Između olovnih reči i ćutanja

Posted on 15 February 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

IZMEĐU OLOVNIH REČI I ĆUTANJA

 

Nova knjiga Dragana Jovanovića Danilova (1960), zapaženog pesnika srednje generacije (i jednako uzbudljivog prozaiste i esejiste) pod zagonetno/provokativnim naslovom „Simetrija vrtloga“, sazdana je od pedesetak pesama razvrstanih u cikluse „Vrtlog“, „Olovne reči“, „Ludi vodopad“, „Naša deca“, „Seoba ruža“ i „Ušteđevina“. Na početku knjige stoji, izvan ciklusa, pesma „Simetrija vrtloga“ koja bi se znatiželjnom čitaocu, obzirom da se njen naslov podudara sa naslovom knjige, mogla učiniti programskom pesmom odnosno pesmom „ključem knjige“. Ukoliko bi, polazeći od ovakvog stava, čitalac nastavio da iščitava knjigu brzo bi zaključio da je u pravu ali i da nije u pravu. Jer pesnik u prvoj pesmi otkriva/postavlja nekoliko težišta repera oko kojih će se ostali stihovi u knjizi razvijati ali se ne ograničava samo na njih već se u nastupajućim pesmama otkrivaju i druge teme. Reč/reči, njihova značenja, moć i slabost u definisanju/određivanju misli/emocija/duševnih stanja i slutnji, prvo su (i centralno) problemsko žarište uvodne pesme i knjige. Za njim se, sledstveno, postavlja pitanje postojanja i opstajanja pesnika, onoga ko je i gospodar i sluga reči, njegove sudbine, govora ali i ćutanja jer „(…) ne podrhtava lišće / već to ja ćutim u svojim rečima.“ Danilov uvodom pesmom problematizuje i sam čin poetskog oglašavanja, „pevanja“; poetski subjekt/glas kazuje „Kao krtica, kopam hodnike u jeziku:“, potom taj, kome je reč temelj postojanja,  priznaje/tvrdi, u prvom stihu te prve pesme i prvom čitave knjige „Najtačnije reči izgovorile su senke!“ i „Sunčev dan je tako rečit, ali ćutljive / senke imaju poslednju reč.“ Poeta koji se oslanja na snagu reči spoznaće da „(…) ni reči utehe / ne mogu te zaštititi od stvarnosti.“ kao i da „srce je ono što nastane kada se ta / krvava reč iščupa iz rečnika (…)“. Time se odsecaju odstupnice romantičarskog sentimentalizma poezije i otkriva front direktnog sučeljavanja sa sirovom realnošću koja, istini za volju, nije lišena svojih zavodljivosti. Kao podupiranje tog stvarnosnog/verističkog tona već u uvodnoj pesmi se srećemo sa navođenjem imena Milana Šipke i Ivana Klajna za kojima će slediti imena Glena Gulda i Selme Hajek, nekolikih imena ulica i opština u Beogradu.

