kao i u prošlosti, umetnost i inteligencija izdvojene su iz komandnog lanca.

 

Besmrtna košnica

 

Kada umetnik insistira na istini, on razvija alatku koja može da prožme i probije nadolazeće oblike / pojave i čineći tako ostaje izvan njihovog uticaja. Ovo automatski isključuje umetnika iz postojeće mreže i modusa društvene raspodele moći. A pošto je ljudska civilizacija zapravo vrhunac života na planeti Zemlji, umetnik se suočava s trenutnim preseljenjem u oblast izvan života, pošto se uslovljavanja života ne primenjuju na onoga koji je prozreo njegova obećanja, samoreklamiranje i ― neuspeh. Logično i tradicionalno, to se zove ― smrt. Međutim, metod koji je osoben umetničkoj delatnosti je u stanju da preimenuje i preveže odnosni sklop, pa ispada da, pošto je život oblast neznanja, smrti ostaje oblast inteligencije. E, sad, razmislite o tome. Kakva je to vrsta postojanja u domenu smrti / znanja? Možemo li da tamo odemo u svojim telima? Pošto su tela tradicionalno (obično tako verujemo) ― mi? Šta kog đavola treba da radimo? Da umremo?

Tehnologija već reklamira bezbrojne mogućnosti kibernetske i biološke prostetike koja se može primeniti na ljude, stavljajući akcenat na „prenos svesti“ u mašinu koja ima bolje sposobnosti računanja i pamćenja. Ovo je začuđujuće obećanje i odlično je predstavljeno u naučnofantastičnoj literaturi do sada, jedinoj literaturi koja se zaista računa jer je zasnovana na anticipaciji a ne na pravdanju ― a sada se čini da se obećanje obistinjuje, ono je u svojim prvim stepenima ostvarenja. Ko bi se kockao time u zamenu da postane bestelesni, izgladneli i izgnani ― umetnik?

Obećanje besmrtnog, održivog i lako dostupnog tehnološkog telesnog oblika pobeđuje. Ono ostvaruje apsolutnu privlačnost nad neznalačkim umom. Organsko postojanje evoluira u strogo praktično, Borgu nalik, društvo košnice. Ljudski insekt se rađa.

besmrt

 

Tamni vilajet

 

Oblast znanja / umetnosti nadilazi prostorno-vremenski kontinuum, nadilazi život, i jedina veza s fizičkim svetom je praktično ― osmišljavanje, sklop odnosa, koji omogućuje prijem obe oblasti, za razliku od empirijskog metoda koji nije u stanju da vidi bilo šta izvan sopstvenog odraza. Meč lopta pripada ljudima od znanja. Oni mogu da postoje u obe paralelne oblasti istovremeno i ostanu jedina veza između njih, i jedini koji su svesni ovakvog rasporeda. Ali, ima tu još.

Svet tamne materije ― svet neuslovljenih čestica informacije. Svet koji se ne može sondirati i podrediti. Svet koji jedino može indirektno da se dovede u pažnju jer nije reaktivan. I taj svet čini mnogo veći deo poznatog svemira od fizičkog sveta materije uslovljene da bude reaktivna.

 

Izgubljena i ponovo stečena osobina umetnosti

 

Kako je umetnost bila usvojena u istoriju, izgubila je svoju osobinu osmišljavanja znanja. Mnogi umetnici postali su zbunjeni, lišeni smislenog govora. Ovaj zadatak dodeljen je crkvi a kasnije i nauci. U oba slučaja, odnosni sistemi bili su organizovani na takav način da spreče bilo kakav pojedinačni proboj kroz dimnu zavesu stvorenu od strane parazitske piramide raspodele moći. Pojedinačno spasenje ili oslobađanje moralo je biti odobreno od mehanizma institucije. Ovaj pojedinačni podvig oslobađanja projektovan je takođe i na fizički ljudski oblik, život ― dok uistinu, život nije nešto što treba spasiti već ga treba nadići.

Sada kada je ideja spasenja / oslobođenja u potpunosti banalizovana, dosegnuto je stanje „svako svoj nasmejani svetački lik“ ― selfi. Koliko dugo će se ovo svetogrđe održati? Prihvatajući život kao idealno stanje postojanja, znanje o životu samom biva izgubljeno.

Nema svrhe raspravljati o ovome, jer čoveku je potrebna inteligencija kako bi izašao nakraj s problemom. Inteligentni ljudi, među sobom, nikada ne raspravljaju, oni jedino stvaraju moždanu oluju. Neinteligentni ― raspravljaju, troluju, ratuju.

Oni umetnici koji su zadobili neophodni zamah u svom istraživanju stvarnosti, stekli su znanje koje ih određuje etički i estetski. Čovek ne može ići protiv sopstvenog znanja. Znanje je ono što određuje ličnost. Šta je to druga vrsta ličnosti, ona fizičkog pojedinca kojim upravlja neznanje? Takva ne postoji. Pojedinačnost nije ličnost.

Dugo vremena upražnjavana lažna rasprava o slobodnoj volji, kao na primeru slobodne volje čoveka utopljene u višu volju pretpostavljenog svemoćnog i sveznajućeg bića (Boga), konačno je raspravljena s tačke neznanja koja je dala prednost individualnosti (neizbežno proizvoljnoj) ― i nije bila u stanju da shvati različitu vrstu „poretka“ u Drugom Svetu. Postojeća hijerarhija moći projektovana je na Drugi Svet kao da ovaj poseduje istu osobinu uslovljavanja. Nema hijerarhije i nema uslovljavanja između čestica / delića informacije u oblasti znanja. To je suštinska razlika. Nema nadzirane raspodele znanja, kao u ovom kopirajtovanom svetu izgnanika iz Edena i rasturene Vavilonske kule.

 

Prekidač kopirajta

 

Kopirajt, kao kad je recimo SONY vlasnik muzike Džimija Hendriksa, predstavlja planetarni kraj kulture i umetnosti. Jer, nije zaista SONY taj koji stvara umetnost.

Isti prekidač je isključen kada je u pitanju marksistička teorija, koja je tvrdila da bi proizvod rada trebalo da pripada radnicima, ali problem otuđenja predstavljala je sistemska raspodela bogatstva i to je trebalo da se razreši međuklasnom revolucionarnom borbom. Istina je, Marks nije video da jedini rad koji postoji pripada idejama, a ljudi se samo koriste kao gorivo ili hrana kako bi se ostvarilo blagostanje i preživljavanje ideja, koje su, kao neka tuđinska sila, porobile čovečanstvo još od pamtiveka. Tako je „neprijatelj“ pogrešno imenovan, kao da zaista postoje dve klase ljudi, radnici i kapitalisti, dok su uistinu oboje robovi iste ideje. Soylent Green je zaista čovek ― to je još jedan dobar uvid iz NF literature! Šteta što politički i društveni filozofi nisu u stanju da vide kroz ovo. Ali umetnici jesu.

