Teologija i simbolika ikone

Posted on 18 June 2013 by heroji

Miloš Janković

 

Teologija i simbolika ikone
U V O D

 

Sedmi Vaseljenski Sabor, održan 787. god. u Nikeji, u vreme vladavine Konstantina VI i carice Irine, pod arhipastirskim nastojateljstvom svetog Tarasija Carigradskog, pored usvojenih 22 pravila (kanona) i potvrde kanona i dogmata s prethodnih Sabora u Orosu Vere, između ostalog, izričito kaže: „Pošto je, (dakle), to sve tako, mi idući carskim putem i sledujući bogonadahnutim učenju Svetih Otaca naših i predanju Saborne Crkve – jer znamo da je to predanje Duha Svetoga Koji obitava u Njoj – određujemo sa svakom pažnjom i tačnošću: da se paralelno sa znakom Časnog i Životvornog Krsta postavljaju časne i svete ikone – koje su odgovarajuće urađene od boja i mozaika i drugog materijala – u svetim Božjim crkvama, na sveštenim sasudima i odeždama, na zidovima i daskama, u kučama i po putevima; (i to): ikonu Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista, i Prečiste Vladičice naše Svete Bogorodice, i Časnih Anđela, i svih Svetih i Prepodobnih ljudi. Jer ukoliko se ove stalno posmatraju u ikoničnim (likovnim) izobraženjima, utoliko se i oni koji ih gledaju pokreću ka željenju i podržavanju samih Originala. I da se ovima (ikonama) odaje celivanje i počasno poklonjenje, ali ne i istinsko služenje po veri našoj, koje priliči samo Božanskoj prirodi, nego da se kao što znaku Časnog i Životvornog Krsta i Svetim Jevanđeljima i ostalim sveštenim posvetama, tako da i u čast ovih činimo prinos kađenja i svetlosti (sveće i kandila), kao što je to bio pobožan običaj i u drevnih (hrišćana). Jer čast koja se odaje ikoni (liku) prelazi na Original (prvolik) i ko se poklanja ikoni, poklanja se ličnosti onoga koji je naslikan”. [1]

Ovaj duži citat, s razlogom naveden u potpunosti, vrlo jasno ukazuje na suštinu problema koji je doveo do tzv. ikonoboračke krize, ali i rešava svaku dogmatsku i kanonsku zapitanost u vezi sa ikonom i ikonopoštovanjem.

 


[1] Popović R.V., Vaseljenski sabori (odabrana dokumenta), Beograd, 2002, str. 155–157

 

Reči svetih  Otaca, okupljenih na ovom Saboru (broj učesnika sabora  razlikuje se u zavisnosti od izvora, i kreće se od 330 do 367; prema potpisima na saborskim aktima, bilo ih je 308), potvrdile su dogmatsko i kanonsko određenje saborne Crkve hrišćanske o stavu prema ikonama. Razdor izazvan odnosom prema tom stavu nužno je implicirao sazivanje Vaseljenskog Sabora koji je, vođen Duhom Svetim, blagoizvoleo da obznani o tome kome se i kako odaje čast, i kako poklonjenje i molitva satvorena pred ikonom jeste direktno obraćanje prvoliku na njoj izobraženom. Ili, kako je sveti Jovan Damaskin pisao u svojim poznatim Besedama protiv ikonoboraca: „I u Bogu postoje ikone i paradigme (prauzori) onoga što je od njega nastalo, tj. Njegov predvečni svet, večno istovetni. Jer ono što je Božansko po svemu je nepromenljivo i nema u njemu promene ili senke izmene. Sveti Dionisije, duboki znalac Božanskih stvari, koji je razmišljao o Bogu bogonadahnut, naziva ove ikone i paradigme (prauzore) – predodređenima.”[2]

Ovakvo Damaskinovo teološko promišljanje ikone i ikonopisa uopšte, imalo je veliki uticaj na stavove mnogih autora kasnije i dalo trajan pečat ukupnom razmatranju ikone iz svih aspekata. Osim toga, sagledavanje teološkog značaja ikone, sa stanovišta Pravoslavnog učenja, uvek je kroz istoriju bilo i brana jeretičkim učenjima (o tome je, načelno, bilo reči u delu knjige koji se bavio ikonoboračkim sporom), bez obzira na prirodu i pojavnost same jeresi.

Sledstveno ovako postavljenom i usmerenom konceptu promišljanja, kao nužan  nameće se i njegov sadržaj, uzimajući u obzir postulate naučnoistraživačkog rada, ali i širi, ne samo navikom omeđen, prostor za razmatranje teološko-simboličkog značenja i značaja ikone i ikonopisa u celini. Mnoge forme okazivanja ikone i svega što ona zapravo u životu vernih jeste, biće ovde dotaknute i u meri, Bogom autoru podarenih moći, posmatrane i sagledane. Dogmatika ikone, njena estetika i teologija (teologičnost), njena simbolika i likovnost, kao i semiotički i didaktički karakter, njeno vaspitno značenje i uloga, ali i mogućnost ostvarivanja molitvenog dijaloga – samo su neke od tema koje će biti predmet proučavanja.

 


[2] Citirano prema kritičkom izdanju Beseda o ikonama Bonifacijusa Kotera (Bonifatijus Koter, Die Shriften des Johannes von Damskos, III De Gryter, Berlin, New York,1975, isto kao i kod Popović R.V., nav delo.

 

I Teološko-simboličko određenje ikone

 

Pri teološko-simboličkom određenju ikone nužno je na početku definisati šta ikona zapravo jeste u svom tvarnom obliku, a potom tek njenu „opipljivost” transponovati u ono šta ona zaista jeste, ili – parafrazirajući S. Bulgakova – njenu vidljivost nevidljivog rečima objasniti, iskazati i pokazati.

Novgorod Ikona Arhangel

U ikoni, kao slici (pre svega i na početku), sabivstvuje prvolik, sabivstvuje izobraženi. Stoga, glavni problem u teološkom razmatranju ikone i predstavlja teškoća razumevanja i prihvatanja „priznavanja” bez – obraznosti a time i neizobrazivosti Božanstva, s jedne strane, i njegove „predstave o nama kroz primanje čovečijeg oblika, a time i izobrazivosti, s druge”[3]

Ikona, dakle, jeste i slika (i kao takvom, njom se možemo baviti i sa stanovišta estetike, istorije umetnosti, zanatsko-tehnološkog aspekta njene izrade i dr.), ali i ne samo to, tačnije rečeno – ona je daleko više od toga.

Ono što se danas podrazumeva pod ikonom, i koje određenje ćemo koristiti u ovom radu, definisano je, između ostalog, i učenjem sv. Jovana Damaskina, njegovom podelom na šest vrsta, kao i Predanjima drugih sv. Otaca, a naravno i odlukama Sabora na kojima je pitanje ikonopoštovanja razmatrano.[4]

Osim toga, važno je istaći uzročno-posledičnu vezu između teološkog (dogmatskog) i simboličkog značenja ikone, odnosno naglasiti da mogućnost njenog simboličkog poimanja i razumevanja proizlazi iz njene teološke određenosti. Ili, najtačnije rečeno, prepričavajući pouku sv. Jovana Damaskina – shvatiti da klanjanje (poklonjenje) ikoni u njenoj tvarnoj pojavnosti ne znači i kroz nju, klanjanje (poklonjenje) Gospodu, nego da je ikona samo posrednik, simbolički prenosnik, našeg poklonjenja Bogu i Njegovim svetima. Izražavanje časti (počasti) ikoni je simbolički čin spoznaje da je kroz nju, ikonu, Gospod stvarno prisutan i da se, zapravo, sva počast odaje Njemu, sveprisutnom i svevečnom.

 


[3] Bugalkov S., Ikona i ikonopoštovanje (dogmatski ogledi), Beograd, 1998., str. 27.

[4] Videti o tome više npr. Milović J. Umetnost i Religija u Vizantiji, manastir Tresije, 1997, Jevtić  A. Svete ikone, Cetinje, 1999, Zbornik autora Pravoslavlje i umetnost, Beograd, 2004. i dr.

 

Nadalje, nemoguće je potpuno razdvojeno razmatrati teološko i simboličko značenje ikone, kao što je, istovremeno, i nemoguće objediniti njihova, ipak, po mnogo čemu raznorodna i različita ispoljavanja – i to i u okviru Crkvenog učenja, dogmatsko-kanonskog određenja, ali i u svakodnevnom, profanom životu. Naročito ilustrativan primer za to jesu Srbi, koji kao narod pretežno Pravoslavne vere, ima i jedan svoj poseban običaj, jedan gotovo institut vere – krsnu slavu – gde ikona svetitelja ima naglašenu ulogu i značaj.

Već smo istakli značaj rada, dela i rezultata mnogih crkvenih Otaca na polju pravovernog shvatanja suštine ikone u pravoslavnoj teološkoj misli, ali je, kao ilustraciju navedenog u prethodnim redovima, nužno ponoviti suštinsku dogmatsku (teološku) postavku sv. Teodora Studita (759-826): „Hristos koji se ne može opisati bio bi neovlapoćeni Hristos.”[5] Dogmat bogovaploćenja je kamen temeljnik vere. On nije dokaz, budući da vera, istinska i sveprožimajuća, ne traži dokaze, ona jednostavno postoji, ona jeste. Slika (ikona) je slika ipostasi, a ne prirode Gospodnje i nije na toj slici (ikoni) „čovek Isus”, već ovaploćeni Logos, koji baš time što je uzeo sve osobine ljudskog bića na sebe (pa samim tim i mogućnost da bude ikonopisan) – svedoči o svom ovaploćenju.

U prilog svemu tome, jedan drugi veliki crkveni Otac, patrijarh carigradski Nikifor (na patrijaršiskom tronu u periodu 806-815.), uvažavajući sve ono što je sv. Damaskin postavio kao osnov pravoslavnom tumačenju ikone, svoja promišljanja u teološko – simboličkom poimanju ikone, bazira na jevanđelskim tumačenjima bogovaploćenja, tako da je njegov krucijalni dokaz bio sadržan u Novozavetnim knjigama koje su svedočile o Hristovoj ljudskoj prirodi, o Njegovim ljudskim potrebama, kao što su umor, glad, žeđ, tuga, suze.

Dakle, ono što se kao zajednički imenitelj nameće, jeste činjenica da se teologija ikone izkazuje u načinu shvatanja da se Isus Hristos može ikonopisati, odnosno „Ikona Hrista je ikona par excellence i predstavlja ispovedanje vere u ovaploćenje”.[6]

Ikona, tako, jeste i temeljnik vere, i ona je izraz i saznanja i spoznanja, ona vodi ka sozercanju – kao kruni svakog podvižništva i bogotražiteljstva.

 


[5] Studit.T, Antirrhetics I, PG 409 C; prema Majendorf J., Vizantijsko BogoslovnjeBeograd, 2001. str. 75.