simetrija vrtloga_Danilov

            Ono što je naznačeno početnom pesmom širiće se i produbljavati „čvrstim“ stihovima/tvrdnjama sa usklikom na početku pesme „Čišćenje od reči“ (i više drugih) „Previše si pesama iz mene iščupao!“ za kojim će doći tvrdnja „Ne radim s rečima, ja se od njih čistim“. Pozicija lirskog subjekta/glasa u pesničkoj inkarnaciji bespoštedno se demistifikuje, raz-romantizuje pa se iza oblandi umetničke nedodirljivosti otkrivaju i demoni stvaranja koji muče pesnika ali i njegova fatalna neuklopivost/neusklađenost sa okruženjem i vremenom u kome živi, koja nije uvek kompenzovana dosezanjem željenih estetskih i intelektualnih visina. Na drugoj strani, pesnik je, i pre i posle stvaralačkih zanosa, ranjivo ljudsko biće sa uobičajenim prohtevima i problemima tela sred uobičajene urbane egzistencije. U postojanje između ispisivanja stihova uklinjene su mnoge trivijalne situacije, svakodnevne odluke, dileme i greške. Ponešto od doživljenog profiltriraće se u stihove ali će mnogo više ostati kao talog na ramenima pesnika, bića sa tananijim emotivnim i mentalnim sklopom, osetljivije i krhkije konstitucije. Otuda, neminovno, i sumnja u sopstvenu sposobnost umetničkog delanja, valjanost onoga što se napiše ali i u snagu alatki kojima se pesnik koristi jer on spoznaje da „Reči su preslabe za ono što im se poverava.“ („Čišćenje od reči“) što, sledstveno, vodi do sledećeg iskaza „Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih!“ (“Jutarnja pesma sa železničke stanice u Požegi”) te spoznaji da „Nema načina da se jasno kaže ono što se / želi reći, ništa ne jemči svemoć jezika.“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Konačno, ako su reči nemoćne i prevrtljive onda se pred pesnikom otvara paradoks jer „Govorim ti ovo da bih prećutao, otuda ti / slušaš ono neizgovoreno (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Ali, reč, razgovor, ispovest, pesma, konačno i misli, sazdani su od reči; one su, ma kako uboge bile, jedino sredstvo za komunikaciju sa drugim jedinkama ali i za spoznaju sveta u kome jesmo. Ma kako nemoćan bio pesnik i dalje piše pesme, bavi se tim “neskromnim poslom”; neke će stihove pojesti miševi, druge će ostati u kupeima vozova ili biti skriveni gavranu (Poovom?) ispod krila. A kako treba sa onima spasenim od drugih fatalnog usuda? „(…) pesme treba / bacati kao komade mesa tigrovima u kavezu,“ (“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”)! Od potištenosti i osećaja nemoći stiže se do siline zanosa, do osećanja važnosti onoga što se radi i ispunjenosti, opravdanosti sopstvenog delanja i postojanja jer “Živi su prolazni, a mrtvi večni / u svojim lavirintima koje ne čine / zidovi i zapetljani  prolazi, već reči / koje živi nikada neće izgovoriti.” (“Ono što vide mrtvi”). Sledstveno tome, ma kako kontradiktorno zvučalo, mora se, iako su reči slabe, govoriti/pevati/pisati stihovi da bi živelo!

Višestrukost/višesmislenost a ne jednoznačnost odlika je pesničkih slika u “Simetriji vrtloga”. Dileme i suprotnosti pretočeni su u sukobljene/suprotstavljene stihove iste pesme ili dijametralno različite vrednosne predznake istog pitanja u različitim pesmama. Kad se fokus pažnje/interesa poetskog subjekta od pitanja stvaranja proširi na njegovo okruženje, na mikro i makrokosmos jedne egzistencije naziru se obrisi sveta koji se dobrano poklapa sa našom sadašnjošću a ova, pak, jeste produžetak onih prošlih (i klica budućih). Neminovno se otvaraju dileme ljubavnog odnosa žene i muškarca, izazovi i iskušenja, nagrade i blagodeti koje nosi, od prvih zanosa do zrelosti veze, telesne strasti i duhovne ispunjenosti. Svaka od tih faza ima svoje “slasti” i “gorčine”, od privremenog pretapanja/ispunjenja u drugom do toga da “vremenom su se jedno u drugo pretočili / pa smrti neće ostaviti čak ni kosti.” (“Ostareli bračni par”). Mikrosvetu pripadaju i pogledi na decu, na kćeri koje odrastaju, na dileme stasavanja, uvođenja u “veliki svet” i usmeravanja na tom putu te na (ne)moć roditeljsku da shvate decu i deca shvate njih. Na razmeđi između ličnog i onoga što lično nadilazi otvaraju se dileme vere/verovanja u Boga, odnosa prema Njemu kao (ne)pojmljivom entitetu. I ovde su pesnikovi stavovi kontradiktorni, od potpunog priznanja Njegovog postojanja do poricanja istog. Zapitanost mislećeg, racionalnog bića i potpuna, bespogovorna predanost jednako su izazovne i uzbudljive pesniku, jednako ga mame.

