Archive | Sakrali

Tags: , , , , , , , , , ,

Novo Brdo

Posted on 08 August 2018 by heroji

Milenko Pekić

 

NOVO BRDO

  1. Istorija

 

Nedaleko od Prištine, na vrhu Male planine na nadmorskoj visini preko 1100 m, nalazi se NOVO BRDO, jedan od najznačajnijih i najbogatijih srednjovjekovnih gradova Kosova i Metohije, koji se u istorijskim izvorima prvi put spominje 1319. godine (naredni je podatak iz 1326.).[1] NB je danas nepregledna ali veličanstvena ruševina koja, zahvaljujući strateškom položaju i zadivljujućim preostalim kulama[2]  i zidinama i dalje dominira visom iznad Krive Reke, lijevom pritokom Binačke Morave.[3]

Ubrzo je Novo Brdo, i pored nepovoljnih uvjeta planinskog podneblja,  postalo grad rudara, zanatlija, trgovaca i ljudi najrazličitijih zanimanja.[4] Sve ove funkcije učinile su da je izrastao u raskrsnicu važnih karavanskih puteva (vodili su za Prištinu, Vranje, Leskovac, Niš, i Gnjilane) i jedan od najvećih rudarskih  centara tadašnje Europe.[5] Grad je,  nadalje, imao i poseban statut: Zakon Novog Brda, Zakon o rudnicima,[6] organe vlasti, druge institucije  i kovnicu novca (ceka).[7] Zato su ga valjda toliko i slavili, veličali i zvali srebrnim i zlatnim gradom.[8] NB se stalno  razvijalo; najveći procvat  je doživio  u XIV i  prvoj plovini XV st. Upadom turskih vojnih jedinica njegov zlatni period, u sklopu srpske srednjovjekovne države, bio je okončan.


[1] M. Pucić, Spomenici srpski, II, Beograd 1862, 5; M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, II, Beograd 1962, 37, 96.

[2] Zidine  su u narodu poznate pod nazivom Kaljaja (A. Urošević, Novobrdska Kriva Reka, Beograd 1950, 16, 29, 78; V. Jovanović = V. Jovanović, Prilog arheološkoj topografiji Novog Brda = Une contribution à latopographie archéologique de Novo Brdo,  Starinar, s. n., 12, Beograd 1961, [169]-174.).

[3] V. S. Jovanović, Novo Brdo srednjovjekovni grad = Novo Brdo Mediaeval Fortress, u: Novo Brdo = Novo Brdo, Beograd = Belgrade, 2004, 12.

[4] D. Kovačević,  Prilog proučavanju zanatstva u Novom Brdu i okolini,  Zbornik Filozofskog fakulteta VIII-2,  Beograd 1964,  525-532; [T. Sekulić i B. Inić], Rudnici Kišnica i Novo Brdo, Priština: monografija: [1949-1969], Priština 1969, [36] str.; Zoran Simonović,  Novo Brdo – srpski srednjovekovni ekonomski centar na Kosovu, Ekonomika: časopis za ekonomsku teoriju i praksu 3-4, Beograd, 39/1993,  48-55; S. M. Ćirković; priredio V. Đokić,  Rabotnici, vojnici, duhovnici: društva srednjovekovnog Balkana,  Beograd 1997, 104- 112; Desanka Kovačević-Kojić, Odnos grada i sela u XV vijeku: primjeri Novog Brda i Srebrenice 420, Glas SANU, Beograd 2012, [139]-146; A. Veselinović,  Povelja despota Stefana Lazarevića Hilandaru o darivanju 100 litara srebra godišnje od rudnika Novo Brdo: druga polovina 1406. godine (pre 15. oktobra),  Stari srpski arhiv = Anciennes Archives serbes 12, Beograd 2013, 121-132.

[5] J. Cvijić, Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, III, Beograd 1911, 1127; G. Škrivanić, Putevi u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 1974, 95-109; A. Urošević, Novobrdska Kriva Reka, Beograd 1950, 19, 63, 66.

[6] B. Đurđev, Turski prevod rudarskog zakona za Novo Brdo despota Stefana Lazarevića, Prilozi za orijentalnu filologiju 25 (1975),  Sarajevo 1977, 113-131; B. Đurđev,  Otkud turske aspre u odredbama zakona Novog Brda,  Posebna izdanja / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 34. Odeljenje društvenih nauka 6,  Sarajevo 1977, 87-94; B. Đurđev, Kada i kako su nastali despota Stefana zakoni za Novo Brdo, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine 20 (1972-1973), Sarajevo, 1984, 41-64; J. Danilović,  Zakon grada Novog Brda, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu 1-2, Beograd 1990, 16-43; B. Jovanović-Stipčević,  Ko je pisar prepisa “Zakona o rudnicima despota Stefana Lazarevića”?,  Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku = Archivum philologicum et linguisticum 33, Beograd 1990, [197]-202.

[7] N. Radojčić, Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, Beograd 1962, 27- 30, 37, 52, 88; Mirjana Ćorović-Ljubinković,  Arheološki i istorijski značaj nalaza srpskog srednjovekovnog novca na Novom Brdu, Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu 5, Beograd, 1967,  [261]-270; S. Ćirković,  Dubrovačka kovnica i proizvodnja srebra u Srbiji i Bosni,  Istorijski glasnik, 1-2, Beograd 1976, 91-98; V. Ivanišević, Novčarstvo srednjovekovne Srbije, Beograd 2001, 61; S. Ćirković, Novobrdski zakonik Stefana Lazarevića iz 1412. godine = Despot Stefan Lazarević’s Novo Brdo Legal Codes (1412), u:  Novo Brdo = Novo Brdo, Vojislav Jovanović… et al., Beograd =Belgrade 2004, 162- 181; V. Ivanišević -  V. Radić, Kovnica srpskog srednjovekovnog novca u Novom Brdu = Serbian Mediaeval Mint at Novo Brdo, u: Novo Brdo = Novo Brdo, Vojislav Jovanović… et al., Beograd = Belgrade 2004, 222-247; D. Vasiljević,  Opsada Carigrada 1453. i rudari iz Novog Brda: vojna istorija srednjovekovne Srbije, Beograd 2014.

 

 

Ovako znamenito urbano središte relativno je kasno zaintrigiralo i istraživače najrazličitijih struka. Ukoliko ne računamo europske putopisce, o NB prvi je pisao Stojan Novaković. Prošlo je podosta vremena dok se nisu  oglasili i ostali učenjaci – Đurđe Bošković i Ivan Zdravković prvi su pošli stopama  uvaženog sanarodnika.[9] Nakon otpočimanja prvih arheoloških kampanja uslijedilo je mnoštvo napisa o fenomenu NB. Oni su različiti po kvalitetu i po obimu. Naravno, prvo su se pojavili omanji radovi, o kojima će biti više riječi u nastavku, ali i djela  interdisciplinarnog karaktera. U njima su obrađivani  problemi vezani za: sepulkralne spomenike, legende, kraniometrijska istraživanja, istorija književnosti, ilustracije manuskripata, hajdučiju,  gospoštinu, keramiku, arhitekturu,   lomontit.[10] Posebnu kategoriju čine najrazličitiji tekstovi – od enciklopedijskog do monografskog. Ima ih u rasponu od

 


[8] Jovanović, Novo Brdo – grad zaista srebrni i zlatni, Obeležja 2, Beograd 1/1971, 75-111.

[9] S. Novaković,  Novo Brdo i vranjsko Pomoravlje: u istoriji srpskoj XIV i XV veka, Godišnjica Nikole Čupića 3,  Beograd 1880, 263-355;  Đ. Bošković,  Novo Brdo, Godišnjak Muzeja Južne Srbije I., Skoplje 1939, [161]-168; I. Zdravković,  Grad Novo Brdo, Umetnički pregled  10, Beograd, 2/1939, 300-303.

 [10] M. Simić. Groblja i nadgrobni spomenici u okolini Novog Brda,  Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu 17, Beograd 1954, [160]-166; I. Zdravković – M. Simić,  Manje crkvene građevine i zgrade turskog doba na Novom Brdu i okolini,  Glasnik Muzeja Kosova i Metohije 1, Priština 1956,  251-264; I. Zdravković – M. Simić,  Novobrdske legende,  Glasnik Etnogtafskog instituta SAN 4-6  (1955-1957), Beograd 1957, 359-363; I. Zdravković,  Kratki terenski podaci o našim gradovima: X Prizrenac kod Novog Brda, XI Prilepac kod Novog Brda, Vesnik Vojnog muzeja JNA 4, Beograd 1957, 329-334; Isti,  Kratki terenski podaci o našim gradovima: XII grad Novo Brdo, XIII Smederevska tvrđava, XIV grad Zvečan, Vesnik Vojnog muzeja JNA 5, Beograd 1958, 221-241; Isti,  Dve stare kuće na Novom Brdu, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije 4-5 (1959-1960), Priština 1960, 333-342; M. Ćorović-Ljubinković,  Srpska gleđosana keramika (srednjovekovn nalazi sa Novog Brda) 3, Zbornik radova Narodnog muzeja, Beograd 1962, 165-182; Ž. Gavrilović,  Kraniometrijska ispitivanja srednjevekovnog čoveka sa Novog Brda u Srbiji,  Glasnik antropološkog društva Jugoslavije, Beograd, 1/1964, 145-147; I. M. Zdravković, Srednjovekovni gradovi i dvorci na Kosovu = Forteresses et chateaux medievaux de Kosovo, Beograd 1975; V. S. Jovanović,  Arheološka istraživanja srednjovekovnih spomenika i nalazišta na Kosovu,  Zbornik okruglog stola o naučnom istraživanju Kosova / Naučni skupovi Srpske akademije nauka i umetnosti 42, Beograd 1988, [17]-66; D. Bojović,  Dva stara srpska pisca iz Novog Brda: jedna moguća komparacija o percipiranju stvarnosti 4, Baština, Priština /!Leposavić/ 3/1993, 64-70; V. Pavlović,  Ukras rukopisa nastalih na Kosovu i Metohiji (1450-1600. godine),  Zbornik Matice srpske za likovne umetnosti = Recherches sur l’art  29/30 (1993-1994), Novi Sad 1994, 1-50; D. Bojović,  Dva stara srpska pisca iz Novog Brda, Pravoslavno delo: sabornik za pravoslavnu slovesnost 10, Banjska 2006, 40-46; E. Zečević,  Nakit Novog Brda: iz Arheološke zbirke poznog srednjeg veka,  Beograd 2006; A. Kostić-Tmušić, Novobrdski književnici XV veka,  Philologia Mediana: godišnjak za srpsku i komparativnu književnost 2, Niš, 2/2010,  51-60; Lj. Barić,  Lomontit iz farbanog potoka u olovnocinkovom rudniku  Novo Brdo (Kosovo, Srbija),  Glasnik Prirodnjačkog muzeja, serija A 27, Beograd 1972,  5-9; D. Bojanić,  O novobrdskoj gospoštini, Istorijski časopis = Revue historique 29-30 (1982-1983), Beograd 1983, 117-127.

 

 

novo brdo

slabije uspjelih kompilacija pa do vrlo solidnih studija.[11] Dvije treba posebno izdvojiti. Ističu se svojom grafičkom opremom, ali i valjanošću objavljenih tekstova, jedna i na albanskom jeziku.[12]

Posebnu dimenziju  novobrdskoj istoriji  daje arhivska građa koja se čuva u Prištini, u Arheološkom institutu Kosova. Zahvaljujući ljubaznim kolegama (hvala im i ovom prilikom na skeniranom materijalu)  upoznati smo sa tim blagom. Naravno, slična dokumentacija se čuva i u drugim gradovima do koje u ovom momentu nije jednostavno doći. Koliko su prištinske arhivalije odlične  za daljnje izučavanje novobrdske istorije vjerovati je da će  baš s osloncem na njih, u dogledno vrijeme,  biti napisana monografija koja nedostaje. Jedno moramo istaknuti  sa samog početka. Sve arheološke kampanje koje su poduzimane morala su imati prištinsko odobrenje, uz uvjet da se sav arheološka dokumenatcija mora dostaviti i  ustanovi za zaštitu spomenika Kosova. No, ni ona nije kompletna, da ne govorim o artefaktima otkopanim na prosoru Novoga Brda. Ta prvorazredna bogatstva danas se čuvaju u beogradskom Narodnom muzeju.

NB je od samog postanka bio istinski kosmopolitski  grad u kome su ravnopravno živjeli, radili i učestvovali u njegovom razvoju, izgradnji i obrani: Sasi, Kotorani, Splićani, Grci, Mlečani i najviše Dubrovčani.[13] Trgovci iz grada  podno Srđa u većini slučajeva su bili

 


[11] Đ. Bošković,  Novo Brdo,  Godišnjak Muzeja Južne Srbije I., Skoplje 1939, [161]-168; I. Zdravković,  Grad Novo Brdo, Umetnički pregled  10, Beograd, 2/1939, 300-303; I. M. Zdravković,  Novobrdska tvrđava, Istoriski glasnik  3-4, Beograd 1953, 83-89; M. Dinić,  Novo Brdo: kratak istoriski pregled, Starinar, n. s., 5-6 (1954-1955),  Beograd 1955,  247-250; M. Ćorović-Ljubinković,  Značaj Novog Brda u Srbiji Lazarevića i Brankovića, u:  Moravska škola i njeno doba: naučni skup u Resavi, Beograd 1972, [123]-141; Đ. Bošković,  Arheološka istraživanja Novog Brda, Beograd: Kolarčev narodni univerzitet, 1974, 99-117;  M. Popović,  Novo Brdo – saznanja i mogućnosti, Glasnik 5, Beograd 1989, 51-54; Vojislav S. Jovanović,  Prilepac kod Novog Brda = Prilepac near Novo Brdo: Prilog proučavanju srednjevekovnih gradova = Contribution to the study of medieval fortresses, Starinar (1989-1990),  Beograd 1990, 295-302; M. Ivić,  Zaludno traganje po Novom Brdu, Jedinstvo, Priština, 51/1995,  29 (01.02.), 9; D. R[adičević] – P. M. J[ovanović], Novo Brdo, u:  Enciklopedija srpskog naroda, 2008, 760; Commune du Kosovo: Pristina, Kosovska Mitrovica, Lipljan, Communes du Kosovo, Kaçanik, Kosovo Polje, Gllogovc, Štrpce, Vitina, Obilić, Podujevë, Novo Brdo, Leposavić, Vushtrri, Uroševac, Deçani, Zvečan, Zubin Potok, Malishevë, Štimlje, Dragash, Prizren, Peć, Gjilan, [S. l.]: Books LLC, 2010, VI, 77 str.; Ville du Kosovo: Localités du Kosovo, Pristina, Kosovska Mitrovica, Lipljan, Kaçanik, Kosovo Polje, Gllogovc, Štrpce, Vitina, Obilić, Podujevë, Novo Brdo, Leposavić, Vushtrri, Uroševac, Deçani, Zvečan, Zubin Potok, Malishevë, Štimlje, Dragash, Suva Reka, Gjakovë, [S. l.]: Books LLC, 2010, 88 str.; B. B. Stanković,  Iz istorije Novog Brda,  Literarni otisak: kosovski časopis za literaturu i zbivanja 9, Banjska, 9/2010,  95-98; D. Ječmenica,  Hrisovulja cara Stefana Dušana Dubrovčanima sa dva prateća akta: Novo Brdo, 1349, septembar 20,  Stari srpski arhiv = Anciennes Archives serbes 11, Beograd 2012, 33-58;  D. Vasiljević,  Opsada Carigrada 1453. i rudari iz Novog Brda: vojna istorija srednjovekovne Srbije, Beograd 2014.

 

[12] Novo Brdo = Novo Brdo, Beograd = Belgrade, 2004; Novoberda: Survey 2008, Prishtina, 13/2008.

 

[13] M. Orbini, Kraljevstvo Slovena, preveo Z.  Šundrica, Beograd 1968, 23-24; K. Jireček, Istorija  Srba II, Beograd 1952, 373-374, 375; M. J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, I, Beograd 1955, 76, 88-89; M. Jović,  Dubrovčani pučani u Novom Brdu sredinom XV veka,  Vjetari i arkivit të Kosovës = Godišnjak arhiva Kosova 10-11 (1974-1975), Priština 1979, 203-269; S. Ćirković, Dubrovčani kao poduzetnici u rudarstvu Srbije i Bosne, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae: časopis za ekonomsku povijest Jugoslavije = časopis za ekonomsku istoriju Jugoslavije = spisanie za ekonomska istorija na Jugoslavija: časopis za ekonomsko zgodovino Jugoslavije 6, Zagreb, 1979, 1-20; B. Hrabak,  “Dubrovačko” srebro u Italiji i Kataloniji u XIV, XV i XVI veku,  Istorijski glasnik 1-2 , Beograd 1980, 57-78; B. Hrabak,  Dubrovčani u rudarstvu i uvozno-izvesnoj trgovini Kosava: 1455-1700,  Vranjski glasnik, Vranje 17/1984, 1-134; R. Ćuk,  Porodica Sojmirović iz Novog Brda u Dubrovniku, Istorijski glasnik  1-2 , Beograd 1993, 13-24; Ista,  Srbija i Venecija u srednjem veku, u: međunarodni naučni skup, 13.-15. decembar 1995, Beograd – Novi Sad 1996, 127-134; R. Pekić,  Poslovanje i zavještanje Bratoslava Predojevića: trgovca u Prištini i Novom Brdu,  Zbornik radova Filozofskog fakulteta = Recueil de travaux de la Faculté de philosophie 2, Priština, 43/2013,  149-163.

 

zakupci  novobrdske carine i vlasnici topionica i rudarskih kopova, koji su bili najveće i najsretnije otkriće Sasa. Iz arhivskih dokumenata znamo za više carinika iz grada sv. Vlaha: Luka Lukarević, Paskoje Gučetić, Novak Makedol, Benko Gundulić, Maroje Stančić i Mateja Krusić. Aktivnostima u gradu su se istakli i Nikša de Baska, Mihailo Lukarević kao i konzuli: Dživo Gundulić, Andrija Menčetić i Teodor Mlaskanić.[14]

 

Turci su ovaj urbani centar buzuspješno opsjedali 1412, 1427. i 1439. godine. U njihove je ruke konačno pao 1441. Ali ne za dugo. Obnavljanjem srpske države  vraćen je Đurđu Brankoviću 1444. godine, kojeg su konačno osvojili 1455. godine.[15] U narednim periodima grad je siromašio a stanovništvo se smanjivalo; Novobrđani dobrovoljno napuštaju svoj grad  i iseljavaju, jedni se nastanjuju u: Dubrovniku, Herceg-Novom, Veneciji, Veroni i Padovi.[16] Padom pod Osmanlije otpočelo je vrijeme  njegovog  propadanja, koje je potrajalo sve do  kraja XVII stoljeća, kada konačno gubi nekadašnji značaj i zamire. Nakon povlačenja austrijskih trupa ostati će  i bez velikog broja stanovnika i tako ući u period tihog nestajanja. Tvrđava i naselje se pretvaraju u  ruine i grad polako pada u zaborav. Slava nekadašnjeg uzornog naselja ostala je zapisana samo u djelima putopisaca i kroničara kao i u bogatim fondovima jadranskih primorskih  arhivskih ustanova.

 

2. Putopisci

 

Slava NB brzo se pročula širom Evrope. Djelo Francuza Bertrandona de la Broquière-a iz XV stoljeća poprimio je fantastične razmjere. I vizantijski pisci, iz istog vijeka, pretjeruju u veličanju bogatstava novobrdskih rudnika, pa tako i hroničari Kritovul, Duka i Laonik Halkokondil. U pohvalama ne zaostaju ni dva Konstantina – Filozof i Mihailović, kao i franjevac Ivan Kapistran  u pismu papi Kalikstu III 1455. godine, ali i turski istoričar Dursun-beg.[17] U istom stoljeću – XV  mletački kartograf fra Mauro  na karti svijeta ucrtava i NB,

 


[14] M. Pucić, Spomenici srpski II, Beograd 1862, 91-92; M J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni II, Beograd 1962, 33,  41-45, 75, 86-97, 90-92; D. Kovačević – Kojić, Srpsko srebro i zlato u evropskoj proizvodnji (XIV- XV vijek), u: Evropa i Srbi: međunarodni naučni skup, 13.-15. decembar 1995, Beograd – Novi Sad 1996, Beograd 1996, 167.

[15] Stari srpski rodoslovi i letopisi, priredio Lj. Stojanović,  Beograd – Sremski Karlovci 1927, 238, 240, 248,  251; Dragoljub Trajković,  Novo Brdo i njegov pad: 1455,  Naše stvaranje 1,  Leskovac, 3/1955.

M. J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, II, Beograd 1962, 46 – 48, 59-65; M Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd 1994, 429-430, 456-457.

[16] M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, II, Beograd 1962, 69. M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, II, Beograd 1962, 69.

[17] Bertrandon de la Brokijer, Putovanje preko mora, preveo i komentar M. Rajičić, Beograd 1950, 132; J. Radonić, Bertrandon de la Brokijer, Putovanje preko mora, preveo i komentar M. Rajičić, Beograd 1950, 132; J. Radonić, Kritovul, vizantijski istorik, Glas SKA 138, Beograd 1930, 74; N. Radojčić, Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, Beograd 1962, 2; Konstantin Filozof i njegov život  Stefana Lazarevića despota srpskog, izdao V. Jagić, Glasnik Srpskog učenog društva XLII, Beograd 1875, 282; Konstantin Mihailović iz Ostovice, Janičarove uspomene ili turska hronika, predgovor, prevod i napomene Đ. Živanović, Beograd 1966, 132;  G. Elezović, Turski izvori za istoriju Jugoslovena: dva turska hroničara iz XV. veka, Brastvo XXVI, Beograd 1932, 96.

 

pobliže ga označivši kao „fosso da oro et arçento“.[18] NB u različitim varijantama, na svojim kartografskim ostvarenjima,  ucrtavaju i: Frančesko Roseli, Marko Beneventana, Martin Valdzemiler i Đakomo Kanteli[19] Vrlo su interesantne i kanoničke vizitacije dvojice barskih nadbiskupa (Marin Bici i Juraj Bjanki), koji su NB posjetili u drugoj polovin XVII st.[20] U istom vijeku grad je posjetio i čuveni  turski putopisac Evli Çelebi i o tome ostavio zanimljiv opis.[21] Naredni poznati putopisci objavili su svoja viđenja NB tek 1840. i 1861. godine. Ispisali su ih Francuz Ami Boue i  austrijski konzul Johan Georg von Hahn.[22]

 

3. Istraživači

 

Prije otpočinjanja arheoloških istraživanja nije postojalo neko naročito zanimanje za istoriju ovoga grada, uz malobrojne časne izuzetke. Uz spomenute istraživače  ne smije se zaboraviti ni Bečlija Rafael Hoffmann. Krajem XIX st. boravio je na Kosovu a potom i objavio valjan tekst o NB, kao i kartu njegove okoline.[23] Malobrojnim naučnicima pridružio se i Jovan Cvijić. Koliko god da se je, prevashodno, bavio geografijom i geologijom donosi i brojne podatke o arheološkoj i istorijskoj toponimiji, kao  i opise ostataka rudarskih poduhvata, temelja  sakralnih i ostalih građevina, kojima se kasnije posve izgubio trag.[24]

Sistematskim istraživanjem arhivalija u bogatom dubrovačkom Državnom arhivu znanja o kosovsko-metohijskom biseru rapidno se promijenilo u pozitivnom pravcu. Tome su doprinijeli mnogi istraživači. Njima zahvaljujući na svjetlo dana je osvanula i Knjiga dužnika Mihaila Lukarevića i znamenite knjige braće Kabužić,[25] ali i pronalaženje manuskripta sa Zakonom o rudnicima despota Stefana Lazarevića i Statutom grada NB.[26]

 


[18] Škrivanić, Podaci o jugoslovenskim zemljama na karti fra-Maura II Mappamondo (1459), Monumenta cartographica Jugoslaviae II, Srednjovekovne karte, Beograd 1979, 28-29; G. Tomović, Kosovo na starim  kartama do kraja XV veka, u: Naselja i stanovništvo oblasti Brankovića 1455. godine, Beograd  2001, 139-147.

[19] G. Tomović, Teritorija Srbije na kartama do  1600. godine, u: Srbija i susedne zemlje na starim geografskim kartama: Katalog izložbe: Narodna biblioteka Srbije, Beograd maj-jun 1991,  Beograd 1991, 34-41; Ista, Kosovo na starim  kartama do kraja  XV veka, u: Naselje i stanovništvo  oblasti Brankovića 1455. godine,  Beograd 2001, 139-147; Ista, Kosovo i Metohija na starim kartama od  XV do XVIII veka, u:  Kosovo i Metohija: prošlost, sadašnjost, budućnost: zbornik radova s međunarodnog naučnog skupa održanog u Beogradu 16.-18. marta  2006, Beograd  2007, /61-72/; Ž.  Škalamera,  Kartografija Srbije i jugoslovenskih zemalja od XVII do XIX veka, u: Srbija i susedne zemlje na starim geografskim kartama = Serbia and the neighbouring countries on early maps, Beograd = Belgrade 1991, 72-73.

[20] F. Rački Izvještaj barskog nadbiskupa Marina Bizzia o svojem putovanju god. 1610. po Arbanaskoj i staroj Srbiji, Starine JAZU XX, Zagreb 1888, 1-123; J. Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd 1950, 108.

[21] E. Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, prevod, uvod i komentar Hazim Šabanović, Sarajevo 1979,  308.

[22] A. Boue, La Turque d`Europe, Paris 1840, 340 ; J. G. von Hahn, Reise von Belgrad nach Salonik, Wien 1861, 167-168.

[23] R. Hoffmann, Die Burgruine Novo Brdo und Umgebung in Vilajet  Kosovo, Wien 1893, 589-600.

[24] J. Cvijić, Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, III, Beograd 1911, 1122-1127.

[25] M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I, Beograd 1955, 12-13 i II, 1962, 91-92; M Dinić, Iz dubrovačkog arhiva I: Knjiga Mihaila Lukarevića, Beograd 1957, 37-90; D. Kovačević – Kojić, Srpsko srebro i zlato u evropskoj proizvodnji (XIV-XV vijek), u: Evropa i Srbi: međunarodni naučni skup, 13.-15. decembar 1995, Beograd – Novi Sad, 1996, 165- 172; Trgovačke knjige braće Kabužić (Caboga) : 1426-1433,  /priredila/ D. Kovačević – Kojić, Spomenik SANU 11, Beograd 1999, 9, 14. M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I, Beograd 1955, 12-13 i II, 1962, 91-92; M Dinić, Iz dubrovačkog arhiva I: Knjiga Mihaila Lukarevića, Beograd 1957, 37-90; D. Kovačević – Kojić, Srpsko srebro i zlato u evropskoj proizvodnji (XIV-XV vijek), u: Evropa i Srbi: međunarodni naučni skup, 13.-15. decembar 1995, Beograd – Novi Sad, 1996, 165- 172; Trgovačke knjige braće Kabužić (Caboga) : 1426-1433,  /priredila/ D. Kovačević – Kojić, Spomenik SANU 11, Beograd 1999, 9, 14. M. J.  Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I, Beograd 1955, 12-13 i II, 1962, 91-92; M Dinić, Iz dubrovačkog arhiva I: Knjiga Mihaila Lukarevića, Beograd 1957, 37-90; D. Kovačević – Kojić, Srpsko srebro i zlato u evropskoj proizvodnji (XIV-XV vijek), u: Evropa i Srbi: međunarodni naučni skup, 13.-15. decembar 1995, Beograd – Novi Sad, 1996, 165- 172; Trgovačke knjige braće Kabužić (Caboga) : 1426-1433,  /priredila/ D. Kovačević – Kojić, Spomenik SANU 11, Beograd 1999, 9, 14.

[26]  N. Radojčić, Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, Beograd 1962, 27-30, 37, 50, 52; M. J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni II, Beograd 1962, 37- 38, 73, 76-77, 81; V. Ivanišević, Novčarstvo srednjovekovne Srbije, Beograd 2001, 61; S. Ćirković, Novobrdski zakonik despota Stefana Lazarevića iz 1412. godine  = Despot Stefan Lazarević’s Novo Brdo Legal Codes (1412), u: Novo Brdo = Novo Brdo, Beograd = Belgrade 2004, 162-181; V. Ivanišević – V. Radić, Kovnica  srpskog srednjovekovnog  novca u Novom Brdu = Serbian Mediaeval Mint at Novo Brdo, u: Novo Brdo = Novo Brdo, Vojislav Jovanović… et al., Beograd = Belgrade 2004, 247; 222-247.

