Tag Archive | "Miodrag Pavlović"

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Kosmističko putovanje u signalizam: „Moje srce na vrhu gromobrana“

Posted on 20 July 2015 by heroji

Jelena Marićević

KOSMISTIČKO PUTOVANjE U SIGNALIZAM:

„MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA“

 

Srpska narodna zagonetka:

„Pružih zlatnu žicu

Preko belog sveta

Pa je savih u orahovu ljusku“

        (Odgonetka: očni vid)[1]

„Želeo bih da odem

Tamo gde nema smrti,

Tamo gde je ona pobeđena.

Kad nikad ne bih umro,

Kad nikad ne bih nestao“

(Nesaualkojotl)[2]

Ključne reči: kosmizam, signalizam, (neo)avangarda, kontinuitet, književno-istorijski luk

„Opiću se zlatastim vinom pečurke[3] stih je kojim otpočinje 25. pesma ciklusa „Zvezdgrad“, pesničke knjige Putovanje u Zvezdaliju (1971) iliti druge poeme knjige Planeta u ponovljenom izdanju iz 1995. godine. Napomena uz ovaj stih upućuje na Poeziju Acteka, a nekoliko sledećih na sumersko-vavilonski ep Gilgameš, te Kibernetiku i društvo Norberta Vinera[4].


[1]   Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986, str. 86.

[2] Stihovi pripadaju pesniku, arhitekti i mudracu u božanskim stvarima, Nesaualkojotlu iz Teskoka (1. Zec 1402 – 6. Kamen 1472). Prema knjizi: Migel Leon Portilja, Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998, str. 44.

[3] Miroljub Todorović, Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995, str. 121.

[4] Isto, str. 175.

 

Ti signali u vidu napomena neobično su inspirativni u  pogledu ne samo razmišljanja o širini signalističkog dijapazona stvaranja, već i stoga što pružaju priliku da se promisli o još jednom nezanemarljivom kontinuitetu koji baštini srpska književnost .[5]

Zagledani u nebeska prostranstva, planete, zvezde, oblake, Sunce… bili su svi drevni narodi. Za Egipćane, primera radi, Sunce je bilo bog,[6]  verovali su da duše faraona odlaze u zvezde, a vršili su i astrološke proračune i sačinjavali horoskope udubljeni u rkopise sazvežđâ. I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija.

Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološke narodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela. Miodrag Pavlović (1928-2014) u Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek) (1984)[7] uvrstio je nekolicinu pesama ovog tipa sa sledećim obrazloženjem: „Po mitovima su najstarije naše pesme koje govore o svadbama nebeskih tela. Na njih treba biti ponosan, jer većina naroda čija je drevna poezija zapisana nema pesama sa motivima toliko drevnim. U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slične starine. U staroj poeziji naći ćemo slične primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji, i u starim indijskim pesmama – Vedama. Te svadbe nebeskih tela kazuju o drevnim religijama koje su još uspevale da vežu kosmičke ritmove i ljudske fenomene života, rađanja, godišnjih smena. Prisustvo nebeskih tela kao ličnosti u mitskim pesmama govori o vremenu kada antropomorfne predstave u umetnosti nisu bile pobedile“[8].  U skladu sa ovakvim viđenjem, možemo pročitati pesme „Ženidba sjajnog mjeseca“, „Sunce i mjesec prose djevojku“, „Vila zida grad“, „Sunčeva sestra i car“… U pogledu upečatljivih kosmičkih slika i senzacija nisu bez značaja ni pesme „Viša je gora od gore“ i „Izjeden ovčar“ koje nudi Pavlovićeva Antologija.

Kako se ovaj Cvetnik može pratiti na planu međusobnih korespondencija između pesama, zapaža se ne samo da je Pavlović uvođenjem narodne poezije uspostavio suptilan kontinuitet koji je moguć[9] već i da postoji nezanemarljiva konstanta koje prožima i obasjava sve odabrane


[5]  O eros-kontinuitetu srpske književnosti na primeru signalizma i dela Save Damjanova, pisano je u radu: Jelena Marićević i Snežana Savkić, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014, str. 54.

[6]  Videti knjigu: Zenon Kosidovski, Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.

[7]  Prvo izdanje objavljeno je godine 1964. ali je izdanje iz 1984. dopunjeno upravo narodnom poezijom.

[8]   Miodrag Pavlović, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010, str. 62-63.

[9] Stanko Kržić smatra ovakvo uspostavljanje kontinuiteta nemogućim: „Nesumnjiva bi greška bila da Pavlovićevu antologiju nakon 1984. tumačimo kao uspelu vezu usmene i pisane tradicije“. Stanko Kržić, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010, str. 502.

 

pesme, poput zlatne žice[10] a to je kosmizam ili kosmičke projekcije u raznovrsnim manifestacijama i obličjima. Da ad hoc navedemo Siluanovo svetilo, Domentijanovu „Reč o svetlosti“, „Monašku pesmu“[11]“ Nepoznatog s kraja XVIII veka, „Vidim nebo otvoreno“[12]Milovana Vidakovića, „Početak bune protiv dahija“[13]„Severni putnik k antiki“[14]  Vasilija Subotića, „Kad se nebo muti“[15] Milice Stojadinović Srpkinje, Njegoševu Luču mikrokozma, „Moje nebo, jer je mutno“[16]„Đačke jade“[17]Milana Kujundžića Aberdara, „Kad se ugasi sunce“[18] Vojislava Ilića, „Pesmu“[19] Dučićevu…

Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajan za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. U narodnoj poeziji nebeska tela se venčavaju ili između sebe ili između ljudi, zatim nebeske prilike postaju signum za obistinjenje snova ili proročkih nagoveštaja, ali i metaforičko izvorište svetlosti ili tame u kontekstu srednjovekovnih tekstova ili isihastičke metafizike.

Kada je reč o baroku, „preuzeta iz medievalne, srednjovekovne tradicije, smrt postaje jedna od osnovnih tema  u literaturi 17. veka“[20] a „osnovne forme baroknog sveta su polaritet i unutrašnja napetost“[21] „Venclovićeve kosmološke predstave, u čijoj osnovi leži shvatanje o makrokosmosu kao temelju slike sveta, podudaraju se sa Popinim. I kod Pope i kod Venclovića su čovek, njegovo rođenje, život i smrt uslovljeni događajima u makrokosmosu; čovek je tako slika kosmičkog i istovremeno svet za sebe i u sebi“[22].  Što se klasicizma tiče, odlična studija

 


[10] U pesmama svadbenog ciklusa Pavlović zapaža da je na početku opis „zlatne žice koja se odnekud javlja i savija redom oko učesnika u svadbi“. Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 86.

[11] “Bledi mesec mi ne sjaje,/ Nit toplotu veće daje/ Jarka sunca zlatni krug“ (str. 161).

[12] “Vidim nebo otvoreno,/ i jedan svetli zrak/ Koji se spusti ustremljeno/ Na gust neki oblak“ (str. 169).

[13] “Od Tripuna do svetoga Đurđa/ svaku noćcu mjesec se vataše,/ da se Srblji na oružje dižu … sve barjaci krvavi idoše/ Viš’ Srbije po nebu vedrome …“ (str. 171-172).

[14] “Arkturska je proterana noćca,/ I apijska probijena stena,/ Snažno sunce severnog vostoka/ sa srca je magle razgonilo“ (str. 184).

[15] “Skriva se zemlja pod pokrov noći/ dok zvezda trepti na nebu sjajna“ (str. 210).

[16] “Moje nebo jer je mutno;/ moje sunce jer je selo … moje zvezde jer se kriju“ (str. 217).

[17] “Katkad mi se čini nebo/ grdna sovra mermerova./ A kraj sovre oblačići/ To su jata đavolova.// Pa se hrve crne hale/ oko zvezda – suha zlata,/ oko starih mamljivica,/ grešnih para i dukata“ (str. 230).

[18] “Kad se ugasi sunce i tama na zemlju sađe/ i velom zvezdanim svojim pokrije burni grad“ (str. 234).

[19] “Suncima tvojim opijen,/ sjajem nebeskih ravnica … I kad se otkrije putanja/ sva sunca gde su zapala,/ na moru tvoga ćutanja/ kao dažd noć je kapala“ (str. 247).

[20] Na početku Todorovićeve Planete stoji autopoetička vodilja: „kretao sam ka odgonetkama/ zamršenih formula Smrti“.

[21] Vesna Cidilko, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 238.

[22] Isto, str. 239.

 

Nebojše Jovanovića „Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“ sugeriše nam da je pesnik sa Vasilijem Subotićem bio predstavnik onog toka srpskog klasicističkog pesništva „koji je negovao metafizičku meditativnost i takozvane duhovne ode prožete kosmološkim akcentima“[23]. Jovanović je sačinio tipologiju Hadžićevog kosmizma od parafraza biblijske kosmogonije, isticanja imena Kopernika i Njutna, kosmosa kao idilične harmonije koja se narušava ratom, toposa ljudskog uzdizanja ka Bogu, odnosno kosmosu / nebu / zvezdama / Suncu koji je nekad povezan i sa sudbinom kolektiva, istorijskim reminescencijama, do potrebe da se pobedi proticanje vremena – izgradi spomenik[24]  koji otvara „dveri besmertija“ i najposle ističe se sprega erosa i kosmosa koji se mogu prepoznati kod Hadžića kao začeci romantizma: „Ljubav postaje logos svega postojećeg, obuhvatajući i prožimajući vasionsko prostranstvo u celini, pa i biljni, životinjski i ljudski svet“[25].

Romantičarski i simbolistički Laza Kostić, baštinik je kosmičkih bogatstava koji se sublimiraju ne samo u vrhunskoj „Santa Maria della Salute“, već i u „Pesničkoj himni Jovanu Damaskinu“ i pesmi „Među zvezdama (Vilovanka)“: „Vasiona pukla pusta./ Već u meni duša susta … Nada mnom se zvezde roje, namiguju zrakom bledom … Il’ to, možda, nisu zvezde? … tako mene zvuci vuku,/ u stostrukom zbore guku./ Jedan veli: – Odi meni!/ odvešću te svetloj seni,/ zlatnoj zvezdi star-Omira! -/ – Mene šalje zrak Šekspira! -/ – Meni svira večna lira/ Pindara, Anakreona -/ – i Miltona – i Barona -/  – Šiler – Geta – i Tenjira -/ Danta – Tasa/ Kalidasa“[26].

Miodrag Pavlović navodi i da su „Dis i Pandurović pesnici sa pravim doživljajem beskonačnih prostora; u nas su boemi otkrili kosmos“[27] Disove pesme „Tamnica“ („To je onaj život gde sam pao i ja/ s nevinih daljina, sa očima zvezda“), „Možda spava“ („U snu svome nisam znao za buđenja moć,/ I da zemlji treba sunca, jutra i zore/ da u danu gube zvezde bele odore;/ bledi mesec da se kreće u umrlu noć … I u njemu oči neke, nebo nečije … staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan“) i „Nirvana“ („I nirvana imala je tada/ pogled koji nema ljudsko

 


[23] Nebojša Jovanović, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004, str. 239.

