Categorized | Nova proza

Inšalah

Posted on 26 December 2013 by heroji

Svetlana Fucić

 

Mesec se te noći raširio preko modrog neba, carujući  u svojoj punini. Sasvim lagano,  njegove izdužene trake mreškale su se po uglovima stana, klizeći sa zidova, kao da traže što udobniji položaj za svoja krhka tela. Iza prozora, poput kockice u kaleidoskopu, uhvaćen odraz starog Vračara, skupa sa jesenjom dremljivom tminom.

Nameštaj od teškog, tamnog drveta, upijao je poslednje uzdahe nebeske srebrnine.

Na otvorenoj, ugaonoj polici ukrašenoj duboreznim ornamentima, bakarne srče zadržavale su slabašne odsjaje, prelamajući boje po pozlaćenim rubovima. Visoki ibrik, dostojanstveno usamljen u dnu police, ostao je u senci.  Vidno  star mangal, načinjen od sjajnog mesinga, zauzimao je suprotni ugao prostrane sobe.

 

Nastupao je onaj čas kada se samoće razgolićuju, kada se čovek i nehotice oseća obezoružanim, nesposobnim da spreči oticanje života, vremena u kojem je još danas,  do maločas, činilo se, svakim delićem sebe učestvovao. Čas kada se reči nevoljno povlače pred tišinom unutarnjeg bića, priznajući svoju trenutnu nepotrebnost.

Pospan i istovremeno vrlo živ grad disao je dole, na ulici, provlačeći svoje zvuke kroz duplo prozorsko okno, drveni okvir i tešku zavesu čija je uloga bila da preseče baš tu tananu nit, taj dašak spoljnog života, tu sliku užurbanosti pomešanih sa nekoliko kratkih trenutaka dremeža, noseći sa sobom čudesnu šarolikost beogradskog oktobra.

 

For optimal bone health and care, Buy Evista online now!

� I noć se gasi � pomislio je Hamdija, spuštajući svoje umorno, krupno telo u široku, udobnu fotelju � gasi se ova ranojesenja, mesečeva svetlost poput lampe lojanice, i sa njom, završava se jedna sasvim spontana epizoda u mom životu. Sutra će, inšalah, kroz ovu zemlju, a i kroz mnoge druge, projuriti vest o odluci Rijaseta. Biće objavljena moja zvanična predaja dužnosti Ademu. Postajem doživotni počasni ulemu Islamske zajednice Srbije… Ah, svakako će dočekana biti ta vijest, u raznih ljudi razne su ćudi… Još ovoliko da živim, pa ne bih dovoljno upoznao ljude; vazda bi me zlo užasavalo, nepravda boljela, a gresi zbunjivali svojom upornošću. Četrdeset godina je proletelo, Božjom voljom, kao četrdeset trenutaka. Svega i svačega se nagledahu moje oči, svega i svačega naslušahu moje uši… Sreća je, ipak, saznanje da nije sve u životu onako kakvo nam se u prvi mah pokaže. Niti sve opravdava ime koje nosi, niti ga sve zaslužuje.

 

Sedeo je prekrštenih nogu, sa rukama opuštenim u krilu, prstiju isprepletanih. Palac desne šake povremeno je poskakivao u vis, kao da prati tok njegovih misli. Pogled mu beše upravljen na sliku koja je zauzimala centralni deo zida, preko puta fotelje, osvetljena stajaćom lampom od kovanog gvožđa. Meka svetlost dizala se, čineći na zidu pun krug; unutar njega, lice mladića kome se Hamdija u mislima obraćao, živelo je.

