Tag Archive | "Sveta Gora"

Tags: , , ,

Svetogorska pisma

Posted on 10 September 2013 by heroji

Aleksandar Radović

 

Svetogorska pisma

 

Žarko M.Tatić, Svetogorska pisma, reprint, Novi Sad, Platoneum, 2011.

 

Sa „pristaništa solunska”  put se odvaja za Jerusalim i na Svetu Goru.

 

O vezama Srba i mesta gde je kralj Solomon sagradio prvi hram ubedljivo je, pre nekoliko godina, svedočio Dinko Davidov[1], a odnos ovog južnoslovenskog naroda prema grčkoj planini na kojoj se nalaze, između ostalih, ruski i bugarski manastir, poznat je vekovima.

Tatić,_korice

Da „odvajanja puta” za verujućeg čoveka nema, svedočio je knjigom Tragom velike prošlosti: svetogorska pisma i monografske studije stare srpske arhitekture Žarko M. Tatić (1894-1931), jedan od neumornih „istraživača srpskih starina”[2]. Arhitekta, uz profesora Aleksandra Deroka predstavnik „beogradskog stila” u umetnosti gradnje, objavio je svedočenje koje „ima karakter putopisa, sa naglašenim interesovanjima za istoriju umetnosti,…”[3], a novosadski izdavač „Platoneum” izdao je 2011. godine reprint prvog dela Tatićeve knjige pod naslovom Svetogorska pisma.

Sa mesta gde je Sveti Sava primio monaški postrig, Tatić je svojevremeno izveštavao srpsku i jugoslovensku javnost u jedanaest pisama datiranih tokom marta i aprila 1925. godine. Iz „grada Svetog Dimitrija” preko Kareje, Hilandara i Vatopeda, parobrodom i mazgom, koautor monografija o manastirima Kalenić i Pavlovac pod Kosmajem[4], plovi i piše o istoriji srpske carske lavre, istoriji biblioteke i „museuma” hilandarskog, kao i o onima „koji su se odrekli celoga svega”[5], monasima Svete Gore Atonske. Do „Agios Oros” Žarko M. Tatić odlazi  u osetljivom političkom trenutku kada je sudbina te monaške republike ponovo, po ko zna koji put, dovedena u pitanje.

 


[1] Davidov, Dinko, Srbi i Jerusalim, Beograd, Politika, 2007.

[2] Medaković, Dejan, Istraživači srpskih starina, Beograd, Prosveta, 1985.

[3] Svetlana Tomin, Pogovor, Žarko Tatić, Svetogorska pisma, str. 114.

[4] Dela Žarka M. Tatića

[5] Tatić, isto, str. 77.

 

Tih godina, dok hodočasnik i naučnik Tatić opisuje „maslinu cara Dušana” i kiparise koje je zasadio kralj Petar, „Neumrli Oslobodilac”, za Hilandar i druge hrišćanske svetinje vodi se diplomatska bitka između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne i Druge Grčke Republike s druge, o vlasništvu nad Atosom.

Tatić,_Hilandarska_biblioteka

Stručnjak koji je terenska istraživanja vodio u manastiru Staro Nagoričino u Makedoniji, zadužbinu Nemanjića opisao je nakon detaljnog istraživanja kulturno-istorijske baštine hilandarske. Jedan od takvih nalaza odnosi se na zgradu u kojoj se, do obnove 1997. godine, nalazilo oko 550 starih rukopisnih knjiga (sedamdeset na pergamentu). Objekat o kojem je reč bivao je vekovima pored zgrade u kojoj se i danas služi monaška trpeza. Biblioteka manastira Hilandara, uočava i dokumentuje Žarko M. Tatić, „ima visinu svojih lukova jednaku ili skoro jednaku lucima okolnih sasvim starih konaka…”[6]. Celom dužinom puta za Svetu Goru, od parobroda „Sparta” ukotvljenog u Solunu do Dafnija, te idući kaldrmom do administrativnog sedišta Atosa, varošice Kareje, beogradski „Isidor Njegovan” beleži utiske koji nisu samo i isključivo privatnog karaktera. U Svetogorskim pismima, stručne opservacije o spoljnoj priprati Saborne crkve (crkvu sagradio kralj Milutin, pripratu dozidao knez Lazar) sudaraju se sa ništa manje stručnim informacijama o vodosnabdevanju Hilandara u kojem teku „i topla i hladna voda”[7]. Istraživači-naslednici Žarka M. Tatića u poslovima popisivanja arhitektonske baštine „bijel’ Vilindara”, Vojislav Korać i Dušan Milovanović, koristili su pisana uputstva autora teksta Kako da sačuvamo starine Hilandara… pišući studiju Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja[8] i druge radove…