[6] Majendorf J., Vizantijsko Bogoslovlje, Beograd, 2001, str. 75

 

Njena teologija izvire iz njene vanvremenske simbolike, a njeno simboličko delovanje je „isto kao i molitva i, u najvišim ostvarenjima, kao svete tajne.”.[7] Odnosno, njen sveobuhvatni teološko-simbolički značaj se kod vernih ogleda kroz povratnu spregu uticaja, tj: „Ikona, kao i molitva, na višim nivoima već sama u sebi poseduje prvolik, koji čudnovato deluje kroz nju.”[8]

 

Nadalje, što se simboličkog značaja i značenja ikone tiče, ona – da ponovimo uspelu sintagmu Pavla Florenskog – jeste „vidljivo jevanđelje”, jeste Sveta knjiga i za one koji ne znaju slova. Sva blagodat i svo bogonadahnuće ikonopisca, čiju ruku sasvim sigurno vodi Duh Sveti, pri izobražavanju lika na ikoni preliva se i na onoga koji ikonu gleda. Naravno, to je samo površinski sloj simbolike, onaj koji možemo nazvati umetničkim. Onaj dublji, istinitiji, sadržan je u gledanju i viđenju ikone očima duše, u pogledu koji je kadar videti i iza, i u dubinu. Tačnije, rečima Pavla Aleksandroviča Florenskog (1882-1943): „Ikona je isto što i nebesko viđenje, i nije isto (s njim): to je linija koja okružuje viđenje. Viđenje nije ikona; ono što je realno samo po sebi; ali ikona koja se poklapa sa duhovnom slikom (pa) sama po sebi odvojena od njega (ona) nije ni lik, ni ikona, nego daska.”[9]

Dakle, ikona je sama po sebi (i) simbol. I simbolika doživljaja Boga i Njegovih svetih. I svega onoga što jeste atribut Boga i božanskog, svetiteljskog. Najočigledniji primer za to je, u vizantijskom ikonopisu, zlato, zlatna podloga. „Zlato simbolizuje božansku svetlost, ono nije boja, jer boje se primaju kao odsjaj svetlosti.”[10]

Ono što je na ikoni predstavljeno, kao i način na koji je predstavljeno, uz ono što nam ta predstava poručuje – čini trojstvo koje određuje simboličku pojavnost ikone, okazuje spoj dva vremena, dva sveta, dva samo naizgled odvojena suštastva – Božijeg i ljudskog. A ona su, zapravo baš u ikoni – čvrsto spojena u jedan – neizraziv, nesaopštiv, nesaglediv i nedomisliv – a ipak vidljiv i prisutan, projavljen u Božjoj volji, u Njegovoj energiji, u Njegovoj sveprisutnosti.

 


[7] Komarovski V. A., Pismo o ikonopisu, Zbornik  Pravoslavlje i umetnost, Beograd, 2004., str. 116.

[8] Komarovski V. A., nav. delo., str. 116.

[9] Florenski P. Ikonostas, Nikšić, 2001. str. 41.

[10] Milović J., Umetnost i religija u Vizantiji, manastir Tresije, 1997, str. 69.

 

Simbolika ikoničnog oprisutnjenja izobraženog lika i shvatanje toga i jeste početak sricanja ikone, njenog razumevanja, poimanje njene liturgičke suštine, njenog viđenja očima duše, umozrenja koje biva sposobno da shvati da je „Hristos mogućnost svake svete slike”[11]

 

  1. 1.      Metodološki pristup

 

            Problemi istraživanja

 

Problem istraživanja teologije i simbolike ikone sadržan je u višeslojnom tumačenju značaja i uloge ikone (i ikonopisa, takođe) u religioznom životu. Kada to kažemo, podrazumevamo religiozni život kao zbir međuzavisnih uticaja, ali i kao skup posebnosti koje determinišu taj život, ali i religiju u celini.

Život Crkve, život svakog njenog verujućeg člana, život zajednice (pravoslavnih) Crkava, pa i Crkava uopšte, religijsko i religiozno shvatanje i tumačenje života u zajednici (ali i u zajedničarenju sa Bogom) – sve su to polja na kojima se iskazuje (između ostalih aspekata, naravno) i teološko – simbolički značaj, uloga i shvatanje ikone.

Pri sagledavanju celine problema istraživanja nužno je poći od osnovnih postavki datih u dogmatskom određenju kroz Saborske odluke i Predanje svetih Otaca, kao i u svemu onome što predstavlja tradiciju, Crkveno učenje i kanonski uređenu materiju. Ovako određen i omeđen problem istraživanja, bez obzira na prividno široko postavljeno polje istraživanja, kroz način i metode koje će biti primenjene – približiće nas suštinskom određenju ikone, tj. njenoj teologiji, njenoj teofaniji, njenom (bogo)javljanju, odnosno: „Ikone svetih su mesto susreta članova Crkve koja prebiva na zemlji, sa svetiteljima koji žive na nebesima i već su pribrojani nebeskoj Crkvi.(…) Budući mesto susreta neba i zemlje, ikone Hrista, Majke Božje, anđela i svetitelja stalno podsećaju verne na nevidljivo prisustvo cele nebeske punoće u Crkvi – ove vidljivo izražavaju realnost neba na zemlji.”[12]

 


[11] Nijač B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997, str. 130.

[12] Sergejev J., Misli o bogosluženju u pravoslavnoj crkvi, Beograd, 2005, str. 18.

 

Ta realnost neba na zemlji projavljena (i) kroz ikonu, srž je teologije ikone i najviša njena simbolika.

 

 Predmet istraživanja

 

Predmet istraživanja – ikona, i njen teološko-simbolički aspekt – kao jedan od specifikuma ispoljavanja, iziskuje uporednu analizu mnogobrojnih učenja o značenju i značaju ikone s jedne strane, ali i ukupno sagledavanje ikone (njen estetski, dogmatski, molitveni, vaspitni i svaki drugi pojavni i pojmovni oblik) sa druge strane. Objektivan pristup predmetu istraživanja je imperativ, uz uvažavanje osnovnih kanonskih i dogmatskih postavki, pri čemu će poseban akcenat biti stavljen na teološko-simbolički segment proučavanja ikone. Pri svemu ovome, nužno je voditi računa da se istraživanje, pa samim tim i predmet, posmatra u svetlu osnovnih parametara koji i inače određuju svako istraživanje.

U tom smislu, potrebno je istaći sledeće:

A) Operacionalno određenje pojma istraživanja – biće obuhvaćena ikona i ikonopis u skladu sa tradicijom vizantijskog ikonopisanja, prema kanonima koje su ustrojili Crkva i praksa vizantijskog ikonopisanja, pri čemu treba naglasiti da se radi o učenju Pravoslavne Crkve hrišćanske. Istraživanje će obuhvatiti sve aspekte ikonologije, sa posebnim aspektom na teološku i simboličku njenu pojavnost i funkciju.

B) Vremenske odrednice – biće obuhvaćeno široko vremensko razdoblje (pojedini periodi samo u naznakama, a pojedinima će biti posvećeno više prostora), sa dostupnim činjenicama i podacima od početka razvoja hrišćanstva do danas, ali bez preteranog zadržavanja na pojedinostima (naročito opšepoznatim), osim kada je to nužno radi izvođenja zaključaka vezanih za osnovnu temu istraživanja. Shodno tome, biće korišćena i sva dostupna teorijska saznanja i literatura iz oblasti ikonologije, pri čemu će prednost imati bogoslovski način sagledavanja materije, uz poseban osvrt na dogmatsko- kanonske i apologetske tekstove i radove, bez obzira na vreme njihovog nastanka.

V) Prostorno određenje predmeta istraživanja – osnov će biti pravoslavni Istok, područje nekadašnjeg vizantijskog kulturnog i duhovno-verskog kruga, ali će radi ukupnosti saznanja i sagledavanja problema biti sa podjednakom pažnjom tretirano svako, na pravoslavnom ikonopisu, zasnovano promišljanje i autori koji su u svom bavljenju ikonologijom dali značajan teorijski doprinos. U okviru moći autora ovog rada, i na osnovu dostupne a relevantne literature, biće izneti svi oni zaključci i promišljanja koja su bazirana na vizantijsko-pravoslavnoj školi ikonopisa, na pravoslavnoj teologiji ikone, uključiv, naravno, i one iz poznijeg perioda, koji su se kao primarnom bavili ruskom ikonologijom i ruskom teološkom misli o ikonama i ikonologiji.

G) Disciplinarno određenje predmeta istraživanja – ikonologija je, sama po sebi, interdisciplinarna nauka, koja u sebe uključuje i teoriju umetnosti, istoriju umetnosti, istoriju kao nauku u celini, zatim sociologiju, psihologiju, kao i čitav niz teoloških naučnih disciplina – istoriju Crkve, Hristologiju, dogmatiku, patristiku, apologetiku i dr. Na osnovu iznetog, možemo zaključiti da predmet istraživanja disciplinarno smeštamo u oblast teologije, uz snažan uticaj mnogih nauka iz korpusa tzv. društvenih nauka.

 

Cilj istraživanja

 

Osnovni cilj ovog istraživanja je sagledavanje teološko-simboličkog aspekta ikone i njegov povratni uticaj na formiranje pravoslavnog sistema mišljenja i vrednosti po pitanju mesta i uloge ikona (ikone) u Crkvenom životu i životu vernih uopšte. Rezultati do kojih će istraživanje doći, u svojoj postupnoj razvojnosti, u međuzavisnosti između ikone i onoga što ona po svojoj suštini jeste i načina na koji je verni gledaju, vide, razumeju i doživljavaju (ali i tumače) – predstavljaće još jedan (mada sasvim neznatan po vrednosti) doprinos osavremenjenom, ali ispravnom, dogmatsko-kanonskom, pravoslavnom sagledavanju ikone, ikonopisa i ikonologije u celini.

Da bi bilo moguće u punoj meri postići cilj istraživanja i kvalifikovano ga prezentovati, potrebno je da se to učini sa opšteprihvaćenim uzansama u naučnom istraživanju, naravno modifikovanim obzirom na specifičnost predmeta istraživanja. Tako je nužno da naučni cilj i društveni cilj ovog istraživanja u svojim krajnjim, a objedinjenim, zaključcima pokažu svoju punu opravdanost. Naučni cilj ovog istraživanja je naučno opisivanje (deskripcija) i naučno objašnjenje (eksplanacija) teološko- simboličkog aspekta ikone, a društveni cilj je sadržan u rezultatima do kojih će se kroz istraživanje doći, i biće sadržan u zaključku koji će potvrditi, pre svega, teološki značaj ikone u životu Crkve i njenih vernih.

 

 Hipoteze istraživanja

 

Opšta hipoteza jeste teologičnost, bogoslovlje ikone, i to naročito kroz njen simbolički značaj i karakter, odnosno: „Ikone su oglašavanje istine i pismenima i nepismenima, one su izložene pred narodom.(…)”[13] Posebne hipoteze su, pak, sadržane u načinu na koji je problem teologije ikone tretiran do sada kroz istoriju i razvoj bogoslovske misli, kao i u mogućnosti interdisciplinarnog, ali i daleko kontemplativnijeg pristupa pitanjima teološko-simboličkog promišljanja ikone.

