Tag Archive | "Ilija Bakić"

Tags: , , , , , , , ,

Između olovnih reči i ćutanja

Posted on 15 February 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

IZMEĐU OLOVNIH REČI I ĆUTANJA

 

Nova knjiga Dragana Jovanovića Danilova (1960), zapaženog pesnika srednje generacije (i jednako uzbudljivog prozaiste i esejiste) pod zagonetno/provokativnim naslovom „Simetrija vrtloga“, sazdana je od pedesetak pesama razvrstanih u cikluse „Vrtlog“, „Olovne reči“, „Ludi vodopad“, „Naša deca“, „Seoba ruža“ i „Ušteđevina“. Na početku knjige stoji, izvan ciklusa, pesma „Simetrija vrtloga“ koja bi se znatiželjnom čitaocu, obzirom da se njen naslov podudara sa naslovom knjige, mogla učiniti programskom pesmom odnosno pesmom „ključem knjige“. Ukoliko bi, polazeći od ovakvog stava, čitalac nastavio da iščitava knjigu brzo bi zaključio da je u pravu ali i da nije u pravu. Jer pesnik u prvoj pesmi otkriva/postavlja nekoliko težišta repera oko kojih će se ostali stihovi u knjizi razvijati ali se ne ograničava samo na njih već se u nastupajućim pesmama otkrivaju i druge teme. Reč/reči, njihova značenja, moć i slabost u definisanju/određivanju misli/emocija/duševnih stanja i slutnji, prvo su (i centralno) problemsko žarište uvodne pesme i knjige. Za njim se, sledstveno, postavlja pitanje postojanja i opstajanja pesnika, onoga ko je i gospodar i sluga reči, njegove sudbine, govora ali i ćutanja jer „(…) ne podrhtava lišće / već to ja ćutim u svojim rečima.“ Danilov uvodom pesmom problematizuje i sam čin poetskog oglašavanja, „pevanja“; poetski subjekt/glas kazuje „Kao krtica, kopam hodnike u jeziku:“, potom taj, kome je reč temelj postojanja,  priznaje/tvrdi, u prvom stihu te prve pesme i prvom čitave knjige „Najtačnije reči izgovorile su senke!“ i „Sunčev dan je tako rečit, ali ćutljive / senke imaju poslednju reč.“ Poeta koji se oslanja na snagu reči spoznaće da „(…) ni reči utehe / ne mogu te zaštititi od stvarnosti.“ kao i da „srce je ono što nastane kada se ta / krvava reč iščupa iz rečnika (…)“. Time se odsecaju odstupnice romantičarskog sentimentalizma poezije i otkriva front direktnog sučeljavanja sa sirovom realnošću koja, istini za volju, nije lišena svojih zavodljivosti. Kao podupiranje tog stvarnosnog/verističkog tona već u uvodnoj pesmi se srećemo sa navođenjem imena Milana Šipke i Ivana Klajna za kojima će slediti imena Glena Gulda i Selme Hajek, nekolikih imena ulica i opština u Beogradu.