Svejedno, koga se uopšte tiču umetnici, koji nisu ništa drugo do li društveni paraziti čiji rad je tu samo zbog toga kako bi ga SONY prisvojio i ostvario profit? Umetnici nemaju društvenu i političku strukturu neophodnu da bi ostvarili monopol na svoj rad. Nije se nikad desilo u istoriji da inteligentni ljudi stvore mehanizam tlačenja, kao što je država. Uvek su to činile bande besposlenih, bezvrednih ljudi, koji bi se organizovali i naoružali, proglasili sebe „Arijevcima“ i „plemenitim“ i nametnuli svoju volju, istrebljujući neposlušne. Umetnost nije posedovala oruđe koje bi promenilo svet. A nije ni marksistička revolucionarna ideologija.

No, umetnost je pronašla izlaz!

 

Tunel koji vodi van tamnice

 

Iako je rešenje bilo prisutno u pisanoj formi tokom više milenijuma, i stalno ažurirano, izgledalo je suviše neobično i neprihvatljivo za obične ljude. Prevazilaženju ljudskog oblika suprotstavljene su moćne ideje porodice, društvenog položaja i postignuća; rešenje je jednolično i jednobojno u poređenju s živo obojenim obećanjem srećne porodice i društvene ekstaze.

Ako čovek treba da ode u monahe kako bi se oslobodio, dođavola sve!

 

Umetnici kao i monasi, imaju kredita i dozvolu da budu čudaci, ali ne mogu nikada da ostvare previše uticaja. Tako da su negde između, postoje i žive na ničijoj zemlji. Mogu da vide drugu stranu, ali kada izlažu svoje iskustvo običnim ljudima, to mora da bude razvodnjeno i uvijeno u oblik fantazije i alegorije i ne može neposredno da utiče na neiskusne. Jer znanje, za razliku od zablude, nema osobinu da utiče, i to je veliki problem. Inače, znanje bi bespogovorno i trenutno pobedilo nad slabijom obmanom, koja sačinjava svet. Ovo je teret koji ljudi od znanja moraju da nose, često usamljeni, bez saputnika, ostavljajući sve za sobom.

Ovde ću da presečem ― prelazak se događa jedino ličnosti. Ličnost je žiža pažnje koja se pokreće iz oblasti života u oblast smrti, od neznanja do znanja. Tela nemaju ništa s prelaženjem ličnosti. Fizičko propadanje i smrt su tu za svakoga. Ali poistovećivanje ličnosti s telom nije obavezno.

Uistinu, ličnost je uvek tamo u oblasti znanja, metod zadobijanja ličnosti je metod isključivanja čula (klasična meditacija). Kretanje ličnosti je fiktivno. Radi se o tome kako predstavljamo sebe u svom umu, ali stvarnost je ovakva ― raspršivanje obmane mora da se dogodi. A to se jedino može učiniti razumevanjem.

O tome kako to postići, kako se disciplinovati, napisane su mnoge knjige, i postojali su veliki učitelji u svim vremenima. Retko bi to poprimalo oblik umetnosti ili umetnika, zbog istorijskog usvajanja i preimenovanja mudraca u religijske ili filozofske figure, kao i zbog specijalizacije umetničkog jezika. Ali sada umetnici ne mogu da izbegnu da vide svoj zadatak kao nešto mnogo više nego što se verovalo da bi trebalo da bude. Sada, kada su umetnici na svom, moraju da pojačaju svoju formalnu motivaciju ili da ― nestanu. Nema više larpurlartizma, to nije dovoljno! Bavljenje umetnošću zarad zadovoljstva ― nije dovoljno! Upražnjavanje umetnosti zarad zadovoljstva ― nije dovoljno!

 

Kosmička Mreža

 

Umetnik teži da uskladi svoju veštinu s filozofijom ― osmišljavanje iskustva u jeziku je obavezno, ono će stvoriti smisleni sklop odnosa, mrežu koja omogućuje ličnosti da se efikasno kreće i poveže s drugim umetnicima / ljudima od znanja, kako bi se oslanjali jedni na druge i na kraju krajeva delovali u ovom svetu s mnogo više utiska. Kroz znanje, ne kroz grupe, partije, sindikate ili sekte. Umetnik treba osmišljeno da razume šta čini.

Ličnost nije pojedinac ― ličnost je (tamna) sila ravnomerno raširena Kosmosom. Sila je znanje, ona čini to što čini jer zna kako. Kada se oči uma umetnika otvore, on postaje deo te, čoveku od znanja, sada vidljive oblasti. Ličnost stupa u svet tamne materije, gde vlada sloboda, delanje se slobodno osmišljava, nije nametnuto protokolima. Ovo je jedina vrsta međudejstva koja je moguća u Tamnom Svemiru. Deljenje znanja / sile, podjednaka raspodela svega za sve, pogrešno imenovana, oklevetana i zastrašujuća „entropija“ kao deljenje (a ne neravnopravno razmenjivanje kakvo je u kopirajtovanom, monopolizovanom svetu zasnovanom na profiterstvu i iznuđivanju) ― eksplozija kao Veliki Prasak, kraj fizičke patnje, ulazak u Nirvanu.

Comments (3)

Tags: , , , , , ,

Šetnјa kroz umove

Posted on 08 January 2014 by heroji

Slobodan Škerović

 

Šetnјa kroz umove

 

Ilija Bakić, U odvajanju, zbirka priča, „Agora”, Zrenjanin 2009.

 

 

Malo ko je u stanju da kao Ilija Bakić uđe u um bića, ljudskog ili neljudskog, i od početka do kraja dosledno mapira svet koji to biće iskušava i svojim postojanjem predstavlja. Unutrašnja snaga bića koja tvori svet, svojim čulnim uplivom i tumačenjem tog upliva, iscrpljuje se činom koji nazivamo, prosto – životom.

U zbirci priča U odvajanju, pisac se bavi, grubo rečeno, dvema vrstama bića. U jednu grupu ubrajamo muškarce i žene, to jest ljude, a u drugu – mašine i kibernetske programe. Analizom uzročnosti i okidača, obrade podataka, zaključivanja i delanja, Ilija Bakić daje, ujedno i preciznu sliku osnovne motivacije koja dolazi iz sveta okolo, kao i izvitoperenu sliku, ili odraz, koja odlikuje biće nastalo unutrašnjim preoblikovanjem i razmeštanjem tih, iz okoline, izvornih poticaja. U krajnjoj liniji, s obzirom na analitički postupak koji Bakić primenjuje, postaje jasno da je razlikovanje dve vrste samo pitanje opažanja prelaza/metamorfoze, odnosno zamene, jedne forme u/ili/za drugu.

