Archive | February, 2015

Tags: , , , , ,

Plovidba u Penelopinim kutijama

Posted on 28 February 2015 by heroji

Jelena Maričević

Plovidba u Penelopinim kutijama

 

(Kroz priču P, Save Damjanova i pesmu Penelopina politika, Vojislava Despotova)

“Ja lično ubuduće ću smišljati isključivo ‘remek-delca’
i nadahnjivaću njima odabrane isce, onajpre one
kurčevite, one koji u književnosti
(ali i izvan nje!) imaju muda”
(Sava Damjanov, P)

Sastavljajući Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek), Miodrag Pavlović je iz pesničkog opusa Laze Kostića uvrstio četiri pesme: Među javom i med snom, Na ponosnoj lađi, Pevačku himnu Jovanu Damaskinu i Santa Maria della Salute. Nama su u ovom trenutku važne prve dve pesme, kojima je Pavlović omogućio korespondenciju, postavivši ih posredstvom antologije, jednu do druge. U pesmi Među javom i med snom, pratimo pletisankin (Penelopin) vez iščekivanja onog koji je “na ponosnoj lađi / lađi ljubavi” krenuo da je pronađe, ali “u uzdisaj se slego / nametnut poljubac” (Kirke).
No, u šta ovim kazivanjem želimo da vas uvedemo? Pokušajmo za trenutak da budemo antologičar, da sugestivno razmišljamo kao Miodrag Pavlović. Pokušajmo od ovog teksta da načinimo komentar o neka druga dva teksta koja su se našla u liniji dodira neke zamišljene, još nesastavljene antologije. Pokušajmo i da ta dva teksta budu komplementarna s pesmama Među javom i med snom i Na ponosnoj lađi. Mislite da je to moguće? O kojim bi se tekstovima moglo raditi?
Naša pretpostavljena antologija baštini rafinirana saglasja između pesme Penelopina politika, Vojislava Despotova i priče P, Save Damjanova. Njen “antologičar” ukazao nam je na stazu koju mi, (pod)s(a)vesno moramo istražiti. Dok Odisej kod Despotova traga za izgubljenom P., Damjanov nam potanko ispreda životnu priču, “odiseju”, “gospođice Ičke”, nekakvog mogućeg alter ega gospođici “P.” iz Penelopine politike. Saznajemo, dakle, čime se bavi i šta “plete” “gospođica Ička” dok joj nema Odiseja. U tom smislu, mogli bismo Despotovljevoj pesmi dati radni nadimak Na ponosnoj lađi, a Damjanovljevoj priči pridodati prezime Među javom i med snom, ujedno omogućivši prodor novih asocijacija u naše konotativno polje.
Linija dodira između ova naša dva teksta, račva se u nekoliko rukavaca. Zaplovimo prvim od njih. Suočimo se s prvom opasnošću, krenimo za mitološkim likom naše dvosmislene junakinje i ka sastavljanju njenog obezglavljenog imena, čiji je jedan deo vaskrsao u Despotovljevoj pesmi, a drugi u Damjanovljevoj priči. Penelopina politika naslovom nam imenuje Penelopu, Odisejevu ženu, ali se u pesmi samo jednom imenuje: “Stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Sve vreme Penelopa je prisutna u višeznačnom “P”. Brojne reminescencije na Kiklopicu, sirene, Kirku, tj. Odisejeva lutanja, sugerišu nam mitsko poreklo naše junakinje. S druge strane, “I eriod (od rođenja do groba)” iz priče P, ukazuje da je ovo doba kada je “formiran njen [Ičkin] realno-mitološki lik”. Tekstualno, ne samo posredstvom čitaočevog lakog domišljanja, sklopili smo dva delića: Despotovljevo “P” stopilo se s Damjanovljevim “Ička”. Tako smo izlečili Ičkinu “govornu manu zvanu ‘gubljenje P na očetku reči’”, melemom Penelopinog “P”. Kako smo to uspeli? Povodeći se pričom P, upućeni smo u smrt gospođice Ičke, koja je “umrla a otom vaskrsla, odnosno orodila se o ko zna koji ut osle svoje fizičke smrti i to u nekom remek-delcu”. Poučeni tajnama staroegipatske magije, odlučili smo da vaskrsnemo Ičku u ovom tekstu, tj. “remek-delcu” i to na sledeći način: pronašli smo deo koji joj nedostaje – P, ispevali smo mantru – Penelopina politika, i vaskrsli je, kao što je Izida oživela raskomadanog Ozirisa.

the-odyssey-4
Zbog čega je naša junakinja bila obezglavljena? Zbog čega je “dobijala razne vulgarne titule”, pa je “njeno rafinirano biće sve češće i češće krvarilo, umesto da drhti i vlaži?” Jer je “P. centar sveta”, oko kojeg se vrti falusno Odisejevo srce, kako kaže Despotov? Doplovismo do sledećeg rukavca. Nalazimo se između Scile i Haribde, suočavamo se s Odisejem i Đokom Drkajlovićem “Mačkicom”. Ko je Odisej iz Penelopine politike? Neko ko traži i usredsređuje sve na P., neko kome su osećanja “falusna”, čija se suština života svodi na etimološko poigravanje s njegovim imenom: “tu odi! tu sej! tu odi! tu sej!” Nasuprot Odiseju, Đoka Drkajlović stoji kao Ičkina “Robija-Ideologija”, što je odvodi u smrt, “III eriod njenih aktivnosti, tj. Ičkin metafizički Roces”, koji otpočinje upravo “književni(m) i književnoteorijski(m) kalamburi(ma) gospođice Ičke”. Despotovljev Odisej i Damjanovljev Đoka, u izvesnom smislu mogu se poistovetiti. Kroz njih se ocrtava i priroda (P)Ičkinih politika. U Penelopinoj politici oseća se apsolutna (apsolutistička?) vlast i sveprisustvo P., koja “klopara malenim rumenim ustima” i naređuje: “tu odi! tu sej!”. Zadnja dva stiha čine kulminativnu tačku: “Sve dok iz blizine ne zine cev Odisej-topa / stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Top nas, naime, upućuje na rat (ne samo na falus), dok poslednje dve reči predstavljaju inverziju naslova, a samim tim usložnjavaju smisao. Penelopa sada figurira ne samo kao aluzija i subjekt, već može da simbolizuje polni organ (objekt) personifikovane politike, koja se hrani oružjem, ratom, pa i smrću. Uzgred, a propo ovakve vrste ratovanja, setimo se i Damjanovljevog Rata u međunožju iz Porno liturgije arhiepiskopa Save, no zadržimo se, ipak, na P. “A sutilne usne [gospođice Ičke] večno su bile oluotvorene: ovaj otvor služio je kao baza raznovrsnih ilegalnih aktivnosti, mesto gde se slivao konsirativni materijal i gde su utočište nalazili rogonjeni Ičkini drugovi”, dok se “nije ulela u Drkajlovićeve mreže” i “očela da radi za njega”. Ičkina politika u Damjanovljevoj priči svodi se, ne na apsolutnu vlast, već je usmerena “ka osvajanju beskrajne slobode, ali utem koji je odsećao na rostvo (…) ristuao joj je rostački-okrutno, no i atrijarhalno nežno (…) ucao je vešto iz svih oružja gosodin ‘Mačkica’, baš kao što to biva u jednom ravom remek- delcu”. Dok je Damjanovljeva Ička spas svoje “tanane duše” pronašla nakon smrti i vaskrsenja u raju “remek-delca”, što joj je dalo “svetačku auru”, “politikina Penelopa” svela se najposle na puki objekt sejanja – života? smrti? Još jedna razlika između Despotovljeve P. i Damjanovljeve Ičke ogledala bi se u tome što Ička voli Đoku i živi za njega, ona prelazi “odiseju”, a P. “uvek Odiseja čeka”. Može li ova obezglavljena (P)Ička, kako smo je nazvali, da ima P. kao glavu, racio, telo, a Ičku kao dušu? Ipak, Damjanovljeva Ička preživljava i ljubav i “metafizički Roces”.
Najposle i nismo bili previše proizvoljni kada smo još na početku našeg teksta rekli: Penelopina politika zvana Na ponosnoj lađi, i P – Među javom i med snom. Suština Penelopine politike bila bi da sačeka da se nađe na Odisejevoj ponosnoj lađi, ona je pasivna, stidljiva i skrivena sve dok je on ne pronađe. P se sasvim lako nadovezalo na Među javom i med snom, prevashodno zbog ljubavi, “srca” koje sudeluje u stvaralačkoj samosvesti prilikom građenja pesme/priče. Kod Kostića je srce (odakle dolazi pesma) – samohrano, ludo, kivno; kod Damjanova, Ička je piščeva inspiracija – njemu je “uravo ona odarila božanski dar – ‘gubljenje P na očetku reči’. Zbog toga ću, a i zarad Insiracije, na svom radnom stolu zauvek držati ikonu s njenim likom: ko bi joj živ mogao odoleti?!…” I Penelopina politika i P, artificijalni su primeri inspirativnih dovijanja na temu – kako se izboriti sa “vulgarnim titulama” naše junakinje.
Naravno da je nebrojano “remek-delaca” koji se veselo i sugestivno poigravaju s ovom problematikom. Ona se verovatno već nalaze u zamišljenoj antologiji sa početka teksta. Takva bi bila i jedna od pesama iz pesmarice Avrama Miletića, s početnim stihom: “U Tamišu su ribe je, je, jedljive”, a za nas značajnim odlomkom: “Druga rekla: ‘Vi, vi, višnjice / da slatke su pi, pi, / pizma na nas tolika, / jer, je u nas velika / udica, udica!’ // Treća rekla: ‘Bre, bre, breščić, / raščešla pi, pi, / pila mleko surutku, / punu drži u ruku / puščica, puščica!’”. Autor priče P, i sam je sastavio jednu antologiju, srodnu našoj zamišljenoj. Radi se, naravno, o Graždanskom erotikonu (Erotskim stranicama srpske književnosti XVIII i početka XIX veka). Nova antologijska zamisao, koja je odveć realizovana u budućnosti, otkriva nam se deo po deo, dok jednom ne budemo držali u rukama taj “cvetnik” umetničkih igrarija s našom “svetom” junakinjom, u vidu: imenovanja prvog slova naše junakinje, brisanja prvog slova u imenu, izneverenog horizonta očekivanja, čitalačkih dopisivanja, raznobojnih parafraza, prefinjenih aluzija itd.