[24] Ako je Crnjanski imao „Spomen Principu“, Rastko Spomenik (putevima), Pavić „Spomenik neznanom junaku“, Todorović gradi gestualni pesnički spomenik „Gordijev čvor“. O ovoj gestualnoj poemi Miroljuba Todorovića videti: „Nije li taj spomenik, koji se u gestualnoj poeziji ostvari samo jednom, jednokratno (‘ovde’ i ‘sada’), neostvareni san Rastka Petrovića o kratkotrajnim spomenicima, koji se mogu videti samo jednom i nikad više?“ Živan Živković, „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987, str. 25. Svoju interpretaciju Gordijevog čvora, ponudio je i Aleksandar Đurić u radu „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.

[25] Isto, str. 258.

[26] Laza Kostić, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975, str. 9-12.

[27] M. Pavlović, “Predgovor dopunjenom izdanju..“, str. 77.

 

oko:/ bez oblaka, bez sreće, bez jada/ pogled mrtav i prazan duboko“)[28] posreduju tananu slutnju o očima kao zvezdama i vidu u onostrano. Zvezde su analogizovane i sa pesmom i suptrotstavljene nirvani čiji je pogled prazan. Takvo viđenje zvezda, međutim, prilično je različito od zvezda iz poezije Disovog savremenika Milana Rakića.

„Videći svoj doprinos pesništvu pre svega kao presađivanje francuskih stihova u srpsko tlo (jedanaesterac, dvanaesterac), te napuštanjem stiha narodne književnosti (osmerac), Rakić je dobro osetio značaj forme. On je proces modernizacije poistovetio sa procesom prisvajanja modernije, strane forme, i napuštanjem starije, romantičarske koja se koreni u narodnoj književnosti. Međutim, preuzimajući formu, Rakić se ne odriče kontinuiteta nacionalne svesti. U njegovom opusu, skladnije i estetski relevantnije nego u Dučićevom, stopljene su patriotske teme i francuski dvanaesterac, koji tim prisvajanjem postaje deo srpske prozodije. Upravo zahvaljujući tom formalnom importu, tom osvajanju forme, koji bi imalo smisla poistovetiti sa osvajanjem tehnologije, Rakićeva rodoljubiva lirika postaje razumljiva i mladom, modernom čitaocu“[29] Na ovo dragoceno zapažanje Slobodana Vladušića valja nakalemiti i Pavićevo: Bizarni motiv ugašenih zvezda iz Rakićeve pesme „Simonida“ privlači pažnju. Muse mu je video izvor u stihovima o ugašenim zvezdama Ogista Doršena, Matoš u pesmi „Oči“, Silija Pridoma, u kojoj se zvezde porede sa zenicama koje se gase. Mihailo Pavlović pominje Pridomovu pesmu „L’idéal“, koja govori o tek nastalim zvezdama, čija svetlost još nije doprla do zemlje, a Rakićeva govori o obratnom – ugašenim zvezdama čija svetlost još stiže do naših očiju, iako zvezde ne postoje. Pavić pominje i pesmu „Siehst du den Stern“, švajcarskog pesnika Gotfrida Kelera, gde je motiv o ugašenoj zvezdi koja nam svetli u stvari poređenje, ali ne sa očima kojih nema, već sa ljubavlju koja je iščezla, a u igri je i Zmajev đulić uvelak… Međutim, ni Keler, ni Pridom, ni Doršen, nisu imali negde na poprištima svojih otadžbina onu oskrnavljenu crkvu sa neugasivim bojama jedne nesrećne freske, da njihovim stihovima i zvezdama pozajme od svoje večite lepote, kao što Simonida deli svoju lepotu sa Rakićevom pesmom i daje od svetlosti svojih očiju svetlost ugašenim zvezdama našeg pesnika.[30] .  Otuda su Rakićeve ugašene zvezde koje i dalje sijaju ona preko potrebna kosmička nada, da ako su i helderlinovskim rečnikom govoreći – „bogovi odbegli“, ima nade!

 


[28] Svi citati iz poezije V. P. Disa su prema Pavlovićevoj Antologiji, str. 265; 271; 273.

[29] Slobodan Vladušić, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l (pristupljeno: 16. 5. 2015)

[30] Milorad Pavić, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976, str. 410-415.

 

 

Nakon pesnika moderne, u avangardi je nastupio snažan talas kosmizma na čelu sa Crnjanskim, Vinaverom, Miličićem, Rankom Mladenovićem, ali i Todorom Manojlovićem, Anicom Savić Rebac… Gojko Tešić je sastavljanjem i priređivanjem antologije jugoavangarde 1902-1934. pod naslovom Vasionski samovar precizno naznačio da je kosmos jedna od bitnih okosnica avangarde i da kosmizam u avangardi nije podgrejan, nego da vri u jednom istočnjačkom samovaru.[31] Radovan Vučković je u knjizi Poezija srpske avangarde čak dva poglavlja posvetio ovom fenomenu: „Kosmičko pesništvo“ i „Destrukcija kosmičkih utopija i konstruktivističko-mistično pesništvo“.[32] Vučković daje odgovore na pitanje otkuda kosmička utopija i apstraktni univerzum kod srpskih pesnika avangarde – odbrambeni omotač za suočavanja sa neposrednom stvarnošću, želja da se nastave prekinuti kontinuiteti, kosmička poezija reafirmiše se na evropskim prostorima. U srpskoj književnosti kosmička lirika odgovara tipu apstraktnog ekspresionizma, što najbolje objašnjava Vinaver u „Manifestu ekspresionističke škole“ kroz poimanje da je suštinu ove vrste pesništva mogućno definisati kao „integralnu ekspresiju makro i mikrokosmosa, polazeći od ubeđenja da ‘kosmizam atoma živi istom slutnjom, kojom i vaseljene’. Time se htelo dokumentovati univerzalno jedinstvo sveta i proklamovati mistika svejedinstva na kojoj su insistirali i ruski simbolisti“[33] s potenciranjem da je zadatak poezije da bude oblik „intuitivnog percipiranja kosmičkih senzacija.“[34] A kada se dođe do književnosti posle Drugog svetskog rata, modernizma, neoavangarde, postmodernizma, stvari se dodatno granaju. Popina kosmogonija, videli smo, jednim se delom uliva u baroknu, Pavlović je fino sugeriše Antologijom i pesmama koje je uvrstio u svoj koncept, ali i sopstvenom poezijom… Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi, međutim, jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ipak ima dodirnih tačaka i sa ostalim stvaraocima. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 


[31] Gojko Tešić, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000. Lep je primer odnosa između lirskog subjekta i Vasione u pesmi „Sahrana“ Dragutina Marića, koja počinje ovako: „Gospođice Vasiono,/ Izvolite primiti i ovom prilikom,/ Izjavu mog naročitog poštovanja…// Od šamara svakidašnjice/ Umrle su bez testamenta/ Moje vizije narandžasto – plave./ Oči neba su bile garave … Ljudi su izgledali kao pikavci/ A sunce kao prostitutka/ kojoj je neko opalio šamar“ (str. 174).

[32] Radovan Vučković, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011, str. 139-181; 181-217. O kosmizmu u avangardi, valja konsultovati i knjigu Stanislave Barać, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.

[33] Isto, str. 140.

[34] Isto, str. 141.

 

 

U Obrednom i govornom delu, Pavlović je potcrtao jednu rečenicu Natka Nodila: „Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju[35] Jedan od pseudonima Miroljuba Todorovića jeste upravo Vid[36] Kada se ima u vidu Helderlinovo[37] da su nebesa prazna, a u stopama odbeglih bogova mogu samo pesnici stajati, može se pesnikov pseudonim posmatran u kontekstu Nodilove rečenice shvatiti kao potreba svakog pesnika da popuni božanskom poezijom svoju pesničku stopu. Ta božanska poezija bila bi postanak bogova posredstvom Vida, mesto te poezije svakako bi bila nebeska kosmička prostranstva.

Miroljub_Todorovic

Još od svojih pesničkih početaka, Todorović traga za vidovitom semenkom bogova. Ako se, naime, u obrednim i mitološkim srpskim narodnim pesmama nebeska tela venčavaju: „Falila se zvijezda danica/ oženiću sjajnoga mjeseca/ isprosiću munju od oblaka,/ okumiću Boga jedinoga“[38] kod Todorovića se vole i međusobno opšte. U poemi Planeta, jedina pesma koja je „Iz života planete“ jeste „Ljubavna igra“: „Ljubavna igra planeta ličila je/ na ostale ljubavne igre./ One su se približavale jedna drugoj/ dodirivale spoljnim omotačima svojih Atmosfera/ golicale na naročito osetljivim mestima/ iznad polova i Ekvatora./ Planeta-mužjak emitovala je pritom/ jake elektromagnetne talase/ koji su raznežavali srce planete-ženke./ Planeta-ženka je odgovarala/ kratkotalasnim infracrvenim zračenjima/ očevidnim znacima ženske bojažljivosti./ Najzad savladane nezadržljivom strašću/ planete su se bacile jedna drugoj u zagrljaj/ i spajale uz kataklizmine Himne/ vatre, reka usijane Materije i Tame./ Tom prilikom je dolazilo do oslobađanja/ velikih količina Ljubavne energije/ koja bi zatim dugo lutala/ uznemiravajući Prostor“.[39]

Kosmogonija narodne pesme ukršta pagansko i mitološko sa hrišćanskim i govori o sakralnom činu – venčanju („obredu prelaza“[40]) Todorović je iz tog koncepta preuzeo imaginativni sloj – personifikovane planete i nebeska tela i napravio ironičnu polemos-fintu koja se manifestuje na barem dve ravni. Jedna se tiče slobodnog taktilnog i erotskog ljubavnog odnosa između planete-ženke i planete-mužjaka, koji je u narodnoj pesmi patrijarhalno prećutan.

 


[35] M. Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 91.

[36] Videti i knjigu: Miroljub Todorović, Vidov dan, Prosveta, Niš 1989.

[37] “Helderlinov najpoznatiji stih ‘i čemu pesnici u oskudna vremena’ postaje simbol rascepa između sveta i pesnika, rascepa koji njegova poezija želi da ukine … Helderlinov odgovor, u stvari (je), ustanovljavanje pesničkog identiteta sa kojim će pesnici koji budu došli kasnije imati isto onoliko problema koliko i sa oskudnim svetom koji je taj pesnički subjekt zacrtao kao problem … Obaveza nadolazećih pesnika jeste da, u modernom ključu, uvek iznova otkrivaju suštinu pesništva. Međutim, ona nikada nije vanvremena – vanvremene su konture pesničke subjektivnosti učitane u telo pesme. Čini se da možemo izvesti sledeći zaključak: pesnički subjekt je teorijska figura koja se nalazi u međuprostoru između poetike (koja upućuje na suštinu pesništva) i biografije (koja upućuje na pojedinačnost svakog pesnika ponaosob)“. Vladimir Gvozden i Slobodan Vladušić, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013, str. 448-449.