U tekstovima ovog pisca, čiji se opus u velikoj meri uklapa u signalistički, avangardni i eksperimentalni korpus savremene srpske književne produkcije, upravo dolazi do izražaja analitički tretman podataka, koji isključuje ideologizaciju na svim nivoima – od emotivne, idejne, estetsko-stilske, pa sve do svođenja predstave celokupnosti sveta na minimalistički, individualni doživljaj izolovanosti u sredini koja predstavlja skup tačaka koje u svakom momentu mogu biti nešto dvojako – nešto što crpi ili nešto što daje energiju, bez koje života nema.

Bakićevo saživljavanje s elementima stvarnosti i predstavom mogućih ishoda, daje naročiti estetski doživljaj trošenja mega-uma „svetske mašine” u ogoljenoj formi „jednog od nas” izloženog surovoj tehnološkoj hemiji primordijalnog bujona kao konačne osnove života.

Ovo svođenje civilizacijskih i kulturnih elemenata pod mikroskopski okular, karakteristično je za Bakića, i predstavlja nužni odmak, izmeštanje iz ready made predstave, kako bi se došlo u kritičku poziciju koja je lišena gorepomenutih emotivnih ili ideoloških filtera.

Crnohumorna obojenost, nastala iz suprotstavljenih pozicija ljudskog sveta i pojedinca u njemu, preteći se nadvija nad svest čitaoca koji se usudi da upluta u ovaj groteskni, kafkijanski svet u kojem jedino odjekuje zlokobni smeh kao odjek pustoši beskonačnog lavirinta bezizlaza.

U Bakićevom opusu, koji se sastoji od hiperrealističnih priča i romana ali i humorom zasićenih parodija i izleta u pop-kulturni mozaički pejsaž, postoji i nikad prekinuta nit optimizma, koja pre svega služi kao vođica i oslonac čitaocu. Ovo je itekako potrebno, jer se često, kao čitaoci, iznenada obremo u bestežinskom okruženju ambisa u koji nas vodi zenonovski dosledno pronicanje u suštinu bespuća. Neke od priča upravo se i završavaju tako, pred konačnim tamnim zastorom, u trenutku kada je neophodno da se načini iskorak iz dovršenog kretanja životnog oblika. Tada, silovita magija Bakićevog putopisa, kao legendarni ubik Filipa K. Dika, obnavlja naše disanje.

Ali, ne poigrava se Bakić – nadom, kao lažnim duhom koji daruje život. Njegovi junaci čine sve u svojoj moći, da se izbore za još jedan dan života. Ono malo inteligencije koju poseduju, koriste do poslednjeg daha. Upravo ovde pisac i zadaje konačni, nemilosrdni udar pečatom. Često precenjena inteligencija ljudskog bića, kao Laokoon, hvata se ukoštac sa surovom stvarnošću i u izvesnoj meri je i osvešćena, ali tek toliko da shvati da je guši i njena sopstvena surovost. A ta surovost posledica je sleđenja „prirodnih” zakona.

Ne treba imati iluzija, čovek je u bezizlaznom položaju, a ono što ga goni – takođe ga i ubija. Kod Bakića je egzegeza isto što i epifanija. Daleko od toga da on u svoje tekstove eksplicitno uvodi diskurs o smislu postojanja. Hladni, scijentistički pristup kao besćutni oklop naleže na živo i toplo tkivo naše kože. Sam dodir stvarnosti je neprijatan. Čovek ne vidi šta bi još tu moglo da se dogodi, osim borbe koja je neminovna. Iako u nevolji, Bakićevi junaci sami traže svoja rešenja, ne vape za pomoć nekom apstraktnom milosrdnom Bogu.

Ono što odlikuje priče u zbirci U odvajanju jeste realizam. Bez obzira na to da li je sam kontekst u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, spoljašnji dekor je samo to, ali način na koji je svet sklopljen je bolno realističan.

u odvajanju

Zbirka U odvajanju sastoji se iz tri grupe po tri priče: I dole, I gore, I između.

Prva grupa se bavi telom: unapređenim, poniženim, predefinisanim i redefinisanim. Pogled je iz telesnih funkcija, koje u međusobnoj sprezi tvore život koje su one same. Ukoliko je u ovim pričama reč o nedorečenosti, ova se odnosi upravo na specifikaciju životnog oblika.

Sledeća grupa priča bavi se životom na svemirskoj stanici – ali životom običnog šljakera koji često i lako ostaje bez posla pretvarajući se tako u prola. Nema tu nikakve svemirskooperske romantike i veličanstvenosti – sve je u sitnoj kalkulaciji sitnih poteza koje tako obezvređeno biće može da proizvede. Kod Bakića je budućnost gore od današnjeg najlošijeg. Ovo specifično poređenje prideva jeste istinsko poniranje u fraktalizaciju civilizacijskog postojanja. Dekorativne estetike kod Bakića nema. Ono što obične ljude spasava od zla ljudskog postojanja uklonjeno je preciznim potezom skalpela. Upoznajte se s golom stvarnošću društvenog bića.

Između, koje je u ovoj knjizi na kraju, uvodi nas u kibernetsku matricu. Dvostruka prepozicija stvarnosti u poslednje tri priče, uvodi u svesni život paralelu u obliku programa koji pod piščevim perom postaju vidljivi, a koji u velikoj meri upravljaju našim životima iz sfere nesvesnog. Ili, bolje rečeno, iz nesagledanog prostora. Prepoznavanje nevidljivog događa se prodiranjem posledica dejstva neopaženih protokola u svest. Ovaj događaj menja predstavu stvarnosti na nivou paradigme. U kolikoj meri smo na raspoloženju „tajanstvenim” silama koje nama upravljaju? Ako je suditi po Bakićevom uvidu, naše je postojanje u potpunosti određeno uzročno-posledičnim nizom kojem je početak zakopan u prošlosti koja seže do Velikog praska a predvidivost stvarnosti isključivo zavisi od sposobnosti da sagledamo mehanizme „svetske mašine” potekle iz tog pradogađaja. Jer, nova, kibernetska stvarnost koja nas u sebe sve više uvlači, nije suštinski različita od svoje prethodnice. Treba samo progledati.

Comments (3)

Tags: , , , ,

Upravo u Sagitarijusu

Posted on 07 October 2013 by heroji

Slobodan Škerović

 

Odupri se ludilu.

                                    „Partibrejkers”

 

Nateraćeš me da se osamim kad odeš

Nateraćeš me da se pitam šta radim

Nateraćeš me da se pitam šta govorim

 

Bob Dilan

1.

„I ovo je za­kon”, re­če Mar­li, upe­riv­ši tam­nu cev od pa­lje­nog če­li­ka še­ri­fu u li­ce, i ubi ga.

Bi­la je tu reč o pra­ved­no­sti. O pri­me­ni si­le i još o ne­čem, što se re­či­ma ne mo­že is­ka­za­ti.

Ali, Džo raz­mi­šlja o dru­gom. O umet­nič­koj epi­fa­ni­ji, re­ci­mo. Da po­ja­sni­mo:

U sa­zre­va­nju ži­vot­nog is­ku­stva raz­li­ku­je se fa­za bor­be ti­ta­na od one po­i­gra­va­nja Ši­ve sa sve­to­vi­ma u na­sta­ja­nju i ne­sta­ja­nju. Jer, po­vrat­ka u pro­ži­vlje­no ne­ma. A upra­vo to je uzrok sve­ko­li­ke če­žnje.

