Categorized | Nova proza

Tags |

Propovednici s periferije

Posted on 29 November 2015 by heroji

Dušan Jovanović

Propovednici s periferije

 

ISIJAVANJE

 

Dan luči bljutav i iscrpljujuć vazduhpun prašine i mutne svetlosti koja pritiska neprestano. Asfalt svakim korakom uzima sve više, ulice pište neprijatno od pomešane buke.

Dve figure isijavaju od dana i odmaraju se u dnevnoj sobi stana u jednoj staroj sivoj betonskoj zgradi. Zgrada povremeno, na trenutke, avetinjski nestaje, trepereći tada poput pokvarene neonske reklame.

 

„Krećeš se mahnito po sobi,tamo-vamo, nepravilnim putanjama. Granice ti postaju mutne, stapaš se s vazduhom kroz koji prolaziš”, reče osoba čija je svetlost isijavala u linijama, koncentričnim krugovima i spiralama i koja je sebe nazvala„1”,osobi koja je jurcala kroz stan i čija je svetlost isijavala u hiljade malih erupcija, strujanja i kovitlanja i koja je dala sebi ime „A”.

 

Osoba „A”se potom zaustavi,prestrojivši time sve svoje kretanje u svoje oči, pogleda naelektrisanim pogledom osobu „1“i odgovori:

„To što isijava iz mene i što ti se prikazuje kao strano i haotično, jeste kuljanje jakih napona.

Ja sam samo snažan provodnik, vrtlog i strujanje unutra vrtloga i strujanja. Neprestano pogađan okolinom, prizorima, gestovima, ponašanjima i rečima koje se survaju daleko u dubinu, ostavljajući za sobom blešteće tragove koji odzvanjaju i rezbare unutrašnjost,a potom se raspršujukao eksplozije. Ali pritom ne zatvaram sigurnosne poklopce, nego pustim da se sve to raširi, razlije i ispogađa svaki delić. Nakon toga, gledišta su neizmerno složenija, raznolikija i stalno se obogaćuju. To je opijenost neiscrpnim bogatstvom svega što postoji i protiče.”

 

Osoba „A”se zagleda kroz prozor u nebo i nastavi:

 

„Nedostaju mi udari gromova…u poslednje vreme u ovom provodniku ništa ne grmi…samo sevaju munje… Sveje ustajalo iako se stalno menja i usložnjava. Sve radi bez većih smetnji, dok se postepeno razgrađuje i fragmentira.

Nedokučivo i svevideće oko i dalje drži sve čvrsto zauzdano pod svojim pogledom iako je mrtvo. Ono se neprimetno provlači svuda, živi svoj mrtvi život gajeći nas na njegovom tlu koje se raspada i crpi nas da bi usporilo svoje truljenje.

Pogledaj! Nebo je izdeljeno geometrijskim linijama koje plavičasto sijaju. Ono naređuje gradu koji kao utvrda stoji čvrsto na zemljanoj kugli. Grad je prelep, prebogat i premoćan, okružen geometrijskom sferom. On je pustiosvoje šipove, cevii kablove duboko u zemlju, razgranao svoje mreže, kamere, antene, satelite, oružja i ušao u skoro sve pore zemljane kugle. Grad se stalno širi zajedno s nebom, postepeno, svuda i uz sjaj.

Nebo je popucalo baš po tim geometrijskim neonskim linijama i nešto drugačije sija iza tih neonskih pukotina.. Nebo  je popucalosvuda po linijama…mada i dalje suvereno vlada gradom.

Svet je raspršen na hiljade snova i priviđenja, oni su se razlili svuda po svetskom koritu, prepliću se, potiru i ulivaju jedan u drugi…Ali je i dalje sve čvrsto povezano protokom koji je konstantan i zatvoren unutar otelovljenih snova svevidećeg nedokučivog oka čiji su naslednicivrhovni ubirači plodova prinudnog radai bistre glave kojima je sve u proračunavanju. Njihovi otelovljeni snovi su neupitno sveprisutni i dominantni. Oni su obložili korito, popločali tlo i podredili sve drugenove, prilagodili ih i utelovili ih u kolektor u koji se ulivaju i izlivaju svitokovi.

Taj moćni kolektor, ubirač ubirača, jednačina svih proračuna, jeste ono u čemu smo, u čemu se krećemo, ono što se uzima kao tlo, kao Jedno naspram mnoštva.

Tlo je razgradivo, ono izigrava večnu postojanost.Jedno nikada nije Jedno.

Temelj je privid koji stoji ukočen pred svojom granicom i ne želi da putuje dalje i dublje.

Ono što zovemo prividom je igra mnoštva, stalna promena, oruđe kojim se krče i grade putevi unutar onoga što smo nazvali haos.

Putevetreba stalno širiti, usložnjavati i umnožavati.

Granica je trenutni predah. Temelj je postao umor, on jepostao grobno mesto stvaralačkihnapona.

Kako da se razgradi to korito, kako razgraditi te velike snoveo večitoj kolevci, o nagradi i kazni, otimanju i podređivanju, o savršenom funkcionisanju.

Ja sam za sada samo provodnik, a želim da strujim u vodama kojeće silovito uleteti u pukotine i urušiti temelj temelja, a takve vode tek treba da nadođu. Za sada samo strujim u vodama koja ulazi u pukotine temelja i razgrađujem ga pomalo. I temelj je takođe tečan onoliko koliko mu je nužno, on stalno motri,cementira i zatvara pukotine ispumpava vodu i preusmerava u cevi.

Zato mi nedostaju udari gromova, vodenih gromova koji se polako sakupljaju u dubinama. Svaki tok preusmeren u cevi potiskuje svoje eksplozivne napone i usmerava ih u dubine. Svi ti naponi se prepliću, sudaraju i umnožavaju.

Udari gromova neće se desiti na jednom mestu. To će biti prodiranje u pukotine sa svih strana i trenutak kada će tokovi teći pukotinama poput lanaca omotanih i prožetih svuda unutar i oko utvrđenog grada i on će se pod pritiskom urušiti.”

 

Osoba „1“se nastavi: „Vidim te kako se uvijaš unutar sebe i zatim izvijaška napolje u prasku rascvetavajući  pri pritsku erupcija,pucajući na nebo poput topovske cevi.

Ponebu se preliva metalno stelt-oko koje je neverovatno brzo i efikasno. Ono se kreće prelivajući se po nebu, a unutar njega su ljudi koji kontrolišu moć utvrđenog grada. Onipažljivo prate šta se dešava dole, apodunutar oka je kao od žive i stopala su im stopljena s podom po kojem se sa lakoćom kreću.

Zrače kao sveci na ikonama, stojeći unutar zenice oka, okruženi njom kao nekom kupolom svetog hrama.