Kulturna baština srpskog manastira na Svetoj Gori istražuje se od vremena kada je slikar Dimitrije Avramović u Knjaževsko-srpskoj knjigopečatnji, 1848. godine, objavio rezultate istraživanja o Hilandaru. U niz posvećenika „kulta Presvete Bogorodice” od Kirila Mihajlovića do Dejana Medakovića, putopisom za sladokusce umetnuo se Žarko M. Tatić. Tamo, na „Svetoj Gori, čija su brda, izuzev Atosa, prekrivena gustom šumom i žbunjem,… ”[9], oseća se težak atmosferski pritisak „jer je zemljište tu niže od morske površine”[10], zapaža, poput hidrologa, čovek koji je projektovao zgradu Ministarstva prosvete u Beogradu.

 


[6] Tatić, Svetogorska pisma, str. 63

[7] Isto, str. 61

[8] Korać, Vojislav, Kovačević, Mirko, Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja,  Beograd, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Vizantološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Sveta Gora Atonska, Manastir Hilandar, 2004.

[9] Sreten Petković, Hilandar, treće prošireno izdanje, Beograd, 2008, str. 11.

[10] Tatić, isto, str. 55.

 

U srpskoj prestonici je Tatić zabeležio svoja dragocena sećanja na svetogorsku avanturu, u gradu u kojem je nepokretan ležao nakon povrede na terenu blizu reke Treske u Makedoniji.

Izdanje kojim je Žarko M. Tatić iskazao poštovanje prema svetinji kulture srpskog naroda je „ilustrovano sa 197 slika i crteža u tekstu 2 table van teksta i 27 zaglavlja i ilicijala kombinovanih od strane pisca”. Ova informacija sa naslovne stranice knjige iz 1929. godine potvrđuje da je autor izuzetnu pažnju posvetio grafičkom izgledu knjige Tragom velike prošlosti. I zaista, kolor fotografije Martina Candira i crno-bele ilustracije samog Tatića u reprint izdanju deluju sinhronizovano, simultanitet je potpun, a izdavač se potrudio da sačuva i paginaciju knjige s kraja druge decenije XX veka.

Tatić,_jugozapadni_prozor_na_priprati_kneza_Lazara

Za ime manastira Hilandar, zaslužna je, prema tvrdnjama autora Svetogorskih pisama, grupa razbojnika! Reči „hilia” i „andarion” (magla) podsećaju na davni događaj kada se skupina nečastivih, želeći da opljačka ovu svetinju, izgubila u magli. Atmosferske prilike su tom prilikom spasle Hilandar, baš kao nekada guske Rim. Razbojnici su posle dugih molitava primili hrišćanstvo i postali ugledni članovi hilandarskog bratstva. Put preobražaja, veruju i danas svetogorski monasi, moguć je svim onima koji usvoje i životom primenjuju hrišćansko učenje…

Dolazak i boravak na Svetoj Gori autor Tatić je iskoristio da prokomentariše način života hilandarskog bratstva, da upozna srpsko javno mnjenje sa ponašanjem ljudi koji su se iz različitih razloga odrekli ovog sveta i zadovoljstava u njemu da bi se, svakodnevnim molitvama, približili Svevišnjem. Osmo poglavlje Tatićeve knjige posvećeno je unutrašnjoj organizaciji manastirskog života, poslušanijima, odlukama koje donosi Sabor staraca, o mestu „na kojem se samo gostuje”, o monasima-zanatlijama, o smeštaju u kojem su boravili kraljevi dinastija Obrenović i Karađorđević.

Manastir koji je „udaljen (je) od Simenskog manastira jedan čas hoda”[11] pohodio je Tatić uz pomoć mazge. I to ne bilo kakve: njegov „vodič” bio je, ni više ni manje, nego „Hodža” koji je Žarka M. Tatića nosio na liniji Kareja–Hilandar–Vatoped. Pre autora Svetogorskih pisama, „Hodža” se brinuo za bezbednost vladike Melentija i episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića.