Za­ni­mlji­va je tvrd­nja Ra­mo­so­va da je vo­lja za ži­vot u pro­sve­tlje­nih mrač­na. O to­me ima pi­sme­nih do­ka­za iz dav­ni­na, ali ni­je na­od­met i da se iz­no­va stva­ra­ju.

Ra­mo­sa u ovu pri­ču uvo­di Džo. Ako je Bu­da go­vo­rio o zga­snu­ću vo­lje za ži­vot, Ra­mos je hteo da po­ka­že ka­ko uvo­đe­njem nir­va­ne[1] u igru, umet­nik uni­šta­va či­ta­ve obla­sti sve­ta kao me­sar ko­ji od­se­ca ko­ma­di­ne za­kla­nog te­le­ta.

Isto­vre­me­no, i Ra­mos, uvo­di Džoa. Jer, Ra­mos skulp­tu­re od zvu­ka stva­ra od ne­pred­vi­di­vih is­ho­da. A je­dan od is­ho­da jeste Džo.

2.

Da ne be­še na­dah­nu­tog pri­ka­za u no­vi­na­ma, ne bi se Džo ni od­lu­čio da pro­še­ta raz­bo­ji­štem be­o­grad­skog „Bir fe­sta” i od­slu­ša zvuč­nu po­stav­ku Ra­mo­sa Ra­mi­re­za Gu­ti­e­re­za i Ži­da­na sa Ma­jor­ke.

U Mu­ze­ju na Ušću, sko­ro da i ne­ma pu­bli­ke, osim par isto­ri­ča­ra umet­no­sti u ci­vi­lu, ko­ji se spo­rim ko­ra­kom opre­zno pro­ti­nju i pro­pi­nju kroz zvuč­ne ko­ri­do­re, po­ku­ša­va­ju­ći da

 


[1]  Nir­va­na do­slov­no zna­či utr­nu­će.

 

pro­nik­nu u umet­ni­ko­ve taj­ne. I smo­re­nih iz­let­ni­ka ko­ji u ka­feu i to­a­le­tu mu­ze­ja tra­že osve­že­nje i olak­ša­nje, pre­dah od pre­to­plog let­njeg da­na. I je­dan pop.

Pop se dr­ži po­da­lje od voj­ni­ka. Zu­ri u ne­vi­dlji­vu skulp­tu­ru i ne­što mr­mlja. Džo mu se opre­zno pri­mak­ne i shva­ti da je ovaj iz­gle­da po­jeo pe­če­ni ko­ren i sad mu­lja mr­vi­ce po usti­ma i je­zi­kom či­sti zu­be. Osim to­ga, u Džoa se ja­vlja sum­nja, ma­da neo­d­re­đe­na, da ov­de ni­je sve u naj­bo­ljem re­du. Jer, gde je pop, tu la­ko mo­že da bu­de i ana­te­ma. A po­što se zvuč­na skulp­tu­ra sa­sto­ji uglav­nom od trep­ta­ja ko­ji i pri ova­ko opre­znom pri­stu­pu iza­zi­va­ju je­zu, mo­žda je to i do­bro.

Kad se pri­mak­ne obe­le­že­nom pro­sto­ru u ko­jem je na­vod­no skulp­tu­ra, či­ta­vo te­lo po­či­nje da tre­pe­ri. Pa, iako oči ne vi­de ni­šta, po­sma­trač zna da tu ima ne­što opi­plji­vo, ma­da ne i čvr­sto. Ovo je kao be­li mrak, raz­mi­šlja Džo. Pro­sto te te­ra da ose­tiš svet oko se­be i dru­gim ču­li­ma.

Džo se na­sme­ši ofi­ci­ri­ma ko­ji ne­mo sto­je i če­ška­ju se po te­me­nu. Pri­đe im i upi­ta ih šta mi­sle o ovo­me?

„Pro­stor­no pri­vi­đe­nje”, re­če je­dan.

„Psi­ho­ak­tiv­no”, re­če dru­gi.

„A, za­mi­sli­te da se ovo pro­jek­tu­je na či­tav grad, ili pla­ne­tu!”, ka­že Džo.

„Pa, to je već odav­no slu­čaj”, od­go­va­ra pr­vi, za­go­net­no se sme­ška­ju­ći.

Pop se za­ne­se i ne­si­gur­no za­ko­ra­či. Ru­ka mu po­đe da se pre­kr­sti, ali se uz­dr­ži. Man­ti­ja za­le­lu­ja. Po­sle ne­ko­li­ko ko­ra­ka, ko­sa i bra­da mu se po­dig­nu, a oči raz­ro­ga­če. Šta li je to vi­deo, pi­ta­ju se osta­la tro­ji­ca. Evo ga, i ovom se pri­vi­đa, ša­pu­će onaj ofi­cir.

Ni­je fer da pop so­lo­tri­pu­je, mi­sli Džo pa i sam za­ga­zi u pro­stor skulp­tu­re.

Ose­ti se kao da je za­ro­nio u vo­du. Oče­ku­je da ne­što kre­ne da mu se pri­vi­đa, ali ni­šta. Me­đu­tim, te­lo po­či­nje da re­a­gu­je na trep­ta­je ko­ji se neo­če­ki­va­no po­ja­vlju­ju i ne­sta­ju. Kao da si­la po­la­ko us­po­sta­vlja vlast nad njim. No­ge se po­kre­ću ali sko­ro da ih ne ose­ća. Su­o­či se s po­pom li­cem u li­ce.

„Oho–ho–o!”, ka­že pop ko­jem se iz­gle­da ne­što le­po do­ga­đa.

Džo je zbu­njen. Nje­mu je sko­ro sve isto kao i obič­no, osim vo­de­na­stog ose­ća­ja. Br­zo po­gle­da pre­ma ofi­ci­ri­ma i vi­di da se obo­ji­ca ki­ko­ću.

Iz­gle­da da je Ra­mos sma­njio na­pon, pa me­ni je ovo pre­sla­bo za do­ži­vljaj!

„Ja ni­šta ne ose­ćam”, ka­že Džo raz­o­ča­ra­no po­pu ko­ji se is­ki­da od sme­ha.

Po­pu se man­ti­ja raz­ob­li­či­la i igra oko nje­ga. A na usta iz­la­ze me­hu­ri­ći, ali ne sit­ni, kao od plju­vač­ke kod epi­lep­si­je, ne­go kao iz ro­ni­lač­kog apa­ra­ta.

Sen­ke pro­mi­ču na sve stra­ne. Valj­da zbog ose­ća­ja da se na­la­zi usred mo­ra, sen­ke po­pri­ma­ju ob­li­ke ve­li­kih ri­ba, ho­bot­ni­ca, ki­to­va. Aha, evo sad se i me­ni pri­vi­đa, s olak­ša­njem mi­sli Džo.