Sanjao sam ih i tako sam se kao nevidljiv špijun ušunjao kod njih posmatrao ih i slušaošta pričaju. Prvo mi je pažnju zaokupio jedan krupančovek, gordog i hladnog izraza.Gledao je u ekran koji je prikazivao zemljanu kuglu i pratio statistike i izveštaje koje su se vrtele po uglovima ekrana. Potom je pročistio grlo, i svi su skrenuli pogled sa ekrana na njega, iščekujući zaključak. On i dalje nije skidao pogled sa statistika i izveštaja, samo je izustio: ,Svi sektori i sfere su pod kontrolom. Tokovi se neprekidno ulivaju u naše kanale. Sve funkcioniše prema planovima, jedinoostaje masa ovih suvišnih i beskorisnih,koji samo troše resurse…’

Pored njega je bio jedan vižljast tip, izlgedao je pomalo setno. On se nastavi na reči prethodnog: ,A negde smo slični mi i oni, mislim, zajedničko nam je da smo ljudi, valjda.Pa hajde, naći ćemo im nekakve minorne funkcije,teće i dobiti koju mrvicu resursa. Kada rešimo problem sa suvišnima i beskorisnima, sve će besprekorno da radi. I ne sme ih više biti, sve se mora uklopiti i višak izlučiti’.

Potom nastade međusobna rasprava između njih.

U sredini te skupine stajao je jedan čovek, kao da je kakav vrhovni sveštenik. Izgledao je dosta staro i oči su mu bile iste kao pod unutar stelt-oka, a rožnjače i zenice su mu sijale sivim svetlom, užareno i hladno. Nije se mešao u raspravu, ćutao je i onda je ubrzo pucnuo prstima toliko glasno kao da je pucao iz pištolja i svi su ućutali i onda je rekao sledeće:

Svet se sve više usložnjava i razlaže u mnoštva priča vodilja.Ali su sve one zavisne i vezane i povezane našim krvotokom.Asimilacija promene je naš ključ. Prisvajanje svih tokova unutar ograđenog vrtloga čija se sila oslobađa kroz transformatore i sakuplja za neprekidni rast Levijatana.

Sjajni zid oko rastućeg vrtloga stalno se dograđuje, širi i raste…a taj vrtlog su Levijatanova usta…ta usta su axis mundi…tolika je moć njegove centripetalne sile…kao icentrifugalne…’

A onda ih je isti taj čovek upitao kako stoje stvari s vetrom koji duva u nekom sektoru zemljane kugle čije ime nisam zapamtio.

To je sve što sam čuo i video dok sam bio u onomoku, posle sam već počeo da se budim, a bilo je i vreme, pošto ih je obuzeo blagi utisak da neko i njih posmatra.“

 

Osoba „A” je slušao sedeći naspram osobe „1”, skoro skamenjen, preko njega su se prelivale senke kao nafta, ozbiljnog lica, oči su mu bleštale i mračile se sa svakom reči. Kada je osoba „1“završila Osoba „A““ je skočila iz stolice zasijala ponovo i rekla:

„Onda moramo da nastavimo da isijavamo duboko u noć dok ne izgorimodo novog dana, pucajući naša isijavanja na nebo ne bi li što više popucalo i pustilo da sijaju nove svetlosti što se zamućeno i prigušeno svetlucaju kroz njega.”

 

VETAR

 

Vetar je prodirao silovito kroz prazne ulice, strugajući ciglu i beton, noseći strugotine zgrada u pustaruizvan grada.

„Da li će ovaj vetar stati?”, pitao se uspešni i ugledni građanin koji se skrivao u podrumu. „Ma mora stati…samo hoće li dotle istrugati celu zgradu i stići do podruma? Vrlo teško…mada…Vetar jepočeo da duva pre ko zna otkada i nije stao. I u početku je duvao jako, ali uobičajeno. Nije stajao ni dan ni noć i polako je počeo da kida ljudima živce. Posle dve nedelje ljudi su počeli da popuštaju i da se predaju huktanju. Prvo je počelo sa sve češćim nervozama u saobraćaju, opijanjem, uličnim nasiljem i nasiljem u porodici. Većina je zbog vetra loše spavala noću. Ubistva i samoubistva su postajala sve češća. Ceo grad je počeo da treperi od isparavanja nervoze i strepnje. A potom se vetar primirio na pet dana i fino pirkao…Ljudi su se malo smirili, ulicama je ponovo bilo lepo hodati. Šestog dana samo je odjednom počeo ponovo jako da duva, ali je ovog puta imao čudnu oštrinu, pošto je sada sa sobom nosio sitne ljuspice metala, oštre kao žilete i skoro neprimetne kao zrnca prašine. Zatim je duvao sve jače tako da su prolaznici prvo dobijali sitne posekotine po celom licu, rukama, i svemu što nije bilo pokriveno, a posle par dana vetar je duvao tako silnoda bi poneo sa sobom svakog ko bi se našao na ulici i oglodao ga do kostiju. Sva drveća su bila sastrugana i nestala u piljevinu, sve živice i parkovi su bili zbrisani. Svi kablovi, antene i predajnici bili su zbrisani. Vetar je remetio sve satelitske i druge signale koji bimogli dopreti do grada ili biti poslati iz njega. Svi su se posakrivali po stanovima i kućama, namakli roletne i čekali da prođe vetar. Međutim vetar nije stajao, ponovo je huktao, a zbog sitnih ljuspica stvarao se metalni zvuk škripe koji se čuo u pozadini huktanja. Mnogi su vremenom popustili i upali u trans slušajući ceo dan huktanje i zujali i pevušili zajedno s njim, a jedan deo ljudi je pobegao u sebe i izgubio se bez povratka. S vremena na vreme, neko bi izašao iz zgrada na čistinu i svojevoljno se prepustio da ga vetar ponese i živog oglođe. I tako se taj običaj neko vreme ustalio; pevušenje i huktanje s vetrom i povremeno samožrtvovanje. Ubrzo su se i huktači ugasili i popadali mrtvi suvih usta.