Comments (7)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Milan Budisavljević, romanopisac, esejista i pripovedač

Posted on 19 February 2015 by heroji

Mirko Demić

Milan Budisavljević, romanopisac, esejista i pripovedač

Bog, ne mogući svagde dospeti, stvorio je matere.

Milan Budisavljević

… Ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…

“Na Brezovoj Poljani”

Istorija naše književnosti obiluje nizom primera koji ilustruju poslovičnu inerciju i lenјost njenih proučavalaca. Jednom počinjeni previdi i proizvoljno date ocene književni istoričari multiplikuju „s koljena na koljeno“, bez želje da se izrečeni stavovi provere, prodube i, eventualno, promene.

Tako je mnogim piscima nepovratno određena književna sudbina i trajno skrajnuto mesto u književnosti, bez nade da se ono ikad preispita i nanovo vrednuje. Klasičan primer takvog odnosa prema našoj tradiciji jeste ocena književnog dela Milana Budisavljevića[1] (Vrelo kod Korenice, 12. 03. 1874 – Sremski Karlovci, 21. 02. 1928).

Jedni ga pominju kao pripovedača (Bijedni ljudi, Zagreb, 1899; Priče: nova zbirka ‘Bijednih ljudi’, Mostar, 1903 i Tmurni dnevi, Mostar, 1907), drugi kao prvog prevodioca Evripidove Medeje, dok mu treći „glavne zasluge“ pripisuju za uređivanje Brankovog kola. Stanko Korać, recimo, previđa postojanje druge knjige pripovedaka, a u Srpskoj bibliografiji ne postoji sjajni esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama i satirični ep Omerova Jašijada. Tu se usput pominju nedovršena tragedija Momir i Grozdana i prevod Knjige mojeg prijatelja Anatola Fransa, kao i podaci da su mu pripovetke prevođene na mađarski, ruski i slovački jezik. Zanimljiv je i podatak da svaki novi priređivač antologije, pregleda ili hrestomatije koji tematizuju književni rad Srba u Hrvatskoj iz Budisavljevićevog dela uzimaju uvek neku drugu pripovetku.

Međutim, Budisavljevićev roman Talasi, objavljen u nastavcima na stranicama Brankovog kola tokom prve polovine 1904. godine – ne pominje niko!

Milan Budisavljević je imao tu nesreću da među prvim prikazivačima knjige pripovedaka Bijedni ljudi bude, tada vrhovni presuditelj, Jovan Skerlić. Tekst o Budisavljevićevoj knjizi bio je brutalan i prepun netrpeljivosti zbog ruskih uticaja. Slaba mu je bila uteha što su pre njega od Skerlića „postradali“ i takve književne veličine kao što je Laza Kostić („primer kako se zlo može proći sa nešto talenta a sa mnogo patetike“), i „podražavalac naših alkoholičarskih pesnika“ Vladislav Petković Dis i njegova „poezija bolesti duševne” ili Stanislav Vinaver, kod koga “sve miriše na mistifikaciju” i “kome se glava još puši”.

Skerlićeva ocena Budisavljevićeve knjige, kao i mnogi njegovi tekstovi, prepuni se protivrečnosti. Glavoseča tadašnje srpske književnosti – kako ga naziva Gojko Tešić – pripisuje Budisavljeviću “izvesno nepouzdanje, potezi su mu široki i nepravilni, katkad bledi da iščezavaju, katkad jaki da dreče… nema one krasne harmonije… koje ima u njegova uzora Turgenjeva… “Lovečevi zapisi su isuviše jako piće, a mlada glava se vrlo brzo zagreje”. Skerlić zamera Budisavljeviću ono što mnogim ondašnjim pripovedačima svesrdno preporučuje. Po njemu, naš pripovedač ne treba, kao ostali, da čita, jer on “ne pati od književne atrofije nego od hipertrofije”, pa mu pripovetke “mirišu na knjige”, a “čitanja nije procedio kroz svoju dušu”…

Kritičar dalje zamera Budisavljeviću da ne slika “iz prirode, od živih modela”, da “nema lokalne boje”, sasvim skerlićevski tvrdeći da je za to dovoljno “svakodnevno iskustvo, najobičniji zdrav razum…” Skerlić se osvrće na srpsku seosku pripovetku koja prikazuje naše selo kao “cvetnu Arkadiju”, ali nema razumevanja za Budisavljevića kad svoju knjigu naslovi Bijedni ljudi; onda mu to “suviše liči na Bedne ljude Dostojevskog i Natmurene ljude Čehova”.

Ipak, na kraju, teška srca priznaje da “neki vetar toplote i nežnosti, saučešća i ljubavi bije kroz sve pripovetke i daje im izvesnu draž, koja se više oseća nego što se rečima iskazuje”, zaključujući kako “Bijedni ljudi imaju svoje vrednosti, ali ne onoliko koliko se nedelikatno počelo trubiti…”, a Budisavljević “jedan od ono malo naših mlađih pripovedača na koje se može pouzdano računati”. Da ga Skerlić, uprkos svemu, uvažava, vidi se i šest godina kasnije, kada na vest da Budisavljević preuzima uredništvo Brankovog kola konstatuje: “poznati pisac Bijednih ljudi, jedini koji je u Karlovcima mogao uzeti na se taj težak posao… Sem njega i Tihomira Ostojića u Novom Sadu, nema tamo čoveka koji bi u onim krajevima bio za takav posao”.

Međutim, između Budisavljevića i Skerlića bilo je varnica i povodom nekih tekstova u Brankovom kolu, kao i u eseju Laza Kostić. U svom poznatom odgovoru na Skerlićeve primedbe uređivanju Brankovog kola, Budisavljević priznaje: “mi baš nismo obožavatelji Skerlićevi šta više smo na ratnoj nozi s njime…”

Tmurni_dnevi_Milana_Budisavljevića

NEPOZNATI ROMAN TALASI

Nema dostupnih podataka ni pouzdanih svedočanstava koji bi nedvosmisleno odgovorili na pitanje – zašto Budisavljević svoj roman Talasi nije štampao kao knjigu? Posebno kada se ima u vidu da je, tri godine poslije objavljivanja romana u Brankovom kolu, u Mostaru štampao svoju treću knjigu pripovedaka Tmurni dnevi (1907). Da li se bojao suda kritike? Skerlićevog – naročito, pošto se u Talasima ponajmanje pridržavao njegovih “saveta”? Ili se uplašio romana koji je napisao?

A šta je to moglo iritirati kritičare u Talasima?

Možda glavni junak – Dušan Miljković?!

To je posve novi Budisavljevićev lik, ali i neobičan lik u tadašnjoj srpskoj literaturi, pogotovo u literaturi krajiških Srba. Miljković je školovan u inostranstvu, lirski delikatan i preosjetljiv, “više ljubitelj umjetnosti no sam umjetnik, bez snage da dovrši svoja dijela… sjetan zbog sumnje u svoj umjetnički dar… boemski tip… dekadent po diktatu ‘južnjačke krvi’ i vaspitanja sina jedinca”. On je dete imućnih roditelja koji u Petrogradu uči slikarstvo, tamo se zanosi svim što je “sentimentalno, tužno i očajno”.

Na majčin poziv, Dušan se iz stranog sveta bespogovorno vraća u rodnu Liku, nameran da u njoj zauvek ostane i preuzme kućne poslove.

Motiv povratka glavnog junaka iz dalekog sveta star je koliko i sama književnost; od Gilgameša i Odiseja, pa sve do vremena kada je nastajao ovaj roman. Taj motiv nije neobičan u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, koja je neosporno uticala na Budisavljevića. Nabrojimo samo neke: Janko Borisavljević i Radmilović Ksavera Šandora Đalskog, Dva svijeta i Tito Dorčić Vjenceslava Novaka, kao i oni koji su nastali posle Budisavljevićevih Talasa, pre svih Bijeg Milutina Cihlera Nehajeva i Povratka Filipa Latinovića Miroslava Krleže.

Pozornica na kojoj se odvija čitav roman smeštena je u prostor oko Plitvičkih jezera. Talasi su potvrda da ličko selo i seljak nije jedino polje Budisavljevićevih interesovanja[2], i da on nije imao nameru da bude “izraziti regionalist” (Ivanić), a dovodi u pitanje i Koraćevu konstataciju kako naš pisac nije išao ukorak sa najboljim srpskim pripovedačima svoga vremena. Naprotiv, romanom Talasi Budisavljević je išao makar za korak ispred njih.

Plitvička jezera, iako geografski smeštena u Lici, bila su stecište tadašnjeg mondenskog sveta. Tu Dušan Miljković sreće svog školskog druga, Ivana Ratkovića, svoju suštu suprotnost. Za razliku od Dušana, Ivan je dete iz siromašne porodice, ali je, uprkos tome, učio prava u Pragu i Zagrebu. Uporan je, borben i energičan; dakle – prototip “vatrenog Balkanca” tj. onog ko se strasno zalaže za južnoslavensku zajednicu, prepun socijalnog zanosa i želje da se “posveti narodnoj službi” i svoj zavičaj oživi i probudi. Dakle, na jednoj strani je Dušan, “pjesnička duša”, a na drugoj Ivan, politički idealista (što će ga, na kraju, koštati i života).

Plitvička jezera su, takođe, idealan ambijent u kojem će Dušanova “pjesnička duša” doživeti romansu sa Marijanicom, Slovenkom, koja tu boravi na odmoru sa majkom i sestrom. Tu saznajemo za tragičnu smrt Dušanovog oca, “inžinira”, koji je ubijen prilikom gradnje željezničke pruge preko jednog od jezera, a počinilac tog ubistva bio je, niko drugi do – Marijaničin otac.

Njihova se romansa neslavno završava iznenadnim odlaskom majke i ćerki, a roman okončava Dušanovom ženidbom sa devojkom sa kojom je odrastao, a koja je, za njegova odsustva, pomagala majci. U tom braku se rađa devojčica, a potom umire i majka, kao u kakvoj pastorali.

