Emil Sioran

Posted on 09 August 2015 by heroji

Dragan Uzelac

 

EMIL SIORAN (1911 – 1995)

 

 

 

… Jedino objašnjenje za stvaranje sveta jeste božiji strah od samoće. Drugim rečima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca. Kao siroti klovnovi apsolutnog, zaboravljamo da glumimo u tragediji kako bismo olakšali dosadu jednog gledaoca čiji aplauz ljudsko uho nikad nije čulo. Samoća toliko pritiska Boga, da je morao da izmisli svece za sabesednike…

… Istorija nije ništa drugo nego niz lažnih apsoluta, serija hramova podignutih na nivo izgovora, unižavanje uma pred Neverovatnim. Čak i kada okrene leđa religiji, čovek njoj ostaje pokoran; troši se na proizvodnju lažnih bogova, a potom ih grozničavo prihvata: njegova potreba za fikcijom, za mitologijom, nadvladava i dokaze i apsurdnost . Gubilištva, tamnice i kazamati cvetaju samo u senci vere – u senci potrebe da verujemo, koja nam je zauvek zatrovala um. Đavo nije ništa prema čoveku koji zna istinu, njegovu istinu… U mahnitom umu uvek se krije grabljivica; nikakva zaštita ne vredi protiv kandži proroka…

… Mrzim čoveka, ali ne mogu reći: mrzim ljudsko biće. U reči biće ima nečega što me podseća na ljudsko. Nečega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu bližnjega. Ja sam čovek koji sve razara. Želim da me ostave na miru, da se ne bave mnome, da se ne zanimaju za mene…

 

Emil Sioran, rumunski filozof i esejista, rođen je 8. aprila 1911. godine u Rašinariju, ,,zlosrećnom i predivnom“ rumunskom selu čija će ga slika pratiti tokom celog života. Kao Parižan često se pitao da li bi bilo bolje da je ostao čobanin u svom selu. ,,Moje je detinjstvo bilo zemaljski raj“, napisaće veliki filozof prisećajući se vremena kada je kao dete provodio transilvanska leta jašući očevim livadama pokraj groblja. Bio je dete iz porodice pravoslavnog sveštenika…

 

… Krizu dosade koju sam osetio u svojoj petoj godini života, jednog popodneva, neću nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osveštenje. To popodne dan je mog rođenja kao svesnog bića. Ko sam bio pre svega? Biće i ništa više. Moje ja počelo je tim neskladom, tim otkrićem što ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osetio da je ništavnost u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu, i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije više bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena… Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogućeno mi je da se upoznam. Da je nisam nikad osetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono što jesam. Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti…

emil-sioran

 

Završio je gimnaziju u Sibinju, a potom studirao na Filozofskom fakultetu (1928-1932) u Bukureštu i diplomirao  – odbranivši rad o Anriju Bergsonu, francuskom filozofu i piscu. Studirajući, čitao je Ničea, Šopenhauera, Voringera, Velflina, Bergsona, Šestova…

… Pisati za mene znači osvetiti se. Osvetiti se svetu, sebi. Skoro sve što sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakšanje. Kad bi nekim čudom nestalo želje za osvetom, gotovo da bi svi ljudi bili žrtve do tada nepoznatih duševnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Ničega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je deo uslova moje ravnoteže…

 

Sioranovo debitantsko delo – ,,Na vrhuncu beznađa“ (1934), nagrađeno priznanjem neafirmisanim mladim autorima, istovremeno predstavlja i njegovo kapitalno delo, sumu i sintezu njegovih filozofskih pogleda na život i svet – sumu svih onih ideja i stavova koje će u narednih šest decenija razvijati i usavršavati u svojim brojnim, fascinantnim filozofskim delima prepunim pesimizma, nihilizma i jedinstvene tame… ,,Na vrhuncu beznađa“ predstavlja mladog rumunskog filozofa u njegovom inspirativnom, analitičkom i pesimističkom ,,svetlu“, predstavlja esenciju svih onih tema koje će zaokupljati njegovu pažnju i crpeti iz njega ono najbolje: od otuđenja, apsurda, dosade i uzaludnosti čoveka i sveta, do propadanja, tiranije istorije, vulgarnosti promene, svesti kao agonije i razuma kao bolesti…

 

Da nisam napisao ,,Na vrhuncu beznađa“ izvršio bih samoubistvo… Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kada mi se prohte; bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio…

 ,,Toliko smo sami u životu, da se pitaš nije li samoća agonije simbol ljudskog postojanja“, otvara bolnom upitnošću dvadesetdvogodišnji filozof svoje debitantsko, kapitalno delo… A potom, u jetkom i brutalnom nihilističnom nadahnuću iznosi na videlo svoje ogoljene i beskompromisne misli i stavove  o svim suštinskim pitanjima i dilemama čoveka i sveta…

 