[38] M. Pavlović, “Ženidba sjajnog mjeseca“, Antologija…, str. 83.

[39] M. Todorović, Planeta, str. 29.

[40] Videti knjigu: Arnold Van Genep, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.

 

Druga ravan tiče se scijentističke faze signalizma u kojoj je pesma nastala, a koja računa sa nekim naučnim podacima, poput kratkotalasnih infracrvenih zračenja, a koji su u službi duhovitosti i oneobičavanja ove pesničke tvorevine. Obe ravni ukazuju najposle na moderni duh vremena (šezdesete godine 20. veka) u kome se ljubav slobodnije, konkretnije i profanije upražnjava (brakovi nisu neophodna nužnost), a naučna komponenta je umetnički  funkcionalizovano svedočanstvo vremena prvog putovanja u svemir (1961. godine, Jurij Gagarin).[41]

Kada je reč o srednjovekovnom kosmizmu, Todorović vodi pesnički dijalog i sa starim pesnicima i kroz pesnike moderne ili avangarde koji su negovali manir vraćanja srednjovekovlju. U „Molitvi pred tvrdima sunca“, Arhiepiskopa Danila zapaža se topos skromnosti, poniznosti i poznato geslo kad su živi zavideli mrtvima[42] : „Jer evo sunce izlazi na tvrdi svoje,/ hoteći osvetliti svu vaseljenu,/ a ja grešna ne čekam/ da te vidim gde zalaziš,/ jer bi bolje bilo/ da se nisam ni rodila“.[43] Samim tim što se radi o molitvi, svetlosni elementi (sunce) u vezi su sa isihazmom. Todorovićeva pesnička knjiga Vidov dan (1989), u pet ciklusa (Vidov dan, Sveti ratnici, Jefimijina ikona, Ćele-kule, Vračar) postaje molitvena signalizacija sećanja na teške trenutke srpskog naroda posredovane temama koje su u svojoj eposi opevali stari pesnici.  Ima i ovde isihazma, pesničke skrušenosti, ali i vaseljenskog: repaticâ, zvezdâ, zvezdanih žeravicâ prevashodno: „Zašto padaju repatice. Iz/ vidljivog u nevidljivi svet./ Nebolomnice. Ko plodovi. Gorki./ U tamnim kelijama … Utvarni prepisivači./ Oči im vidovite. Zvezdani/ brzopisi“[44], A se sut gresi moji./ Gospodi. Zov zvezda. I/ zov tela. Smotrenije/ vaseljene … Podvižnici. I/ isihasti“[45] „Miris ognja i smonice. Zvezde se/ mitare. U očima Svetog.“[46]

U odabranim primerima zapaža se motivska sprega između očiju i zvezda. Ovde se, dakle, Todorović približio i istovrsnom motivu iz Rakićeve „Simonide“ i vrednosti takvog umetničkog pregnuća: „I kao zvezde ugašene, koje/ čoveku ipak šalju svetlost svoju,/ i čovek vidi sjaj,oblik, i boju/ dalekih zvezda što već ne postoje,// Tako na mene sa mračnoga zida,/ Na počađaloj i starinskoj ploči,/ sijaju sada, tužna Simonida,/ tvoje već davno iskopane oči“[47] “ . Naravno, Todorović u skladu sa sopstvenom poetikom i stepenom modernizacije daje svoj odgovor.

 


[41] “Ruski kosmizam verovatno (je) prvi počeo da obrazlaže ideju objedinjavanja globalnih težnji celog čovečanstva, orijentišući se ne na socijalno-političke, već na ekološke ideje i principe … Naročito treba obratiti pažnju na humanističke i etičke aspekte kosmizma Ciolkovskog koji se zasnivaju na njegovoj kosmičkoj tački gledišta … ‘Vi ste’ – obraća se čitaocima – ‘deo kosmosa… Život u njemu je uglavnom savršen i razuman. Znači, i Vi, živeći životom Vaseljene, morate biti srećni… Najveći razum gospodari u kosmosu i ništa nesavršeno u njemu nije dopušteno’. Kao drugo, Ciolkovski je istupio protiv militarizacije kosmosa, vojnog korišćenja raketne tehnike: „ … to je protivno mom hrišćanskom duhu … da osvojim Vaseljenu radi dobrobiti čovečanstva, da osvojim prostor i energiju koju ispušta Sunce!’“. Kefeli Igor Fjodorovič, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211. Kada je reč o ruskom kosmizmu, može se pogledati antologija: Grezы o zemle i nebe: antologiя russkogo kosmizma, sostavlenie, predislovie i kommentarii O. A. Karčevceva, illюstracii M. Volkovoй, Hudožestvennaя literatura, Sankt-Peterburg 1995.

[42] Videti knjigu: Milorad Panić-Surep, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.

[43] M. Pavlović, Antologija, str. 97.

[44] M. Todorović, “Skazanije o pismenima“, Vidov dan,str. 31.

[45] M. Todorović, “Romil Pustinjožitelj“, Vidov dan, str. 34.

[46] M. Todorović, “Vračar“, Vidov dan, str. 45.

[47] Milan Rakić, “Simonida“, Srpska književnost u sto knjiga: M. Rakić, Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970, str. 122.

 

Kod Rakića svetle Simonidine iskopane oči na fresci u Gračanici, a kod Todorovića ravan freske zamenili su „utvarni prepisivači“ – bezimeni i nevidljivi, iza onog što su ostavili da svetli kao „repatica“ za njima, a to je „skazanije o pismenima“. Sličan reciprocitet Todorović je ostvario i u pesmi „Ćele-kule“, gde „Svetle/ lobanje. Sa okom svevidećim./ Trag zvezdane žeravice … Zidaju mrtvi majstori./ Kulu. Na nebesima“.[48]  Lobanje poginulih srpskih junaka na Čegru, postaju svevideće oči  i tragovi zvezdane žeravice, da bi se izgradila kula na nebesima. Pesničkim preobražajem lobanja u oči, imaginativno se stvara slika heruvima koji su u freskoslikarstvu predstavljeni sa mnoštvom očiju na krilima.

Pesničku knjigu Vidov dan[49] Julijan Kornhauzer označio je inače neoklasicističkim preokretom u stvaralaštvu Miroljuba Todorovića: “Ovaj preokret nastupio je najpre u kasnim osamdesetim (‘Vidov dan’) i devedesetim godinama (zbirke: ‘Devičanska Vizantija’, ‘U cara Trojana kozje uši’ – u delu ‘Inverzija’) i u drugoj fazi na početku novog veka (‘Plavi vetar’, ‘Paralelni svetovi’, ‘Foneti i druge pesme’) … Todorović nije pošao Popinim tragom koji je izmislio nezaštićenog zvezdoznanca (u Todorovićevoj zbirci: ‘zvezdovečnika’) i sporedno nebo (paralelni svet) ali je osvojio ‘svetu vatru’ emblematskih značenja … Drugi deo zbirke, ‘Plavi vetar’, donosi 43 nove pesme koje proizilaze iz kosmičke inspiracije. Dobro i simbolički nju izražava sintagma ‘nebeska kovačnica’ koja ima svoj koren u prethodnoj knjizi  … Uz pomoć Parmenida ili Ikara (ali i Vaska Pope i njegovog Crnboga) sluti dodir misterija. Možemo govoriti o neoklasicističkoj poetici vrlo bliskoj Hristiću ili Laliću. Kada u pesmi ‘Ovidije’ Todorović govori o izgubljenom kraljevstvu i getskoj zemlji oživljava ‘mrtvi jezik’ koji je ‘pobegao iz raja’. Svemirsko hododarje nije sada ‘celovita imaginativna struktura’ … Todorović se u ‘Plavom vetru’ vraća ekspresiji kao elementu društvenog života. Individualno ‘ja’ govori glasom Ofelije ili Ovidija, preko simbolizacije evropskih velikih figura. Zajedno sa prostorom ‘srpskog duha’ on venčava vasionu i ‘južnu zemlju’. Tako Todorović ide prema klasičnoj formuli pesništva kao lirskoj referencijalnosti.“[50]

Kornhauzerova precizna zapažanja sugerišu nam da je Todorovićev kosmizam ukrstio barokni, klasicistički i neoklasicistički kosmizam, kada je reč o emblematskim značenjima (karakterističnim za barok[51] ), analogijama sa Popom, Hristićem, Lalićem.[52] Po pitanju kosmizma romatičarskog, simbolističkog ali i baroknog Laze Kostića, njegova „Vilovanka/ Među zvezdama“ pokazala nam je da su pisci koje je pesnik smatrao vrednom lektirom, postali deo njegove autopoetičke galaksije.

 


[48] M. Todorović, „Ćele-kule“, Vidov dan, str 37.

[49] Kornhauzer ističe da je naslov zbirke u izdanju iz 1998. glasio Zvezdana mistrija (Signal, Beorama, Beograd 1998). Julijan Kornhauzer, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7 (pristupljeno: 17. 5. 2015)

[50] Isto.

[51] O Popinoj emblematskoj baroknosti videti rad: Svetlana Šeatović-Dimitrijević, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556. O Todorovićevoj: Dagmar Burkhart, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html (pristupljeno 17. 5. 2015)

[52] Na primeru poezije Jovana Hadžića vidno je da je jedan važan tok klasicističkog pesništva kod nas baštinio specifičan odnos prema kosmizmu. Što se neoklasicističkih pesnika, pak, tiče, može se pogledati: Ivan V. Lalić, „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19. Mihajlo Pantić, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.

