Tag Archive | "Zdravko Mandić"

Tags: , , , , , , ,

O umetnosti Zdravka Mandića

Posted on 06 July 2014 by heroji

Sava Stepanov

 

O umetnosti Zdravka Mandića

 

Na velikoj sceni nekadašnje jugoslovenske umetnosti, slikar Zdravko Mandić (1935–2012) pojavljuje se 1965. godine, na tada važnoj i uglednoj izložbi Oktobarskog salona. Odmereni i sistematični slikar i teoretičar Stojan Ćelić, u svom prikazu te salonske izložbe, apostrofira Mandićevu sliku Na obali (1965) „kao samosvojno delo i kao svojevrsno osveženje.”[1] U tom trenutku,  jedna takva ocena bila je izuzetno dragocena jer se odnosila na delo veoma mladog umetnika, preciznije – na sliku nastalu tokom studija. Sticajem životnih okolnosti, Mandić je slikarsko školovanje započeo na ljubljanskoj Akademiji likovnih umetnosti (1957), da bi tokom 1959. godine prešao na Akademiju u Beograd, u klasu profesora Zorana Petrovića. Nakon diplomiranja, na beogradskoj Akademiji, biva primljen na postdipolomske studije kod profesora Mila Milunovića. Po Mandićevom kazivanju, upravo su profesori Petrović i Milunović najzaslužniji za nesmetano izražavanje i likovnosti i formiranje sopstvene slikarske koncepcije. Bilo kako bilo, Zdravko Mandić je već tokom ranog preludijskog perioda svoje umetnosti jasno ostvario jasno definisan izraz. U periodu od ranog Autoportreta (1960) do sredine šezdesetih godina proteklog veka, Mandić je slikao u duhu specifičnog poetskog ekspesionizma. Taj ekspresionizam proisticao je iz zasebnog karaktera i intenziteta boje. Njime Mandić ne sagledava impulse okruženja, nego osluškuje unutrašnje damare vlastitog likovnog senzibiliteta. Pomenuti Autopotret je izrazito ekspresionistički intoniran slobodnim, tekstualnim crtežom, te snažnim bojenim nabojem. Intenzivna zvučnost boje nije u funkciji iluzionizma – slikar daje psihološku studiju, i tom emocionalnom slikom on, zapravo, prepoznaje slikarstvo kao sopstvenu sudbinu. Još nekoliko slika iz iste godine (Žuti pejsaž, Crveni predeo), te dve studije (Mrtva priroda u zelenom, 1962; Mala mrtva priroda, 1964) obeležene su slikarevom sposobnošću da se jevnostavni motivi, zahvaljujući izrazitom osećaju za pikturalnu autentičnost prevedu u autohtone tvorevine, u slikarevu materiju, u s l i k u. Sa slikama Žene na obali (1965) i Golubovi (1966) zatvara se rani preludijski period Mandićevog slikarstva. To slikarstvo se odlikuje specifičnim tihim ekspresionizmom koji proističe iz karakterističnog „otvorenog” crteža u kojem linije poseduju ekspresivni potencijal. Veoma često te linije umetnik ne spaja, ne zatvara formalni sklop nego nagoveštava svojevrsnu rasplinutost motiva, gubljenje obrisa…

 


[1] Stojan Ćelić, Šesti oktobarski salon, Umetnost, br. 5, Beograd, 1966.

