Archive | Živa reč

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Individualna duhovnost čitaoca

Posted on 28 January 2017 by heroji

Nikola Šimić Tonin

INDIVIDUALNA DUHOVNOST ČITAOCA

Ludwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist. Na engleskom jeziku napisao je Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radiju Zagreb krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu.

Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igrokazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005. i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Posebno je ugledan kao romanopisac i do sada je objavio četrnaest romana: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., i u Frakturinu izdanju Kratka kronika porodice Weber, 1990., Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013. te Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015.

Za roman Zavičaj, zaborav osvojio je prestižnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu Kiklop za najbolji roman u 2011., ali i brojne druge.

1. Ne mogu a ne početi ovaj razgovr s Krležom, više je razloga za to,  »Čemu saopštavati masi misli i ideje? Literatori nisu bakali; ko želi i hoće, neka nas čita.« Kakvo je Vaše mišljenje o intervjuima?

- Pisac i slikar primjerice pripadaju onim umjetnicima koji su za razliku od glumca ili drugog scenskog umjetnika distancirani od svoje publike. Neki istupi pisca u javnosti mogu ponešto smanjiti tu distanciranost, ili barem piscu dati dojam da je zakoračio malo bliže svome čitatelju.

2. Predstaviti kvalitetno djelo ili izuzetnoga čovjeka i pisca ili diskutirati o nekoj gorućoj temi koja potresa književnu scenu, to je uvek izazov, to je provokacija i za čitaoce koje to zanima. Dojma sam kako nametljivi a manje značajni (samoreklameri) sve više zauzimaju medijski prostor, a da za neke od njih uz sav trud ne možemo naći išta vrijedno tog prostora, dok se istinski velikani povlače u Andrićevsko gospodstvo tišine.

- Ja očito spadam među one povučenije. U vrijeme estradne kulture potrebna je određena popularnija razina masovnoga umjetničkog ili paraumjetničkog produkta da biste bili privlačni najširim krugovima. Ozbiljna umjetnost vrlo rijetko može privući najveći broj “potrošača”.

3. U tradiciji hrvatske književnosti postoji percepcija realističkog romana kao krune književnosti, kao nečega što je hrvatskoj (laičkoj, u književnom smislu) čitalačkoj publici najprihvatljiviji oblik izražavanja. Kako to komentirate?

- To je dijelom prihvaćena zabluda. Meni se čini da je među ljudima bližima knjizi česta i jedna suprotna: nešto što nije realistično, što je stilski nekoherentno, fragmentirano, često pretrpano grubim ili banalnim rječnikom – smatra se svojevrsnom suvremenom avangardom. To je besmislica. Riječ je o ponavljanju eksperimenta koji je svoje opravdanje ima na početku 20. stoljeća, u dadaizmu, futurizmu i sl. Ja ne mogu pisati poput realista, nije mi to blisko. Ali inovativnost radi inovativnosti također mi je strane. Moj roman ZAVIČAJ, ZABORAV ima rečenice koje su duge i više od stranice, ali je to u funkciji osmišljavanja pristupa likovima i situacijama.

Ludwig Bauer

4. Koliko je vezanost za realistički roman izraz nostalgije za “svjetlijim” trenucima književnosti, kada se vjerovalo u to kako književnost može mijenjati svijet? Vjerujete li u političko-društveni angažman pisca?

- Vjera u književnost koja može mijenjati svijet svakako je demodirana. Ali to ne znači da književnost po svaku cijenu treba odustati od doprinosa promjenama. Pisac svojim djelom može biti i društveno angažiran ako to ne narušava uvjerljivost strukture, uvjerljivost onoga što pripovijeda. Svoju angažiranost vidim u bacanju svjetla na sudbinu Nijemaca na ovim prostorima, ali i na sudbinu Nijemaca uopće izvan svoje njemačke domovine. U tom je smislu KRATKA KRONIKA PORODICE WEBER postala kultni roman Podunavskih Švaba. U niz svojih romana imam satirični prikaz kojekakvih komunističkih rituala i zabluda. I to je angažman, ali ne u smislu mamuzanja mrtvoga konja, nego u smislu ukazivanja na uvijek moguće društvene promašaje.

5. Vaše knjige imaju onu vrstu profinjene angažiranosti koja pokreće individualnu duhovnost čitaoca. Jeste li zadovoljni čitanosti Vaših knjiga?

- Na to pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti. Glavni razlog moga pisanja, osnovna svrha leži u tome da stvorim nešto što će se čitati. Po svojoj prirodi to je više namijenjeno sladokuscima nego “svežderima”, ali bilo bi mi stalo da se moje knjige razumiju što šire i što dublje. Kritičari se uglavnom slažu da je moje romane dobro čitati više puta jer tada više i otkrivaju.

6. Kako vidite “popularne” kulturne vodiče, časopise, emisije, koji imaju pretenzije dati svoje vrijednosne sudove o književnosti, pa čak i numerički ocjeniti knjige i (ne)preporučiti ih za čitanje. Kakvu čitalačku klimu oni stvaraju?

- Danas se sve može pretvoriti u tržište ili tržnicu pri čemu je najkurentnija jeftina roba, jeftina cijenom i kvalitetom. Dobar dio propagatora i interpretatora umjetnosti, a posebno književnosti, također pripada toj sferi jeftinog ukusa. To stvara privid lažnih vrijednosti kao istinskih.