simetrija vrtloga_Danilov

            Ono što je naznačeno početnom pesmom širiće se i produbljavati „čvrstim“ stihovima/tvrdnjama sa usklikom na početku pesme „Čišćenje od reči“ (i više drugih) „Previše si pesama iz mene iščupao!“ za kojim će doći tvrdnja „Ne radim s rečima, ja se od njih čistim“. Pozicija lirskog subjekta/glasa u pesničkoj inkarnaciji bespoštedno se demistifikuje, raz-romantizuje pa se iza oblandi umetničke nedodirljivosti otkrivaju i demoni stvaranja koji muče pesnika ali i njegova fatalna neuklopivost/neusklađenost sa okruženjem i vremenom u kome živi, koja nije uvek kompenzovana dosezanjem željenih estetskih i intelektualnih visina. Na drugoj strani, pesnik je, i pre i posle stvaralačkih zanosa, ranjivo ljudsko biće sa uobičajenim prohtevima i problemima tela sred uobičajene urbane egzistencije. U postojanje između ispisivanja stihova uklinjene su mnoge trivijalne situacije, svakodnevne odluke, dileme i greške. Ponešto od doživljenog profiltriraće se u stihove ali će mnogo više ostati kao talog na ramenima pesnika, bića sa tananijim emotivnim i mentalnim sklopom, osetljivije i krhkije konstitucije. Otuda, neminovno, i sumnja u sopstvenu sposobnost umetničkog delanja, valjanost onoga što se napiše ali i u snagu alatki kojima se pesnik koristi jer on spoznaje da „Reči su preslabe za ono što im se poverava.“ („Čišćenje od reči“) što, sledstveno, vodi do sledećeg iskaza „Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih!“ (“Jutarnja pesma sa železničke stanice u Požegi”) te spoznaji da „Nema načina da se jasno kaže ono što se / želi reći, ništa ne jemči svemoć jezika.“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Konačno, ako su reči nemoćne i prevrtljive onda se pred pesnikom otvara paradoks jer „Govorim ti ovo da bih prećutao, otuda ti / slušaš ono neizgovoreno (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Ali, reč, razgovor, ispovest, pesma, konačno i misli, sazdani su od reči; one su, ma kako uboge bile, jedino sredstvo za komunikaciju sa drugim jedinkama ali i za spoznaju sveta u kome jesmo. Ma kako nemoćan bio pesnik i dalje piše pesme, bavi se tim “neskromnim poslom”; neke će stihove pojesti miševi, druge će ostati u kupeima vozova ili biti skriveni gavranu (Poovom?) ispod krila. A kako treba sa onima spasenim od drugih fatalnog usuda? „(…) pesme treba / bacati kao komade mesa tigrovima u kavezu,“ (“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”)! Od potištenosti i osećaja nemoći stiže se do siline zanosa, do osećanja važnosti onoga što se radi i ispunjenosti, opravdanosti sopstvenog delanja i postojanja jer “Živi su prolazni, a mrtvi večni / u svojim lavirintima koje ne čine / zidovi i zapetljani  prolazi, već reči / koje živi nikada neće izgovoriti.” (“Ono što vide mrtvi”). Sledstveno tome, ma kako kontradiktorno zvučalo, mora se, iako su reči slabe, govoriti/pevati/pisati stihovi da bi živelo!

Višestrukost/višesmislenost a ne jednoznačnost odlika je pesničkih slika u “Simetriji vrtloga”. Dileme i suprotnosti pretočeni su u sukobljene/suprotstavljene stihove iste pesme ili dijametralno različite vrednosne predznake istog pitanja u različitim pesmama. Kad se fokus pažnje/interesa poetskog subjekta od pitanja stvaranja proširi na njegovo okruženje, na mikro i makrokosmos jedne egzistencije naziru se obrisi sveta koji se dobrano poklapa sa našom sadašnjošću a ova, pak, jeste produžetak onih prošlih (i klica budućih). Neminovno se otvaraju dileme ljubavnog odnosa žene i muškarca, izazovi i iskušenja, nagrade i blagodeti koje nosi, od prvih zanosa do zrelosti veze, telesne strasti i duhovne ispunjenosti. Svaka od tih faza ima svoje “slasti” i “gorčine”, od privremenog pretapanja/ispunjenja u drugom do toga da “vremenom su se jedno u drugo pretočili / pa smrti neće ostaviti čak ni kosti.” (“Ostareli bračni par”). Mikrosvetu pripadaju i pogledi na decu, na kćeri koje odrastaju, na dileme stasavanja, uvođenja u “veliki svet” i usmeravanja na tom putu te na (ne)moć roditeljsku da shvate decu i deca shvate njih. Na razmeđi između ličnog i onoga što lično nadilazi otvaraju se dileme vere/verovanja u Boga, odnosa prema Njemu kao (ne)pojmljivom entitetu. I ovde su pesnikovi stavovi kontradiktorni, od potpunog priznanja Njegovog postojanja do poricanja istog. Zapitanost mislećeg, racionalnog bića i potpuna, bespogovorna predanost jednako su izazovne i uzbudljive pesniku, jednako ga mame.

Konačno, u pesmama koje su okrenute spoljašnjem (mada, naravno, ono što je sagledano izvan subjekta biva, u njemu, profiltrirano i tek tada pretočeno u reči) zabeleženi su prizori u rasponu od ratova i političkih događanja do svakovrsnih putovanja; oni su ispevani ili kao pretežno veristički zapisi (“Albanske neveste”) ili kao manje-više alegorijski  (“Gradonačelnik pustoši”) sve do vrcavih vragolija (“Pijana sova na Dorćolu”).