 

Kada Mandić bude naslikao svoj prvi sfumatični banatski pejzaž – začeće se jedno specifično slikarstvo, prepoznatljivo na tada najvećim jugoslovenskim izložbama. Pojednostavljenje slike se dešavalo postupno – prvo široka „prazna” banatska prostranstva sa velikim nebom, potom tek po koja figura kojom se formiraju diskretni sadržaji. Tu i takvu kontekstualnost ima i monumentalna predstava Todora Manojlovića (1967). Usred beskrajnog, ničim neomeđenog prostora, sada već tipično mandićevskog prostranstva, uzdiže se figura superiornog intelektualca. Gromadna figura naslikana je ekspresivno, brzim i sipkastim potezima. No, sve je sintetisano u čudesni spoj mladalačkog elana i staračke kontemplativnosti; još više u sugestivnu studiju lika intelektualca, duhovno nadmoćnog u tom širokom vanvremenskom prostoru – tako autentično vojvođanskom i banatskom… A upravo posle toga slede slike ravnice, slike velikog prostranstva, slike Banata i čitave Panonije, slike kao da su sastavni deo čuvenog „velikog plavog kruga” iz literature Miloša Crnjanskog s kojim je, po utkanosti u ovdašnje predele i prizore Mandićevo slikarstvo i te kako blisko – vizuelno, intelektualno, emocionalno… Očigledno je da se, upravo tih godina, baš tim i takvim slikarskim ostvarenjima, formirao jedan sadržinski, plasitički i emocionalni koncept koji će postati konstanta potonjeg slikarstva Zdravka Mandića. Čini se da je tada u tom slikarstvu definisana umetnička personalnost. Stoga, sasvim je logično konstatovati da se taj period personalnog formiranja završava briljantnim Autoportretom iz 1970. godine u kojem umetnik „stapa” i prožima vlastiti lik sa prostorom. O tom portretu Irma Lang piše i konstatuje: Slikarev Autoportret mogao bi da se posmatra kao prototip Mandićevog slikarskog creda, njegovog likovnog jezika i načina izražavanja. Analizirajući pomenuti autoportret uočavamo, u prvom redu da je linija kao element gradnje forme u potpunosti eliminisana; umetnik forme gradi smenjivanjem svetlih i tamnih valera sa mekim sfumato prelazima. Potez ili faktura nisu vidljivi, što zajedno s lazurnim nanosom boje, daje utisak pastelne tehnike. Treba još istaći poetsku komponentu Mandićevog slikarstva koja proizilazi kao rezultat opisanog likovnog postupka.[2]

zdravko-mandic_0

 

Ta poetska „komponenta” ostaće u Mandićevom slikarstvu i u narednim godinama. U momentu kada su pojedini predeli na njegovim slikama bili motivski reducirani i „ispražnjeni”, kada je u plastičkom smislu u nekolicini slika već dospeo do asocijativne apstrakcije – Mandić je u svoju sliku, tokom sedamdesetih godina, vratio figuru i konkretne motivske podatke. Tada nastaju: Vrbe na Tisi, 1970; Vrbak, 1971; Banatska Venera, 1972; Žito gori, 1975; U čast Morandiju, 1978; Ludaje, 1978; Mreže I i II, 1980.

 


[2] Irma Lang, Konsekventni stvaralački rad, Izložba slika i akvarela Zdravka Mandića, Salon Sombor, novembra 1977, Dometi, Sombor, br. 12, 1977.

 

Postalo je očevidno da je Mandiću potrebna direktna provokacija za nastajanje slike. Njegova slikarska akcija je zasnovana na realnosti, na autentičnom doživljaju viđenog, na nastojanju da se konkretni prizor pretvori u sliku; umetnik je večito nastojao da slike iz prirode pretvori u -  prirodu slike.  U svojim slikarskim prizorima Mandić sebe nikako ne sputava. On sasvim slobodno prepliće maštu i stvarnost, a slikarskim postupkom, lazurnim, prozirnim i sfumatičnim partijama boje (tačnije rečeno: tona ili valera) celokupnu slikarsku predstavu čini atipičnom, zasebnom; više se u njegovoj slici ne radi o interpretaciji tzv. spoljašnjeg sveta nego o ilustraciji unutrašnjeg i sasvim subjektivističkog doživljavanja sveta i vremena u kojem je umetnik delovao.