7. Nekad sam dojma da je čitanost na zavidnoj razini u Zemlji u kojoj se još uvijek prebire po kontejnerima. U Hrvatskoj se još uvijek teško živi, je li moguće živjeti od knjige?

- Moguće je živjeti za knjigu. Ako je netko za to rođen, onda puno izbora i nema. U odsustvu izbora ja nekako uspijevam i živjeti, ili bolje rečeno – preživjeti, od pisanja.

8. Svaka knjiga ima nekoliko tokova, koliki je stvarnosni tok u Vašim knjigama?

- Za doživljaj neke knjige pisac mora uspostaviti rezonanciju s određenim čitalačkim iskustvom. U izgradnji likova i odabiru tema nastojim, uz ostalo, slijediti i taj put. Čak i prividno vrlo apstraktnom romanu SEROQUEL polazim od stvarnosti koju poznajemo. Možda je pisac poznaje bolje u nekim aspektima. U tom sam romanu, uoči tzv. migrantske krize prepoznao da ta pojava dolazi te da je riječ o trgovini ljudima na prvome mjestu.

9. Pisac sve više mora biti mag i spisateljskom udicom povući sebi čitatelja.

- Tome ne treba previše podilaziti. Naravno, ne treba pisati teško razumljivo da bi se stvorio utisak kako je to nešto duboko, ali se treba izdignuti i nad površnost masovne kulture i potrošačkog društva. Ako je knjiga istinski dobra, morala bi biti i privlačna. Kritičari me u pravilu neštedimice hvale, čitatelji još više, ali – moram to ponoviti – ne pripadam razini popularne kulture dostupne baš svakome.

10. U Vašim romanima dotiču se teme multikulturalnosti, geopolitički i kulturno-antropološki složenog prostora Hrvatske, imigranata, mita o sekularnoj državi, terora društvenog ološa i shvaćanja suvremene civilizacije kao “kaleidoskopa nepravdi” ako se nema dovoljno novca, koji je danas možda jedino sredstvo za kupovanje osobne slobode. Je li to i dalje tako?

- Nažalost, jest. Pišem o svim područjima koja ste spomenuli, a čini mi se da bi se kao osnovni zajednički nazivi za sve devijacije mogli označiti kao: opći zaborav i nedostatak odgovornosti. Neprekidno zaboravljamo što smo naučili jučer, zaboravljamo grijehe pa ponovno poklanjamo povjerenje onima koji to ne zaslužuju, i gotovo da svi zajedno više nemamo osjećaja stida kada učinimo nešto zaista sramotno. Također je veliki problem odsustvo elite u svim suvremenim društvima. Pritom ne mislim na onu “elitu” koja se doživljava kao ološ jer se bogati na tuđ račun ili uzurpira vlast, nego govorim o sloju ljudi koji bi bili i kompetentni, i odgovorni, i časni pa bi ih se moglo slijediti s povjerenjem. To je od nas daleko otprilike kao i sveti Franjo Asiški.

11. Veseli me spoznaja da pišete i za djecu, i dijelim Vaše mišljenje. Kojoj djeci pišu neki naši književnici „za djecu“ onoj iz njihovoga djetinjstva!? Postoji li uopće književnost „za djecu“, zar nije dovoljna podjela na dobru i lošu književnost?

- Književnost za djecu u velikoj je mjeri književnost uopće. Razlika je u tome što način pripovijedanja valja prilagoditi adresatu limitirana iskustva. Velika je zabluda što mnoge osobe sklone pisanju smatraju da je pisanje za djecu jednostavnije i manje odgovorno. Rezultat je velika gomila kiča u tom području.

12. Otvaranjem novinskih stranica piscima širi se medijski prostor. Novine postaju zanimljivije i bogatije, a pisci dobivaju novu mogućnost da dođu do publike, lijepo je to zamijetila u jednome Vašeme intervjuu Zadarskome listu draga Nives Gajdobranski, što je prigoda da se sjetimo i Nives.

- Nives je bila iznimno plemenita osoba pa su i u ovome njezine namjere bile plemenite. Pisaca nažalost nema dovoljno u javnim medijima, dijelom i zato što je malo ljudi poput neumorne i samozatajne Nive Gajdobranski, a u novije vrijeme ostali smo i bez nje.

13. Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?

- Rado bih se osvrnuo na odlazak velikana hrvatske književnosti Ive Brešana. Svojim HAMLETOM s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća pridonio je tome da bolje sagledamo svoje vrijeme, a tim je djelom stavio i hrvatski književnost na mapu svjetske drame. I druga njegova djela svojim kvalitetama, posebno elementima satire, slijede taj put. Meni osobno njegov je odlazak veliki gubitak jer je cijenio moje romane i pisao mi o njima s velikim razumijevanjem. Podrška takvoga velikana predstavlja i veliko ohrabrenje. Iskreno sam zahvalan Ivi i na tom ohrabrenju i na iznimnom doprinosu hrvatskoj književnosti i njezinoj afirmaciji u svijetu.