„Vi­dim mr­lje”, go­vo­ri mu pop. „To ne mo­gu bi­ti uni­ni­je, zar ne?”

Džo se tr­za, „Ne, ne, ni­ka­ko uni­ni­je! Ovo ti je mag­ne­ti­zam, bre!”

„A sad, Bo­gu na isti­nu!”, uz­vik­ne pop i od­še­ta iz mu­ze­ja kr­ste­ći se i bri­šu­ći znoj s če­la.

I Džo se is­ko­be­lja, pa se pro­teg­ne da po­vra­ti te­le­sna čuv­stva.

Ni­šta na­ro­či­to, po­ku­nje­no će on. A za njim osta­ju cr­ni, mo­kri tra­go­vi.

3.

Džo pre­po­zna­je Ra­mo­sa, za sto­lom u ka­feu mu­ze­ja. Le­po se­di čo­vek iz mo­no­gra­fi­je, a uz nje­ga još je­dan, re­klo bi se da je i on stra­nac, pre­te­ra­no ras­ko­mo­ćen, ma­da ugla­đen, što se mo­že za­klju­či­ti po bes­pre­kor­noj fri­zu­ri i osun­ča­nom te­nu. Ne okle­va Džo, ne­go pri­la­zi i sed­ne za sto, br­že no što Ra­mos uspe da mu to isto po­nu­di.

Iz­va­di ci­ga­re­tu i za­pa­li.

„Za­ni­ma me”, ka­že Džo i po­sma­tra pra­men di­ma. „ka­kva je umet­nič­ka pri­me­na ove op­se­nar­ske na­pra­ve?”

„Mo­ja skulp­tu­ra je pro­iz­vod ne­ljud­skih si­la. Svr­ha joj je da se na­vik­ne­mo na slo­bo­du od ob­li­ko­va­nja”, ob­ja­šnja­va Ra­mos i do­da­je: „Ova­kav sklop uti­če na ener­get­sko po­lje sla­bih i ja­kih nu­kle­ar­nih si­la. One­spo­so­blja­va ato­me uz po­moć mre­žnog pul­sa, u ve­o­ma–ve­o­ma krat­kim in­ter­va­li­ma — zbog to­ga na­pra­va ni­je opa­sna. Ina­če, ako bi se po­lje pul­sa usta­li­lo, do­šlo bi i do is­klju­či­va­nja okol­ne ma­te­ri­je.”

„Za­ni­mlji­vo”, re­to­rič­ki ve­li Džo. „Pa to je in­ter­val­ska mre­ža.”

„Mre­ža je to­li­ko ta­na­na da fo­to­ni ne stu­pa­ju u me­đu­dej­stvo s njom”, iz­la­ne se Ra­mos. Ras­ko­mo­će­ni ga po­gle­da iz­ne­na­đen.

„Ono što su mi­sli­li da je Hig­zov bo­zon, uop­šte ni­je če­sti­ca!”, lu­pi Džo, i sam se­be iz­ne­na­div­ši.

„Bra­vo!”, ob­ra­du­je se Ra­mos. „Mo­žeš mi­sli­ti šta se de­si­lo s oni­ma u Cer­nu, kad su shva­ti­li!”

„Pre­ce­pi­li se!”

Ras­ko­mo­će­ni se pro­vr­po­lji. „Naj­bo­lje da ne raz­go­va­ra­mo ov­de o to­me.” Uozbi­ljio se i oštro na­iz­me­nič­no gle­da obo­ji­cu.

Džou si­ne: ovo je već ko­rak po­sle pro­me­ne pa­ra­dig­me.

„Pre­sta­nak uslo­vlje­no­sti ma­te­ri­je…”, poč­ne on, a ras­ko­mo­će­ni sko­či i sta­vi mu dlan na usta.

4.

Džo ih po­zo­ve da pro­še­ta­ju me­đu va­šar­ske štan­do­ve i pro­ba­ju skop­sko pi­vo. Is­po­sta­vi­lo se da je to pa­me­tan po­tez. Vru­ći­na je po­pu­sti­la i Sun­ce već pa­da na no­vo­be­o­grad­ski ho­ri­zont, a pi­vo, kao zla­to žu­to, hlad­no vri.

Kuc­nu­še se kri­gla­ma i ot­pi­še po do­bar gu­tljaj. Džou je gla­va pu­na ko­je­če­ga, a Ra­mos ša­ra oči­ma, po­ku­ša­va da ne­kog iz­dvo­ji iz go­mi­le ti­me što će ga pre­po­zna­ti.

Džo se opu­sti. Pi­vo je uči­ni­lo svo­je. Ve­če­ras na­stu­pa „Par­ti­brej­kers”. Džo ih hva­li. Ka­že: „Ako vo­li­te ro­ken­rol, ve­če­ras je pri­li­ka da se raz­dr­ma­te.”

„Ho­ćeš li da ti ugra­dim mo­je su­per–uši?”, iz­ne­na­da upi­ta ras­ko­mo­će­ni.

„Šta je to?”

„Slu­šni apa­rat, od naj­no­vi­je uglje­nič­ne na­no–teh­no­lo­gi­je. Za raz­li­ku od uro­đe­nog apa­ra­ta, ovaj mo­že da se po­de­ša­va.”

„Ka­ko se ugra­đu­je?”

„Na­pra­vi se sim­bi­ot­ski pri­klju­čak s cen­trom u mo­zgu.”

„Me­ni zvu­či kao Borg.”

„Pa je­ste. Ali je bez­bol­no.”

5.

Ka­da je ras­ko­mo­će­ni ob­ja­snio da je nje­gov slu­šni apa­rat po­ve­zan s mre­žom ko­ja je svu­gde oko nas i, ko zna, mo­žda se ras­pro­sti­re či­ta­vim sve­mi­rom, u Džou se pro­bu­di za­ni­ma­nje.

„Ta je mre­ža pri­lič­no slo­že­na, sa­sto­ji se od raz­li­či­tih mo­du­la­ci­ja, ko­je ta­ko na go­mi­lu ne­ma­ju smer, pa je mo­gu­će je­di­no pre­ci­znim ba­žda­re­njem iz­dvo­ji­ti ono što ti je po­treb­no. Slič­no je to ko­smič­kom šu­mu, za­pra­vo je nje­gov op­seg ši­ri ne­go što se to u pr­vi mah či­ni. Ali, ako ne znaš ka­ko da se pri­ka­čiš, to osta­je obič­na bu­ka.”

Džo ima i pro­tiv­ar­gu­men­te. Re­ci­mo, pri­klju­či­va­nje na ko­smič­ku mre­žu zna­či­lo bi po­ve­ća­nu ko­li­či­nu sve­sti. A zbog če­ga bi se čo­vek iz­la­gao do­dat­nom op­te­re­će­nju?