 

 

4. Arheologija

 

Prvorazredan doprinos materijalnoj i duhovnoj kulturi  grada pružila su i sprovedena arheološka iskopavanja, praćena značajnim izvještajima, objavljenim znanstvenim radovima i studijama. Sistematska arheološka istraživanja započeta su 1952. nastavljena 1956. do 1959. godine i produžena nakon kraćeg obustavljanja 1960, 1962. i 1969. godine.[27] Oblasni zavod za zaštitu spomenika kuture iz Prištine od  1957. godine Arheološkom institutu iz Beograda izdavao  je dozvole za rad na prostoru NB.  Institut je bio dužan da nakon  završetka radova poduzme konzervatorsko – zaštitne mjere na  otkopanim objektima  i da o tome podnese izvještaj, ali i da u Prištinu dostave, u roku od tri mjeseca (1962. godine prolongirano je na

 


[27] Arhiv Arheološkog instituta Kosova, Priština, (= AAIKPr), bez arhivističke oznake,  ćirilicom (=ćir.)  kucano na mašini,  «Prethodni  izveštaj o izvršenim naučno-istraživačkim radovima u 1956. godini na CRKVI SV. NIKOLE, DOCNIJE OD TURAKA NAZVANE SV. PETKA, NA NOVOM BRDU», Potpisao ga je Ivan Zdravković 31. VII 1956; Isto,  ćir., rukom Vojislava Jovanovića pisan,  Dnevnik rada arheološke ekipe SAN na NB 1957. godine; Isto, br. 360, 17. 07. 1958, orig. ćir. dopis ( kucan na mašini) Naodnog muzeja .- Zavodu za naučno proučavanje spomenika kulture Kosova i Metohije, Beograd   10. VII 1958.  s potpisom Mirjane Ljubinković uz priloge: Dnevnik  radova na NB  koji su obavljeni 1957.g,  kao i Inventar arheoloških nalaza iz iste godine; Isto, ćir. dnevnik radova  na NB izvršen 1959. g.  rukom pisan;  Isto, ćir. pisan Zapisnik sa arheoloških istraživanja 1960. – ispisala  ga je,  uz detaljan upis nalaza, Anđelke Rebić;  Isto, br. 502/2 od 03. 12 1962.  – ovjereni prijepis  uz potpis  Radivoja Ljubinkovića, lat. dopis kucan na pisaćoj mašini o kampanji 1962. g.;  Isto, bez arhivističke oznake, Izvještaj o iskopavanjima 1969. godine i Inventar nalaza sa crtežima pisan (ćir.) rukom Anđelke Rebić;Isto, br. 742, Priština 17. 10.1974. ovaj orig.  dopis kucan na mašini kazuje da je dokumentacija istraživanja NB 1969.g. dostavljena u Prištinu tek 1974. g.; I. M. Zdravković – D. M. Jovanović,  Novo Brdo: radovi izvršeni 1952. godine = Novo Brdo: travaux exécutés en 1952, Starinar, n. s., 5-6 (1954-1955),  Beograd 1955,  251-264; I. M. Zdravković – D. M. Jovanović = I. M. Zdravković – D. M. Jovanović,  Novo Brdo: radovi izvršeni 1954 godine  = Novo Brdo: travaux exécutés en 1954, Starinar, n. s.,  5-6 (1954-1955), Beograd 1955,  275-282; V. Korać,  Radovi izvršeni 1953. godine, Starinar, n. s. 5-6 (1954-1955), Beograd 1955,  265-273; D. Pribavkić, Iskopavanje  na tvrđavi Novo Brdo 1957, Vesnik Vojnog muzeja JNA, 5/1, Beograd 1958, 253-265; M. Ćorović-Ljubinković,  Arheološka iskopavanja na Novom Brdu u toku 1957. godine, Starinar, n. s. 9-10 (1958-1959), Beograd 1959,  323-331; V. Korać,  Radovi izvršeni 1958. godine, Starinar, n. s. 9-10 (1958-1959), Beograd 1959,  323-331;  M. Ćorović-Ljubinković,  Značaj Novog Brda u Srbiji Lazarevića i Brankovića, u:  Moravska škola i njeno doba: naučni skup u Resavi, Beograd 1972, [123]-141; M. Peković, Vojni muzej: pet decenija arheoloških istraživanja 1954-2004, Beograd 2007, 43-45.

 

dvije godine) plan nalazišta sa potrebnim brojem tehničkih i fotografskih snimaka, duplikate terenskih dnevnika,  inventare  iskopanih ili nađenih predmeta, spisak stručnih  lica angažiranih na poslu, utrošak sredstava i plan zaštitnih mjera na objektu – sve u duhu  tada važećeg Zakona o zaštiti spomenika.[28]

Istraživanja u periodu od 1952. do 1969. godine, kako ih je formulirao Đurđe Bošković,  bila su usredsređena na četiri osnovna naučna zadatka:

 

  1. Na  problem cjelokupnog  urbanističkog sklopa novobrdskog naselja;
  2. Na  problem nastanka arhitektonskih oblika tvrđave i njenog podgrađa;
  3. Na problem pojave brojnih crkvenih objekata, među  kojima se posebno izdvajaju ostaci katedrale i takozvane „Saške crkve“
  4. Na problem razvitka cjelokupne materijalne, a sa njom i duhovne  kulture.[29]

 

Radovi su izvođeni pod vodstvom Arheološkog instituta SAN iz Beograda i u saradnji sa drugim ustanovama i brojnim suradnicima. Iako su iskapanja zamišljena  kao sistematska i dugoročna bila su prekidana zbog nedostatka financijskih sredstava i što je najgore – ni do danas nisu okončana.[30]

Istina, bila su nastavljena u jesen 1980. godine pod vodstvom Mirka Kovačevića i trajala 20 dana. Radovi su imali dvojni karakter: istraživački i zaštitni.[31] Akcija koju je pokrenuo Pokrajinski zavod za zaštotu spomenika 1987. godine išla je u prvacu onemogućavanja izgradnje zgrada na prostoru novobrdskog lokaliteta. Tada je bilo podignuto već  pet kuća, u čije zidine su ugrađivano i kamenje sa tvrđave.[32]  Nastavilo se sa istraživalo  1990. i 1991. godine, pa i pod vodstvom Haxhi Mehmetaja, kada su otkopane tri peći za topljenje rude. Pronađeni arheološki materijal sa ove kampanje jedini je koji je, do tada,  pohranjen u depoima tadašnjeg Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture.[33] Godine 1992. otpočeti su zemljani radovi bez dozvole na probijanju vodovoda u neposrednoj blizini NB, koji se još 28. II 1948. godine smatrao «opštenarodnim dobrom i  stavlja se  pod  zaštitu države»  od strane Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje  spomenika kulture i prirodnih

 


[28] AAIKPr,  br. 677,  Priština, 28. 06. 1957, orig. lat. kopija Zavoda -  Arheološkom institutu SAN u Beograd. Dopis je potpisao  Milan Ivanović; Isto, br. 339/1, Priština 28. 07 1962. – ćir. ispisana  dozvola  Oblasnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture – Arheološkom institutu  NR Srbije, u potpisu Milan Ivanović; Isto, br. 378/2, orig. koncept, Priština, 05. 08. 1969. g.

[29] Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 99-117.

[30] AAIKPr,  br. 89/1 , Priština, 20. 11. 1967. orig. koncept dopisa o nastojanjima da se Smitsonov institut iz Vašingtona angažuje u istraživanjima na prostoru  NB.

[31] AAIKPr,  bez arhivističkih oznaka, Shyqri Qehaja, Novo Brdo: /Izveštaj  i predlog radova za period od 1980. do 1985/, uz dodatak više priloga, pa i dnevnik istraživanja. Svi materijali  kucani su  na latiničnoj pisaćoj mašini.

[32] AAIKPr,  br. 588m orig. koncept (mašinom) , Priština, 13. 11. 1987.

[33] AAIKPr,  bez arhivističkih oznaka,  /Dnevnik iskopavanja 1990. godine, tekst kucan na lat. pisaćoj mašini;  Isto, br. 263, orig. kopija dopisa Leje od 09. 07. 1990.  kojim direktor Zavoda  Satha Shehu daje saglasnost za izvođenje radova na lokalitetu «Vodenica»; br. 431 od 03. 11. 1990. u potpisu direktor Satha Shehu; br. 41/1, od 21. 05. 1991, br. 89/1, Priština, 21. 04. 1995, orig. kopija dopisa Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Narodnom muzeju u Beograd, kucan na lat. pisaćoj mašini; u potpisu direktor Stojan Kostić, br. 431, od 10. XII 1990, br. 431/4, od 26. 11. 1990; br. 154 od 21. 05. 1991; br. 170 od 23. 05. 1991; br. 174 od 24. 05. 1991; br. 182 od 31. 05. 1991; br. 189 od 04. 06. 1991; br. 353 od 11. 10. 199, br. 363 od 17. 09. 1991.

 

retkosti FNRJ, a 1990. godine  proglašen je za kulturno dobro od izuzetnog značaja.[34] Incident je bio dobar povod da se v. d. direktor  Georgij  Kovaljev angažira do kraja i obezbjedi  novac za višednevno arheološko istraživanje.[35] Nedavno se ponovo prišlo istraživanju  kompleksa kojeg čine veličanstena tvrđava i veliko podgrađe. Posao je obavljalo više kosovskih institucija na čelu sa Arheološkim institutom iz Prištine.  Istraživano je u periodu od 9. do 20. jula 2008. godine. Tada je donešen i plan konzervacije arhitektonskih spomenika  do 2015. godine.[36] I pored svih poteškoća  dosadašnje arheološke kampanje  na tvrđavi, katedrali i „Saškoj crkvi“ dali su izuzetno značajne rezultate.

 

4.1. Tvrđava

 

Arheološka istraživanja  otpočeta sredinom XX st. otkrila su do tada obilje nepoznatih činjenica o srednjovjekovnom naselju i njegovim utvrđenjima. Na dominantnoj poziciji  sagrađena je tvrđava nepravilne sekstagonalne osnove, sa četvrtastim kulama na uglovima. Zidovi citadele očuvani su u dosta velikoj visini. Najviše je rađeno u Malom gradu, koja je bila prekrivena ogromnom količinama urušenog  kamena. Kada je odnešen obrušen materijal, kule i zidine poprimili su jasnije obrise.  U Malom gradu je istražena četverougaoni objekat uz samu  kulu.[37] Druge  zgrade nije bilo moguće istražiti jer su bile prekrivene velikim količinama šuta, dok su  u Donjem gradu istražena dva objekta. Namjena prvog nije jasna, a o funkciji  drugog postoje dva različita mišljenja: Đurđe Bošković je pretpostavljao da je služio za pohranu  zrnaste hrane, a Vojislav Korać pak je vjerovao da je riječ o sistemu bunara.[38] Otkopani su i ostaci dvostruke poveće kolskog ulaza koja se nalazila na spoju istočnog bedema Donjeg grada i južne kule Gornjeg grada. U Donjem gradu je otkrivena još jedna, ali manja kapija sa zasvođenim poluobličastim svodom.[39]  Ispred Male kule otkopan je poveći zid. Pretpostavlja se da je riječ  o vanjskom ojačanju Malog grada.

Novo brdo 2

Konzervatorski poduhvati na citadeli rađeni su tokom prve tri sezone. Nisu okončani zbog nedostatka novčnih sredstava. Jedini pristup tvrđavi vodio je od utvrđenog podgrađa koje ima oblik lepeze. Drugi lučni bedem koji je zatvarao podgrađe  na zapadu   utvrđen je dvjema monumentalnim kulama. Posebno je zanimljiva najočuvanija zapadna kula Gornjeg grada sa križom od crvene breče. Paralelno sa  zapadnim zidom Donjeg grada išao je obrambeni rov. U podgrađe se ulazilo kroz dvoje vrata – veća i manja. Istočno i jugoistočno od citadele  nalazio se je  veći  i važniji  dio naselja.[40]f

 


[34] AAIKPr, br. 82/2, Rešenje o zabrani izvošenja  radova, Priština,  04. III 1992, kopija orig. dopisa kucanog na lat. pisaćoj mašini – u potpisu v. d. direktor Zavoda  G. Vasiljev; Isto, bez arhivističke oznake, ovjeren lat. prijepis Rešenja, Beograd, 28. II 1948;  Vidjeti i Službeni list FNRJ, 1948/81; Novoberda: Survey 2008, Prishtina, 13/2008, bez označenih stranica.

[35] AAIKPr, , orig.  kopije dopisa broj: 81,82, 84, 752, za 1992. godinu.

[36] Novoberda: Survey 2008, Prishtina, 13/2008, bez označenih stranica.

[37] M. Zdravković,  Novobrdska tvrđava,  Istorijski glasnik 3-4, Beograd 1953, 83-89; Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 103.

[38] Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 103-104; V. Korać, Radovi izvršeni 1953. godine, Starinar, s. n., V-VI (1954-1955), Beograd 1955, 270-271.

[39] I. Zdravković – D. Jovanović, Radovi izvršeni 1954. godine, Starinar n. s., V-VI (1954-1955), Beograd 1955,  255-263.

[40] V. Korać, Radovi izvršeni 1953. godine, Starinar, s. n., V-VI (1954-1955), Beograd 1955, 268.

 

4.2. Crkve

 

Osim tvrđave i zapadnog podgrađa  arheološki su ispitani ostaci velike crkve u gradskom naselju – najznačajnijoj sakralnoj građevini podignutoj na platou iznad današnje džamije. Riječ je o sabornoj crkvi sa naosom, oltarskim dijelom i pripratom koja je imala kube.[41] Znastvenici nisu jedinstveni kom patronu je pripadala ta velika gradska crkva -  Sv. Nikoli ili Sv. Petki. Danas, ipak, prevladava mišljenje da je riječ o Sv. Paraskevi. Istraživanja ovog hrama započeta su 1956. godine, no i prije nego su stigli  arheolozi  po samoj lokaciji njenih ostataka moglo se zaključiti da se radi o monumentalnom objektu. Riječ je o  objektu složene osnove  u kojoj se bitno razlikuju zapadni, stariji dio, i mlađi, istočni dio, kasnije dozidan. Tako je nastala nova crkva daleko veća.  Temelje je snimio Ivan Zdravković u dva maha: 1956 i 1957. godine.[42] U različite faze tokom  gradnje katedrale uvjerili su se: Mirjana Ćorović-Ljubinković, Đurđe Bošković i S. Nenadić.[43]  Ćorović- Ljubinković zaključuje da je najstarija crkva na brijegu bila mala i da je postojala  na poziciji južnog broda kasnije katedrale. Nakon niveliranja platoa prišlo se gradnji  novog hrama, jednog od najvećih u srednjovjekovnoj Srbiji. Tako se je dotadašnja crkvica  uklopila u novu cjelinu u funkciji asimetričnog južnog broda.[44]   Iznad zapadnog dijela crkve  postojao je jedno centralno kube. Počivalo je na četiri kružna stupa  i  nadvišena sa dva omanja kubeta na zapadnoj strani, kako ističe Đ. Bošković.[45] Građena je naizmjeničnim horizontalnim redovima konglomerata tamnocrvene breče i žućkastosivog andezita. Tako je postignut skladan polihromni efekat. Veličanstvenosti crkve doprinosi i profilirani sokl. U hram se ulazilo i  u njega silazilo preko nekoliko  stepenica.[46] I danas u znanosti prevladava mišljenje da sa katedrale potiču tri  rozete, kasnije ugrađene u južnu kulu Velikog grada, kao i  dva fragmenta fresko-maltera sa

 


[41] R. i  M. Ljubinković, Katedrala: Pregled arheoloških iskopavanja 1958, Starinar 12, Beograd 1961, 286-287; R. i M. Ljubinković, Novo Brdo – katedrala, Arheološki pregled  1, Beograd 1959, 170 – 176.

[42]. I. Zdravković = I. Zdravković,  Iskopavanja na Novom Brdu 1955. godine: rad na konzervaciji tvrđave i “Saške crkve”; Otkopavanje crkve Sv. Nikole na Novom Brdu 1956 godine / Les fouilles a Novo Brdo en 1955 = Travaux de deblaiment de l’eglise de St Nikolas a Novo Brdo en 1956,  Starinar,  s. n. 7-8 (1956-1957), Beograd 1958, 350; [I. Zdravković], Arheološko – konzervatorski radovi na Novom Brdu u 1957 godini, Starinar, s. n. 9-10 (1958-1959), Beograd 1959,  320; A. Deroko, Monumentalna i dekorativna arhitektura u  srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 1962, 241; V. Ristić, Moravska arhitektura, Kruševac 1996, 244.

[43] M. Ćorović-Ljubinković,  Arheološki i istorijski značaj nalaza srpskog srednjovekovnog novca na Novom Brdu, Zbornik Narodnog muzeja V, Beograd 1967, 263; Ista, Arheološka iskopavanja na Novom Brdu u toku  1957. godine, Starinar, n. s., 9-10 (1958-1959), Beograd 1959, 326; Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 105-106; S. Nenadović, Arhitektura u Jugoslaviji od IX do XVIII veka, Beograd 1980, 86-87.

[44] M. Ćorović-Ljubinković,  Arheološki i istorijski značaj nalaza srpskog srednjovekovnog novca na Novom Brdu, Zbornik Narodnog muzeja V, Beograd 1967,  262-263.

[45] Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 106.

[46] I. Zdravković = I. Zdravković, Iskopavanja na Novom Brdu 1955. godine: rad na konzervaciji tvrđave i “Saške crkve”; Otkopavanje crkve Sv. Nikole na Novom Brdu 1956 godine / Les fouilles a Novo Brdo en 1955 = Travaux de deblaiment de l’eglise de St Nikolas a Novo Brdo en 1956,  Starinar,  s. n. 7-8 (1956-1957), Beograd 1958, 352.

 

 

djelovima ćiriličnih natpisa, ali i dekorativni natprozornik  s ćiriličnim natpisom graditelja crkve, no bez sačuvanog  imena.[47] O značaju katedrale govori i oko 900 istraženih grobova  u porti, koje su Turci opljačkali i ispreturali kosti, nasipajući ih šutom. Tako su u grobove dospjeli najraznovrsniji predmeti od prvorazredne znanstvene i umjetničke vrijednosti: novac, komadići stakla, keramike, tekstila, obrađene kože, dugmad, nakit, fragmenti fresko-maltera i slično. Sva ova izuzetna historijska građa nađena je ispod prvobitnog turskog poda.[48] Arhitekstonski je mijenjana dogradnjom novih prostorija, da bi 1466. godine bila pretvorena u džamiju,  kada su postavljena dva kontrafora i mihrab i  minare, sačuvano do poda šerefe (balkona).[49] Da je katedrala bila pretvorena u džamiju  arheološka iskopavanja potvrđena su i u  vizitaciji barskog nadbiskupa Marina Bicija, koji je NB posjetio 1610. godine.[50]

saška crkva

Arheolozi su istražili 1952. godine i dvije omanje crkve na južnoj padini izvan grada i ostatke „Saške crkve“. Dva manja sakralna objekta su jednobrodne građevine jednostavne konstrukcije sa polukružnim apsidama. Na prostoru podgrađa, u svojevremeno Jovinoj mahali, istraženi su ostaci crkve zvane Jovča, čiji je titular najvjerojatnije bio sv. Jovan.[51]U naosu je nađen u sekundarnoj upotrebi  nadgrobna  ploča  s oštećenim ali datiranim  ćiriličnim natpisom iz 1400. godine.[52]

Nedaleko od Jovče postoje ostaci triju crkava, zajedno nazvane  Sabornice ili Sarblice, koje prilično sliče na  Jovču. Sondažni radovi vršeni su 1955. godine i to samo na najbližoj  Jovči.[53]

Na prostoru NB bilo je više bogomolja; jedna je postojala u tvrđavi, pet na prostoru podgrađa i „Saška crkva“ podalje od nje. Do sada je arheološki potvrđeno postojanje  samo: Jovča, Sv. Petke (katedrala) i „Saške crkve“. Ukupan broj novobrdskih  crkava ostati će nepoznat sve dok  se ne obave i zadnja arheološka israživanja, tim više jer se zna za postojanje još šest crkava, od kojih su dvije pod zemljom, ali i 53 crkvine, većinom u ruševinama na širem području NB.

 


[47] Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 105, 107, 114.

[48] M. Ćorović-Ljubinković, Arheološka iskopavanja na Novom Brdu u toku  1957. godine, Starinar, s. n., 9-10 (1958-1959), Beograd 1959, 325.

[49] M. Ćorović-Ljubinković, Arheološka iskopavanja na Novom Brdu u toku  1957. godine, Starinar, n. s., 9-10 (1958-1959), Beograd 1959, 323-326, 328; I. Zdravković – M. Simić, Manje crkvene građevine i zgrade turskog doba na Novom Brdu i okolini, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije I, Priština 1956,  268.

[50] F. Rački Izvještaj barskog nadbiskupa Marina Bizzia o svojem putovanju god. 1610. po Arbanaskoj i staroj Srbiji, Starine JAZU XX, Zagreb 1888, 122-123.

[51] I. M. Zdravković – D. M. Jovanović,  Novo Brdo: radovi izvršeni 1952. godine = Novo Brdo: travaux exécutés en 1952, Starinar 5-6 (1954-1955),  Beograd 1955, 259-263; I. Zdravković – M. Simić, Manje crkvene građevine i zgrade turskog doba na Novom Brdu i okolini, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije I, Priština 1956,  245-247.

[52] Tomović, Morfologija ćiriličkih natpisa na  Balkanu, Beograd 1974, 94.

[53] I. M. Zdravković – D. M. Jovanović,  Novo Brdo: radovi izvršeni 1952. godine = Novo Brdo: travaux exécutés en 1952, Starinar 5-6 (1954-1955),  Beograd 1955, 258; I. Zdravković – M. Simić, Manje crkvene građevine i zgrade turskog doba na Novom Brdu i okolini, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije I, Priština 1956,  251-254.

 

„Saška crkva“ je veća jednobrodna građevina  sa razvijenim oltarskim prostorom i sakristijom uz njenu  južnu stranu je jedini crkveni objekat u cjelosti arheološki istražen. Nalazi se preko 1 km  južno od tvrđave na prostoru zvan Šaška ili Saška crkva. Sam naziv nedvosmisleno kazuje da je bila u neposrednoj vezi za rudarima Sasima, koji su je i sagradili sa ostalim rimokatolicima – Dubrovčanima i Kotoranima.[54] Podignuta je  sredinom XIV vijeka, znači prije same katedrale.[55] Služila je svojoj  svrsi i krajem XV a najvjerojatnije i u prvoj polovini XVI vijeka.[56] U Saškoj crkvi iskopavali su Emil Čerškov 1955. godine i Mirjana Ćorović-Ljubinković i Radivoje Ljubinković  u tri navrata – 1960, 1962. i 1969. godine, uz povremeno sudjelovanje Đurđa Boškovića.[57] Fenomenom Saške crkve bavio se je i Vojislav Korać, a njenom konzervacijom Ivan Zdravković i Dragoljub Jovanović.[58]  U njenim ruševinama  pronađen je kompletan kameni okvir gotskog prozora i polukružnog luka s drugog prozora, što kazuje i o romaničkom uticaju.[59]Šut unutar crkve obilovao je  s mnoštvom komadića fresko-maltera, a na nekim je bilo ćirilskih i latinskih  ostataka natpisa.[60]

U njenoj unutrašnjosti nađeno je obilje grobova sa bogatim grobnim nalazima, pa i turskim novcem.[61]  Vojislav Korać, čak, pretpostavlja da je  crkva pripadala franjevcima ili dominikancima.[62]

 


[54] E. Čerškov, «Saška crkva» kod Novog Brda, Starinar, s. n.  7 – 8 (1956-1957), Beograd 1958, 338.

[55] M. Ćorović-Ljubinković,  Arheološki i istorijski značaj nalaza srpskog srednjovekovnog novca na Novom Brdu, Zbornik Narodnog muzeja V, Beograd 1967, 261-262.

[56] J. Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd 1950, 108, 264-265.

[57] E. Čerškov, «Saška crkva» kod Novog Brda, Starinar, s. n.  VII – VIII (1956-1957), Beograd 1958, 338-340; R. i  M. Ljubinković,  Novo Brdo – Gnjilane – Naselj, Arheološki pregled 2, Beograd 1960, 162; Isti, Katedrala i Saška crkva, Novo Brdo – crkve, Arheološki pregled 4, Beograd 1962, 268-269; M. Ćorović – Ljubinković,  1967, 261-262; Ista, Novo Brdo – srednjovekovni grad, Arheološki pregled 11, Beograd 1969, 229; Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 108-109.

[58] V. Korać, Graditeljska škola Pomorja, Beograd 1965, 98-102; I. Zdravković = I. Zdravković,  Iskopavanja na Novom Brdu 1955. godine: rad na konzervaciji tvrđave i “Saške crkve”; Otkopavanje crkve Sv. Nikole na Novom Brdu 1956 godine / Les fouilles a Novo Brdo en 1955 = Travaux de deblaiment de l’eglise de St Nikolas a Novo Brdo en 1956,  Starinar,  s. n. 7-8 (1956-1957), Beograd 1958, 341-342;  I. Zdravković – D. Jovanović, Novo Brdo – radovi izvršeni  1954. godine, Starinar, s. n., 5-6  (1954-1955), Beograd 1955, 258.

[59] I. Zdravković = I. Zdravković,  Iskopavanja na Novom Brdu 1955. godine: rad na konzervaciji tvrđave i “Saške crkve”; Otkopavanje crkve Sv. Nikole na Novom Brdu 1956 godine / Les fouilles a Novo Brdo en 1955 = Travaux de deblaiment de l’eglise de St Nikolas a Novo Brdo en 1956,  Starinar,  s. n. 7-8 (1956-1957), Beograd 1958, 345.

[60] E. Čerškov, «Saška crkva» kod Novog Brda, Starinar, s. n.  VII – VIII (1956-1957), Beograd 1958, 339.

[61] B. Radojković, Srpsko zlatarstvo  XVI i  XVII veka, Novi Sad 1966, 152.

[62] V. Korać,  Graditeljska škola Pomorja, Beograd 1965, 98.

 

Učenjaci se ne slažu po pitanju mnogih činjenica iz života grada. Jedno je vezano i za broj žitelja u NB. Čedomilj Mijatović je isticao  brojku od 40.000, dok  Mihajlo Dinić tu cifru smanjuje na 10.000, a Đurđe Boškovića vjerovao je da  je grad mogao imati od 5.000 do 6.000 stanovnika. Procjena  N. Filipović bila je  oko 5.000. Po računu Mirka Kovačevića, uz moguću pogrešku od oko 10%,  u srednjovjekovnom NB živjelo je između 8.000 i 10.000 stanovnika. Skender Rizaj misli da ih je u samom gradu živjelo oko 5.000 a u njegovj okolini 40.000.[63]

Značaj i bogatstvo NB duguje rudnicima olova, naročito srebra pomiješanog sa zlatom (glama). Rudnici NB otvoreni su tokom trećeg desetljeća XIV vijeka, a prije 1326. godine, već spomenuti, Luka Lukarević, Dubrovčanin,  je pod zakup držao trg.[64] Od ove godine arhivski podaci o  rudarskom središtu  su sve brojniji. Prvi rudari su bili Sasi koji su rudnik osnovali, razvili rudarstvo i naselje uredili po uzoru na svoje gradove. S razvojem rudarstva vezano je i kovanje novca, a od 1349. kovani su i novobrdski groševi.[65] Kovnica je radila sve do turskih osvajanja također i u vrijeme njihovog gospodstva kada je u  XVII st. sultan Murat IV  kovao i svoj novac.[66]

 

5. Zaključak

 

Novobrdski spomenici kazuju o prosperitetnom srpskom srednjovjekovnom gradu s razvijenim komunikacijama, trgom i brojnim kvartovima, citadelom i crkvama i uvode ga u složen urbanistički sistem i jedinstveno arheološko nalazište.

 

U kombinaciji sa pisanim istorijskim izvorima rezultati arheoloških istraživanja trebali su otvoriti put proučavanju socijalne strukture, demografskih kretanja, kao i ekonomskih i političkih uslova pod kojima je grad živio. To se, nažalost, nije desilo  iako su arheolozi zdušno prišli iskopavanju još 1952. godine. Poletno su radili narednih osam godina, čak su otkrivene objekte i konzervirali. Potom je uslijedio jednogodišnji prekid, da bi 1962. godine kampanja bila nastavljena. Kopalo se još 1968. i 1969. godine, kada su  konačno  obustavljane

 


[63] Mijatović, Despot Đurađ Branković I, Beograd 1907, 85; M. J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, II, Beograd 1962, 81;  Đ. Bošković, Arheološko istraživanje Novog  Brda, u: Velika arheološka nalazišta u Srbiji, Beograd 1974, 102; N. Filipović, Iz istorije Novog Brda u drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI vijeka, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine VI, Sarajevo 1954, 73; S. Rizaj, Rudarstvo Kosova i susednih krajeva od XV do XVII veka, Priština 1968, 157-158; M. Kovačević, Izračunavanje broja stanovnika srednjovekovnog grada Novog Brda, u: Naselje i stanovništvo  oblasti Brankovića 1455. godine,  Beograd 2001, 271-274.

[64] M. J. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni II, Beograd 1962,  75.