Intervju objavljen uz dozvolu autora

Comments (2)

Tags: , , , , , ,

Kvalitet kao jedini način da se preživi

Posted on 15 September 2016 by heroji

Kvalitet kao jedini način da se preživi

Sa direktorkom festivala „Borštnikovo srečenje“ Aljom Predan razgovarala Nataša Gvozdenović

 

Direktorka festivala ’’Borščnikovo srečenje’’ Alja Predan je odmah po dolasku na čelo festivala intenzivno intervenisala, menjala identitet festivala- proširila selekcije, uvela studente Akademije da aktivno učestvuju, naime ne dirajući središte festivala koji predstavlja najbolja ostvarenja u slovenačkoj teatarskoj produkciji u protekloj godini, ona je festival otvorila i prema gradu i svetu. Osim toga uspela je da finansiranje festivala gotovo u potpunosti bude na budžetu. Dakle o kreiranju festivala, Mariboru kao pozorišnom fenomenu , neoliberalnoj paradigmi koja je potpuno ušla u kulturnu sferu, krizi kao mogućnosti sa Aljom Predan razgovarala je Nataša Gvozdenović.

 

Vodite festival 6 godina i odmah po dolasku uneli ste temeljne izmene kada je o identitetu festivala reč, koje se  ispostavljaju kao plodonosne.

 

’’Borštnikovo srečenje’’ je festival koji je u svom središtu imao selekciju najboljih predstava nastalih u Sloveniji u protekloj sezoni, to je tako i ostalo jer je to misija festivala. Ono što mi se činilo nužnim je da ako imamo takav showcase, a  imamo ga od 1966. godine, da ga ne pokazujemo samo sebi, već da na festival pozovemo strane selektore, teatrologe, novinare, da bismo na taj način promovisali slovenačku produkciju koja je na dosta dobrom , čak vrhunskom nivou. Osim toga u Sloveniji ne postoji ni jedan veći međunarodni pozorišni festival. Zato mi je bilo važno da na festival dođu i međunarodne produkcije koje mi finansijski možemo da pozovemo i tehnički da ih podržimo. Smatrala sam da je to dobro i za naše pozorište, da sebi  barem malo napravimo zrcalo, a i za publiku da se polako navikava i na pozorište iz drugih jezičkih sredina.Tako internacionalizacija festivala ima dva paralelna toka- stranci dolaze kod nas da vide naše predstave, a lokalna publika dobija uvid u inostrane produkcije. Ono što smatram bitnim je to da sam pozvala studente glume, režije i dramaturgije da budu naši gosti svih 10 dana festivala- ne samo da se dobro provode, nego da aktivno učestvuju na festivalu na različite načine- pokazuju svoje produkcije, učestvuju na razgovorima  o knjigama i o predstavama, da glume u  javnim čitanjima drama, da pišu za bilten, naravno da prate program, upoznaju kolege itd. …aktivni su na svim područjima, jer se ovde za 10 dana dosta toga zbiva.

foto: Damjan Švarc

foto: Damjan Švarc

Puno sam putovala, još dok sam radila u Cankarjevom domu, u Mestnom gledališču – volela sam da idem na festivale , konferencije, da pravim network u širem kontekstu i to je sad moj privatni ljudski kapital. Činilo mi se besmislenim da ga ne podelim sa svojom sredinom.

 

Posebna tema je da ste uspeli da dovedete novu publiku u teatar, pri tom ne mislim samo na studente Akademije, nego i na srednjoškolce.

 

Jeste, akademijske produkcije po pravilu igraju se u studentskom kampu u Mariboru. Taj kampus je na neki način getoiziran –studenti inače imaju svoje predstave, koncerte, kafane, oni ne dolaze u grad često i jesu malo van centra… Prve godine svi su me skeptično gledali i to je prošlo tako, tako, ali već naredne godine nije mogla karta da se dobije, jer su lokalni studenti počeli da dolaze na predstave svojih kolega iz Ljubljane. A druga stvar je da je Maribor izvestan pozorišni fenomen. Naime, dve mariborske gimnazije već dugo godina se temeljito bave  pozorišnim odgojem. Tako su mnogi najvažniji slovenački reditelji i glumci- počev od Tomaža Pandura, Jerneja Lorencija, Sebastijana Horvata pa Branka Šturbeja, Mateja Puca, Nine Ivanišin i drugih izašli iz tih škola.  Taj proces i dalje traje jer se iz tih škola svake godine na akademiju upisuje puno đaka. Sa jednom od tih gimnazija mi već tri godine radimo radionicu dramskog pisanja zvanu Instant drama. Prof. Žanina Mirčevska je mentorka đacima koji u jedno prepodne napišu oko pet kratkih dramskih scena koje popodne studenti režije i glume zajedno sa đacima izvežbaju i već kasno popodne istoga dana budu premijerno izvedeni.

 

Promenili ste status festivala i uspeli da ga pripojite pozorišu u Mariboru, a da on opet, ima autonomiju.

 

Festival zapravo nije imao pravi status i puno se ljudi pre mene trudilo da se taj status uspostavi, međutim iz raznoraznih razloga nisu našli adekvatnu formu. Kada sam došla na  mesto direktorke 2009. godine kriza je počela i shvatila sam nećemo preživeti ako sebi izborimo potpuno nezavisnu poziciju. Uspela sam da pripojim festival kao nezavisnu jedinicu pozorištu u Mariboru. S tim da tu postoji jedna bitna razlika. Umetničke direktore drame, baleta i opere imenuje generalni direktor pozorišta dok njega i umetničkog direktora festivala imenuje direktno ministar kulture da se spreči kolizija interesa. To je važna stvar koju smo napravili na samom početku. Finansijska struktura je bila vrlo nedefinisana- glavni deo sredstava dolazio je iz države, a malo manji deo iz grada. Do 2008-me bilo je puno sponzora- razmera između javnih i sponzorskih sredstava bila je 1:2 u korist sponzora.Upravo zbog krize shvatila sam da ce se to vrlo brzo promeniti i uspeli smo da tu razmeru preokrenemo i sada je odnos 1:3 u korist javnih sredstava. Osim toga uspeli smo ove godine da potpišemo dogovor između ministarstva i grada Maribora da će oni finansirati festival u paritetnim delovima, s tim da nije definisana količina sredstava jer nju diktiraju državni i gradski budžet – ali tempo će diktirati država- novac koji će ona izdvojiti obavezivat će i grad na isti iznos. Taj dogovor je vrsta garanta, da se ne bi ponovila situacija iz decembra 2014. kada je grad saopštio da neće više podupirati kulturne programe koji mu nisu zakonska obaveza. To bi značilo vraćanje festivala na lokalni nivo, a to mene  ne bi interesiralo. No, to se, hvala bogu, nije desilo.