 

Interesantna je činjenica da se, tokom iste decenije, Zdravko mandić vraća i posvećuje akvarelu. U svojim studentskim danima, u vremenu kada je odista stvoreno jezgro iz kog će biti razvijana celokupna njegova potonja umetnost, ovaj umetnik slika svoje akvarelističke slike. Tada se radilo o „funkcionalnom” akvarelu, o akvarelu koji je bio deo procesa pripreme za sliku. No, 1973. godine on je u bačkotopolskoj koloniji naslikao seriju akvarela na krupno granuliranoj hartiji. Tim ostvarenjima otvorene su nove mogućnosti, te je upravo u toj slikarskoj disciplini Zdravko Mandić ostvario možda i najpoetičnija dela u čitavom svom slikarstvu. Vodena boja pogoduje Mandićevom izrazu – one se sliva u jedinstvenu bojenu celinu sa finim nijansiranim i tonskim vrednostima. Umbra, jesenja žuta, zagasiti tonovi i sumorna tek naziruća plavetnila neba, bogato nijansirana siva, pokazuju i dokazuju Mandića kao umetnika sasvim sposobnog da jednom takvom tananom tehnikom iskaže najiskreniji doživljaj prirode i sveta, te da ispolji najdublja osećanja autentičnim pikturalnim tvorevinama.

 

Vremenom je Zdravko Mandić svoje slikarstvo akvarelom doveo do virtuozne realizacije. No, ta njegova ostvarenja nikada i nikako neće dospeti do pozicije ogoljenog l’art pour l’arta-a, nego će taj dominantni utisak likovne elegancije i otmenosti večito biti utemeljen na racionalnim pikturalnim razlozima i postupcima: na analitičkom odnosu prema motivu, na urođenoj sposobnosti vizuelne selekcije, na preciznom i nepogrešivom razlučivanju bitnog od nebitnog u ukupnoj motivskoj strukturi, kao i na suverenoj sposobnosti da se sa nekoliko lazurnih poteza iskaže sadržinska, plastička i poetsko-filozofska suština.

 

Iz pozicije „sveže” istorije umetnosti, centralni korpus Mandićevog opusa predstavljaju slike nastale tokom osamdesetih i devedesetih godina proteklog veka. Te dve poslednje decenije XX stoleća jesu vreme predosećanja i ostvarenja jedne odista epohalne krize jugoslovenskog i srpskog društva. Mandić je osamdesete „otvorio” samostalnom izložbom u Galeriji Kulturnog centra u Beogradu, u proleće 1983. godine. Na slikama koje su prezentovane na toj izložbi, po prvi put se pojavljuju siluetne predstave ljudske figure koje će ubrzo postati „zaštitni znak” celokupne Mandićeve umetničke filozofije. Zapravo, tih ranih osamdesetih godina, tipični mandićevski ispražnjen i rastočen pejzaž, ispunjen sivom i tmastom ravničarskom izmaglicom, postaje idealan kontekst za iskazivanje umetnikove brige za čoveka, za njegovu egzistenciju, za ukupni civilizacijski usud. Uz to, danas je posve jasno da nije nimalo slučajno da je, tokom prekretnice sedamdesetih i osamdesetih godina, na tadašnjoj jugoslovenskoj umetničkoj sceni još uvek bila veoma vitalna koncepcija i filozofija pokreta nove figuracije i drugih radikalnih oblika realizma. Ranih osamdesetih još uvek je bilo razloga da se realističkom slikom potvrđuje stvarnost i njene (pozitivne) manifestacije. No upravo tada započinju povodi za drugačije shvatanje, te je u slikarstvu problematizovan odnos prema realnosti. Mandić je jedan od onih umetnika koji je, u tom razdoblju, svojom umetničkom institucijom (pred)osetio potrebu za kritičkim pristupom svetu i vremenu u kome je delovao. Tih godina popularni filozof Markuze govorio je o otuđenju kao centralnom problemu evropske kulture. Dakle, to je vreme snažnog reflektovanja alijenacijske problematike i u socijalno-kulturološki milje tadašnjeg  jugoslovenskog društva. Mandić je u svojim slikama prepoznao tu sasvim specifičnu osobenost svog doba. On je to činio na svoj način, te njegovo slikarstvo nije moguće (niti potrebno) usklađivati sa događajima na tada aktuelnoj sceni. Mandić ne pripada aktuelnim tendencijama jer ne zadovoljava karakterističnosti novofiguracijskog realizma, a još manje je blizak postmodernističkim slikarskim tendencijama… Jednostavno, tokom celokupnog opusa, slikarstvo Zdravka Mandića težilo je integralnom saznavanju i intepretiranju sveta. On je konstantno posvećen realnim, životnim povodima i jednostavno nije bio u stanju da izbegne prelamanje doživljaja stvarnosti kroz prizmu sopstvenog ljudskog i umetničkog senzibiliteta. No, ta njegova posvećenost večito je dihotomijska: a) Mandić razume stvarnost i zato je svojim motivskim slikarstvom potvrđuje i sebi i svom posmatraču, b) istovremeno, zbog suštinskog razumevanja stvarnosti on ima potrebu da je slikarski poetizuje da bi od nje odbranio i sebe i svog gledaoca…