 

Sličan manir prepoznatljiv je i u Todorovićevim pesmama „Rana. Reč. I pesma (Rastku Petroviću)“, „Dok pljuješ krv (Radetu Draincu)“, „Psi laju (Branku Ve Poljanskom)“ iz pesničke knjige Ljubavnik nepogode.[53] Ove tri pesme tumačene su kao „pregnuće jezičke zvezde-tragalice Miroljuba Todorovića da se ujedini sa zvezdama Rastka Petrovića, Radeta Drainca i Branka Ve Poljanskog“, ali i „žar da se ove zvezde mrtvih pesnika ne ugase“.[54] Uzimajući trojicu pesnika srpske avangarde za raskršće svoje pesničke zvezdalije, Todorović je uspeo da u samo jednoj pesmi lucidno sažme pesnikovu poetiku, uzimajući karakteristično motivsko semenje ili atomsko jezgro svakog pesnika, kao da je hteo da ih sačuva za novi rast na novoj pesničkoj planeti. S tim u vezi je i slikovito zapažanje Ostoje Kisića, koje se tiče obraćanja pesnika, ali naučnoj literaturi: „Knjige iz kojih je Todorović učio mogu se uporediti sa kovčežićima seoskih ljekara u kojima su nosili svoj spasonosni pribor“.[55] Kisić je takođe izneo jedno nesumljivo važno zapažanje o poeziji Zvezdalije koje treba imati u vidu: budući da je pesma = atom = ćelija = sunčev sistem, katastrofe nad štivom analogne su katastrofama u svemiru koje su dokazane logičko-matematičkim metodama. Pošto je materija neuništiva, poezija sama po sebi deklariše se kao neuništiva. „Smatrajući je na planu duhovnosti za ono što je materija na planu svemira, poezija se prema Todorovićevom shvatanju može samo kvalitativno menjati, ali ne i uništiti“.[56]

Ovakav pesnički odgovor na Helderlinovo pitanje o sudbini pesništva, ne samo da je optimističan, smislen i nadahnut, već je utemeljen i u tradiciji srpske istorijske avangarde. Nije li Vinaverov Gromobran Svemira, iako prozna tvorevina, zapravo manifest jednog idejnog programa za očuvanje svemira književnosti i sveprožimanje mikro i makrokosmosa i književnog i ličnog: „neki povratak u sebe, neke zmijolike zvezde“.[57] Todorovićev lirski subjekat zaronio je u sopstveni mikrokosmos i prepoznao stvaranje svetova kosmičke ljubavi u sebi – „Živeo sam u jednoj semenci/ spavao na njenom korenku/ pokriven listićima/ krao joj hranu/ i klijao.// Semenka je poletela/ u vazduh/ to je bio početak/ ljubavi/ planete i sunca“.[58] U „Baladi o zvezdarevoj smrti“ izrazito je upečatljiv popa-vinaverovski refren, ponovljen osam puta: „Sve je podložno kosmičkim pljuskovima/ Kvantima zračenja i cvetnim mirisima/ Konj na vlažnoj livadi pod zvezdama/ Moje srce na vrhu gromobrana“[59] A pošto je materija neuništiva i poezija (balada) i zvezdar su neuništivi, tj. podložni kosmičkom vaskrsenju: deo stiha „u srcu sunčev trn“ sugeriše hristolikost žrtve/ smrti i pagansko-hrišćanski zalog odbrane i trajanja Kosmosa.

 


[53] Miroljub Todorović, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.

[54] Jelena Marićević, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 71.

[55] Kisić pominje  Darvina, Vinera, Džinsa, Tompsona, Ajnštajna, Rozgaja, Barneta, Supeka, Timirjazeva, Safonova, Labrena, Gamova. Ostoja Kisić, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973, str. 680-681; 683.

[56] Ostoja Kisić, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986, str. 55.

[57] Stanislav Vinaver, Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.

[58] M. Todorović, Planeta, str. 146.

[59] Isto, str. 129-132.

 

Uostalom, nakon „Balade o zvezdarevoj smrti“ sledi prvi zapis „Iz dnevnika zvezdara“ – (Dva sunca): „Dva sunca/ obasjavala su/ planetu// Crveno sunce/ kao oko gladnog/ Zvezdosaura/ Brzo je kružilo/ Nebom// Plavo sunce/ Kupalo se/ u Okeanu“[60]

plavo_sunce

plavo sunce

crveno_sunce

crveno sunce

 

 

 

 

 

P. S. TVITER-SEMENKE MILOŠA JOCIĆA

Ne slučajno, ciklus tviter priča koje piše Miloš Jocić nose naslov Kvest i kosmos.[61] Jocić, dakle, baštini jedan oblik tradicije kosmizma, ali ga u skladu sa duhom vremena modernizuje, koristeći formu tviter priče. Njegovi nizovi kosmičkih zvezda-tviterušica stvaraju privid jednog narativa koji bljeska svojim kratkim proznim signalima, kao da šalje telegrafske poruke iz svemira, sa neke planete, komete, satelita. Jedan od najupečatljivih tvitera mogao bi da bude „Program je zamućen, on je umro“: „U Meteorološkom paviljonu patuljka I. H. desio se užasan zločin! Krvlju zamućen ekran pokazuje sneg. Detektiv dođe u kaputu“.[62]

P. S. S. Ljubomir Simović, „Zvezda putnica“: „Da li te iko na kraju puta čeka?/ Je li ti nebo prazno bez čoveka?// Ili si mračna što znaš da gore ima/ jedno još mračnije sunce, iz kog bije zima?// Ili znaš tamu jutra koje ne osvane?/ I koliko pepela od jednog sunca ostane?“.[63]


[60] Isto, str. 137.

[61] Pogledati: Miloš Jocić, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 101-103. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013, str. 60. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015, str. 107-110. U istom broju Polja, objavljen je temat o tviter pričama, koji je priredio Dragan Babić.

[62] M. Jocić, “Kvest i kosmos“, Polja, str. 110.

[63] М. Павловић, Антологија…, стр. 373.

 

 

Jelena Marićević, KOSMISTIČKO PUTOVANJE U SIGNALIZAM: MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA

Apstrakt:I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija. Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološken arodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela.Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajen za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. Počev od srednjeg veka, preko baroka, klasicizma, romantizma, moderne, avangarde do neoavangarde mogućno je ispisati skicu za jedan kosmistički književno-istorijski luk. Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ima dodirnih dijaloških i polemičkih tačaka sa stvaraocima prethodnih pravaca i poetika. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 

 

Bibliografija:

  1. Barać, Stanislava, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.
  2. Burkhart, Dagmar, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html
  3. Van Genep, Arnold, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.
  4. Vinaver, Stanislav,Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.
  5. Vladušić, Slobodan, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l
  6. Vučković, Radovan, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011.
  7. Gvozden, Vladimir i Vladušić, Slobodan, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013.
  8. Грезы о земле и небе: антологиярусскогокосмизма, составление, предисловие и комментарии О. А. Карчевцева,иллюстрации М. Волковой, Художественнаялитература,Санкт-Петербург1995.
  9. Đurić, Aleksandar, „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.
  10. Živković, Živan,  „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987.
  11. Jovanović, Nebojša, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004.
  12. Jocić, Miloš, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  13. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013.
  14. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015.
  15. Kisić, Ostoja, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973.
  16. Kisić, Ostoja, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986.
  17. Kornhauzer, Julijan, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7
  18. Kosidovski, Zenon,Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.
  19. Kostić, Laza, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975.
  20. Kržić, Stanko, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010.
  21. Lalić, Ivan V. „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19.
  22. Marićević, Jelena i Savkić, Snežana, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014.
  23. Marićević, Jelena, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  24. Pavlović, Miodrag,„Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986.
  25. Pavlović, Miodrag, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010.
  26. Pavić, Milorad, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976.
  27. Panić-Surep, Milorad, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.
  28. Pantić, Mihajlo, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.
  29. Portilja, Migel Leon,Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998.
  30. Rakić, Milan,  Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970.
  31. Tešić, Gojko, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000.
  32. Todorović, Miroljub, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.
  33. Todorović, Miroljub,Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995.
  34. Fjodorovič, Kefeli Igor, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211.
  35. Cidilko, Vesna, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008.
  36. Šeatović-Dimitrijević, Svetlana, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556.

 

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

Posted on 06 April 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

 

Posredstvom ovde predočene arhivske građe iz rukopisnog fonda Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, posvećene velikanu srpske književnosti Jovanu Jovanoviću Zmaju, u prostor naše kulture posle izvesne pauze ulazi stvaralaštvo… Na ovom mestu, obeleženom sa tri tačke – koje čitalac može shvatiti i kao trostruki udar heraldovog štapa, pri ceremonijalnoj objavi ulaska veličine u dvoranu kulture – zastaje nam misao, prožeta zapitanošću: kako predstaviti Zmajevo stvaralaštvo? Kako u kratkim crtama promišljati jedno od najobimnijih i najraznovrsnijih poetskih dela srpske književnosti u celini, za koje je jedan savremeni veliki pesnički duh zapisao sledeće: „Zmaj kao da je disao na pesme. Za njega je poezija bila i zemlja i nebo, i unutrašnji život čovekov i onaj spoljni, i narod i ljubav i bes. Ona je bila univerzalni oblik postojanja, medijum sveprisutan, i to ne u smislu apsolutizovanja poezije, nego u smislu bezgraničnog poverenja u njenu neophodnost, moć, ubedljivost.“[1]

Nagovestivši prethodnim citatom osnovnu liniju spektakularne širine Zmajevog stvaralaštva, ovde moramo otvoriti zagradu da bismo predočili uobičajene teškoće u recepciji njegovog ukupnog dela. One se mogu grubo svesti na dve mogućnosti promašaja u spoznavanju Zmajevog dela, čime se gube i dragocene vrednosti koje ono sadrži: prva mogućnost se manifestuje kroz nekritičko usvajanje svega što je Zmaj napisao, a druga kroz nekritičko odbacivanje istog. Jer nema stvaraoca, u kontekstu srpske kulture, oko čijeg opusa su se u kvalitativnom smislu više lomila koplja od Jovana Jovanovića Zmaja. Gotovo da nema značajnijeg srpskog književnog tumača koji se na otvoren način nije svrstao na jednu ili drugu stranu recipijenata Zmajevog dela[2], katkad dajući međusobno potpuno suprotstavljena gledišta. Ono što, međutim, ostaje nesporno jeste činjenica da bi u eventualnom antologijskom odabiru Zmajeve poezije, on nesumnjivo zauzeo vrhunsko mesto u kontekstu srpskog romantizma i srpske poezije. Ono što je, takođe, konstanta svih tumačenja, jeste da je kvalitet te poetike platio cenu sopstvenom kvantitetu.

 


[1] Pavlović, Miodrag, Ništitelji i svadbari, BIGZ, Beograd, 1979, str. 143.

[2] Navešćemo samo najpoznatije primere: od Ljubomira Nedića, koji je otvoreno odbacivao Zmaja kao velikog pesnika, niz takvih negativnih recepcija se nastavlja preko Bogdana Popovića do Milana Kašanina, a posebno je slavna kompleksna recepcija Zmajeve poezije od strane Laze Kostića u, po mnogima, najkontroverznijoj knjizi srpske književnosti O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, koja nije bez značajnih pohvala Zmajevom duhu i pesništvu, ali koja ostaje svedočanstvo dubinskih zamerki njegovoj poeziji (Videti: Kostić, Laza, O Jovanu Jovanoviću Zmaju: (Zmajovi), prir. Dragiša Živković, Matica srpska, Novi Sad, 1989). S druge strane, pozitivna recepcija ovog pesništva, takođe je totalna: od Skerlića, koji smatra Zmajevu poeziju konstantno velikom, preko Veljka Petrovića, do modernijih pristupa koji ukazuju na kompleksnost „situacije Zmaj“, u kontekstu njegovog vremena i srpske književnosti uopšte, i koji prevashodno potvrđuju ogroman značaj ovog stvaraoca (Dragiša Živković, Borislav Mihajlović Mihiz, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović itd.).