 

Na festivalu se puno govori o modelu neoliberalnog kapitalizma, njegovoj podmuklosti i posledicama te podmuklosti. Ako govorimo o produkcijskim odnosima- kako funcionisati?

 

Čini mi se da je neoliberalni kapitalizam preuzeo ulogu koju su ranije imale ideologije – ušao je u našu podsvest. Čak i kada to nećemo mi mislimo na taj način. Hoću na malom primeru da pokažem kako se to vidi: I novinari i svi druge svake godine pitaju me: šta će na ovoj ediciji biti novo? Čega će biti više? Šta još ? Samo su važni materijalni parametri, više nikog ne zanima dali su predstave dobre, šta saznajemo iz konferencija, šta se može pokrenuti iz ideja koje čujemo itd.

Ove godine sam baš zato odlučila da ne povećavam broj programa na festivalu je to nije parametar koji govori o kvalitetu. Na nivou kulturne politike- smatram da je neoliberalna paradigma ušla ne samo u kulturnu sferu, nego u celokupan tako zvani tercijarni sektor. Naime, barem kod nas sve u stvari diktira  ministarstvo finansija.

U smislu produkcijskih odnosa, sa druge strane, sistem nije doživeo nikakve promene u odnosu institucija, nevladinog sektora i samozaposlenih u kulturi- relacije su tu ostale nepromenjene- insitucije nisu doživele preporod, nevladin sektor je na izdisaju, samozaposenih ima sve više, ali je to u principu samo skrivanje nezaposlenosti- ti ljudi zbog uslova teško apliciraju za sredstva ili nemaju gde da izvode svoje programe … sa druge strane svake godine se snižava budžet za kulturu. Recimo, 2007. je 2, 5% državnog budžeta išlo za kulturu, a danas je to 1, 4%. To je zabrinjavajuće.

 

Kako projicirate, u tom kontekstu,  budućnost festivala?

 

Mi treba da okrenemo list i kažemo nećemo više da proizvodimo jer to je reč iz ekonomije, nego da možda i smanjimo program, ali da bude još kvalitetniji sa nastojanjem da bude vrhunski. To je jedini način da preživimo.

 

Intervju objavljen u časopisu za pozorišnu umetnost Scena

Comments (1)

Tags: , , , , , ,

O dubini i raskoši korena

Posted on 18 October 2015 by heroji

O dubini i raskoši korena

Povod za razgovor sa profesorom Savom Damjanovim bila je njegova knjiga ’’Itika jeropilitika’’- a priča nas  vodi, na nekoliko veoma širokih frontova- na prvom mestu govorimo o identitetu, poznavanju korena  i sposobnosti da u sopstvenu priču interpoliramo druge…recimo… O Vuku i Mehmed paši Sokoloviću…. jeziku…  o Koderu, Crnjanskom, Paviću…. uz pravu dozu fantazmagorije, naravno….

 

 

 

1. Vaš odnos prema Vuku – koji u ovom romanu nije samo stvarna ličnost već i simbol.

Čitav roman je i fikcionalan i faktografski, dakle: Vuk je i fantazmagorična i  istorijska  ličnost. To je  biografija srpske kulture, priča o našem Identitetu, ali pre svega biografija mog najintimnijeg bića.. Vuk je jedno od božanstava stare srpske religije osim toga on je muški arhetip (kao što je romaneskna Destino ženski!). Ako govorimo o istorijskom Vuku želeo sam da jednu tako kontroverznu ličnost  vidim mimo ustaljenih klišea, jer obično su odnosi prema njemu ili negativni ili apologetski: pokušao sam da vidim ne samo šta je u njegovoj  misiji bilo destruktivno – književno ali i najšire civilizacijski!- nego i koje kontinuitete ta misija kreira i eventualno ih prenosi u  budućnosti. Za mene on je isto toliko kopča prema budućnosti i prema prošlosti, koliko je i presek, svojevrsna ograda prema njima. Paradoksalno, ali samo takve ličnosti ostavljaju dublji trag… Priča  se da je 70tih godina prošlog veka jedan profesor Univerziteta bio krivično gonjen ( i naposletku kažnjen!) zato što je svoje studente pitao: da li su umetnički  intspirativniji likovi četnici ili partizani? Odgovor je glasio: četnici, naravno, jer su protivurečni i – tragični …a partizani su „dobri momci“, pretežno jednosmerni. Slična kontraverza (nikako jednosmeran fenomen!) jeste i Vuk Karadžić, dok je njegovo vučje ime univerzalna totemska šifra . Smatram da se puno stvari – kako vidljivih tako i nevidljivih! – vezanih za kompletnu istoriju Srba prelama upravo kroz njega, zato mi je podsticajan i kao stvarna ličnost i kao simbol.