Danilov sred svih pomenutih rukavaca pesničkih vizija i interesovanja nastavlja da razvija i neke od svojih znanih motiva i tehnika. Tako se u nekolikim pesmama “pojavljuju” prizori (ili slutnje prizora) nagih mladih devojaka i žena odnosno žena lakog morala, što je mogući omaž inspiraciji likovnom umetnošću ali i sopstvenim ranijim pesmama. Prisutno je, u sloju metatekstualnosti, i pozivanje na dela klasičnih pesnika i filozofa ali i ukazivanje na jednog – golubara. No, ranija jezička bujnost i manirističko afektiranje sada su stavljeni pod znak pitanja; u pesmi “Zašto pesma nema reči?” najpre se tvrdi „Nekad je sve bilo previše dekorativno.“ a zatim zaključuje „Duge, barokne rečenice prošle su / i zaboravljene, pa se sad nameće pitanje: / zašto pesma nema reči?“ te „Nema razumevanja između mene / i očitog mog rasipništva negdašnjeg.“ (“U Veneciji nema vode”). Ova će (samo)kritičnost iznova postaviti krucijalno pitanje kako pisati pesmu (jer se pesnik ne odriče svoje neskromne rabote)? Jedan od ponuđenih odgovora je „(…) Kao i senke / sve moraš ostaviti nedorečeno. (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Zašto tako? Jer su reči slabe i u njih ne može stati sve što se želi, zato što „Nemam više reči koje će biti / više od otkucaja srca.“ (“Srce i dete”). Taj iskaz je priznanje i trijumfa i poraza poezije, njene slave, snage veće od života ali i nemogućnosti da ga trajno nadmaši. Ipak, ovaj iskaz potvrđuje neraskidivost poezije i života jer “Mrtvi su mrtvi zato što su iščupali / iz sebe sve reči koje bi ih mogle / proglasiti živim.” (“Ono što vide mrtvi”). Dakle, dok ima reči/poezije biće i života.

 

          Prikaz knjige „Simetrija vrtloga“ Dragana Jovanovića Danilova; izdavač Kulturni centar Novog Sada, 2014.

Comments (4)

Tags: , , , ,

Otkrivanje prostora poezije

Posted on 19 March 2014 by heroji

Ilija Bakić

 

Otkrivanje prostora poezije

 

Dušan Vidaković: Balkan Baltik,  Liber, Beograd 2010.

 

Nova pesnička knjiga Dušana Vidakovića (1969), autora nesvakidašnje prefinjenosti i invencije, nastavak je njegovih traganja za smislom pesničkog izraza, njegovim granicama kao i odnosa/relacija tradicije i savremenosti. Vidaković kontinuirano poseže za starim japanskim pesničkim formama (haiku, tanka) i ravna svoj pesnički glas prema tim obrascima ali i pomera njihove granice. Ovo poigravanje formom i sadržinom jedna je od karakteristima i knjige Balkan Baltik. Pesniku je poznata tradicionalna forma, odnosno broj slogova i njihovih rasporeda u stihovima, kao što su mu znani i tematski rasponi koji ovakve pesme u svom klasičnom obliku sadrže. Neminovnom samoodabranom disciplinovanju sopstvenog glasa, njegovom svođenju i brušenju na traženu metriku, pridružuje se i specifični pogled na svet u pesniku i izvan pesnika. Konačno, ovladavanje zadatim obrascima tek je prvi (svakako temeljni) korak u pesničkoj avanturi, jer osnovni postulat umetnosti jeste uvažavanje nasleđa, ali i pomeranje granica, otvaranje novih horizonata, traganje za drugačijim percepcijama i osećajnošću. Vidaković u novoj knjizi, jednako kao i u ranijim, demonstrira suvereno vladanje formom odnosno onim što se očekuje da ista izražava. Namesto trenutno pomodne raspevanosti (koja se ogleda kako u dužinama savremenih pesama tako i insistiranju na što obimnijim pesničkim zbirkama), u Vidakovićevoj se poeziji imperativ škrtosti pretapa u eleganciju i lakoću kratkih, oštrih poteza kojima ne manjka ni suptilnosti ni valera. Naravno, jednostavnost u izrazu je odlika majstorstva, dugotrajnog i preciznog rada na rečima i njihovim sklopovima odnosno na slikama i njihovim finesama. Vidaković se otkriva kao pažljivi i vispreni posmatrač spoljnog i unutrašnjeg okruženja, talentovan da iz mnoštva izdvoji tek jedan prizor/pokret/reč koji će, poput holograma, u sebi sadržati širu, bogatiju sliku. Ako je haiku idealan odgovor na staru maksimu da u poeziji rečima mora da bude tesno a duhu široko, onda je Vidakovićev haiku uspeo da bude i škrt i bogat.