 

Zaista, spisak svih poetskih nastojanja ovog stvaraoca gotovo je nemoguće pobrojati: ljubavne pesme i pesme bola, rodoljubive pesme i one satirične, humorističke, političke, prigodne, didaktičke i vizionarske pesme, parodije i, možda najslavnije, pesme za decu, čudesne probe pera i jezički kalamburi, poetska proza, ali i dnevničke pesme i svojevrsno pesničko novinarstvo.[3] Ako se tome doda i njegova lekarska praksa, pokretanje i uređivanje nekoliko vrlo uticajnih književnih, dečijih i satiričnih časopisa[4], prevodilačka delatnost, kao i aktivno učešće u političkom i javnom životu, onda postaje jasna sva polihistorska usmerenost Zmajevog stvaralačkog duha. Ne treba zato da nas čudi kad Jovan Dučić u svom eseju o Aleksi Šantiću srpsku liriku XIX veka naziva „Zmajevim periodom srpske poezije“.

Zmaj_rukopis

Danas, čini se, Zmajevo poetsko nasleđe se može promišljati u kontekstu enciklopedijske paradigme. Već je Dragiša Živković pisao o Zmajevoj pesničkoj „reporterskoj svakodnevici“, a Tanja Popović zaključuje da se danas to može „čitati i kao hronika jednog doba, prepuna svedočanstava o usputnim i sporednim događajima i tokovima u srpskoj devetnaestovekovnoj kulturi“[5]. Razume se, Zmajeva pesnička obrada podrazumeva i one glavne tokove srpske kulture, ali ceo njegov opus (a naročito pet knjiga njegovih Pevanija), može se tumačiti kao obrazac jedne poetski doživljene enciklopedijsko-leksikonske forme. „Zmaj nije samo ’narodni’ pesnik u značenju barda, nego je i ’svakodnevni’ pesnik, koji je poetizovao svaki životni trenutak, bezbroj tema i motiva i mnoge ljudske emocije i raspoloženja, stvorivši u pravom smislu reči pesnički zbornik…“[6]

Enciklopedija je do danas ostala najdemokratičnija forma, koja teži kako totalitetu, tako i detalju, i u kojoj nijedna odrednica nije važnija od druge. Ona će se kasnije u samoj srpskoj književnosti, kroz modernističke i postmodernističke varijante, etablirati kao poslednja humanistička forma, u kojoj je svaka različitost vrednost po sebi. Ukoliko Zmajev opus posmatramo kroz prizmu enciklopedijske paradigme, shvatićemo koliko je pogrešno naglašavanje jednih stihova na račun drugih. Uostalom, Ljubomir Simović je već pokazao koliko se avangardnog potencijala krije u Zmajevim tzv. „probama pera“ i naizgled jednostavnim dečijim pesmicama[7]. Iako niko ne spori da centralno mesto u Zmajevom pesništvu čine znameniti Đulići i Đulići uveoci, kroz sve kritičke natpise o njemu konstantno provejava opasnost od preteranog pojednostavljivanja stvari. Naime, skoro svi koji su pisali o Zmaju, ističu njegov jasan i jednostavan stil, koji se brzo shvata i lako pamti. Više od jednog veka deca uče srpski jezik kroz „čika Jovine“ stihove, oni su prva lektira generacijama[8], Zmaj je neko ko pripada svima i o kome se sve zna, uči se o

 


[3] „Pisao je o mesečini, i o osnivanju težačkih zadruga; o izborima i o snoviđenjima; o mađarizaciji Srba, i o štetnosti pušenja; (…) pevao je nad grobom lovca i šaljivčine Trivuna, i nad grobom ustaničkog barda Filipa Višnjića; opevao je pogreb Garibaldija, i pogreb jednog petla; pisao je o prokopavanju kanala u Novom Sadu, i o nacionalnom oslobođenju…“ Simović, Ljubomir, Duplo dno, Dela, knj. 4, SKZ, BIGZ, Prosveta, Dečje novine, Beograd, 1991, str. 96.

[4] Na primer, časopisi: Javor, Komarac, Zmaj (po ovom časopisu je pesnik dobio svoje umetničko ime i to kroz igru reči – spoj grafeme broja i naziva meseca – 3. maj, a misli se na 1848. godinu i datum kada su Srbi u Sremskim Karlovcima formulisali svoj nacionalni program i krenuli u pravcu stvaranja nacionalne samouprave u okviru Austrijskog carstva), Žiža, Ilustrovana ratna hronika, Neven, Starmali; kao i kalendari i almanasi: Priklapalo, Žižan, Postiljon, Novoletice, Pančevac

[5] Popović, Tanja, Jovan Jovanović Zmaj – klasik srpske građanske kulture, predgovor u: Jovan Jovanović Zmaj, Deset vekova srpske književnosti, knj. 36, prir. Tanja Popović, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2012, str. 30.

[6] Živković, Dragiša, Zmajeva pevanija, u: Evropski okviri srpske književnosti, knj. 3, Prosveta, Beograd, 1994, str. 113.

[7] Videti: Simović, Ljubomir, Ibid, str. 94-126.

[8] „Da, svi smo prošli kroz Zmajevo delo misleći (pogrešno) da smo izišli iz njega zauvek i bez traga. Da, svi smo mi izrasli dosta brzo iz Zmajevog stiha, ali činjenica da smo dalje rasli, pa i to kako smo rasli, sve je to zavisno, bar jednim delom svojim, upravo od tog čika-Jovinog stiha, sve je to bilo i ostalo u vezi sa njim, više nego što smo to, često, i sami znali i priznavali sebi i drugima.“ Andrić, Ivo, Pevanija: knjiga detinjstva, knjiga života, u: Umetnik i njegovo delo: eseji, ogledi i članci, Prosveta, Beograd, 1981, str. 190.

 

građanskom moralu kroz stihove Pesme o jednom najlojalnijem građaninu, uče se napamet pesme Đulića iz ljubavnih, Svetli grobovi iz rodoljubivih i Pesma o pesmi iz poetskih pobuda. Rečju, Zmajeva poezija, to smo mi, naš život u svojim različitim ispoljavanjima. Zato se i kaže da su zbog jasnosti i jednostavnosti Zmajevih pesama, takvi i sudovi o njima – transparentni i nedvosmisleni, bilo da su afirmativni, bilo da su negativni.

Zmaj_rukopis1

Ipak, poezija je po svojoj nutarnjoj prirodi, kompleksan organizam, pa je i svaka jednostavnost često varljiva. To je, na najplastičniji način, pokazao Miodrag Pavlović, analizirajući naizgled krajnje svedenu pesmicu broj XLII iz Đulića, poznatu svakom po svojim prvim stihovima: Ala j’ lep / Ovaj svet… U toj, naizgled naivnoj i idiličnoj pesmi, Pavlović pronalazi određene socijalne i didaktičke potencijale[9]. Takođe, Ljubomir Simović otkriva čitav niz veoma modernih i iznenađujućih pasaža, mahom u Zmajevim „probama pera“ i dečijoj poeziji[10] – od dadaističkih prosijavanja, kasnije ostvarenih od strane Dragana Aleksića, preko nadrealističkih momenata i ranih anticipacija Davičove ili Vučove poetike, potom prvih naznaka taktilne poezije i budućih „pipazona“ Vladana Radovanovića u kontekstu srpske neoavangarde, sve do trenutaka vizuelne i signalističke poezije, koju će tek u savremenoj srpskoj književnosti zastupati, na primer, Miroljub Todorović. Zbog čega ovi „impulsi“ Zmajeve poezije nisu bili prepoznati u svoje vreme, kao ni kasnije u doba „modernih“ tendencija u srpskoj književnosti, nije tema ovog teksta.[11]

Naravno, s pravom se govori o „vukovskom“ pravcu u Zmajevoj poeziji i o vezi sa zaveštanjem naše narodne pesme. O tome je već iskazano mnogo nagoveštaja[12]. Doduše, srazmerno je retko tumačen jedan čisto artistički, stilski napor pesnikov, da se elementi narodne poezije i same reči Vukovog rečnika, inkorporiraju u tada aktuelno romantičarsko pisano pesništvo. Tome u prilog govore i njegove pozne zbirke Snohvatice i Devesilje, njegova prevodilačka delatnost[13], kao i činjenica da su pojedine Zmajeve pesme nastale pod uticajem (a onda i same postale deo) – građanskih rukopisnih pesmarica[14]. Ta misao o jednoj, u punom smislu – demokratskoj poeziji, već

 


[9] Videti: Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 143-157.

[10] Ovo je, inače, prvi u srpskoj književnosti uočio Stanislav Vinaver i to na sebi svojstven parodijski način. U „beleškama“ parodiranih pisaca njegove Pantologije, stoji sledeće: „ČIKA JOVA Dugogodišnji učitelj za gluvonemu decu. Otuda u njegovim pesmama jedna naročita, mutava dečija psihologija“. Vinaver, Stanislav, Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Beograd, 2007, str. 261 (Prva dva izdanja, 1920, 1938).

[11] „Jednom rečju, Zmajevi savremenici nisu umeli da čitaju pesme onako kako ih čitaju ljudi dvadesetog veka. A čitaoci dvadesetog veka nisu u Zmajevim pesmama otkrili sve te novine jednostavno zato što čovek ponekad neku stvar ne vidi ako mu se ona ukazuje na mestu na kome je on ne očekuje.“ Simović, Ljubomir, Ibid, str. 106. Može se, takođe, govoriti o svojevrsnim „demonskim“ manifestacijama u prvim Đulićima, koje se mogu tumačiti kao dubinski simptomi kasnijih Đulića uveoka. Zato nije slučajno što je najbolji prepev Demona od Ljermontova, načinio upravo Zmaj. Ovo je još jedna potencijalno velika tema koja problematizuje navodnu Zmajevu jednostavnost.

[12] „Zaista, najpotpuniji reprezentant linije koja ide od Branka, preko njega – Zmaja, do Šantića, Zmaj je bio i ostao do kraja života vukovski pesnik, raznovrsni, plodni i inventivni nastavljač Brankove poezije, umetnički pesnik inspirisan na vrelu narodne poezije.“ Živković, Dragiša, Ibid, str. 115.

[13] Zmaj je poznavao mnoge strane jezike: nemački, francuski, ruski, mađarski, latinski, starogrčki itd.

[14] Videti: Kleut, Marija, Zmajeve pesme u rukopisnim pesmaricama, Srpsko građansko pesništvo, zbornik grupe autora, Novi Sad, 1988, str. 185-192. Moguće je, takođe, primetiti jednu čisto petrarkističku notu u Đulićima, što je samo sporadično pominjano u srpskoj kritici, notu koja je u Zmajevoj poetskoj izvedbi pretrpela značajan uticaj građanske lirike XVIII veka, što dalje komplikuje jednostrano povezivanje Zmaja isključivo sa narodnom poezijom. Pri tom, Zmajeva lirska emocija je prvenstveno lične, a ne ni knjiške ni folklorne prirode.