 

 Način istraživanja

 

Istraživanje će imati potpuno teorijski karakter, uz sublimaciju do sada usvojenih, naučno i bogoslovski potvrđenih saznanja, a na osnovu izvora koji se smatraju validni i verodostojni prema stavu Pravoslavne Crkve.

Način istraživanja, kao i izbor metoda istraživanja, uslovljeni su specifičnošću problema istraživanja i definisanja na osnovu ciljeva i hipoteza istraživanja, pri čemu će dominantnu ulogu imati metod analize sadržaja  (analiza sadržaja stranih i domaćih dela objavljenih na temu teološko-simboličkog razmatranja ikone, ali i ikonologije uopšte), dok će ostale metode – komparativna, deskriptivna, uzročno-posledična, istorijska i druge, biti korišćene u meri u kojoj bude bilo potrebno nadograditi osnovnu metodu, ili dodatno pojasniti zaključke do kojih će se doći korišćenjem osnovne metode.

Na kraju, u svetlu korišćenja određenih metodoloških postupaka, moguće je sagledati i naučnu opravdanost istraživanja, budući da takav pristup, sasvim izvesno, vodi ka potvrđivanju teološkog značaja ikone, ali ujedno doprinosi nešto užem, fokusiranijem uglu gledanja na pitanje simboličke uloge ikone u životu Crkve i njenih vernih. Osim toga, ono što bismo mogli nazvati društvenom opravdanošću istraživanja, sastoji se u sagledavanju pravilnog (ali i pravovernog) bogoslovlja ikone, i u značaju tog i takvog stava u odnosu na ikonu, ikonopis i ikonologiju, kao relativno mladu naučnu oblast sa stanovišta savremene nauke.

 


[13] Jovović Š.M., Estetika ikone u interpretaciji P.A. Florenskog, Beograd, 2003. str. 87.

 

 

 

II ESTETSKO – DOGMATSKA TEOLOGIČNOST I

SIMBOLIKA IKONE

 

  1. 1.      Definisanje sadržaja posmatranja

 

Teologiji i simbolici ikone i razmatranju njenog dogmatsko-estetskog sadržaja može se pristupiti na više načina i uz međusobno veoma raznorodne metode. Čak i u okviru kanonima određenih postulata, i Predanjem i crkvenom praksom utvrđenih i potvrđenih pravila – moguće je problematiku tretirati iz različitih aspekata i s različitim putevima pristupa problemu.

Međutim, u teoriji ikonologije i praksi crkvenog života (najšire posmatranog), kao i u zbiru pojavnih oblika naučnih disciplina i nauka koje se ma i u najmanjem obimu bave ikonom – dominira kao preovlađujuće stanovište da je ikonu jedino ispravno posmatrati u svetlu bogoslovskog shvatanja njene uloge, odnosno da suštinu ikonologije čini dogmat bogovaploćenja, a da estetika, simbolika, didaktičko-edukativna funkcija ikone, kao i njena molitvena i bogoslužbena uloga upravo i izviru iz ovog osnovnog dogmata vere. Ikona je, takođe, i očevidan dokaz dogme preobraženja Gospodnjeg.

Dakle, dogmatska utemeljenost je prauslov za svako razmišljanje i proučavnje ikone, dok se ono ostalo, što iz toga uzročno-posledičnim vezama proizilazi – njena ontologija, metaonologija, eshatologija, njena vaspitna i molitvena funkcija i uloga – samo su specifični vidovi ispoljavanja i aspekti koje je moguće i kojima je moguće posmatrati i tumačiti pitanja značajna za razumevanje ikonologije.

Nadalje, liturgijska funkcija ikone je takođe veoma bitna za ukupnost sagledavanja onoga što ikona zaista jeste. Semiotički apekt razmatranja ikonopisa – ikona kao znak, kao slikovni jezik – takođe je jedan od pravaca mogućeg (posebnog) pristupa. U sklopu takvog pogleda na ikonu, nužno je istaći njenu didaktičko informativnu ulogu, odnosno, parafrazirajući sv. Vasilija Velikog – ikona je nepismenima Sveta knjiga, Biblija u slikama. Ikona je, znači, ujedno i potvrda onog novog saveza Boga i čoveka, ona je novozavetno slikovno poznanje Istine.

Objedinjavajući u sebi, pored nabrojanog, na specifičan način i gnoseologiju, antropologiju, umetnost u najširem smislu pojma, svesadržavajući i ispoljavajući, pre svega, svoju teološku suštinu – „Ikona vidljivo svedoči da je Bog postao čovek ali i da je čovek, kao psihofizičko biće, sposoban i dostojan da u sebe smesti i projavi Boga, da se sjedini s Njime u međusobnoj ljubavi i besmrtnom životu, bez gubljenja svog ljudskog lika i ličnosti.”[14]

 

            Dogmatika ikone

 

„Dogmatsko zasnivanje ikonopoštovanja  i smisao ikone najpotpunije se raskriva u bogosluženjima dva praznika: Nerukotvorenog obraza (…) i Nedelje Pravoslavlja, tj. praznika pobede ikone i konačnog slavlja dogmata Bogovaploćenja.”[15]

Ovim rečima jedan od najvećih poznavalaca ikonopisa započinje jedno poglavlje svoje knjige koja se u celini bavi teologijom ikone, dajući jasnu i sažetu definiciju dogmatskog promišljanja o suštini ikone, čije je utemeljenje – više nego očigledno – u hristološkom dogmatu, koji se na liturgijsko-bogoslužbeni način okazuje vernima.

Potrebno je na početku razmatranja dogmatike ikone odrediti opšti okvir u kome je sadržano ono o čemu će biti reči. U tom smislu, sintagmu – dogmatika ikone – razložićemo na sastavne pojmove, pri čemu će definicije pojmova biti date načelno, kroz odrednice koje suštinski objašnjavaju samo pojmove.

„Dogma – pravilo, mišljenje, odluka, rešenje; saborno formulisano učenje vere u kojem Crkva prepoznaje potpun sadržaj i pravoslavno razviće apostolskog učenja prenetog bilo pisanom, bilo usmenom tradicijom.”[16]

Dogma je, dakle, ono što je nepromenljivo, neporecivo, jednom za svagda dato, ono što nikada nije i ne može biti sumnja ili pod sumnjom, ono što se ne osporava, jer je temeljnik vere, jer je put saznanja van koga drugog (ispravnog, bogougodnog) puta nema.

 


[14] Jevtić A., Duhovnost pravoslavlja, Beograd, 1990, str. 33.

[15] Uspensk, L., Teologija ikone, manastir Hilandar, 2000, str. 104.

[16] Brija  J., Rečnik pravoslavne teologije, Beograd, 1999, str. 107.

 

U dogmatu je sadržana neka odredba vere (najčešće potvrđena i Predanjem, ili Saborskom odlukom), koja često ima oblik doktrinarne definicije.

 

„Ikona – lik, slika, predstava, sveti lik, sveta slika, u dve dimenzije, koja predstavlja Gospoda Isusa Hrista, Presvetu Bogorodicu ili Svete, koje možemo naslikati stoga što su imali telo, a Kojima se klanjamo ili ih poštujemo po načelu: ’čast data ikoni prelazi na onoga koji je naslikan na ikoni.’ Kao slikovna predstava, ikona, može imati istorijske, estetske i arheološke karakteristike, ali ona ne pripada sakralnoj umetnosti, već Bogosluženju Crkve, zajedno sa Svetim Pismom i Svetim Tajnama.”[17]

Ikona je, znači, vidljivo ispoljavanje, saopštavanje, izobražavanje nevidljivog, nevidljive Božanske stvarnosti, nevidljive Božje sveprisutnosti. Ikonička oprisutnjenost izobraženog lika, kroz dogmatsku utemeljenost u činjenici ovaploćenja Sina Božijeg, predstavlja bazičan stav za promišljanje dogmatike ikone. Uz to, umno gledanje ikone – njeno sozercanje – kao oblik istinskog i istinitog Bogopoznanja, dodatno je čini dogmatski utemeljenom. Ona je, sama po sebi, sadržavajući u svojoj pojavnosti i eshatološki okvir – zaista „teologija u bojama”, kako je to govorio Pavle Florenski. U njoj se, zaista, u svojoj potpunosti, projavljuje i večni život, kao krajnji cilj oboženja.[18]

Na osnovu svega do sada rečenog, jasno je da je dogmat bogovaploćenja osnov za razmatranje dogmatike ikone, jer se spoznajom činjenice ovaploćenja Logosa – Sina Božijeg – dolazi do toga da je Bog u Hristu postao (realno) vidljiv ljudskom oku, te da teološko-dogmatsku postavku mogućnosti izobraženja Njegovog lika u sebi sadrži upravo ta Istina.

Razvoj teološko-dogmatskog promišljanja i sagledavanja ikone i ikonopisa išao je postupno, od početaka razvoja hrišćanstva i Crkve uopšte, da bi svoj vrhunac dostigao u apofatičkom bogoslovlju i učenju sv. Grigorija Palame (1296-1359), znamenitog podvižnika i bogoslova sa Atosa, čije je učenje o božanskim nestvorenim energijama i Tavorskoj svetlosti Gospodnjoj kulminacija te teologije, tj. – „negativnog ulaznog puta bogoslovske kontemplacije”.

 


[17] Brija J., nav. delo, str. 190.

[18] Videti o tome šire kod Popović J., Dogmatika pravoslavne Crkve, knjiga III, Beograd, 1978., str. 683-698.

 

Ujedno, apofaza je, i, na neki način, suština dogmatskog sagledavanja ikone. Ne mali broj autora je mišljenja da je pravoslavni Istok, kada je u pitanju dogmatika ikone i ikonologija, toliko različitog shvatanja od katoličkog Zapada upravo zato što Zapadnoj Crkvi nedostaje suštinsko shvatanje apofatičkog bogoslovlja u celini, a u dobroj meri su joj nepoznate i dogmatske postavke istinskog palamizma, odnosno isihazma – kao njegovog ishodišta. U najkraćem, srž palamizma, kada su u pitanju ikone i ikoničko izobražavanje, možemo sažeti u sledeće reči: „Palamizam sintetizuje čitavu pravoslavnu mističku teologiju u razlikovanju božanske suštine, nesaznajne i radikalno transcedentne i imanentne energije kojom čovek realno zajedničari sa Bogom (…) Ikonografski, energije mogu biti shvaćene kao najviša, konačna ikona nepristupačne božanske suštine. To je vidljiva svetlost apsolutno nevidljivog.”[19]

Ikona je, sledstveno svom razvojnom putu i savladavanju usputnih teškoća i prepreka postala svojevrsna potvrda duhovne punote, vidljivi aspekt Nebeske Crkve. Njom se, njenim sagledavanjem „očima duše”, selimo u svevremeno. Dopuštanje mogućnosti izobraženja svetog lika i samo njegovo ikonopisanje u krajnjem, predstavljaju zapravo ispovedanje vere, njenih osnovnih dogmata iskazanih (i) kroz ikonu, predstavljaju sam Simbol vere.

Sinaj Spasitelj Ikona

Nadalje, osim ovaploćenja, preobraženja, vaznesenja – ikona (odnosno mogućnost da se to naslika i okom vidi, a dušom razume), svedoči i o stradanju Gospodnjem, ali sa ciljem da vernima pokaže da je to stradanje zapravo proslavljenje.