„Po­gre­šno je sma­tra­ti da bi do­tok in­for­ma­ci­je kao vo­do­pad pa­dao na te­be, vi­še je kao me­di­jum kroz ko­ji mo­žeš da se kre­ćeš, pa i da na­pu­stiš ovu pla­ne­tu, u iz­me­nje­nom te­lu.”

„Ova va­ša skulp­tu­ra, ona je o to­me?”

„Pra­vi­li smo je kao mo­del, ma­da je uisti­nu pri­klju­če­na i na Mre­žu. Une­li smo mno­go­broj­ne blo­ka­de, tek to­li­ko da bi čo­vek ste­kao pr­vi uti­sak o skri­ve­nim mo­guć­no­sti­ma no­vog ob­li­ka po­sto­ja­nja. Na­pra­vio sam i bo­lji mo­del.”

Stra­nac ga oči­gled­no na­vla­či da uzme uče­šća u eks­pe­ri­men­tu. To mo­ra da je još uvek eks­pe­ri­ment, sla­že se sa sa­mim so­bom Džo.

„Ti go­vo­riš o tran­spor­te­ri­ma, je­bo­te!”

6.

„To je no­vi iz­vor neo­gra­ni­če­ne si­le, i dru­gi su već po­če­li da shva­ta­ju s čim ima­ju po­sla. Na­rav­no, uobi­ča­je­ni pri­stup jeste eko­nom­ski, a to zna­či mno­go ne­vo­lja.”, go­vo­ri ras­ko­mo­će­ni. „Ve­ruj, znam šta pri­čam.”

„No­vi iz­vor?”, ner­vi­ra se Džo. „Pa to su ša­man­ske teh­ni­ke ko­je su od­vaj­ka­da ko­ri­šće­ne.”

„Pa, gde su sad?”, uner­vo­zi se sad i stra­nac.

Ra­mos se za­neo gle­da­ju­ći de­voj­ke, ali ga po­vi­še­ni to­no­vi pre­ki­do­še. „Kre­ta­nje kroz svest je sta­ra stvar.”, do­ba­cu­je, ne osvr­ću­ći se.

„Hej, zar ni­smo o to­me već raz­go­va­ra­li?”, pi­ta ras­ko­mo­će­ni.

Sad se Ra­mos okre­ne i za­pi­lji u nje­ga: „Ja sam ra­dio svo­je, a ti si ra­dio svo­je.”

„Ot­kri­va­nje na­če­la ni­je eko­nom­ska ka­te­go­ri­ja.”, čač­ka Džo.

„Je­ste, uko­li­ko imaš mo­no­pol na teh­no­lo­gi­ju ko­ja to is­ko­ri­šća­va”, ne pre­da­je se onaj.

„Ti pri­kri­vaš zna­nje.”

„To je nor­mal­no, po­sle­di­ca bor­be za op­sta­nak”, za­i­na­tio se ras­ko­mo­će­ni.

Smr­ka­va se i pa­le se sve­tla. Ra­mos se i da­lje osvr­će oko se­be. Džo na­gi­nje pra­znu kri­glu.

Kraj njih pro­mak­ne pop iz mu­ze­ja, s plje­ska­vi­com u usti­ma.

„Vi ov­de je­de­te lu­kac s ham­bur­ge­ri­ma?”, skre­će s te­me ras­ko­mo­će­ni.

„Ni­su to ham­bur­ge­ri, to su le­sko­vač­ke”, po­pra­vlja ga Ra­mos, ko­ji i sam tra­ži gde je naj­mi­ri­sni­ji ro­štilj.

„Je­du li na Ma­jor­ki ki­to­ve?”, pi­ta Džo Ra­mo­sa.

Tamna strana sile

7.

Ca­ne je te ve­če­ri na­o­štren, An­ton još vi­še, a Kur­jak i La­ki pr­šte. Ton-maj­stor je za­ba­ta­lio mik­se­tu i po­vu­kao sve kli­zne na naj­ja­če. Lju­di u pu­bli­ci kre­ću jed­no pre­ma dru­gom. Ku­pu­ješ, pro­da­ješ, od­u­zi­maš i do­da­ješ.

Žu­to ku­če, na­lik na cr­va, na­šlo se tu u ne­bra­nom gro­žđu. Bla­go na­le­ti udar ve­tra. U da­lji­ni na se­ve­ru, nad do­li­nom Du­na­va, svit­ne.

Za dva­de­set mi­nu­ta do­ju­ri olu­ja, ali plju­sak se neć­ka. Gr­mi i se­va, uda­ra­ju gro­mo­vi po Gar­do­šu i sta­rom Cen­tral­nom ko­mi­te­tu. Ali se gu­žva oko bi­ne ne sma­nju­je. Le­de­no do­ba, na­po­lju je vru­će, le­de­no do­ba, osta­ni kod ku­će.

Na­i­đe ni­ski, us­ko­vi­tla­ni oblak, a po­vrh nje­ga ba­raž mu­nja osve­tli sve. Ro­ken­rol se sla­že s gr­mlja­vi­nom.

Bog se pri­ma­kao da bo­lje ču­je ri­fo­ve, ko­men­ta­ri­še ne­ko.

Ras­ko­mo­će­ni ne­što maj­sto­ri­še, a Ra­mos ga gle­da is­pod ve­đa. Džo po­cup­ku­je, ali ne raz­u­me šta ovaj ra­di. A on­da mu si­ne, To on ne­što sa ne­vi­dlji­vom teh­ni­kom!

„Sni­maš?”, vi­če.

„Sni­mam”, od­go­va­ra onaj, a Džo se pre­ne­ra­zi jer glas ču­je ja­sno i gla­sno iako je bu­ka iz zvuč­ni­ka ne­sno­sna. Pa on je već na­mon­ti­rao!

„Šta si ura­dio?”, pi­ta Džo.

„Ne bri­ni. Ni­je to – ono. Ovo je sa­mo spo­lja­šnji si­stem. Kao kod skulp­tu­re.”

Bo­lje sit gla­dan, ne­go sit glup.

8.

U No­vom Sa­du je iz­bio vul­kan. Sve se tre­se i ru­ši, zi­do­vi i na­me­štaj. Pe­peo po­svu­da. Džo po­ku­ša­va da se iz­vu­če iz kre­ve­ta. Is­ko­be­lja se na­po­lje i upad­ne u dvo­ri­šte oku­pi­ra­no na­o­ru­ža­nim lju­di­ma. U da­lji­ni vre­lo la­ve. Ali ne, ni­je bi­lo pi­ro­kla­stič­kog uda­ra. Pro­bu­di se rav­no­du­šan.

Gde u isto­ri­ju sme­sti­ti san? Gde god ti je mi­lo.

9.

Ne­što je još Ra­mos hteo da mu po­ka­že, ali je mu­zej sa­da za­tvo­ren. Ame­ri­ka­nac se pra­vi ne­vešt, zna­či – sla­že se. Od­lu­ke se do­no­se na br­zi­nu, ali Džou od­go­va­ra da to bu­de za dva da­na.