Nad čitavim romanom dominira snažan lik Dušanove majke. Roman i počinje njenim pozivom sinu da se vrati; ona ima razumevanja za sve sinovljeve duševne potrese i dileme, ali tiho i nenametljivo povlači konce, tako da se sve dešava po njenoj volji i zamisli.

Ima u ovom romanu pasaža vanredne lepote i izrazite lirike. Među njima se izdvaja obrada stare narodne legende o postojanju bele crkve na dnu jezera, čiju mističnu zvonjavu čuju samo odabrani. To je, svakako, jedna od najlepših slika u našoj književnosti.

Mikrostruktura romana Talasi posebna je priča. Metaforom talasa pisac na više mesta pokušava da dočara stanja svojih junaka i situacija u kojima se zatiču.

Dabome, imaju Talasi i svojih slabosti. Ponekad pisac sklizne u patetiku i biva nadvladan opštim mestima, a nije pošteđen ni iskliznuća u romantičarsku didaktiku. Budisavljević, kao i mnogi naši pisci pre i posle njega idealizuje vlastiti narod, kojem sve zlo dolazi od “tuđina” i “odnarođenih” intelektualaca. Ali, pisac kao da se oslobađa takvih obrazaca, pripisujući ih uglavnom svojim junacima.

MODERAN ESEJISTA

Tri eseja na verodostojan način potvrđuju izuzetnu modernost književne pojave Milana Budisavljevića. Kao i roman Talasi, sva tri eseja ostala su skrajnuta po teško dostupnim listovima i časopisima, daleko od očiju istraživača, a pogotovo od očiju običnih čitalaca. Iako nastali u rasponu od osamnaest godina (1903–1921), najčešće pisani namenski, povodom obeležavanja važnih godišnjica, oni i danas zrače kompetentnošću i aktuelnošću.

Kao i mnoge druge darovite pisce, Budisavljevića niko nije ohrabrivao u njegovom stvaralaštvu. Pogotovo nije ohrabrivan za istraživanje i smele iskorake, kako u prozi, tako i u drugim književnim rodovima. Još mu je Skerlić dodelio poslanje “ličkog pisca” i iz tako obeleženih koordinata nije bilo preporučljivo da izađe.

Esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama objavljen je u četiri nastavka u sarajevskom Školskom vjesniku 1903. godine. Po svom vanrednom poznavanju problematike i sjajnim uvidima ostao je izuzetan i danas. Podsticaj za pisanje ovog eseja dale su mu, kako piše, “silom skovane hipoteze” o nastanku Ilijade, plasirane, pre svih, od nemačkih helenista, kao i potreba da demistifikuje nastanak velikih helenskih epova. Budisavljević ovim esejom iznosi tezu da onaj deo naše narodne poezije koji se odnosi na Kosovski boj može pružiti odgovore vezane za nastanak Ilijade, daleko preciznije nego što ih daje Nibelunški ep kod Nemaca. Komparativnom metodom, on suvereno demonstrira sličnost kosovskog ciklusa sa Ilijadom. To pravda činjenicom da je “epos svakog istorijskog naroda pri dubljem proučavanju međunarodan”, kao i tim što u svakom narodnom predanju postoje iste formule i preuzimanje oblika, kompozicija, lutajućih motiva, fraza i ritmova. Sve je to posledica zajedničkog nasleđa arijevskih naroda. Uz to, naše narodne pesme vidi mnogo bližim helenskima nego što je to slučaj kod Nemaca. Ilijada, dakle, vodi poreklo iz helenskog narodnog duha, helenskih narodnih pesama i priča.

Budisavljević je ovim esejom suvereno demonstrirao složen i dugotrajan proces preplitanja mitskog i istorijskog u viševekovnom stvaranju epopeje.

Esej Laza Kostić, nastao 1912, dve godine posle smrti velikog pesnika, predstavljao je idealnu priliku da Budisavljević demonstrira svoje neslaganje sa Skerlićem, koji se već negativno odredio spram Kostićevih drama, poezije, ali i njegovih “filozofskih mistifikacija”. Skerlićeva ocena se odnosila na dve Kostićeve rasprave (Osnove lepote u svetu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme i Osnovno načelokritički uvod u opštu filozofiju). I ovde Budisavljević pokazuje vanrednu upućenost u celokupno delo Laze Kostića, ističe izuzetnost njegove filozofske misli, naglašavajući da su Kostićeve ideje, nezavisno i znatno kasnije prihvaćene i u Evropi. (Relevantnost filozofskog dela Laze Kostića priznato je tek 1936. od strane profesora Nedeljkovića, kao i od Anice Savić Rebac nakon Drugog svetskog rata.) Budisavljević bez ustezanja proglašava genijalnim Kostićevo dramsko delo, smatrajući da su njegove drame dale novi impuls srpskoj tragediji. Odnos između Šekspirovog Hamleta i Lazinog Maksima Crnojevića poredi kao odnos između Starog i Novog Zavjeta. Najveću Lazinu vrlinu Budisavljević vidi u “slobodi kretanja izvan šablone”.

Četrdesetak godina nakon nastanka ovog eseja, Stanislav Vinaver je napisao briljantnu studiju Zanosi i prkosi Laze Kostića. Danas nam se čini da je Vinaver kao predložak imao upravo ovaj Budisavljević esej. (Ne treba zaboraviti da je Vinaver bio saradnik Brankovog kola za vreme Budisavljevićevog urednikovanja.) Analizu pesme Santa Maria della Salute, obojica započinju sa istog mesta; Lazinom pesmom Dužde se ženi.

Treći esej, Smisao i vrednost života (1921), izgovoren je prilikom školske svetosavske svečanosti u sremskokarlovačkoj Gimnaziji, gde se još jednom potvrđuje ličnost Budisavljevića kao čoveka izuzetnog obrazovanja i kulture. To je brilijantna apologija ljudskoj dobroti, “koja je veća od istine i lepote”, a usput otkriva autorovu izuzetnu upućenost u aktuelne probleme i dostignuća svetske nauke. Budisavljević izmiruje Boga (najviši oblik dobrote) i nauku, međusobno ih uslovljava, bez isključivosti.

BALADE SIROTINjSKOG SVETA

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovetku Na Borovači kao najuspeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto i od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uverenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponavljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironijsku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”.

Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosanskoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog odeljka. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”. Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakterističnih poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica u Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja, Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige pripovedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put”. “Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovedaka ga podsećaju na Đalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna i raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa nameštenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad i dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovedači išli za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove i iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skendžić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podseća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričući, na kraju, konačnu ocenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umetnost naišla je na razumevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.” Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smelom ocenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovedaka “iz gradskog društvenog života”. Kao dokaz da je radio na tome jesu dvije pripovetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu, kao i pripovetku Tri prijatelja iz 1907. godine.

 

MAJKA KAO VRHUNSKA DOBROTA

Ako jednog dana neko bude podrobno izučavao celokupno delo Milana Budisavljevića zapaziće njegovu opsesivnu temu – majku.

U Romanu Talasi majka je vrhovni autoritet. Njena volja diktira tok romana i jedino se njoj ne protivreči. U sve tri knjige pripovedaka, kao i u onima koje su razasute po brojnim časopisima, povlašćen odnos prema majci je diskretan i uzdržan.

Budisavljević, takođe, izdvaja lik majke u delu Laze Kostića. On smatra da je Kostić u svom dramskom opusu negovao “kult rođene majke”; bilo da je reč o Mari iz drame Pera Segedinac ili Jevrosimi (“koju je više cenio od Bogomatere”) iz Maksima Crnojevića, pa sve do njegove poslednje pesme posvećene “crkvi Matere Spasenja”. On nedvosmisleno tvrdi da je tu reč o “mnogo oblika baš pesnikove matere”. A kad govori o Svetom Savi, on i u njegovom delu markira Savinu majku, pa kaže: “Mora da je i njegova mati bila blagi zemaljski anđeo kad on njezinim imenom, mati, označava vrhunac dobrote”.

Milan Budisavljević je zanimljiv pripovedač, ali je još zanimljiviji romanopisac i vanredan esejista. O njegovom dramskom stvaralaštvu tek treba da se progovori. U nedostatku boljih, on nije samo najbolji pripovedač Like, on je i nezaobilazan srpski pisac sa početka dvadesetog veka.

Njegovog dela se ne bi odrekle ni veće književnosti, ni srećniji narodi.

 


[1] Rođen u graničarskoj oficirskoj i svešteničkoj porodici. Milanov dedа, major Mijat, za vojne zasluge dobio je austrijsko plemstvo, dok mu je otac Jovan bio sveštenik. Osnovnu školu završio je u Vrhovinama, dva razreda gimnazije u Gospiću, a ostale u Sremskim Karlovcima. Kao stipendista Matice srpske studirao je klasičnu filologiju u Zagrebu (1894-1899). Bio je profesor gimnazije u Karlovcu (1899-1900), Gospiću (1900-1903) i Sremskim Karlovcima (1903-1928). Od 1909. do smrti biva upravitelj Bogoslovskog konvikta u Sremskim Karlovcima. Uređivao Brankovo kolo (najpre sa Pavlom Markovićem Adamovom, a od 1906. do 1912. sam). Biografi beleže da je kao student bio zagovornik srpsko-hrvatskog jedinstva, sarađujući u Narodnoj misli. Bio je član Srpske samostalne stranke i kao takav dva puta biran za člana Srpskog crkvenog sabora. Prvu pripovetku (Muhamedanče) objavio je 1892. u Bosanskoj vili, a posle toga sarađuje u: Brankovom kolu, Nadi, Orlu, Srbobranu, Životu, Letopisu MS, Školskom vjesniku, Kolu, Našem dobu, Carigradskom glasniku, Zastavi, Novom Srbobranu, Kalendaru Matice Srpske, Đačkom prijatelju, Hrvatskoj njivi, Dečijim novinama, Srpskom velikom ilustrovanom kalendaru sv. Sava, Jedinstvu, Politici, Srpskom kolu, Novom putu, Našoj zemlji, Našem listu, Reči i dr.