A on se na vreme povukao od drugih, izolovao i sačuvao u podrumu. Nije popustio, izdržao je pritisak huktanja i škripe, barem do sada…I zato bi bilo možda bolje što pre pobeći iz ovog vetra i grada…Čekao je previše dugo da vetar stane, a izgleda da neće skoro prestati. U podrumu je pre nekog vremena otkrio podna betonska vrata, prašina ih je bila stopila s podom, a on ih je slučajno pronašaodok je premeštao stvari. Nije ih otvarao, jer je mislio da je to neka vrsta dodatne ostave i vrata su bila veoma teška da bi se olako otvorila. Našao je šipku u jednom od ormara podruma i  uz pomoć nje je vrata na polugu otvorio. Prvo što je ugledao bile su strme stepenice koje su vodile u mrak. Upalio je baterjsku lampu i spustio se niz njih. Dugo je koračao stepenicama.Što se dublje spuštao, sve je glasnije čuo pulsirajuću vibraciju. Mestimično bi uperio lampu oko sebe ne bi li video išta, ali okolo je bila samo tama. Potom je počeo da se pita kada će kraj ovim stepenicama i ubrzo je zagazio u vodu, tj. stepenice su zaranjale u nju. Uperio je baterijsku ispred sebe i ugledao vodu koja se nalazila svuda oko stepenica. Pomislio je da je to možda stari rezervoar ili kolektor. Voda je bila gusta poput ulja i podrhtavala je od pulsirajuće vibracije. Nešto je crvenkasto prigušeno svetlucalo iz nje, a stepenice su vodile ka toj svetosti. Uzeo je daha i zaronio u tom pravcu. Bilo je neočekivano lako roniti u toj vodi, nije čak ni bila tako hladna. Izvor svetlucanja je bio još daleko, a njemu nije ponestajalo vazduha, što je bilo čudno, a potom je uvideo da može nesmetano da diše u vodi. Izvor crvenkastog svetlucanja je bio sve bliži i pulsiranje sve jače, a on je sve više zaboravljao otkud ovde i od čega je pobegao, odakle je i kako mu je ime, samo mu je bilo bitno da dođe to svetlucanja i pulsiranja. Njihov izvor bio je jedan crni kamen jajastog oblika, visok oko dva metra i dosta širok. Bio je crne boje kao oniks, a sitne pukotine na njemu svetlucale su crvenkastom bojom. Čovek mu je prišao i dotakao ga šakom. Prostrujala ga je ta svetlost, a zatim je počeo da kruži oko kamena i ubrzo se rastvorio u vodi kao šumeća tableta. Kamen je nesmetano i neprestano svetlucao i pulsirao.

 

POGLED

 

            „Najzad si se probudio! Zaspao si u jednom trenutku dok smo isijavali. Baš si duboko spavao. Mada dosta nemirno. Bio si se dugo vrteo i otimao u snu i potom si ispario kao vodena para. Posle nekog vremena para je počela da se skuplja okomesta na kom si zaspao, bivala je sve gušća i gušća dok se ponovo nisi našao na istom mestu spavajući mirnim snom. Nisam hteo da te budim.”, reče osoba „1”. „I? Gde si to bio dok si sanjao?”

Osoba „A” se protegnu i odgovori: „Prvo sam se našao s jednom devojkom u jednoj sobi.Uživalismo u međusobnom ulivanju, veče je lagano i opijajućeisparavalo.Međutim, odjednomsu sečuli udarci po metalnim vratima. Nas dvoje smo se nalazili u atomskom skloništu koje je pretvoreno u stan, tako da su udarci su jako odzvanjali. Sjurio sam se do vrata i razlio po njima ne bi li bolje utvrdio šta je to iza. Bio je to neko poznat,tako mi se činilo na osnovu vibracija koje su dopirale, ali nekako kao da je posednut nekim jakim nasilnimnaponom. Otvorio sam klizna vratanca koja su bila umesto špijunke i kroz rešetke sam video moje dve prijateljice.Izgedale su snažno i krvoločno, ali ujedno i smireno. Iako sam osetio da nešto peni i manhita u njima, odlučio sam da ih pustim unutra.

„Zdravo kako si, šta radiš?” rekle su mi skoro istovremeno. „Otkud vi uopšte ovde i ove sate? Da se nije nešto desilo?” Upitao sam ih. „Ma ne, sve je uredu, nego navratile smo onako, bezveze, došle da vidimo šta radiš”, odgovoriše mi i počeše da njuškaju vazduh kao da traže žrtvu. Tad sam shvatio da su nanjušilemiris devojke u drugoj sobi, i da ih moram zamajavati nečim ipolako ih poslati napolje. Njihovo prisustvo je emitovalo nešto izrazitogadno, nekakvo pištanje koje je podsećalo na zvuk frižidera kada odjednom postane glasan. To nisu bile one, to su bile samo njihove ljušture vožene nekakvim naponima koji podstiču krvoločnost, a one su potisnute – jedan deo njih je potisnut na ivice sopstvenih tela i porobljen u svrhe kamuflaže, drugi je udavljen duboko u utrobi, a treći rastvoren unutar jakog ključanja krvi. Odlučio sam zatim da pokušamda komuniciram s tim što se zadržalo na granicama njihovog tela, ne bih li uspeo da ih povratim.Ponudiosam im da sednu u dnevnu sobu i uzmu neko piće, što su one i prihvatile. Pošaosam po piće i usput otišao do devojke i rekao joj da ostane u sobi i da se primiri, zato što su ove dve kao posednute i svako nepoznat ih može razjariti,te želim da ih što pre ispratim iz stana, ali to mora da ide na ovaj način.

Dok sam se vraćao s pićem,jednaod njih dve projurila je pored mene i uletela u sobu. Ja sam potrčao za njom. Kada sam ušao u sobu,prijateljica je držala devojkučvrsto za ruke i bilo je pitanje trenutka kada će ih smrskati. „Pusti je i izlazi napolje iz moje kuće!” viknuo sam.A ona je samo zarežala. Ako bih je napao, sigurno bi me zgromila, bila je demonski snažna. Morao sam i dalje da pokušavam da komuniciram s njihovim ostacima koji su potisnuti na granice tela. „Napusti moju kuću!”Viknuo sam par puta, trudeći se da izgledam kao da me uopšte nije strah. Na sreću je uspelo.Pogodio sam frekvenciju i ona je pustila devojku i besno izletela napolje,aova druga je pošla poslušno za prvom. Ja sam krenuoda ih ispratim da budem siguran da će otići i da neće možda ponovo da se razjare. Svoja strujanja sam usmerio oko njih, trudeći se da ih polako ali sigurno odvedem ka izlazu. Izašle su kao hipnotisane. Brzo sam zatvorio vrata za njima i zaključao, međutim, ova koja je bila napalu devojkukao da se trgla i  munjevito me uvatila za grlo rukom kroz rešetke i prikovala me za vrata i samo zarežala na mene. A onda me je s nekom dozom zadovoljstva i samoutehe pustila. I onda su napokon otišle.