Itika-Jeropolitika

 

2. ’’Jezik je biotop istorije’’- kažete na jednom mestu. Jezik se, svakako,  kroz istoriju menja kao svako živo biće, s obzirom na okolnosti.

To je veoma važno, jer pre nego što su postojali savremeni mediji tipa fotografije, filma ili interneta, jezik je bio jedini čuvar našeg individualnog i kolektivnog sećanja. Jezičko pamćenje prenosilo se sa generacije na generaciju, kroz prostor i vreme, još efikasnije od pojave pisma (jednog od najvećih otkrića u istoriji ljudskog duha!).  Jezik je bio glavna riznica i čuvar arhetipskog, kulturološkog, istorijskog i svakog drugog iskustva, znanja i tradicije. Naravno, jezik se menjao, ali je memorisao (i svesno i nesvesno!) puno minulih civilizacijskih slojeva,uključiv i tragove najizvrsnijih individua: u tom smislu zahvaljujući reformi kakvu je Vuk izveo, obogaćeni smo za narodni jezik koji dotle nije bio integralni deo naše visoke (oficijelne) kulture iako je upravo tu bilo „arhivirano“  obilje relevantnih slojeva naše baštine- na primer neke ključne mitologeme vezane za srpsku srednjevekovnu istoriju, koje će se raeaktualizovati uvek kada se nacionalni identitet ponovo budio (najmoćnije 1804, kada otpočinje Srpska revolucija). Kažem mitologeme a ne istorijsku istinu, jer ova druga prippada nauci dok je književnost umetnost jezika. Sa druge strane ista ta reforma gurnula je u zaborav druge jezičke slojeve, predvukovske i one formirane mimo vukovske norme u 19.i 20. veku: međutim, oni su takođe čuvali i nadograđivala neka druga naša individualna i kolektivna sećanja. Podsetiću da je – recimo – stari srpskoslovenski jezik nastao prevodom hrišććanskih svetih spisa, i uopšte metafizičke literature, te da je stoga sadržao bogat apstraktni vokabular čiji značenjski koreni sežu do Antike, pa i dalje-do drevnog Egipta. Tako se desilo da smo mi  čitav kontinuitet filozofske i refleksivne tradicije u  jezičkom sećanju  zanemarili, kako bi ga  tek stotinu godina kasnije vratili u sopstveni kulturološki korpus –  zahvaljujući najoriginalnijim piscima i književnim istoričarima ( koji su „otkrivali“ domaći srednji vek, barok, klasicizam ili nevukovski romantizam). Jedan Francuz  pamti i Vijona i Rablea i Molijera i de Sada isto kao i romantičarske pesnike -sve je to njegova kolektivna i individualna tradicija ako je čitalac, a ako je pisac to su biti njegovi predhodnici, njegovi literarni preci… . A mi smo, slikovito govoreći, dugo imali samo  epsku i lirsku narodnu poeziju kao  tradiciju, odnosno romantizam i realizam koji se oslanjaju na nju. Srpski pisac nije se mogao osloniti na sve prethodnike koje je zaista imao, niti je čitalac mogao da neguje svoj ukus u tako širokoj perspektivi! Iz duhovno-genaloškog stabla suštinski su bili izbrisani Domentijan, Dimitrija Kantakuzin, Venclović, slavenoserbski spisatelji, Koder i ini..

Pitanje je svesti o dubini i raskoši korena.

Naši korenu su čvrsti i duboki, mi stoga jesmo – od ulaska u vizantijski kulturni krug pre više od milenijuma! – veoma stari evropski narod i ne moramo da dokazujemo evropski identitet. Mi smo se ulaskom u taj krug uključili u vodeće tokove evropske civilizacije isto kao što smo krajem 20-tog veka zahvaljujući našim piscima – Andriću, Popi, Kišu, Paviću  bili autentični deo svetskog kulturnog konteksta.

Knjiga na izvestan način, po mom doživljaju, predstavlja i vaše razgovore sa autorima žitija i usmene književnosti, Koderom, Crnjanskim, Pavićem i drugim piscima. Kako ste napravili tu konstrukciju? Šta mislite kako bi oni gledali na vaše dijaloge sa njima?

Nadam se da bi se radovali! Reč je o piscima koji su presudno uticali na mene, i ja se ponosim TAKVIM svojim duhovnim učiteljima. Nadam se da bi oni podržali moj put jer su i sami kroz drugačije moduse bili bliži sličnim opredeljenjima (a ne nekim jednostavnijim!). Nije to bila neka posebna konstrukcija, neki unapred smišljen plan: ovaj roman je najspontanije i najnepredvidljivije od svih mojih dela. Krenuo sam sa izvesnom  idejom pre dve godine, potom nastavio putem kojim nisam ni slutio da ću ići i jako sam radostan zbog toga: to mi je donelo kreativnu sreću, srazmernu melanholiji koja je nastupila kada sam završio roman – jer tako se okončao i moj užitak u lavirintima pisanja. Roman je, dakle, stvaran kao u transu- Stari bi rekli u božanskom nadahnuću?!- brže nego što sam i jednu svoju knjigu napisao. Stoga je napisan kao celina, „u jednom komadu“, a dijalozi sa pomenutim i nepomenutim piscima predstavljaju zapravo dijaloge sa određenim kulturno-istorijskim slojevima, njihovima  stilskim i žanrovskim obrascima, njihovim idejama: izbor može delovati proizvoljno, ali je istinit pošto se događao na nivou nesvesnog.  Kako sam u takvom kontekstu ulazio u sintaksu srpskog srednjevekovnog jezika, ili u predvukovski rečnik (na primer)?  To nisam radio racionalno: tri i po decenije bavim se istorijom srpske književnosti i bio bih krajnje netalentovan da nisam dubinski usvojio šifre svih njenih jezika! Naše raznovrsne književne matrice utisnule su se u moje biće tokom tog perioda i ja im nisam mogao odoleti. One su moje Muze, kao i Destino u ovom romanu: sa njima sam u ljubavi možda i duže od tri i po decenije, ODUVEK…