Arhitektonski precizno izvedena, studija Žarka M. Tatića pruža i današnjem čitaocu obilje materijala o „staništu Presvete Bogorodice”.


[11] Kiril Mihajlović, Kratki opis svete i najslavnije carske lavre Hilandara, Novi Sad, Arhiv Vojvodine, 1998, str. 37

 

Iako je proteklo 86 godina od Tatićevog putovanja na severnogrčko poluostrvo Halkidiki, mada su nova saznanja posredovana telekomunikacionim sredstvima omogućila brži protok informacija o nekadašnjoj „terra
 incognita”, Saborna crkva Sv. Vavedenja Bogorodice je i danas tamo gde ju je sagradio otac kralja Stefana Dečanskog. Pirg Svetog Save i morski pirg kralja Milutina podsećaju putnike, namernike, hodočasnike i druge znatiželjnike na osnivače manastira i njegove dobrotvore.

Mada pripratu kneza Lazara u glavnoj manastirskog crkvi danas viđamo i na internetu, a vremešnog „Hodžu” je odavno zamenio džip najnovije generacije, porta se i danas „zatvara sa dva ključa”[12].

Da tako što duže ostane…

 


[12] Žarko M. Tatić, Svetogorska pisma, str. 90

Comments (2)

Tags: ,

Priče iz Bogorodičinog vrta

Posted on 28 March 2013 by heroji

Jovan Ljuštanović

 

Emilija Cerović Mlađa: Priče iz Bogorodičinog vrta

 

Naslov rukopisa Emilije Cerović Mlađe nagoveštava nam da je reč o knjizi religiozne inspiracije. I, uistinu, već na početku ovog rukopisa otkriće nam se da je Bogorodičin vrt iz naslova metafora za Svetu Goru, i to ne samo za geografski prostor, za Atos na kome već vekovima obitavaju manastiri, isposnice, i čitava jedna monaška republika, već i za duhovnu auru koja se uzdiže nad tim prostorom, istrajava kroz istoriju i neprestano se obnavlja verom i podvigom svojih žitelja. Emilija Cerović Mlađa pripoveda nam o tom istrajavanju i obnavljanju: o hrišćanskim podvižnicima, svetiteljima, čudesnim ikonama i svetačkim čudima, pripoveda nam o traganju i pojedinaca i monaške zajednice za Hristovim putem i pronalaženju toga puta.

Spisateljica svoje priče zasniva na postojećim hrišćanskim predanjima i legendama, ali ona se ne ponaša samo kao puka sakupljačica usmenog predanja, ona je diskretan, rafiniran interpretator tog usmenog nasleđa, neko ko sve to propušta kroz vlastito pripovedačko umeće. Sabrana zajedno i ispripovedana jednim pripovedačkim glasom ova predanja čine pripovedački „venac” koji živi kroz pojedine priče, ali se, istovremeno, sabira i u zajedničku književnu sugestiju koja proizlazi iz celine.

Emilija Cerović Mlađa želi, pre svega, da svetogorska predanja ispripoveda deci, i to savremenoj deci, tako da su njen jezik i način pripovedanja potpuno prilagođeni toj nameri. Tome služi i pripovedački okvir ove knjige, uvodna priča i neka vrsta pripovedačke kadence na kraju. U tom okviru se najneposrednije pojavljuje naše vreme i potreba autorke da se neposredno obrati savremenoj deci, da premosti mogući kulturološki jaz između njih i onoga o čemu se pripoveda u knjizi.

U uvodnoj priči ona podseća svoje pretpostavljene mlade čitaoce šta znači reč vrt (bašta, perivoj) i, asocirajući ih na čulnu lepotu vrtova, gradi svoju metaforu o Svetoj Gori kao o duhovnom vrtu koji je, po predanju, stvorila Bogorodica, i koji živi u znaku Bogordice. Ona, takođe, podseća i na neke od najčuvenijih začaranih ili neobičnih vrtova iz svetske književnosti za decu, na primer, na vrt Sebičnog Džina Oskara Vajlda i na Kensingtonski park Barijevog Petra Pana, dečaka koji neće da odraste, i tako  finom gradacijom koja je najvećim delom smeštena u dečje čulno i kulturno iskustvo, od fizičke lepote vrtova preko njihove čudesnosti i začaranosti, dovodi svoje čitaoce do najvišeg stepena, koji je, verovatno, manje poznat savremenoj deci, do Bogorodičinog vrta „u kome se Ljubav i Nada sreću s Verom” i kroz  koji se „kao kroz čarobnu kapiju ulazi na putu ka Bogu”.