Naravno,  te ikonične predstave, čak i kao likovni izraz, moraju biti na kanonski ispravan način izrađene, čime se, opet, potvrđuje značaj koji se ikonopisu daje u životu Crkve. Ti kanoni, pored likovnih (dakle, umetničkih) koordinata – kao zadatih, Predanjem i Učenjem omeđenih sloboda – svedoče svojom viševekovnom istovetnošću  u prilog dogmatskog određenja i utemeljenja ikonopisa. Tačnije rečeno, „crkvena umetnost, ali neodstupajuća u odnosu na hristolikost Sveta, nema potrebu da afirmiše umeća i moć bića u stvarnosti – već da prikazuje skrivenu stvarnost. Ikone i jesu prozor u nebesko i jesu interakcija smislenih svetova, kao i stvarnost upućena prema nadstvarnosti.

 


[19] Evdokimov P.,  Apofaza ili uzlazni put ikone, u zborniku „Pravoslavlje i umetnost”, Beograd, 2004, str. 128-129.

 

Ergo, izlazak iz pojavnog sveta u duhovni simbolišu ikone, jer one prikazuju uvek skrivenu stvarnost, višu stvarnost.”[20]

Kroz ikonu, dakle, Božanske energije sabrane u preobraženoj i izobraženoj prirodi (liku na ikoni) sijaju svom svojom snagom, preobražavajući ujedno i onog ko odaje počast i pred ikonom se moli. Ikona je, kako to kaže Leonid Uspenski – „Božije snishođenje čoveku i čovekov uzlet prema Bogu.” Čovek se pred ikonom preobražava, bez obzira na prividnu teškoću u razumevanju tog, pre svega dogmatskog, stava o upodobljavanju čoveka Bogu. Preobražavajući kroz upodobljavanje sebe, čovek preobražava i svoj život u svim njegovim oblicima. Ikona, dakle, iskazuje, oslikava, ispoljava, emanira oboženje, ali jednovremeno ne poništava niti sklanja išta ljudsko. Istinska punoća ljudskog odnosa sastoji se u kontemplativnom usvajanju činjenice da se vernik ne moli ikoni svetitelja, već njemu lično, njegovoj ličnosti, realno i svevremeno postojećoj, datoj kroz simbol – ikonu.

Punoća tog ljudskog odnosa se, istovremeno, može posmatrati i kao dvojna. Ona jeste i odraz dara ikonopisca (čoveka) da izobrazi (naslika) ili kopira ono što prema predvečnom predlošku slika, ali je i večita transpozicija večne stvarnosti oličene u izobraženoj predstavi. Ona je (ikona) i materijalizovana kontemplativna stvarnost, iako je, suštinski, nadumna i nadmaterijalizovana stvarnost.

Osim toga, ono što je ikonom predstavljeno, neretko ima i karakter istorijskog podatka, činjenice pretočene u znakovnu, likovnu informaciju, koja bez obzira na to što predstavlja stvarnosnu sliku onostranog, živi i svoj sadašnji, realni (u vremenu i prostoru) život. Dogmatika ikone ima i leksičku potku, ona je slikovna, dogmom omeđena priča. „Leksički značaj istine Otkrovenja, kao neposredniji, usmeren je inteligenciji čovekovoj – a to su formulisani dogmati. Oni su kao takvi intelegibilni oblici izražavanja nadlogičke stvarnosti koja prevazilazi oblike i načine našeg logičko – racionalnog istraživanja.”[21]

Ikona je, dogmatski gledano, činjenica Božijeg prisustva, ona je obožena stvarnost. Njeno razumevanje je duhovni podvig najpre, jer sva ostala razumevanja i gledanja (to jest, načini razumevanja i gledanja) ikone jesu polazišta nižeg prioriteta.

 


[20] Dragić P.R.K., Teologija umetnosti, u Zborniku „Srpska estetika u XX veku”, 2000., str. 22.

[21] Kalezić D., Teološki smisao ikone, časopis „Teološki pogledi”, br. 1. Beograd, 1973., str. 50.

 

Ključ tog dogmatskog poimanja leži u razumevanju uzročno-posledične veze između prvolika i lika na ikoni, koji je su slični izgledom (liče, ili nalikuju), ali im je suština raznorodna. Lik je samo likovna posledica uzroka, prvolika, i sve što uzrok svojom suštinom jeste samo se umom i u umu transponuje ka posledici, liku. Mogućnost spoznaje i shvatanja tog i takvog odnosa daje dogmatski okvir samom činu ikonopisanja, prenosi ikoni snagu dogmata, čini ikonu – dogmom. Dogmatska zasnovanost na večnim Istinama – Ovaploćenja, Otkrovenja, Preobraženja, Vaznesenja – izražava se dvojako: kroz različitost i istovremenu istovetnost. Različitost je ipostasna, ali je jedinstvo suštinsko, kada je u pitanju Trojičnost Gospodnja, dok je ipostasna istovetnost a suštinska različitost prisutna kada je ikona predmet promišljanja. Ikonom se, kao naslikanom Večnom mišlju, najsažetije objašnjava „grčko patrističko učenje da pravu prirodu čoveka označava život u Bogu, ostvaren jednom za svagda preko Duha Svetoga u ipostasnom jedinstvu čoveka Isusa i Logosa, i da je život u Bogu dostupan svim ljudima preko Duha Svetoga u Hristovoj ljudskoj prirodi i u Njegovom telu – Crkvi (…)”[22]

Bogovaploćenje (a samim tim i mogućnost izobražavanja) je, kao što smo rekli, premisa oboženja, ono je osnova svakog našeg saznanja o ikoni, ali i osnova svakog ljudskog zajedničarenja sa Gospodom.

Suštinska dvoslojnost ikone (i kao tvari, i kao činjenice kontemplacije), sapostojanje ljudskog i Božanskog, dogmat Trinitarnog jedinstva, i razumevanje snishođenja Logosovog ka čoveku, gde primljeno ljudsko obličje i priroda daju mogućnost Njegovog izobraženja, ikoničnog predstavljanja – temelj su dogmatike ikone.

 

Teologija ikone

 

Dogmatska utemeljenost ikone osnov je svakog njenog teološkog promišljanja i sagledavanja. Teologija, kao nauka koja proučava i u sebe sažima sva naša saznanja i razmišljanja o Bogu, veri i verom datim dogmatima, u sebe uključuje i teologiju ikone, i to u svakoj od pojedinosti kojima se ikona okazuje u realnom vremenu i prostoru, ali i u njenom višem, kontemplativnijem, duhovnom smislu. Teologičnost okone izražena je kroz njene neraskidive spone sa hristologijom, hristološkim (kao bazičnim) njenim karakterom, eshatološkim poimanjem večnosti i večne Istine da je „Bog postao čovek, da bi čovek postao Bog.”

 


[22] Majendorf J., Vizantijsko Bogoslovlje, Beograd, 2001., str. 52

 

Taj dušespasan, sinergičan proces, koji se odvija u svakom čoveku koji je na stazi bogotražiteljstva, u ikoni – kroz njen smisao i sadržaj – nalazi još jedno pomoćno sredstvo.

Sveukupnost teološkog učenja, teologije u celini, možda najbolje formuliše sledeće razmišljanje: „Zato pitanje ikona, odnosno dogmat o ikonama – nije samo ikonologija u uskom smislu reči; to je nešto daleko obuhvatnije: to je antropologija i angeologija, i još više: to je – hristologija. Ovakvu koncepciju ikone omogućuje najveća tajna pod suncem – telesno rođenje Logosa (I Tm 3,16); tajna čija je suština nedostupna čak i anđelskim umovima (I Petr 1,12) – tajna, najzad, koja je ljudima saopštena i oni saznaju da je telesno rođeni Bog neumanjena i neizmenjena sjajnost slave i obličje bića njegova (Jevr 1,3), tj. bića Očeva.”[23]

Saopštavanje, dakle, (i) kroz ikonu ovaploćenja Gospodnjeg, odnosno pružanje mogućnosti da se i kroz likovnost iskaže sjedinjenje čoveka sa Bogom, duhovni sadržaj ikone (koja bi, da tog sadržaja nema, bila samo obična slika) – čini njenu teologičnost. Duhovna realnost, ali i svevremenost, iskazana simboličkim jezikom, omogućava nam da ikonom, i kroz nju, stupimo u istinski (najčešće molitveni) dijalog sa onim ko je na ikoni izobražen, i predstavlja još jedan trud u našem delatnom životu na putu bogoupodobljavanja, odnosno: „Ikona ne izobražava Božanstvo: ona ukazuje na pričesnost čoveka ka Božanskom životu.” [24] Na taj način, ikona saučestvuje u formiranju, oblikovanju i preoblikovanju celog čoveka. Njen sadržaj utiče na meru i kakvoću duhovnog rasta, a njen smisao (odnosno shvatanje tog što ona „govori”), nadopunjuje umozrenje i pouspešuje bogoupodobljenje. Činjenica ovaploćenja (kao osnov za izobražavanje), odnosno njeno shvatanje (a samim tim, i mogućnost viđenja bogočovečanske ipostasi) je predvorje oboženja (a u krajnjem, spasenja), čime se ispunjava i konačni cilj bogoupodobljenja. Naravno, to je nemoguće ostvariti bez onoga što se naziva preumljenje, novozavetni put rađanja novog čoveka, sklapanje novog saveza čoveka i Boga.

 


[23] Kalezić M.D., U svjetlosti dogme, Beograd, 2006., str. 134-135.

[24] Uspenski L., Teologija ikone, manastir Hilandar, 2000., str. 116

 

Ikona okazuje Boga, ona izobražava podobije Božje, za šta je nužno da dođe do potpunog preobražaja, shvatajući tu promenu kao sveobuhvatnu, vrlo široku, onako kako je određuje dogmat preobraženja Gospodnjeg. „Ikonografija nije prosto umetnost, nego svakodnevni podvig vernika, priziv za preobražaj i oboženje.”[25]

Taj poziv odjekuje u sadejstvu sa liturgijskim svetotajinskim prisustvom Božjim, upotpunjuje ga, višeznačno i mnogoznačno ga uprisutnjuje, kroz ikonu ga dodatno (dogmatski) projavljuje, a činjenicom ovaploćenja Logosa – Sina Božijeg – na osnovu koje je Bog Hristom postao (realno) vidljiv ljudima – teološki ukorenjuje u svagdanji život. Ovaploćenje je, rečima carigradskog patrijarha Germana (715-730): „Njegovo vidljivo Bogojavljanje.”