Sam naslov romana je dosta značajan- kao što je Vuk višeznačan simbol, a ne samo stvarna ličnost, isto tako i Itika jeropolitika nije samo knjiga, religiozno-filozofski spis nastao u 18-tom veku.

To je i knjiga emblema, koje imaju metafizički, eshatološki i etički smisao. Ona je, pre svega, vizuelno lepa i značenjski moćna: zato poglavlja mog romana i počinju tim emblemima.. Ova  knjiga je i simbol , a ima još knjiga koje bi mogle biti simbol naših kulturnih kontinuiteta i diskontinuiteta. Kad govorim o kontinuitetu insistiram i na budućnosti i na prošlosti, jer je minoran kontinuitet ako je vezan samo za prošlost ili anticipacija koja nema tradiciju. Itika jeropolitika je i delo perfekta i delo futura i barokni esejistički emblemarijum. U originalu, njen naslov je Etika hijeroglifika - etika hijeroglifa, pri čemu je pojam „etika“ tad podrazumevao širi filozofski i ontološki smisao od današnjeg. Kao što je Vuk narodnu tradiciju vrednosno kanonizovao i  podario je budućnosti,  barokne knjige sažimale su srednjovekovnu tradiciju i otvarale joj vrata budućnosti…

Novi Sad 28.09.2001. Prof. Dr Damjanov Sava Foto: B. Lucic

U knjizi beležite da su Mehmed paša Sokolović i Vuk dva lica iste sudbine. Zašto?

To je  važno pitanje koje se pred nas kao narod, ali i pred izuzetne pojedince postavljalo tokom burne i komplikovane istorije. Pomenutu priču sam uporedio sa trenucima kada rimska civilizacija nestaje pod najezdom varvara, tačnije novih naroda koji prihvataju jedan novi civilizacijski obrazac – hrišćanski. Taj period na razmeđi  4-tog i 5-tog veka N.E  za mene je izazovan i uzbudljiv. Postoji jedna karakteristična (istorijski ISTINITA!) scena gde predstavnik poslednjih Rimljana koji žive u sopstvenoj kulturološkoj matrici odbija pozive svoga sina (hrišćanskog biskupa!) da i sam promeni veru, jer će tako spasiti i porodični ugled  i stare civilizacijske vrednosti. Spasiće ih prilagođene hrišćanskim kodovima – poučava ga sin. Otac odgovara da će se do smrti klanjati ssvojim bogovima i čitati svoje knjige mimo hrišćanske interpretacije…. iako zna da će nova matrica pobediti! Mi smo često imali sličnu istorijsku dilemu: da li ćemo (metaforično govoreći) paliti žrtve svojim starim bogovima, starim vrednostima koje su respektabilne i koje će postojati u muzejima –  ili ćemo pokušati da se uključimo u nove tokove (poput Rimljanina-sina) , čuvajući i kroz njih svoju autohtonu tradiciju. Mehmed paša Sokolović  svoj odgovor smelo je definisao prilagođavajući se tadašnjim promenama na Balkanu, ali držeči se kolikogod je mogao sopstvenih korena: gradeći briljantnu karijeru u Otomanskom carstvu, ponovo je izgradio i Pećku patrijaršiju i niz zadužbina po zavičaju. Nema tu patetike već elementarnog realizma. Recimo, pokoravajući vojno banatske Srbe, negdašnji Bajo Sokolović piše im proglase na srpskom jeziku i tako šalje manje-više skrivenu poruku: sledite moj primer, pa ćemo sačuvati neke NAŠE vrednosti; u suprotnom, turska će nas sila zbrisati sa lica zemlje!

Kao što je i Vuk prihvatio tadašnje evropske kulturološke standarde?

 Više je no štetan mit  da je naša narodna kultura bila veličanstvena sama po sebi! Ko bi primetio njene vrhove da nije promovisana na talasu rusoizma , herderizma i uopšte evropskog romantizma?! Zato su se i Puškin i Gete i braća Grim zainteresovali za nju. U tom smislu Vuk je naučio skrivenu Mehmed-pašinu lekciju. A upravo tu je sadržano ključno pitanje naše istorije (i kolektivne i lične): kako sačuvati sopstveni identitet, a ne bitii lokalan i marginalan, tj. biti deo univerzalnog obrasca.?!Briljantan odgovor na to našao je još princ Rastko Nemanjić (potonji Sveti Sava), povezavši srpsku kulturu sa vizantijskom: dobro je razumeo najprogresivniji tok tadašnje civilizacije. Vizantija je čuvala antičko i staroegipatsko nasleđe hiljadu godina, sve do zapadnoevropskog humanizma i renesanse. Vukov zaokret, dakle, nije ni prvi ni poslednji takve vrste kod nas…

 

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Comments (4)