BALKTIK

            Ispunjenjem formalnog zahteva/uslova za haiku pevanje pesnik se izdiže prema sledećem izazovu, problemu i dilemi: kako u tradicionalno uneto novo, kako da srednjevekovni haiku bude odraz drugačijih vremena, okolnosti, nove organizacije života, konačno novih koncepata u jezičkoj komunikaciji. Nije dovoljno u pesmu uneti par reči koje su u trenutnom opticaju jer se njima ne doseže do duha vremena, te prisutne a neuhvative esencije. Vidaković kombinuje različite metode za uspešno i ubedljivo dostizanje ovovekovne atmosfere, mada ponekad ne insistira ne aktuelnom već beleži trenutke bezvremene snage koji zrače dubokom smirenošću. Osciliranje između kratkotrajnog, fragmentarnog, svakodnevnog i gotovo primordijalnog osećanja, trivijalnog i uzvišenog, mikro i makrokosmičkog, pokretačka je snaga dinamizma knjige. Nizanje prizora, vinjeta i krokija, osenčenih ili, naprotiv, svedenih na konture predmeta osvetljenih jarkim sunčevim svetlom podneva zavode čitaoca koji prateći knjigu-slikovnicu tone u sasvim osoben svet čije granice nisu omeđene slovima na belim stranicama.

Konačno, dualizam naznačen samim naslovom, odnosno znanim geografskim lokalitetima (koji, svakako, podrazumevaju istorijsko i mentalno nasleđe i razlike), zahvalan je prostor za pesnikovo iskušavanje veštine kontrapunktiranja. Put iz jedne tačke u drugu (baš kao i njihov sudar), od toplote do hladnoće, sa severa do juga, način je da se preispita i fleksibilnost samog jezika, pojmova, koncepata komunikacije. Vidaković na početku knjige citira pesnika Transtremera koji insistira na susretanjima krajnosti u poeziji koje ima snagu da plemenito poveže suprotnosti. Prateći ovaj smer promišljanja poetike, Vidaković je otvorio sasvim nove prostore stihovnog izražavanja. Stoga je Balkan Baltik Vidakovićev veliki iskorak ka oslobađanju od svih stega koje ograničavaju maštu i njeno pretapanje u pesmu.

(2013)

Comments (4)

Tags: , , , , , ,

Šetnјa kroz umove

Posted on 08 January 2014 by heroji

Slobodan Škerović

 

Šetnјa kroz umove

 

Ilija Bakić, U odvajanju, zbirka priča, „Agora”, Zrenjanin 2009.

 

 

Malo ko je u stanju da kao Ilija Bakić uđe u um bića, ljudskog ili neljudskog, i od početka do kraja dosledno mapira svet koji to biće iskušava i svojim postojanjem predstavlja. Unutrašnja snaga bića koja tvori svet, svojim čulnim uplivom i tumačenjem tog upliva, iscrpljuje se činom koji nazivamo, prosto – životom.

U zbirci priča U odvajanju, pisac se bavi, grubo rečeno, dvema vrstama bića. U jednu grupu ubrajamo muškarce i žene, to jest ljude, a u drugu – mašine i kibernetske programe. Analizom uzročnosti i okidača, obrade podataka, zaključivanja i delanja, Ilija Bakić daje, ujedno i preciznu sliku osnovne motivacije koja dolazi iz sveta okolo, kao i izvitoperenu sliku, ili odraz, koja odlikuje biće nastalo unutrašnjim preoblikovanjem i razmeštanjem tih, iz okoline, izvornih poticaja. U krajnjoj liniji, s obzirom na analitički postupak koji Bakić primenjuje, postaje jasno da je razlikovanje dve vrste samo pitanje opažanja prelaza/metamorfoze, odnosno zamene, jedne forme u/ili/za drugu.

U tekstovima ovog pisca, čiji se opus u velikoj meri uklapa u signalistički, avangardni i eksperimentalni korpus savremene srpske književne produkcije, upravo dolazi do izražaja analitički tretman podataka, koji isključuje ideologizaciju na svim nivoima – od emotivne, idejne, estetsko-stilske, pa sve do svođenja predstave celokupnosti sveta na minimalistički, individualni doživljaj izolovanosti u sredini koja predstavlja skup tačaka koje u svakom momentu mogu biti nešto dvojako – nešto što crpi ili nešto što daje energiju, bez koje života nema.