[65] N. Radojčić, Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, Beograd = Belgrade 1962, 52, 88; S. Dimitrijević,  Srpski srednjovekovni novac nađen u toku iskopavanja na Novom Brdu,  Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu 5, Beograd 1967, 271-308; V. Ivanišević, Novčarstvo srednjovekovne Srbije = Serbian medieval coinage, Beograd = Belgrade  2001, 61.

[66] G. Elezović, Tarapana (darb hane) u Novom Brdu: turske akče (aspre) kovane u kovnici Novog Brda, Istoriski časopis 2 (1949-1950), Beograd 1950, 115-126;  S. Rizaj,  Dve akče kovane u Novom Brdu I Skoplju, Glasnik Muzeja Kosova I Metohije 7-8 (1962-1963), Priština 1964, 356-360; Isti,  Turske kovnice novca (Darbhane) u Novom Brdu, Skoplju i Kratovu, Albanološka istraživanja 3, Priština, 3/1966, 205-229; B. Đurđev,  Otkud turske aspre u odredbama zakona Novog Brda,  Posebna izdanja / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 34. Odeljenje društvenih nauka 6,  Sarajevo 1977, 87-94; S. Srećković,  Novci osmanlijskih vladara učesnika bitke na Kosovu,  Numizmatičar: časopis za antički i jugoslovenski novac 12, Beograd 12 /1989, 53-67; S. Srećković,  Novo Brdo, Dinar: numizmatički časopis 13-15, Beograd 2000, 21-22.

 

 

sve aktivnosti – sve do 1980. godine. Nastavljena su u vremenu od 1990. do 1992. godine. I pored svih uloženih napora   srpski arheološki lokalitet, od neprocjenjivog naučnog značaja, ostao je,  u većini slučajeva, neistražen. Od brojinih crkava ispitane  su samo tri, istina najvažnije. Na tvrđavi su više poduzimani zahvati na raščišćavanju, nego što se arheološki istražvalo. Kuće i ostale građevine, ali i novobrdske ulice i trgovi, da žalost bude veća, ostali su mimo arheoloških poduhvata.To je rezultiralo time da je nauka ostala prikraćena  za očekivana znanja o urbanizmu, profanoj arhitekturi i svakodnevnom životu građana.

Ostvarenje kapitalnog naučnog projekta  kao da je postao  utopija. Donedavna su na prostoru novobrdskog prostora  podizane vikend-kuće i carevala nebriga. Nekadašnji «srebrni u istinu i zlatni« grad  je bio  prepušten zaboravu.  I pored svega ovaj se  lokalitet i danas smatra  «opštenarodnim dobrom i  stavlja se  pod  zaštitu države»  a 1990. godine  proglašen je za kulturno dobro u rangu prve kategorije. Sada radove na znamenitom srpskom srednjovjekovnom lokalitetu predodi Arheološkog instituta iz Prištine.U realizaciju zacrtanih planova nije se moglo bez značajne pomoći stručnjaka  iz Dubrovnika i Beograda. Novo Brdo, znameniti srpski grad, bi trebao ponovo  niknuti iz pepela. Nadati se je  da će  se ostvariti i nove arheološke kampanje. One će, neminovno,  na svjetlost dana  otkriti značajna bogatstva. To, naprosto, zaslužuje urbani medijevalni srpski centar zvan Novo Brdo.

[67] A. Urošević, Novobrdska Kriva Reka, Beograd 1950, na više mjesta.

 

 

Comments (0)

Tags: , , , , , , ,

O molitvenom tihovanju

Posted on 28 November 2013 by heroji

Avram Solarić

 

O MOLITVENOM TIHOVANJU

mistika vs. dogma

                                                                        

Ako ti počastvuješ Hrista i primiš Ga u sebe i daš Mu

mesto i spokojstvo u sebi, onda znaj dobro da ćeš čuti i

doznati tajne iz riznice Svetog Duha, i ne samo da ćeš se

nasloniti na grudi Gospodnje, kao nekada ljubljeni učenik

Hristov Jovan, nego ćeš i u grudima nositi sveg Logosa

Božijeg i bogoslovstvovaćeš nove i stare teologije i

shvatićeš dobro sve već rečene i napisane teologije.

(Sv. Simeon Novi Bogoslov)

                                                                   

 

(I) Vizantijsko bogoslovlje[1]

 

Vizantija kao kultura i kao civilizacija, mrtva je već odavno. Samo još preostala kulturna dobra (crkve, manastiri ili arheološke iskopine) svedoče o negdašnjoj slavi velelepne Imperije. Međutim, kvalitet njenog uticaja na istorijski razvoj ljudskog društva još uvek predstavlja otvoreno pitanje. Najveću snagu širenja imala je upravo vizantijska kultura koja je zahvatila Istok, ali ni Zapad nije ostao imun na njenu harizmu. Iako u romanskim i germanskim zemljama vizantijski uticaj nije bio ni izbliza tako snažan kao u slovenskim, ipak se i na Zapadu višestruko osetilo delovanje vizantijske kulture.

Uostalom, Vizantija je sačuvala kulturna blaga Antike i već time ispunila jednu svetsko-istorijsku misiju. Sačuvala je i rimsko pravo, grčko pesništvo, filozofiju i nauku i predala ih u nasleđe evropskim narodima kada su ovi sazreli za njihovo primanje.

Rimsko državno uređenje, grčka kultura i hrišćanska vera, bili su glavni izvori vizantijskog razvitka. „Tek spajanjem ta tri elementa da se zamisliti ona istorijska pojava koja se naziva Vizantija. Do tog spajanja došlo je usled pomeranja težišta Rimske imperije na Istok, izazvanog velikom krizom III veka. Najjasnije se ono ogleda u hristijanizaciji Rimske imperije i osnivanju nove prestonice na Bosforu.”[2]

 


[1] Autor je ovaj rad zamislio kroz formu koncetričnih krugova (prstenova), koji gradativno, deduktivnim postupkom uvode čitaoca prvo u neke opšte odlike filozofije i istorije kao konteksta u kome nastaje i živi tema ovog rada, kako bismo se iz te opštosti što više udubili u njen određeni deo, u ovom slučaju – isihazam. U isto vreme, priča o isihazmu je vrlo kompleksna i u sebi sadrži stav u odnosu na osnovne probleme hrišćanske vere. Stoga i sa te strane postoji potreba da u našoj svesti sakupimo i dovedemo u vezu određene uopštene podatke, ne bi li se u kasnijim redovima pozabavili nekim specifičnim problemima i eventualnim nedorečenostima, kao i komparacijom raznih drugih mističkih učenja u odnosu na ono isihastičko. Na početku, ovaj rad se bavi vizantijskim bogoslovljem uopšteno, zbog toga što je ono imalo presudan uticaj na formiranje isihastičkog etosa; zatim su tu poglavlja što se odnose na sažet istorijat monaške misli, odnosno na bitne odrednice mistike uopšte i napose one u istočnom hrišćanstvu, što samo produžava prvobitnu nameru.

[2] Ostrogorski, Georgije, Istorija Vizantije, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1998, str.48.

 

Mnogi navode kao glavne nedostatke Vizantije socijalni imobilizam, nedostatak stvaralaštva na polju nauke i tehnologije i sakralizovan pogled na državu. Međutim, oni po pravilu zaboravljaju da je Vizantija i pored svih svojih nedostataka, dala jedan realan i trajan doprinos istoriji čovečanstva na polju religijske misli. Vizantija, naime, predstavlja jedan od najbitnijih činilaca razvitka hrišćanstva na Istoku, pa i šire. Posle nestanka starih hrišćanskih centara u Egiptu, Palestini i Siriji, Konstantinopolj je neosporno postao centar istočnog hrišćanstva. Sam car Konstantin okončao je konfrontaciju između hrišćanstva i Rimske imperije. Danas, kada se pompezno obeležava 1700 godina od Milanskog edikta, nezaobilazni fakt ostaje da je on bio taj koji je napustio staru prestonicu i podigao na Istoku novi centar političkog, kulturnog, ali i duhovnog života. Na temeljima stare, opustele grčke varošice po imenu Bizantion, koja se nalazila na obali Bosfora, uzdigao je novu prestonicu Imperije-Konstantinopolj ili Carigrad. Želeći da podigne rang svog grada, Konstantin je na ovaj grad preneo sve tradicije Starog Rima, kao i njegove privilegije, te je Konstantinopolj i zvanično proglašen – Novim Rimom, koliko u smislu nove prestonice i kontinuiteta u odnosu na Rimsko carstvo, toliko i u duhovnom smislu. Jer ovaj grad je od početka imao hrišćanski karakter. Njegovi episkopi su uzimali titulu „vaseljenskih patrijarha” od kraja VI veka. Carigrad je postao istinski novi centar hrišćanstva. Tako su vizantijski misionari obratili u hrišćansku veru velike teritorije na Balkanu, u ogromnim istočno-evropskim nizijama i na Kavkazu.

Neprestana privlačnost vizantijske umetnosti i kulture, kao i neobičnost da je istočno hrišćanstvo „preživelo najburnije istorijske prilike i najdramatičnije socijalne promene i živi i dan danas”[3], predstavljaju očigledni znak da jeVizantija zaista otkrila nešto bitno istinito o čovekovoj prirodi i njenom odnosu prema Bogu.

Centralna tema vizantijskog bogoslovlja je da čovekova priroda nije statična, „zatvorena”, autonomna suština, nego dinamična realnost određena u samoj svojoj biti svojim odnosom prema Bogu. Ovaj odnos je viđen kao proces uzdizanja i kao zajedničarstvo. Najvrednija srž vizantijskog bogoslovlja je po svojoj suštini – mistična, a čim se sa područja religioznog tj. čisto teološkog teoretisanja zađe u mistiku, religiozni život postaje življi, dublji, dinamičniji, a ne hladan i okoštao. Čovek stvoren po slici Božijoj je pozvan da ostvari „božansku sličnost”, njegov odnos prema Bogu je i datost i zadatak, neposredni doživljaj i očekivanje još veće vizije, koju treba postići u slobodnom naporu ljubavi. Dinamizam vizantijske antropologije lako može da se suprotstavi statičkim kategorijama „prirode” i „blagodati”, koje su dominirale mišlju postaugustinovskog zapadnog hrišćanstva.

Dakle, glavni tok vizantijskog bogoslovlja otkriva viziju čoveka, pozvanog ne samo da „pozna” Boga, da „učestvuje” u Njegovom životu, da bude „spasen” nekom spoljašnjom Božijom akcijom, racionalnim saznanjem predloženih istina, nego da i sam „postane Bog”. Ovo „oboženje” (theosis) čoveka u vizantijskom bogoslovlju radikalno se razlikuje od neoplatoničarskog obraćanja bezličnom Bogu. Ovo je novi izraz novozavetnog života „u Hristu” i u „zajedničarstvu Duha Svetog”.

Period koji bi se smatrao specifično vizantijski najpre bi bio onaj od Halkidonskog vaseljenskog sabora (451. godine)[4] i varvarske najezde u Italiji. Rezultat sabora bio je monofizitski raskol, koji je ugrožavao Konstantinopolj iz

 


[3] Majendorf, Jovan (Džon), Vizantijsko bogoslovlje, Plato, Beograd, 2001.

[4] Najjača i istorijski najznačajnija manifestacija hristijanizacije Rimskog carstva bila je sazivanje prvog vaseljenskog sabora u Nikeji 325 godine, u Konstantinovo doba, posle čega su sledili sabori u Carigradu, Efesu, Halkidonu, Kvinisekstu, Nikeji… Ovi vaseljenski sabori su stvorili temelj dogmatskog i kanonskog sistema hrišćanske crkve. Na prvom je tako, na primer, bila osuđena Arijeva nauka koja je odbijala da prihvati Hrista za Boga, ne prihvatajući da je Sin „jedinosuštan” Ocu.

 

Rezultat sabora bio je monofizitski raskol, koji je ugrožavao Konstantinopolj iz Aleksandrije i Antiohije (starih istočnih centara bogoslovskog stvaralaštva) i celokupnog negrčkog istoka. Međutim, iako su Latini i Grci još uvek pripadali istoj katoličanskoj imperijalnoj Crkvi, oni su počeli da se sve više otuđuju jedni od drugih,  da pokazuju različite tendencije u svojim filozofskim sistemima. Tu se jasno pokazala neuporediva kulturna i intelektualna superiornost Konstantinopolja.

Ove hristološke debate obuhvataju učenje o odnosu Boga i čoveka, bogoslovlje „zajedničarstva”, koje će preko stvaralačke sinteze Maksima Ispovednika služiti kao osnova celokupnog razvoja vizantijske hrišćanske misli sve do pada Carigrada pod Turke 1453. godine. Na taj način, postoji suštinski kontinuitet između patrističkog perioda i docnijeg vizantijskog bogoslovlja, koji se proteže na gotovo jedan milenijum hrišćanske istorije na Istoku.

U vizantijskom periodu, isto kao i u patrističkom, ni sabori ni bogoslovi nisu pokazivali neki poseban interes za pozitivnu bogoslovsku sistematizaciju. Tu i tamo je bilo nekih pokušaja, ali je uvek hrišćanska vera uzimana kao data realnost, koja se ili komentariše ili brani, ali koju čovek ne pokušava da detaljno formuliše. Čak i Jovan Damaskin, o kome se ponekad govori kao o „istočnom Tomi Akvinskom” stoga što je sastavio sistematsko „Izlaganje pravoslavne vere”(De fide orthodoxa), zapravo je dao samo jedan kratak udžbenik, a ne bogoslovski sistem. Ako njegovim mislima nešto nedostaje, onda je to originalno filozofsko stvaralaštvo, koje pretpostavlja novi sistem.

Ipak, to ne znači i nedostatak interesa za istinitu sadržinu vere ili nemogućnost da se da tačna bogoslovska definicija. Baš suprotno. Nikada nijedna civilizacija nije preživela više diskusija o adekvatnosti ili neadekvatnosti reči kroz koje se odražavaju religijske istine. „Grčki hrišćanski duh se podudarao sa optimističkim verovanjem da je ljudski jezik u osnovi sposoban da izrazi religijsku istinu i da spasenje zavisi od tačnog izraza koji se upotrebi da bi se njime prenelo značenje Jevanđelja. Međutim, isti ti grčki hrišćani su čvrsto verovali da je pojmovni jezik nesposoban da izrazi celokupnu istinu, a ljudski um nesposoban da dokuči suštinu Božijeg bića.”[5] Tako je u Vizantiji postojala antinomija u samom pristupu bogoslovlju. Bog se stvarno otkrio u Isusu Hristu i znanje Njegove istine je suštinski bitno za spasenje, ali Bog je isto tako iznad ljudskog intelekta i ne može da bude potpuno izražen ljudskim rečima. Taj problem će donekle uobličiti tek sv. Grigorije Palama, jedan od otaca „zrelog isihazma”, sa svojim učenjem o Božijim energijama i Božijoj suštini.

Važna stvar je i liturgija u vizantijskom religijskom pogledu. U istočnom hrišćanstvu je evharistijska liturgija, više od bilo čega drugog, poistovećivana sa realnošću same Crkve, jer ona manifestuje i smernost Boga, koji je uzeo smrtno telo i tajanstvenu prisutnost eshatološkog Carstva Božijeg među ljudima. Ona ukazuje na centralnu realnost vere, ne preko učenja, već preko simbola i znakova shvatljivih svekolikoj molitvenoj zajednici. „Crkva je vaseljenska, ali istinski ostvarena samo u lokalnom evharistijskom skupu u kome grupa grešnih ljudi i žena postaju u potpunosti narod Božiji. U Crkvi svaki hrišćanin, a pogotovo svetitelj, poseduje čast i mogućnost da sazna i doživi istinu.”[6] Sve je to vodilo ulepšavanju i ukrašavanju svete tajne sa pažljivo doteranim, ali ponekad i prezasićenim ceremonijalom i veoma bogatom himnografijom. Vizantinci su svakodnevno pevali i razmišljali o hrišćanskoj misteriji na liturgiji, čije bogatstvo izraza ne može da se nađe nigde u hrišćanskom svetu. Čak i posle pada Vizantije, kada je istočno hrišćanstvo bilo lišeno škola, knjiga i intelektualnog vođstva, liturgija je ostala glavni učitelj i vodič Pravoslavlja.

 


[5] Majendorf, Ibid.

[6] Bulgakov, Sergij, Pravoslavlje, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991.

 

Postoji još jedna bitna stvar karakteristična za Vizantince. Naime, oni su uvek razumevali pisani oblik apostolske poruke u okviru „apostolskog predanja” – dalekosežnog živog i neprekinutog kontinuiteta apostolske Crkve. Postoji jedna čuvena izreka Vasilija iz Kesarije o Pismu i Predanju koja se može smatrati pravilom za kasnije vizantijske bogoslove: „Mi se ne zadovoljavamo onim što je napisano u Delima i Poslanicama (tu su sadržani svi spisi Novog Zaveta osim četiri Jevanđelja i Otkrovenja – prim. autora) i Jevanđeljima. Pre i posle njihovog čitanja mi dodajemo druga učenja koja smo primili usmenom poukom i u kojima se obraća velika pažnja na misteriju vere.” Ta „druga učenja” su u stvari liturgička predanja i predanja o svetim tajnama koja su služila u Vizantiji uvek kao živi okvir za razumevanje Svetog Pisma.

 

(II) Monaško bogoslovlje

 

Buktinja monaškog života koju je sedamdesetih godina III veka, u doba jedne od najvećih kriza u celokupnoj svetskoj istoriji, na velelepan način upalio Antonije Veliki, sa osećanjem dubokog poštovanja su prihvatili mnogi njegovi sledbenici i iz pokoljenja u pokoljenje brižljivo je održavali. U Vizantiji je ona naišla na naročito dobar odziv. Vizantijska crkva je bila pretežno monaška. Monaha je bilo na hiljade u Carigradu i po svim većim gradovima Carstva. „Vizantijsko monaštvo je bilo ne samo škola duhovnog usavršavanja, već i telo koje se osećalo odgovornim za sadržinu vere i za sudbinu Crkve kao celine.”[7] Tokom čitave vizantijske istorije, monasi su bili pravi svedoci unutrašnje crkvene nezavisnosti. Oni su se dosledno protivili svakom dogmatskom kompromisu i na taj način štitili Pravoslavlje, iako su, ponekad, svoju revnost stavljali u službu monofizitizma ili origenizma.

Sveta Gora je od X veka bila mera i obrazac, uzor i ideal hrišćanskog života i uistinu „svest Pravoslavlja”. To je bio najznačajniji centar istočnog monaštva,„duhovni dom” balkanskih naroda i najznačajniji duhovni, intelektualni i kulturni centar na pravoslavnom Istoku u Srednjem veku. O tome i sada upečatljivo svedoči ogromno bogatstvo svetogorskih biblioteka. Danas je nemoguće razumeti bez nje istoriju, kulturu i duhovnost istočnohrišćanskih naroda.

Na „zemlji Presvete Bogorodice” vaspitao se i obrazovao sv. Grigorije Palama, pored sv. Maksima Ispovednika sigurno najznačajniji vizantijski teolog, nešto pre njega sv. Sava, a potom gotovo svi najumniji kulturni stvaraoci u Srbiji u XIV i XV veku. Ta „monaška republika” bila je vekovima prototip ne samo monaškog, već i svekolikog hrišćanskog života.

Svetogorsko monaštvo i uopšte monaštvo Istoka, tokom istorije je sačuvalo pravoslavnu Crkvu od mnogih iskušenja. Pre svih, od utapanja Crkve u Carstvo, od „podržavljenja” Crkve, uvek svedočeći protiv „buržoaske i posvetovnjačene Crkve.”[8] Može se reći da je monaštvo još od IV veka bila svojevrsna „opozicija” „zvaničnoj” Crkvi, koja je uvek bila pred iskušenjem da se saobrazi sa svetovnim institucijama, opozicija svetovnom helenizmu, kao i vizantijskom despotizmu i totalitarizmu, permanentni pokret otpora papističkim i cezaropapističkim težnjama, ma s koje strane dolazili, izraženim socijalnim i društvenim anomalijama. Čak se može reći da postoji izvestan sukob između monaštva (naročito nekih njegovih mističkih konotacija) i zvaničnog bogoslovlja.

 


[7] Majendorf, Ibid.

[8] Berđajev, Nikolaj, Ruska ideja, Brimo, Beograd, 2001.

 

Tamo gde počinje mistika, tamo se završava sfera dogmatske jasnoće. Zato je veoma komplikovan odnos mistike i Crkve.[9]

„Monaštvo pravoslavnog Istoka, posebno svetogorsko, čuvalo je kao zenicu oka drevno hrišćansko, apostolsko i svetootačko duhovno iskustvo, liturgijsku svest rane Crkve i jevanđelski lik Bogočoveka Hrista.”[10] Zahvaljujući tome i načinu života, ono je ipak steklo veliki ugled u Crkvi, narodu i samom Carstvu. Već od VI veka kandidati za episkope su birani gotovo isključivo iz monaških redova.

Specifičnost monaške politike i ideologije, zasnovane na učenju da „Carstvo Božije nije od ovoga sveta” i njegovo protivljenje svakom kompromisu sa zahtevima „ovoga sveta”, dalo je u Vizantiji podsticaj bogoslovlju koje bi se moglo nazvati „monaško”. Ono je predstavljalo najdinamičniju i u najvećoj meri stvaralačku struju u vizantijskoj misli kao celini. Ono što se danas podrazumeva pod pravoslavnim etosom, pravoslavnom filozofijom života, tokom vekova je uobličilo istočno monaštvo, bilo da je reč o teologiji, bogosluženju, etici ili duhovnom iskustvu. Neki od najznačajnijih predstavnika ovoga bogoslovlja jesu: Evagrije Pontski, Makarije Egipatski, Diadoh, Jovan Lestvičnik (Klimakus), Maksim Ispovednik, Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palama.

Poznato je da je monaštvo vrlo rano u svom razvoju postalo raznoobrazan pokret. Između ekstremnog otšelništva Antonija Egipatskog i apsolutnog i organizovanog kinovitizma Pahomijevog[11], u istočnom hrišćanstvu je postojao čitav niz oblika monaškog života koji su se postepeno širili i na Zapad. Između pustinjaka (ermita), često nazivanih „isihastima” i kinovita, često je postojalo suparništvo, a ponekad i konflikt. Međutim, celokupan istočni monaški pokret ostao je ujedinjen u svom baznom „onozemaljskom” i u ubeđenju da je molitva, nezavisno od njenog oblika, osnovna i postojana sadržina monaškog života. Pri svemu tome, liturgički krug monaških službi je ostao apsolutni centar života monaške zajednice i obuhvatao je bar polovinu celokupnog monaškog svakodnevnog života.

U celini, monaška zajednica je učila Vizantince kako da se mole. Kinoviti su razvili liturgički sistem, koji je postepeno prihvatila celokupna Crkva i koji je danas poznat u Istočnoj Crkvi kao monaški red bogosluženja. Isihasti su stvorili tradiciju lične molitve i neprekidne kontemplacije. U jednom i u drugom slučaju, molitva je bila shvatana kao put za ostvarenje cilja hrišćanskog života. A taj cilj je učestvovanje u Bogu, theosis, zajedničarstvo sa oboženom ljudskom prirodom Hristovom u Duhu Svetom. Pošto teološki i duhovno nije bilo suprotnosti između otšelnika i kinovita, moguće je da se govori o jednom jedinstvenom monaškom bogoslovlju.

U formiranju rane monaške duhovnosti veliku ulogu je imao Evagrije Pontski. U njegovim Gnostičkim vekovima sadržana je sasvim jeretička hristologija i to objašnjava zašto je on bio osuđen od strane vaseljenskog sabora 553. godine. Dva najvažnija aspekta njegove misli jesu učenje o strastima i učenje o molitvi.

Prema Evagriju, istinita priroda „duha” treba da bude određena u Bogu i sve što ga odvaja od Boga je zlo. Na taj način, od pada ljudski duh je zarobljen samoljubljem koje rađa „misli”. „Misli”, u najgorem značenju reči, po Evagriju, izazivaju interesovanja za čulne stvari i odvajaju od Boga. Delujući na deo duše prijemčiv za strasti, one mogu da vode strastima. Ove strasti se svrstavaju u vrlo striktan jerarhijski red počinjući sa slučajnom privrženošću najneophodnijoj ljudskoj čulnoj potrebi hrani, a završavajući sa demonskom opsednutošću – samoljubljem.

 


[9] Videti o tome: Berđajev, Nikolaj, Duh i sloboda, naročito poglavlje „Mistika i duhovni put”, Logos, Ant, Beograd, 1998.

[10] Bulgakov, Ibid.

[11] Pahomije je osnivač prvog manastira.

 

Osam stepeni sačinjava ovaj jerarhijski poredak: proždrljivost, blud, sebičnost i škrtost, tuga, gnev, dosada, sujeta i oholost. Osnovni cilj monaške „vežbe” je potiskivanje strasti i postizanje stanja „bestrasnosti” – odvajanje čula i „misli” – što dovodi do mogućnosti uspostavljanja prvobitnog odnosa između duha i Boga. Počinjući sa osnovnim monaškim vrlinama, postom i bezbračnošću, život monaha može postepeno da obuzda ostale strasti i da dostigne istinitu odvojenost od strasti. Tada je sjedinjenje moguće pomoću molitve. Evagrije je bio taj koji je prvi stvorio izraz „molitva duha”, što će postati osnov vizantijskih isihasta.[12] Molitva je prava aktivnost duha. U ovakvom „stanju” molitve, duh je „gluv i nem” za svako opažanje čula. Prema Evagriju, molitva takođe znači da je duh u suštinskom jedinstvu sa Božanstvom.

Dok Evagrije identifikuje čoveka sa „intelektom” i shvata hrišćansku duhovnost kao dematerijalizaciju, njegov učitelj u Skitskoj pustinji, Makarije Egipatski (postoje spisi koji se njemu pripisuju), razume pod pojmom čoveka psihosomatsku celinu, opredeljenu za „oboženje”. Nasuprot Evagrijevoj origenističkoj i platonističkoj antropologiji, Makarije postavlja biblijsku ideju čoveka prema kojoj je najvažnije za „um” i za „dušu” da je čovekova sudbina u odvojenosti od tela. Iz ove antropologije sledi duhovnost zasnovana na realnosti krštenja i evharistije, kao puteva za sjedinjenje sa Hristom i za „oboženje” celokupnog ljudskog bića u svim njegovim aspektima, uključujući i telesni.

Po Makariju, Evagrijeva „molitva uma” tako postaje „molitva srca”. Centar čovekovog psihosomatskog života, srce, jeste „tabla na kojoj blagodat Božija urezuje zakone Duha”. Ono, međutim, može da bude i „grobnica” u kojoj „knez zla i njegovi anđeli nalaze pribežište.” Na taj način, ljudsko srce je ratno poprište između Boga i Satane, života i smrti. I monah, koji sav svoj život posvećuje molitvi, bira, u stvari,da bude poprište ove borbe, na direktan i svestan način. Zapravo, kad god se pomene srce, misli se na čovekovu unutrašnju ličnost, na “ja” u svoj njegovoj dubini.

Diadoh, episkop Foticije u Epiru, u V veku i učesnik na saboru u Halkidonu, autor je Gnostičkih poglavlja i još nekih manjih duhovnih radova. Krštenje je za njega jedini osnov duhovnog života. Inače, kao i Makarije, on smešta duh ili dušu u „srce”. Potpuno se slaže sa Makarijem tvrdeći da hrišćanin svesno doživljava, čak mora da doživi i „spoljašnje” (tj. ne samo Evagrijevo „intelektualno”) prisutnost Duha Svetog u svom srcu. Diadoh prihvata od Makarija da se monaška neprestana molitva sastoji od prizivanja imena Isusovog, ali Evagrijevo spiritualističko i apstraktno poimanje biva zamenjeno Diadohovom suštinskom orijentacijom prema ličnosti ovaploćenog Logosa i ponovnim naglašavanjem uloge koju je u biblijskom bogoslovlju igralo shvatanje „imena” Božijeg.

Jovan Lestvičnik, autor Lestvice, iguman manastira na Sinaju, jeste još jedan od velikih svedoka monaške duhovnosti bazirane na prizivanju „imena Isusova”. Jovanovo pozitivno učenje o molitvi, isto kao i učenje Makarija i Diadoha, usredsređeno je na ličnost i ime Isusovo; ono postavlja čisto hrišćanski temelj učenju o ovaploćenju i obuhvata celog čoveka, a ne samo njegov „duh”.

„Neka sećanje na Isusa bude spojeno sa tvojim disanjem: tada ćeš razumeti koristi isihije.” Kod Jovana termin „isihija” (tihovanje) i „isihast” označava sasvim specifičan pustinjački život usamljenog monaha, koji upražnjava „Isusovu molitvu”. Isihast je onaj koji kaže: „srce je moje čvrsto.” Isihast je onaj koji kaže: „ja spavam, ali srce je moje budno.” Isihija je neprestano proslavljanje i služenje Bogu. Isihast je onaj koji teži da živeći u telu opiše Netelesnoga.