 

jednostavnim komparativnim pristupom, prevazilazi svako ukalupljivanje Zmajevih pesničkih intencija samo u „pevanje na narodnu“. Tako, na primer, u kontekstu evropskog romantizma, Vilijam Vordsvort u programski značajnom predgovoru drugom izdanju Lirskih balada[15] projekat romantizma definiše kroz ponovno uspostavljanje poezije i to tako što će apstrakcije uma, zaodenute u bilo kakav specijalistički način izražavanja, biti zamenjene strasnim osećanjima i izražene svakodnevnim jezikom. Kao obrazac za ovaj novi pesnički način izražavanja trebalo je da posluži jezik rustike[16]. Stoga je Zmajeva spektakularna raznovrsnost, samo odjek raznorodnosti evropske književnosti XIX veka, koja je u delima Getea, Hajnea, Puškina ili Igoa pokazivala ambiciju sveobuhvatnosti. „Na filozofski i naučni enciklopedizam XVIII-og veka nadovezala se literarna enciklopedičnost, koja je trebalo da bude odgovor na napredak pojedinih nauka, na velike filozofske sisteme, i na velike i raznorodne horizonte koji su se otvarali proučavanjem istorije.“[17]

Dakle, Zmajev razumni i intuitivni humanizam, vidljiv u svakoj pesmi-odrednici njegove poetske enciklopedije, jedan građanski i demokratski poetski postupak koji uvek i pre svega polazi od pojedinačnog konkretnog čoveka (u društvenom ili sopstvenom, emotivnom kontekstu), objašnjava istovremeno i ubedljivost Zmajevog lirskog zaveštanja i vanrednu uspešnost njegove dečije poezije, ali i one društvene humorno-satirične, kao i rodoljubive.

U jednom postenciklopedijskom diskursu, koji se kao moguća pretnja nadvija nad našim dobom, forma više ne postoji. Razlike se više ne podrazumevaju. One se veštački proizvode. U svetu u kome, po Hajdegerovim rečima, tehnicitet preuzima sve prerogative humaniteta, raznolikost je izlišna. A nama je, zaokupljenima trendom opšte zabave, lepo, kao Lotofazima u Odiseji.

Zato nam je previše dragocen ovaj intimni, dobronamerni, romantični i mudrijaški glas Zmaj Jovana Jovanovića, koji nas korektivno vraća na sopstvene početke, pa možemo zajedno sa našim nobelovcem, iz namerno tražene dečije perspektive, zaključiti da smo iz Zmajevih stihova „ne shvatajući još pravo ni potpuno, saznavali i to da u svetu, kao ni u zemlji u kojoj živimo, nije sve dobro ni u redu, i da ima ljudi koji o tom razmišljaju i pevaju, i rade i bore se da bude drukčije i bolje. I da su to pravi ljudi.“[18]

 


[15] Vordsvort, Vilijam, Poezija i poetska dikcija – Predgovor drugom izdanju „Lirskih balada“,  u: O poeziji: izbor engleskih eseja, preveo i priredio Borivoje Nedić, Prosveta, Beograd, 1956.

[16] Zanimljivo je da je sve do skoro u tumačenju Zmajeve lirike zaobilažen izvesni orijentalni uticaj (očigledan u pesmama kao što su Hafisov grob ili Lem-Edim), čime se naš pesnik približavao sferi nemačkog romantizma. Uostalom, on je i preveo Geteovu baladu Bog i Bajadera i Hajneovu pesmu Pesnik Firdusi.

[17] Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 153.

[18] Andrić, Ivo, Ibid, str. 192.

Comments (4)

Tags: , , , , , ,

Tri poeme Radomira Prodanovića

Posted on 30 March 2012 by Zubac Miloš

Miloš Zubac

Novi Sad

 

Tri poeme Radomira Prodanovića

 

SAŽETAK: U radu će biti reči o Radomiru Prodanoviću (1914 – 1944), beogradskom pesniku iza koga je ostala jedna zbirka posthumno štampanih stihova. Prodanovićev samosvojni lirski glas svedoči o uzbudljivom, visoko artikulisanom pesničkom iskustvu, koje otvoreno korespondira sa stvaralaštvom evropskih baroknih i romantičarskih pesnika, istovremeno se nadovezujući na lirsko-dramski opus Momčila Nastasijevića. Tri poeme Radomira Prodanovića – od kojih dve (Zemlja, Šlemovi) imaju antologijsku vrednost – čine svojevrsni most od pesnikovih ranih lirskih ostvarenja, prema žanru velikog epa koji je Prodanović nameravao da ostvari u svom književnom delu. Usled tragičnih životnih okolnosti, Prodanović je svom unutrašnjem pesničkom nalogu  tek delimično uspeo da odgovori (neobjavljeni ep Potop).

KLJUČNE REČI: poema, Radomir Prodanović

Radomir Prodanović nije pesnik čija se biografija može prećutati. Čak i ako nismo skloni  da nečije delo posmatramo unutar biografskih koordinata, u slučaju Radomira Prodanovića takva optika gotovo se spontano usvaja i primenjuje. Malobrojni tekstovi o Prodanovićevom pesničkom delu – iz pera Miodraga Pavlovića, Svetozara Brkića i Ivana V. Lalića – neizbežno podsećaju  na činjenicu  da je Prodanović svoj životni i stvaralački put završio pre no što ga je praktično bio započeo: u ruševinama bombardovanog grada[1].  Zato svaki  pokušaj da se o njegovom pesništvu dostojno progovori ima nečeg sakralnog u sebi. Možda bi jednako bilo kada bismo se upustili u komentar poezije Mikloša Radnotija, mađarskog pesnika koji je svoju martirsku, logorašku smrt pronašao u istoj godini kada i Prodanović.

[1] Radomir Prodanović poginuo je prilikom savezničkog bombardovanja Beograda, na Uskrs, 1944. godine.  Sa njim su stradali supruga Milica, trogodišnji sin Dušan, kao i drugi bliži članovi porodice (Pavlović, 1999,4)

Po mnogo čemu srodan Prodanoviću, Radnoti je svoje pesme zapisivao sve do smrtnog časa. U zadnjem džepu njegovih pantalona bila je pronađena beležnica sa poslednjim stihovima, kasnije poznata kao Borska beležnica. Na drugoj strani, Prodanovićeva kožom ukoričena sveska, koja je čuvala konačne verzije njegovih pesama, nestala je zajedno s pesnikom i njegovom najbližom porodicom. Od ranije skiciranih, prepisanih pesama i proznih fragmenata,  u nekoj slutnji razdeljenih prijateljima, Miodrag Pavlović i Svetozar Brkić uspeli su da rekonstruišu rukopis sabranih pesama Radomira Prodanovića. Tako se pojavila knjiga Glas, u izdanju Srpske književne zadruge, 1962. godine. Završni oblik svojoj poeziji Radomir Prodanović nije stigao da pruži.
Miodrag Pavlović u više navrata pisao je o Radomiru Prodanoviću. Kao Prodanovićev prijatelj, Pavlović je bio dobro upoznat sa lektirom koju je Prodanović čitao, sa književnicima, filozofima i muzičarima kojima se pesnik iznova vraćao[2]. Prodanovićev odnos prema tradiciji, onako kako je Eliot razumevao taj pojam, učinio ga je pobratimom engleskih i nemačkih romantičara, kao i njihovih baroknih preteča[3]. Vreme u kojem je živeo i stvarao bilo je prožeto nadrealističkim idejama i konceptima socijalne literature, za koje je Prodanović imao razumevanja i poštovanja (Pavlović, 1962, 7). Njegova poetska ishodišta, međutim, pripadala su drugim vremenima: Pesma nad pesmama, Božanstvena komedija i Izgubljeni raj neka su od dela književne baštine u čijim je idejno-formalnim matricama Prodanovićevo pesničko obećanje moglo najprirodnije da pronađe svoj konačni oblik. Da je poživeo duže, ovo obećanje verovatno bi bilo ispunjeno.

[2] „Nije propuštao koncerte, a naročito je voleo Betovena (Sedmu i Devetu simfoniju), Baha, Cezara Franka. O našim pesnicima govorio je uvek sa poštovanjem  u kojem sam slutio neko arhaično strahopoštovanje prema precima i duhovnim ocima. Osim Momčila, svakako je najviše cenio Njegoša. Vrlo je voleo pozorište, napisao je dve drame, nečitke i nedorađene. Filozofija ga je duboko uzbuđivala i znam da je čitao Hegela, Špenglera, Šopenhauera, Platona, Spinozu, Ničea, Paskala. Svakako, to nije bilo sve” (Pavlović, 1964, 210).

[3] „…osećanje istorije prisiljava čoveka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom,    već sa osećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru nje čitava literatura njegove sopstvene zemlje, istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak. Takav istorijski smisao, što znači smisao za vanvremensko kao i za vremensko, ili za vanvremensko i vremensko uzeto zajedno, jeste ono što jednog pisca čini tradicionalnim” (Eliot, 1963, 35)

Jedan od pesnika sa kojima je Prodanović bio u nekom vidu zatajnog dosluha jeste Novalis. Na jednom mestu Miodrag Pavlović zapisao je kako mu sećanja o Prodanovićevom poznavanju francuskih i nemačkih pesnika ostaju nejasna (Pavlović, 1962, 8). Po njegovom saznanju, Prodanoviću su bliži bili engleski i ruski pisci, a  Šekspir i Dostojevski, uz Njegoša i Nastasijevića, bili su oni od kojih je najviše voleo da uči (Pavlović, 1962, 7).  Međutim, retko koji primer može bolje da dočara Prodanovićev pesnički san, koji je Pavlović označio kao životnu ambiciju da „pronađe modernu formulu za veliku i veličanstvenu poeziju”, od ovih Novalisovih stihova iz pesme Fragment:

„Želim da kažem
nečuvene, ogromne stvari,
koje još nisu sišle
ni sa jednih usana smrtnih.”[4]

Nije to jedini san koji je Prodanović podelio s Novalisom. Obojica su svoje živote saželi u nepunih trideset godina, ispunjenih vizijom neograničenog bivstva. Romantičarska, novalisovska čežnja za beskrajem ogleda se u ovom Prodanovićevom fragmentu o večnosti:

„O telo moje u kome samo jedna misao o večnosti u najdalje te odvaja od mene – da bi mi  najbliže – večnost dotrajavala.”

Lepu podudarnost sa Radomirom Prodanovićem pronalazimo i u Novalisovoj pesmi o groblju, sačuvanoj u njegovoj rukopisnoj zaostavštini:

„Kad bi samo ljudi znali,
budući nam druzi mili,
da u svakoj njinoj sreći
poslujemo mi.” (Novalis, 1997, 171)

Prodanović ovu heraklitovsku misao artikuliše u jednu jezgrovitu rečenicu:

„O gospode! I mrtvi radi živih živi su.”