Teologičnost ikone, dakle, u sebe zbira ukupnost svih oblika crkvenog života, počev od onih manifestnih, gotovo narodno-religijskih običaja, pa do najviših umnih podviga koji su kruna bogotražiteljstva i upodobljenja čoveka Bogu, ostajući čvrsto dogmatski i kanonski utemeljena a, jednovremeno, sadržinski i značenjski otvorena za sve nove načine i mogućnosti njenog «gledanja» i promišljanja. „U istočnom Pravoslavlju, ikone su prihvaćene kao glavni pokazatelji zajednice sa Bogom, tako da umetnost postaje bogoslovski i duhovno neodvojiva.”[26]

Prikazivanje Gospoda na ikoni, „čija je ikona uslov ostalih ikona», tj. prikazivanje Njegove dvojedne – bogočovečanske ličnosti”,[27] i posebnost odnosa između lika i prvolika, o čemu je bilo reči, čini osnov teološkog sagledavanja ikone, čini njenu teologiju. Preobražavanje (kroz izobražavanje) čoveka u Boga (sliku, lik Božji), odnosno Hrista, kroz pokušaj upodobljavanja Njemu jeste stalan proces, neomeđen vremenom i prostorom (pa, samim tim ni slikom), a ikonično oboženje ljudske prirode je teofanija, bogojavljanje, projava Gospodnja u čoveku, obogotvorenje, oboženje, teologija koja je dozvolila „da posmatraču Bog otvori ’duhovne oči’ da bi, posredstvom ikone, iznad ovog sveta, video (u smislu: upoznao, doživeo) onostrani svet Božji i u njemu se upodobio (…).”[28]

Realnost ljudske prirode Hrista, odnosno Njegovo uzimanje svih čovekovih osobina (pa samim tim i mogućnost da bude naslikan (ikonično izobražen)), osnovna je ikonološko-teološka premisa, prema kojoj se ikona – kao posledica te mogućnosti – odnosi kao prema uzroku.

 


[25] Kardamaskis M., Pravoslavna duhovnost, manastir Hilandar, 1996., str. 139

[26] Majendorf  J., Vizantijsko nasleđe u pravoslavnoj crkvi, Kraljevo, 2006., str. 22.

[27] Kalezić M.D., U svjetlosti dogme, Beograd, 2006., str. 133.

[28] Mijač B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997., str. 111.

 

Jedinstvo ipostasne ličnosti Gospodnje, jednovremeno i božanske i čovečanske, i izobražavanje tog jedinstva ikonom, ujedno predstavlja, za vizantijski duhovni krug, specifičnost neodvojivosti umetnosti i bogoslovlja, teologije u celini. Ikone su i izvor ljudskog saznanja o Bogu, o proslavljenju obožene čovečanske prirode, i kao takve teološka svedočanstva Vere, „jer konačan i najviši cilj nije u poklonjenju Hristu, nego u neraskidivom i stapajućem sjedinjenju s Njim.”[29]

 

Estetika ikone

 

Kao što bogoslovlje ikone predstavlja veoma složen skup pojedinačnih pojmova koji čine njenu teologičnost potpunom, čak i u njenoj, nazovimo to, praktičnoj primeni u bogoslužbenom životu Crkve i njenih vernih, tako i estetski aspekt ikone i ikonopisa u celini nije moguće posmatrati samo u osnovnom pojmovnom određenju estetike kao nauke o lepom u prirodi u umetnosti. Pri tome, pre svega treba imati na umu to da estetika ikone i ono umetničko kod ikone doživljava kao sekundarno po značaju i vrednosti, tako da pitanja stila, forme, sadržaja, kolorita, zanatsko-tehnološkog aspekta izrade, predstavljaju samo nadopunu (iako ne i nevažnu) njenog suštinskog obeležja – njene duhovnosti i njene nadrazumske pojavnosti kao (uslovno) umetničkog predmeta, eksponata tvorevine. Ono što njenu estetičnost odvaja od ostalih umetnina jeste upravo njena duhovna vertikala, duhovna instrumentalizacija, kao i bogonadahnutost, svetost njenog sadržaja, ali i njeno delovanje u ovom , spoljnem svetu.

Naravno, moguće je, i ne tako retko (čak i od strane autora čije poznavanje teologije nije malo), ikonu tretirati u svetlu umetničkog ostvarenja, sa stanovišta onoga što ona kao (i) istorijsko-umetnička informacija prethodnih vremena sobom nosi, ili, kako je to već rečeno: „Zbog slabog duhovnog vida koji se mole, Crkva, brinući se za njih, mora da im pomogne u njihovoj kratkovidosti: pomoću tih nebesnih, sjajnih, jasnih i svetlih viđenja, a (misli se na pralikove, prim. aut.), beležeći ih, okivajući materijom, i vezujući njihov trag bojom (misli se na ikonična izobraženja, prim. aut.).”[30]

 


[29] Trubeckoj J. Istina u bojama, Beograd, 1996., str. 83.

[30] Florenski P., Ikonostas, Nikšić, 2001., str. 39.

 

Ono estetsko, lepo, umetničko i uzvišeno u ikoni je u njenoj bogolepoti. Ikona jeste umetnička činjenica, i to činjenica hrišćanske umetnosti (a naročito pravoslavne), ali je ona daleko više od toga. Ona jeste umetnički dokument, ali je i dogmat, ali je i bogoslovlje, pre svega. Ona jeste dogmatizovana, kanonski omeđena što se njene forme tiče, i tu je crkveno Predanje već vekovima jasno, ali način slikanja (van tehnike i forme) jeste područje njene estetizacije ni sa čime – osim sa talentom, vođenim Duhom Svetim – omeđeno. Njeno izražavanje prirodnog je, tako, sekundarne važnosti, budući da se njena anagoška (uzvodeća) uloga i ogleda u tome da ikona kroz sebe projavi nadumno, natprirodno, onostrano, ono što se samo očima duše, duhovnim vidom, može videti i, u krajnjem, pokušati da se domisli. Estetika ikone je izražena „prevlašću uma” nad prevlasti čula. Svedenost njenih formi nije posledica nevičnosti, neumenja da se nešto naslika, nego posledica želje da se samo ono bitno istakne, da se duhovno naglasi, da se u onome koji ikonu gleda ukreše varnica želje za upodobljenjem onome što (ili koga) gleda. „Umetnost traži da pokaže stvari u njihovom istinskom biću, da im da više umetnički izraz nego što one imaju u realnosti, u prirodi.”[31]

Estetiku ikone, njenu umetničku lepotu, dakle, nije moguće posmatrati kao izolovano svojstvo, kao činjenicu na koju ne utiču dogmatsko-teološki i ostali aspekti njene ispoljenosti. Liturgijski karakter ikone i njena zaista posebna likovnost, kroz prizmu simboličkog izražavanja večne Istine, takođe tvore potpunost estetskog doživaljaja ikone. Ontološka veza koja postoji između pralika i lika (znaka kojim je pralik izražen), odnosno važnost pralika za mogućnost postojanja ikone uopšte, osnov je estetike ikone. Ikona ne teži da bude umetnički lepa, ona jeste lepa – i to u onom sveobuhvatnom smislu, koji nije iscrpljen u značenju lepote kao odsustvu ružnog, već je ona projavljena, Božja lepota, konačni sabirnik svake stvarnosti, mesto susreta i sapostojanja svih ljudskih svetova – sveta ideje, mašte, snova i arhetipskog bivstvovanja, u kome naporedo traje i aktivno živi onaj viši svet, svet u kome je sve Jedno, i sve u Jednom, oboženo, obogotvoreno.

 

 


[31] Bulgakov S., Ikona i ikonopoštovanje, Beograd, 1998., str. 43.

 

Upravo stoga se estetičnost ikone najbolje izražava ako se jednovremeno sagledava uz simboliku i likovnost njenu, jer je „pravoslavni ikonopis tajanstveni bogoslovski način približavanja istini Crkve, autentično izobražavanje čuda koje je postalo čudo – čuda samoispražnjenja Boga i čovekovog oboženja.”[32]

 

1.4.            Simbolika ikone

 

Na osnovu svega do sada rečenog, više je nego očevidno da je shvatanje višeznačnosti ikone jedini pravilan pristup njenom posmatranju, ali i jedini putokaz ka njenom pravilnom razumevanju i da samo taj, nazovimo ga tako, simbiotički, sjedinjeni način „gledanja” ikone može nju zaista približiti našoj istinskoj njenoj spoznaji. Ona jeste činjenica umetnosti, jeste religijski fakt, jeste delo ruku koje nužno pretpostavlja i bogonadahnuti talenat, ali je ona – i to, možda, pre svega – simbol, znak božijeg oprisutnjenja, simboličko-ipostasna predstava božije prisutnosti, sada i ovde, koja sobom, svime onim što ona zaista jeste, poziva na saučestvovanje u oboženom, obogotvorenom bivstvovanju. Sve što se ikonom predstavlja, načinom na koji se predstavlja (izobražava, ali i znači), svedočanstvo je te simboličke opredmećenosti predvečne Istine. Tela izobražena na ikoni nisu samo tela, pokret nije samo pokret, niti je celina ikone (naročito na onim ikonama koje su tzv. scene, sa više likova) zaista iscrpljena njom, ikonom. Nadvremenost, ili bolje rečeno – večnost, „svetlo nezalazno”, sabivstvuje u svakoj ikoni jezikom simboličnim, kroz splet znakova koji su zapravo, područje višeg smisla, ili, filozofskim rečnikom, područje sveta ideje, ili sveta jedne ideje o Jednom. Dogmatsko- teološka osnova, kroz činjenicu ovaploćenja, estetizovana je likovnošću i kroz materijalizaciju u tvarnom, opipljivom i vidljivom smislu, simbolički nam saopštava „da je večni Logos i smisao i sadržaj čoveka – Bogočovek, da je ljudsko biće po svom stvaranju i naznačenju Bogoliko  i Bogopodobno i da je upravo zato Sin Božji i postao čovek, ovaplotio se i očovečio, da bi lično pokazao i u Sebi projavio Bogolepotu čoveka kao najmilijeg stvorenja Božijeg, naznačenog za večnog prijatelja i sina Božijeg. Svete ikone, u hramovima i po domovim, stalno nas vidljivo podsećaju na tu istinu čovekoljublja Božijeg i bogolikosti ljudske.”[33]

 


[32] Zbornik autora Šta znaš o ikonama, Beograd, 2004., str. 11.

[33] Jevtić A., Svete Ikone, Cetinje, 1999., str. 23.

 

Razumevanje ovoga je predvorje simboličkog saznanja ikone, početak sozercanja, shvatanje osnovne postavke simboličke transcedentnosti, osnov za sricanje simboličkog jezika kojim ikona „govori” Uzvođenje u teritoriju prvotne lepote, kroz gotovo nadrealistički prostor svevremene simbolike svakog postojanja, uz konstantnu stilizaciju i jednoobraznost likovnog izraza (omeđenog kanonom) uz suštinsku, duhovnu izmenu ipostasi lika kroz prvolik, jeste obrazac po kome se simbolika pravoslavnog ikonopisa razvijala sve do danas, i razvija se i dalje – tragajući za iznalaženjem novih ili drugačijim sagledavanjem već poznatih simbola.