Odahnuo sam i vratio se u sobu.Devojka je stajala uplašena, jako uznemirena i pomalo besna. Pre nego što sam išta mogao da kažem, ona je izjurila napolje kroz sporedna vrata i nestala. Izašao sam za njom da je nađem i smirim. Napolju je duvao jak vetar. Bio je to brdovit kraj, naselje je bilo razbacano po brdima, uglavnom kuće i male zgrade i jaka i silovita reka koja je tekla kao bujica, deleći naselje i brda na dva dela. Nisam je nigde video, pa sam uzeo da je dozivam svim mogućim sredstvima komunikacije kojasam imao i krenuo kejom. Nije se javljala. Nastavio sam da hodam i naišao na tunel kroz koji se mora proći da bi se išlo dalje. Ušao sam u tunel neprestano pokušavajući da je nađem.Unutar tunela se prolazilo kroz belo okrečenu prostoriju koja kao da je prosto nikla ovde. Bio sam začuđen otkud onatu, ali ne previše, jer sam hteo da je nađem.Međutim, dok sam prolazio kroz prostoriju, s desna se nalazio jednostavan pohaban drveni sto postavljen do zida. Pošto sam gledao i ukucavaosimbole na ekranu u ruci, pokušavajući da je nađem, vidokrug mi je bio usmeren samo na hodanje; napred nisam gledao malo dalje od nogu, a oko sebe sam gledao do visine ramena. Potom sam osetio da nešto grozno zrači iz pravca stola. Podigao sam pogled i video da je iznad stola na zidu zalepljen neki stariji čovek odsečenih nogu, u stvari, sve je bilo odsečeno do pupka, a od ruku su bili samo patrljci koji su bili razapeti, to jest zalepljeni krvlju za zid i te rane su bile odavno zarasle. Imao je dužu, pretežno sedu kosu, oštre crte lica, oštar kukast nos, oči su mu bile sklopljene i glava mu je bila malo klonula.Kako sam krenuo da mu prilazim, on je podigao svoju glavu i otvorio oči. Oči su mu bile pomalo izdužene, beonjače žućkaste a rožnjače su mu bile potpuno crne i sijale jako i silovito. Iz tog pogleda su huktali energetski naponi koji su nosili u sebi ushićujuće uživanje nadmoćnog nanošenja patnje žrtvi sa istovremenim saživljavanjem patnje podređenog, koje je davalo još dublju i mračniju slast i prezir prema svemu što živi. On se potom nacerio podrugljivo i hladno i duboko me pogledao u oči. Njegov pogled i cerenje bili su izazivački, kao da je pozivao na takmičenje u gledanju u oči. S delimičnimoklevanjem sam prihvatio izazov. Počeo sam sve dublje i dublje da gledam u njegove oči, osećajući svakim sekudnom ogromne i duboke slojeve straha i prezira prema životu koje su kovitlaju untar njegovih očiju i mešaju u smesu koja se ispoljava kao nasilje, mučenje i porobljavanje prožeto jezivim uživanjem. Tek kada sam duboko zagazio u njegov pogled shvatio sam da su me njegove oči sasvimopkolile, da su se razvukle po zidovima i da samo čekaju da napravim još koji korak dublje pada me pojedu. Odvratio sam brzo pogled i pomislio: „Ne bih ovog puta da zaronim u tvoju čeljust, bojim se da će mi ponestati daha,a ne bih da se ugušim i rastvorim u tvom pogledu.” Kako samnastavio dalje kroz tunel, prostorija i raspeti bogalj su se raspali i rastopili i slili na pod koji je time postao poputživogblatai počeo sam da propadam u njega. Rekao sam sebi: „Ovo nije živo blato u koje propadaš, to je njegov pogled koji te polako guta. Probudi se! Sanjaš na dnu velike zagađene reke i toneš mulj!”

Otvorio sam oči, napokon, bio sam u sobi, a devojka je čvrsto spavala pored mene. Neko vreme sam ležao budan i dalje osećajući njegov pogled kako me doziva i uvlači nazad u isti san, ali je svakim sekundom bio sve slabiji. Sačekao sam da pogled potpuno ispari i rastvori se u vazduhu do bezopasnosti. „Taj pogled je bio čist koncentrat nasilja i straha ovog našeg sveta, našeg sna. Nasilja i strahoviskupljeni, koncentrisani u jedan pogled i jednog bogalja.On nastaje periodično, skuplja se u vazduhu, taloži u kanalizacijama i smetlištima, sedimentira u vodi, kada utvrđeni grad previše širi zagađenja iz svojih fabrika straha i nasilja.” Rekao sam to sebi, i vratio se da spavam.

I onda sam se ponovo probudio ovde.” : završi time pričuosoba „A” i nastavi: „I sada hoću još jače i silovitije da isijavam i gorim pucajući ka nebu.”

 

SUMNJE

 

Isijavili su i sagorevali dugo u noć. U neko smireno doba noći,osoba „1”zastade i zagleda se u ispucalo nebo i ono muse učini blagonaklono i puno teskobe. Zatim se okrenu prema osobi „A” i reče:

„Levijatanutreba pregovarački zapevati i naricati, ne bi li se sažalio na potrebe pokorenih ljudi, i ne bi li naše pravdoljubive suze i poplašene i prosjačke šetnje koje zovemo protestima njega umilostivileu brižnog kućepazitelja.Mi smo unutar njega, rastemo iz likovakoje nam je on izobrazio, ako uvređeno, milosrdno i plašljivo pevamo u te likove, mnoge sfere unutar njega će postati pitomije, saosećajnije i pravednije. Ipak smo mi njegovi tvorci.”

 

„Ti vidiš samo metež i jezive čeljusti pri klaćenju na odluci da napustiš likove u koje smo uobličeni. To je strah koji struji kroz tvoj krvotok i prikiva ti napone. Strahuješ da ćeš se tako razliti svuda po zemlji i da će te ona upiti,da ćeš isparititako razliven na asfaltu od vreline sunca,da ćeš se takav zamrznuti od hladnoće, da ćeš setako tečan uliti u otvor kanalizacije”,odgovori mu osoba „A“ i nastavi:

„Ti meteži i čeljusti koji ti se otvaraju pod tobom dok se klackaš na odluci usidrenisu u udobnosti i ušuškanosti Levijatanovih grudi.

Pobune nâs koji naslućujemo nove svetlosti iza pukotina neba slabe su i poplašene.Pobunjenima se nudi određena doza komfora i ventila i ta topla uljuljkanost prikiva i mekša. Naše pobune su se povukle u precizne i dosetljivekritike i preselile se u prostore gde se zapljuskuju u prazninu i otiču u nju.