I u završnoj belešci, u kojoj se, kao u nekoj vrsti sažetka, kazuje o Svetoj Gori i njenom duhovnom značaju, ponovo se vodi dijalog s mogućim opažanjem mladih čitalaca. Pripovedačica pretpostavlja da bi za čitaoce mogao da bude problem međusobna sličnost legendi i predanja skupljenih u knjigu i ukazuje na religiozni smisao te sličnosti. Ona kaže „da to ne treba nikoga da zbuni”: „Jer muke i boljke ljudske su vazda iste, a moć, pravda i dobrota Božija vazda jednake i bezgranične”.

Napor posredovanja savremenoj deci prisutan je i u svim ostalim pričama koje su sabrane u ovoj knjizi, mada je mnogo diskretniji nego u okviru knjige. On se, pre svega, ogleda u jeziku Emilije Cerović Mlađe. Ona pripoveda savremenim jezikom, koji nije opterećen ni arhaizmima ni nepotrebnom teološkom leksikom, to je jezik potpuno razumljiv savremenoj deci. Spisateljica, povremeno daje pojedina objašnjenja koja pomažu da se razume istorijski i verski kontekst sižea koji se pripoveda, ali ta objašnjenja daje pažljivo, probranim rečima, jasno ali sažeto, trudeći se da suviše ne naruši onu meru koju nameće predanje koje se oslanja na faktografsku istinu samo toliko koliko bi pomoglo sugestiju istinitosti onoga o čemu priča, a što, često, pripada svetu fantastike i čuda, u ovom slučaju pretežno hrišćanskih čuda vezanih za Svetu Goru.

Na trenutke u Pričama iz Bogorodičinog vrta iskrsne i pripovedačko umeće Emilije Cerović Mlađe, koje je modernije i složenije nego što je drevna umetnost pričanja predanja, ponegde ona ukrsti vremenske planove, ili pribegne unutrašnjoj fokalizaciji junaka, ili napravi digresiju, ali vrlo kratku, ali i pripovedačica to svoje umeće drži pod kontrolom, ne želi da bitnije naruši žanrovska načela drevne priče, hoće da očuva izvornost i autentičnost usmenog predanja o čudima na Svetoj Gori. Rezultat svega toga jeste osoben pripovedački efekat, niz vrlo kontrolisanih, malih pomaka drži tekst ove knjige u najdubljoj prisnosti s tradicijom, ali ga i otvara prema savremenosti i deci našeg vremena.

bogorodicin vrt(1)

Iz svega ovoga je jasno  da je reč o celovitoj knjizi čije jedinstvo proizlazi ne samo iz jedinstva, i izvesne repetitivnosti, njene tematike već i iz jedinstvenog književnog postupka u njoj. Zato se i u ovoj knjizi, što je, inače, čest slučaj u „vencima priča”, javlja neka vrsta romaneskne tendencije. Ova knjiga, sa svojih četrdesetak strana s ilustracijama, može se, naravno, uslovno, čitati i kao roman o Svetoj Gori kao „Bogorodičinom vrtu”. Duhovni obraz Svete Gore, neugasiva istrajnost i ponovljivost svetih čuda na njoj, jeste glavni lik u tom hipotetičkom  romanu. Taj lik kroz celu knjigu potvrđuje svoju bezgraničnu moć na fonu istorije, koja se pojavljuje u krokiju i na trenutke, ali koja se sabira u sinegdohu o razvitku i propasti vizantijskog carstva od Nićifora Foke, preko ikonoklasta, krstaškog osvajanja Carigrada, do konačnog pada Carigrada pod Turke. U krokiju pojavljuje se i uspon i pad srpske države od Svetog Save do sultanije Mare Branković, koja na zalasku srpske države, a po padu Carigrada, spasava svete relikvije i nosi na Svetu Goru, ali staje na njenim granicama, jer žene u Svetu Goru ne ulaze.

Priče iz Bogorodičinog vrta suptilna su pripovedačka obnova, ali i diskretna savremena reinterpretacija, drevnih predanja o Svetoj Gori i svetim čudima na njoj. To dvojstvo omogućava deci našeg vremena da se bliže i neposrednije sretnu s pravoslavnom tradicijom kao vlastitim religijskim i kulturnim nasleđem.

 

Comments (1)