Zdravko Mandic (1)

 

U slikama iz ciklusa Ljudi koji je naslikan u podužem periodu od ranih osamdesetih godina (Pecaroš, 1982; Hladan dan, Ljudi koji čekaju autobus negde pored puta, 1983)  pa sve do kasnih osamdesetih (Sneg se topi, 1986) i devedesetih (Biciklisti, 1990; Vreme tmurno bez izgleda na promene, 1994), postoji taj neprevaziđeni osećaj otuđenosti, tegobnosti, socijalne tenzije. Zbog toga njegove velike, uglavnom sive slike, poseduju nekakvu tihu protestnu i angažovanu notu. Kroz takve teme umetnik nudi mogućnost osvešćenja i prevazilaženja tegoba. On to ne čini na prepad kako su to možda činili svojim frapantnim fotorealizmom slikari iz poznih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, ne čini brutalno kako su to znali „novi divlji” iz postmodernističke umetnosti osamdesetih. Mandić nas osvešćuje nekakvom jednostavnom i dostojanstvenom likovnom estetikom. Njegovi ljudi u pejzažnom bespuću ne lutaju predelima sopstvene i naše podsvesti kao na fantazmagoričnim Margitovim slikama, oni nisu opsednuti iracionalnim kolektivnim strahom kao kod Španca Genovesa, nisu ograđeni skoro nepremostivim zidovima što ih je podigla urbana civilizacija za alijenacijski ugrožene ljude kao na slikama Makedonca Rodoljuba Anastasova… Mandićevi ljudi nisu beznadežno zagubljeni u bespuću. Oni su oslonjeni na tlo, oni su svoji na svome i tek su na trenutak ometeni izmaglicom što tako često zavlada životom i panonskim krajolikom, a koja svojim nestajanjem i iščeznućem donosi oslobođenje, osvešćenje, mogućnost odluke[3] No, osim sadržajem, Mandićeva slika nas „ubeđuje” i svojom pikturalnom jednostavnošću. Umetnik je u svojoj slici uravnotežio sadržaj i (realističku) formu a pikturalnu građu sveo na potpuno reducirani koloristički registar, sve do postupka tonskog slikanja. U jednom intervju sam Mandić obrazložio je takav svoj postupak: Raspolažući bojama spektra, slikar stvara čudesni svet svetla. Ja taj svet bleštave raskoši pretačem u bogatu skalu sivih tonova, koji nisu izraz ni optimističkog ni pesimističkog raspoloženja, već su posledica mojih nastojanja da na najjednostavniji način, paganinijevski, dosegnem maksimum svoje likovne artificijelnosti.[4] Ta, skoro monohromijska, koherentnost plastičke konstitucije slike posmatraču donosi nekakvu pročišćenu, sublimnu jasnoću, ubedljivost i sugestivnost. Uz to, u određenom smislu, Mandićeva slika je bliska konstituciji crno-bele fotografije. Sadržaj i pikturalni karakter čvrsto su sintetisani, samim tim su „umetnikove poruke” izuzetno pročišćene, jasne i čitke, poput dokumentarnog ili reporterskog fotosa…