Neo­bič­no mu je što su ova dvo­ji­ca, ma­kar bi­li i auto­ri iz­lo­žbe, pri­sut­ni u Be­o­gra­du sve vre­me nje­nog tra­ja­nja. De­fi­ni­tiv­no, is­pro­ba­va­ju. Ako je u ovo uklju­če­na naj­no­vi­ja ang­strem–teh­no­lo­gi­ja, on­da ni­je stvar umet­no­sti, ne­go i pre­no­sa teh­no­lo­gi­je. Ova­kvo iz­la­ga­nje je, za­pra­vo, ne­ču­ve­no.

Ali s kim vr­še pre­nos?

Sa mnom.

10.

„U stva­ri, do­šao sam u Sr­bi­ju da oslu­šnem va­še ano­mal­ne pla­ni­ne”, ka­že mu otvo­re­no ras­ko­mo­će­ni.

„I, je­si li ih iz­le­čio?”

„Ha–ha–ha, da znaš!”

Na­šli su se na Ka­le­meg­da­nu, is­pod cr­kve Sve­te Pet­ke, na opa­snoj niz­br­di­ci. Ima tu jed­na sta­za i sta­ro dr­vo, iz ko­jeg se ču­ju gla­so­vi.

„Dok sam po­ma­gao Ra­mo­su, do­go­di­lo se ne­što. Moj ure­đaj ko­ri­sti na­no-teh­no­lo­gi­ju, ve­o­ma tan­ke uglje­nič­ne ni­ti, kao pro­vod­ni­ke i elek­tro­mag­net­ne ka­pa­ci­ta­to­re, i ta­ko da­lje. Ka­da se od njih na­pra­vi tro­di­men­zi­o­nal­na mre­ža, uz po­moć EM po­lja, on­da je jed­no­stav­no da se od­re­di pro­stor­na ko­or­di­na­ta u ko­joj će se ja­vi­ti zvuk. To iz­gle­da kao da je ča­ro­li­ja ali ni­je. Ni­sam mo­gao da ob­ja­snim to što se ne pre­kla­pa­ju pro­stor mre­že i dej­stvo ko­je bi tre­ba­lo da ima. Zvuk se do­go­di iz­van pred­vi­đe­nih ko­or­di­na­ta. Kao da ga ne­što od­ne­se iz­van za­da­tog pro­sto­ra. Ra­čun je ta­čan, ali je neo­p­hod­na ko­rek­ci­ja. Ta­ko smo ot­kri­li da već po­sto­ji ko­smič­ka mre­ža slič­nog ti­pa, ne­za­mi­sli­vih raz­me­ra i oso­bi­na. I da se sve od­i­gra­va pre­ma nje­nim pa­ra­me­tri­ma.”

„Ako već po­sto­ji Mre­ža, on­da ne tre­ba da pra­viš još jed­nu. Tre­ba pri­klju­čak.”

„Ma, vi­diš u če­mu je pro­blem. Sad mo­ram da ma­pi­ram ovu po­sto­je­ću. Ali, to ni­je sa­mo stvar na­pred­ne teh­no­lo­gi­je.”

„Raz­u­mem. Ovo ot­kri­će je pro­me­ni­lo pa­ra­dig­mu.”

„Ja još uvek ne znam šta da mi­slim…”, bes­po­moć­no se sme­je ras­ko­mo­će­ni. „A svet­ske si­le su u pa­ni­ci. Udar zna­nja ko­ji se do­go­dio pre­ve­lik je za si­stem i on se već ras­pa­da. Ono što se de­ša­va jeste pre­stro­ja­va­nje u ho­du. Bo­jim se da će se do­go­di­ti još je­dan Po­top. Ali ovo­ga pu­ta bi­će stra­šni­ji”, po­sma­tra Džoa sa iš­če­ki­va­njem.

„Ko­smos je do­šao po nas”, kli­ma gla­vom i ce­re­ka se Džo. „A ni­smo spa­ko­va­li ko­fe­re!”

11.

„A sad”, ka­že ras­ko­mo­će­ni, „pre­ne­ću te kod Ra­mo­sa u mu­zej. Tač­ni­je, u skulp­tu­ru.”

Oko cr­kve Sve­te Pet­ke, ko­ja je sa­ma po se­bi iz­van­red­ni am­bi­jent, vla­da let­nji spo­koj, i Džou se ne po­me­ra s me­sta.

„Ček”, ka­že on za­mi­šlje­no. „Ču­ješ li ti ne­što iz ovog dr­ve­ta?”

Ras­ko­mo­će­ni se pro­me­ško­lji. „A, pri­me­tio si.”

„Ali ovo ni­je ba­o­bab…”

Džo ni­je si­gu­ran u ko­joj je me­ri Ame­ri­kan­čev apa­rat de­la­tan, po­što je ne­vi­dljiv i sko­ro neo­se­tan. To već po­sta­je po­ma­lo na­por­no. Op­šte­nje ne­po­sto­je­ćim ili za­ne­ma­re­nim ču­li­ma zah­te­va uti­ša­va­nje onih na ko­ja se osla­nja­mo. Ali, op­se­na sa­ma ni­je do­volj­no za­ni­mlji­va ili vred­na kao ko­nač­ni is­hod na­po­ra.

„Znam šta mi­sliš”, ka­že ras­ko­mo­će­ni. „Na­ša usre­dsređe­nost je na te­lo, ko­je je isto­ri­ja he­mij­skih re­ak­ci­ja. Pre­sta­nak tog to­ka do­ži­vlja­va­mo kao smrt.”

„Po­sto­ja­nje bez te­la… Hm. To mu do­đe kao smrt moć­ne ide­je”, ne bez sar­ka­zma pri­me­ti Džo.

„Sa­mo­svest op­sta­je i bez te­la…”, is­pro­ba­va ga ras­ko­mo­će­ni.

„Mo­re sve­sti, ko­smos kao te­lo…”, ški­lji Džo na pre­ja­ki sjaj ne­ba.

„Upra­vo ta­ko”, sme­je se onaj.

„Znam ja da tu ima trik”, Džo ose­ti po­tre­bu da se ipak vra­ti u nir­va­nu.

Sna­žno tre­pe­re­nje ga pre­nu i obri­sa mi­sli.

„…sa­mo ne znam šta da ra­dim s onim ja­dom De­kar­tom“, uhva­ti se­be ka­ko ob­ja­šnja­va, u tre­nut­ku ka­da se ob­reo u Ra­mo­so­voj skulp­tu­ri. „Vi­di“, na­sta­vlja on, „ni­je me ovaj Ame­ri­ka­nac ni pi­tao…”

Onaj već sto­ji kraj Ra­mo­sa, ni dva me­tra od umet­nič­ke po­stav­ke. Obo­ji­ca po­sma­tra­ju Džoa.