[2] U Brankovom kolu od 3. (15) februara 1900. godine, u fusnoti, uredništvo obaveštava svoje čitaoce da Budisavljević sprema niz pripovedaka “iz gradskog društvenog života” pod zajedničkim naslovom Le feu follet. Te pripovetke su izostale u dvema narednim knjigama.

Comments (4)

Tags: , ,

Insomnia

Posted on 10 February 2015 by heroji

Dimitrije Duracovski

Preveo- Vujica Rešin Tucić

 

odlomak iz romana Insomnia

Segment I

Ujutro, kada sam došao u muzej, u kancelariji sam zatekao kolegu, arheologa Josifa Dalva, kako stoji nadnesen nad svoj radni sto i gleda u nekakvu geografsku kartu.

- Šta je to, kakva je to karta? – pitam ga dok sipam vrelu kafu koju je on već prigotovio.

Moj kolega, arheolog, fin je čovek. Lepo se slažemo svih ovih godina otkako radimo zajedno. Nije mnogo govorljiv, gleda svoj posao, koji savesno obavlja, koliko mu to znanje dozvoljava. Osećam, ponekad, da nekakvo nezadovoljstvo izbija iz njega i tada se trudim da ga oraspoložim, pričajući mu šale, ali to kao da ga se ne dotiče. Pretpostavljam da to nezadovoljstvo i letargija koju mu čitam sa lica imaju svoj koren u njegovoj neostvarenosti kao stručnjaka u oblasti u kojoj radi – rezignacija je njegova postojana pratilja. Veoma često mu se dešava, usred razgovora, da odluta u mislima, kao da nije tu, čak ponekad pomišljam da nečujno razgovara sam sa sobom, šapuće, da bi se odjednom prenuo, kada ga zapitam nešto. U tim trenucima izgleda mi kao da se budi iz sna, gleda me zbunjeno, ne shvatajući šta se dešava. Zatim se izvinjava, kaže: “Oh, oprosti, nešto sam se zaneo razmišljajući.” Ali, ja znam da njegovo nezadovoljstvo dolazi iz prostog razloga što on zaista nema načina da iskaže svoju stručnost, barem ne dovoljno – teritorija koju pokriva arheološko odeljenje muzeja skromnih je arheoloških nalaza i lokaliteta, a ono što se u proteklim godinama otkrilo, u najmanju ruku, daleko je od snova svakog ambicioznog arheologa – da barem jednom u svom radnom veku oseti uzbuđenje pred senzacionalnim otkrićem koje će ga proslaviti. Ali, slavne avanture duha, senzacionalna arheološka otkrića uvek, kao po pravilu, događaju se drugima. A moj dragi prijatelj Dalvo, koji stoji nasuprot meni i gleda u geografsku kartu, definitivno njima ne pripada.

Podižući pogled prema meni, odgovori:

- Gledam na mapi neka mesta. Dođi ovamo… da ti pokažem… vidiš ovo? Egipat. Ukazala mi se lepa mogućnost da otputujem tamo. U novinama sam video oglas turističke agencije Polet, putovanje u Egipat, sedam dana za 300 maraka… putuje se avionom, obezbeđeno spavanje sa doručkom. Mnogo puta sam pomišljao da otputujem tamo, znaš i sam da me stara egipatska civilizacija ushićuje, a i sramota me je što do sada, ako izuzmemo studentske ekskurzije u Grčku, nigde nisam putovao. Čvrsto sam rešio – ići ću. Već sam uplatio prvu ratu. Šta misliš, a? Možda i ti da pođeš?

- Idi – kažem mu – kad si već rešio. Pretpostavljam da je Egipat prvo mesto koje svaki arheolog treba da vidi. One neverovatne piramide, čudo jedno, pa Dolina kraljeva, Karnak… sfinge, mumije. Meni je, iskreno da ti kažem, iako je arnažman izuzetno povoljan, ipak skupo. Ne što su to velike pare, već imam neke troškove, obnavljam stolariju u kući, sva je već bila dotrajala… a i studenti čekaju od mene pare. Možda nekom drugom prilikom…”

Rekao sam to s malim osećanjem krivice. Da budem iskren, pare nisu bile razlog moje nezainteresovanosti za putovanje. Arheologija me, istini za volju, nije previše zanimala. Ti  prašnjavi predmeti, ta mutna prošlost, ti delovi, fragmenti i artefakti o nečijem postojanju koje se davno okončalo, sve to beše toliko daleko od mene, tako nespojivo sa mojom prirodom. I moja profesija, fotografija, toliko je različita od one mojega prijatelja. Svojim fotoaparatom želim da zaustavim trenutak, da ulovim sadašnjost. Da, da, sadašnjost je ono što me najviše zanima, a ne neke tamo iščezle, zapravo pokopane i izgubljene, mrtve civilizacije. Razume se, posao u muzeju obavljam savesno i profesionalno – ako se javi potreba, idem sa arheologom i njegovim timom, fotografišem nalaze otkrivene na lokalitetu, razne predmete iz antike, pretežno iz rimskog perioda, fragmente keramike, posude, novac, delove mozaika, grobove, ostatke kostura i pogrebnih darova. Nisu to ko zna koliko značajna otkrića, sve je nekako fragmentarno, razni slučajni nalazi, skromni po obimu, ništa značajno i senzacionalno.

U godinama koje su prohujale i danima koji su već postali navika, pričao mi je moj prijatelj, čežnjivo i sa strašću, o slavnim arheološkim otkrićima, o genijalnom arheologu-amateru Hajnrihu Šlimanu, o senzacionalnom otkriću Prijamove Troje, o čudesnom otkriću Agamemnonove grobnice. Video sam Agamemnonovo lice, rekao je s neizmernim uzbuđenjem Šliman, stojeći pred zlatnom posmrtnom maskom, za koju su eksperti kasnije utvrdili da ipak nije bila Agamemnonova maska – o ogromnom bogatstvu pronađenom u grobnici, o nebrojenim zlatnim predmetima i skupocenoj zlatnoj ogrlici koja je krasila vrat Sofije, lepe Grkinje, gospođe Šliman. Pričao mi je moj prijatelj, u dugim zimskim danima kada aktivnost muzeja zamre, o neverovatnoj civilizaciji koja se razvila na terenu Mikene, ali najviše od svega voleo je da mi priča o onome za čim je najviše čeznuo, o neshvatljivoj i ni sa čim uporedivoj civilizaciji drevnog Egipta. Slušao sam njegove monologe u danima koji su jednolično prolazili, njegove priče koje, nažalost, nisu previše uticale na moja shvatanja da su to samo pusta i zaludna fantaziranja o nečemu što je bilo nekada, tamo negde, daleko od nas, i što nema ama baš ništa zajedničko sa svetom u kojem živimo, sa našim svakodnevnim bitisanjem.

I sada, ovog jutra, dok pijemo kafu u našoj kancelariji, moj prijatelj arheolog s uzbuđenjem mi izlaže svoje planove o predstojećem putovanju u zemlju njegovih snova – Egipat.

Pieter Bruegel the Elder - The Seven Virtues - Patience

 

Segment II

 

Ideja koja nam govori o sažimanju vremena i prostora nije samo ideja fantastične literature, već je i ideja fragmentarne filozofije mašte, koja pokušava da osmisli vrtoglave varijacije, groteskne, tragične, ćutljive ili glasne, o ovom ili onom događaju, o ovoj ili onoj ličnosti, sa istinitim ili apokrifnim podacima.

Kada je reč o literaturi, logika simulakruma se odnosi na distinkciju između stvarnog i apokrifnog, odnosno, platonovskim jezikom rečeno, između istinitog i lažnog. Reći će se: falsifikovanje događaja, lica, istorije! Ali, da se prisetimo kako književnu logiku simulakruma ubedljivo brani Margerit Jursenar, kada, približno, kaže da je uputno, kada su već preduzete sve mere radi istorijske tačnosti, i netačnosti, imaginaciji omogućiti njezin udeo. To znači da se strasno i istovremeno detaljno i slobodno obnovi neki lik i ponovo se otkrije u nekom od narednih trenutaka. Najzad, bez tog udela, ako se predamo jedino tačnosti i “kopiranju”, izmaći će nam ono o čemu želimo tačno da govorimo. Čak sa “apokrifnošću”, sa simulakrumom koji deluje u stvarnosti, doći ćemo do istine. Događaj, lice, uvek sadrži ono što jeste i ono što nije. U njemu se prepliću sve ljudske mogućnosti. U njemu je verovatno sadržano samo zato što je neverovatno, kako kaže crkveni otac Tertulijan.

Kao san je gledanje filma Nosferatu, kao nejasna dečja strahovanja pred nerazumljivim šapatima, snovima koji sadrže neke neodređene ili zabranjene predele… drhtaj u grudima pri pomisli na neobično događanje. Ali, to nije onaj nekadašnji Nosferatu Murnaua, sa Maksom Šrekom, od kojeg vas, dok ga gledate, obuzme osećaj kao da vas je dotakao ledeni dah iz drugog sveta, već Hercogov rimejk, film čudesne, oniričke atmosfere, ali nije zastrašujući, već fantazmagoričan, fantastičan i previše tužan.

 

Segment III

 

Danima me prati pomisao da ću morati da prenesem kosti mog oca. Vlasti su neumoljive, ultimativne – ili ih dižite, ili ćemo ih raskopati, buldožerom. S jedne strane, postoji odbojnost da se to uradi da se ne bi (kako čudna pomisao!) uznemirile kosti – s druge strane, dolazi mi intrigantna i ne manje bizarna ideja, iz književnih, a u stvari egoističkih razloga, da se sačini priča o detetu koje nije prisustvovalo i kojem će, ipak, posle trideset i sedam godina, pod prinudom biti omogućeno da prisustvuje.

Jesen je, već – oktobar, a leto nije otišlo, sunčaju se ljudi i kupaju, ali je najlepše šetati se kraj vode. Magistar Romil priča mi o njegovom putovanju u Zagreb, ali me to ne interesuje, kao što me ne interesuju ni Budim, ni Pešta, odakle tek što se vratio doktor Tomanoski. Da li mene nešto interesuje?

 

Ne sećam se ničega.

Jednostavno, više se ne sećam.

Znam da sam bio u Tokiju.

Znam da je bilo proleće 83.

Znam.