Tags: , , , , , , , ,

Blažo Radoman

Posted on 29 August 2015 by heroji

Grad teatar- otvaranje ka budućnosti

 Grad teatar Budva ide ka svom 30-tom izdanju- narednog leta- ozbljine godine i ozbiljna istorija – grad teatar je svakako jedan od najznačajnijih  festivala u regionu, ne samo ambijentalnih…. Festival koji traje gotovo čitavo leto i deluje na više frontova. Ovo izdanje po prvi put je otvorio nobelovac i to Mario Vargas Ljosa. Bogato nasleđe je ono odakle crpimo, a i što nas na jedan način može obavezati, ali i biti vetar u jedrima u vremenu koje dolazi- na tom tragu razgovaram sa direktorom Grada teatra Blažom Radomanom- o 29-tom izdanju festivala i o planovima za budućnost, uspostavljanji+u novih standrada. Razgovarali smo ovoga avgusta taman pred premijeru predstave ’’Aveti’’u režiji Andreja Nosova koju je Grad teatar realizovao u koprodukciji sa MESS-om i Bitef teatrom.

 

 

Grad teatar je poznat po veoma uspešnim koprodukcijama, sa jedne strane to je model zgodan zbog udruživanja novca, a opet – često su umetnička mešanja zaista plodotvorna.

Ono što krasi grad teatar za ovih gotovo 3 decenije  postojanja jesu koprodukcije do sada smo ih imali 66, ako racunamo i tri ovogodišnje  to je 69 za tacno 29 godina trajanja Grada teatra – sto je svakako impozantna cifra, ne samo za Grad teatar nego za pozorišta koja rade 365 dana u godini.

Kada smo pravili plan za ovaj festival, a mi imamo uvek nekoliko nivoa odlučivanja, kao izvršni direktor svakako formiram selektore programa koji uz umjetničkog direktora čine direkciju festivala i to je prvi filter kroz koji se donose odluke. Ove godine imali smo tri klasika- upravo je direkcija festivala predložila da to budu klasici, a pogotovo da se prvo igra Šekspir jer i kada je Grad teatar počinjeo 1987-me imali smo Šekspir fest, a evo prve kalendarske godine mog mandata- igran je ’’Julije Cezar’’ u režiji Kokana Mladenovića.

Koprodukcije kada je o ekonomskom dijelu reč jesu svakako jeftinije , drugi razlog je – mi želimo da naše predstave žive da se igraju u regionu… Kada smo formirali program naša ideja vodilja bila je, kao uostalom svih ovih 29 godina, kvalitet na prvom mjestu. Željeli smo da imamo predstave iz svih republika bivše Jugoslavije i u tome smo svakako uspjeli. Moram da naglasim značaj opštine Budva koja nas od početka postojanja festivala podržava – rukovodstvo koje je vodilo grad kada je festival nastao imamo je viziju šta znači kultura za imidž jedne turističke destinacije, a samim tim da jedan deo gostiju sjutra svoj odmor planira gledajući program Grada teatra.

Citiraću Dina Mustafića koji je režirao predstavu ’’Srodne duše’’ u koprodukciji koju smo napravili sa tuzlanskim pozorištem i pozorištem Republike srpske u Banja Luci i koji je divno rekao:’’Prošlo je  20 godina od Dejtonskog sporazuma , mi koji živimo jedni od drugih oko 2 sata vožnje, bilo je potrebo da nas zove Grad teatar da sarađujemo.’’ Prvi put imate saradnju pozorišta iz Federacije i Republike srpske, a mi smo ih spojili i nama zaista godi ta činjenica.

Predstave igrane na festivalu su vrlo pažljivo birane i vidim da su naišle na jednu pozitivnu kritiku stručne javnosti . Kao direktor Grada teatra ne izdvajam ni jedan segment programa – da li je to koncert, književno veče, predstava ili izložba sa jednakom pažnjom mu pristupam. Ove godine imali smo jedan program Grada teatra – po prvi put u Crnoj Gori, po prvi put u istoriji  festival je otvorio jedan nobelovac- Mario Vargas Ljosa, koliko je to značajno biće jasno ako vam kažem da je taj isti Ljosa odbio da otvori frankfurtski Sajam knjiga. To smo uradili sa našim partnerom ’’Nova knjiga’’ u Podgorici i zaista želim da im se zahvalim.

Radili smo promene i kada se radi o muzičkom djelu festivala željeli smo da izbegnemo svaku vrstu komercijalizacije u neki pop recimo… Imamo manje programa nego prošle godine svega 5, ali govorimo pre svega o kvalitetu programa. Siguran sam da će posljednje večeri kada spustimo zavese po 29-ti put-  mi imamo gostovanje Al di Meole koji je zaista čuveni američki gitarista italijanskog porijekla i upravo da bih potvrdio moje uvodne riječi- moram  da kažem da već imamo rezervacije ljudi zovu iz Beograda, Novog Sada- ljudi žele da dođu u Budvu baš kada je koncert.