 


[12] Majendorf, Jovan, Sveti Grigorije Palama i pravoslavna mistika, Kosmos, Beograd, 1983.

 

Terminologija kojom se služi Jovan, dobiće posebnu popularnost docnije među vizantijskim isihastima, u XIII i XIV veku, sa njihovom praksom da duhovnu molitvu povezuju sa disanjem. Nije nemoguće da je praksa bila poznata i na Sinaju u doba Jovanovo. U svakom slučaju, on razume „oboženje” kao zajedničarstvo celog čoveka sa preobraženim Hristom. U istočnoj hrišćanskoj duhovnoj tradiciji stalno se skreće pažnja protiv izazivanja figura u mašti koje su izvan srca. Monah se neprestano poziva da u sebi, u svom srcu, shvati objektivnu realnost preobraženog Hrista, koji nije ni slika ni simbol, nego realnost Božije prisutnosti u tajnama, nezavisno od bilo kakvog oblika i imaginacije.

U svom učenju o duhovnom životu, Maksim Ispovednik prihvata Evagrijevu hijerarhiju strasti i njegovo shvatanje o „bestrašću” kao cilju asketske prakse. Međutim, kod Maksima ljubav je shvaćena ne samo kao najveća vrlina, već kao jedini istiniti rezultat oslobođenja. Zbog „bestrasnosti” ljubav može biti savršeno jednaka za sve, pošto je ljudsko davanje prednosti nekome ili nečemu rezultat nesavršenstva. U krajnjem slučaju, ljudska ljubav u kojoj je neophodno uključen i elemenat želje (eros), mora da bude preobražena Božijom pomoći i da tako postane duhovna ljubav (agape).

Hrišćanski misticizam kod njega je prikazan sa tri stupnja mističnog uspinjanja: praxis, theoria, theologia, tj. pročišćenje intelekta, kontemplacija o univerzumu i jedinstvo sa Bogom. Međutim, treba istaći da prema izvornom hrišćanskom učenju o mističnom uspinjanju, onako kako ga zastupa sv. Maksim Ispovednik, čak ni jedinstvo sa Bogom (theosis), nije neko krajnje stanje, već samo proces duhovnog razvoja, „neprekinut rast do ’mere rasta visine Hristove’, prebivanje u ’saučestvovanju’ sa Duhom Svetim još u ovom sadašnjem životu.”[13]

U tom smislu, Maksim zauzima pozitivan stav prema čoveku, čija se krajnja sudbina ne sastoji u stapanju sa Božanskom suštinom, nego u „prirodnoj aktivnosti” koja je omogućena bogomdanom aktivnom ljubavlju. Potpuna nepristupačnost Božije suštine, postaje prema Maksimu, predmet hrišćanske vere i od fundamentalne je važnosti za duhovni život. Ukoliko je ljubav najviši cilj duhovnog života, čovek, budući ujedinjen sa Bogom, ostaje potpuno čovek u svojoj prirodi i delatnosti. Ali on takođe ima zajedničarstvo sa Božijom aktivnošću, koja jedina može da garantuje čovekovo potpuno oslobođenje od „strasti” i preobražava njegov eros u agape.„U vizantijskoj monaškoj duhovnosti ’slediti zapovestima’, tj. aktivnoj ljubavi, ostaće i uslov i neophodni aspekt vizije Boga.”[14]

Kod Makarija i kod Diadoha, naslućuje se identifikacija hrišćanske vere sa svesnim doživljajem Boga. Simeon Studit, nazvan „Novi Bogoslov” biće prorok te ideje u srednjevekovnoj Vizantiji. Njegovo delo obuhvata: Katihetske pouke (upućene monasima svete Mame, manastira gde je on bio iguman), Teološke i moralne rasprave, pedeset osam himni i više manjih radova. Simeon je bio jedinstveni zastupnik ličnog misticizma. On je u svojim delima usredsređen na realnost svesnog susreta sa Hristom. „Da, molim vas, – obraća se on svojim monasima – pokušajmo u ovom životu da Ga vidimo i sozercavamo (umno bogoviđenje – prim. autora). Jer, ako se nađe da smo dostojni da Ga čulno vidimo, nećemo videti smrti. Smrt neće imati vlast nad nama.” Simeon želi da razjasni da je Carstvo Božije, zaista postalo dostižna realnost, da ono ne pripada samo “budućem životu” i da u ovom životu ono nije ograničeno samo na „duhovnu” ili „intelektualnu” stranu čoveka, nego obuhvata njegovo celokupno biće. On piše: „Duhom Svetim vaskrsenje se dešava svima nama. Ne govorim ja samo o konačnom vaskrsenju tela. Hristos preko Svoga Duha Svetoga dariva čak i sada, Carstvo Nebesko.”

 


[13] Jerotić, Vladeta, Mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2001.

[14] Majendorf, Ibid.

 

Da bi potvrdio da ovaj doživljaj Carstva Božijeg nije, u nekom smislu, ljudska „zasluga”, prosta i dužna nagrada za asketski podvig, Simeon podvlači njegov „iznenadni” i neočekivani karakter: „On je sav iznenada došao, neizrecivo se sjedinio, neiskazano spojio i bez mešanja se sa mnom pomešao, kao oganj i železo, i kao svetlost i staklo.” Evo šta on govori o toj svetlosti koju vidi u mističkom iskustvu: „Ova svetlost nije od sveta, niti bilo šta od sveta i nije tvar, pošto nije stvorena i prebiva izvan svih tvari, kao netvarna među tvarnim stvarima.” A evo kakvim rečima opisuje to mističko sjedinjavanje i slivenost sa Bogom: „Međutim, ako smo ja i Onaj, s Kojim sam se sjedinio, postali jedno, kako mogu nazvati sebe Bogom, koji je dvojak po prirodi i jedan po Ipostasi, pošto je dvojakim On mene sazdao? Učinivši me dvojakim, On mi je dvojako ime, kao što vidiš, dao. Pogledaj razliku: ja – čovek po prirodi i Bog po blagodati.”

Simeonovi stavovi su često nailazili na otpore, što je na kraju rezultiralo njegovim proterivanjem. Ipak, bio je rehabilitovan. Svoje poslednje godine proveo je u sastavljanju duhovnih spisa, jedinstvenih po svojoj mističnoj originalnosti, izvanrednoj poetičnosti, koji su imali veliki uticaj na kasniju vizantijsku misao, naročito na isihaste.[15] Po nekima, on je preteča sv. Grigorija Palame, jer se vidi da Simeon zastupa osnovno razumevanje hrišćanstva kao lični misticizam, lično zajedničarstvo sa Bogom, stanovište koje će zadržati isihasti.

Pri tome, u pravoslavlju, lični mistički doživljaj uvek ima karakter zajedništva. Hrišćanska mistika, prema rečima vladike Atanasija (Jevtića), „nije mistika pojedinaca, mistika elite, posebno obdarenih individua, nego je otvorena i namenjena svim ljudima, što opet ne znači da nije i lična. Ona je lična upravo zato što je zajednička, jer je i čovek istovremeno i ličnost i zajedničko biće, Crkveno biće. To je jedan od bitno novih kvaliteta hrišćanske mistike.”[16]

Radi se, zapravo, o staroj podeli na Boga filozofa i Boga mistike.[17] Ako je princip Boga kao ontološkog i moralnog savršenstva, podređenog Sudbini i oslobođenog ličnog, tipičan za Grke (što na svom vrhuncu ima Aristotelovu ideju o Nepokretnom Pokretaču); onda je hebrejstvo prvo uvelo Boga koji je strasno vezan za svet kroz čitavu istoriju. On je ovde lični Bog. I sam je ličnost. „Ne Bog filozofa,nego Bog Isaka, Avrama i Jakova” – kako glasi poznati Paskalov zapis. Ovde to nije, dakle, intelektualno pitanje, kao za Grke.

Grcima je, s druge strane, jevrejska misao bila primitivna i oni su to pokušali da dovedu u sklad sa svojim analitičkim, logosnim razmišljanjem. Tako će nastati gnosticizam kao visoko sofisticirani heterogeni pokret.[18] To će biti susret helenizma i hrišćanstva.[19]

 


[15] U tom smislu, on je jedan od retkih pravoslavnih mističara koji su, posle doživljenog mističkog iskustva posegli da opišu ova stanja i to u obliku visoko poetskih himni radosti, ljubavi i zahvalnosti Bogu: Zahvaljujem Tebi, što si Ti, sušti nad svima Bog, postao sa mnom jedan duh nesliveno, bezuslovno, stalno. „Osim gnoze, kod svih ovih mističara koji su stvarali (Plotin, Učitelj Ekhart, sv. Simeon Novi Teolog, sv. Francisko Asiški, sv. Jovan od Krsta, sv. Tereza Avilska), nesumnjivo je prisutan i eros, bez koga se, uostalom, ne može zamisliti bilo koji oblik stvaranja, religijski ili nereligijski”, Jerotić, Ibid, str. 152.

[16] Jevtić, Atanasije, Hrišćanstvo i mistika, Teološki pregled, 1997, br. 1.

[17] Videti o tome: Kustić, Živko, Velike religije svijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974.

[18] Videti o tome: Lakarijer, Žak, Gnostici, Gradac, Čačak, 2001.

[19] Dok će se gnoza, koja zapravo proističe iz mazdaizma, platonizma, mitraizma…, u periodu nakon 150. godine n. e., razvijati ka dualizmu helenizujući se i mitologizujući, dolazeći u sukob sa crkvenim Ocima, dotle će se vizantijski bogoslovi u znatnoj meri služiti grčkom filozofijom. Mnogi će kritikovati„helenizovano hrišćanstvo” grčkih svetih Otaca, međutim, neophodna nužnost da se preformuliše hrišćanska vera i da se o njoj ponovo razmisli u svetlu izmenjenih kulturnih obrazaca, naširoko je priznata, a napor grčkih svetih Otaca da hrišćanstvo formulišu u kategorijama helenizma, može u tom kontekstu da bude posmatran jedino kao pozitivan. „Vizantijsko bogoslovlje u stvari nije bilo ništa drugo nego neprekidni napor i borba da se izrazi tradicija Crkve u živim kategorijama grčke misli, tako da bi helenizam mogao da bude preobraćen Hristu,” Majendorf, Vizantijsko bogoslovlje, nav. delo.

 

No, tek s pojavom Hrista, čovekova ličnost je dobila mogućnost konačnog otkrivanja i afirmisanja. Zato hrišćanstvo priznaje večni značaj i večnu vrednost čoveka, individualne ljudske duše i njene sudbine. Ljudska duša postaje vrednija od celog ljudskog carstva. U duši se sadrži beskonačnost. „Hrišćanstvo se pojavilo u svetu pre svega kao religija ljudskog spasenja za večnost, i zato je ono puno pažnje za ljudsku ličnost, za ljudsku dušu, puno je brige o njoj – ono nikada ne može posmatrati čoveka kao prosto sredstvo i oruđe za nekakve ciljeve, kao prelazni momenat kosmičkog ili socijalnog procesa.”[20] Tek u hrišćanstvu je i moguće da individua postane ličnost, shodno personalističkoj hrišćanskoj religiji, te da se tako počne govoriti o čoveku „ne samo kao o odgovornom biću, jer je slobodno biće, već i o čoveku kao Božijem pomagaču ili saradniku, drugim rečima, o čoveku kao stvaraocu.”[21]

Hrišćanska svest je, dakle, zasnovana na priznanju izuzetnog značaja pojedinačnog i neponovljivog, individualnog u svom večnom značenju. Pojedinačni i neponovljivi lik svakog čoveka postoji samo zato što postoji pojedinačni i neponovljivi lik Hrista-Bogočoveka. U Hristu i kroz Hrista razotkriva se večni lik svakog ljudskog bića. U prirodnom svetu taj lik je razbijen i uvek se pretvara u sredstvo za „rodovske, prirodne procese”, kako ih naziva Berđajev. Samo je hrišćanskoj svesti svojstven istinski antropologizam, samo se u hrišćanstvu ostvaruje, kako zaključuje Sergij Bulgakov, ono čemu je težio antički svet kroz termin calocagatea, što predstavlja platonovski ideal – gde se u jedinstvu spajaju dobro i lepota.

Tako teološke implikacije monaškog duhovnog iskustva (čiju stvaralačku srž predstavlja isihastički pokret) vode „neposrednom izvornom bogopoznanju shodno kojem se Bog javlja i daje u zajedništvo čoveku svojim večnim i nestvorenim energijama (koje su sam lični Bog u svome dejstvu), pri čemu On ostaje svojom Božanskom suštinom neizmenjen i nepričastan, nesaopštiv i nedostupan.”[22] Monaška (posebno isihastička) teologija, tako je živa reinterpretacija biblijske istine o stvarnom bogootkrivenju i bogoopštenju (2. Pt. 1, 3-4; Jn 1, 1-3).

Od Jovana Lestvičnika, preko svetog Irineja Lionskog, Maksima Ispovednika, Jovana Damaskina i Simeona Novog Bogoslova, sve do Grigorija Sinaita i Grigorija Palame, svi crkveni Oci, imali su isto iskustvo i isti doživljaj hrišćanske mistike: kao susreta i sjedinjenja sa Bogočovekom Hristom i kroz njega i u njemu „viđenja i sozercanja, blagodaću Duha Svetog,”[23] lica Božijeg i punog zajedničarenja u životu Božijem. Na taj način, ukupna delatnost monaškog bogoslovlja, doima se, u svom primarnom teocentrizmu, kao suštinski antropocentrična, a srž je tog stvaralačkog napora – mistika.

 

(III) Mistika u Pravoslavlju

 

Reč „mistika” prvi put se može pronaći kod Pseudo-Dionisija Areopagita 533. godine, u dvema raspravama, od kojih je jedna o božanskim imenima, a druga o mističkoj teologiji.

 


[20] Berđajev, Ibid, str.155.

[21] Jerotić, Ibid, str. 150.

[22] Radosavljević, Jovan, Isihazam, Teološki pregled, 1985, br. 1-3.

[23] Jerotić, Ibid.

 

Grčka reč mysticos znači tajanstven, tajni, pa se pod mistikom najčešće podrazumeva težnja čoveka za nepoznatim, neobjašnjivim i tajanstvenim, kao i čežnja čoveka da se putem neposrednog opažanja i doživljavanja sjedini sa božanstvom. Tako je svaki misticizam baziran na verovanju u mogućnost saznanja onoga što je nedokučivo, kao i u mogućnost neposrednog sjedinjenja sa božanskim bićem.

Ako reč „mistika” nastaje od reči „tajna”, onda mistika može da bude shvaćena kao osnova religije i izvor stvaralačkog kretanja u religiji. Iz neposrednog i živog kontakta s poslednjom tajnom rađa se religiozno iskustvo. Zamrlost religioznog života se prevladava, a preporod religioznog života postiže – povratkom poslednjoj tajni bića, tj. mistici.

Još su paganske religije spominjale misticizam i imale značajno mističko iskustvo. Pre svega, to je onaj „naturalni misticizam” dionizijskih ili eleuzinskih misterija u Staroj Grčkoj, zatim misterija Izide i Ozirisa u Starom Egiptu, misterija orfičara ili misterija Mitre, kao i akosmički, panteistički misticizam apofatičke mistike azijskih religija, Kabala i jevrejska mistika ili vizionarstvo starozavetnih proroka. Ipak, najbliži hrišćanskoj ideji svakako su bili Plotin i neoplatoničari, koji govore o mističkom sjedinjenju čoveka s principom svega što postoji. Odbaci sve, da bi došao do svetlosti, premesti se u drugu ravan egzistencije. To je Plotin, ali to je i najava Dionizija Areopagita, koji kombinuje ideju bliskosti s Bogom preko molitve. Po njemu, Bog je toliko veliki da mu se možemo približiti jedino molitvom, a ne racio-m (što sledi iz učenja Aurelia Augustina). Sin je Reč. Sveti Duh je Ljubav. Otac nije statičan, već dinamičan. Kosmos pulsira, dakle i ljubavlju i razumom.

Uopšte, svi znameniti tvorci religioznog života, kulturni heroji svojih zajednica, imali su iskonsko mističko iskustvo, mistički susret licem u lice s Bogom i božanskim. U toj mističkoj dubini, slažu se ne samo konfesionalni tipovi hrišćanske mistike (istočno-asketski mistici kakvi su npr.: sv. Jovan Lestvičnik, sv. Makarije Egipatski, sv. Maksim Ispovednik, sv. Simeon Novi Bogoslov,s ve do sv. Serafima Sarovskog i u XX veku sv. Siluana Atonskog, rimokatolički mistici kao što su sv. Franjo Asiški, sv. Jovan od Krsta, sv. Tereza Avilska, pa i Majster Ekhart[24], zatim neobična mistika protestantskih vizionara kakvi su Jakob Beme ili Franc Bader,kao i ruska gnostička mistika jednog Vladimira Solovjova), nego i tipovi paganske mistike. Orfizam i Plotin, indijska mistika i sufizam, sv.Simeon Novi Bogoslov i sv. Jovan od Krsta, Ekhart i Beme, kao i Buda, slažu se u ponečemu među sobom, dovikujući se svojim naukama iz različitih svetova i vremena, često govoreći jednim te istim jezikom. To je neosporna činjenica ma kako ona bila neprijatna fanaticima konfesionalne mistike. Mistika je, tako, po svojoj prirodi, nadkonfesionalna, mada postoje konfesionalni tipovi mistike.

U vatrenom mističkom iskustvu apostola Pavla razotkrila se suština hrišćanstva, kao što je Sveti Duh pokazao svoje obitavanje u svetu preko sv. Serafima Sarovskog u novije vreme, u događaju koji opisuje trgovac Motovilov.

Mistika u pravoslavnoj veri jeste unutrašnje (mističko) iskustvo koje stičemo dodirom sa duhovnim, Božanskim svetom, a isto tako i unutrašnje (a ne samo spoljašnje) spoznaje našeg prirodnog sveta. Mogućnost mistike pretpostavlja prisustvo čovekove naročite sposobnosti neposredne, nadrazumske i nadčulne, intuitivne spoznaje koja se zove mistikom, pri čemu je valja razlikovati od jednostavnog raspoloženja koje se ograničava na jednu subjektivnu oblast – što je psihologizam. Naprotiv, mističko iskustvo ima objektivni karakter, ono pretpostavlja prevazilaženje svog egoizma, izlaženje iz granica svog individuuma i ulazak, kroz veru/spoznaju, u novu, onostranu realnost, te duhovni dodir ili susret.

 


[24] Dominikanac Denifl je pokazao da je Ekhart bio veći katolik nego što se u prvo vreme mislilo i da je u njegovim bogoslovskim traktatima bio čak u potpunosti tomist.

 

Baš kako filozof XX veka Martin Hajdeger, kod koga se Dekartovo i Hegelovo apsolutizovanje ega završilo skoro mističnim ozarenjem[25] (npr. kada je pisao da čovek nije „gospodar” Zemlje „bivstvujućih”, već je pastir bivstvovanja), smatra: da se istina bivstvovanja, kojoj razum i metafizika nemaju pristupa, može postići jedino u “skoku”. Kasnije će Karl Jaspers govoriti o „skoku u egzistenciju”, što će neki noviji Jungovi sledbenici kasnije tumačiti kao svojevrsni skok u veru; dok će francuski filozof Anri Bergson dokazivati egzistenciju Božiju baš na temelju mistike, koju je veoma cenio.

„Nebeskim viđenjima ispunjen je čitav život Pravoslavlja. Mistika je vazduh Pravoslavlja. Živeti u pravoslavlju znači sozercavati druge svetove. Bez toga sve ostalo gubi smisao… Bogosluženje sadrži ne samo uspomenu, nego i realnost spomenutih događaja. Onaj koji se moli saučestvuje u životu Gospoda, Majke Božije i svetaca i kroz to biva povezan sa nevidljivim svetom. Ovaj mistički realizam je opšta pretpostavka čitavog pravoslavnog bogosluženja izvan koje bi ono izgubilo svu svoju moć – da bude misterija bogoovaploćenja koja se zbiva.”[26] Zbog toga se bogosluženje u Pravoslavlju obraća, pre svega, mističkom osećanju, njemu govori i njega vaspitava.

Za mistiku je od velikog značaja, ako ne i najbitnije, pored svih drugih svetih tajni i molitvoslovlja, sveta evharistija koja je središte pravoslavne religioznosti. Primanje tela i krvi Hristove i sjedinjavanje u njima sa Hristom uvek je bilo, jeste i biće činjenica koja je izvor molitava i razmišljanja istinskih vernika. To je isto tako i posebno evharistijsko saznavanje Hrista koje sve više i više raste i širi se približavanjem Njemu, približavanjem spoljašnjim i unutrašnjim. Dovoljno je da se podsetimo žitija svetih koja svedoče da je i za njih pričešće svetim tajnama imalo izuzetnu vrednost, da su se i oni sami prosvetljavali pri ovoj radnji. Uopšte uzevši, u hrišćanskom životu, pričešćivanje svetim darovima jeste duhovna pobeda. Sveto pričešće je proživljeno čudo bogoovaploćenja, ono čoveka neprestano postavlja pred Božije lice i omogućava mu susret sa Hristom, koji mističkom jezom potresa njegovo biće. Čovek tako staje pred višu stvarnost koja ulazi u njegov život, a kroz to čovek postaje dostupan njenom delovanju. Sv. Simeon Novi Bogoslov zato objavljuje da je Carstvo Božije unutar nas i jeste sveto pričešće. Tu se vraćamo na početnu priču o „oboženju”, o theosis čoveka gde je čovek pozvan ne samo da „učestvuje” u Božijem životu, da „pozna” Boga, ili da bude „spasen”, nego da i sam „postane Bog”.

Termin „oboženje” savremenom čoveku izgleda nerazumljiv. Moguće je naći neke sličnosti sa pojmom „individuacioni proces” kod Karla Gustava Junga, proces koji se kod Junga zasniva najpre na prepoznavanju i ovladavanju svojom Senkom, „neželjenim bratom” u nama, koji nije samo individualno-nesvesnog porekla, već je i arhetip „kolektivno nesvesnog” čoveka i čovečanstva. Kako zaključuje vrsni poznavalac Jungovog sistema, Vladeta Jerotić, radi se, zapravo, o večnom Kainu u svakom čoveku „koga Bog pita, a od Božijih vremena do danas pita svakog čoveka njegovo nesvesno: Kaine, gde ti je brat Avelj?”

No u istorijskoj stvarnosti, kao da stvarni početak ovog, „individuacionog procesa” pada u vreme dolaska Isusa Hrista u svet, u vreme koji mnogi istaknuti mislioci i na Zapadu i na Istoku, smatraju prekretnicom u istoriji, jer je tek sa njim, bar prema hrišćanskoj filozofiji, čovek dobio šansu za dovršetak svog individuacionog procesa.

 


[25] U moderno vreme dosta se lome mišljenja filozofa u vezi sa pitanjem:da li je Hajdeger na kraju, zapravo, mistik, tj. da li je on tip stvaralačkog mističara ili mističara koji stvara. U novije vreme se zaboravlja da je jedan od najuticajnijih savremenih filozofa, Žak Derida, pred smrt usmeno izražavao odricanje od sopstvenih poststrukturalističkih filozofskih načela, posredno ukazujući da bi se odgovor trebao potražiti u području mističnog.

[26] Bulgakov, Ibid.

 

„Paganska mistika se probijala ka duhovnosti, ali je nije dostizala” – veli Berđajev. Već u Starom Zavetu je sve to naslućeno u slici obraćanja Boga Mojsiju nezapamćenim rečima: „Ja sam onaj koji jesam!” (Ešijeh ešer ešijeh). Do tada nečuvene reči, koje anticipiraju, ne samo buduću individuaciju čoveka, već i otklanjaju panteistički odnos čoveka prema Bogu kao odnos Ja-Ono, podstičući ga na zasnivanje novog temelja dijaloškog odnosa Ja-Ti.

I opet – theosis! Ovaj termin se ne može prevesti ni na jedan savremeni jezik. Ipak, njegovo značenje je relativno jednostavno. Naime, primera radi, svetogorski monasi, isihasti, verovali su oslanjajući se na sveukupno pravoslavno Predanje, da se Bog ovaplotio, utelovio, očovečio samo zato da bi se čovek obožio, obesmrtio, postao Bog po blagodati. Zato isihastički metod – praksa umne molitve, molitve Isusove, stoji u samom središtu pravoslavne mistike. Čovek je po svojoj prirodi tvar, stvorenje, smrtno i prolazno biće, ali u njemu postoje neki božanski postulati i mogućnost da kroz Hrista zadobije besmrtnost.

Jedno od najdubljih određenja prirode mistike dao je Nikolaj Berđajev – mistika je, po njemuu, prevladavanje tvarnosti. U mističkom iskustvu, naime, nema više nesavladivog dualizma: natprirodnog i prirodnog, božanskog i tvarnog; u njemu prirodno postaje natprirodno, a tvarno se obožuje. „Ali prevladavanje tvarnosti, apsolutno sjedinjenje sa Bogom ne znači iščeznuće čoveka i razlike dvaju priroda. Prevladava se samo tvarno ništa. Mistika je zapravo učenje o prevladavanju prirodnog, tvarnog bića, učenje o putevima oboženja čoveka i sveta.”[27] To je, doduše, svojstveno svakoj mistici svih veroispovesti. Ovde se uspostavlja druga jedna distinkcija, ona između religije i mistike. U stvari, religiozna pobožnost je zasnovana na distanci, na dualističkoj suprotnosti između Boga i čoveka, Tvorca i tvorevine i na doživljaju svoje tvarne ništavnosti. S druge strane, mistika pokazuje da između Boga i čoveka ne postoji jaz i da transcendentna suprotnost Boga i čoveka, kao i svest o tvarnoj ništavnosti, nije i konačni izraz tajne života i bića. U mistici tako sve postaje unutrašnje, sve se sabira unutra, nema više ničeg spoljašnjeg. Mistika oslobađa od prirodnog i istorijskog sveta i u isto vreme ga spašava, skupljajući sav materijalno-prirodni i istorijski proces u duh. Ono što je u religiji, u bogoslovlju, u kultu, bilo samo simbolično i označeno kroz plot, to u mistici postaje realistično, stvarno, stvarnije od same stvarnosti. Mistika, tako, prevladava simbolizam i tvar, samo je u njoj božanski život.

Jer šta su, ako ne prevladavanje tvarnosti, zapisi sv. Simeona Novog Bogoslova: „On (Tvorac) će i telo tvoje učiniti netruležnim i učiniće te Bogom po blagodati, sličnim Praliku… I ruke su moje najnesrećnijeg i noge su moje – Hristos. Ja sam žalostan – i ruka Hristova i noga Hristova. Ja pokrećem ruku i ruka je moja sav Hristos, jer Božanstvo Božanstva se slilo sa mnom nerazdvojno, pokrećem nogu i ona evo blista kao On.”

U takvoj ekstatičkoj mistici, opisuje se, zapravo, stanje prosvetljenja i oboženja tvari – prevladavanje tvarnosti. To isto stanje se opisuje i u onoj poznatoj besedi Motovilova sa sv. Serafimom Sarovskim, kada je, budući u Duhu Svetom, video Starca, miomirisnog, kako sija i luči svetlost. Katolička mistika jednog Jovana od Krsta, mada drugačija od pravoslavne po svom tipu, takođe govori o prevladavanju tvarnosti. Stanje union divine [28] o kome govori sv. Jovan od Krsta i katolička mistika, je u stvari to isto prevladavanje. I Učitelj Ekhart govori o istom: „Lažno biće je s one strane Boga, s one strane razlike. Tamo sam ja bio samo ja, tamo sam želeo samog sebe i video samog sebe kao onog koji je stvorio upravo ovog čoveka.

 


[27] Berđajev, Navedeno delo, str. 163.

[28] Božansko sjedinjenje (fr.).

 

Tamo sam ja prauzrok samog sebe, mog večnog i vremenitog bića. Samo u tome sam se rodio… Po večnoj suštini mog rođenja, ja sam oduvek bio, jesam i biću u večnosti… U mom rođenju bile su rođene dve stvari; ja sam bio svoj prauzrok i prauzrok svih stvari. I želeo bi da ne bude ni mene ni njih. Ali kada ne bi bilo mene, ne bi bilo ni Boga.” Ovde, dakle, imamo i konačno prevladavanje razlike između Tvorca i tvorevine, između Boga i čoveka, u poslednjoj dubini mističkog gnosisa. Slično tome veli i Angelus Silezius: „Ja treba da budem Reč u Reči, Bog u Bogu… Svaki hrišćanin treba da bude taj isti Hrist… Ko Boga želi, treba da postane Bog… Bog prima samo Bogove!”