Bakićevo saživljavanje s elementima stvarnosti i predstavom mogućih ishoda, daje naročiti estetski doživljaj trošenja mega-uma „svetske mašine” u ogoljenoj formi „jednog od nas” izloženog surovoj tehnološkoj hemiji primordijalnog bujona kao konačne osnove života.

Ovo svođenje civilizacijskih i kulturnih elemenata pod mikroskopski okular, karakteristično je za Bakića, i predstavlja nužni odmak, izmeštanje iz ready made predstave, kako bi se došlo u kritičku poziciju koja je lišena gorepomenutih emotivnih ili ideoloških filtera.

Crnohumorna obojenost, nastala iz suprotstavljenih pozicija ljudskog sveta i pojedinca u njemu, preteći se nadvija nad svest čitaoca koji se usudi da upluta u ovaj groteskni, kafkijanski svet u kojem jedino odjekuje zlokobni smeh kao odjek pustoši beskonačnog lavirinta bezizlaza.

U Bakićevom opusu, koji se sastoji od hiperrealističnih priča i romana ali i humorom zasićenih parodija i izleta u pop-kulturni mozaički pejsaž, postoji i nikad prekinuta nit optimizma, koja pre svega služi kao vođica i oslonac čitaocu. Ovo je itekako potrebno, jer se često, kao čitaoci, iznenada obremo u bestežinskom okruženju ambisa u koji nas vodi zenonovski dosledno pronicanje u suštinu bespuća. Neke od priča upravo se i završavaju tako, pred konačnim tamnim zastorom, u trenutku kada je neophodno da se načini iskorak iz dovršenog kretanja životnog oblika. Tada, silovita magija Bakićevog putopisa, kao legendarni ubik Filipa K. Dika, obnavlja naše disanje.

Ali, ne poigrava se Bakić – nadom, kao lažnim duhom koji daruje život. Njegovi junaci čine sve u svojoj moći, da se izbore za još jedan dan života. Ono malo inteligencije koju poseduju, koriste do poslednjeg daha. Upravo ovde pisac i zadaje konačni, nemilosrdni udar pečatom. Često precenjena inteligencija ljudskog bića, kao Laokoon, hvata se ukoštac sa surovom stvarnošću i u izvesnoj meri je i osvešćena, ali tek toliko da shvati da je guši i njena sopstvena surovost. A ta surovost posledica je sleđenja „prirodnih” zakona.

Ne treba imati iluzija, čovek je u bezizlaznom položaju, a ono što ga goni – takođe ga i ubija. Kod Bakića je egzegeza isto što i epifanija. Daleko od toga da on u svoje tekstove eksplicitno uvodi diskurs o smislu postojanja. Hladni, scijentistički pristup kao besćutni oklop naleže na živo i toplo tkivo naše kože. Sam dodir stvarnosti je neprijatan. Čovek ne vidi šta bi još tu moglo da se dogodi, osim borbe koja je neminovna. Iako u nevolji, Bakićevi junaci sami traže svoja rešenja, ne vape za pomoć nekom apstraktnom milosrdnom Bogu.

Ono što odlikuje priče u zbirci U odvajanju jeste realizam. Bez obzira na to da li je sam kontekst u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, spoljašnji dekor je samo to, ali način na koji je svet sklopljen je bolno realističan.

u odvajanju

Zbirka U odvajanju sastoji se iz tri grupe po tri priče: I dole, I gore, I između.

Prva grupa se bavi telom: unapređenim, poniženim, predefinisanim i redefinisanim. Pogled je iz telesnih funkcija, koje u međusobnoj sprezi tvore život koje su one same. Ukoliko je u ovim pričama reč o nedorečenosti, ova se odnosi upravo na specifikaciju životnog oblika.

Sledeća grupa priča bavi se životom na svemirskoj stanici – ali životom običnog šljakera koji često i lako ostaje bez posla pretvarajući se tako u prola. Nema tu nikakve svemirskooperske romantike i veličanstvenosti – sve je u sitnoj kalkulaciji sitnih poteza koje tako obezvređeno biće može da proizvede. Kod Bakića je budućnost gore od današnjeg najlošijeg. Ovo specifično poređenje prideva jeste istinsko poniranje u fraktalizaciju civilizacijskog postojanja. Dekorativne estetike kod Bakića nema. Ono što obične ljude spasava od zla ljudskog postojanja uklonjeno je preciznim potezom skalpela. Upoznajte se s golom stvarnošću društvenog bića.