A kada se te prosjačke šetnje zakuvaju u neke smelije ispade, njihov se napon ulije u krvotok Levijatana i time se on privremeno transformiše u jednog brižnijeg gospodara.A ljudi i dalje veruju u stare i ustaljene likove i uloge i osećaju se sigurno i prihvaćeno u njima i stoga se bune samo kada su najugroženiji i onda samo zato da bi se mogli namiriti i nastaviti da se ljuljaju u dresiranim ponašanjima na koje su navikli, unutrašnjim mehanizmima kojiskoro neprimetno i  neprestano rade za svevidećeg mrtvaca.

Oni koji se bune smelo i koji su spremni na samožrtvovanje i dalje veruju u Jedno i u  istinsko staro nebo. Oni su sluge Levijatana iako misle da se bore protiv njega. A mi smo se uplašili jer nam je nebo popucalo i temelj nam se izmakao pod nogama i sada tražimo utočište u ušuškanosti i opskrbljenosti.

Slika - propovednici s periferije

Mada si u pravu.Svevideći je neumoljivo jak i sveprisutan. On ili melje ili asimiluje žestoke pobune. On sjaji iz svake naše reči, misli, osećaja.

Treba još uvek biti podzeman, teći vodama koje urušavaju temelje, skupljati kap po kap, gajiti prezir prema sadašnjim načinima življenja, ali neda se isključujemo iz njih, nego da stalno učestvujemo u njima, takoda se u našem igranju unutar tih okvira skoro nevidljivopodsmehujemo i obesmišljavamota ponavljanjakoja nas postepeno guše i pokoravaju. Na rubovima njihovog prikazivanja sopstvenog funkcionalnog sjaja treba puštati senku iz koje sijaju upitnicikoji kazuju: „Igranje ovih uloga nekadaje imalo smisla, kada se čovek tako morao uokviravati, asada one samo kočemetamorfozečijinaponi stvaraju pukotine i blešte poput munja iz ovihljuštura ustaljenih ponašanja.”

A svevideći mrtvac stalno podmazuje, obnavlja, menja i prilagođavate likove koji nas porobljavaju i zaceljuje pukotine ili smišlja i proizvodi razne gromobrane za ta sevanja.

Stoga ćemo uzimati na sebe šablone življenja, utopiti se u njih i onda tražiti pukotine i rupe i plaviti ih. I iz tih pukotina ćemo se truditi da se naprave što tečniji likovi koje neće gušiti, koji će se stalno transformisati i pratiti stvaralačke napone bezdugih zastoja.

Pitam se da li je ovakvo isijavanje uopšte prenosivo na većinu ljudi ušukanih u masovnosti, ali im zato možemo ponuditi i propovedati tečne šablone življenja kako bi se oni što manjezauzdavali i silovali, a da se pritom ne raspršepotpuno.

Mora doći do još izrazitijegprigrabljanja sluga i sveštenika Levijatana ijoš većeg osiromašenja robova Levijatana, da bi se stvorili udari gromova i svi naponi iz dubina prasnuli na površinu,urušavajući utvrđeni grad.

Mada,u nekim iscrpljujućim danima poput ovog,čini mi se da šarenilo kojim svaki dan hrane ljude njegove sluge, i staložene razumne umirujuće reči njegovih sveštenika,potpuno dave te napone i da će se naše putovanje zatvoriti u igre podređivanja i funkcionisanja. Da su robovi srećni da budu samo robovi ako mogu da se ljuljaju u šarenilu i da ih smerne reči čuvaju da se izgube.

 

„Pogledaj svoje noge! Pretvorile su se u korenje!” Prekide ga osoba osoba „1”.

„Izgleda da mi se porodično stablo uznemirilo” reče osoba „A” i zatim ga korenje usisa.

 

OLTAR

 

Korenje ga je izbacilou porodičnu dnevnu sobu i zatim je počeo da tone u san.

 

„Sine zašto si tako nezadovoljan?”Probudi ga iz snapoznat glas. „Pa vene su ti vezane čvrsto za porodični oltar. Pogledaj kako lepo sijaju ikone, toliko im prijaš. Mi smo zajednica koja je iznad svih. Nije li nam toplo ovako zajedno zauvek?

Sa nama si uvek siguran, ništa loše ti se ne može desiti. Mi ćemo uvek jedni druge čuvati. Zbog toga ne zaboravi kome treba uvek biti veran i gde treba žrtvu prineti.

Mi te spremamo da budeš jednog dana glava ove naše zajednice i stoga stalno motrimo na tebe i pazimo da se samo kupaš i roniš isključivo na obali podzemnih voda i da njihove plodove donosiš u kuću i da ih stavljaš pred ikone da bi se sasušila remetilačka moć plodova.

Te vode mogu da te odnesu daleko od nas i ti plodovi ako se jedu presni, mogu da te otruju. Te podzemne vode teku ka crnim jezerima u čijim ponorima se čovek lako utopi. U tim jezerima prebivaju razne nemani koje te mogu progutati i neobične podzemne sirene koje dozivaju, a od čijeg se pogleda čoveku glava istopi i slije u jezera. Ponori tih jezera vode ka podzemnim morima u koja kada uplivaš nikada nećeš moći da izađeš i zauvek ćeš ostati da lutaš u njima. Stoga smo ti vene vezali za porodični oltar da bi oči ikona mogle stalno da te nadgledaju i čuvaju”, izloži mu majka sve to staloženo kroz zabrinuti poluosmeh.

Osoba „A” joj na to odgovori:

„Carissimos famulos, ovaj svet se preobražava u zatvor…sve se nadgleda i kontroliše…a vi hoćete da ja budem zatvorski stražar, tj. glavešina koja sluša ikone sa oltara, zauvek privezan za porodični žrtvenik. Vi želite da napustim puteve svojih vrcavih energetskih tokova i da ih preusmerim kaporodičnom oltaru ne bih li se uobličio u njihovog čuvara.

Kažete mi da ova naša rodna zajednica čini osnovnu jedinicu svakog zdravog i funkcionalnog društva, a da te male porodične jedinice čine njegovo tkivo i da svaki porodični oltar čini još jedno njegovo oko kojim nas on nadgleda zarad nas samih. I kažete mi da, budući da volim da se igram u podzemnim vodama, kao zamenu za to trebada nađem sebi što bolje mesto unutar njegovog krvotoka.

Međutim, ja ne želim da se zadovoljim time da tečem kanalizacionim i vodovodnim sistemima, u kojima je svaki tok već predviđen i usmeren, i koji poseduje efektivne sigurnosne mehanizme u slučaju zagušenja ili izlivanja.

Ja osećam rafinisano i perfidno nasilje u tom strahovanju i nadziranju. Čujem ga glasno kako sija iza ustaljenih, proverenih, pristojnih i ljubaznih manira i pravila.

Želeli biste da ja potisnem ove moje energetske napone koje nazivamo maštom i slobodom i da ih strpam svoj lični zatvor koji ste mi lepo izgradili za slučaj ovakvih slučajeva.