 

Na samom kraju dvadesetog veka u Mandićevom slikarstvu desile su se zanimljive promene. Paleta je rasvetljena, a u tim slikama blistaju svetliji tonovi sive i plave. Sadržinski nepromenjeni motivski sklopovi poprimili su jedan sasvim novi, drugačiji karakter i značenje, To je naročito bilo vidvljivo na nevelikoj Mandićevoj izložbi u novosadskoj Galeriji Zlatno oko, 2000. godine. Ubrzo se pokazalo da je ta postavka nagovestila znatno značajnije promene.

 


[3] Odlomak preuzet iz teksta Sava Stepanov, Svetlost i izmaglice, Knjiga o slikarstvu Zdravka Mandića, KPZ Novog Sada, Novi Sad, 2002.

[4] Miloš Jeftić, Tišine Zdravka Mandića, Beograd, 1998.

 

Pet godina kasnije, na izložbi u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu koju je jednostavno naslovio Nove slike, Mandić prikazuje seriju slika velikih formata i potpuno neočekivanih motivskih i kolorističkih rešenja. Odjednom su blesnule intenzivne crvene, žute, zelene, plave; umesto usamljenih siluetnih figura pojavili su se aktovi, mrtve prirode, flaše, portreti i pejzaži sasvim drugačijeg i posve dramatičnog izgleda… Objašnjenje je dao sam umetnik u zapisu objavljenom u katalogu: … Setio sam se nekih svojih ranijih slika i shvatio da sam u jednom trenutku rano stao, da su neke likovne ideje ostale nerealizovane, neke slike nenaslikane. Pomisao da sa godinama nagomilanim slikarskim iskustvom treba učiniti neki novi korak upravo od onog trenutka gde sam negde stao, sve me je više proganjala. Video sam neke nove slike, neke druge slike, i počeo sam da ih slikam u svojoj 71. godini života. I evo tih slika.[5]

 

Danas, kada se sabiraju rezultati Mandićevog nešto više od pola veka dugog stvaralačkog opusa, ova neočekivana „koloristička” izložba čini se kao hotimični pokušaj umetnika da zaokruži vlastito slikarstvo, da svoje rane radove kojima je tako suvereno započeo svoju slikarsku aktivnost na samom početku šezdesetih godina prošlog veka „spoji” sa slikama koje je slikao u vremenu početka veka, u svojim poznim stvaralačkim godinama. Tako je jedan umetnički krug – zatvoren. Danas, treba dobro razumeti taj poduhvat.  Jer, očito da je u opusu Zdravka Mandića večito postojala konstantna i čvrsta ideja: između dve kolorističke faze, one na početku i one na kraju, iz kojih se razvilo kompleksno slikarstvo sa punom svešću o svakom sublimisanom bojenom nanosu, o čitavom kolorističkom spektru objedinjenom u tom čistom, jasnom tonu proizvedenom u čitkom lancu odnosa sadržinskih, plastičkih, filozofskih i emocionalnih elemenata ukupnog Mandićevog iskaza. Tako je tokom svih tih godina slikarstvo ovog umetnika trajalo kao odista autentični pikturalni iskaz u kojim je dominantnim principom less is more izrečeno jedno sveobuhvatno i sasvim verodostojno viđenje sveta i vremena u kome je živeo i stvarao čovek, slikar i umetnik Zdravko Mandić.