Konačno, u pesmama koje su okrenute spoljašnjem (mada, naravno, ono što je sagledano izvan subjekta biva, u njemu, profiltrirano i tek tada pretočeno u reči) zabeleženi su prizori u rasponu od ratova i političkih događanja do svakovrsnih putovanja; oni su ispevani ili kao pretežno veristički zapisi (“Albanske neveste”) ili kao manje-više alegorijski  (“Gradonačelnik pustoši”) sve do vrcavih vragolija (“Pijana sova na Dorćolu”).

Danilov sred svih pomenutih rukavaca pesničkih vizija i interesovanja nastavlja da razvija i neke od svojih znanih motiva i tehnika. Tako se u nekolikim pesmama “pojavljuju” prizori (ili slutnje prizora) nagih mladih devojaka i žena odnosno žena lakog morala, što je mogući omaž inspiraciji likovnom umetnošću ali i sopstvenim ranijim pesmama. Prisutno je, u sloju metatekstualnosti, i pozivanje na dela klasičnih pesnika i filozofa ali i ukazivanje na jednog – golubara. No, ranija jezička bujnost i manirističko afektiranje sada su stavljeni pod znak pitanja; u pesmi “Zašto pesma nema reči?” najpre se tvrdi „Nekad je sve bilo previše dekorativno.“ a zatim zaključuje „Duge, barokne rečenice prošle su / i zaboravljene, pa se sad nameće pitanje: / zašto pesma nema reči?“ te „Nema razumevanja između mene / i očitog mog rasipništva negdašnjeg.“ (“U Veneciji nema vode”). Ova će (samo)kritičnost iznova postaviti krucijalno pitanje kako pisati pesmu (jer se pesnik ne odriče svoje neskromne rabote)? Jedan od ponuđenih odgovora je „(…) Kao i senke / sve moraš ostaviti nedorečeno. (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Zašto tako? Jer su reči slabe i u njih ne može stati sve što se želi, zato što „Nemam više reči koje će biti / više od otkucaja srca.“ (“Srce i dete”). Taj iskaz je priznanje i trijumfa i poraza poezije, njene slave, snage veće od života ali i nemogućnosti da ga trajno nadmaši. Ipak, ovaj iskaz potvrđuje neraskidivost poezije i života jer “Mrtvi su mrtvi zato što su iščupali / iz sebe sve reči koje bi ih mogle / proglasiti živim.” (“Ono što vide mrtvi”). Dakle, dok ima reči/poezije biće i života.

 

          Prikaz knjige „Simetrija vrtloga“ Dragana Jovanovića Danilova; izdavač Kulturni centar Novog Sada, 2014.

Related posts:

Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu
Ferenc Bodrogvari
Iz mračne komore dvadesetog veka

4 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Moram da priznam da je poslednje što sam od Jovanovića Danilova pročitao bila zbirka “Homer predgrađa” u izdanju jednog novosadskog izdavača, znam da je nakon toga dobio i uglednu “Zmajevu nagradu” Matice srpske, a sada Bakićev tekst poziva na čitanje zbirke “Simetrija vrtloga”…

  2. Karlo Says:

    Danilov je uvek umeo da ubode dobar naslov.

  3. Ujka Vasa Says:

    Davno sam, pre više od jedne decenije upoznao DJD na Sajmu knjiga u Beogradu, bio je i ostao i divan čovek uz neosporan književni talenat…

  4. Pink Frojd Says:

    Danilov je, s povremenim ne dramatičnim padovima sinapse kvaliteta, možda i ponajbolji živi srpski pesnik. Ko bi rekao da Rilke može imati svog savremenog kreativnog interpretatora u srpskoj književnosti…

Ostavi komentar