Na pravoslavnoj ikoni sve je simbol, i sve je odraz onog nebeskog sveta, sve je znak koji vodi (i navodi) ka upodobljenju, uhristovljenju, obogočovečenju. Na pravoslavnoj ikoni sve je znak, i svaki je znak poruka, kazana simbolički, ali jasna. Svaki je oblik, boja, svaki gest ili krajolik (i njegove odlike), pre svega, simbol. Simbolika pravoslavne ikone sebe iskazije likovnošću, ali nadilazi tu likovnost, nadrasta je suštinski, misaono. Pravoslavna ikona je, ujedno, bogoslovski rečnik u malom, a njena često obrnuta perspektiva nije tek puki likovni element (mada jeste i to), već je povratna, snishodeća, silazeća sprega, čije je ušće um, duh onoga koji je pred ikonom.

Pravoslavna ikona je simbolička slika budućeg sveta, spasenog ogrehovljenosti, truležnosti i propadljivosti. Ikona nam pokazuje buduće, ali nam (simbolima) pokazuje i nevidljivo. Ikona nas uči da umemo da vidimo nevidljivo, ona nam, u meri naših moći, pokazuje neiskazivo, objašnjava nedorecivo, ona nas simbolički rađa kao nove, kao satrpeznike i sinergičke saučesnike u našem sopstvenom obogotvorenju.

Sve što se u pravoslavnom ikonopisu izobražava nosi svoju simboličku poruku, jer „Ikona je simboličko – ipostatičko, ličnosno predstavljanje koje poziva na transcendentiranje simbola, na zajedničarenje u ipostasi, ličnosti, da bi se učestvovalo u neopisivom.”[34]

Ta poruka ima i misionarski karakter, a njena svevremenost je simbolima izražen likovni prepev Učenja i Predanja. Ikona je, kroz svoje simbole, kako to kaže Jevgenij Trubeckoj: „nadbiološki smisao života”, jer nastavlja „predmet izobraženja ovde (na ikoni, prim. aut.) u stvari i nije ta stvar koju mi poznajemo”, ili koju nam se čini da poznajemo, razumemo – već je to što vidimo, (što bi trebalo da vidimo) nadumna stvarnost, pralik.

 


[34] Evdokimov P., Apofaza ili ulazni put ikone, u Zborniku „Pravoslavlje i umetnost”, Beograd,2004., str. 130.

 

„Božanska blagodat se ne može predati ni na koji čovečiji  način.”,[35] nju možemo shvatiti i primiti samo putem ličnog otkrovenja, kazanu simboličkim jezikom i sredstvima, nju možemo lakše spoznati (i) ikonom. Oblik, boja, svetlost – kao elementi likovnosti i umetničkog izražavanja, ujedno su i simboli u pravoslavnom ikonopisu, odnosno nadilaze svojom suštinom zanatski, umetnički aspekt svoje pojmovnosti. Oni su tu da nam putem fizičkih, realnih kategorija u našem pojmovnom aparatu, izraženi na ikonografski propisan način, simbolički saopšte duhovnu poruku, da nas uzvedu na umnu ravan gledanja, da nam otvore duhovne oči. Simbolička uloga ikone je u misaonom preoblikovanju celog čoveka, u njegovom bogoupodobljenju.

 

1.4.            Likovnost ikone

 

Likovnost ikone, njen umetničko- zanatski aspekt, neraskidivo je vezan pre svega za njenu simboličku izražajnost, za ideju o transponovanju nevidljivog u vidljivo, za dogmatsko-teološku zasnovanost mogućnosti izobražavanja nadčulne i nadumne Večnosti. Način korišćenja umetničkih sredstava i tehnika u tom iskazivanju kanonski je takođe određen, ali je to samo naizgled ograničavajući faktor umetničkog izraza, i samo privid krute i svedene likovnosti ikone. Kada se sagleda ukupnost onoga što je do sada rečeno, onda je sasvim jasno da je likovni izraz ikonopisa, zapravo područje apsolutne slobode, oslobođenosti od naturalizma, realizma ili bilo kog drugog umetničkog ( slikarskog, razume se, pre svega) okvira i pravca. Sve ono što se razmatra kao kategorija umetničkog izraza, od čega je ponešto već bilo u naznakama pominjano – boje, oblik (oblici), svetlost, kompozicija, način predstavljanja, forma, odnos likova u prostoru, prostor sam po sebi, perspektiva (najčešće tzv. obrnuta) – ujedno su i reč, simbolička poruka, koja usavršava likovni izraz i dopunjuje umetnički napor, odnosno ikonu čini zaista ikonom, u smislu svega onoga što je o njoj do sada rečeno.

Vladimirskaja Ikona

O svakom od ovih aspekata u ikonologiji je do danas mnogo toga napisano, i gotovo da je trud u tom smislu sasvim bespredmetan, budući da se ništa novo ne bi moglo reći, a kako likovnost ikone, sama po sebi, obimom mogućnosti za njeno sagledavanje i promišljanje daleko prevazilazi obim ne samo jedne, posebno tome posvećene, knjige, jasno je da se u ovom radu nećemo do u tančine baviti svim tim činiocima.

 


[35] Uspenski L., Teologija ikone, manastir Hilandar, 2000., str. 120.

 

Nije, međutim, ni ovde na odmet podsetiti na osnovne postavke likovnosti ikone, naročito stoga što ih je, da ponovimo, nemoguće posmatrati izdvojeno, bez sagledavanja celine pojavnosti ikone.

Pravoslavni ikonopis je, dakle, kanonski uredio mogućnosti likovnog izražavanja, utiskujući, kao primaran, dogmatsko-teološki aspekt, uz jasno, Predanjem i Učenjem omeđen fokus načina, vrste i stila predstavljanja nevidljivog i svetog u vidljivom i vidljivim.

Forma je, najčešće, neprirodna, a stilizacija i odnos planova (prvi, bliži i drugi, dalji) poštuju, neretko, pravilo asketizma, oskudnosti u predstavljanju.  Što se boja tiče, one, takođe veoma često, izražavaju nadrealan, antinaturalistički stav. Tako se, na primer, u pravoslavnom ikonopisu mogu naći i crveni konji, ljubičasto ili plavo stenje. Neprirodne boje koje u stvarnosti ne srećemo. To posmatraču ikone pomaže da uđe u jednu dimenziju koja, kako smo rekli, nije od ovoga sveta, dimenziju duhovnu. I na taj način boje stiču karakter simvolički i mistični.”[36]

Nadalje, proces umetničkog oneobičavanja stvarnosti, kako one koju poznajemo, tako i one nadlogične, nadumne, bogoozarene, koju tek (i kroz ikonu, naročito) bi trebalo da spoznamo, u pravoslavnom ikonopisu svoju posebnost ističe svetlošću, odnosno načinom na koji se svetlost prikazuje (izvire, ali i širi, obasjava izobraženo na ikoni). Svetlost pravoslavnog ikonopisa nije, takođe, samo sredstvo umetničkog izraza, kao što nije ni posledica prirodnog osvetljenja. Ona je unutrašnja, ona se slika ne da osvetli, nego da bude izvor neveštastvene svetlosti, ona je potvrda ovaploćenja, ona „nije prirodna, nego bezvremena i nestvorena, ona svetlost kojom se zasijao Hristos na Gori Preobraženja i koja će zasijati u osmi dan u večnosti.”[37] Putem boja i svetlosti nebo se u ikonopisu stvarno spušta na zemlju, da parafraziramo vrlo uspešnu formulaciju Božidara Mijača, iz njegove knjige „Ikona sveta slika”.

Likovi, njihovo predstavljanje (izobražavanje), njihov međusobni odnos na ikonama sa više likova (tzv. predstave ili scene), njihov odnos prema i u prostoru – takođe su aspekt likovnosti ikona kome je u teoriji posvećeno mnogo redova i bogonadahnutih misli.

 


[36] Monasi Manastira sv. Jovana Krstitelja, Kareja, Šta znaš o ikonama, Beograd, 2004., str. 47.

[37] Videti o tome šire kod Trubeckoj J., Istina u bojama, Beograd, 1996.

 

Naravno, sve ono što je (i kako) izobraženo, kada su u pitanju likovi (pre svih lik Gospodnji i Prečiste Vladičice, ali i ostalih svetih), podleže osnovnom dogmatsko-teološkom postulatu, ali je ujedno i nelišeno duboke, onostrane simboličke mističnosti, gde svaki detalj jeste i dodatni simbol koji motiviše ka podražavanju, koje u krajnjem vodi zajedničarenju, upodobljavanju. „Mi sozercavamo predstave njihovih podviga i stradanja, da bismo se uz njihovu pomoć i sami osvetili, i dobili podsticaj da ih revnosnije sledimo. Ikone svetih su mesto susreta članova Crkve koja prebiva na zemlji, sa svetiteljima koji žive na nebesima i već su pribrojani nebeskoj crkvi.”[38]Ono što je, bez obzira na obimnost i brojnost radova posvećenih slikanju likova u ikonografiji, posebno potrebno istaći, to je specifičnost slikanja lica svetih, koja se ne slikaju nikada iz profila, nikada bez oreola i uvek u onoj dvodimenzionalnosti koja u ikonu uvodi i treću dimenziju, naravno iskazujući kroz taj naslikani lik, lice, podobije Božje, odnosno prvolik, preobražen tako da je, sam po sebi, objava tajne, objava Božja, ili, rečima Leonida Uspenskog: „portret predstavlja obično ljudsko biće, ikona predstavlja čoveka sjedinjenog sa Bogom” odnosno sredstvima umetnosti izražena istina o božanskom ovaploćenju.

Na kraju, pored do sada iznetog, pomenimo i problem mogućnost predstavljanja prostora, kao bitnog segmenta u likovnosti pravoslavne ikone (a i slikarstva u celini). Prostor se u pravoslavnom ikonopisu tretira sav u funkciji osnovne uloge ikone, pri čemu se umetnički (likovni) aspekti prostora često namerno zanemaruju na uštrb dogmatske ili teološko-simboličke komponente onoga što je na ikoni izobraženo. Prostor se može na ikoni pojaviti kao rezultat svetlosti, odnosno slikanja svetlosti, zatim kao odsustvo ili prisustvo senke, kao onaj koji je (i) moguć fizički, realan u odnosima i proporcijama, ili onaj nadrazumski, transcendentan, često potpuno matafizički prikazan, čija je osnovna svrha da bude osnova, ram, za neveštastven, nematerijalan, obogotvoren, svet čiste ideje koji je ikonično izobražen. Osim toga, korišćenje zlatne boje (kao simboličke oznake Božje prisutnosti na ikoni) „prostor dodatno lišava dubine, čineći ga samo pozadinom, bez dimenzionalnosti – na kojoj se proces ovaploćenja realno odigrava.”[39]

 


[38] Jovan (Kronštatski), Osnove pravoslavnog bogosluženja, Beograd, 2005, str. 18.

[39] O likovnosti u ikonopisu videti izuzetan Zbornik „U ogledalu i i  zagonetki” (ikonološki eseji), izdanje Bogoslovskog Fakulteta u Beogradu, 2005.