 

Zdravko Mandić: sećanje (1935–2012), izložba slika, Savremena galerija Zrenjanin, 19.08. –20. 09. 2013.

 


[5] Zdravko Mandić, tekst u katalogu izložbe Nove slike, Muzej Vojvodine, Novi Sad, 16-28. maj 2005.

Comments (2)

Tags: , , , ,

Zdravko Mandić, 1969.

Posted on 31 January 2014 by heroji

Živojin Turinski

 

Zdravko Mandić, 1969.

 

Danas se već može reći da je slikarstvo Zdravka Mandića zrelo u onoj meri koliko su to mogli očekivati svi oni koji su sa interesom pratili njegov dosadašnji razvoj. A put, uistinu vremenski veoma kratak, kojim je Mandić došao do trenutka ove svoje izložbe, karakterišu bitno dve etape među kojima su vidljive i razlike i zajednički imenitelji. Prvi period, koji je manje zanimljiv usled značaja i vrednosti sadašnjeg opusa, obeležava trud da ovlada umešnošću građenje slike. Nesvesno obuzet ili planirano inspirisan, svejedno, tek u tim ranim radovima primetno su prisutne pouke koje su došle posredstvom slika Marka Čelebonovića. Pouka je ujedno bila i inspiracija. Stoga je Mandić iz ovog magičnog kruga izašao obogaćen jednim velikim i važnim iskustvom i što je najbitnije: svestan mogućnosti sopstvene stvaralačke ličnosti.

Drugi, i ujedno onaj pravi korak kojim je Mandić stupio u oblast istinskog traganja za formulom kojom će izraziti ono najlepše i najplemenitije što kao umetnik nosi na dnu svoje duše, načinjen je danas. Slike koje čine ovu izložbu rezultat su tog istrajnog verovanja u sopstvenu demijuršku moć.

Zdravko_Mandić,_Todor_Manojlović,_1967.

Uporišna tačka Mandićevog slikarstva je pre svega jedan prefinjeni osećaj za prostor, i kao metafizički fluid, i kao realni, opipljivi događaj. Četvorokuti njegovih slika su zapravo prozor širom otvoren prema onoj svetranoj misteriji prvobitnog haosa iz kojeg je nastao svet. Na ovom fonu svevremenosti i sveprostornosti Mandić projektuje život svoje svakodnevice, ograničene netrajnošću i euklidovskom geometrijom. U spiralnoj maglini ovog Mandićevog i našeg kosmosa lebde čaše iz kojih je ispijena i zadnja kap vina, oko neke umrle ili još nerođene žene, pesnik Todor Manojlović, vrba kraj Begeja, utopljena ljubavnica koja je pošla gola niz reku na svoj poslednji sastanak sa Crnim morem.

I na kraju umesto zaključka: ovo što sam saznao sa ovih slika je verovatno i više i manje od onog što ćete vi otkriti ako ih budete gledali otvorenih očiju.

 

Izložbeni katalog Zdravko Mandić objavljen je povodom izložbe u Maloj galeriji Umetničke kolonije Ečka – Zrenjanin koja je održana od 28. IV – 19. V 1969. godine.

Izložbeni katalog je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske dostupan pod signaturom Ук I 113.

Comments (2)

Tags: , , ,

Zdravko Mandić, 1979.

Posted on 22 September 2013 by heroji

Đorđe Jović

 