 Segment IV

Na Bogojavljenje, a to je bilo pre dva dana, piše u novinama, umro je Despotov. Gledam  zaprepašćeno u naslov i fotografiju, ne mogu da verujem. Vojislav Despotov je voleo i bio voljen, krećući se između praznog lista hartije i plave pustoši kompjuterskog ekrana – piše u novinama Vujica – Na tom putu ja sam negde zastao, kao senka na zidu kroz koji je on prošao. Setio sam se večeras Voje Despotova, dok napolju pada sneg, njegove pesme Pada dubok sneg. Gledam nekoliko fotografija, snimljenih u leto 1983. godine, pred šankom u hotelu “Drim” – gleda Despotov u objektiv kamere, ali ne u fokus, već negde pored, kao da mu pogled klizi izvan, napolje, prema nečemu, a to nešto se ne vidi, s druge strane je, a ja stojim uz njega, poduprt laktom o šank, gledam nekuda, verovatno nikuda. Toga dana pitao sam na recepciji da li je pristigao, a recepcionar, gledajući u knjigu pred sobom, reče – da, došao je, pošto mu je ugledao ime. Uputio me je u Press, bio je tamo i radovao se što se vidimo posle pet godina. Neraspoložen, mamuran, pročitao je pesmu na mostu, spominjući mi ime, ali to se izgubilo u šumu reke i njegov glas je otišao nekuda sa njim, izgubio se prema severu. Pojavljuje se sada Despotov, kao bleda senka, kojoj ne pamtim glas, tonalitet, boju. Bio je spor i suzdržan u pokretima, neponovljiv i jedinstven u svojim jezičkim bravurama, najbolji od svih koji pripadaju novosadskom krugu. Javio sam se u Novi Sad, kod V.R.T. – a, oglasila se njegova žena Nada. “Znaš već”, pita me. “Da”, rekao sam joj, “pročitao sam u novinama”. “Dok je davao intervju, na promociji u Beogradu, pozlilo mu je. Umro je iznenada. Na pogreb su došli mnogi, iz Slovenije, iz Zagreba je došao Boro Radaković. Vujica je izašao da se vidi sa Borom, sigurno su u nekoj kafani. Reći ću”, kaže Nada, “Milici, da si se javio”.

Sneg pada i ove noći, i tamo, pokriva njegov grob, meko i nečujno… pada dubok sneg.

Ostaće u nečijim sećanjima, i u mojim, i trajaće ta sećanja dok lik ne izbledi kao glas što je iščezao, ostaće neki stih da me podseti da mi je bio prijatelj.

“Da”, rekla je Nada sinoć, dok smo razgovarali, “i ovde pada sneg”.

A toga jutra, na formularu koji mi je dala službenica sa šaltera za telegrame na pošti, napisao sam nekoliko reči, upućenih njegovoj porodici: Nikada neću zaboraviti Voju. Bio mi je prijatelj. Sada je na nebu, među zvezdama. Pomislio sam da je previše patetično, ali sam ipak dao formular službenici. Zaprepastio sam se kad mi je rekla iznos koji treba da platim. “Ne čudite se previše”, rekla mi je ona videći moje zaprepašćenje, “cena je ista i za Amsterdam i za Novi Sad”. Kako sam se bedno osećao. S osećanjem krivca, skratio sam poruku, a službenica mi reče: “Polovina prethodne sume”.

Comments (3)

Tags: , , , ,

Kneževa arhiva

Posted on 02 February 2015 by heroji

Tatjana Brzulović Stanisavljević

 

Kneževa arhiva – iz arhivske zbirke Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu

 

Sažetak:

U ovom radu upoznaćemo se sa arhivom kneza Miloša iz arhivske zbirke Joce Vujića koja pripada značajnoj i najvrednijoj arhivskoj zbirci u Univerzitetskoj biblioteci  „Svetozar Marković” u Beogradu. Velika zasluga što je ova kneževa arhiva sačuvana i spašena od propadanja i zaborava pripada velikom bibliofilu, dobrotvoru Beogradskog univerziteta i veleposedniku iz Sente Joci Vujiću. Saznavši da se kneževa arhiva nalazi na imanju kneževe ćerke Petrije Bajić u Rumuniji nije oklevao već se uputio na imanje da bi otkupio Miloševu arhivu. Arhiva sadrži preko 1000 originalnih rukopisa i kopija pisama i telegrama. U radu ćemo predstaviti neke do sada neobjavljene rukopise nepoznate akademskoj javnosti i istraživačima a tiču se naše bogate kulturne istorije. Među rukopisima možemo pronaći zanimljiva dokumenta koja nam mogu pomoći da razjasnimo neke nedoumice i upoznamo značajne istorijske ličnosti u nekom novom svetlu.

 

Ključne reči: arhivska zbirka, kneževa arhiva, knez Miloš Obrenović, Joca Vujić, Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković”

 

Uvod

 

Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“ u Beogradu, kao jedna od ustanova kulture od nacionalnog značaja, ima važan zadatak i obavezu da neguje kulturno-istorijsko nasleđe Srbije i učini ga dostupnim svim zainteresovanim korisnicima. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Univerzitetska biblioteka prva namenski izgrađena biblioteka u Srbiji zbog čega veliku zahvalnost dugujemo Slavku Grujiću i Mihailu Pupinu. Odluku o izgradnji nove biblioteke u Beogradu donela je Karnegijeva zadužbina zahvaljujući inicijativi dva Srbina koja su u to vreme živela u SAD-a, diplomate Slavka Grujića, poslanika Kraljevine SHS u Vašingtonu (1871-1937) i Mihajla Idvorskog Pupina (1854-1935), poznatog profesora fizike na Kolumbija univerzitetu.[1]  Biblioteka je svečano otvorena na dan Ćirila i Metodija, 24. maja 1926. godine. Njen prvi upravnik, Uroš Džonić ostao je na mestu upravnika  sve do penzionisanja 1941. godine i početka Drugog svetskog rata. Prilikom proslave stogodišnjice rođenja Svetozara Markovića 1946. godine, Biblioteka je dobila naziv koji i danas nosi: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“.

 

Arhivska zbirka Joce Vujića

 

Biblioteka je na samom početku svoga postojanja počela sa prikupljanjem arhivskih zbirki.  One su se nabavljale na dva načina: poklonom ili kupovinom i smeštale su se na čuvanje u Odeljenje retkosti Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, sa jednim izuzetkom. Arhivska zbirka Vojislava Jovanovića – Maramboa čuva se u Odeljenju za narodnu književnost Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu, u Birčaninovoj ulici broj 24.  Bogata i obimna arhivska zbirka Maramboa, poznavaoca mnogih oblasti zajedno sa posebnom bibliotekom i kućom zaveštana je Univerzitetskoj biblioteci. Posebna biblioteka Maramboa pod signaturom PB22 koju čine knjige iz narodne književnosti obrađena je kompletno i nalazi se u elektronskom katalogu Biblioteke. Dve zbirke kupljene su posle rata: Zbirka Vase Pelagića 1945. godine i Zbirka Jovana Skerlića 1950. godine.

Proces kontinuiranog prikupljanja zbirki traje i danas. Možemo se pohvaliti činjenicom da u Biblioteci imamo 18 različitih zbirki arhivske građe. Stručna obrada arhivske građe, inventarisanje i izrađivanje regesta počelo je posle rata, 1948. godine. Regesta su arhivska obrada dokumenata koja sadrže osnovne podatke o predmetu. Sređena su azbučno i čine katalog arhivske građe. Do danas je inventarisano ukupno 4911[2]  predmeta-jedinica. Međutim, s obzirom na to da neka dokumenta i rukopisi imaju više strana, ukupno je inventarisano oko 22.500 ispisanih listova, što ovu kolekciju čini izuzetno značajnom i po obimu i po sadržaju.

Arhivska zbirka Joce Vujića najznačajnija je zbirka arhivske građe Biblioteke.  Njenu  vrednost dodatno pospešuje činjenica da su dokumenta iz ove zbirke malo ili nimalo iskorišćena u našoj nauci. Dobila je ime po Joci Vujiću veleposedniku iz Sente, poznatom bibliofilu i dobrotvoru Beogradskog univerziteta, koji je 1931. godine svoju bogatu arhivu zaveštao testamentom, Univerzitetskoj biblioteci, a u Biblioteku je preneta krajem 1932. godine.  Njegova zbirka, koja većim delom predstavlja prepisku sa kraja 17. pa do početka 20. veka, možemo podeliti u  četiri grupe:

 


[1] Akund, Nadin. Delatnost Karnegijevih zadužbina na Balkanu posle prvog svetskog rata: Univerzitetska biblioteka u Beogradu, 1919-1926. Infotheca.  God. XII,  br.  1 (2011), str. 6.

[2] Podatak je iz septembra 2014. godine, uvidom u Inventar arhivske građe Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“

 

1. Prepisku iz 18. veka

2. Prepisku kneza Miloša

3. Prepisku Koste Anastasijevića, srpskog agenta u Bukureštu

4. Prepisku poznatih i manje poznatih ličnosti novijeg vremena.

 

Arhivska građa u zbirci Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu jeste popisana, ali ne i detaljno opisana, a ona ima višestruki značaj, i još je ne samo nedovoljno istražena, već i neprepoznata kao prvorazredan arhivski izvor za buduća naučna istraživanja. S obzirom na sadržaj ove zbirke značajna je za proučavanje političke i kulturne istorije 18 – 20 veka.

Arhivska građa Joce Vujića čuva se u Odeljenju retkosti Univerzitetske biblioteke i sadrži 2002 inventarna broja, broji 2965 dokumenata a pošto dokumenti obično sadrže i više listova , ukupno imamo 4751 list.

Pre nego što upoznamo šta sve čini kneževu arhivu nije zgoreg da se podsetimo biografije plemenitog darodavca Joce Vujića.

 

Biografija Joce Vujića (1863-1934)

 

Joca Vujić kolekcionar, bibliofil, veleposednik i dobrotvor rođen je kao šesto dete 1. jula u Senti (po starom kalendaru), od oca Save Vujića, advokata i velikoposednika i majke Terezije (rođene Mudrić). U ranom detinjstvu, kao dečak od sedam godina ostao je bez majke, koja je umrla od tuberkuloze 1870. godine. Detinjstvo i mladost proveo je bez majčinske nege i ljubavi, jer su ga više odgajile dojilje i kuvarice, koje su ga veoma volele. Imao je braću: Đuru, Vasu i Isu i sestre Idu i Oliku.