Mašta i sloboda sijaju i u potpunoj tami. One mi osvetljavaju podzemne hodnike kada plivam i ronim podzemnim vodama, one me štite od ponora crnih jezera, one seku utrobe podzemnih nemani, one upijaju i saniraju poglede ludila, zbog njih se nikada neću izgubiti u podzemnim morima. Tako da se ja krećem u tim tamnim podvodnim dubinama sasvim prirodno.

Vas hvata strah kada ja ovako pričam. Na ta moja strujanja i tokove gledate kao na neki kriminalan aspekt, kao na nešto što treba odstraniti iz mene ili barem zatvoriti ili osakatiti, budući da je to po štetno po mene, tj. štetno po mene kao buduće oko Levijatana.

Iz straha od napona i pražnjenja koji bi da idu dalje, dublje i više i koje vam ruše vaše sive kućice, vi biste da me prijavite nadležnim organima koji se temelje usigurnosti i strahu. Zato ste mi i usadili strahove da pomno motre i usmeravaju moje tokove i strujanja u vodovodne i kanalizacione sisteme.

Vama je kriminalno sve što se opire ustaljenom krvotoku Levijatana i vi biste da me zbog toga potkažete.Dotle je dovela poslušnost iz straha.

Carissimos famulos, kriminalci iza rešetaka su samo mi u podzemnom ogledalu. Onisu žrtve silovanja ovog našeg Levijatana, našeg pastira. Taj naš pastir je samo nekoliko puta podviknuo na vas, pa ste zbog toga fine, odgovorneipitome jednike koje se stapaju s ostalima, i pomno motrena sebe i druge.

Te žrtve silovanja i odbačenosti haraju i van zatvorskih ustanova, pretvorene u čopore zveri da bi širilli strah,nasilje i gramzivost,a na njih motre savršeno proračunati stražari i tamničari, sjajne oči Levijatana.

Stoga, ja stalno bežim od tih oltarskih pogleda i stalno gledam kako da im uteknemi onda slobodno i silno tečem i strujim.

Carissimos famulos,na svakom porodičnom oltaru, postoje razne ikone, razne uloge i ljušture koje nam Levijatan nudi.Zar ne vidite da na svakom porodičnom oltaru barem pomalo sija ikona logorskih batinaša i baca svoj sjaj na sve ostale ikone?

Vi mi kažete da preterujem, da takve reči naprasno kuljaju iz mene zato što sam se previše igrao i razlio po podzemnim vodama.Za vas je porodični oltar centar iz kog sija i zrači nesebična ljubav.

Ta ljubav o kojoj vi pričate teče unutar sistema straha i sav taj napon kontrolisano klizi kroz slavine i hrani deo krvotoka koji pripada najmoćnijim očima Levijatana,koje nazivamo i elita, koja plete i usložnjava mreže nadziranja i porobljavanja.

Ta ljubav histerično pritiska svoju decu na grudi ne bi li ih primirila, navodno time ih zaštitila i postepeno ceo život gušila i cedila.

Carissimos famulos, kriminalcima želim da uspešno pobegnu iz straha i nasilja u kojem su se sazdali.

Carissimos famulos, vi biste da ja budem nekakva sjana skupocena slavina. A ja želim da tečem i strujim svuda, da rušim, odnosim, nanosim i gradim, da se ulivam u mora i okeane tihbožanskihnapona koje struje svuda i koje smo mi zatvorili, usporili i zaustavili ne bismo li se zaštitili od talasa haosa, ne bismo li mogli da napravimo jedan horizont.

A sada se taj horizont skamenio i mi tonemo s njim. Sada smo dovoljno snažni i bogati da taj kamen sahranimo u dubinama i nastavimo da plivamo i ronimo.

Vas plaši napon ljubavi i haosa, igre i stvaranja, tresu vam se od toga vaši prestrašeni stabilni sivi životi i onda vas hvata strah od onog što struji u svakome i svačemu, a to sustalnii neiscrpnitokovi svega, koji nisuustaljeni kao vi.

Tokovinosesve dalje, a tu je vaš rascep.Vi hoćete da se stalno vrtite u mestu u nekakvom trzanju i kidanju,grčevito se držeći za stenu sigurnosti.

Želiteda tečem unutar telesine Levijatana koji se i sam kida i raspada unutar sebe i kome membrane pucaju i krvotok se izliva svuda po tkivu i širi se sepsa, kao što se dešava sa svim organizmima koji bi da se okamene.

Tok sprati i očistiti i počistiti sve što bi da ga zauzda i zatvori.

Carissimos famulos, to što mi vi nudite je jedna ustajala kanalizacija, a ja stalno strujim i tečem i preuske su mi vaše perspektive štala.

Stalno strujim i tečem i stoga stalno dajem i dobijam. U tu ustajalu baru navraćam samo kada me tok tako navede, budući da mi je ljuštura još uvek vezana za taj porodični oltar a nisam potpuno tečno biće i potrebno mi je da se ponekad vratim u tu ljušturu.

Naučio sam da svoju ljušturu hranim kako treba i da je činim elastičnijom i da je stalno oblikujem kako hoću, budući da ljušture kada se okamene pucaju pod jakim pritiskom napona. Njena elastičnost mi omogućava da se provlačim kroz pukotine i skrivam ne bi li mogao da nesmetano i bez nadzora tečem i strujim podzemnim tokovima, a kada navraćam nazad u ljušturu napunjen tim zračenjima i strujanjima pokušavam da barem malo razgrađujem ovo septično tkivo natapajući njegove pukotine podzemnim vodama.

Carissimos famulos, ovaj naš svet je počeo histerično da se budi iz sna o nasilju i želi da se umlati ne bi li se ponovo uspavao.

Moramo nastojati da se ovaj histerični Levijatan uruši od podzemnih voda koje su utekle njegovom histerično-kontrolišućem pogledu.

Moramo sprati sepsu koju nazivamo nasilje iz straha, da bismo mogli da nesmetano strujimo, da slobodno sanjamo i igramo se, gradeći i stvarajući na osnovu nacrta iz tečnih snova i priviđenja.”

Završi time osoba „A” i rastopi se i izli nazad u podzemne vode.

 

PODLEŽEĆE

 

Osoba „1” ležalaje na kauču i slušala muziku i pitala se šta se desilo saоsobom „A”. Nije ju videla otkako ju je progutalo korenje. U neko vreme primeti da iz jedne pukotine u gornjem levom uglu zida izbija polutečna pojava. Pod pritiskom pukotina počela je da se širi i da se uobličuje u čvršćioblik. Osoba „1“ prepozna lice i ruke osobe A”, koja se sada rukama izvlačila iz pukotine.