 

Konačno, kao zaključak ovom kratkom razmatranju likovnosti ikone, najbolje mogu poslužiti reči Pavla Florenskog: „Ikona je svagda: ili veća od sebe, kada je ona – nebesko viđenje, ili manja, kada nečijem saznanju ne otkriva natprirodni svet, i tada ne može da se nazove drukčije do islikanom daskom.”[40]

 

1.4.            Semiotika ikone

 

Polazeći od osnovnih odrednica semiotike, kao nauke o znacima, ili – kako se još naziva – opšta teorija znakovnih sistema, već na prvi pogled je uočljivo da ikona, za koju smo već rekli i da je u jednoj svojoj pojavnosti (umetnička) slika – predstavlja i skup znakova, simbola, koji svojom likovnošću, svojim načinom prezentovanja, saopštavaju (i) jednu znakovnu (naravno, sasvim posebnu) poruku. Ne mora uvek da se svaki znak predstavlja (tumači) i simbolom, ali su svi simboli ujedno i znaci, a njihov suštinski sadržaj vrlo često i nije ono što oni naizgled poručuju (znače), nego ono do čega naš um mora kroz taj slikovni jezik uz napor da dođe.

Znakovnost ikone je jedan poseban vid njenog sagledavanja, jedan način njenog promišljanja koji do sada u teoriji nije kao poseban često razmatran, a i kada je to činjeno, odvijalo se u stalnoj sprezi sa simbolikom i likovnošću ikone, što je, u krajnjem, i razumljivo – jer je veoma teško tačno razlučiti svaki od tih oblika posebno, izolovati njegov smisao u odnosu na ostala dva, i samo se na njega posebno usredsrediti.

Stoga nije daleko od istine reći da je ikona jedan specifičan znakovni jezik, za čije je razumevanje (ono istinsko, suštinsko) potrebno uložiti ne mali napor, i poznavati u velikoj meri svaki od mogućih načina „gledanja” ikone, da bi specifičnost njene znakovne strukture upotpunila naše razumevanje izobraženog. Sveti Oci sedmog Vaseljenskog Sabora su posebnost znakovnog značenja ikone iskazali sledećim rečima: „I sažeto govoreći: Mi se držimo neizmenljivo svih crkvenih zaveštanih nam pisanih i nepisanih predanja, od kojih je jedno i izobražavanje ikoničkog (likovnog) živopisa, jer je saglasno istoriji jevanđelske propovedi (podvukao autor) radi potvrđivanja istinitog a ne

 


[40] Florenski P., Ikonostas, Nikšić, 2001, str. 42.

 

prividnog očovečenja Boga Logosa, i služi jednakoj istovetnoj koristi, pošto stvari koje jedna na drugu ukazuju očigledno da imaju i uzajamne pojave..”[41]

Dakle, ikona je kao skup znakova i znakovni jezik, ujedno i jezik jevanđelja, vizuelno predstavljeno Predanje, učenje i propoved. Ona jeste i znakovima iskazana dogma, Hristologija, Trijadologija, Mariologija u bojama i znacima, ona je i znakovna Liturgija, ono što je bojama materijalizovani zvuk i eho bogosluženja. Teoriju znakovnosti i simbolike u ikonopisu neodvojivno su posmatrali svi veliki Oci Crkve koji su se posebno bavili i ikonologijom (počev od Grigorija Niskog, koji je živopis uzdigao na ravan filosofije, preko Teodorita Kirskog, pa do Pseudo-Dionisija Areopagita – kod koga se naslikano, izobraženo, uvek javlja kao simbolički znak, predstava, gnoseološka kategorija koja je između potvrdnog i odričnog puta bogopoznanja, odnosno dvostruki način predavanja znakovne informacije o istini: „jedan – neiskazivi i tajni, drugi – javni i lako saznajni”[42]), upravo i stoga što je taj znak, jednovremeno i vidljiv i nevidljiv, pretpostavka sagledavanja i shvatanja svih drugih znakova koji su, zapravo, sadržani u njemu jednom.

 

1.4.            Didaktičko-vaspitna uloga ikone

 

Više puta do sada smo istakli važnost ikone u životu Crkve i njenih vernih, naročito u prvim vekovima Hrišćanstva, kada je ovo „vidljivo jevanđelje” imalo naglašenu propovednu ulogu za veliki broj nepismenih vernika i kada je, osim liturgije i crkvenog pojanja, bilo jedino, da ga tako nazovemo, nastavno sredstvo, predmet očevidne poduke. Ikona je bila (i ostala) slikovni izraz liturgije, likovna simbolika u slavljenju euharistije.

Sveprisutnost Gospodnja, kao euharistijski osnov, svoje uvrhunjenje, stalno nadopunjenje, pronalazi u ikoničnim predstavama, koje bi u toj ravni mogle biti shvaćene i kao prevremena (a ikonama svevremena) parusija – ponovni dolazak Hrista u Njegovoj nezalaznoj svetlosti i slavi. Ikona, kao sveta slika, ima dakle naglašenu crkvenu funkciju, koja je upotpunjena dodatnim sadržajima – poučnošću i vaspitnošću.

 


[41] Popović V.R., Vaseljenski sabori – odabrana dokumenta, Beograd, 2002, str. 156.

[42] Više o tome videti kod Bičkov V.V., Vizantijska estetika, Beograd, 1991, str. 128 -192.

 

Sve što je u Predanju i Jevanđeljima kazano rečju, ikonom je predstavljeno. Jezikom slike, kroz simbole i znake, kroz boju i poruku, kroz informaciju i poduku, Božija namera i volja se saopštava onome koji sliku (ikonu) gleda, pri čemu on nije samo pasivni gledalac nego voljni, duhovni saučesnik, aktivno učestvujući (ponekad i molitvom) u svevremenom procesu sopstvenog obogotvorenja i spasenja, odnosno: „Prema tome se i shvatanje o delu spasenja slaže sa porukom slike: spasenje čoveka sastoji se u tome da se on obnavlja u slici Isusa Hrista, da se on uslikava u Isusa Hrista, da se obnavlja prema Njegovoj slici i tako u Isusu Hristu doživljava obnavljanje svoje slike Božije.”[43]

Osnov didaktičnosti ikone leži u njenoj mogućnosti da izobražavanjem nadumne stvarnosti tu istu stvarnost učini umno shvatljivom, i da tvarno pojasni sve ono što je potrebno srcem shvatiti a u duhu prihvatiti i praktikovati. Posmatrajući bilo koju ikonu, bilo koju izobraženu predstavu nekog (ili nečega) svetog, onaj koji to čini sebe podučava i, u krajnjem, vaspitava, odnosno učeći se (kroz simbol, znak i poruku) priprema sebe, uzdiže celokupno svoje biće – za konačni cilj: oboženje. Poučnost ima u ikonopisu i konkretne oblike, te tako, recimo, raspored ikona u ikonostasu, ili npr. raspored fresaka (živopisa), recimo predstava Velikih praznika na zidovima hrama – „znakovno projektuje najvažnije crkvene dogme”[44], vodeći pri tom računa da onome kome se te poruke saopštavaju to čini postupno, a u skladu sa crkvenim Učenjem i tokom Liturgije.

Sve što je ikonom izobraženo samo je likovni odjek crkvenog Učenja, samo je znakom i bojom iskazana reč Božija. Pavle Florenski je, govoreći o ikoničnoj predstavi Svete Trojice Andreja Rubljova (čuveni ruski monah – ikonopisac, 1360(?) – 1430(?)), to iskazao rečima: „Postoji Trojica Rubljova, znači postoji Bog.”

Ikona je, stoga, i svojevrsni slikovni katihizis, udžbenik, koji zaista slikom sam pita i sam odgovara, i kroz koga vera, nada i ljubav u premudrosti Gospodnjoj naseljavaju dušu katihumena, ali i svih drugih koji se ikonom, i kroz ikonu, usličuju Bogu. Ona je i patristika, likovna patrologija, ali znakom i simbolikom izražena i upotpunjena omilitika, ona je sveživo i svevečno bogoslovlje i slavoslovlje prevečne slave Gospodnje.

 


[43] Bene E., Duh i život pravoslavne crkve, Beograd, 2004., str. 30.

[44] Jovanović M.Z., Azbučnik pravoslavne ikonografije i graditeljstva, Beograd, 2005, str. 145.

 

Ona nas uči osnovama vere, ona nas poučava načinu razumevanja Predanja, Pisma i na njima zasnovanih dogmata, ona nas vaspitava i priprema za nebesko carstvo i Život Večni, ona nam, kroz materiju i materijalizaciju, objašnjava duhovno, njom „uz pomoć boja, oblika i linija, uz pomoć simvoličkog realizma, uz pomoć umetničkog jezika koji je jedinstven u svojoj vrsti nama se otkriva duhovni svet čoveka koji je postao hram Božiji.”[45]

 

III MOLITVENI DIJALOG

 

Na prethodnim stranama pokušali smo da ikonu, ponajpre kao umetničko delo, osvetlimo iz različitih uglova, sagledavajući kroz prizmu Crkvenog učenja i Predanja i sve njene druge pojavne oblike koje ona ima u životu Crkve i njenih vernih. Međutim, ono što je njena osnovna osobenost, ona posebnost koja svojom snagom nadilazi celokupnost mogućnosti ikonične predstave svevečite realnosti čovečijeg obogotvorenja – jeste molitveni dijalog, koji se preko ikone, preko izobražene predstave na njoj, ostvaruje između onoga koji stoji pred ikonom i prvolika koji je ikonom realno prisutan.

Shvatanje, duhovno, umno razumevanje te činjenice nije samo ono što ikonu odvaja od sveta umetničke transpozicije (ove) stvarnosti, nego je i aktivno saučestvovanje, sabivstvovanje u (onoj) stvarnosti, koja je isto tako realna i postojeća, i u prostoru i u vremenu, i čija je jedina mera Božje prisustvo. Više puta navođeni Pavle Evdokimov, to je izrazio rečima: „Ona nije sadržaj samo teoretski ili likovni, nego susret, neosporno prisustvo koje rađa jedinstvo.”[46]

Vidljivost onoga što je ikonom izobraženo, uz gledaočevo  sinergičko delovanje, gledanje očima uma i duše, ali i obraćanje manifestno materijalizovanom prvoliku, dovodi do uspostavljanja tog stanja koje smo nazvali molitveni dijalog, i čija je delatna snaga, kroz prisustvo duhovnih, Božjih energija, lekotvorna po duh i dušu onoga koji se pred ikonom moli, odnosno onoga ko aktivno učestvuje u tom molbenom razgovoru. Ikona, tako, zadobija i ulogu pomoćnog (ali veoma važnog) sredstva za preumljenje,

 


[45] Uspenski L., Teologija ikone, Manastir Hilandar, 2000, str. 124.

[46] Citirano prema Zborniku Šta znaš o ikonama, Beograd, 2004, str. 21.

 

sredstva preobraženja, upodobljavanja Bogu, odnosno sredstva preko koga, kroz poštovanje i molitvu, čovek uzima aktivno učešće u procesu sopstvenog obogotvorenja.