Naravno,ovo je specifični jezik mistike, koji je neprevodiv na jezik metafizike ili teologije, na jezik razuma. To je opis mističkog puta. „Neka racionalna teologija i racionalna metafizika tačno govore o transcendentnom bezdanu između Tvorca i tvorevine,između natprirodnog i prirodnog sveta. Nadrazumska mistika ne manje tačno govori o mogućnosti prevladavanja tog transcendentnog bezdana. I jedna istina ne poriče drugu. Obe izražavaju samo različite momente puta, razna stanja iskustva.”[29]

U tom smislu, dakle, mistika je dublja od bogoslovlja, mada svako bogoslovlje ima svoju mističku srž. No, pozitivna religija je uvek okrenuta prirodno-istorijskom životu naroda, uvek ima socijalnu prirodu; ona je na neki način socijalna činjenica, jer uređuje život ljudskih masa, čak se i njen izvor može tražiti i u društvu. Mistika je, s druge strane, ezoterika religije. Ona je tajanstvena. Religija mora postojati radi svih. Mistika može postojati i radi nekolicine. Ona je, prema tome, aristokratična po svojoj prirodi. Zato je mistika osnov koji hrani religiju. Religija slabi kada se kida veza sa ovim osnovom.

Pravoslavlje poseduje tu živu realnost mistike. Ono, kako veli Sergij Bulgakov, ima viđenje „umne lepote”, kojoj duša traži puteve približavanja. To je ono platonovsko nebesko carstvo ideja, uz hrišćansku korekciju na tradicijskom nizu, shvaćeno kroz likove anđeoskog sveta, duhovno „nebo” (Knjiga Postanja), koje se ogleda u zemaljskim vodama. To je ideal koji leži s one strane dobra i zla u njihovoj razdvojenosti. To je ona „tavorska svetlost” koja svetli neugaslim sjajem zemaljskim bogotražiteljima i koja ih zove iza granica sadašnjeg života, njegovom preobražaju.

„Hristov lik svetli hrišćanskoj duši i ukazuje joj jedini ispravan put života, osim koga nema boljega, put kojim se postaje ‘saobrazan’ Hristu, kako bi se „izobrazio” u nama Hristos.”[30] Ali, Hristov lik je univerzalan i sveobuhvatan, tako da u njemu svaka duša na svoj način traži vlastiti lik. U tom smislu svaki narod ili čak svaki čovek ima svog Hrista. Katolički svet je, na primer, sa najvećom silinom prihvatio Hristovo čoveštvo, patničko i raspeto. Raspinjati se zajedno sa Njim i zajednički proživljavati muke na krstu, jeste jedan od najbitnijih elemenata u mistici katoličanstva. Otud potiče stigmatizacija koja je potpuno nepoznata i neprihvatljiva u pravoslavnoj mistici. Katolička mistika je više hristocentrična i antropologična. Tu je više razrađen čovekov put, pravac njegovog uzdizanja, te je racionalni element znanja, svesti i samosvesti prisutniji i naglašeniji. Taj put je ovde veoma dobro razrađen i organizovan, na njemu se obavezno prolazi kroz ono što je sv. Jovan od Krsta nazivao nuit obscure, „tamna noć duše” ili „mračna noć”, što je pojam nepoznat pravoslavlju. Tome bi jedino možda, odgovarao pojam „božanskog primraka”, kao doživljaja privremene napuštenosti od Boga u pojačanoj svesti mističara o svojoj grešnosti (prema svetom Grigoriju iz Nise, Pseudo-Dionisiju Areopagitu i sv. Isaku Sirinu).

 


[29] Berđajev, Ibid, str. 166.

[30] Sv. Teofan Zatvornik, Obitavanje bezgraničnog u srcu, Izvodi iz Dobrotoljublja, Manastir Hilandar, 1997, str. 19.

 

Ipak i pravoslavna i katolička mistika su hrišćanske mistike. Hrišćanski svet je u mističkoj dubini jedinstven. Samo su ova dva sveta pošla različitim duhovnim putevima. Možda bi neka kazivanja Ekhartova ili sv. Jovana od Krsta mogla da približe ova dva puta: kada Majster Ekhart piše da je „mistička realnost izvan dobra, pravičnosti ili čak i egzistencije,” ili kad sv. Jovan od Krsta kaže da je mistička kontemplacija nadahnuto saznanje Boga koje dušu prosvećuje i u isto vreme je raspaljuje u ljubav. „Bog na neobičan način može da ulije ljubav i da je pojača, a da pri tom ne uliva i ne uvećava jasno znanje.” Uostalom, sam Hristos na sebi ispunjava svoje zapovesti i na to poziva sve one koji pate, jer on u vreme svoje patnje prestaje da stvara čuda i upravo tu se iskazuje Njegova najvažnija veličina.

Pravoslavna mistika je, s druge strane, „sabiranje blagodati Duha Svetog.”[31] To je mistika Duha Svetog. U njoj se iznutra preobražava i obožuje ljudska priroda. Čovek postaje nova tvar. Pravoslavna mistika je okrenuta preobražaju tvari. To je mistika srca kao centra duhovnog života. Um je potrebno smestiti u srce i samo se tada postiže duhovna celovitost. Hristos ulazi u srce i kroz ohristovljenje srca menja se cela ljudska priroda.

Pravoslavnoj mistici, koja se razvijala u vezi sa svetim pričešćem, strana je čulnost i na svaki način se teži izbacivanju uobraženja kojim se čovek trudi da čulno doživi i predstavi duhovno. Dovoljni su oni likovi koje daje crkvena molitva i ikona, zajedno sa jevanđeoskim likovima, kako bi se duhovno napredovalo, jer ono što dolazi od ljudskog uobraženja opterećeno je subjektivnošću i što je još gore, čulnošću, pa zbog toga samo šteti, a nikako ne koristi.[32]

Istočno hrišćanstvo poređeno sa zapadnim, ima više onostrani lik. Zapad je praktičniji, Istok je kontemplativniji. Sa ovim je povezan kontemplativni karakter istočnog monaštva. Sve potiče, zapravo od kapadokijskih otaca gde je predstava o theologia, što je kasnije usvojeno i u Vizantiji, bila suštinski neodvojiva od theoria (kontemplacija). „Na taj način istočno bogoslovlje nije moglo da bude, kao što je to bilo na Zapadu, racionalna dedukcija iz otkrivenih premisa, tj. iz Svetog Pisma, ili iz postavki nekog crkvenog učenja. Pre je to bila vizija koju su doživeli svetitelji, a čija je autentičnost, naravno, morala biti proverena svedočenjem Svetog Pisma i predanja. Ne radi se o tome da je racionalni dedukcioni proces bio sasvim eliminisan iz bogoslovske misli. Međutim, za Vizantince je on predstavljao najniži i poslednji pouzdan nivo bogoslovlja.”[33]

Pravoslavlje, takođe, ne poznaje tu raznolikost monaškog života u njegovim različitim „redovima” (ovaj se izraz u pravoslavlju ne upotrebljava), kakvo je svojstveno katolicizmu. „U dvojnoj formuli, kojom se određuje karakter zapadnog monaštva: laborare et orare, u pravoslavlju se delovi premeštaju u obrnuti poredak:

 


[31] Sv. Dimitrije Rostovski, Ibid.

[32] Berđajev inspirativno uočava da je pravoslavna mistika zapravo srodnija nemačkoj nego latinskoj katoličkoj mistici, mada je, kako sam zaključuje manje gnostična. Jer i nemačka mistika je u znatnoj meri katolička. Ekhart i Angelus Silezijus su katolici, dok je jedino Jakob Beme luteran. Nemačka mistika predstavlja „otkrivanje prirode duha… ona je uronjena u dubinu duha i zato se nalazi s one strane protivrečnosti prirodnog i nadprirodnog” (kod Bemea taj odnos prelazi u odnos svetlosti i tame). Tako nemačka mistika ostaje izvan podela na klasične tipove pravoslavne i katoličke mistike. Međutim, mistika profetskog, kako je Berđajev po Hajleru naziva, apokaliptičkog tipa (za razliku od konzervativne sakramentalne mistike), rađa se pre svega na ruskoj pravoslavnoj osnovi kroz pravoslavno-gnostičko-reformatorsku delatnost Berđajeva, Bulgakova, Mereškovskog, Florovskog, Solovjova itd.

[33] Majendorf, Ibid.

 

orare et laborare.[34] Ovo je koliko toliko prihvatljivo i u zapadnom monaštvu, ali ono ipak zadržava razliku između delatnog i kontemplativnog hrišćanstva. Kontemplacija je na Zapadu svojstvena samo pojedinim redovima, a na Istoku je opšta. Tu je monaštvo „prihvatanje anđeoskog lika”, tj. odlazak iz sveta i služenje njemu molitvom i podvigom, a ne vojevanjem u svetu poput sv. Ignacija de Lojole, osnivača jezuita. U Vizantiji je istiniti bogoslov bio onaj koji je sam video i doživeo sadržinu bogoslovlja. Zbog toga je Simeon Novi Bogoslov nazivao uljezima episkope koji nisu imali viziju. Smatralo se da bogoslovski doživljaj pripada „duhovnom oku”, koje obuhvata celoga čoveka: intelekt, emocije, pa čak i čula, u dodiru sa Božanskom suštinom. To je i bila početna sporna tačka u debati između sv. Grigorija Palame i Varlaama iz Kalabrije, kojom su otpočeli bogoslovske sporove u XIV veku.

Pravoslavna mistika pretpostavlja surovi asketski podvig, opisan dobrim delom u svetootačkoj literaturi sakupljenoj u Dobrotoljublju, herojsku borbu protiv starog Adama u nama. U isto vreme, pravoslavna mistika je bela, svetla, radosna, njoj se otkriva tajna Božijeg stvaranja, a Blagodat Duha Svetoga sabira se kroz smirenje a ne kroz patnju „tamne noći”.

Klasični obrazac pravoslavne mistike u stvari predstavlja praksa umno-srdačne molitve Isusove.

Pođimo sada mističkim putem jednog od najzanimljivijih verskih pokreta celokupne religije i posebno vizantijske epohe.

 

(IV) Šta je zapravo isihazam?

 

O isihazmu ili palamizmu još uvek postoje brojne kontraverze i sporovi, kako između naučnika i teologa različitih konfesija, tako i unutar iste konfesije, iako su neslaganja sve manja posle objavljivanja Omilija i drugih izvornih spisa sv. Grigorija Palame od strane Solunskog univerziteta i obimne literature. Koliki su Palama i isihastički monasi izazvali interes u ovom veku možda najbolje svedoči podatak da je o njima objavljeno blizu 500 studija i članaka i više doktorskih disertacija, od kojih je naročito poznata postala disertacija Jovana (Džona) Majendorfa, odbranjena na Sorboni.[35]

Šta je, zapravo isihazam i u čemu se sastoji suština isihastičke filozofije, koja toliko zaokuplja pažnju savremenog sveta?

Grčka reč isihazam (hesihia), u značenju unutrašnji mir, spokoj, tihovanje, na slovenskom jeziku je prevedena rečju molčanie, a u srpskom jeziku pogodan je prevod oca Justina Popovića, koji je ovu grčku reč preveo rečima molitveno tihovanje. Dakle, u užem smislu, ova reč označava tišinu, unutrašnje spokojstvo, način asketskog podviga i molitvenog, mističnog života podvižnika, metod molitve i opštenja sa Bogom.

Što se tiče samog pokreta isihasta, njegovo vrlo staro poreklo vuče korene iz ranih monaških centara hrišćanskog Istoka: Kapadokije, Egipta, Sinaja… Doduše, pravi procvat je projavljen u XIV veku kao širok monaško-crkveni pokret, na Svetoj Gori. I to nije slučajno. Naime, XIV vek je doneo i Istoku i Zapadu krupne promene, previranja i trvenja u svim oblastima života. Kidali su se sami koreni hrišćanske vaseljene. Rušio se jedan i nastajao drugi, sasvim novi svet, koji će udariti temelje savremenoj civilizaciji. Zato se ovaj često naziva vekom velikog „preporoda”, „paleološkim preporodom” na Istoku i „preporodom italijanske renesanse” na Zapadu.

 


[34] Bulgakov, Ibid.

[35] Od naših autora, treba pomenuti disertaciju na ovu temu mitropolita Amfilohija (Radovića) koja je odbranjena na Atinskom univerzitetu.

 

„Posle više vekova tada su se susreli i upoznali hrišćanski Zapad i hrišćanski Istok, istina, pod tragičnim okolnostima. Bila je to, sa ove distance posmatrano, izgleda, poslednja šansa da se ponovo pomire i sjedine. Ispostavilo se, međutim, da su se tada definitivno i nepovratno razdvojili, otuđili jedni od drugih, ostajući nadalje kroz vekove dva neprijateljska tabora.”[36] U tom XIV veku se sa sigurnošću nazirao neminovni, skori kraj vizantijske imperije i mračni vekovi ropstva balkanskih naroda, slabljenje jedinstva i saborne svesti pravoslavnog sveta, jačanje separatističkih ideologija, gušenje pravoslavne kulture i stvaralaštva.

Ipak, baš tada, u takvim smutnim vremenima, prepunim iskušenja i patnji, Sveta Gora je, sa svojim duhovnim iskustvom, „uspela da sačuva i stalno obnavlja autentično hrišćanstvo, jedinstvo i sabornu svest pravoslavlja, celovitu punoću života i Istine, ali i duh Vizantije.”[37]

KH

Upravo tu, na Svetoj Gori, u XIV veku se javljaju isihasti. Pomenuto je da ovaj pokret ima veoma staro poreklo. Svoju preistoriju, zapravo, ima u judejsko-biblijskoj apokalipsi, u religioznoj filozofiji srednjeg i novog platonizma. Međutim, isihazam, kao posebna filozofija, poseban životni stav i pogled na svet, nastao je i razvio se tek u hrišćanstvu i to uglavnom na Istoku. Njegovi počeci se nalaze u ranohrišćanskom monaštvu: egipatskom, persijsko-palestinskom, sinajskom. On potom preko Male Azije i Carigrada stiže na Svetu Goru i Balkan, gde doživljava svoj procvat u XIV veku. Za vreme Lazarevića on se širi u Srbiju, a potom na severoistoku u Vlašku, Moldaviju i Južnu Rusiju. U XVIII veku se preko Pajsija Veličkovskog ponovo vraća na Svetu Goru. Krajem XIX i početkom XX veka, svoj procvat ponovo doživljava u Rusiji kroz tzv. „starčestvo”, čiji su najizrazitiji predstavnici bili sv. Serafim Sarovski, sv. Jovan Kroštantski, sv. Makarije Optinski, sv. Ignjatije Brjančaninov i drugi starci iz Optine pustinje, koji su imali ogroman uticaj i na rusku književnost, naročito na Dostojevskog, Gogolja, Homjakova, Solovjova, Pavla Florenskog itd.

U Vizantiji su isihastima od davnina nazivani kaluđeri koji su u potpunoj povučenosti i tišini vodili strog pustinjački život. Još je Jovan Lestvičnik, moguće je,  poznavao praksu isihastičke meditacije kroz molitvu, a naročito Simeon Novi Bogoslov, koji se smatra pretečom isihazma, stoga što postoje određene bliskosti u njihovoj nauci i praksi. Međutim, u XIV veku, isihazam dobija karakter jedne posebne mističko-asketske struje. U stvari, pravi osnivač isihastičkog pokreta bio bi sinajski kaluđer Grigorije, koji je tridesetih godina XIV veka obišao vizantijske zemlje, propovedajući svoje mističko-asketsko učenje. Učenje Grigorija Sinaita naišlo je u vizantijskim manastirima na jak odjek. Naročito je veliko oduševljenje bilo na Svetoj Gori. Ovo staro žarište vizantijskog pravoslavlja sada je postalo središte isihazma.

Najviši cilj kome su isihasti težili bila je vizija Božanske svetlosti. Taj cilj se postizao putem određenih asketskih metoda. Neki su smatrali ove metode kao povratak prvobitnom monaštvu, međutim, one se pojavljuju samo u specifičnim, pisanim dokumentima kasnog XIII i XIV veka. Detaljno ih je opisao izvesni Nikifor Isihast, danas nepoznati autor čiji se Metod svete molitve i pažnje pripisuje u nekim manuskriptima Simeonu Novom Bogoslovu ili Grigoriju Sinaitu. Bez sumnje je metod bio dobro poznat pošto Grigorije Palama navodi kao njegove pristalice takve velike ličnosti Crkve kao što su patrijarh Atanasije I i Teolept, mitropolit filadelfijski. Naime, isihast je morao da, potpuno povučen, u određenom stavu, postigne „pažnju” (prvi uslov autentične molitve) koncetracijom uma „u srce”, zadržavanjem disanja i stalnog ponavljanja tzv. Isusove molitve: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene grešnog.

 


[36] Berđajev, Ruska ideja, nav. delo.

[37] Majendorf, Ibid.

 

Postepeno bi ga obuzimalo osećanje beskrajnog blaženstva i on bi ugledao neku nadzemaljsku svetlost, onu istu Božansku svetlost, koja se prikazala Isusovim apostolima na Tavorskoj Gori.

„Isihastičko praktikovanje molitvenog, sabranog, kontemplativnog života (…) započinje pokajanjem i svestranim podvizima za očišćenje duše i tela od strasti i za sticanje blagodatnih vrlina, a nastavlja se stalnim, produbljenim praktikovanjem unutrašnje umno-srdačne molitve Isusove (što može ali ne mora uključivati i određenu psihosomatsku tehniku), kao i učešćem u zajedničkom evharistijskom životu crkve. Plod takvog podviga je realno iskustvo oblagodaćenja svega čoveka, stvarni doživljaj viđenja i telesnim očima božanske nestvorene svetlosti, poput apostolskog na gori Tavoru prilikom Hristovog preobraženja.”[38] Tu se lako može pronaći paralelizam u nehrišćanskoj duhovnoj praksi na Istoku, naročito zoroastrizmu i njihovoj veri u Večnu Vatru. Glavni predstavnici isihazma XIV veka su bili jednodušni u izjavama da ovaj psihosomatski metod nije sam sebi cilj, već korisno sredstvo da se čovek dovede bukvalno „u stanje pažnje,” spreman da primi Božiju blagodat, naravno, pod uslovom da je to zaslužio ispunjavajući zapovesti i pre svega, da je to Božija volja. Ako se ne trudimo da ispunimo zapovesti Hristove, uzaludno će biti i prizivanje Njegovog imena. Molitva nije stvar intelekta, ili ne samo intelekta, tako da sam razgovor na duhovne teme nije dovoljan za duhovni život, kako se često misli. Mi moramo uporno i istrajno da vodimo duhovni život da bismo se konačno sjedinili sa Bogom. Dakle, u Isusovoj molitvi nema ničeg automatskog.

U njoj takođe nema ničeg magijskog. Uopšte, svako mističko učenje, pa i isihastičko ima, pre svega, duhovnu prirodu, dok magija ima naturalističku. Mistika je opštenje s Bogom, a magija s duhovima prirode i njenim elementarnim silama. Zato magija nikada ne može prodreti do božanske osnove sveta. Čak se može reći da je mističko iskustvo duhovno oslobađanje od magije prirodnog sveta. Doduše, magijske energije prirode deluju svuda oko nas. Čak je i tehničko-tehnološka evolucija suštinsko magijske prirode i porekla, jer u njenoj pozadini leži magijska psihologija pokoravanja prirodnih sila. Mistika se dovodi u vezu sa magijom, najčešće, preko lažne mistike: naturalističke ili psihološke, mistike prirode i mistike duše. Nijedan od ovih tipova mistike ne vodi, međutim, istinskoj dubini mističkog iskustva, koje je uvek duhovno iskustvo – mistika Duha!

Kroz Isusovu molitvu, koja predstavlja srž hrišćanskog života u Crkvi i pravoslavne mistike, Isus proniče u naše srce i cela naša priroda se prosvetljava, obožuje kroz primanje Duha Svetog. Molitva Isusova, tako je metod mističke koncentracije da bi se došlo do mogućnosti da se ostvari ono što apostol Pavle zahteva: „Molite se u Duhu u svako doba, i uz to, bdite sa svakom istrajnošću”(Ef. 6, 18). I da je bolje moliti se kratko i sa pažnjom: „Volim reći pet reči umom svojim, negoli hiljade reči jezikom” (1. Kor. 14, 19).

Isihasti su, dakle, svoje učenje utemeljili na živom opitu kroz Isusovu molitvu, ali su ga i preuzeli od duhovnih Otaca koji su iz svog vekovnog iskustva utvrdili da je među svim prizivima za postizanje neprestane molitve i života u Duhu, najprostije, a istovremeno i najuspešnije – Isusova molitva. Takođe, ona ima, za razliku od mišljenja mnogih, koren u Svetom Pismu. Sam Hristos uči da se u svako vreme treba moliti i to prizivajući njegovo ime: „Dosad ne iskaste ništa u ime moje.Zaista,zaista vam kažem da šta god zaištete od Oca u ime moje, daće vam… I ako što zaištete u ime moje, ja ću učiniti. Ištite i dobićete, da radost vaša bude ispunjena” (Jn. 16, 23-24; 14, 13-14).

 


[38] Radosavljević, Jovan, Ibid.

 

Uostalom, oblik ove molitve nije ništa drugo nego molitva carinika koju ovaj upućuje Gospodu u Jerusalimskom hramu. Ovako glasi ta priča: „Dva čoveka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej, a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabljivci, nepravednici, preljubnici, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u sedmici; dajem desetak od svega što steknem. A carinik izdaleka stajaše, i ne htede ni očiju uzdignuti nebu, nego se bijaše u prsa svoja govoreći; Bože, milostiv budi meni grešnome. Kažem vam, ovaj otide opravdan domu svome, a ne onaj. Jer svaki koji sebe uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponizuje uzvisiće se”(Lk. 18, 10-15).

Razlika koju sv. Grigorije Palama pravi između Božije suštine i Božije energije, veoma je karakteristična za shvatanje isihastičke mistike. Božija energija deluje u čoveku i u svetu i preliva se u tvorevinu. Veoma je tipično za ovo učenje, kao i za istočnu patristiku u celini, da ne postoji takav strašan jaz, takva oštra suprotnost između prirodnog i neprirodnog, kao što je to slučaj s katoličkom svešću koja je pretrpela jak uticaj sholastike. Tomistički sistem, tako, ima tendenciju da tvrdi da osim natprirodnog, s jedne strane, i grešne i zle prirode s druge strane, postoji i prirodno kao neutralno, vanbožanstveno. Otud strah od intuicije misticizma, od platonističkog ontologizma, kao proboja između prirodnog i natprirodnog. Na toj osnovi, nemoguće je razumevanje delovanja Božijih energija u svetu. Ostaje neshvatljiv preobražaj sveta. To je neotkrivenost Duha Svetog. Baš na toj Trećoj Ipostasi Svete Trojice, zasniva se isihazam, koji je usisao u sebe duh platonizma.

432px-Grigorios_Palamas

Ovo učenje nikad nije zastupalo potpunu vanbožanstvenost prirode. Obezvređivanje tvari može biti samo obezvređivanje greha koji je u tvari, a ne i Božije tvorevine kao Božije zamisli. Naš prirodni svet je grešan i u svojoj grešnosti on je nebožanstven. No, istinski svet je svet u Bogu. Tvarnost se može prevladati. Tvarni svet može biti obožen, a to oboženje može biti samo delo blagodati i slobode. Jer da je u početku stvoren oboženi svet, onda on ne bi ni znao za slobodu. Pobeda nad grehom i zlom u sebi, predstavlja oboženje ljudske tvari (i tu je ovo učenje jedinstveno, jer ono jedino spašava i telo, mada je to u skladu i sa biblijskim zapisom) kao preduslova za oboženje tvari uopšte. Zli, lažljivi prirodni svet tad prestaje da postoji i otkriva se priroda u Bogu. I samo u Duhu Svetom se otkriva ta božanstvenost sveta koji je preobražen, obožen, kao Hristos na Gori Tavorskoj. To što je božanstvenost sveta kao njegova jedina, dubinska realnost, nedovoljno otkrivena u civilizaciji u njenom istorijskom razvoju, posledica je toga što je Duh Sveti nedovoljno otkriven.

To je i u Palamino vreme potvrđeno. Upravo verovanje isihasta u večitu vidljivost tavorske svetlosti, u konačni preobražaj tvarnog sveta, kao i asketske metode koje su oni primenjivali da bi postigli sve to ličnim opitom, naišlo je na protivljenja, negodovanja, pa čak i podsmehe.

 

(V) Spor

 

Prvi je ustao protiv isihazma monah iz Kalabrije, italo-grčki filozof Varlaam, veoma učen čovek, ali čovek nemirna duha, u kome je bila prisutna tipično vizantijska strast za apstraktnim umovanjem. On je došao u Carigrad da se meri s najjačim predstavnicima vizantijske nauke, ali je podlegao u javnoj diskusiji s učenim Nićiforom Grigorom, jer njegovi racionalistički pogledi, zasnovani na Aristotelovoj filozofiji i zapadnoj sholastici, nisu naišli na odobravanje vizantijskih slušalaca. Tada je uvređeni Kalabrijac okrenuo svoj polemički žar protiv misticizma svetogorskih kaluđera, smatrajući ga najmračnijim među mračnim sujeverjem. U odbranu isihasta tada je ustao najistaknutiji vizantijski bogoslov toga vremena, svetogorski monah Grigorije Palama. Rasplamsao se ogorčeni verski spor zbog koga je sazvano nekoliko sabora. Spor od čijeg je ishoda, po mnogim tumačima, zavisila dalja sudbina čitave pravoslavne vere. „Predmet ovog spora nisu bila apstraktna pitanja, kako se dugo mislilo, već pitanja od suštinskog značaja za život i čoveka. Na dnevnom redu su bili fundamentalni problemi ljudske egzistencije.”[39]

Šta je bio predmet spora„palamita” i „varlamita”? U suštini sledeća pitanja: da li se čovek stvarno i realno sjedinjuje sa Bogom u ovozemaljskom životu? Šta je to što se u duhovnom iskustvu i umnoj molitvi vidi? Šta je to što se sozercanjem sozercava?

U početku je centralna tema u raspravi bila učenje o čovekovom znanju, o Bogu i o prirodi bogoslovlja i tu se problematika nije radikalno razlikovala od one o kojoj je raspravljao Simeon Novi Bogoslov sa nekim od svojih monaha, koji su negirali mogućnost direktnog viđenja Boga. Varlaam je tvrdio da se o Bogu ne može ništa znati, osim indirektno, stvorenim sredstvima – preko otkrivenog Svetog Pisma, indirektnim zaključivanjem iz stvorenog sveta ili preko izuzetnih mističnih otkrovenja. Nasuprot tome, prema Palami, neposredno bogopoznanje u Hristu je doživljaj koji je dat svim hrišćanima krštenjem i stalnim učestvovanjem u životu Tela Hristovog u evharistiji. To zahteva angažovanost celog čoveka u molitvi i služenju, preko ljubavi prema Bogu i bližnjem. Tada se ono može raspoznati ne samo kao intelektualni doživljaj jedino uma, nego kao „duhovno čulo”, koje opažanjem ne prenosi ni čisto „intelektualno” niti čisto materijalno. U Hristu, Bog je preuzeo celog čoveka, dušu i telo i čovek je kao takav bio obožen. U molitvi, u svetim tajnama, u celokupnom životu Crkve kao zajednice, čovek je pozvan da učestvuje u Božanskom životu: ovo učestvovanje je takođe istinito bogopoznanje.

Tada rasprava poprima drugačiji tok. Varlaam je napao isihastički metod molitve. Oko toga se vodio žestok spor, da bi se na kraju sva pažnja usmerila na filozofsko-teološke osnove isihastičke nauke o večitoj Božanskoj svetlosti. Varlaam je nasuprot asketskim metodama koje su primenjivali isihasti, postavio Platonov pogled na čoveka. Prema njemu, svako telesno učestvovanje u molitvi može da bude samo prepreka istinitom „intelektualnom” susretu sa Bogom. On je, takođe, kategorički odbijao večito postojanje, a prema tome i mogućnost viđenja tavorske svetlosti, jer sem samog božanstva, ništa pa ni tavorska svetlost ne može biti večito. Primi li se postojanje večite svetlosti, onda ta svetlost ne bi bila ništa drugo do sam Bog, koji je jedini večit, ali i u tom slučaju ona ne bi mogla da se vidi, pošto je Bog nevidljiv.

Stav isihasta se po ovim pitanjima sastojao otprilike u sledećem: Bog je po svojoj prirodi transcendentan u odnosu na svet i čovek nema nikakve mogućnosti ni u ovom ni u budućem životu, da upozna i vidi Božansku suštinu. Jedino su tri Božanska lika „Bog po suštini”. Međutim, ako Bog nije prisutan u svetu svojom suštinom, On je prisutan svojim energijama, delima, akcijama, projavljivanjima. Božije „energije” deluju u svetu i otkrivaju se ljudima, a ipak nisu stvorenja već večite emanacije Boga. Da nije tih Božijih emanacija, između imanentnog sveta i transcendentnog Božanstva, ne bi uopšte postojala nikakva veza. Božija mudrost, ljubav, milost, to su, prema Palami, Božije energije, a Božija energija je i ona večita svetlost koja se pokazala apostolima i koja se može videti uvek u mističkoj ekstazi. Baš zbog postojanja te veze, čovek ima mogućnost da u „oboženju” postane Bog, ali samo „blagodaću” ili „Božanskom energijom”.