„O, pa to si ti!” reče osoba „1” razveseljeno. „Gde si ti dosad? Baš se dosađujem bez tebe, i uz to još preko sredstava komunikacije javljaju da je u onom sektoru o kom sam ti pričao počeo da duva neki neobičan vetar i ne liči baš da je pogodno po ljude, pa me je brinulo da nisi slučajno tamo”.

„Progutala me je čeljust porodičnog zagrljaja, imali smo neke nesuglasice, ali samrazrešio to.” Odgovori joj Osoba „A” blago zadovoljno i malo odsutno.Nastade kraće obostrano ćutanje.

„A što se tiče ovog vetra…nastavi osoba „A”; „…Levijatan ima napade razarajućeg ludilakojes vremena na vreme ispušta putem vazduha i onda traži prinos žrtava.

Proticao sampovršinskim podzemnim vodama u blizini tog sektora i osetio sam neke vibracije, preusmerio se na njihov izvor i naišao sam na jednopovršinsko podzemnojezero. Osetio sam da pulsiranje iz centra tog jezera. Kako sam zaronio u njega,osetio sam da je voda jezera puna sitnih nevidljivih pipaka.Ti majušni pipci su ušli u mene preko nozdrva i počeli odmah da traže moje središte. Shvatio sam da oni to rade ne bi li se zakačiliza njega i krenulida me vuku ka centru jezera. Međutim,to za šta su se zakačili nije središte budući da sam ga ja svojevoljno rastopio, a kao središte sam ostavio samo ljušturu. Bio sam rešen da istražim šta je to što pulsira, i prepustio sam im se da me vode zakačeni za moju ljušturu. Pipci su me dovukli do velikog kamena jajastog oblika, koji je crvenkasto svetlucao i pulsirao. Prišao sam mu i dotakao ga, odmah zatim je moja ljuštura zasvetlela, odvojila se od mene i počela da kruži oko kamena i onda se rastvorila u iste te nevidljive pipke i pridružila tako roju. I potom kao da sam i ja postao nevidljiv za pipke i kamen.

Shvatio sam gde se nalazim. To mesto je središte Levijatana, srž svevidećeg oka, gde se sve svodi na Jedno, temelj svakog temelja, podležeći svih podležećih. Pred Njim se svakom čoveku rastvori njegovo središte, njegovo podležeće i pokori se usled moći velikog sijanja i spoji s velikim sveznajućimcentrom,budući da se ljudi čvrsto vezuju za svoje središte i u ulivajusvoje snage u njega. To središte u koje imaju toliko poverenja jeste odraz i oponašanje temelja i centra koji nastoji da kontroliše sve tokove.

A taj krajnji temelj, taj centar jeste uprkos svim raznovrsnostima koje obitavaju na njemu i obigravaju oko njega, samo ono što peni na površini u odnosu na igru mnoštva. On je proizvod mnoštvakoje stalno strujii stvara i razgrađujerazne mogućnosti i središta.

Ta naša utemeljenja jesu samo uokviravanje napona prilikom igre mnoštva unutar nas.

Temelj je stvoren kao brana od udara mnoštva. Temelj je bio potreban ljudima i bez njega ne bismo stigli ovde gde smo sada. On je proizvod dubinskih napona i strujanja kojise prepliću i potiru, izmišljen da bi čoveka osposobio da se snađe i centrira u onome što nazivamo haosom.

Podležeće je podredilo ta strujanja i napone koji su ga stvorili i napravilo predviđene kanale za njihova izlivanja. Ono je oruđe koje teži da gospodari i podređuje. Zbog toga ono zabija svuda centar i pravi temelj gde može, ne bi li usidrilo i pokorilo što više tokova.

Svevideće oko želi i dalje da nas zadrži u tim ukroćenim likovima koji rotiraju oko središta – oko podležećeg kao nedeljivog, poslednjeg i sveprisutnog.

Podležećeje inadležeće čoveka. Ono je granica koja deli haos na dva sveta, unutrašnji i spoljašnji.

Ta granica je osvojila ogromne teritorijeunutrašnjeg i spoljašnjeg sveta crpela i izoblikovala njihova plodna mnogostruka strujanja. Ona se širi u oba sveta,razgranatau oba smera, sija božanstvenim sjajem kao drvo sveta koje jemaštom stvaranou strahu, nasilju i borbi protiv nemani haosa,pokretano ljubavlju prema postojanju.

To drvo se širilo u oba smera tražeći temelj svih temelja, izvesnost nad izvesnostima, potpunu sigurnost, a nailazilo je samo na bestemeljnost, nepredvidivost, haotičnost. Gledalo je duboko u središte tražeći tu temelj i videlo da ono nije centar nego isparavanje sudara dva sveta.

Zbog toga se sve nadgleda i kontroliše. Strah od onoga što smo nazvali haos, strah od neiscrpnih neizbrojivih tokova koji sve nose sa sobom. Temelj se morarastvoriti, da bi se sva ta razgranatost mogla povijati s tokovima, putovati i stalno preoblikovati se s njima, upijajući njihova strujanja, da bi cvetali i rasli novi horizonti”, reče osoba „A”.

 

„Da li se možemo u potpunosti osloboditi podležećeg? Razumem kuda vode tvoja strujanja. To podležeće bi trebalo da bude što tečnije, da bismo mi mogli što bolje da ispoljavamo stvaralačka strujanja i igramo mnoštvom i bestemeljnošću. Grčevito držanje za temelj jeste samo strah usled gubljenja u mnoštvu, a gubljenje u dubinama mnoštva jeste samo otvaranje prema novim i neotkrivenim tokovima i strujanjima”,reče оsoba „1” i upita оsobu „A”:

„Ali zar baš tu ne leži opasnost da se takav čovek koji putuje po mnoštvu bez sidra i temelja potpuno rasprši, razlije i bespovratno izgubi?” I zar ta raspršenost ne ide na ruku Levijatanu koje sve te raspršene likove i snove uliva u svetskokorito koje ga stalno obogaćuje ičini jačim.

Zar se ceo svet sa svim svojim raznolikostima ne uliva u Jedno koje se zove tržište, koje podrazumeva konkurenciju i nevidljivu ruku kojadrži sve pod kontrolom?

I zar ta raspršenost nije samo onda penušanje oko jednog jedinog vrtlogau koji se ulivaju ljudi izstraha zbog opstankai gladizakomforom i profitom? Izar ta penušanja nisu samo ulepšavanjai kratki isprekidani ali skoro neprekidni zaboravi onoga oko čega se svet vrti?”