„Ikona u postizanju ovog cilja, delovanja da se do njega dođe, ima neka specifična, veoma efikasna svojstva – vizuelni način AEDIFIKACIJE (nazidanja u pravcu oboženja). (…) vidljivost je ovde najpre estetičko-telesna shvatljivost, a zatim (i time) etičko-duhovna aktivnost.”[47]

Ono što je najkraći put, i najbolji, najispravniji način za učestvovanje u tom procesu, upravo je molitva, molitva pred ikonom, molitva ikoni (prvoliku na njoj) satvorena u iskrenoj duhovnoj punoti i bogobojažljivoj zapitanosti o pitanjima koja se tiču naročito spasenja duše i razvijanju onih ljudskih vrednosti koje su u svom iskonskom obličju podobije Božije. Naravno, podrazumeva se da je ta molitva lišena svake niske, ostrašćene, sujetne ili bilo koje druge grehovne i nedostojne misli, već da je sačinjena od straha Gospodnjeg (straha – ne u smislu bojazni od Božje kazne, jer Gospod je ljubav, praštanje i svevremena milost), koji je prouzrokovan našom željom da mu se usličimo, našom – pre svega duhovnom potrebom da u carstvo večnosi i sveslobode zakoračimo putem pravim i čistim.

Ako, dakle, ikona izobražava teologiju spasenja, onda treba da dejstvuje iznad aksioma „umetnost radi umetnosti», iznad granica estetske analize ili naučne radoznalosti. Tada ona dejstvuje kao pravilo zajednice sa Bogom i Njegovim Carstvom. Jer, ako umetnost ikone ne služi čudu preobražaja duše, onda ona nije ništa drugo do prolazna strast i prelesno ulepšavanje stvarnosti.”[48]

Shvatanje, dakle, da molitveno obraćanje ikoni, u svom pojavnom obliku zapravo nema ništa suštinsko u profanom, tradicijskom moljenju, uz manifestne pojavne oblike (mala ili velika kolenopreklonjenja, celivanje, proskineza ponekad) – već da je molbeno obraćanje po svojoj suštini, pre svega istinsko sozercanje, razumevanje prisustva prvolika, odnosno nemi a svesadržajni razgovor, koji uzvisuje misao i vaznosi dušu i um u područje nadstvarne realnosti, približava upodobljenju. Upravo zbog toga je nužan aktivan, učesnički napor, sadelovanje, postojanje voljne i duhovne sinergije, čak, u krajnjem – daleko veći i konstantniji napor onoga koji moli, koji učestvuje molitvom u

 


[47] Mijač B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997, str. 105.

[48] Kardamakis M., Pravoslavna duhovnost, Manastir Hilandar, 1996, str. 141.

 

svom oboženju, „jer i sam Bog lišen predmeta delovanja gubi svaku stvarnost, postaje čista mogućnost ili čisto ništa.”[49]

Molitveno obraćanje, dakako, može imati i vrlo konkretan oblik, može se prvoliku obraćati sa jasno iskazanom i preciznom željom vezanom za određenu pojavu, stanje ili trenutni status onoga koji (se) moli, ali da bi ono bilo delotvorno, da bi blagodat Duha Svetoga bila moliocu shvatljiva i na pomoć projavljena, da bi on dosegao ispunjenje mogućnosti za dijalog kroz molitvu, nužno je „da posmatraču Bog otvori ’duhovne oči’, da bi posredstvom ikone, iznad ovog sveta, video (u smislu: upoznao, doživeo) onostrani svet Božji i u Njemu se upodobio (…); da se njegove potrebe – nevolje izruče Božjem staranju.”[50]

Ostvarenje te mogućnosti nije realno izvodljivo ukoliko se celo čovekovo biće (psihofizička ukupnost čovečijeg postojanja), uz aktivan, delatan napor, ne usmeri na usličavanju Bogu, ako se ravan ploti i tvari ne prekorači umom i duhom. Molitva i inače, sama po sebi, a naročito ona pred ikonom, i jeste duhovni podvig (misli se, naravno, na iskrenu i srcem usmerenu molitvu).

Svaka je molitva razgovor sa Bogom – kako to kaže Leonid Uspenski. Taj se razgovor, taj dijalog, odvija u meri ljudskih moći, iskazuje se snagom Vere, a realizovan kroz molitvu, vodi samo ka jednom cilju – obogotvorenju. Upodobljavanje Bogu – obezgrehovljenost, predeo istinske milosti, ljubavi, istine i Božije brige uvek i jeste odgovor (jedini moguć po čoveka, po njegovo konačno spasenje) na svaku ljudsku molitvenu (i svaku drugu, u krajnjem) zapitanost. „Ikona je mesto javljanja Hristovog, našeg molitvenog susreta sa njim. Moleći se pred ikonom, mi se neposredno molimo Njemu i celivajući je, Njega celivamo; klanjajući joj se, Njemu se poklanjamo. Ovim se niukoliko ne umanjuje Njegovo sedenje sa desne strane Oca i njegovo sveprisustvovanje, kao i bliskost Njegova nama u duhu, bez svake ikone.”[51]

 


[49] Solovjov V., Predavanja o Bogočovečanstvu, Beograd, 1996, str. 59.

[50] Mijač B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997, str. 111.

[51] Bulgakov S., Ikona i ikonopoštovanje, Beograd, 1998, str. 77.

 

IV ZAKLJUČAK

 

Na prethodnim stranama smo pokušali da, u meri naših moći, sažmemo bar deo promišljanja o ikoni i ikonopisu, da ono što je već vekovima poznato još jednom, na neki drugi način, ponovimo, a da pri tom svemu tome damo i jednu novu, sublimiraniju, koncentrisaniju dimenziju sagledavanja ikone.

U redovima koji su prethodili potvrđeno je bogoslovlje ikone, njena dogmatska zasnovanost i teološka osnova, njeno likovno veroizloženje, njena bogonadahnuta simbolika, njena svevremena znakovnost, njena višnja estetika, njena didaktička pragmatičnost, njena večita poučnost.

Zahvatajući iz obima teorijskih i dogmatskih radova vezanih za ikonologiju samo ono što je, po našem mišljenju, esencijalno važno za suštinsko razumavanje i spoznaju ikone – pokušali smo nemoguće: da je rečima objasnimo, da je slovom osvetlimo, da je slovnim znakom smisaono (iznova, a novu) opcrtamo. Ikona jeste sve ono što smo rekli o njoj, ona je, istine radi, neiskazivo veće i više od onoga što je rečeno, ali je i ponajviše ono što nije (ili bar nama nije dato) moguće izreći.

Ikona jeste mesto susreta čoveka i Boga, a na tom mestu sve su reči premale, nevažne i ništavne. Gledanje ikone i molitva pred njom, jesu početak našeg, ljudskog, puta ka Bogu. Njeno istinsko razumevanje, trenutak suštinskog upodobljenja prvoliku, jeste kraj tog puta, jeste obogotvorenje.

Metode, načini i postupci kojima smo se služili su, kao i svaka ljudska tvorevina i trud, podložni svakoj kritici i, najčešće, samo privid napora koji je bilo potrebno uložiti da bi se bar nešto od onoga šta ikona jeste umom dokučilo, domislilo, samo po sebi, a u nama, ujasnilo.

Sva prethodna znanja o ikoni, o njenom trnovitom, istorijskom putu u životu Crkve i njenih vernih, tek su obična informacija, ma koliko obimna ili neobična bila, ma kako verodostojna ili podložna preispitivanjima svake vrste. Ikona je dogmat, činjenica Vere. Ikona je umetničko delo posebne vrste, fakt crkvene (naročito pravoslavne) umetnosti, ona je elemenat više u liturgijskom činu, ona je tajnodejstvovanje koje ima istu snagu kao i evharistija, ona je simbol svih simbola svih svetova. Ikonom je izobražen Bogočovek, i to je – u krajnjem – sve što je potrebno, i moguće, i dovoljno o ikoni reći.

V LITERATURA

 

  1. Benc E., Duh i život pravoslavne Crkve, Beograd, 2004.
  2. Bičkov V., Vizantijska estetika, Beograd, 1991.
  3. Brija J., Rečnik pravoslavne teologije, Beograd, 1999.
  4. Bulgakov S., Ikona i ikonopoštovanje, Beograd, 1998.
  5. Zbornik autora – Pravoslavlje i umetnost, Beograd, 2004.
  6. Zbornik autora – Srpska estetika u XX veku, Beograd, 2000.
  7. Zbornik autora – Šta znaš o ikonama, Beograd, 2004.
  8. Zbornik autora – U ogledalu i zagonetki, Beograd, 2005.
  9. Jevtić A., Svete ikone, Cetinje, 1999.
  10. Jevtić A., Duhovnost pravoslavlja, Beograd, 1990.
  11.  Jovanović M.Z., Azbučnik pravoslavne ikonografije i graditeljstva, Beograd, 2005.
  12.  Jovović Š.M., Estetika ikone u interpretaciji P.A. Florenskog, Beograd, 2003.
  13.  Kalezić D., U svijetlu dogme, Beograd, 2006.
  14.  Kardamaskis N., Pravoslavna duhovnost, Manastir Hilandar, 1996.
  15.  Majendorf J., Vizantijsko bogoslovlje, Beograd, 2001.
  16.  Majendorf J.,Vizantijsko nasleđe u pravoslavnoj Crkvi, Kraljevo, 2006.
  17.  Mijač B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997.
  18.  Milović J., Umetnost i religija u Vizantiji, Manastir Tresije, 1997.
  19.  Popović R.V., Vaseljenski sabori, Beograd, 2002.
  20.  Sergejev J., Misli o Bogosluženju u pravoslavnoj Crkvi, Beograd, 2005.
  21.  Solovjov V., Predavanja o Bogočovečanstvu, Beograd, 1996.
  22.  Trubeckoj  J., Istina u bojama, Beograd, 1996.
  23.  Uspenski L., Teologija ikone, Manastir Hilandar, 2000.
  24.  Florenski P., Ikonostas, Nikšić, 2001.

Related posts:

Molitva u srpskoj poeziji
Dovde si došla, odavde se vrati
Isihazam Grigorija Palame: umna molitva kao mogućnost neposrednog Bogopoznanja u Hristu

3 Comments For This Post

  1. Judžin Says:

    Tema za večnost. Ikona, sveta slika. Ili slika sveta – kakav bi trebalo da bude…

  2. Poluks Says:

    Tema postavljena da bude čitana i komentarisana, a tako teško uhvatljiva, čini se je Boris Uspenski rekao sve, baš sve o ikoni, tom religioznom elementu pravoslavnog sveta…
    Ipak, za religioznog čoveka i onoga koji se trudi da se pridržava postulata hrišćanskog učenja, ovaj tekst je i više nego dragocen. Iskazivanje likovnih sadržaja pravoslavlja ikonom traje milenijumima, ali naporom Miloša Jankovića dobija se SLIKA IKONE, kako je i prethodni komentator primetio, to jeste slika sveta. Iako nam se od vremena Nikejskih sabora čini da je sve baš “semper idem”, i hrišćansko Učenje doživljava transformacije početkom 21. veka…
    Sve je to uočio autor ovog teksta, ima li šanše da se njegova knjiga nađe u nekoj knjižari? Ako neko zna lično Miloša Jankovića, neka se ovde javi…

  3. Stalker Says:

    Čovek piše izuzetno informativne i znalačke tekstove…

Ostavi komentar