Između, koje je u ovoj knjizi na kraju, uvodi nas u kibernetsku matricu. Dvostruka prepozicija stvarnosti u poslednje tri priče, uvodi u svesni život paralelu u obliku programa koji pod piščevim perom postaju vidljivi, a koji u velikoj meri upravljaju našim životima iz sfere nesvesnog. Ili, bolje rečeno, iz nesagledanog prostora. Prepoznavanje nevidljivog događa se prodiranjem posledica dejstva neopaženih protokola u svest. Ovaj događaj menja predstavu stvarnosti na nivou paradigme. U kolikoj meri smo na raspoloženju „tajanstvenim” silama koje nama upravljaju? Ako je suditi po Bakićevom uvidu, naše je postojanje u potpunosti određeno uzročno-posledičnim nizom kojem je početak zakopan u prošlosti koja seže do Velikog praska a predvidivost stvarnosti isključivo zavisi od sposobnosti da sagledamo mehanizme „svetske mašine” potekle iz tog pradogađaja. Jer, nova, kibernetska stvarnost koja nas u sebe sve više uvlači, nije suštinski različita od svoje prethodnice. Treba samo progledati.

Comments (3)

Tags: , , , , , ,

Poigravanje prozom i stvarnostima

Posted on 08 July 2013 by heroji

Ilija Bakić

Poigravanje prozom i stvarnostima

Prikaz knjige „Šamanijada” Slobodana Škerovića, izdavač Everest medija, Beograd, 2012.

 

Nova knjiga pesnika, prozaiste, esejiste i kritičara, Slobodana Škerovića (1954) spada u grupu retkih dela ovdašnje takozvane savremene literature; reč je, naime, o tvorevini koju je teško svrstati u standardizovane kategorije kojima barataju kritičari i teoretičari a rukovode se znatiželjni čitaoci. „Šamanijada”, dakle, na prvi pogled liči na roman – pisana je u proznom ključu, podeljena na poglavlja, ima određenju dužinu (nešto više od 220 strana); ipak, njeno će iščitavanje otkriti da nije u pitanju (samo/jedino) roman, ili barem ne roman u uobičajenom smislu te reči jer osnovna je priča vrlo labava, lako diskontinuirana (što će reći da funkcioniše na nivou epizoda za koje nije obavezno da se nastavljaju ni na planu fizičkih niti duhovnih dešavanja), a do kraja knjige se ne nude ni logička, uzročno-posledična pojašnjenja svih dešavanja (zaključno sa vremenskim skokovima). Ni junaci knjige nisu predstavljani prepoznatljivim metodama, njihovo pojavljivanje gotovo da je zadesno; glavni junak, šaman-okarinaš, Munja, dečak iz plemena Jakih, čije su akcije i, češće, ideje i promišljanja, težište ove proze, fluidna je pojava za koju je lako ustvrditi da nema preterane veze sa (fizičkom) stvarnošću. No, kako odmiču njegove avanture, zahvaljujući „Međuigrama” odnosno finalnim poglavljima-epizodama, utisak pomenute fluidnosti biva potvrđen i pojačan naznakama (jer nema izričitih opisa-tvrdnji) na osnovu kojih se može (ali i ne mora) ustvrditi da su u pitanju zgode i nezgode putnika u prošlost ili u neku od paralelnih stvarnosti – ali putnika koji nije morao obavezno i fizički biti na tom drugom licu mesta jer je, možda, koristio neke tehnike seobe duha-uma iz tela u telo. Ova spekulativnost, koja je na tragu iskustava kakva nude knjige Borhesa, Kastanede ili npr „Zvezdana lutalica” Džeka Londona, definitivno izmešta „Šamanjadu” iz okvira tekuće realističke proze i pozicionira ga na sasvim druge literarne koordinate. Škerović je, naravno, potpuno svestan svih mogućnosti koje nosi postupak koji je odabrao i spremno se i spretno poigrava tkivom svoje proze koje uspeva da produbi poetskim pasažima odnosno veoma živopisnim jezikom.