 

„Sve stoji što si rekao”,odgovori joj osoba„A” i nastavi: „Ali ono što čoveka iz putovanja u mnoštvu treba da sakupi nazad iz raspršenosti novom sebi – a nikako starom, jeste ljubav prema postojanju i upijanje punoće i mnogostrukosti svakog trenutka, prihvatanje sebe kao jednog od mogućih uobličenja koje treba da je u stalnoj promeni i obogaćivanju novim mogućnostimakoje prevazilaze stare postavke i igre, stalno ispitivanje i istraživanje, stalno stvaranje i razgrađivanje centara, nasuprot strahu od prolaznosti i težnji ka utemeljenju.

Vraćanje uvek novom sopstvu usled mnoštvenosti koja stalno širi i preoblikuje središte kojeserastačeusled bogaćenja raznih zakržljalih napona malih središtaunutar njega i snaženje zakržljalih napona raznih središta tih manjih centara i tako u beskraj.

To podležeće bi trebalo da bude poput veziva, da drži na promenljivom okupuovonaše postojanje koje je samo jedno od igara mnoštva unutar neiscrpnih tokova postojanja. A na okupu drži ljubav ka sopstvenoj trenutačnosti prepunoj mogućnosti i horizonata unutar igrivih, mnogostrukih, neiscrpnih tokova.”

 

„I mi smo mnoštvo našeg glavnog podležećeg, svaki naš izliv ga tvori i bogati. On nas porobljava, oblikuje i prilagođavanaša strujanja za njegove potrebe, dok mi činimo njegovo telo.A on bi trebalo da bude samo vezivo,a ne gospodar.On bi trebalo da se rastvori u oruđa koja bi nam pomagala i olakšavala da se stalnoi nesmetanopreoblikujemo i stvaramo, a neda bude svevideće oko koje bi da usmerava naše tokove i da nas čvrsto drži zauzdane” rečeosoba „1”.

 

„Slažem se”:reče osoba „A” i nastavi:

„Da bi se dospelodotle, potrebno je ljubavi prema neiscrpnim mogućnostima postojanja i hrabrosti da se žrtvuje i goriza tu težnju za stalnim oslobađanjem i stvaranjem, nasuprot grčevitom držanju za ustaljene i proverene oblike življenjautemeljene u podrazumevanom pokoravanju jednomutočištu i izvoru.”

 

„Slušaj! Neko probija vrata!”, reče osoba „1”.

 

„Levijatan nas je čuo kako hulimo glasno protiv njega čitavu noć…”reče mirno i pomalo potištenoosoba „A”.

 

Vrata su počela da pucaju, zidovi da se tresu, kao da ih je nešto bušilo i stvorilo se puno rupa i iz njih je ulazilo nešto poput paukove mreže sačinjeno od tkiva, žica isintetičkih materijala, koncentrično se šireći i opkolilo ih. Mreža je bila puna objektiva, kamera,ljudskih očiju, skenera, sonda i metalnihi organskih pipaka i okružila ih je sa svih strana. Vrata je probila pesnica sačinjena od pripadnika organa reda i mira, svaki prst bio je jedan pripadnik. Pesnica se raširila u otvorenu šaku i zgrabila ovo dvoje i smrskala ih zgužvala ih loptu. Mreža se obavila oko te zgužvane gomile i napravila dve druge osobe i dvoje dece. Potom je stan preuređen i ta nova osnovna jedinica je manje-više mirno i uredno živela svoj ustaljeni tok. Zgrada je prestala sa svojim mestimičnim avetinjskim treperenjem.

 

PERIFERIJE

 

„Gde smo mi to sada?” upita osoba „1A”osobu „A1”.

„Na perifeririji ovih ljudi, tako smo i preživeli. Da smo ostali u centru kada su nas smrskali i zgužvali sigurno bi nestali. Ovako smo se razlili po periferiji, sakrili u pukotine, kamuflirali u zabačenim delovima.“ Reče osoba „A1” osobi „1A”.

„Aha, sada ćemo čekamo pogodno vreme da krenemo da ih razgrađujemo”, reče osoba „1A”.

„Ne”, odgovori joj osoba „A1” i nastavi.:

„Ovo dvoje odraslih su već oblikovani, sasušenii ukalupljeni.Ono na šta ćemo da se usmerimo jesu ovo dvoje malih. Oni se još nisu skorili. Oni mogu naučiti da se rastačui stalno preoblikuju. I onda kada ih podučimo, mi ćemo se rastvoriti u njima i zaboraviti sebe, a ono što će od nas ostati u njima jeste ljubav prema mnogostrukosti i neiscrpnosoti postojanja, i otkrivanju, krčenju i građenju puteva stalnog samoprevazilaženja, stalnog stvaranja.”

 

„Onda smo, dakle, propovednici s periferije”, reče osoba „1A”.

 

„Tako je”, reče osoba „A1” i nastavi:

 

„Sve što će biti tečno i mnogostruko daleko je od centara.

Većina ljudi  je na periferijama, daleko od toplote i udobnosti moći središta. I onda oni teže ka tom središtu kao temelju i smislu postojanja.

Na periferiji, čovek je dobrim delom prepušten sam sebi igurnutu na rub bede i haosa.

Na periferiji, mnogi ljudipostaju poput zveri, mrzeći sve što nije bedno kao oni, istovremeno mrzeći svoju bedu.

I na periferiji postojeputevi grčevitog,mukotrpnog i ponižavajućeg dospevanjauzagrljaj tog centra, koji uglavnom rađaju sluge pune prerušene osvetoljubivosti i zavisti ili ljude site a gladne, ili bahate usled toga što su samo ljušture i ništa više…i ko zna šta još siromašno i bedno.

Međutim, u toj odbačenosti i izbačenosti iz vrtloga centra spavaju i neslućene mogućnosti i putevi novih samostvaranja.

Na rubu haosa, čovek je na obalama plodnih okeana. Stoga treba biti dobar plivač, ronilac i biti što tečniji.

Ako bi ljudi na periferiji ponornu ljubav prema neiscrpnim strujanjima i mogućnostima postojanja uzeli za svoju vodilju,raskomadali bi Levijatana i rastvorili njegovu moć stalnog obnavljanja straha, nasilja i poslušnosti.

A za to će biti spremna deca s perifjerija koja tek treba da dođu i koja će rasti u toj ponornoj ljubavi i rasturiti taj vrtlog centra u plodne reke za tečnija zajedništva.”

Related posts:

Inšalah
Patroklo
Hulja

3 Comments For This Post

  1. Šerman Says:

    Tamno! A isijava…

  2. Pink Frojd Says:

    Dobar tekst…

  3. Opsenar Says:

    Ovo liči na film “Paklena pomorandža”…

Ostavi komentar