 


[39] Majendorf, Sveti Grigorije Palama i pravoslavna mistika, nav. delo.

 

To je bilo, zapravo, Palamino razvijanje drevnog monaškog načela sv. Atanasija Velikog koji kaže: „Bog je postao čovek, da bi čovek postao Bog!” Tako čovek ima mogućnost da upozna Boga, da se sa Njim realno sjedinjuje u ovozemaljskom životu, da učestvuje u Božanskom životu, da vidi i primi nestvorene energije Božije i nestvorenu tavorsku svetlost. Upravo u toj odbrani realnog sjedinjenja sa Bogom, krio se smisao palamitskog učenja o Božanskim energijama kojima je prožet svet i zahvaljujući kojima je svet, neslivajući se u suštini sa nesaznativim Bogom, sjedinjen s Njim i može udeoničariti u Njemu, nositi Ga u sebi, beskonačno uzrastajući u svojoj prisutnosti s Njim. Tvrdnja da je Bog apsolutno transcendentan potvrđuje da je On Stvoritelj ex nihilo: sve što postoji van Boga, postoji jedino Njegovom „voljom” ili „energijom” i može da učestvuje u Njegovom životu samo po Njegovoj volji ili blagodati.

Snaga sa kojom Palama potvrđuje Božiju nepristupnost, a isto tako snažna potvrda oboženja i učešća u Božijem životu, kao prvobitne svrhe i cilja ljudskog postojanja, takođe daje punu realnost Palaminom razlikovanju „suštine” i „energije” u Bogu. Palama ne pokušava da razliku opravda filozofski: njegov Bog je živi Bog i transcendentan i imanentan, koji se ne može smestiti u unapred stvorene filozofske kategorije.

Njegovo učenje ima svoje korene u odlukama Svetog vaseljenskog sabora, da Hristos ima dve prirode ili suštine i dve prirodne volje ili energije. Samo Hristova ljudska priroda, oličena u Logosu, postala je istinita Božanska čovečnost, ali nije postala Bog po suštini. Ona je bila prožeta Božanskom energijom preko „opštenja priroda” i u njoj naša ljudska priroda nalazi pristup Bogu u Njegovim energijama. Prema tome, energije nisu nikada posmatrane kao Božanske emanacije ili kao kakav umanjeni Bog. One su Božanski život, onakav kakav je On dao svojim stvorenjima; a ona su Bog, jer u Njegovom Sinu On se istinito žrtvovao za naše spasenje.

Protivnici isihasta su sve ovo poricali. Njima se činilo da se u isihastičkoj doktrini „oboženja” i zadobijanja „nestvorene svetlosti” gubi granica između Boga i tvorevine, da dolazi do njihovog poistovećivanja, da se njihovo učenje graniči sa panteizmom i da je to svojevrsni „mesalijanizam” (mesalijanci su bili bogumili koji su tvrdili da svojim telesnim očima vide samu božansku suštinu) i platonizam. Za njih je Bog bio ne samo sa nama, ne u istoriji, već negde daleko na periferiji univerzuma i o Njemu možemo imati samo neodređene pojmove u ovozemaljskom životu, koje su poistovećivali, u skladu sa tradicionalnom metafizikom, sa samim Božanskim bićem. Sada je, međutim, jasno da ovaj prigovor nije na mestu, jer je upravo isihazam označio krajnji poraz platonizma i panteizma na Istoku. On je ukinuo metafizički dualizam i afirmisao takozvani diofizitizam, tj. nerazdeljivo i nesliveno sjedinjenje Boga i čoveka, božanskog i zemaljskog sveta, večnosti i vremena, eshatologije i istorije, netvarnog i tvarnog. Tako u Palaminom sistemu između nebeskog i zemaljskog carstva nema nikakvog jaza, nego postoji nešto što ih vezuje, što potiče od Boga, a saopštava se ljudima; za razliku od Varlaama koji potpuno razdvaja prolazno od večitog. Zapravo, u učenju isihasta izražava se ona ista težnja da se premosti jaz između onog i ovog sveta, koja postoji u hrišćanstvu, naročito istočnom, od samih početaka. To je i razlog što isihazam nije isprva jasno shvaćen na Zapadu, a što je prihvaćen u Vizantiji.

Za razumevanje isihazma, danas je vrlo bitno naglasiti, da je to bio i liturgijski pokret. Na to je dosad malo ukazivano, te se mogao steći pogrešan utisak da su isihasti bili na pozicijama „religioznog individualizma”, težeći „ličnom” spasenju. Spisi sv. Grigorija Palame, naročito njegove Omilije, dosta govore o liturgijskom etosu tog pokreta. Pored toga, veoma je značajna i njihova agapijska gnoseologija. No, čini se da je najznačajnija odrednica ovog učenja, ona o Božijim energijama, iz čega sledi uronjenost u mističku dubinu i težnja za stvaralačkim preobražajem (individuacijom) čovečanstva tj. za oboženjem svega tvarnog!

Ovaj spor još je jednom pokazao svetu kako bilo koji oblik mistike predstavlja veliki problem u hrišćanskom svetu. Jer gde počinje mistika, ponavljamo, tu se završava sfera dogme. Zato je spoljašnja, oficijelna crkvenost često neprijateljski raspoložena prema mistici, zaboravljajući da je to njen osnov. Teško je naći nešto mističko kod spoljašnjih običajnih hrišćana, mada se mogu pronaći određeni mistični koreni u nekim ritualima. Mističke osnove hrišćanstva se negiraju u birokratskom bogoslovlju, a racionalizam je veoma rasprostranjen među jerarsima Crkve. Doduše, u pravoslavlju je poznato i uglavnom prihvaćeno da je čovek istinsko biće samo ako je ekstatično biće, tj. biće prijemčivo za nove večne kvalitete života.[40]

Međutim, uvek postoji neka vrsta oficijelne, crkvene mistike, kako pravoslavne tako i katoličke, koja u sebe ne inkorporira ogromno područje hrišćanske mistike koja se smatra sumnjivom. Istina, nije svaka mistika dobra. Nereligiozna mistika, u kojoj više nema Logosa, lako se izrođava i izvrgava u ništavilo. Tako ona postaje izraz haosa. Može postojati i mistika zasnovana na mešanju duhovnog sa duševnim, čak i telesnim, kao razni orgijastički tipovi mistike (npr.: mistika drevnog Dionisovog kulta ili gnostičke sekte barbelonaca, kao i uzdizanje đavola kroz satanističko čarobnjaštvo XIV,XV i XVI veka, sve do novijih sektaških obreda u kojima se često orgijastičko odvojilo od svoje soterološke (mitske) osnove iz gnostičkih učenja).[41] Čak i unutar samog hrišćanstva, postoji lažni mistički doživljaj teofanije.

Ipak, uopšteno gledano, ta oficijelno dozvoljena forma crkvene mistike pretpostavlja disciplinu naročite vrste i etape mističkog puta, te je tesno povezana s asketizmom. No, kako primećuje Berđajev, čak su i odlomci svetootačke literature velikim delom samo asketski, a ne mistički u smislu da „asketika uči borbi sa strastima, uči kako da se prevaziđe priroda starog Adama, uči o onome što ishodi od čoveka. Mistika pak govori o poimanju Božanstva i sjedinjenju sa Božanskim, uči o onome što ishodi od Boga.”[42]

Naravno, u istočnoj asketici, koju je ozakonila Crkva, postojali su i postoje veliki mistici, kao što su bili sv. Jovan Lestvičnik, sv. Makarije Egipatski, kao što je bio i sam sv. Maksim Ispovednik, ili sv. Simeon Novi Bogoslov, kao i u zapadnoj (npr. sv. Jovan od Krsta), ali moguće je biti mistički obdaren, a ne biti svet, kakav je slučaj npr. sa Francom Baderom, Jakobom Bemeom ili Vladimirom Solovjovim i plejadom drugih novognostičkih ili profetskih mistika. Prema Berđajevu, sasvim su retki ljudi kao što su sv. Franja Asiški ili sv. Serafim Sarovski, koji su umeli da sjedine asketsko oslobađanje i mističko sagledavanje s ljubavlju prema celoj tvorevini. Upravo to se može reći i za Palamino učenje, jer je njegov Bog živi Bog, a Božija ljubav je stub svih Božijih energija. Ona je kod Palame, međutim, raspoređena na svaku stvorenu tvar i čitav kosmos. Klijet u koju se isihast zatvara, iz koje se i moli, vidi čitav Univerzum zaokružen kroz Ljubav. Ako je isihazam srž mistike, a time i celokupne hrišćanske vere, onda je njegova srž upravo ta klijet.

 


[40] To ekstatično stanje spajanja s Bogom, umelo je u hrišćanstvu da poprimi čak i seksualnu konotaciju, u vezi sa erotskom mistikom, o čemu nam ostavljaju zapise sv. Bonaventura ili sv. Tereza Avilska. U kontekstu srpske književnosti, umetnički izraz takve neobjašnjive mistike možemo pronaći na primeru Njegoševe pesme Noć skuplja vjeka.

[41] Videti: Rasel, Džefri B., Princ tame, Pont, Beograd, 1995.

[42] Berđajev, Nikolaj, Smisao stvaralaštva, knjiga prva, Logos, Ant, Beograd, 1998, str. 168.

 

Tako je Palama zapravo nadogradio, na neki način, tradicionalno hrišćanstvo, onako kako ga je obuhvatio sv. Maksim Ispovednik, produbljujući istinu samog Jevanđelja. Iz njega, kako smo već videli i proističe isihazam.

Radi se o sledećem: u svetootačkoj asketskoj literaturi često srećemo propoved o bezrazličnoj, bestrasnoj, jednakoj ljubavi prema svemu, „ljubavi koja ne poznaje ljudska lica, lica svake tvari.”[43] Setimo se zahteva sv. Maksima Ispovednika o preobražaju erosa u agape. On kaže: „Blažen je čovek koji jednako svakog ljubiti može.”[44] Ovo kao da predstavlja odricanje od svakog izbora u ljubavi, svake individuacije ljubavi kroz prijateljstvo. Ovde se ne postavlja kao put – ljubav, nego smirenje. Zar to nije izvesno izneveravanje Jevanđelja i apostolskih poslanica? Ono: „Ostanite u mojoj ljubavi! Ako zapovesti moje održite ostaćete u ljubavi mojoj… Ovo je zapovest moja da ljubite jedni druge kao što ja vas ljubim” (Jn. 14, 15; 15, 13). Kao i onaj Put koji pokazuje Isusov voljeni učenik Jovan, a pravoslavlje se, valjda i zasniva, pre svega, na Jovanovom hrišćanstvu, a to je hrišćanstvo Ljubavi. „Jovanovo hrišćanstvo teži da leži na Učiteljevim prsima, onda kada se Petrovo brine o dvama mačevima i o građenju crkve.”[45]

Tako isihazam uči da je svaku materiju, svakog Božijeg stvora, svako ljudsko lice, potrebno voleti u Bogu i kroz Boga. Razume se, to nije ona humanistička ljubav, uvek bezlična i apstraktna, već Hristova ljubav. Ona je u stvari – otkrovenje Duha Svetog u životu čoveka i sveta. Takva mistička erotika, kojoj se često pripisuje maglovitost, duboko je ukorenjena u hrišćanskoj duhovnosti. Hrišćanstvo jeste duhovna ljubav, ali je na taj način i oduhotvorenje duševnog, a ne njegovo uništenje. Dakle, ne samo ono čisto crkveno – put od čoveka i sveta ka Bogu, već i drugi put, kada jednom dođemo do Boga, put nazad ka svetu i čoveku, kakav na primer mi imamo, na samom začetku naše državnosti i crkvenosti, u ličnosti sv. Save. To je ona problematika dva puta, pred kojom je stala velika grčka filozofija (naročito Platon koji sluti u Erosu mogućnost prevladavanja i Plotin, koji zahteva uranjanje u neku drugu vrstu egzistencije). Tek pojavom hrišćanstva, ova problematika može da iznađe svoje rešenje. Rešenje ove duhovne kvadrature kruga, predstavlja, zapravo – isihazam, kao istinska dubina hrišćanske mistike, koju je istorijski obezbedio sv. Grigorije Palama, svojom pobedom u čuvenom sporu.

U ovoj izuzetnoj raspravi kao konačni i definitivni pobednik izašao je Grigorije Palama. Njegov sistem se pokazao neuporedivo celovitiji i superiorniji u odnosu na Varlaamov. Međutim, još dugo vremena je prošlo i puno trzavica upućeno isihastima dok ovaj pokret konačno i u celosti nije prihvaćen. Pobeda palamizma bila je pobeda specifično hrišćanskog, bogocentričnog humanizma za koji se uvek zalagala patristička tradicija. U isihastičkoj misli sadrže se premise hrišćanske kulture, nauke i moralni obrazac bitan ne samo za monahe,već za svakog hrišćanina uopšte. Dotle su sva učenja posmatrala čoveka ili kao autonomno i od Boga nezavisno biće ili kao sekularno ovozemaljsko biće. Isihazam, nasuprot ovome, smatra da je čovek u samoj svojoj biti određen svojim odnosom prema Bogu. Isihazam kroz „oboženje” nikako ne potiskuje čovečnost, nego čoveka čini zaista ljudskim. Jer čovek može da bude potpuno čovečan samo ako vaspostavi svoje izgubljeno zajedničarstvo sa Bogom. Za njih je Bog-Otac, brat i prijatelj koji ljubi čoveka, svoju „sliku i priliku”, pomaže mu i čak strada za njega.

 


[43] Berđajev, Duh i sloboda, nav. delo.

[44] Obitavanje bezgraničnog u srcu, nav. delo.

[45] Bulgakov, Ibid.

 

„Stoga je Pravoslavna crkva smatrala pobedu Palaminog učenja u vizantijskom XIV veku, ne kao trijumf nekog posebnog oblika misticizma, već kao pobedu samog Pravoslavlja.”[46] Nije ni čudo da je neko izrekao misao da se u isihazmu nalazi spasenje sveta.

Da bi se do toga došlo potrebno je jedno duhovno delo, jedan duhovni napor, a to je – molitva!

 

(VI) Molitva kao srž isihastičkog bogoslovlja

 

Sveti Jovan Zlatousti je pisao da je čovek „živeo u raju naslađujući se razgovorom sa Bogom i radovao se što je mogao da se obraća Gospodu slobodom deteta prema ocu. Anđeli su drhtali pred Bogom, Heruvimi i Serafimi se nisu usuđivali da gledaju u Njega, a čovek je s Bogom razgovarao kao prijatelj s prijateljem.”

Ovaj razgovor, ovo opštenje jeste molitva. Prema hrišćanskom mitu, ona je trajala sve dotle dok je čovek voleo Boga i dok je bio poslušan Njegovoj svetoj volji. Neposlušanjem volji Božijoj čovek se udaljio od Njega, te tako lišio sebe opštenja sa svojim Tvorcem. Pokušaj i napor čoveka da prevaziđe otuđenost i odstupništvo od Boga i da privede um, srce i svoje celo biće u ispravnu, prirodnu, zdravu vezu sa Bogom i tako spase sebe, ali i na hiljade ljudi oko sebe, zove se duhovni život. Ovaj put na koji ukazuju Sveti Oci, jeste put koji vodi ostvarenju cilja čovekovog bića, a on neizostavno obuhvata molitvu. Nemoguć je bilo koji vid duhovnog života ili pokušaja približavanja Bogu bez molitve. Njome čovek vaspostavlja onaj prekinuti razgovor sa Bogom, postaje prijatelj Božiji, kroz nju se sjedinjuje sa Bogom.

Već je bilo reči o tome da je pravoslavna mistika neslikovita, da je takav i put ka njoj. Dakle, kako molitva tako i razmišljanje o Bogu ne treba da teže ljudskom bogouobraženju, osim ako sam Bog ne budi lik u čoveku. Saglasno ovom karakteru pravoslavne mistike, u molitvenom životu njeno glavno sredstvo je Ime Božije prizivano u molitvi. Na ovom značaju Imena stavljaju glavni akcenat srednjevekovni isihasti, a na tome se baziralo i učenje drevnih pustinjaka Tivaide, kao i kasnija učenja sledbenika isihazma, naročito u Rusiji. Za sve pravoslavne hrišćane postoji privatno molitveno pravilo koje obuhvata psalme i različite molitve, a koje se za kaluđere, razume se, neizmerno uvećava. Ipak, najvažnija u molitvenom delovanju jeste tzv. Isusova (neprestana, umna, isihastička) molitva. To je sama srž vere hrišćanske i srce molitve.

Ova molitva je centralno zanimanje blagočestivih hrišćana, pogotovo monaha u svim manastirima, a posebno je omiljena na Svetoj Gori Atonskoj. U naše vrema ona postaje sve rasprostranjenija na svim kontinentima. Celokupna teorija ove molitve se može izložiti sa nekoliko rečenica, ali je njena praktična primena u hrišćanskoj asketici vezana za mnogobrojne teškoće. Molitva je, sama po sebi, a pogotovo Isusova molitva, izuzetno teška delatnost. Potrebno je da čovek uloži celog sebe, aktivira svu svoju ličnost, da razapne sebe u molitvi, da razapne svoje strasti i grešne pomisli koje nosi u duši. „Molitva je umrtvljenje predstava volje tela” – kaže sv. Isak Sirin[47], „ali je i izvor spasenja”, potom dodaje. Put ka ovom „izvoru spasenja” nije samo težak, nego i opasan, zato što na njemu može biti duhovnih sablazni, zabluda, a samim tim i ozleđivanja. Zbog toga postoji pravilo da ovoj molitvi treba pristupiti bojažljivo, najpre tražeći učitelja (duhovnika) koji će rukovoditi nad iskušenikom. U običnoj upotrebi ovo, naravno, nije neophodno. To je i bio jedan od razloga što je umno „delanje”, zadnja faza u ovoj molitvi, primenjivana, pre svega, u manastirima.

 


[46] Majendorf, Ibid.

[47] Obitavanje bezgraničnog u srcu, nav. delo.

 

Spoljašnja forma Isusove molitve je jednostavna i lako se uči. Sastoji se od svega nekoliko reči: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene grešnog. Ova se rečenica po želji i ličnoj potrebi može skratiti. Može se reći samo: „Gospode Isuse Hriste, pomiluj me” ili „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me.” Najčešća je ona prva varijanta, iako je svako slobodan da kroz svoje lično iskustvo otkrije poseban sklop reči koji njemu odgovara.

Ova molitva, dakle, sadrži sve elemente prave molitve: slavljenje Boga, pokajničko samopoznanje i molbu za spasenje. Prema Dobrotoljublju, Isusova molitva „služi za unutrašnje rasplamsavanje neprestanog moljenja u srcu i srcem… Ona je osobito pogodna za neprestano usmeravanje uma Hristu, za doživljavanje Njegovog prisustva i za zagrevanje srca i ljubavi prema Njemu. U svojoj jednostavnosti i kratkoći ona je svakom pristupačna i može se obavljati u svako vreme, na svakom mestu i pri svakom poslu.” Mada, snaga ove molitve se ne sastoji toliko u njenom sadržaju, koji je prilično jasan, nego u samom spominjanju Isusovog imena. Zbog toga se ova molitva i naziva Isusovom. Prema svedočenju molitvenih podvižnika ovo ime sadrži moć Božijeg prisustva. Njime se Bog ne samo priziva, nego je On prisutan u ovom prizivanju. Naravno, to se može reći za svako ime Božije, ali se ipak u naročitom pogledu ovo mora reći za bogočovečansko Ime Isusa koje je vlastito Ime Boga i čoveka zajedno. Njemu se i u Jevanđelju i u novozavetnim knjigama pripisuje naročita moć (Jn. 14, 13-14; 16, 23-24; 17, 3; 17, 21-22).

Imenoslovlje je karakterističan tip pravoslavne mistike. U molitvi Isusovoj prisutan je sam Isus. U imenu Božijem se sadrži ona Palamina Božija energija, koja se preliva u čoveka, ulazi u njega i menja njegovu prirodu. Ime, dakle, ima ontološko i, u jednom naročitom vidu, magično značenje, kako veli Berđajev. I tu se uspostavlja razlika u odnosu na katoličanstvo, kome je imenoslovlje potpuno strano, kao što mu je stran i platonizam.

Ova molitva se još naziva i neprestana, jer se izgovara na desetine i stotine puta, čak bezbrojno, čujno i nečujno, u svako vreme i doba, pa i onda kada se spava i nešto drugo radi. Kao takva, ona nužno ulazi u svako monaško pravilo, a njome se iz nužde mogu zamenjivati čitava bogosluženja i svako drugo molitveno pravilo – takav je njen univerzalan značaj. Pri tome se ona izvodi sa brojanicama koje se uručuju onima što su se zamonašili prilikom postriga kao duhovni mač, ali mogu da ih upotrebljavaju i oni koji se nisu zamonašili. Čovekovo biće, tako, treba da bude stalno otvoreno i usmereno na Boga, „jer je neophodnije sa Njim komunicirati i opštiti negoli disati” – kako veli sv. Grigorije Bogoslov.[48]

„Neprestana isihastička molitva ima za cilj ‘sabiranje uma’, zato se i zove umna molitva, sinhronizaciju svih čovekovih psihofizičkih sila i moći u jedan centar, u ljudsko srce, uspostavljanje unutrašnje ravnoteže i harmonije, sticanje unutrašnjeg mira i spokojstva, zadobijanje Duha Svetog i božanskih nestvorenih energija koje iz osnova menjaju i preobražavaju ljudsko biće, čineći ga istinskim čovekom. Takav čovek je prožet blaženstvom, ispunjen ljubavlju, predat molitvenom tihovanju i sve što čini, čini sigurno, jer je uveren u ispravnost svoga hrišćanskog života. Svaki je njegov pokret povezan sa molitvom, on gleda molitvom, oseća molitvom i živi molitvom.”[49]

Po predanju filokalijskih podvižnika postoje tri lica ili kategorije molitve koje nisu nezavisne jedna od druge, nego su samo različiti stupnjevi jedne iste realnosti. Naravno, ovo razlikovanje triju stupnjeva je samo shema kako bi se ocrtao unutrašnji put izvođenja ove molitve, koja sama po sebi predstavlja osnovni tip pravoslavne mistike.

 


[48] Ibid.

[49] Bulgakov, Ibid.

 

 

Prvi stupanj jeste molitva usnama, rečima, molitva verbalna. Mnogo godina vernik izgovara molitvu: „Gospode Isuse Hriste…”, čineći napore da u ustima i u umu ima neprekidno Isusovu molitvu (razume se uz uslov odgovarajuće duševne raspoloženosti: u miru i ljubavi sa svima, u čuvanju zapovesti, u čednosti i smirenju). Pri tom, podvižnik molitvu izgovara glasno, ne tražeći veštačke načine sjedinjenja uma i srca. U manastirima se, na primer, neprestano i na svakom mestu izgovara molitva, bez obzira na to koje se poslušanje obavlja. Bilo čime da se monah bavi, on neprekidno priziva Ime Hristovo. Ako nekoliko monaha zajedno obavljaju neko poslušanje, oni se tada trude da izbegavaju mnogoslovlje i praznoslovlje zajedno se moleći. Jedan izgovara: „Gospode Isuse Hriste Sine Božiji”, a drugi dodaje: „pomiluj nas”, dok ostali umom prate izgovorene reči. Isto čine i hrišćani u svojim porodicama. Tako se i sve ono čime se molitveni ljudi bave napaja molitvom i sve postaje jedna liturgija, jedan slavopoj Bogu i neprestano bogosluženje. Tu se vera i život poklapaju, teorija i praksa postaju jedno, te se na taj način smanjuje jaz između ovog i onog sveta. Dakle, ono što zaokuplja pažnju i početnika i onoga koji je uzrastao u molitvi, jeste pokušaj da se svakodnevni život usaglasi sa Hristovim zapovestima. Naravno, ova dugotrajna i, po mogućnosti, neprekidna molitva je u ovom stadijumu izuzetno težak rad, pa podvižnik ima stalno utisak da se njegov napor nedovoljno nagrađuje. Vekovno iskustvo ove askeze je, međutim, pokazalo da se, Božijim dejstvom, um sjedinjuje sa srcem kada monah prođe značajan period ispunjen poslušanjem i uzdržanjem i sveukupnim podvigom, kada se njegov um i samo telo starog čoveka u dovoljnoj meri oslobode vlasti greha.

Drugi stupanj je umna i duševna molitva. Na ovom stupnju molitve reči se ne izgovaraju glasno, nego umom; ne pokrećemo usne i jezik. Umom izgovarajući reči pokušavamo da shvatimo njihov smisao i da lagano svoj um zatvorimo u reči molitve. Um tu već ulazi u neprestano izvođenu molitvu i usredsređuje se u Isusovom Imenu, te razotkriva u njemu skrivenu Hristovu silu. Paralelno s tim, uporno se odbacuju pomisli koje nas vezuju za svet, kao i maštanja, ne samo grešna, nego i ona koja su naizgled dobra. Tada se um oslobađa svog neprestanog lutanja i ostaje u „unutrašnjoj klijeti”, u bogomišljenju. Na ovom stupnju se već sluti slast Isusovog Imena.

Kada se nalazimo na bilo kom od prva dva stupnja, još uvek smo u spoljašnjoj molitvi. Tu se mi još uvek obraćamo Bogu tražeći nešto od Njega. No, ta spoljašnja molitva je neophodna da bi se došlo do unutrašnje, do umno-srdačne molitve, gde se Bog obraća nama.

Molitva ne znači da činimo samo određene blagočestive radnje i da izgovaramo samo određene blagočestive reči. To nije neka trenutna radnja, već jedno trajno stanje. „Moliti se znači neprestano stajati pred licem Božijim i izgrađivati sa Njim ličnu vezu. Molitva je saznanje, u svakom damaru svog bića, da postojim, da sam istinski živ samo u Bogu i da je On u meni.”[50] Ovome se na prvom i drugom stupnju teži; na trećem stupnju, ovakvo stanje i osećanje se zadobija.

Treći i najviši stupanj jeste umno-srdačna molitva koja se odlikuje povezivanjem uma i srca. Da bi se ovo ostvarilo, pored spontanog izgovaranja molitve pri raznim radnjama, neophodno je i planirano, sistematsko praktikovanje. Znači, u određeno vreme, određen broj molitava se izgovara pod određenim uslovima. Iako nijedan položaj tela nema vrednost sam po sebi, podvižnik vere najčešće u nekoj zamračenoj prostoriji, sedeći na niskoj stolici, pokušava da umiri sve pokrete duše i

 


[50] Ibid.

 

tela, priklanja glavu grudima i lako udišući vazduh, u sebi izgovara molitvu sa rečima: „Gospode Isuse Hriste Sine Božiji”, a zatim pri izdisanju završava molitvu: „pomiluj mene grešnog”. Pri udisanju, pažnja uma u početku prati kretanje vazduha i zaustavlja se na gornjem delu srca. Posle izvesnog vremena provedenog u takvoj molitvi, misli bivaju sabranije, a um se smešta u blizini srca ili čak može i da uđe u srce. Tu se primećuje jedan kružni tok, neprestano smenjivanje ushođenja i silaženja. U prvoj polovini molitve uznosimo se Bogu govoreći: „Gospode Isuse Hriste Sine Božiji…”, a zatim se skrušeno vraćamo sebi: „pomiluj mene grešnog”. Ova dva momenta povezana su rečju „pomiluj”. Ta reč premošćuje ponor između pravednosti Božije i pale prirode čovekove, prema hrišćanskom verovanju. Onaj ko govori Bogu „pomiluj me”, oplakuje svoju grešnost, ali istovremeno upućuje jedan vapaj nade. Govori ne samo o grehu, nego i o njegovom prevazilaženju. Potvrđuje da nas Bog, u svoj svojoj slavi i dobroti, prima iako smo grešni. Dovoljno je samo da mi prihvatimo da nas On uzme u svoje naručje.