Od malena je imao sklonost ka učenju i uglavnom je bio najistaknutiji đak. Živeo je na području Južne Ugarske, tako da je već od petog razreda škole učio i mađarski. Ubrzo se Vujić upoznaje i sa nemačkim jezikom, a kasnije je oba jezika savršeno govorio i čitao. Od petog razreda osnovne škole živeo je u Požunu i taj je grad na njega ostavio divan utisak. Iako je kasnije imao izraženi osećaj srpstva, koji se kod njega razvio posebno u vreme bosansko- hercegovačkog ustanka i srpsko- turskog rata  (1875-1878) pa čak bio i politički veoma aktivan, njegova mirna i blaga priroda ga je vodila prijateljstvu sa mnogim Mađarima, Slovacima, Nemcima. On je uvek prema prijateljima iz drugih naroda osećao veliko poverenje i sa mnogima od njih je ostvario divna i dugogodišnja duboka prijateljstva. Shodno tome upoznao je mnoge kasnije istaknute ljude iz različitih nacija: Herceg Ferenca, kasnije poznatog mađarskog pisca, Terefi Đulu, prvog mađarskog pravnika, Gal Žiga, poznatog lekara, Pap Zoltana, pesnika, Franca Kočiša poznatog slikara, Emila Černog, Slovaka, kasnijeg direktora gimnazije u Moskvi, Hajnriha Adlera, austijskog socijalistu, kasnije i Josipa Štrosmajera, Hrvata, velikog zagovornika sveslovenskog jedinstva, Eusebia Fermencina, čuvenog vatikanskog arhivara i mnoge druge. Iako je bio vatreni Srbin, nacionalista, on je tu energiju okrenuo ljubavi prema svom narodu i težnji da pomogne kulturnom napretku. Njegov nepokolebljivi stav je bio da srpstvo treba mnogo više da se upoznaje sa zapadnom kulturom. Na tlo same Srbije kročio je tek u dvadesetoj godini života, kada je i preduzeo jedno detaljno putovanje sa svojim starijim bratom Đurom.

Upisao je 1881. Filozofski fakultet u Beču i tu je upoznao mnoge znamenite Srbe: Gavru Manojlovića, predsednika Jugoslovenske Akademije, Paju Adamova, predsednika Srpskog kola, Đuru Goncića, ministra kralja Aleksandra Obrenovića, kasnijeg organizatora zavere protiv kralja. To je bilo vreme Vujićevog intenzivnog obrazovanja, učenja, poseta muzejima, izložbama. No, Vujić je živeo u veoma oskudnim materijalnim uslovima, što je učinilo da se vrati u Sentu, gde mu je zbog gladovanja u Beču trebalo puno vremena za oporavak.

Tada je doneo odluku da se u Beč ne vraća, već da upiše Agronomsku akademiju u Altenburgu 1882. godine. Po diplomiranju je puno putovao, a 1884. godine ponovo je slušao botaniku i zoologiju u Beču.  Šest meseci je učio i spremao se za ispit, pa je u martu 1885. godine prijavio diplomski ispit u Altenbergu. Ispite je polagao na mađarskom jeziku. Sva tri teška i ozbiljna ispita pismeno i usmeno položio je sa odličnim uspehom. Nakon poslednjeg ispita direktor mu je čestitao pred celom Akademijom na odličnom uspehu i obećao da će ga preporučiti ministarstvu. Diplomu je dobio 21.03.1885. godine i vratio se u svoju Sentu.

Otac je insistirao da ostane u Senti i da sa svojim znanjem počne rad na njihovom salašu. Poklonio mu je 160 lanaca zemlje, alat i sve što je bilo potrebno za ekonomiju, i pride još 1400 forinti u gotovom za razne investicije. Tada je Joca krenuo marljivo da obrađuje svoju zemlju i za kratko vreme pokazao je sjajne rezultate. Za nepunih deset godina unapredio je svoju i očevu ekonomiju, i udvostručio svoj kapital. Njegovo imanje postalo je uzor ne samo u Senti, nego i u celom Potisju.

Letnji raspust, 1883. godine, predstavlja vrlo važan datum u životu Joce Vujića. Prvi put, sa svojim starijim bratom Đurom proputovao je veliki deo Srbije. Putovanje je trajalo mesec dana, i mnogo je naučio o svom narodu na tom putu. Celog života je pamtio ovo putovanje i često je prepričavao uspomene sa njega. Naročit utisak su na njega ostavili srpski manastiri. Putovanje je vrlo značajno za njegov dalji rad, probudilo je u njemu težnju za proučavanjem  nacionalne istorije. Iz tog perioda datira i njegova ljubav prema knjigama, starinama i slikama. Počeo je sakupljati i kupovati starine i umetničke knjige, a interesovao se i za srpsku knjigu, istoriju i književnost.

Uvek je isticao srpstvo i zalagao se za bolji život Srba u Senti. Pokretač je osnivanja Srpskog kluba u Somboru još pre prvog svetskog rata. Taj klub pod njegovim vođstvom mnogo je doprineo poboljšanju položaja Srba u Bačkoj. Kao politički vođa svog naroda težio je unapređenju srpstva u svim domenima, očuvanju nacionalnih tekovina. Uvek u svakoj prilici zalagao se za srpske interese.

Vujić je bio vrlo angažovan i uključen u rad Matice srpske i Društva za srpsko pozorište. Celog svog života pomagao ih je i moralno i finansijski. Godinama je bio član Upravnog odbora Matice srpske a brigu za njihovu budućnost najbolje je izrazio time što im je još za života za njihov muzej  poklonio pedeset značajnih umetničkih dela. Ljubav prema pozorištu takođe nije krio. Pozorište je uživalo njegovu podršku i novčano ih je pomagao. Tadašnji uspešni glumci bili su njegovi iskreni i odani prijatelji. Pozorišne predstave imale su velikog uticaja na narod i učinile su mnogo za srpski narod, pre svega uticale su na to da se ne zaboravi srpska istorija, da se sačuva ljubav prema srpstvu i da se ne dozvoli otuđivanje i pomađarivanje.

Veliki rodoljub, patriota i pre svega veliki čovek, Joca Vujić pomagao je i u vreme Balkanskog rata 1912. Tada je poklonio srpskoj vojsci i Crvenom krstu  robe i hrane u vrednosti 20.000 zlatnih kruna. Sve je to dopremio u Beograd i potrudio se da se to na pravi način iskoristi.  Za ovaj požrtvovani gest odlikovan je visokim srpskim odličjem.

Ljubav prema umetnosti i knjigama otkrio je još u  vreme svojih studentskih dana u Beču, i tu svoju veliku ljubav pokazivao je na svoj specifičan način, skupljajući starine, slike i knjige. Još za života je predao svoju biblioteku Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, kao i veliki broj rukopisa i arhivske građe za proučavanje srpske istorije i srpske prošlosti. U toj arhivskoj zbirci nalaze se rukopisi znamenitih Srba iz 19. veka. Veliki značaj za proučavanje srpske istorije ima prepiska kneza Miloša i kneza Mihaila, koju je Joca Vujić pronašao u Temišvaru i sačuvao od propasti. Ovim svojim poklonom Joca Vujić postao je veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta.

Srpske starine prikupljao je više od pola veka, arheološke predmete, oružje, knjige, arhivsku građu, numizmatiku i naročito umetničke slike nacionalne vrednosti. Kao ljubitelj slika bio je usredsređen na prikupljanje slika starih srpskih slikara iz Vojvodine. Njegova galerija slika brojala je 400 slika, a bili su zastupljeni bolji srpski slikari 19. veka. Zahvaljujući Joci spasene su slike Konstantina Danijela. Preko dvadeset njegovih slika pronašao je u Gracu, kupio ih i preneo u domovinu. Skupljajući slike godinama Joca je u svojoj kolekciji imao slike poznatih srpskih slikara: Teodora Ilića Češljara, Avramovića, Arsa i Steva Todorovića, Konstantina Daniela, Đurkovića, Đorđa Krstića, Radovića, Marka Murata, Bukovca, Uroša Predića, Teodora Kračuna, Nadežde Petrović, Hristofera Žafarovića i mnogih drugih. Svoju kolekciju slika predstavio je u Letopisu Matice srpske za 1914-1921. godinu.

Član Matice srpske bio je od 1922. godine i učestvovao je u radu Matice srpske. Bio je izabran za počasnog člana Književnog odeljenja, i počasni član novosadskog Istorijskog društva. Kada su primili poklon od 46 umetničkih slika, prilikom otvaranja Muzeja 1933. godine, Matica srpska proglasila ga je počasnim predsednikom novoosnovanog Muzejskog odbora.

U svojoj kući u Senti otvorio je prvi privatni muzej kod Srba početkom 20. veka. Kolekcija je imala oko 400 slika, umetnosti od 18. veka do prve polovine 20. veka, oko 20.000 knjiga, 3.000 dokumenata, oružje, narodna odela, bakroreze, numizmatiku. Inicirao je kolekcionarstvo, te je Jovan Milekić iz Subotice, uz njegovu pomoć sakupio svoju kolekciju koja se danas nalazi u fondu Galerije Matice srpske, druga po redu privatna kolekcija prikazana posle Drugog svetskog rata u Subotici. Privatni muzeji inače nisu uobičajeni za našu zemlju. Danas, postoji takav muzej sa javnom postavkom u Novim Banovcima, vlasništvo je Vlade Macure, u njemu se čuva kolekcija domaće i strane umetnosti druge polovine 20. veka.

Za svoj zaslužni nacionalni rad Joca Vujić je bio odlikovan više puta. Odlikovan je ratnom spomenicom iz balkanskih ratova i odličjem Crvenog Krsta, kao i ordenima Svetog Save IV, III i II stepena, kao i ordenima Jugoslovenske Krune i Belog Orla. I Beogradski univerzitet je na svoj specifičan način odao priznanje svome velikome dobrotvoru, njegov umetnički izrađen portret  izložen je u svečanoj sali staroga univerziteta, pored ostalih dobrotvora Beogradskog univerziteta.