… Stvaralaštvo je vremenski spas iz kandži smrti… Nemam argumente za život. Može li onaj koji je dospeo do granice još posezati za argumentima, uzrocima i posledicama, moralnim obzirima itd.? Očigledno, ne. Njemu za život ostaju samo bezrazložni motivi. Na vrhuncu beznađa, strast apsurda je jedina koja još baca svetlost na haos. Kada ideali, moralni, estetski, religiozni, socijalni itd. nisu više kadri da upravljaju životom i da mu odrede kraj, kako se život može održati a da ne postane praznina? … Živeti usamljeno znači od života ništa više ne tražiti i ne očekivati. Jedino iznenađenje usamljenosti jeste smrt. Veliki usamljenici se nikada nisu povlačili da bi se pripremili za život, već da bi, produhovljeni i rezignirani, podneli razrešenje svog života… Divim se samo dvema kategorijama ljudi: onima koji su kadri da polude i onima koji u svakom trenutku mogu izvršiti samoubistvo. Samo me oni impresioniraju, jer samo u njima kjučaju velike strasti i nastaju veliki preobražaji… Pa zašto onda ne izvršim samoubistvo? Zato što se i smrti gadim kao i života… Osećam u ovom trenutku potrebu da vrištim, da izbacim krik koji će zgrabiti ceo svet…

 

U potrazi za radikalnim Preobražajem Čoveka i Sveta, zatamnjem Dosadom, Apsurdom, Usamljenošću i Rezignacijom, Emil Sioran, poput mnogih velikih filozofa i pisaca pre i posle njega (Šopenhauer, Kjerkegor, Sartr, Swift, Džojs, Beket, Jonesko…) oseća neodoljivu, egzistencijalnu i duhovnu potrebu za krikom koji će napokon zgroziti i pokrenuti svet utonuo u totalno duhovno i egzistencijalno mrtvilo… Prethodno, najavljujući apokalipsu modernog sveta, on udara po temeljnim „vrednostima“ jednog raslabljenog i jalovog društva…

 

… Mnogo bih želeo da jednog dana svi zaposleni, ili ljudi sa raznim obavezama, u braku ili ne, mladi ili stari, žene ili muškarci, ozbiljni ili površni, tužni ili veseli, napuste svoje stanove ili kancelarije i, zanemarujući sve obaveze i dužnosti, iziđu na ulice i odbiju da išta rade. Sav taj zaluđeni svet, koji radi bez ikakvog smisla, ili gaji iluzije da ličnim radom doprinosi napretku čovečanstva i budućih generacija, pod impulsom najstravičnije varke, trpeće u odlučnom trenutku osvetu mediokritetskog, ništavnog i jalovog života, za proćerdani život bez izuzetnosti preobražaja…

… Ljudi i suviše rade da bi bili ono što jesu. Rad je prokletstvo. No, čovek je to prokletstvo pretvorio u uživanje. Raditi svim snagama i samo rada radi, uživati u naporu koji bezuslovno vodi beznačajnim dostignućima, zamišljati da se možemo ostvariti samo u objektivnom i neprestanom radu, odvratno je i neshvatljivo. Istrajni i neprestani rad zaglupljuje, trivijalizuje i obezličava… Raditi da bi se živelo – fatalizam je bolniji nego kod životinje… Rad je nastranost. Mada radu ne suprotstavljam ni pasivnu kontemplaciju ni nejasno sanjarenje, nego prodorni preobražaj bića, ipak, besomučnoj, netolerantnoj i neograničenoj delatnosti pretpostavljam lenjost, koja sve razume i opravdava. Da bi se savremeni svet razdrmao za život, mora se ispisati pohvala lenjosti, onom lenčarenju koje prožimaju unutrašnja opuštenost i osmeh koji sve trpi. Besposličar ima mnogo više smisla za metafiziku od marljivka… Ovaj svet treba da bude svakakav, samo ne onakav kakav jeste…

 

Vrhunac beznađa ogromna je freska oslikana na zidu Samoće, Nemoći i Ništavila čovekove apsurdne egzistencije i duhovnih nemira – bez odgovora, iznenađenja, bilo kakve nade ili moguće lepote…

 

… Sve sam ubeđeniji da je čovek nesrećna životinja: napušten, sam na svetu, prisiljen da pronađe sopstveni način života, nepoznat prirodi pre njega. Zbog tzv. slobode pati više nego pod najnemilosrdnijim jarmom prirode…

 

Tokom 1936. i 1937. godine Sioran predaje kao profesor u gimnazijama u Sibinju i Brašovu. Krajem 1937. godine dobija stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu. Odlazak u Francusku značio je za mladog Siorana prekretnicu u ideološkom i književnom smislu. Počinje da uči francuski jezik i priprema se za odlazak… No, pre nego što je otišao, nastaju neka od njegovih ništa manje bitnih dela: ,,Knjiga o  obmanama“ (1936), ,,Preobraženje Rumunije“(1936), Suze i sveci“ ( 1937) i ,, Sumrak mišljenja“ (1940)…  

 

Nakon Drugog svetskog rata nastavlja rad u Francuskoj i postaje svetski poznato ime na polju savremene filozofije.