Klasični tekstovi koji opširno govore o unutarnjem ustrojstvu srdačne molitve i načinu bavljenja njome, sakupljeni su u svetogorski zbornik duhovnih tekstova, poznat pod nazivom Dobrotoljublje, koji obuhvata glavna dela o duhovnom životu 25 Otaca Crkve, velikih molitvenika, od XIII do XV veka (prepodobnog Makarija i prep. Antonija Velikog, sv. Jovana Zlatousta, prep. Jefrema Sirina, prep. Jovana Lestvičnika, prepodobnih Varsanufija i Jovana, prep. Maksima Ispovednika, prep. Simeona Novog Bogoslova, sv.Grigorija Palame, prep. Grigorija Sinaita, prepodobnih Ignjatija i Kalista…). Pored Dobrotoljublja, na ruskom jeziku postoji zbornik duhovnih tekstova O Isusovoj molitvi, po predanju pravoslavne Crkve (izdanje Valaamskog manastira, Finska, 1938), koji sadrži veoma važna uputstva i pouke na ovu temu velikih ruskih podvižnika i molitvenika od XV do XX veka (prep. Nila Sorskog, sv. Dimitrija Rostovskog, prepodobnih Vasilija Moldavskog i Pajsija Veličkovskog, prep. Serafima Sarovskog, sv. Teofana Zatvornika, sv. Ignjatija Brjančaninova i sv. Jovana Kroštantskog). Na srpskom jeziku objavljeni su, u ediciji  „Hilandarski prevodi”, odabrani tekstovi iz navedenih zbornika, u knjizi Obitavanje bezgraničnog u srcu. Takođe, klasičan obrazac ruske pravoslavne mistike možemo naći u, po svojoj naivnoj jednostavnosti, očaravajućoj knjižici nepoznatog autora Kazivanja jednog bogotražitelja svome duhovnom ocu, gde se takođe ukazuje na praksu Isusove molitve.

Delovanje Isusove molitve, oni koji je upražnjavaju opisuju u različitim ispoljavanjima. Kaluđeri Atona u XIV veku, sledbenici sv. Grigorija Palame, svedočili su da su molitelji Isusove molitve videli Hristovu svetlost koju su smatrali svetlošću Preobraženja, „tavorskom svetlošću”, što je i bilo potvrđeno na Carigradskim saborima XIV veka. Drugi su čitav svet, svu tvorevinu videli u ovoj svetlosti, zaokruženu u jednoj tački svog srca, prozirući kroz nju pečat Imena Božijeg i osećali su od toga neopisivu, nezemaljsku radost. To, ta tačka, jeste ona mistična „klijet”, o kojoj govore i pišu duhovni Oci. Baš kako „Jevanđelje po Mateju” uči: da se treba moliti u tišini, u unutrašnjoj klijeti srca, sa malo reči, za oproštaj grehova i za sjedinjenje sa Bogom. „A ti kad se moliš, uđi u klijet svoju i… pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti, i Otac tvoj… uzvratiće tebi javno. A kada se molite ne praznoslovite kao neznabošci, jer oni misle da će za mnoge reči svoje biti uslišeni. Ne budite, dakle, kao oni, jer zna Otac vaš šta vama treba pre no što zaištete od njega” (Mt. 6, 6-8).

Ukoliko smo dedukcijom došli do molitve kao srži isihastičkog bogoslovlja, koje je i samo srž pravoslavne mistike u celini, a to znači i celokupnog crkvenog bogoslovlja, onda se može reći da je upravo ova „klijet” – srž svakog molitvenog procesa, iz koje se, sada takoreći induktivnim postupkom, čitav stvoreni svet vidi preobražen i zaokružen u svome srcu, kroz Ljubav!

U svakom slučaju, ovaj način molitve pruža umu mogućnost da vidi ne samo fizičko srce, nego i ono što se u njemu na duhovnom planu dešava, kakva osećanja se u njemu rađaju, kakve misaone predstave dolaze spolja. Takva praksa dovodi do toga da čovek bolje oseća svoje srce i da u njemu prebiva uz punu pažnju uma, nemajući više potrebu za psihosomatskim tehnikama. Molitva koja je počela kao molitva usnama, gde se reči izgovaraju glasno, spolja, postepeno se razvija u unutrašnju molitvu i postaje naš sastavni deo: počinje da se izgovara sama! Vrhunac ove molitve je kada se odozgo daruje podvižniku plamen koji naslađuje srce osećanjem ljubavi Božije i koji uznosi um do duhovnih viđenja. Ponekad biva praćena i viđenjem svetlosti. Taj plamen, međutim, ne može se privući nikakvom veštinom, već se uvek dobija blagodaću Božijom, kao dar Božiji.

Na prva dva stupnja molitve naglašeno je ono što čini čovek. Na trećem stupnju inicijativu preuzima Bog, nebeski prijatelj, čije je dejstvo temelj zajednice. Zato sv. Grigorije Sinait i kaže da je molitva Bog. Ne nešto što ja započinjem, nego nešto u čemu ja učestvujem. Ne što činim ja, nego Bog u meni. Molitva prožima unutrašnje čovekovo biće, a čovek u zaprepašćenosti, vidi sebe u Božanskoj svetlosti. Molitva Isusova tada se gradi sama od sebe u srcu, neprekidno, bez ikakvog napora i svetlost Imena Isusovog kroz srce ozaruje čitavu vaseljenu. Svako ljudsko delo i svaka ljudska energija, čak i jedan osmeh tako postaje himna Bogu, postaje molitva. Ovo stanje se ne može obući u odgovarajuće ruho reči, nego je to pre uvođenje u ono kada Bog biće u svemu sve. Drugim rečima, istinska autentična molitva se zbiva kada prestanemo mi da govorimo i pustimo Boga da govori, slušajući s pažnjom u srcu, bezglasni glas Božiji. Tu molitva više nije nešto što mi posedujemo, nego se čitavo naše biće pretvara u molitvu. To je ono što je potrebno svetu, prema isihastima: ne ljudi koji izgovaraju molitvu ređe ili češće, nego ljudi koji jesu molitva!

Molitva sama po sebi ima vrednost što um okreće Bogu, beseda je sa Bogom, ali glavna moć njena je u tome što ona dovodi hrišćanina do osnovnog cilja – zadobijanja Duha Svetog. Drugim rečima, cilj molitve je istovetan sa ciljem čitavog našeg duhovnog života i postojanja uopšte, sa hrišćanskog gledišta, a to je oboženje – lični dodir, teurgija sa Bogom, zajedničarstvo dva prijatelja, čoveka i Boga, u kome je ljudsko biće prožeto Božijom prisutnošću. „Oboženje je isto što i spasenje čoveka i sveta, a spasenje je nešto više od samog oproštaja. Ono je istinski preporod i obnavljanje čoveka.”[51]

Sticanjem Duha Svetoga mi postajemo duhonosni. Ovo stanje se ne dopušta verno opisati, ali se ono ipak oseća kada se opšti sa nekim ko je u njemu. Oseća se kao naročita duhovna snaga koja struji iz čoveka, kao jedan viši, drugačiji život, koji se u njima otkriva u granicama našeg ljudskog života. Postoji puno priča o duhonosnim muževima, a možda je jedna od najinteresantnijih ona o velikom ruskom svetitelju i duhonoscu s kraja XVIII i početka XIX veka, sv. Serafimu Sarovskom. Njegov učenik Motovilov svedoči o tome kako mu je ovaj „duhovni” starac pokazao Božiji Duh koji u njemu živi. Naime, on je najednom zablistao zaslepljujućim sjajem, kao sunce. Iako je bila zima, Motovilov koji je stajao kraj njega, osetio je slatku toplinu i bio ispunjen neopisivom, nebeskom radošću. Kada se ova pojava okončala, starac je bio pred njim ponovo u svom uobičajenom izgledu.

Ovakvi ljudi, po isihastima, potvrđuju da je čovek sposoban da zadobije sve Božanske energije, osim, razume se, same Božanske prirode, već sada u ovom našem

 


[51] Ibid.

 

životu. Na taj način, prema hrišćanskom verovanju, čovek se obesmrćuje i postaje neprolazno biće. Naravno, besmrtnost ne može čovek da postigne svojim moćima i sposobnostima. Besmrtnost je dar koji daje Hristos onima koji ga vole i koji vole svakog drugog čoveka. Zato su isihasti Njemu poklanjali najveću ljubav.

To je opravdano i rečju Jevanđelja: „Ostanite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može roda roditi samo od sebe ako ne ostane na čokotu, tako i vi ako u meni ne ostanete. Ja sam čokot, a vi loze. Ko ostane u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod… Ako ostanete u meni i reči moje u vama ostanu, što god hoćete ištite, i biće vam” (Jn. 15, 4-7).

Ovo upravo potvrđuje da je isihastički pokret, pre svega, utemeljen na Novom Zavetu, za razliku od mišljenja njihovih protivnika.

Isusova molitva predstavlja središte pravoslavne mistike, a ako se zna da je mistika osnova pravoslavlja, može se sagledati kolika je vrednost ove molitve. To je sama srž pravoslavne vere. Počinjemo od proste, spoljašnje molitve koja odgovara našem duhovnom uzrastu i polako napredujemo; naš život još ovde, u istoriji, postaje jedan sa Njegovim životom i „netvarna svetlost preobraženja” prožima svaki delić našeg bića, pretvarajući ga u prisustvo Božije.

 

(VII) Sudbina isihazma

 

Put afirmacije isihazma u vizantijskoj Crkvi bio je izuzetno naporan i dug. Bez obzira što je Grigorije Palama postigao da se njegova nauka prizna na Carigradskom saboru 1341. godine, mnogi vizantijski bogoslovi, među kojima su najuticajniji i najuporniji bili Grigorije Akindin, Nićifor Grigoras i kasnije tomista Proklo Kidonski, usprotivili su se ovoj neobičnoj i naizgled novoj, iako u suštini prastaroj nauci. Dok je radikalna monaška stranka bez kolebanja stala uz isihaste, umerene struje vizantijskog sveštenstva zauzele su negativan stav. Uskoro je namesto razočaranog i pobeđenog Varlaama, protiv postavki Palame istupio vizantijski monah Grigorije Akindin, sledbenik zapadne sholastičke filozofije. No, bio je i on odbijen. Pa ipak, pobeda isihasta nije bila potpuna. Izgleda da se vizantijska Crkva kolebala i izbegavala da donese konačnu odluku i da jasno osudi sve protivnike isihasta. A kada je u leto 1341. godine došlo do političkih promena, nastupio je preokret i u crkvenoj politici. Na vlasti je bila carica Ana Savojska koja, budući Latinjanka, nije mogla da bude naklonjena isihazmu, a i tadašnji patrijarh Jovan Kalekas bio je odlučan protivnik isihasta. Tako su se i svetovne i duhovne vlasti okrenule protiv isihastičkog pokreta. U Carigradu su isihasti bili izloženi gonjenjima, a sam Grigorije Palama je bio bačen u tamnicu. Zbog ovog neprijateljstva prema aktuelnoj vlasti u Carigradu, Jovan Kantakuzin, koji se 1341. proglasio za cara, što je i bio neposredni povod za izbijanje građanskog rata, zbližio se sa isihastima. Kada je izbio građanski rat, isihasti su stajali na jednoj,a antiisihasti na drugoj strani. Dakle, Vizantija se podelila na dva oštro sukobljena tabora, ne samo u političkom, nego i u verskom pogledu.

Ovaj rat je doneo pobedu Kantakuzina. Na domaku pobede, 21.maja 1346. godine, on je u Jedrenu krunisan za cara. Vlast carice Ane bila je ograničena samo na prestonicu sa najbližom okolinom. Međutim, još uvek ova vlastoljubiva žena nije odustajala od borbe, pa je tražila pomoć od Turaka. No, bila je od njihove strane prevarena. Nije pomoglo ni to što je u poslednjem trenutku carica pružila ruku isihastima, smenila patrijarha Jovana Kalekasa, pustila Grigorija Palamu iz zatvora, te dovela za patrijarha njegovog pristalicu Isidora. Uskoro je carigradska kapija bila otvorena Kantakuzinu. Gradska posada je prešla na njegovu stranu i carica Ana je morala da prekine borbu. Ubrzo je Jovan Kantakuzin priznat za cara.

jovan-kantakuzin-monah-joasaf

Njegova pobeda je ujedno označavala i pobedu isihasta. Istina, verske rasprave su se nastavile i kao protivnik isihasta istupio je tada učeni Nićifor Grigoras, koji je već učestvovao u jednoj naučno-filozofskoj raspravi i to protiv Varlaama, iz koje je izašao kao pobednik. Sada je, međutim, bio poražen. Sabor na Vlahernskom dvoru je 1351. godine konačno priznao pravovernost isihasta i bacio anatemu na Varlaama i Akindina. Iako još dugo osporavan, isihazam je otada važio za zvanično učenje Grčke pravoslavne crkve. Grigorije Palama je odmah posle smrti (1357/58) proglašen za sveca, a njegova nauka postala je jedan od osnova daljeg razvitka Grčke crkve. Sledbenici ovog pokreta bili su pored ostalih i istaknuti mistik Nikola Kavasilas, zatim učeni kanonista Simeon Solunski i čuveni branilac pravoslavlja protiv rimske unije u XV veku Mark Evgenik.

Prihvativši isihazam Vizantija je zauzela i određen kulturni stav. Posle jakog latinskog uticaja u XII i XIII veku, zavladao je u Vizantiji u prvoj polovini XIV veka konzervativni grčki pravac, protivan i Rimskoj crkvi i zapadnoj kulturi uopšte. Bilo je dosta pokušaja da se prevaziđe jaz između istočne i zapadne hrišćanske crkve, pa i između palamizma i tomizma, dve najizrazitije filozofije u jednoj odnosno drugoj crkvi, no ne samo da jaz nije prebrođen nego se još više produbio. Ogromna većina sveštenstva i naroda u Vizantiji davali su prednost porobljavanju od strane Turaka nad izdajom pravoslavlja. Taj XIV vek bio je i vek humanizma, tj. povećane brige za čoveka. U to doba su se na Istoku osećali uticaji srednjevekovne zapadne teologije. Ta teologija i metafizika, međutim, predstavljale su često Boga kao suštinu i višu silu, ponekad čak i kao dželata koji se surovo nametao, „ognjem i mačem”. Ta teologija, mahom zasnovana na Blaženom Augustinu i Tomi Akvinskom, bila je pretežno intelektualistička, s tendencijom da sveukupno hrišćanstvo pretvori u jedan sistem pojmova i ideja, odvojenih od realnog života, a crkvu u krutu religioznu instituciju. Čoveku se do zastrašujućih razmera pretilo paklom, a dominantno versko osećanje bio je strah. Time se vrlo lako može objasniti strahoviti bunt zapadnog čoveka, koji se najupečatljivije izražava u zapadnoj filozofiji i književnosti, protiv Boga kao sadističkog autoriteta u kasnijim vekovima. Kasniji humanizam na Zapadu težio je tako emancipaciji čoveka i sveta i potpunoj samodovoljnosti i autonomiji njih od Boga. Sve je to vodilo ili deizmu ili panteizmu i tzv. teologiji „mrtvog Boga”, što u današnje postmoderno vreme rezultira u filozofiji diseminacijom i razaranjem subjekta kao takvog.

Isihasti su pak ovome suprotstavljali biblijsku personalističku i egzistencijalnu teologiju i filozofiju. Teologija je za njih bila prvenstveno iskustvo i životna praksa, a ne apstraktno umovanje i filozofiranje. Bog je za njih bio ličnost, ljubav i sloboda, taj Bog je Emanuil, Bog-sa-nama, Bog koji prašta, voli i ljubi i strada za čoveka. On se otkriva i pokazuje u istoriji i učestvuje u istorijskoj sudbini sveta. Svetogorski monasi su, oslanjajući se na celokupnu istočno-hrišćansku tradiciju, verovali, ispovedali i svedočili onog Boga čija je druga polovina čovek i čoveka čija je druga polovina Bog i to su za njih bile najveće vrednosti kojima se ništa drugo nije moglo pretpostaviti.

Vizantija je 1453. godine propala. Posle sloma vizantijske države, imperijalnoj ideji vaseljenskog hrišćanstva ostala je verna Sveta Gora, stavljajući ipak interese crkve i integritet pravoslavlja iznad svega drugog. U vekovima ropstva bilo je puno iskušenja za jedinstvo pravoslavnog sveta. Međutim, zahvaljujući svetogorskim isihastima koji su prevazilazili sve nacionalne, jezičke, kulturne i političke granice, uspostavljalo se novo osećanje i smisao pravoslavnog jedinstva.

Isihazam je našao čvrstog uporišta u Srbiji, isto tako u Zeti i Bosni, u XIV i XV veku. Velika „liturgijska reforma” kod Srba u XIV veku izvršena je pod direktnim uticajem Svete Gore. Pre sv. Save, duhovnost i crkvenost Srba je bila vezana za Carigrad. Sv. Sava vezuje duhovnost, crkvenost, bogosluženje i kulturu za Svetu Goru, Jerusalim i Sinaj. Duhovnim iskustvom svetogorskih isihasta nadahnuti su bili, pored monaštva i duhovnog života onog vremena i crkvena politika, državna politika, arhitektura, poezija, muzika, uopšte umetnost i takoreći celokupno ustrojstvo društva.

S druge strane, u Rusiji pravoslavlje je bilo zastava pod kojom je izvršeno ujedinjenje ruskih zemalja i pod kojom je Moskovsko carstvo, oslobodivši se tatarskog jarma, izvojevalo položaj velike sile. Ivan III Oslobodilac i ujedinitelj ruskih zemalja, oženio se ćerkom despota Tome Paleologa, bratanicom poslednjeg vizantijskog cara, uzeo je vizantijski grb sa dvoglavim orlom, uveo u Moskvi vizantijski dvorski ceremonijal i preuzeo vođstvo nad hrišćanskim Istokom, koje su vizantijski carevi bili ispustili iz ruku. Carigrad-Novi Rim, zamenila je Moskva-Treći Rim. Vizantijske političke ideje i duhovni ideali nastavili su da žive u Ruskom carstvu.

Što se tiče isihazma, on se u XVIII veku ponovo vraća na Svetu Goru preko Oca Pajsija Veličkovskog, a u Rusiji na početku XIX       veka kroz tzv. starčestvo, isihazam doživljava svoj istinski procvat. Starčestvo je imalo ogroman uticaj u Rusiji u svim domenima života. Danas je isihazam aktuelniji više nego ikad. O njemu se pišu čitave studije, biva sve popularniji i uzima učešća na svim kontinentima sveta, među svim hrišćanima. O ovome svedoče čisto religijski pokreti kao što je liturgijski pokret među benediktincima. Ovo se možda još očiglednije izražava u protestantskom svetu kroz razne pokrete, kao što je episkopalna crkva – anglikanska, američka i drugih zemalja. U anglikanizmu, inače, sve veći značaj zadobija pokret tzv. anglo-katolika, koji neprekidno idu ka obnavljanju drevnoga predanja, a čija su avangarda anglo-ruske studentske konferencije koje organizuje engleski i ruski hrišćanski studentski pokret.

Sveta Gora, mesto odakle je potekao isihazam u XIV veku i sadašnji je centar ovog pokreta. Ona je danas, ne samo „turistička atrakcija”, „egzotično mesto”, najprivlačniji prostor za stanište monaha, nego i stalni izvor duhovnog nadahnuća i preobražaja i obrazac hrišćanskog života.

Prema svedočenju savremenih molitvenika, molitva Isusova je neophodna i modernom čoveku. U svetu koga zahvata neka vrsta kolektivne shizofrenije i koji ide ka jednom postindustrijskom poretku u kome će, po rečima Martina Hajdegera, tehnicitet da preuzme sve prerogative humaniteta, razarajući njegovu bit, čovek postaje dezintegrisano i dezorijentisano biće, biće straha i unutrašnjeg nemira, biće paradoksa i protivurečnosti. Neprestana isihastička molitva upravo ima za cilj “sabiranje uma”, pri čemu čovek postaje snažniji i sposobniji u svim domenima života.

Zato je izuzetno bitno reći da ova molitva nije rezervisana samo za posebne, posvećene, zatvorene krugove (kao što su monaški). Naprotiv, ovde nema ničeg tajnog i tajanstvenog, za razliku od drugih tajnih ili polutajnih mističkih pokreta. Ova molitva pripada svima koji čeznu za Hristom i svakom blagočestivom hrišćaninu omogućava da stupi u vezu sa Njim, bez obzira na zvanje i dostojanstvo, na obrazovanje, društveni status i uzrast. Ona se kao temelj duhovnog života preporučuje svima i na svakom mestu.

Sam pojam ličnosti je za isihaste relacioni gde jedna ličnost nužno pretpostavlja postojanje druge ličnosti. Čovek je istovremeno apsolutno i neponovljivo biće, biće za sebe, ali i za drugog, dakle komunikativno i društveno biće. Ličnost ne trpi izolaciju i izdvojenost, kao što ne trpi potpunu utopljenost u drugog, diseminaciju ličnog identiteta. Ovim se prevazilazi jednostranost individualizma i kolektivizma i uspostavlja ravnoteža između ličnosti i zajednice, jednog i mnogih, lokalnog i univerzalnog. Kod isihasta postoji jedna neprekinuta veza između božanskog i čovečanskog, netvarnog i tvarnog, vremena i večnosti.

No, punoća hrišćanske istine kao da nije bila usvojena od hrišćanskog čovečanstva. Tu nastaje onaj problem koji Berđajev naziva „problemom dva puta” tj. sukob tretiranja stvaralaštva od strane oficijelne crkvenosti sa jedne strane i mističke dubine, sa druge, iz koje se i rađa istina Jevanđelja. Kao da je punoća Hristove ljubavi i u tom smislu sloboda čovekova, previše široka za običnog, prirodnog čoveka. Čak šta više, monaško-asketsko hrišćanstvo vodilo je ponekad gašenju onog plodotvornog i, pre svega, stvaralačkog dara, harizme, onog Erosa koga je sam Bog dao čoveku. Isihazam upravo insistira na tome da sjedinjenje sa Bogom nije vrhunac mističkog puta, već okretanje svetu i čoveku kroz ovo sjedinjenje, ispunjenje ljubavi i stvaralaštva. U tom smislu ljubav zapravo i jeste stvaralaštvo. To je ona mistička, duhovna dubina reči apostola Pavla: „Darovi su različiti, ali je Duh jedan. Jer jednome se daje Duhom riječ premudrosti; a drugome riječ razuma, po istome Duhu; a drugome vjera, tijem istijem Duhom; a drugome dar iscjeljenja, po tome istom Duhu; a drugome da čini čudesa, a drugome proroštva, a drugome da razlikuje duhove, a drugome različiti jezici, a drugome da kazuje jezike” (1 Kor. 12; 4, 8-10). Pa dalje poučava: „Duha ne gasite. Proroštvo ne uništavajte. Sve ispitujte. Dobrog se držite” (1 Fes. 5; 19-21).

Ruski religiozni filozofi su prodrli veoma smelim idejama u pravoslavnu dogmatiku, pa i u komplikovan odnos mistike i stvaralaštva. Možda bi oni na taj način predstavljali istinske nastavljače osnovne isihastičke težnje za, jezikom psihoanalize rečeno – individuacijom (isihasti bi rekli – oboženjem) čitavog čovečanstva. To je moguće jedino kroz stvaralački duhovni čin, u mističkoj dubini, kroz ozarenje Duha Svetog, gde se čitava vidljiva stvarnost napaja Njime i sama je obožena.

Prema psihoanalitičkom učenju, kreativnost je urođen dar i kao takav nasledno je dobro ljudskog roda. Uobličavanje predstave o svome Ja i sebi kao „sopstvu” (self- u) prethodi kod deteta predstavi o objektima. Oštećena ili nepotpuna predstava o „sopstvu” zahteva upotpunjavanje koje se kod talentovanih ljudi postiže stvaranjem. Zanimljivo je zapažanje proučavalaca fenomena stvaranja da kod kreativnih ljudi postoji jača težnja ka promeni Ja-stanja. Umetnik ima za potrebu da najpre nešto razori, pa da onda stvara uspostavljajući ponovo razoreni objekt (koji je zapravo unutrašnja projekcija umetnika), ali na nov način. Taj uvid u novo tako se rađa kroz strah i krivicu (zbog prethodnog razaranja). Istinsko stvaralaštvo zapravo je konstantna pretnja strukturi i pretpostavkama našeg racionalnog društva i načina života. Nije li to, međutim, blisko celoživotnom isihastičkom podvigu, koji se može, ali ne mora, završiti nekom mističkom ekstazom. Svi mističari, hrišćanski ili nehrišćanski, posedovali su taj Eros, bez koga se ne može zamisliti bilo koji oblik stvaranja, religijski ili nereligijski. U mističkom iskustvu prirodni i ljudski svet sabiraju se unutar Duha, ništa se više ne suprotstavlja kao spoljašnji predmet. Ja sam u svemu i sve je u meni.

Zato je Vladimir Solovjov branio pravo na proročku svest unutar hrišćanstva, koje de facto jeste, pre svega, vezano za apokaliptičnu nit. To je ona mistička erotika, kod Solovjova povezana sa učenjem o čovekovom androginom liku.[52] Ali ta mistička erotika je duboko ukorenjena u hrišćanstvu. Ona je jedan od stubova isihazma. Isihazam teži jednoj mističkoj duhovnoj Neorenesansi, koja neće biti isključivo monaška, nego univerzalno produbljenje mističkog osećanja života uopšte. To će biti druga strana slabljenja duhovnosti u svetu. Sa jedne strane nihilistički smer sve do

 


[52] Solovjov, Vladimir, Svetlost sa Istoka (izbor iz dela), Logos, Ant, Beograd, 1997.

 

destrukcije i samodestrukcije, a sa druge hrišćanski stvaralački smer sa darom Duha Svetog koji slavi i proslavlja Ime Božije. Tada, u toj novoj stvaralačkoj epohi, više neće biti moguće spoljašnje, običajno hrišćanstvo.

Razmišljanja Nikolaja Berđajeva su u tom smislu neobično inspirativna: „… u suštini svojoj tvarno biće ne može biti završeno i učaureno aktom Božijeg stvaranja sveta. Ako je stvoreno biće dinamičko, onda se u njemu večno produžuje stvaralački proces. Stvoritelj je svojoj slici i prilici dao slobodnu stvaralačku snagu… Bog očekuje od čoveka stvaralački akt kao odgovor čovekov na stvaralački akt Boga!”[53] To bi mogla biti aktuelizacija onog, već navedenog, drevnog monaškog zahteva Atanasija Velikog, ali i Palaminog učenja o Božijim energijama. Aktuelizacija izvršena ovog puta kroz fenomen stvaralaštva. Zato Sergij Bulgakov i piše: „Stvaralaštvo kao takvo unosi nešto novo u svet, koji zbog toga ne može biti shvaćen kao mehanizam u njegovoj dovršenosti – svet se ostvaruje i čovekom.”[54]

Slično razmišlja i Georgije Florovski: „Modernom čoveku je tuđ doživljaj i ubeđenje prvih hrišćana, zasnovano na Svetom Pismu, da je Bog stvorio čoveka sa namerom da on stvara i da ga je odredio da deluje u svetu kao njegov car, sveštenik i prorok. Grehopad i promašaj čovekov ne ukida ovu nameru ili plan… Moramo biti pažljivi kako ne bismo precenili čovekovo dostignuće, ali isto tako moramo paziti da ne zaboravimo da je čovekovo narečenje da stvara.”[55]

Sledstveno ovome, Nikolaj Berđajev zaključuje da se hrišćanstvo, kroz istoriju, mnogo puta ogrešilo o samo Jevanđelje. Ono je, prema ovom misliocu „često upadalo u najstrašniji greh, u greh protiv Svetog Duha. Hulu na Duh, hrišćansko čovečanstvo uvek je izvršilo kad je tvrdilo da je crkva dovršena, da je hrišćanstvo završeno, da se stvaralaštvo ne može dopustiti i da je ono grešno.”[56]

Bez obzira da li se slažemo sa Berđajevljevom kritikom pravoslavlja, ona će nas ipak sačuvati, kako inteligentno primećuje Vladeta Jerotić, od „svake vrste fanatizma i opasnosti dugog prebivanja u zatvorenom sistemu mišljenja i doživljavanja, koje je uvereno u sopstvenu dovoljnost.”[57] Uostalom, baš ovakvo tumačenje može se, čini se, dovesti u vezu sa osnovnom težnjom isihazma: kroz molitveni i stvaralački napor, koji nužno obuhvata i askezu kao pripremnu etapu za mistički put, doživeti punu individuaciju i ostvarenje ličnosti, ali samo kao početak onog procesa koji će nas uvesti u epohu nove duhovnosti i oboženja svega tvarnog! To će biti, pre svega, epoha velike i još neviđene manifestacije Duha Svetog!

 


[53] Berđajev, Nikolaj, Filosofija slobode II, Logos, Ant, Beograd, 1998.

[54] Bulgakov, Ibid.

[55] Florovski, Georgije, Hrišćanstvo i kultura, Logos, Ant, Beograd, 1997.

[56] Berđajev, Duh i sloboda, nav. delo.

[57] Jerotić, Ibid.