Krajem avgusta 1934. godine umro je u Beogradu. Njegovi posmrtni ostaci preneti su u Sentu, gde su sahranjeni 3. septembra 1934. godine uz ućešće velikog broja građana, poštovalaca i prijatelja, ne samo iz Sente nego i sa strane. U ime Beogradskog univerziteta govorio je Uroš Džonić, upravnik Univerzitetske biblioteke u Beogradu. U svom govoru izneo je velike zasluge Joce Vujića za srpsku nauku, naročito što je poklonio veliku i značajnu zbirku svojih knjiga i arhivske građe Univerzitetu u Beogradu.

 

Kneževa arhiva

 

U arhivskoj zbirci Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci nalaze se i dokumenta koja su nekada pripadala arhivi kneza Miloša Obrenovića, tj. kneževoj kancelariji. Arhiva je pronađena u Rumuniji na jednom kneževskom dobru. Naime, porodica Bajić, u kojoj je kneževa ćerka bila udata, nasledila je tu arhivu zajedno sa kućom i imanjem i prenela u svoj dom u blizini  Temišvara. Kasnije je porodica prodala imanje a arhivu je kupio Joca Vujić 1925. godine. Kneževa Arhiva je sadržala 1071[3]  dokumenat iz vremena kada je knez Miloš živeo u izgnanstvu. Kupovinom ove vredne arhive sačuvana je kneževa korespodencija koju možemo koristiti za istraživanja o životu kneza Miloša i njegove porodice.

Kneževu arhivu možemo razvrstati u 5 skupina koju čine: porodična prepiska, lična prepiska, poslovna prepiska, sudski akti i dokumenta iz sporova i predmeti i dokumenta iz ostavine kneza Miloša.

 


[3] Filipović, Danica. Joca Vujić, veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta i Univerzitetske biblioteke: katalog izložbe povodom Dana Biblioteke i 80 godina od dobijanja njegovog velikog poklona. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2012. str. 22.

MilosObrenovic_1848

 

Porodična prepiska Obrenovića

 

Porodična prepiska Obrenovića sadrži većim delom pisma kneza Miloša sa sinom knezom Mihailom i ćerkom Petrijom, udatoj Bajić[4]  (nekoliko Petrijinih pisama je već objavljeno). Sačuvano je 71 pismo kneza Miloša upućeno sinu Mihailu iz 1846-1854, i 60 originalnih pisama kneza Mihaila upućenih knezu Milošu iz 1845-1858. Zatim, 19 pisama kneza Miloša upućenih ćerki Petriji Bajić iz 1845-1858, kao i 19 Petrijinih pisama upućenih ocu iz 1846-1860. Tu su zatim i pisma  ostalih članova porodice Obrenović. Sačuvana su 4 pisma Anke J. Obrenović[5]  iz 1851-1854, jedno pismo Jevrema Obrenovića[6] , najmlađeg kneževog brata iz 1848. godine i 2 pisma Jovana Obrenovića[7] , kneževog brata iz 1845. godine i 3 pisma kneginje Julije[8] , žene Mihaila Obrenovića iz 1854-1858.

 

Pisma koja je knez Miloš pisao sinu i ćerki, predstavljaju nam kneza u jednom potpuno novom svetlu, kao brižnog i nežnog oca. U pismima Mihailu savetuje sina da živi uredno, da ne rasipa novac i da se ne šenluči previše jašući konje, a ćerki Petriji deli savete oko podizanja dece. Petrijina pisma su uglavnom čestitke za praznike: Uskrs, Božić i Novu godinu. U nekim pismima ga obaveštava o svom zdravlju. Kroz neka pisma se provlači priča o ergelama konja i njihovom preseljenju u Vlašku. Neka Petrijina pisma su važna za istoriju jer se spominje buna iz 1848. godine, a u nekim pismima vide se nagoveštaji Miloševog povratka u Srbiju.

 


[4] Brzulović Stanisavljević, Tatjana. „Pisma kneginje Petrije svome ocu knjazu Milošu Obrenoviću – iz arhivske građe Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci ”Svetozar Marković” u Beogradu“. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj.72 (2011). str. 133-149.

[5] Anka Obrenović (1821-1868) ćerka je Tomanije i Jevrema Obrenovića. Bila je pisac i njeni prevodi su bili prvi literarni radovi žene u Srbiji 1836. godine. Poznata je po nadimku „Anka Pomodarka”.

[6] Jevrem Obrenović (1790-1856) najmlađi brat kneza Miloša rođen je u Gornjoj Dubici. 1816. postavljen je za obor-kneza Šabačke nahije. Naučnici ga opisuju kao naočitog, učenog i prosvećenog čoveka koji je uvek bio okrenut ka novom. U Šapcu se oženio Tomanijom, ćerkom Ante Bogićevića i sa njom izrodio osmoro dece. Njegov sin Miloš bio je otac kralja Milana.

[7] Jovan Obrenović (1787-1850) mlađi brat kneza Miloša. Bio je guverner distrikta rudničkog i požeškog, poznat pod imenom Gospodar Jovan.

[8] Julija Obrenović (1831-1919) udala se za kneza Mihaila 1853. godine u ruskoj kapeli u Beču. Do povratka u Srbiju 1858. godine živeli su na svom imanju “Ivanka” u Austrougarskoj. Učila je srpski jezik kod Đure Daničića. Rastali su se 1865. godine(“rastali su se od postelje i stola”).

 

 

 

Lična prepiska

Lična prepiska sadrži pisma kneza Miloša i kućepaziteljke Ane Rafelsberger, i to 19 pisama kneza Miloša upućenih Ani iz 1848-1851, i 9 Aninih pisama knezu Milošu iz 1849-1850. Anina pisma knezu su uglavnom topla i emotivna u njima mu izražava svoju ljubav i odanost, tuguje što su rastavljeni i piše kako jedva čeka njegov povratak. Đura Daničić, koji je Anu učio srpski jezik napisao je neka Anina pisma. Miloševa pisma  Ani iz Petrograda (10) puna su toplih reči i uveravanja u njegovu naklonost prema njoj. U pismima je savetuje kako da vodi kuću u Beču, šalje joj novac i „mali znak njihove ljubavi i života”. Raduje se što uči srpski jezik i zahvaljuje joj se na portretu koji mu je poslala. U pismima koja je slao iz Bukurešta njegov ton se bitno promenio, nije više blagonaklon već srdit. Prekoreva je i govori joj da je neiskrena i da je zloupotrebila njegovo poverenje, te se nedolično ponašala u njegovom odsustvu. Naređuje joj da se hitno i bez pogovora iseli iz kuće i da ga ostavi na miru. Takođe, u ovoj grupi pronalazimo i 14 sačuvanih pisama Fani Hipenberger[9]  upućenih knezu Milošu iz 1849-1850. Ova prepiska uglavnom se odnosila na Fanikino potraživanje novca za izdržavanje i izdržavanje njihovog vanbračnog sina Aleksandra.

 

Poslovna prepiska

Poslovna prepiska kneza Miloša sadrži uglavnom prepisku sa upravnicima svojih mnogobrojnih imanja po Srbiji i Vlaškoj, lekarima, advokatima, bankarima, trgovcima, arendatorima, dužnicima i drugim važnim ljudima toga perioda. Sačuvano je 130 pisama sa Dimitrijem Mitom Vučićem, upravnikom kneževih dobara iz 1845-1858. Prepiska sa Kostom Anastasijevićem, srpskim agentom u Bukureštu, 33 pisama iz 1860. godine. Zatim prepiska kneza Miloša i bankara Simona Sina iz Beča, 41 Miloševo pismo iz 1848-1851 i 20 pisama Simona Sina knezu Milošu iz 1845-1853. Slede pisma kneza Miloša upućenih Đorđu Stojakoviću, advokatu iz 1845-1852, njih 17. Sačuvano je 15 pisama kneza Miloša Raši Zdravkoviću, nastojniku njegovih dobara u Srbiji iz 1846-1850 godine.

 

Prepiska kneza Miloša i nastojnika Raše Zdravkovića odnosi uglavnom na vođenje ekonomije u Srbiji, izdavanje kuća pod kiriju i naplati kirija, slanju novca u Beč, opravci kuće u kojoj živi austrijski konzul.

 


[9] Prema podacima iz pisama sa njom je imao vanbračnog sina Aleksandra, plaćao je alimentaciju.

 

Prepiska kneza Miloša i Barona Sina, bankara odnosi se na novčane transakcije koje je knez  Miloš imao sa bankarskom kućom Simona Sina u Beču (izdavanje i isplata obligacija knezu Milošu i licima ovlašćenim od njega, obračuni, prodaje i dr.). U pismima se pominju i razne ličnosti poput Demetra Cinera, Dimitrija Kurta, braće German, Konstantina Suce i dr.

Prepiska kneza Miloša i Dimitrija Kurta, bankara odnosi se na finansijsko poslovanje i razne trgovačke transakcije. U pismima se spominju i Ana Rafelsberg, Fani, Ciner, sekretar Hadija i drugi.

Prepiska kneza Miloša i Milfelda, advokata uglavom se odnosi na razne finansijske poslove i sudsko-pravne poslove u kojima je Milfeld zastupao kneza Miloša pred sudovima u Beču.

Prepiska kneza Miloša i Dimitrija Cinera, punomoćnika kneza Miloša uglavnom se odnosi na razne poslove finansijske prirode kao i pravno-sudske poslove koje je Ciner obavljao kao punomoćnik kneza Miloša. Najveći deo prepiske odnosi se na sudski proces kneza Miloša i Ane Rafelsberger, kao i na sudski proces kneza Miloša i Fani Hipenberger i izdržavanje njihovog vanbračnog sina Aleksandra. U prepisci se pominju i Vuk Karadžić, Milfeld, Dobran i Đorđe Stojaković.