Danas već zreli slikar, Zdravko Mandić, pripadnik je i zrele generacije, ako je generacijsko prokrustriranje moguće i potrebno kada se radi o pojedinačnom opusu i iskustvu zasnovanom na talentu i mogućnosti ličnosti da se iskaže slikajući onako kako jedino ume. Stoga nije bitna ni činjenica što je Mandić učenik i Mila Milunovića. Osim ako se ne radi o pijetetu prema preminulom slikaru čija su pojedina dela međaši u istoriji srpske i jugoslovenske umetnosti i međaši u iskustvu nekih manje talentovanih slikara. Dakle, Zdravko Mandić je slikar koji je stigao da bude učenik jednog od dvojice prvih profesora slikarstva beogradske Akademije likovnih umetnosti, ali i da istovremeno studira kada su se lomila koplja oko nešto zakasnelog oblika enformelnog i uopšte apstraktnog koncepta slike, s jedne strane, i uvođenja figuracije u repertoar slikarstva beogradskog kruga,  s druge strane. Bilo da se radi o aktivnostima „medijalaca” ili o katerima figuracije neofigurativne poetike.

Zainteresovan, pre svega, za likovnu umetnost kao prostor u kome se iskazuju izvesna nespokojstva obrazlagana bojom i oblikom, Mandić je svu svoju potrebu obrazlagao stamenim jezikom slikara koji poznaje napredovanje, ali samo u okviru jasno organizovanog znanja slikara sa akademije. Nije verovao i ne veruje da će vreme „jednom” potvrditi njegove znake i slike, nego je, radeći u vremenu i svom prostoru, utvrđivao i dograđivao sigurno fundirane temelje talenta i znanja. Pun razumevanja za puteve i zablude svoje generacije i poslenike koje je upoznao, nije se podavao njihovim razlozima koji su ponekad uznemiravali njegovu proširenu zainteresovanost. Jer, priznajući tuđe poimanje sveta i složene strukture odnosa u njemu, ipak je ostao u koordinatama dovoljno razmaknutim da maštom zasnovani odnos i iskaže.

zdravko_mandic_1

Motivski repertoar ovom banjalučkom izložbom, a za nju je on i proširivan, dobio je pojedine znake koje Mandićevo slikarstvo utvrđuje u sopstvenom području, a slikarstvo predela obogaćuje pojedinim novim motivima. Kada ovo kažemo želimo da reknemo da je pojedine od ovih slika trebalo sada, u ovoj deceniji naslikati kako bi se izvesne zablude oko kvalifikovanja i klasifikacije izbegle, jer po nekim je to jedini metod moguć u prezentovanju ličnosti. Trezvenije odnošenje prema slici zanemaruje takav metod i slici pristupa kao sistemu posebnih i slojevitih karakteristika.

Raniji prizori nad i u ravnici odeveni u poetiku izgovaranu likovnih znacima, danas su dobili proširenu tematsku organizaciju jednim dosta banalnim elementom ravničarskog predela. Koliko je taj predmet, koji se i smešno naziva ludaja, bio povod da se pomaknuti sadržaj slike prenese dalje u oblast nove poetike, najbolje se vide ako mu se načas izuzme to njegovo slabašno značenje u objektivnom predelu. Tada ostaje oblik koji definiše odnose u slici, sam je određen pikturalnom materijom, a najviše doprinosi iskazu u kome plastičko-poetski niz sugeriše zaključak da je sada snažnije povezana poetska struktura slike. Ta mala tema velike ravnice nije otežala simboličkim sadržajima. I zbog toga ti oblici dobijaju punu likovnu sadržinu u poretku značenja dela ovog slikara. Možda bi i ovi novi motivi nagnali one spremne na „katalogiziranje” da ih nekako pridruže iskustvu „neoromantičara”. Međutim, poetsko-plastička organizacija, zasnovana na različitim razlozima, demantovala bi takva nastojanja. Jednostavnije bi bilo ako bismo Mandićevo slikarstvo posmatrali samo kao nisku predela koji se, gušći, prizemljuju motivskom organizacijom, ali čija likovna sadržina dalje počiva na zgusnutom pikturalnom rasteru u kome zaiskri smeđa ili muklozelenkasta fuga.

 

Izložbeni katalog Zdravko Mandić objavljen je povodom izložbe u Umjetničkoj galeriji Banja Luka koja je održana od 12-27. aprila 1979. godine.