[4] Novalisovi stihovi dati su u prepevu Branimira Živojinovića. Citirani su prema knjizi Preko, Nikole Strajnića (Strajnić, 1993, 107)

Naposletku, Prodanovićeva poema Zemlja svojim visokim metafizičkim naponom asocira na Novalisovu pesmu iz nedovršenog dela Hajnrih iz Ofterdingena, pod imenom Manastir ili predvorje Astralis. Srodnost ovih pesničkih celina još više dolazi do izraza ako znamo da je alternativni naslov Prodanovićeve poeme bio Kapija (Prodanović, 1962, 164).
Duboka potreba da se ostvari neprolazno pesničko delo, na izvorima maternje reči, usmerila je Radomira Prodanovića prema velikoj pesničkoj formi epa. Do takvog oblika Prodanović je krenuo kroz manje lirske celine kojih najviše ima u njegovoj testamentarnoj, rekonstruisanoj knjizi Glas. Od lirskih pesama, prema sanjanom epu, put je Prodanovića vodio preko poema koje je zapisivao u poslednjim godinama života.

„Po prirodi svog talenta očito sklon obimnijim formama, a istovremeno kontrolisano zaokupljen razvijanjem svojih tema, on se na takve forme odvažio – sa relativnim uspehom – tek posle iskustva sa kraćim celinama. Nit njegovog razvoja prekida se u trenutku kada je, čini se, vrlo blizu jedne pažljivo osvajane složene zrelosti. Poeme Zemlja i Šlemovi, svaka na svoj način, svedoče o definitivno otkrivenim, prepoznatim, već zacrtanim dimenzijama jedne poezije u kojoj se prostranstvo vizije udružuje sa širinom daha i preciznošću izraza” (Lalić, 1966, 272).

Fotografija pesnika iz fonda NBS, publikacija Pisci Jugoslavije pali u NOB-u, signatura AF 81/1

 

Tri su poeme pronađene u sačuvanim rukopisima Radomira Prodanovića: Pevamo mi, Zemlja i Šlemovi[5] . Beleške Miodraga Pavlovića, jednog od sastavljača Prodanovićeve knjige, otkrivaju nam približno vreme zapisivanja ovih poema. Pevamo mi i Zemlja nastale su početkom Drugog svetskog rata, a Šlemovi su zabeleženi 1944. godine, nekoliko meseci pred pesnikovu smrt. U Pavlovićevim beleškama stoji i podatak da rukopis broj 17 sadrži prepis Prodanovićevog epa Potop, od preko hiljadu stihova. Ovaj tekst nije do danas objavljen, tako da tri pomenute poeme ostaju najbolji putokaz ka razumevanju Prodanovićeve složene pesničke ličnosti i njegovih neutaženih književnih stremljenja (Pevamo mi), ali i apsolutna potvrda jednog eruptivnog, dragocenog lirsko – epskog dara (Zemlja, Šlemovi), kakvom je teško pronaći premca  u  domenima nacionalne  književnosti[6].

[5] U beleškama o sačuvanim prepisima stoji podatak da rukopis br. 4 sadrži plan za poeme Ona i ja i San (Prodanović, 1962, 169).  Očigledno je da je Prodanović u poslednjim godinama života ovu pesničku formu smatrao najpodesnijom za realizaciju svojih  ideja.

[6] Prodanovićevom samosvojnom talentu  ne može se poređenjem ništa dodati niti oduzeti. Njegovo pesničko biće svakako je bilo u prirodnom doticaju s Njegošem ili Nastasijevićem, već i zbog  toga što je Prodanović, poput svojih pesničkih učitelja, dobro znao kako „samo snažan čovek može hodati po zemlji i stalno razgovarati sa apsolutima, a da pri tom ne očajava zbog sopstvene sićušnosti, prolaznosti, bola i smrti” (Brkić, 1962, 32). Uprkos otvorenoj povezanosti s pesnikovim duhovnim pretečama i književnom tradicijom, Prodanovićev nevelik stvaralački opus ostavlja utisak jedne posve spontane samoniklosti. „Njegova poezija je na izvestan način sebi dovoljna” (Brkić, 1962, 26).

Poema Pevamo mi, napisana 1939. godine, prvi je i najmanje uspeo pokušaj Prodanovićev da se oproba u kompleksnijoj pesničkoj formi. Napisana u obliku dijaloga, ova duga lirsko-dramska celina bila je zamišljena kao osnova za oratorijum (Pavlović, 1962, 164), svečano muzičko-scensko delo koje je najpodesnije moglo da izrazi kakav tragički sadržaj. Kao umetnička forma koja potiče iz baroka, oratorijum je, svojim religioznim nabojem i uzvišenim izrazom, mogao pogodovati Prodanovićevom naporu da  adekvatno predstavi neke od svojih egzistencijalnih tematskih preokupacija. Budući da poema nikada nije zaživela u svom punom scensko-muzičkom potencijalu, možemo je posmatrati samo kao jedan značenjski zatamnjen lirski tekst s dramskim elementima.
U središtu Prodanovićeve lirske drame nalaze se sukobljene sile koje pesnik imenuje kao Smrt, Mržnja, Spas, Ljubav i Bol. Ove personifikovane sile nosioci su dramskog teksta i naizmenično progovaraju uzvišenim, patetičnim tonom, što Prodanovićevu poemu, u ideji i postupku, donekle povezuje s Meterlinkovom Plavom pticom[7]. S druge strane, Pevamo mi zasniva se na dominantnoj ideji čovekovog fatuma, koja je najbolje bila transponovana u delima Borisava Stankovića i Momčila Nastasijevića, naročito u Nastasijevićevoj drami Đurađ Branković (Pavlović, 1962, 17).

[7] Istoimena pesma pronađena je u Prodanovićevoj rukopisnoj zaostavštini, što potvrđuje da ovaj paralelizam nije slučajan (Prodanović, 1962, 169).

Prodanovićev napor da u formi oratorijuma izrazi elementarnu dramu čovekovog postojanja na kraju se pokazao kao nedostatan, ali je nesumnjivo pomogao pesniku da pronađe pravu meru oštrine izraza i umetničke artikulacije u oslikavanju svojih velikih tematskih krugova. Dve poeme koje je zabeležio u poslednjim godinama života, Zemlja i Šlemovi, svakako su vrhunac Prodanovićevog egzistencijalno-lirskog iskustva i kruna mukotrpnog, višegodišnjeg rada na pročišćavanju  sopstvenog pesničkog glasa.
Prodanovićeva Zemlja, označena kao „poema najvećeg zanosa i najvećeg oduševljenja, najzvučnija i najsenzualnija, možda njegova najbolja pesma uopšte” (Pavlović, 1962, 18), danas nam se ne čini samo kao najveći domet Prodanovićeve ljubavne lirike nego i kao samozatajna anticipacija ekspanzije pisanja ljubavnih poema, koje su  kod nas veliku popularnost zadobile u godinama posle Drugog svetskog rata. Tako je sa Zemljom Prodanović suvereno zahvatio od budućnosti, upravo koliko se u samoj pesmi okrenuo prema prošlosti: njegova velika apoteoza ljubavi, zapisana u slavu čula i ploti, muškarca i žene, svojim biblijskim tonom i primerenom retorikom priziva Pesmu nad pesmama, najpoznatiju ljubavnu poemu svetske književnosti.
Prodanovićev dosluh s biblijskim piscima prirodno se manifestuje kao njegova snažna usmerenost ka postizanju i oslobađanju jednog nadličnog, univerzalnog pesničkog glasa koji bi mogao da bude instrument za tajanstvene objave apsoluta. U svojoj Zemlji, kao i u nekim manjim lirskim celinama (antologijska pesma Glas), Prodanović je pokazao da je istinski pesnik onoliko velik koliko može da se stavi u službu objave iskonskih, univerzalnih poruka, što ga čini duhovnim srodnikom naših narodnih pevača[8].

[8] Otuda i preporuka  Miodraga Pavlovića  da Prodanovićevu Zemlju treba „čitati glasno” (Pavlović, 1962, 18).

Prodanovićeva Zemlja poseduje značajan metafizički kvalitet. Sam naslov poeme jedan je od ključeva za ulazak u zaumne prostore duhovne baštine čovečanstva. U knjizi Novi model univerzuma Pjotr Demjanovič Uspenski podsetio je na zaboravljenu ideju  kretanja duše prema prošlosti. Primeri koje Uspenski navodi potiču iz Starog Zaveta, a reč koja označava šifru putovanja jeste zemlja:

„Kralj David kaže na samrti:
Idem putem cele Zemlje. (1 Kraljevi, 2.2)
Isus (Navin) kaže:
I gle, danas odlazim putem cele Zemlje. (Isus, 23.14)
Šta znače te reči, šta znači ‚put Zemlje’?
Put Zemlje je prošlost. ‚Idem putem Zemlje’ može da znači samo jednu stvar: odlazim u vreme, odlazim u prošlost” (Uspenski, 2002, 553).

Obrazlažući dalje ovaj ezoterični, obrnuti pogled na učenje o reinkarnaciji, Uspenski, u duhu poznavalaca tajnih doktrina, otkriva kako putovanje u prošlost ne može biti mogućnost za svakog čoveka, već samo za odabrane:

„I, što je posebno važno, izraz ‚poći putem Zemlje’, ‚pridružiti se svojim očevima’, ili ‚pridružiti se svome rodu’ nikad se ne odnosi na obične muškarce ili žene; ti izrazi se koriste samo u odnosu na veoma mali broj: patrijarhe, proroke i vođe naroda. Ta tačka ukazuje na skriveno značenje i skriveni cilj ‚reinkarnacije u prošlosti’” (Uspenski, 2002, 555).

Zavodljiva ideja Uspenskog, ovde namerno raširena  preko zacrtanih limita čovekovih saznajnih mogućnosti, u Prodanovićevoj Zemlji artikulisana je kao „doživljaj mita o večnom povratku” (Pavlović, 1962, 18), kao odbljesak starog znanja koje najčešće vezujemo za Pitagoru, ređe za Budu, a kojeg se Niče pesnički dotakao u svom Zaratustri (Uspenski, 2002, 525). Prodanovićeva  poema, u isti mah potresno lična i univerzalna, delo je onog praroditeljskog duha koji se sporadično objavljuje kroz velike stvaralačke ličnosti, nadovezuje na postojeću tradiciju, bogati je i  menja. Da je napisao samo Zemlju, mogli bismo Prodanovića smatrati velikim metafizičkim pesnikom[9].

[9] Prodanovićeva Zemlja poseduje kvalitet objave, poput citiranih delova teksta Uspenskog, ili Eliotovih razmišljanja u eseju Tradicija i individualni talenat. Tomas S. Eliot polazi od iste ezoterične ideje kao i Uspenski: razlika je u tome što Uspenski spekuliše o opciji bukvalnog povratka odabranih duša u prošlost – čime bi se stekla mogućnost svesne intervencije i promene unutar prošlosti (sadašnjosti). Nasuprot njemu, Eliot razmatra mesto odabranih književnih dela u tradiciji (prošlosti), ističući svest umetnika o potencijalu književnog dela da iz perspektive sadašnjosti menja samu tradiciju (prošlost). Princip je isti, ali Eliot namerno zaustavlja svoj esej „na granici metafizike i mistike” (Eliot, 1963, 41). Prodanovićeva poema nosi istu informaciju, pažljivo utkanu u strukturu velike ljubavne pesme.