„Ja sam star čo­vek”, go­vo­ri im on. „Od­vi­ka­va­nje od te­la je kod me­ne već u po­od­ma­kloj fa­zi.”

„Ni­je to on”, ka­že Ra­mos.

„Ni­je on”, ka­že ras­ko­mo­će­ni.

12.

Lju­di obič­no raz­mi­šlja­ju o pla­ne­ti Ze­mlji kao o ne­čem za­u­sta­vlje­nom, da se je­di­no vre­me po­mi­če, a sve osta­lo je čvr­sto ute­me­lje­no. Ni­je ta­ko. Po­lo­žaj bi­lo kog pred­me­ta u ko­smo­su je neo­d­re­div.

„Ako ni­sam ja – ko sam?”

„A i da si ti – ka­ko bi znao da si ti?”

„Pa, ka­že De­kart, mi­slim da je­sam…”

Ra­mos se od­jed­nom uozbi­lji i nje­gov po­gled iz­gu­bi to­pli­nu. Isto to se do­go­di i Džou.

Si­la je tvr­do­gla­va kao dva ov­na, omak­ne se mi­sao Džou.

„A, ima li u tom sve­tu de­ce?”, neo­če­ki­va­no upi­ta.

„A–a. Ne­ma”, pre­ne se Ra­mos iz bez­lič­no­sti.

„Ima, ima ne­što… na­lik na de­cu…”, ti­ho pro­zbo­ri ras­ko­mo­će­ni, kao da još ne­ko slu­ša šta se go­vo­ri.

13.

Ra­mos do­bi­je na­pad prič­lji­vo­sti. Pri­po­ve­da o ki­to­vi­ma i nji­ho­vim zvuč­nim sve­to­vi­ma. To je bi­la osnov­na za­mi­sao iz ko­je je po­te­kao eks­pe­ri­ment.

„Pr­vo sam na­pra­vio pro­stu i ve­o­ma gla­snu skulp­tu­ru, ta­mo u Ka­li­for­ni­ji. Ne­što kao zvuč­ni tor­pe­do ko­jim ulje­šu­ra ubi­ja dži­nov­sku si­pu.”

Če­ška se po bu­ti­ni. „Na­rav­no, Ame­ri­kan­ci mi ni­su do­zvo­li­li da je iz­lo­žim. A on­da se po­ja­vio Džon Pal­mer.”

„Bi­lo je to slu­čaj­no. A osta­lo je isto­ri­ja…”, ka­že ras­ko­mo­će­ni, to jest — Džon Pal­mer.

„Do­zva­li ste ki­ta?”, po­ga­đa Džo.

„Sko­ro da je ta­ko”, pra­vi gri­ma­su Pal­mer.

„Do­zva­li smo či­tav bu­ljuk stvo­re­nja, pre­ko mre­že. Uklju­či­li smo pri­klju­čak na mre­žu i iz­lo­ži­li se sna­žnom zra­če­nju.”

„Ne­maš poj­ma ka­ko smo se pre­stra­vi­li…”, na­sta­vlja Pal­mer. „Je­dan deo ure­đa­ja je ap­sor­bo­vao zra­če­nje. To je bi­la sre­ća, ali i vi­še od to­ga.”

„Ka­ko je ne­u­tra­li­sao? Pre­tvo­rio u in­for­ma­ci­ju?”

„Ume­sto u na­pon… upra­vo to!”, ču­di se Pal­mer što se Džo raz­u­me.

„Pa to je sta­ra ša­man­ska teh­ni­ka”, sa­mo­u­ve­re­no će Džo.

14.

„Elem, ta in­for­ma­ci­ja… je… raz­go­va­ra­la s na­ma!”

Ra­mos ne kri­je za­do­volj­stvo dok pri­ča. „Pa, ne­ko bi re­kao da je to op­se­na, ali, in­te­li­gent­na. Što zna­či, baš me bri­ga ako je ma­šta­ri­ja, uko­li­ko po­mo­ću nje mo­gu ne­što da do­znam. I ni­je psi­ho­lo­ški trik, kao da raz­go­va­raš sam sa so­bom i ob­ja­šnja­vaš se­bi ono što već znaš. Ne­go je auten­tič­ni iz­vor po­da­ta­ka. Či­sto is­ku­stvo. Či­sta umet­nost. A ti­me je i is­pu­nje­na svr­ha mog po­du­hva­ta. Zar ne?”

„Zna­či da je Ze­mlji­no mag­net­no po­lje za­štit­ni omo­tač, ko­ji spre­ča­va da do nas do­spe si­la ko­smič­ke in­te­li­gen­ci­je, pod iz­go­vo­rom da je to opa­sno i da bi uni­šti­lo ži­vot na pla­ne­ti.”

„Pa, i uni­šti­lo bi”, ka­že Pal­mer.

Džo ću­ti. Ra­mos ću­ti.

I Džon Pal­mer ću­ti.

15.

Sa­da Džo raz­u­me zbog če­ga je Pal­mer opre­zan.

„U stva­ri, na­ma, kao vr­sti, za­pra­vo, sko­ro svim ze­malj­skim vr­sta­ma, od­u­zet je or­gan po­sred­stvom ko­jeg bi­smo bi­li u stal­noj ve­zi s ko­smič­kom si­lom?”

„Ni­je od­u­zet”, ša­pu­će Pal­mer. „On je tu, sa­mo je ve­za pre­ki­nu­ta.”

„I, po­što iz nje­ga do­pi­re je­di­no ti­ši­na, mi ga pro­sto ne pri­me­ću­je­mo…”

„Ta­ko ne­ka­ko. Ali, bu­di uve­ren, da po­sto­je oni ko­ji se bri­nu o to­me da se ni­kad ne ak­ti­vi­ra.”

„Ina­če bi Ze­mlja od­jed­nom pro­klju­ča­la od nas sve sa­mih Hal­ko­va!”, odu­še­vlje­no us­klik­ne Džo.

„Pri­ča se kom­pli­ku­je”, s okle­va­njem će Ra­mos. „Da ni­je ki­to­va…”

„A sad vi me­ni re­ci­te”, iz­ne­na­da će Džo. „Ot­kud vas dvo­ji­ca baš ov­de, kod me­ne?”

„Pa re­kao sam ti”, sme­je se Pal­mer kroz zu­be, „pro­u­ča­vam srp­ske ano­ma­li­je!”

16.

A ta­mo, u Že­nev­skim Al­pi­ma, po­sto­ji br­do Za­jon, pod kojim se pro­sti­re po­pla­vlje­no me­đu­reč­je, a pod ze­mljom, u tu­ne­li­ma na­u­ke, sva si­la če­sti­ca od kih po­sta­de pu­sti­nja bes­kraj­na. A na vr­hu br­da – ča­tr­lje mu­dra­ca…

I zlat­ni gong u ki Sol­nce uda­ra.

 

 

Iz romana Tamna strana sile („Znak sagite”, Everest media, 2013)

Comments (7)