samanijada

Nominalno, priča započinje kao svojevrsni bildungs roman/priča o odrastanju koje se pretvara u inicijacijski proces (ili, preciznije, niz procesa) kroz koje će se odrediti da li je junak sposoban da postane šaman u jednom vrlo posebnom plemenu. U određivanju samoga sebe i svojih sposobnosti budući šaman mora da spozna svet u i oko sebe, što i radi u nizu lekcija/epizoda. Takođe je bitno i određivanje prema drugim plemenima i njihovim slabostima, odnosno prema konceptima kakvi su zajedništvo, obožavanje idola, produžavanje vrste, posedovanje… Konačno, šaman će biti učesnik ali i svedok uspona i raspada jedne primitivne zajednice, što će čitaoca asocirati na antropološke studije (iz XIX i ranog XX veka) o društvenom razvoju i raslojavanju plemena koja prema tim karakteristikama žive u preistorijskim epohama. Diskontinuitet pripovedanja, koji se neretko svodi na promišljane samo jedne senzacije ili pojma, nakon čega se slobodno skače na sasvim druge koncepte, ispostavlja se kao plodotvoran postupak jer se njime dotiče mnoštvo tema bez obaveze da se bavljenje njima posebno obrazlaže i umeće u osnovnu liniju radnje. U ovakvom postavljanju/predstavljanju zapažaju se nepripadajući izrazi, termini/pojmovi, koji su proizvodi civilizacijskog razvoja (npr. termin podsvesti koji je kao takav formulisan u XX veku); njihovo pojavljivanje ’budi oprez’ koji će biti opravdan/potvrđen (delimično, jer se autor, kako rekosmo, opredelio da ne pruža jednoznačna i definitivna objašnjenja) međuigrama i finalnim epizodama u kojima se junak predstavlja kao biće civilizacije bliske onoj kojoj pripadamo (ili, moguće, i neke buduće u kojoj se stručnjaci bave prošlošću teorijski ali i neposredno vraćanjem na lice mesta). Naravno, nedostatak detaljnog opisivanja svih dešavanja (pa i vremenskih skokova ili prečica), uskraćuje instantnost konzumiranja sadržaja ali, zauzvrat, otvara dveri tajanstvu i spekulacijama koje ono budi. U krajnjem, ovakvom postupanje opravdava i sam naslov knjige – „Šamanijada”, upravo kao i šamani, svakako barata mističnim, ritualnim i opsenarskim. Šamanizam iz naslova može se odnositi i na primarni sloj knjige koji je bliži filozofiji nego prozi; naime, pisac je, koristeći nekoliko repera (odrastanje, primitivnu zajednicu), izgradio samosvojan svetonazor kroz koji se sagledavaju fenomeni okruženja, njihovo prelamanje kroz čula i spoznajne procese pojedinca i, konačno, stvaranje i zaokruživanje mentalne slike sveta, kako materijalnog tako i metafizičkog. Pasaži zapažanja, promišljanja i izvođenja zaključaka na osnovu njih (ponekad i kontradiktornih prema nekim prethodnim), mada ne podležu pravilima pripovednih tehnika, uspevaju da drže pažnju svojom intrigantnom logikom, na momente potpuno izmeštenom iz vremena i prostora u kojima čitalac živi. U tome, u toj sposobnosti građenja drugih/drugačijih a potpuno uverljivih vizura je nesporni šamanizam ove knjige.

U konačnom sagledavanju, ovo delo otkriva se kao višestruki eksperiment; na formalnim nivoima pripovedanja ali i suštinskim nivoima same spoznaje sadržaja. Konstantni diskontinuitet priče, potenciranje fragmentarnog, odsustvo konzistentnosti zapleta i razrešenja nosioci su i specifično koncipirane literarne stvarnosti koja funkcioniše u paralelnim ravnima, višeznačna je ali lišena pogodbenih (i prigodnih) linija razvoja tipa početak–zaplet–rasplet–kraj. Ovaj tragalački kvalitet potvrđuje Škerovićevu pripadnost Signalizmu, neoavangardnom pokretu koji se zalaže za nove puteve u književnom stvaralaštvu, koji će odražavati senzibilitet primeren vremenima koja nam dolaze u susret. Odbijanje autora da se pokori literarno etabliranom i uobičajenom rezultiralo je zavodljivom proznom celinom koja zahteva pojačani čitalački angažman ali, za uzvrat, donosi svojevrsno prosvetljenje, otvaranje drugačijih horizonata percepcije i razumevanja.

Comments (5)