Treća i poslednja poema koju je Radomir Prodanović napisao ponovo za naslov uzima jednu reč, sugestivnu i tešku, ali manje obremenjenu značenjima. Prodanovićevi Šlemovi, suprotno Zemlji, namerno su lišeni svakog metafizičkog sadržaja, fokusirajući se na konkretan, mučan istorijski trenutak u kome metafizičkim promišljanjima nema mesta. Šlemovi tako postaju antiteza Zemlji: jednako silna i precizna pesma, samo sa suprotnim predznakom. Umesto ekstatične proslave kosmičkih moći stvaranja, umesto velike pohvale telesnog i spiritualnog jedinstva muškarca i žene, Šlemovi nam pružaju jednu surovo ogoljenu sliku nečovečanskog vremena, u kome se sve što je bilo ljudsko razgrađuje, mehanizuje ili potire. Apokaliptični prikaz sveta kao mahnitog pozorja još jednom asocira na barokni doživljaj sveta[10], a stihovi

„Da zavesu dižu
i da glume ljudi
niko ne sprečava.”

otkrivaju još jednog Prodanovićevog duhovnog pretka u Dimitriju Kantakuzinu i njegovoj pesmi Veliko pozorje:

„I tužno će mi se pozorje
vaistinu ukazati gore[11].”

Zbog vremena nastanka poeme, zbog njene vizionarske snage i žalosne potvrde svega što je bilo pesnička slutnja[12], može se reći i to da Prodanović nikada nije bio bliže svojim savremenicima nego što je to bio u Šlemovima. Kada je Aleksandar Tišma pisao o pesničko-sudbinskoj vezi između Ivana Gorana Kovačića i Mikloša Radnotija, još nije mogao znati za Prodanovićevo književno delo. Ipak, neke njegove rečenice o Kovačiću i Radnotiju kao da sasvim govore o Radomiru Prodanoviću:

„I jedan i drugi fiksirao je, sredstvima poezije, mračnjaštvo svoga vremena. I jedan i drugi suprotstavio je mračnjaštvu revolt kultivisanog čoveka. I jedan i drugi svedočio je pri tom sebe, svoj strah, svoj užas, svoje zgražanje, svoju nemoć i nesvest, najzad i svoju smrt, predvidevši je vizionarski i opisavši je onako kako će se dogoditi, a dočekavši je onako kako je već bila opisana”[13] (Tišma, 1961, 7).

10] Miodrag Pavlović je u predgovoru knjizi Glas na primerima pokazao Prodanovićevu srodnost sa baroknim piscima (Pavlović, 1962, 10 – 14).

[11] Kantakuzinovi stihovi navedeni su  prema antologiji Stara poezija, Petra Milosavljevića (Milosavljević, 2004, 187)

[12] U Šlemovima je Prodanović najavio tragediju svoje pesničke generacije, kao i svoju sopstvenu smrt. Istorija književnosti jugoslovenskih naroda 1941-1945, Miloša I. Bandića, sadrži čitav katalog pesničkih smrti, u godinama narodnooslobodilačke borbe (poglavlje Pisac i njegova senka smrt).

[13] Prodanović je pred smrt sanjao veliku ribu koja će pasti sa neba u dimnjak kuće i sve ih progutati (Pavlović, 1999, 4).

Šlemovi Radomira Prodanovića, telegrafski precizni i konkretni, nose ogromnu poetsku snagu, poput biblijski raskošne Zemlje. Prava mera Prodanovićevog pesničkog dara pokazuje se upravo ovde: njegova poslednja poema uveliko je nadživela trenutak u kojem je nastala, a upozoravajući stihovi

„Čemu smo slični?
Ploča na čelu
uz moždinu svelu,
kao šlem čelični.”

i danas, u poodmaklom stadijumu kibernetske mehanizacije čovečanstva, odjekuju jednako teško i istinito.
S dve velike poeme, i nekoliko izuzetnih pesama (Glas, Zvono), Radomir Prodanović uspeo je da preskoči onu visinu na kojoj poezija počinje da biva veća od života. Pesnikova tragična smrt nije morala biti zalog vrednosti ovog pesničkog skoka. Prodanovićeve najbolje pesme bile bi  značajan  domet naše književnosti i da je njihov autor, kojim slučajem, mogao nastaviti svoj život i rad. Otuda i žal što Radomir Prodanović nije imao priliku da produži pesničku potragu za univerzalnim sazvučjima apsoluta. Njegov nesvakidašnji lirski glas tek je imao da zazvuči u akordima dugo promišljanog, nedosanjanog epa. Šlemovi i Zemlja pokazali su koliko je naš pesnik uistinu bio blizu potpunog ovladavanja velikom pesničkom formom.

*  *  *
Tri poeme Radomira Prodanovića, s različitim formalno-sadržinskim strukturama, pokazuju izvesnu rastegljivost u označavanju ove pesničke vrste. Nauka o književnosti nije najpreciznije odredila značenje termina, ostavljajući književnim tumačima mogućnost da poemom označe raznorodne pesničke celine. Svaka veća lirska tvorevina, žanrovski sinkretična i narativno razvijena, mogla bi tako da se označi kao poema (Rečnik književnih termina, 1992, 609). Pri tome, u savremenim poemama ne mora obavezno biti izražena epska tehnika, a povezanost elemenata pesme putem asocijacije i aluzije često je važnija nego razvijenost fabule. Zato je Prodanovićeva Zemlja, i pored svoje svedene narativnosti, bliža Eliotovoj Pustoj zemlji nego romantičarskim lirsko- epskim modelima pesme. Pevamo mi poseduje otvorenu dramsku strukturu, a Šlemovi unutrašnju dramsku tenziju, bez mogućnosti da se sklizne u raspričanost.
Ako je u Zemlji i dijaloškoj poemi Pevamo mi više bio okupiran ličnim egzistencijalnim nemirima, u Šlemovima je Prodanović precizno podesio svoja lirska čula za odgovor na jedan aktuelan, generacijski književni zadatak. Godine narodnooslobodilačke borbe donele su revitalizaciju i potpunu obnovu poeme kao pesničke forme, s nekoliko izuzetnih ostvarenja koja su postavila temelj redefinisanju žanra i njegovom daljem posleratnom razvoju. Tako obnovljena poema pokazala se kao „tranzitivna lirsko-epska forma, podmlađeni izdanak drevih epova i nemira romantike” (Bandić, 1993, 136). Sam Prodanović dvojako je doprineo obnovi žanra: apokaliptični Šlemovi stoje ravnopravno uz poeme Ivana Gorana Kovačića i Skendera Kulenovića, kao najbolji izdanak novorođene, ratnim užasima markirane pesničke osećajnosti. S druge strane, čulnost Prodanovićeve Zemlje najavljuje procvat ljubavnih poema koje postaju gotovo populistički fenomen u šezdesetim godinama dvadesetog veka.
Velika želja Radomira Prodanovića da se oproba u formi epa ostala je samo delimično uslišena. Šlemovi su imali jak dramski intenzitet, dobar lirski potencijal i ogromnu vizionarsku snagu. Zato se poslednja Prodanovićeva poema može označiti kao „mali moderni ep”. (Pavlović, 1962, 25). Hiljadu stihova u neobjavljenom Potopu ipak nam kazuju da je Prodanović stremio ka većoj formi i širem zamahu. Svaku etapu na tom putu on je osvajao oprezno, postepeno i teško. „Takvi pesnici, kao trkači na dugim prugama, pažljivo mere svoj dah” (Lalić, 1966, 272).
U knjizi Približavanje Jure Kaštelan je zapisao kako se Antun Branko Šimić pojavio i nestao kao meteor, ostavljajući svetlost iza sebe. Radomir Prodanović nije se razvijao meteorskom brzinom niti je mogao biti primećen na književnom nebu, sve dok njegovi prijatelji nisu objavili  Glas. Tada se objavila i svetlost koju Prodanovićeve pesme nose. Ista svetlost obasjava prostore Nastasijevićevog, Novalisovog i Njegoševog pesništva, kao jedinstveno znamenje onih koji su umeli da osluškuju izvorni glas apsoluta. Za pomenute pesnike odavno smo prilagodili oči i njihovo pesničko zračenje prihvatili kao prirodno. Imajući u vidu oskudnu literaturu o Prodanovićevom pesništvu, izgleda da se na njegovu svetlost još uvek  privikavamo.

LITERATURA

Bandić, Miloš I., Istorija književnosti jugoslovenskih naroda 1941-1945, Nezavisna izdanja, Slobodan Mašić, Beograd, 1993.
Brkić, Svetozar, Radomir Prodanović; u knjizi: Radomir Prodanović, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Eliot, T.S., T.S. Eliot: izabrani tekstovi, Prosveta, Beograd, 1963.
Lalić, Ivan V., Radomir Prodanović; u knjizi: Pesnici III, Matica srpska / SKZ, Novi Sad / Beograd, 1966.
Milosavljević, Petar, Stara poezija, SKZ / BIGZ, Beograd, 2004.
Novalis, Hajnrih iz Ofterdingena, Paideia, Beograd, 1997.
Pavlović, Miodrag, Radomir Prodanović; u knjizi: Radomir Prodanović, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Pavlović, Miodrag, Osam pesnika, Prosveta, Beograd, 1964.
Pavlović, Miodrag, Radomir Prodanović; u časopisu: Knjige, Beograd, Godina II, broj 4, 1999.
Prodanović, Radomir, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Radnoti, Mikloš, Borska beležnica, Narodna biblioteka Bor, Bor, 1979.
Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1992.
Strajnić, Nikola: Preko, Krovovi, Sremski Karlovci, 1993.
Tišma, Aleksandar, Mikloš Radnoti; u knjizi: Mikloš Radnoti, Strmom stazom, Forum, Novi Sad, 1961.
Uspenski, P.D., Novi model univerzuma, METAPHYSICA, Beograd, 2002.

Miloš Zubac
THREE POEMS OF RADOMIR PRODANOVIC

Summary

This paper dealt with Radomir Prodanovic (1914- 1944), Serbian poet that had left a collection of lyrics printed post mortem. The lyric voice of Prodanovic testified about an exciting, highly articulated poetic experience, opened to correspond to the creative work of European baroque and romantic poets, at the same time attaching itself to the lyric – dramatic opus of Momcilo Nastasijevic. Three poems of Radomir Prodanovic – two of which (Zemlja, Šlemovi) bear antological value – create a special sort of bridge, starting from poet’s early lyric accomplishments toward the genre of a great epic, which Prodanovic intended to achieve in his literary work (unpublished epos Potop).

Comments (3)