Likovni program je isto vrlo kvalietan, predstavili smo,recimo, zanimljivog japanskog umjetnika Mizokamija…

RADOMAN

Ono što naročito negujete su saradnje sa ambasadama…

Već godinama sarađujemo sa ambasadama , a ove godine smo tome naročito dali značaj, intenzivirali ih to je svakako jedan od najboljih načina da se približimo i upozname druge kulture, a i da predstavimo našu. Mi smo imali ove godine jedno književno veče u saradnji sa ambasadom Grčke u Crnoj Gori -to je bio Mingas. Pošto je ta večer, bilo je to u februaru, veoma dobro prošla, već smo počeli pregovaramo sa njihovim ministarstvom odbrane o održavanju koncerta njihovog orkestra ratne mornarice koji je isto održana u Budvi na sceni između crkava i moram da priznam naišli smo na izuzetan prijem i zadovoljstvo publike…

Mi smo prošle godine bili gosti u Kanadi u saradnji sa njihovom ambasadom na Sinar festu, grubo da se izrazim – to je festival festivala…. tako je počela saradnja i ove godine smo imali izložbu Žo An Lanvila u crkvi Santa Marija,a imali smo priliku da vidimo monodramu kanadske umjetnice Tine Milo koja vodi porijeklo sa naših prostora.

Ove godine imamo 51 festivalsko veče, svaki dan imamo neki segment programa i vidim da je program kvalitetno ocijenjen, a ono što je najbitnije za naše programe- traži se mjesto više.

Na posletku Bisera Veletanlić je nastupala i sama rekla da želi da se oprosti od svoje karijere baš na Gradu teatru. To je svakako veliko priznanje festivalu.

Sigurno pogotovo što je to još jedno svedočanstvo da je Grada teatra festival ozbiljnog kontinuiteta i bogate prošlosti.  Ove godine dominira region, hoće li se to menjati?

Kultura je uvjek ta koja spaja, ako nam neko nešto predloži mi smo vrlo otoreni, jedina barijera, a to je tako bilo da ste u Podgorici, Novom Sadu, Sarajevu… jeste novac. Mora se voditi računa, ali džaba se izdvajaju sredstva ako predstava ne nastavlja da živi. Predstave festivala se, kao što znate, rade na otvorenom, na taj način mi vršimo jednu valorizaciju tog prostora s obzirom na naše kulturno istorijsko nasleđe i ponosan sam na to. Scena između crkava i amfiteatar na Svetom Stefanu su zaista univerzalne scene – glumci, reditelji, producenti, kažu da je zaista nevjerovatan osjećaj izvesti predstavu na Svetom Stefanu- zato se zahvaljujem zakupcu Svetog Stefana ’’Adriatic properties’’ koji je prepoznao Grad teatar kao partnera koji može,  koji je dostojan da koristi tu scenu- oni su nam to besplatno ustupili i sve naše premijere se igraju upravo na toj sceni. U pravu ste, region dominira – to je prostor jednog jezika, osim toga, imam mišljenje, mada ja nisam čovek iz kulture, pre svega sam menadžer, mada imam zaista stručne saradnike – smatram da naš program treba da prilagodimo i onim gostima koji nisu sa našeg govornog područja da bi mogli da prisustvuju tim predstavama. Mi ove godine imamo našu prošlogodišnji koprodukciju na repertoaru to je ’’Prokleta Avlija’’, to je savremeni balet i tu naravno, nema jezičke barijere. Izuzetna posećenost i upravo publika  koja nije sa ovog govornog područja. Čini mi se da su mjuzikli isto dobar način da privučete raznovrsnu publiku- zašto? Zato što vam nije potreban prevodilac.

’’Prokleta avlija ’’ će se igrati i na Cetinju- neka i drugi gradovi u Crnoj Gori dobiju priliku da vide šta radi Grad teatar. Kada sam ljudima iz Cetinja rekao da bih doveo jednu predstavu- vjerujete taj dogovor je trajao tri minute. Ponosan sam i na taj segment našeg djelovanja.

 

Život predstava nakon premijera na festivalu? Na zatvorenim scenama?

Postoji jedna ideja, vjerujem da ćemo do kraja mog mandata staviti kamen temeljac – da Budva ima pozorište. Mi imamo jedan savremeni bioskop koji ima 4 sale i mi ćemo jedan dio naših predstava , po prvi put, igrati i zimi. Naravno bićemo suočeni sa ograničenim tehničkim mogućnostima ali se nadam da ćemo ih uklopiti i da ćemo živjeti tokom cijele godine.

Sami ste rekli u umjetnosti se granice brišu, ide se stalno dalje- tako i mi sebi postavljamo određene standarde- uvodimo nove segmente u muzički program, tako  ćemo početi od septembra kada spustimo zavese sa jednim filmskim festivalom u saradnji sa opštinom Budva i ’’Lovćen’’ filmom , to je jedan školski primer privatnog i javnog partnerstva, nadam se da će i on isto postati tradicionalan.

Dakle, za 30-to  izdanje festivala- planirate da proširite granice Grada teatra?

Želimo da 3 decenije obilježimo na način dostojan Grada teatra, to nije smao moja zasluga, ovdje sam tek godinu dana- to je zasluga svih zaposlenih koliko postoji Javna ustanova Grad teatar, zasluga svih članova savjeta i zasluga svih direktora festivala. Sa posebnom pažnjom pristupamo realizaciji programa narednog festivala- otvaranje će biti zaista posebno. Zaista ćemo se tome posvetiti po završetku ovogodišnjeg festivala, jer smo zaista u gužvi dok festival traje – svi zaposleni su angažovani rade po cio dan i treba ih zaista pohvaliti. Mi nemamo radno vrijeme, praktično, vi ovdje uvijek možete naći nekog da vas dočeka.

Planiramo i izradu novog sajta koji će biti multifunkcionalan , tu želimo da budemo lideri u regionu, a siguran sam da to jesmo po samom programu.

 

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

 

Comments (1)