Comments (3)

Tags: , , , ,

Isihazam Grigorija Palame: umna molitva kao mogućnost neposrednog Bogopoznanja u Hristu

Posted on 13 July 2013 by heroji

Rastko Mišina

 

Isihazam Grigorija Palame: umna molitva kao mogućnost neposrednog Bogopoznanja u Hristu

 

Sukob kao izazov

 

U četrnaestom veku, u Vizantiji, zgodio se  jedan neobičan dogmatski spor, u kome su učešća uzeli jedan atonski monah i jedan kalabrijski filozof, obojica braneći svoja lična polazišta u razrešavanju složenog bogoslovskog problema. U čvorištu diskusije nalazio se isihastički metod molitve, a posredno se raspravljalo o samoj suštini vizantijskog bogoslovlja, o čovekovom znanju o Bogu, kao i o mogućnostima da se bez posrednika ostvari bogopoznanje u Hristu. Pomenuti monah zvao se Grigorije Palama – čovek prozorljiv i duhovno pismen, izvanrednog obrazovanja i velikih mogućnosti za politički uspeh u životu. Njemu nasuprot, stajao je Varlaam, zanimljiv polemički duh, koji je iz Italije doputovao u Carigrad, kao branitelj principa „apofatičke teologije” – po kojoj čovek ni u kom slučaju ne može neposredno da komunicira s Bogom. Jasno je da je Palama zastupao drugačije stanovište: neposredno opštenje sa Bogom bilo je dostupno svima koji su kršteni, a metoda je bila sadržana u isihastičkoj molitvi. Tako je zapodenut spor koji svojom dugom senkom i danas može da dopre do institucije pravoslavne Crkve, a sama tehnika „umne molitve” verovatno je zanimljiva i za katolike. U osnovi tog spora zatajno leži i problem svrsishodnosti institucije kao posrednika: ako je moguće neposredno spoznati Boga, postavlja se pitanje potrebe za samom institucijom vere. Ipak, pošteno je reći da ni Palama ni Varlaam nisu na ovaj način doživljavali i tumačili svoje tvrdnje niti su hteli da problematizuju svrhu postojanja institucije Crkve.

Mirko Đorđević, sociolog religije, u svojoj knjizi o hrišćanskom personalizmu pozabavio se ovim problemom: „Izazov nije bio mali, a posledice se osećaju i danas – čovek hoće da se nađe nasamo s Bogom i na neki specifičan način i bez posrednika, odnosno Crkve. Iako su monasi – usamljenici zapravo ostajali u Crkvi bez obzira na to što je njihova tehnika proglašavana čak i za jeres. U tom smislu, ta praksa – umna molitva – bila je svojevrsni personalizam pre personalizma; u osnovi je to bio smeo pokušaj da čovek opšti sam – kao ličnost – sa božanskom tajnom” (Đorđević, 1999, 45).[1]

 

Molitvena tehnika

 

Sukob između Grigorija Palame i Varlaama imao je nekoliko etapa: na samom početku spora raspravljalo se o svetovnom obrazovanju. Druga etapa bila je obeležena Varlaamovim napadom na metod molitve koji su upražnjavali vizantijski isihasti. Varlaam je psihotehničke metode „spuštanja uma u srce” označio kao jedan oblik mesalijanskog materijalizma. Tvrdio je da se o Bogu ne može ništa pouzdano znati, izuzev posrednim putem – kroz Sveto Pismo, stvoreni svet ili retka mistička otkrovenja. U trećoj etapi raspravljalo se o sorzecanju netvarne svetlosti. U samom srcu ovog sukoba nalazila se, dakle, isihastička molitva.

Čitajući Jovana Majendorfa, jednog od najznačajnijih pravoslavnih bogoslova i vizantologa, saznajemo da isihastički metod molitve nije bio nov, u vremenu kada se rasprava vodila. „Detaljno ga je opisao Nikifor Isihast, anonimni autor, čiji se Metod svete molitve i pažnje pripisuje u nekim manuskriptima Simeonu Novom Bogoslovu i Grigoriju Sinajskom (1255 – 1346), koji je postao veoma poznat u slovenskim zemljama. Bez sumnje, metod je bio dobro poznat pošto Grigorije Palama navodi kao njegove pristalice takve velike ličnosti Crkve kao što su patrijarh Atanasije I (1289 – 1310) i Teolept, mitropolit filadelfijski (1250 – 1321/26)” (Majendorf, 2001, 114).

Upravo su gledišta Nikifora Isajskog (Isihaste) o „opitnoj” molitvi isprovocirala Varlaama da im se suprotstavi. Usledio je odgovor Grigorija Palame Varlaamu, kao odbrana isihastičke molitvene tehnike, mada je i on prema toj tehnici imao izvesne rezerve.



[1] U Đorđevićevoj knjižici Sloboda i spas:hrišćanski personalizam date su osnovne premise personalizma kao pokreta, istaknute su uloge Nikolaja Berđajeva i Emanuela Munijea u afirmaciji personalističkog učenja, a posebna poglavlja posvećena su istorijskim sporovima unutar institucije Crkve u kojima autor pronalazi najavu personalizma: u osnovi prvog spora bila je čuvena rasprava blaženog Avgustina i Pelagija, na prelasku između IV i  V veka, kada je rimska civilizacija ustupala svoje mesto hrišćanskoj. Drugi spor od važnosti za nastanak personalizma bio je  upravo sukob Grigorija Palame i Varlaama, oko tehnike isihastičke molitve.

       Zato nije naodmet naznačiti osnovne premise opitnog molitvenog metoda, izložene u „Metodu svete molitve i pažnje”.

     Kao prvi uslov zadobijanja umne molitve, Nikifor Isajski ističe obavezu da onaj koji teži takvom daru pronađe kakvog nezabludnog staratelja, duhovnog savetnika, koji bi ga uputio u tajnu umne molitve i štitio ga od mogućih posrnuća. Ako u tom traganju ne bude imao uspeha, potrebno je da se moli Bogu skrušena srca, ne bi li naposletku ipak pronašao odgovarajućeg vodiča.[2]

       Samu molitvenu tehniku Nikifora Isajskog detaljno opisuje Mitropolit Jerotej Vlahos, u jednom radu o Grigoriju Palami: „Da bi um stupo u srce, on preporučuje da se, nakon njegovog usredsređivanja, um povuče prema nosnom prolazu kojim vazduh ulazi u srce, i da se zatim um podstakne i primora da sa udisanjem vazduha siže u srce. Um će tada osetiti radost i nasladu, slično čoveku koji se izdaleka vraća kući i susreće ženu i decu. Kad um jednom stupi u srce, mora se boriti da ne izađe brzo odatle. Um se najpre oseća stešnjeno zbog ograničenog prostora srca. Međutim, kad se jednom na njega navikne, ne može više podneti da luta izvan njega jer se unutra, u srcu, nalazi Carstvo Nebesko.

     Kad se um nađe u srcu, ne bi trebalo da tamo ostane bez dejstva, nego bi trebalo da neprestano izgovara molitvu Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me. Na taj način um biva nerasejan i zaštićen od raznih iskušenja, dok svakodnevno uvećava svoju ljubav i čežnju za Bogom” (Mitropolit Jerotej Vlahos, 2003, 101).

        Ovom opisu možemo dodati i podatak da su isihasti, zarad veće sabranosti uma unutar srca, satima sedeli u tihovanju, brade naslonjene na grudi, fokusirajući pažnju na predeo pupka, izgovarajući u sebi neprestano pomenutu molitvu: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me.” Na ovaj način isihasti su težili bogopoznanju u Hristu, kroz viđenje nestvorene svetlosti.


[2] Slična praksa duhovnog mentorstva oduvek se negovala na Istoku. Ulogu gurua (onoga koji posvećenika može da provede iz tame ka svetlu) u ruskim pravoslavnim manastirima preuzima starec. Takođe, lako se može uočiti paralelizam između same metode isihastičke molitve i spiritualne prakse na nehrišćanskom Istoku. Neki komentatori zapazili su da je isihastička molitva bliska metodi prizivanja božanskog imena koja se praktikuje u islamu, a mogu se uočiti i uticaji indijskog asketizma. Međutim, Jovan Majendorf oštro razlikuje isihastičku mistiku od hinduističke nirvane, smatrajući da ih „deli bezdan” (Majendorf, 1983).

 

Ova svetlost, prema Grigoriju Palami, nije stvoreni posrednik već prirodna energija Božija koja izvire iz Božije suštine, te se sjedinjuje sa čovekom, kao najviši oblik čovekovog bogopoznanja u Hristu.

 

Čistota srca

 

U spisu „O molitvi i čistoti srca” Grigorije Palama pomenuo je dva načina za sjedinjenje čoveka sa Bogom. Prvi je kroz učešće u Božanskim vrlinama, gde postoji mogućnost sjedinjenja, ali bez konkretnog uspeha. Drugi način je kroz molitvu; tek silom molitve čovek može da ostvari Bogopoznanje u Hristu. Pri tome, čovekovo oboženje nije samo plod njegove aktivnosti, već je to dar Božije blagodati,[3] za čije primanje se čovek priprema upravo kroz svoje učešće u vrlini. „Kada u ovom spisu tvrdi da se sjedinjenje čovekovo sa Bogom zbiva i opituje kroz silu molitve, Palama to ne pripisuje čovekovim ličnim silama već to dovodi u vezu sa najvišom ljudskom vrlinom, koja je, takođe, najučinkovitija priprema za ostvarenje obnoviteljskog delovanja Božije blagodati u čoveku” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 323).

SvetiGrigorijePalama

Palama i Varlaam različito su doživljavali pojam neprestane molitve, ali se nisu razlikovali u shvatanju da je molitva neophodna. Varlaam je bio mišljenja da se čovek moli neprestano onda kada stekne naviku molitve, a navika podrazumeva svest da čovek ne može činiti ništa bez Božje volje. Molitva postaje neprestana tek onda kada čovek uvidi da mu nema delanja ako Bog to ne želi. Tako Varlaam pripisuje neprestanoj molitvi pasivan karakter, dok Palama molitvu doživljava suprotno – kao aktivnu saradnju čoveka sa duhovnim darom koji je prethodno zadobio kroz Božiju blagodat. Prema Palami, Varlaamovo uverenje ne može da čini molitvu: ono samo prethodi molitvi.

Osim aktivne crte, Palama u molitvi traži i čistotu, kao još jedno obeležje istinske molitvenosti. „Čistota molitve odgovara čistoti srca i uma onoga koji se moli. Ako je um čovekov ostrašćen, čovek ne može pristupiti Bogu niti primiti blagodat” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 325). Varlaam i Palama nisu jednako gledali ni na pojam bestrašća, iako su se slagali u tome da je bestrašće neophodni preduslov za sticanje neprestane molitve.



[3] Tadej Vitovnički pominjao je u svojim besedama ovu blagodat kao „besplatnu Božiju blagodat”.

 

Kalabrijac je na bestrašće gledao kao na krajnje umrtvljenje strasnog dela čovekove duše, odbacujući tako svako učešće tela u molitvi. Sa druge strane, atonski monah smatrao je da se taj strasni deo duše može preusmeriti, okrenuti potpuno ka Bogu, te da u molitvi i telo i duša mogu ravnopravno da činodejstvuju.

 

Svetlost kao blagodat

 

Svoje viđenje isihazma Grigorije Palama izneo je u „Trijadama”, sačinjenim od devet traktata. Centralno mesto u „Trijadama” zauzima tema najviših stupnjeva umne molitve, na kojima se čovek, kao prirodno biće, pruža i uzdiže prema natprirodnom. Grci za ove stupnjeve koriste termin theoria, koji donekle odgovara u pravoslavnoj dogmatici odomaćenom pojmu sozercanija. Sergej Horužij u  „Diptihu o tihovanju” opredeljuje se za treći termin – feorija, budući da je sozercanije koje se postiže istrajavanjem u umnoj molitvi ipak od naročite vrste: „To je neizrečeno mističko sozercanie – soedinenie (umno posmatranje – sjedinjavanje), koje se ne ostvaruje ni čulnim promatranjem, niti umnim (to jest, saznanjem), već natprirodnom umnom sposobnošću i takođe uključuje u sebe sjedinjenje s umnim posmatranjem (sozercaniem)” (Sergej Horužij, 2002, 43). Bitna oznaka feorije jeste Božija blagodat koju smo pominjali, a koja se pojavljuje i prima kao Svetlost. Palama u „Trijadama” opominje da nije u pitanju obična čulna svetlost, kao ni svetlost znanja, već posebna, duhovna, Božanska svetlost.[4]

Priroda ove svetlosti bila je još jedan razlog za polemiku Varlaama i Palame. Isihasti su Božansku svetlost doživljavali kao nestvorenu blagodat i energiju Božiju, a ne kao stvoreni simvol Božanske slave. Po Varlaamovom ubeđenju, duhovna svetlost nije bila ništa drugo do fizička, čulno-prijemčiva svetlost. On nije osporavao viđenje svetlosti, ali je negirao bogoslovsko tumačenje tog viđenja. Varlaam je prihvatao mogućnost da isihasti kroz molitvu dožive viđenje umne svetlosti – ako je ta svetlost odraz njihovog sopstvenog uma, a ne emanacija samog Boga. Božansku svetlost o kojoj govore isihasti on je svodio na plan stvorenih stvari, koje mogu da posluže kao pomoć čoveku na njegovom putu ka Bogu.



[4] Fenomen duhovne svetlosti neprocenjivo je značajan za celokupnu prvoslavnu mistiku. Duhovna svetlost, kao nepresušni stvaralački motiv, naročito je bila podticajna za čuvenog ruskog bogoslovskog književnika, Florenskog. Postojanju nestvorene Božanske svetlosti posvedočili su i veliki crkveni oci: Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti, Makarije Veliki, Isak Sirin, Maksim Ispovednik, Jovan Damaskin.

 

Za Palamin doživljaj duhovne blagodati kao nestvorene Božanske svetlosti, Varlaam jednostavno nije imao sluha.

Mnogo je truda uložio Grigorije Palama da odbrani isihastičko viđenje prirode Božanske svetlosti; Varlaam je oštro napao isihastička gledišta pitajući kako je moguće da Bog koji se isihastima otkriva kao svetlost istovremeno bude onostran i nepristupan. Palama je taj problem razrešio razlikovanjem suštine i energije u Bogu[5]. Prema Palami, Bog jeste i ostaje nepristupan i onostran po svojoj suštini. Tu suštinu ne mogu spoznati ni ljudi ni Angeli, niti u njoj mogu učestvovati. Međutim, Bog ima neposredan odnos sa svetom kroz Svoju prirodnu energiju, koja je emanacija Božanske prirode, pa je i sama nestvorena.

Da bi podržao i utvrdio svoje učenje, Palama se pozvao na svoje prethodnike, naročito na Maksima Ispovednika, koji naglašava da postojanje dve energije ili volje u Hristu jeste prirodna posledica postojanja dve prirode u Njemu.

Za Palaminu odbranu od Varlaamovih napada jednako su bila važna  i promišljanja Vasilija Velikog: „Nema prirodne suštine bez energije, niti energije bez suštine. Mi, ustvari, znamo za suštinu posredstvom energije; i ta energija projavljuje suštinu i svedoči o njoj. Jer niko nikada nije video Božiju suštinu, ali mi verujemo u tu suštinu posredstvom energije” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 334).

432px-Grigorios_Palamas

Prema Palaminom učenju, Božanska nestvorena energija čini nestvorenima i sve one koji u njoj mogu da učestvuju. Ovo je naročito zanimljiva premisa atonskog monaha: ukoliko ne učestvuje u Božanskoj blagodati, čovek ostaje samo stvorena posledica Božanske tvoračke energije, a njihov odnos ostaje na relaciji Tvorac – stvoreno. Ako čovek uzme učešća u nestvorenoj obožujućoj blagodeti – što može da ostvari istrajavanjem u vrlini neprestane molitve – onda i on stiče natprirodna svojstva. Prema svojoj ljudskoj prirodi on i dalje ostaje stvoren, ali se sada uzdiže iznad kategorije stvorenih stvari pošto zadobija nestvorenu Božiju blagodat. Na ovaj način, čovek ne ostaje samo Božija tvorevina, već počinje da učestvuje i u Božijoj neprolaznosti, kroz zadobijenu blagodat – koju je Palama označio kao natčulnu, nestvorenu Božansku svetlost.



[5] Ni ova postavka nije bila novost: još su jelinski oci razlikovali Božansku energiju od Božanske suštine, a ta distinkcija naročito je bila izražena kod kapadokijskih bogoslova.

 

Tako čovek može da opstane u svojoj primarnoj prirodi Božije tvorevine, ali i da se otvori ka svojoj potencijalnoj, drugoj prirodi koja odgovara nestvorenoj Božanskoj energiji.

Razlikovanjem nestvorene suštine i nestovrene energije u Bogu, Grigorije Palama uspeva da očuva Božansko jedinstvo kao netaknuto, a da ipak pokaže kako je zajedništvo Boga sa stvorenim bićima moguće, ostvarivo, iako Božanska priroda ostaje onostrana i nepristupna. Sa druge strane, Varlaam je odbacujući postojanje nestvorene energije, odbacivao svaku mogućnost neposrednog zajedništva sa Bogom i istinskog Bogopoznanja u Hristu.

„Odavde je shvatljiva sva važnost ove misije odbrane onih koji sveto ćute, koju je na sebe preuzeo sv. Grigorije Palama. Braneći atoski isihazam od invektiva Kalabrijca, Palama je branio, u suštini, duhovnu vrednost i autentičnost celokupne mističko-asketske tradicije pravoslavlja” (Sergej Horužij, 2002, 44).

Palamina borba sa Varlaamom, posmatrana u širem kontekstu – kao istorijski duel mističkog i apofatičkog bogoslovlja – bitno je uticala na utvrđivanje tradicije pravoslavne mistike koja je kroz svoju istoriju postojano zastupala mogućnost doživljavanja nestvorene Božanske svetlosti, kao viđenje Božanske prirode koja nema ni početka ni svršetka.

 

Pobeda palamizma

 

Grigorije Palama dobio je saborsku potvrdu svog bogoslovlja 1347. i 1351. godine, a Sabor je još 1341. godine osudio Varlaama zbog njegovog napada na isihastičku tradiciju monaštva. Uprkos tome, mnogi vizantijski bogoslovi – poput Grigorija Akindina, Nikifora Grigorasa i tomiste Prokla Kidonskog – nastavili su da dovode u pitanje bogoslovsko učenje Grigorija Palame. U opiranju Palaminim bogoslovskim postavkama išlo se toliko daleko da su se krivotvorili njegovi spisi, kako bi atonski otac bio predstavljen kao „dvobožac”. Ipak, pobeda palamizma kao trijumf specifično hrišćanskog, bogocentričnog humanizma ničim nije mogla biti dovedena u pitanje.

Sigurno je da eho Palaminog i Varlaamovog spora na neki način i danas odjekuje kroz instituciju pravoslavne Crkve, kao što je izvesno i to da se u ovom bogoslovskom sukobu možda kriju implikacije o kojima nijedna od suprotstavljenih strana nije razmišljala. Stoga je primereno prepustiti poslednju reč Jovanu Majendorfu, koji nas sugestivno podseća na današnju vrednost Palaminih bogoslovskih postavki po kojima čovek može ostvariti neposredno Bogopoznanje u Hristu:

„Njegova suštinska intuicija da oboženje ne potiskuje čovečnost, nego čoveka čini zaista ljudskim je, naravno, veoma važna za naš savremeni pristup; čovek može da bude potpuno čovečan samo ako vaspostavi svoje izgubljeno zajedničarstvo sa Bogom” (Majendorf, 2001, 117.).

 

Literatura

 

Jovan Majendorf: Vizantijsko bogoslovlje, Plato, Beograd, 2001.

Jovan Majendorf: Sveti Grigorije Palama i pravoslavna mistika, Beograd, 1983.

Mitropolit Jerotej Vlahos: Sveti Grigorije Palama kao Svetogorac, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Georgije I. Manzaridis: Oboženje čoveka po Sv. Grigoriju Palami i prvoslavnom predanju, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Arhiepiskop Vasilije Krivošein: Bogoslovlje Svetog Grigorija Palame, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Sergej Horužij: Diptih o tihovanju, Brimo, Beograd, 2002.

Mirko Đorđević: Sloboda i spas: hrišćanski personalizam, Republika, Beograd, 1999.

Sergij Bulgakov: Pravoslavlje, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991.

Mirča Elijade: Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996.

Comments (3)

Tags: , , , ,

Filozofija pravoslavlja dr Justina Popovića

Posted on 27 June 2013 by heroji

Ksenija Atanasijević

 

Filozofija pravoslavlja dr Justina Popovića

 

Jezivu sudbinu imaju ljudi bez religijskog osećanja. Ta lišenost je, u krajnjoj liniji, istovetna sa nedostatkom metafizičkog smisla koji čoveka srvrgava sa postolja „krune stvaranja”, čineći ga nalik na niža bića. Još više: pomenuta defektnost teško unesrećava onog ko je njome neizlečivo obeležen. Zato su ogromno zaslužni stvaraoci koji na ovaj način ubogaljenim ljudima, kad slučajevi nisu inkurabilni, pomažu da se spasu svog kobnog unutrašnjeg neduga, budeći i razvijajući u njima religioznost, čija je iskra bila zatrpana pepelom duhovne tromosti, tuposti, neznanja, lakomislenosti i raznim drugim vidovima duševnih i mentalnih neizrađenosti i zastranjenosti.

Dva srpska savremena religijska stvaraoca imaju najnepobitniju i najčasniju zaslugu za izvođenje našega pometenoga sveta iz mraka verske ravnodušnosti u uzvišenu svetlost i svemoćni sjaj hrišćanstva. To su dva velika crkvena pisca i besednika, izvrsna znalca pravoslavlja i vizionerski nadahnuta, neustrašiva borca za njega, čiju duhovnu stamenost i etičku prekaljenost nisu bili u stanju ni da okrznu mnogobrojni pakleni nasrtaji, a čiji ozareni pogled, upravljen ka sverazrešujućim hrišćanskim istinama, ni za trenutak nije uspela da zamrači gusta pomrčina haosa, po kome se lomi i skoro četvoronoške spotura jadno današnje čovečanstvo.

Prvi od ta dva predstavnika Srpske pravoslavne crkve, kojima bi se svaki kulturan narod s pravom ponosio, nedavno je, na našu gorku žalost, preminuo u tuđoj zemlji. To je širom sveta poznati i priznati dr Nikolaj Velimirović, episkop žički, bogomdani besednik ranga jednog Bosijea ili Burdalua, čija je reč čarobnički dejstvovala – sugestivni mislilac i pesnik, teolog vrlo zamašne erudicije, čiji je izuzetni lični magnetizam pobedonosno razvejavao besputne sticajeve bezverja. Ali, Bogu hvala, ostao je još među nama drugi mlađi od ta dva velikana pravoslavlja, dr Justin Popović, profesor Univerziteta, nepreglednog znanja, eminentni pisac opsežne Dogmatike, dela koje zalazi u ezoternu srž problema te teološke discipline, kao i mnogih drugih spisa zavodljivim, originalnim stilom. Povučen u isto toliko živopisan koliko siromašan manastir Ćelije, dr Justin Popović danonoćno moli Vrhovno biće za spas svih nas, pišući svoja religijsko-filozofska dela dalekosežne vrednosti i majstorski prevodeći sa grčkog i snabdevajući ih znalački komentarima Žitija Svetih, – taj spis čije proučavanje pruža nevarljivu i postojanu utehu religioznim ljudima u sadašnjici uskovitlanoj ovim infernalnim nemirima.

justinpopovic

Nesutrašivi produbljivač tajni svemira, izuzetni znalac svih izvora pravoslavlja i pronalazač svežih mogućnosti srpskoga jezika, dr Justin Popović je podigao sistem filozofije pravoslavlja, osiguravši mu održljivost i ubedljivost nepresušnim obiljem životodavnih dokaza. Kvintesencija toga sistema otkriva njegovu sveobuhvatnost i nepropadljivost. U pravoslavnom hrišćanstvu, onakvom kako ga je shvatio, postavio, učio i primenivao Sv. Sava, naš mislilac vidi jedini izlaz iz kobne katastrofe, u koju je, u naše doba, zapao nesrećni ljudski rod. U svojoj knjizi „Svetosavlje”, štampanoj u Minhenu, kao i u svom monumentalnom delu „Filozofske urvine”, dr Justin Popović jasno ocrtava temelje nerazorljive svetosavske ideologije. Kao svi ezoteričari hrišćanstva, on zna da je sve fizičko u bitnosti metafizičko, a da se sve konačno zasniva na beskonačnom. U odnosu na empirijski svet, on je iluzionist: vidljivi svet je izložba priviđenja i nepostojećih fantoma. Taštinu ovoga sveta ističe dr Justin Popović snagom Biblijskog Propovednika i Bosijea u njegovim „Orasions funèbres”.

Retka je dubina kojom je naš mislilac sagledao koliko je strašno biti čovek, i koliko se ljudskog bića, takvog kakvo ono jeste, valja plašiti. Vizionarski je sagledao i do jada iskusio da iz čoveka urlaju apokaliptička čudovišta. U stavu etičara koji nije ni u kakvoj zabludi o onome što se u svetu događa, on pita: „Čoveče, ima li kraja tvome bezumlju? Ima li dna tvome padu?” I utvrđuje neosporni užas: niko od đavola, od zverova i od životinja ne treba da se toliko stidi kao čovek.

Kod nas niko nije sa toliko smelosti i nadahnuća zakoračio u rešavanje obeshrabrujućeg problema smrti, kao dr Justin Popović, koji neumitno i neporecivo pokazuje da se smrću završavaju svi progresi na ovome svetu, – koji on genijalno naziva „vodenicom smrti”. Sa vrhunskom rečitošću i ubedljivošću, prikazuje on čitav ovozemni život kao plen smrti. Najdublje proživljenim rečima, iz kojih izbija silina nalik na onu starih jevrejskih proroka, pisac daje razne aspekte primarne istine da je najsigurnija tekovina ljudskog progresa smrt, koja, ustvari, stoji iza svih naših progresa. Naš neodoljivi kontroversist obelodanio je i svu promašenost raznovrsnih oblika racionalizma Zapada sa njihovim tobožnjim progresima. Istakao je suštu neospornost tvrđenjem da nijedna od međusobno protivrečnih zapadnih filozofskih koncepcija nije bila u stanju da pruži napaćenom ljudskom individuumu putokaz za istinsko spasenje iz „vodenice smrti”. Nasuprot tome, naš mislilac uspeo je da nas ubedi da se pravi progres sastoji i da se može sastojati jedino u pobedi nad smrću, u „obesmrćenju i duše i tela”, – što znači u spasenju od greha i zla koji su jedini tvorci smrti. Osećanje besmrtnosti dolazi od osećanja Boga, koje, kao takvo, ne trpi greh koji proizvodi smrt.

Sistem dr Justina Popovića ima puno etičko dejstvo, jer jedan od njegovih osnovnih stavova utvrđuje da su neprijatelji čovekove besmrtnosti njegovi gresi, strasti i poroci.

avajustin1959

U odnosu na naš kukavni ovozemni svet crni pesimist, srpski filozof pravoslavlja je veličanstveni optimist, kad zakorači u oblast suštinskog hrišćanstva. On teši svoje opako obezglavljene bližnje, propovedajući ima da pravi hrišćanin ne treba da se boji đavola i njegove mračne vojske. I upućuje na vrhovno utočište, – na Novi Zavet koji sadrži praktično uputstvo kako čovek sebe smrtnoga može preraditi u besmrtnog.

Pisac neprolazne pravoslavne Dogmatike učinio je pristupačnim primarnu misteriju hrišćanstva. On je, naime, objasnio da su utelovljenjem Logosa transcendentne božanske vrednosti postale imanentne ljudskoj prirodi. A to znači da se, kao bogočovečanska sila i život, Hristos permanentno ponavlja u svakom hrišćaninu, jer je ovaj organski deo Hristove crkve, koja je njegovo bogočovečansko telo. Moralna konsekvencija ovakvog tumačenja jeste postavka da je čovek bez evanđelskih vrlina slep za prave vrednosti ovoga života, da nasumice tumara kroz gudure strašnih tajni ovoga sveta, dok se ne surva u neku od njih. „Van Bogočoveka, nigde mira čovekovoj duši. Svuda preteće urvine i jezivi ponori”, kazuje naš autor „onima koji imaju uši da čuju.”

Naš filozof pravoslavlja ne sustaje da podseća ljude na ono čemu ih je Hristos učio: da su večna bića, koja se privremeno nalaze na ovom svetu. Uz to, on ne prestaje da teši svoje bližnje nesumnjivošću da njihov večni život, ako pravilno shvate i primene evanđelska učenja, počinje već u ovom životu, a da se nastavlja posle smrti. Ali on priprema prave hrišćane i na mučeništvo koje ih neotklonjivo čeka. Jer kako za prave hrišćane, tako i za pripadnike Hristove svih vremena i za današnje posebno, ima puno važenje strahovita istina koju dr Justin Popović formuliše: da što više Hrista u sebi ima jedan čovek, njega više gone i sve više po njemu gaze.

Najzad, da nijedan svesni hrišćanin ne treba da se boji patnje, propoveda, uči, i svetlim primerom svoga krajnje samopregornog života pokazuje dr Justin Popović, sa dr Nikolajem Velimirovićem najveći duhovni heroj Srpske pravoslavne crkve. U toj crkvi će ova dva retka imena služiti kao blistavi putokazi budućim pokolenjima.

Comments (6)