 

Ekscentričan i povučen, on postaje jedan od najpoznatijih mrzovoljnika sveta, usamljenik koji je stanovao u jednom od pariskih potkrovlja i odbijao učešće u javnom životu Pariza. Hranio se u jeftinim studentskim menzama, odbivši impozantnu novčanu nagradu Francuske akademije. Nikada se nije ženio. Izučavao je velike umove poput Bergsona i Kjerkegora i bio pod velikim uticajem nemačkog filozofa Zimela. Voleo je ,,Knjigu o Jovu“, istovremeno ceo život prebacujući sebi što ne može da raskrsti sa životom. Njegova filozofija odbacivala je sve moguće ljudske iluzije – radikalno, do nivoa ekscesa. Bio je beskompromisni, nemilosrdni i oštroumni kritičar čovekovih mana i zabluda, kao i svih društvenih zala. Filigranskim zapažanjima i slikovitošću razotkrivao je mnoge istorijske nepravde i ljudsku nemoć za radikalnim preobražajem, ublažujući lepotom vlastiti nihilizam. Za Emila Siorana život je nepojmljiv koliko i smrt, ako nije još nepojmljiviji – budno stanje čoveka je zamorno, svet nas iznuruje, a povratak u pretpostojanje je nemoguć…

 

… Život je plod jedne glupe pogreške, jednog zastranjenja; on je uvreda naneta čistoći nepostojanja. Zlo je pokretačka snaga istorije; dobrota ne zna za potrebu stvaranja. Mi smo tvorevine izašle iz ruku nekog nesrećnog, zlog i prokletog božanstva…

 

Izgubivši prvobitnu nevinost, mi smo pali u vreme, i ono nas je zarobilo. Silu kretanja životu daje ono što je iracionalno; glupost je vitalnija od mudrosti… Raspeti smo između neizdrživih istina i spasonosnih varki. Za šta god da se odlučimo, bićemo na gubitku – konstatuje bez ikakve želje za ulepšavanjem istine Emil Sioran…

 

U Parizu nastaju neka od presudnih Sioranovih filozofskih dela: ,,Kratak pregled raspadanja“ (1949), ,, Silogizmi gorčine“ (1952), ,, Iskušenje življenja“ (1956), „Istorija i utopija“ (1960), ,, Pad u vreme“ (1964), ,,Zli demijurg“ (1969), ,,Nezgoda zvana dolazak na svet“ (1973), ,,Raspinjanje“ (1979) , ,,Vežbe iz divljenja“ (1986) i ,,Priznanja i anateme“ (1987). Vremenom Sioran postaje i jedan od najvećih stilista francuskog jezika, pisac znamenitih studija poput članaka o Makijaveliju i Polu Valeriju…

 

Sav u negaciji, sklon avangardnim i radikalnim stremljenjima, družio se sa velikanima ,,teatra apsurda“ i pesimizma: Semjuelom Beketom i Eženom Joneskom…

 

Preminuo je 29. juna 1995. godine, nakon teške bolesti. Sahranjen je na parskom groblju Monparnas.

 

 

… Život kao duga agonija i staza do smrti samo je drugačija formulacija demonske dijalektike života, zbog koje on rađa oblike da bi ih u iracionalnom i imanentnom stvaralačkom nagonu uništio… Pošto ni u Ničemu, ni u Biću nema spasa: Neka se ovaj svet, zajedno sa njegovim večnim zakonima, pretvori u prah i pepeo! …

 

Related posts:

Crni bregovi Brusa Četvina
Stvaranje energije čudesnom iskrom božanske vizije
Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

3 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Davno sam čitao Sioranov “Kratak pregled raspadanja” u izdanju sobmorske “Zlatne grane”, zna li iko gde bih ovu knjigu mogao da pronađem i ponovo pročitam ?

  2. Pink Frojd Says:

    Kakav mislilac… Zaista su sjajne ove reminiscencije na velikane duha…

  3. Isak Simić Says:

    Jadni, nesrećni Emil Sioran, potpuno je promašio u idejama i izlaganjima svojim !!! Bog je stvorio ovaj svijet i čovjeka upravo iz preizobilja ljubavi svoje, jer je htio da bude još beskrajno mnogo bića koja će učestvovati u ljepoti i radosti postojanja, a ne zato što je bio usamljen ili imao bilo kakvu drugu potrebu u bilo čemu – pa, u Bogu je sva Punoća postojanja prisutna oduvijek, i nije imao nikakvu potrebu za stvaranjem osim Beskrajne Ljubavi koja i jeste sama suština Božanstva, a koju ćemo i mi naslijediti u Budućem Carstvu Božjem što predstavlja i Krajnji Smisao Tvorevine !!!

Ostavi komentar