Izložbeni katalog dostupan je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske i čuva se pod signaturom Ук III 419.

Comments (2)

Tags: , ,

Ne, nije Haikai!

Posted on 11 March 2013 by heroji

Stevan Stanić

Ne, nije Haikai!

Ima na najnovijim slikama Zdravka Mandića, reklo bi se, dva lica, dve težnje duha čije se razlike i suprotnosti na čudan način ublažuju: jedno – racionalno koje prihvata sve pozitivne doprinose nove umetnosti u traganju za materijom; i drugo – koje se u današnjem vremenu ne plaši čak izvesnih primesa sa arhaičnim idiličnim prizorima. Taman smo, dakle, pomislili da je onaj ukus (Koro, Vijar, Gvozdenović) potpuno bankrotirao i veliki vek evropske lirike zauvek iščezao, kad evo slikara koji sa dva para očiju, jednim stalno uprtim u zemlju, a drugim u zamagljena prostranstva neba, dokazuje kako iza svega što mislimo da je konačno, ostaje još uvek besrkajno mnogo neispitanog novog prostora.

Ima kod Koroa, gotovo na svakom njegovom predelu, jedan deo slike koji dotučenim muzejskim pešacima služi kao trenutak svežine, odmora i prikupljanja snage. To je ona poslednja skoro nevidljiva linija između neba i zemlje, u koju je Koro uvek ulagao svu svoju lirsku osetljivost i zanatstvo, linija koja treperi u nekoj srebrnkastoj izmaglici i neodoljivo vas vuče u neistražene daljine. U taj fragment dalekog obzorja čini se, kao da se nekim teleobjektivom pomoću zuma uvukla cela Zdravkova imaginacija, rastresla ga, uveličala rasterom, tako da je u velikom kvadratu platna ostala samo ta pomešana sipkava izmaglica iz koje struji tišina, usamljenost i beskraj.

Zdravko Mandic

 

Taj veliki naizgled jednostavan prostor najednom se ukazao slikaru kao čitavo carstvo najfinijih istraživanja kolorističkih senzacija i talasavih jedva vidljivih masa koje s ekolebaju u svim varijantama jedne određene game. Taj opšti sivkasti ton koji se menja od slike do slike, od olovnožute, umornosive do neprimetnoljubičaste, prenosi na vas onu čudnu delatnost duha, ona najtananija talasanja, da se jedino može porediti sa muzikom jednog Vivaldija ili ravnomernim menama jednog Baha. Ta često utrljana boja, ti prigušeni zvukovi koji kao da dolaze odole, iza platna, daju ovim platnima i taktilnu vrednost neke impregnirane dragocene kože, čija se duga uglačana istorija može isto tako dugo čitati.

kisobrani u magli

 

Ali, to gotovo požudno bacanje na materiju nije zaustavilo Zdravka Mandića da u taj prostor utka ponegde usamljenu ukletu figuru čoveka nad rekom, da kao što vetar nanese poslednje zarađalo lišće, satera negde u vrh kadra malo razbijeno jato izgubljenih ljudi…ili iznad povesma one mračne izmaglice, što razdvaja nepomične banatske vode od mutnog ubijenog neba, pusti da klizi jedva vidljiv natruli čamac sa bezimenom pogurenom ljudskom siluetom. Rekli biste: neki nežni otmeni mali haikai-stih iz vremena velikog slikara Hokusaia. Ali, ne, ipak to nije haikai. Jer, zar svaki idući trenutak ne očekujemo, da u ovom dobu afirmacije, naučne i tehničke civilizacije, jedan nov talas vetra ne nanese zavesu mokre žute izmaglice i sa Mandićevih platna, tu pred nama, zauvek odnese i ono malo preostalih, usamljenih ljudskih figura, u onu tamo nejasnu nigdinu. Čini se da sam slikar to isto sluti.

1983.

čamac u magli

Comments (3)