 

Sudski akti

Posebnu grupu dokumenta iz kneževe arhive čine sudski akti iz 5 sudskih procesa vođenih pred sudovima u Beču. Građu čine sudska akta presude, tužbe, odgovori tuženoga, razne izjave, saslušanja i svedočenja na nemačkom jeziku. Prvo, 10 dokumenata iz procesa kneza Miloša sa Johanom Sebastijanom Šambergerom 1850-1851. godine. Drugi sudski proces je proces  kneza Miloša sa Anom Ananić iz 1851. godine i iz ovog procesa su sačuvana su dva sudska akta i dokumenta vezana za proces. Treći sudski proces je proces kneza Miloša i Ane Rafelsberg vođen 1849-1852. godine. Sačuvano je 35 dokumenata koje čine sudska akta, presuda, ugovor iz 1848. godine, tužba, odgovori tuženoga, razne izjave, saslušanja i svedočenja iz pomenutog sudskog procesa kneza Miloša i Ane. Ana Rafelsberg, domostroiteljica kuće kneza Miloša u Beču tužila je kneza što je otpustio iz službe, i tražila naknadu štete od 30.000 forinti kao obezbeđenje predviđeno ugovorom od 12. februara 1848. godine.  Zatim, sledi još 40 sudskih akata iz procesa kneza Miloša sa Fanikom Hipenberger iz 1846-1849. godine. Na osnovu pisama može se zaključiti  da su Fani i knez Miloš imali vanbračnog sina Aleksandra. Sudski spor se odnosi na Fanikino potraživanje alimentacije. Naposletku, sačuvano je još i 76 sudskih akata iz procesa kneza Miloša sa Markom Đorđevićem iz 1845-1850. godine. Marko Đorđević, bivši knežev službenik tužio je kneza za naknadu sume od 3.814 forinti sa kamatom za nekoliko godina. Po njegovim tvrdnjama ovu sumu je potrošio po odobrenju kneza Miloša za izdržavanje Danice Petrović i njenog i Miloševog vanbračnog sina Teodora.

 

Iz kneževe ostavine

1.Poslednju grupu iz kneževe arhive čine predmeti i spisi iz kneževe ostavine. Beležimo:

1. Spisak knjiga u dvoru kneza Miloša u Bukureštu, nedatirano na srpskom jeziku , ćirilicom gde piše „ 282 komada sume”

2. Arhiva knjiga knjaza Miloša, knjaza Mihaila, blaženopočivšeg knjaza Milana i blaženopočivše knjaginje Ljubice , iz 1851. godine (nedatirano i nepotpisano, rukopis je Koste Brzaka, ćirilicom).

3. Ugovor zaključen između kneza Miloša i Nikole Dimovića u Topčideru, 24. maja 1860. godine.

4. Spisak raznih koža kneza Miloša, u Beogradu 9. avgusta 1851. godine.

2.Akta iz ostavine kneza Miloša, 4 kvite raznih ličnosti na primljeni novac, iz 1836-1858.

Na primer Kvita Jelene (Karađorđeve žene) na novac primljen za „moe žalovanje,“od kneževog kaznačeja Pavla Stanišića, potpisano sa „Elena Černa“,  iz Kraljeva, 30. maja 1839. godine (Ibr. 2035/2).

Kvita (kopija) Pavla Stanišića, knjaževskog kaznačaja na novac primljen od prihoda sa mošija u Vlaškoj, iz Herešta, 31. jula 1839. godine  (Ibr.2035/3).

3. Sledi, 11 računa, „kantrica“ iz 1838-1864.

 

To su razni računi koji se tiču ekonomije doma Obrenovića u Bukureštu, u Vlaškoj u periodu 1838-1864. godine. Osim bilansa prihoda i rashoda kneževskih mošija, ima računa od arende, računa putnih troškova kao i zapisnik o primopredaji kase direktora kneževih dobara novom direktoru. Navešćemo nekoliko:

Bilans prihoda i rashoda kneževih mošija u Vlaškoj za 1838. godinu (Ibr. 2036/1).

Mesečni navod troškova za dom kneza Miloša u Bukureštu za 1853.godinu, 31. oktobra 1853. godine (Ibr. 2036/3).

Zapisnik o primopredaji kase između bivšeg direktora kneževih dobara u Vlaškoj Koste Anastasijevića i novog kneževog punomoćnika dr Karla Paceka od 4. juna 1862. godine (Ibr.2036/6).

 

4. Zatim, 35 raznih dokumenata iz ostavine kneza Miloša iz 1838-1868.

 

Uglavnom su računi, kvite, „priznanice i osvedočanstva“, obligacije, deklaracije i druga novčana dokumenta raznih ličnosti koje su bile u novčano-poslovnim odnosima sa knezom Milošem i Mihailom u periodu 1838-1864. godine.

Na primer priznanica barona Hristofera Sakelarija, Bukurešt 1.februara 1839. godine, na francuskom jeziku i overom ruskom konzulata u Vlaškoj na ruskom jeziku (Ibr. 2037/1).

Osam obligacija, vekeli na pozajmljeni novac od kneza Miloša, datiranim u Beču i Prezburgu (stari naziv za Bratislavu) u toku 1847-1851. godine. Među njima je i obligacija princa od Salerna od 24. februara 1847. godine. Tekst obligacija je na nemačkom i francuskom jeziku (Ibr. 2037/7).

Kvita Koste Anastasijevića, srpskog agenta u Bukureštu na pozajmljen novac od uprave kneževskih dobara u Vlaškoj za isplatu plata činovnika srpske Agencije u Bukureštu, 29. decembra 1860. godine, na srpskom jeziku. Na kviti je potvrda A. Jovanovića, upravnika kneževog dvora (Ibr. 2037/14).

Priznanica kneza Mihaila primljena na novac uzet iz kase ekonomije u Vlaškoj, na srpskom jeziku , sa originalnim potpisom kneza Mihaila, iz Beograda 18. decembra 1865. godine (Ibr. 2037/17).

 

5. Sledi grupa 27 raznih računa iz 1838-1888 koju čine razni računi troškova prihoda i rashoda na kneževskim mošijama ( Ibr. 2038/1-27).

6. Zatim 5 računa prihoda i rashoda ekonomije kneževih mošija u Vlaškoj od 31. decembra 1851. do 12. jula 1864. godine ( Ibr. 2039/1-5).

7. Dokumenta iz ostavine kneza Miloša, 12 raznih rukopisa iz 1840-1858. godine. kontrakti, dokazateljstva, skice, akti, koncept pisma, jedna beleška i dr. (Ibr. 2040/1-12).

„Dokazateljstvo“ izdato od kneza Miloša o dugovanju Arona Gavrilovića iz Kovina, u Beogradu 25. maja 1853. godine, na srpskom jeziku. (Ibr. 2040/7).

8. Zatim, 4 akta iz 1854. godine koju čii tužba Konstantina Hadija protiv kneza Miloša u 3 primerka iz 1854. godine ( Ibr. 2041/1-4).

9. Dalje, 8 akata iz 1847-1863. godine koju čine: računi od izdavanja dobara kneza Miloša, zatim 5 sudskih akata iz sporova kneza sa raznim ličnostima, predstavka protiv dužnika Petra i 1 pismo

 

Računi i izdavanja od dobara kneza Miloša u Srbiji za 1847. godinu, podneo R. Zdravković, u Beogradu 3. septembra 1847. godine (Ibr. 2042)

 

 

Zaključak

 

U radu smo predstavili samo mali deo neprocenjivog arhivskog blaga koje se može naći u ovoj obimnoj i vrednoj Arhivskoj zbirci Joce Vujića. Arhivska zbirka i knjige prenete su 1932. godine u biblioteku. Dokumenta ove zbirke inventarisana su u julu i decembru 1948, sa prekidima od februara 1949. do aprila 1952. i u junu i avgustu 1957.godine. Iako je ova građa popisana i inventarisana nikada do sada nije bila detaljno opisana. U okviru izrade doktorske disertacije, čija tema je upravo pomenuta arhivska zbirka, urađen je sumarno-analitički inventar Arhivske zbirke Joce Vujića, koji će kao reprezentativno informativno sredstvo pomoći zainteresovanim korisnicima i akademskoj javnosti u daljem istraživanju.

 

Literatura:

Akund, Nadin. „Delatnost Karnegijevih zadužbina na Balkanu posle prvog svetskog rata: Univerzitetska biblioteka u Beogradu, 1919-1926“. Infotheca.  God. XII,  br.  1 (2011)

Brzulović Stanisavljević, Tatjana. „Pisma kneginje Petrije svome ocu knjazu Milošu Obrenoviću – iz arhivske građe Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci ”Svetozar Marković” u Beogradu“. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj.77 (2011). str. 137-149

Durković-Jakšić, Ljubomir.„O srpskom knjigoljupcu Joci Vujiću,“ Bibliotekar, God. 27, sv. 1-2 (1975), str.126-127.

Dimitrijević-Stošić, Poleksija D. Žene dinastije Obrenović.Knj.1 Udaja Petrije. Beograd, 1962.

Đorđević, Bojan. Arhivistički pojmovnik. Beograd : Filološki fakultet, 2010.

Knežević, Miloš. „Joca Vujić“. Književni sever, Senta, juli-novembar 1935. str. 113-128.

Knežević, Miloš. Joca Vujić. Senta. Zbornik priloga za istoriju grada Sente, Senta, 1935. str. 126.

Lazarević, Nebojša. „Joca Vujić.“ Bibliotekar. God. 28,  br. 6 (1976), str. 848-876

Lekić, Bogdan. Arhivistika.  Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2006.

Marković, Radosav. Univerzitetska biblioteka u Beogradu: (1921-1945). Beograd:  Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, 1968.

Filipović, Danica. „Arhivska zbirka Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“  u Beogradu“, (preuzeto 9.09.2013.) http://www.nb.rs/view_file.php?file_id=473

Fajfarić, Željko. Dinastija Obrenović. Sremska Mitrovica, 2009.

Filipović, Danica. Joca Vujić, veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta i Univerzitetske biblioteke: katalog izložbe povodom Dana Biblioteke i 80 godina od dobijanja njegovog velikog poklona. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2012. str. 22.

Džonić, Uroš. Izgradnja Univerzitetske biblioteke u Beogradu: 1919-1925: dnevnici Uroša Džonića. Priredili Nikola Marković i Danica Filipović. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2011.

Džonić, Uroš . „Joca Vujić“. Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu. God. VII, sv. 1-3 (1934). str. 418-425.

Comments (12)