 

� Znaš li, Agibe, akrane moj, šta ljudi kažu za one koji se presele, za rahmetlije? Kažu, nestane ih. Nestane ih, uistinu, iz našeg pogleda, ne čujemo više ođek njihovog smijeha, niti vidimo svetlucanje suze u oku, nema dragog glasa, ni brižnih bora na čelu… Ali, mi znamo da su tamo, na mjestu koje su, živeći na ovom dunjaluku, zaslužili. I, to je pravedno, i prirodno. Kao što je prirodan zaborav. No, ima ljudi koji su nestali, a nastavljaju da postoje. Nisu tako mrtvi koliko mi, živi, mislimo. Kao ti, moj Agibe. Kao ti… I to ne svojom zaslugom, niti mojim vanredno dobrim sjećanjem. Da nije ove slike, koju već decenijama nosim sa sobom, slike koja je put od Egipta dovde prešla umotana u moju košulju…

Ja bih zaboravio tvoj lik. Možda bih se umeo, kroz godine, vraćati u dane našeg đetinjstva, i pamtiti te takvog � vižljastog, dugorukog derana, sa vazda zakrpljenim čojanim pantalonama, onog što je praćkom umeo pogoditi najvišu granu na kruški, ćutljivog i većma zamišljenog đečaćica, sa imenom koje, prevedeno, znači � neobični… Majka ti je došla odnekud iz daleka, i malo je našeg jezika govorila; a ime si dobio, ako se dobro sjećam, u znak poštovanja prema nekom daljem rođaku koji je posredovao na vjenčanju tvojih roditelja. Taman kô da je znala da će ti to ime sasma kroz život odgovarati…

No, eto, da ne beše tog slučajnog prolaznika kroz Sarajevo, tog stranca i njegove neobjašnjive potrebe da zaustavi vrijeme i sačuva baš tvoj odraz… Istina je da bih mnogo izgubio.

Imao si tad tek dvadeset godina; rekli su mi, mnogo kasnije, da si iz tekije izlazio, mirno, sporim korakom, glave oborene, dugih ruku zavučenih u džepove � rukavi su ti jedva zglobove nad šakama pokrivali, znam, to mi niko nije morao reći � kada te je zaustavio taj zaludni stranac, lomeći jezik našim govorom da ti objasni šta želi � malo od tvog vakata… Tražio je da ostaneš takav, u miran i nepomičan, sa pogledom nekud nadole… Pričao mi je Ibrahim, sećao se sasvim jasno, kako si ga ravnodušno pogledao, slegao ramenima i stao. Stranac je za manje od jednog časa, olovkom, na gruboj hartiji za pakovanje, uzetoj iz prve bakalnice, naslikao tvoj portret. Deca su se skupila, čučeći u prašini, i uz uzvike posmatrala kako tvoj lik izranja na papiru… Taj zabludeli slikar, Bog jedini zna kakva ga je pobuda na taj čin nagnala, završi i gurnu ti u ruke taj komad zaustavljenog zemana. Ibrahim reče da si u sliku pogledao tek na čas, dva, i odmah je pružio njemu, Ibrahimu, nastavljajući svoj put, ne okrenuvši se nijednom. Da… Liči na tebe ta ravnodušnost, i taj čin stajanja u mestu, dok su ti misli letele neznano kud, stajanja tek da bi nekome zadovoljstvo učinio, ne pitajući ni zašto ni kome… Znao si ti da onaj koji nije na usluzi ljudima, nije ni u službi Boga… Liči na tebe.

Kasnije, Ibrahim je sliku uramio, eto je i sad u istom ramu, grehota bi bilo menjati ga kad je i on dio vrijemena prošlog, i,  ko zna zašto, poneo sa sobom u Egipat. Možda, da ga nešto seća na tekijske dane, Bog zna…

 

E, moj Agibe… Šta sam beskrajnih razgovora sa tobom vodio, koliko ti muka prepričao, koliko radosnih časa i besanih noći, poput ove, s tobom podelio! A svega ovoga ne bi bilo, verujem, da mi mati ne zaprijeti da će mi haramiti mlijeko ako ne pođem pravim putem… I to, tek koji časak pred smrt svoju… Sjećaš li se, Agibe, tog dana… Sjećaš li se…

 

 

                                                                        ~*~

 

Kiša je sipila, sitna, hladna, neumorna od svitanja. Čitavo selo u kal umotano, kao staklo u pamuk. Tišina nadvita nad tmurnim jutrom beše skoro opipljiva. Okolo, zbog kiše jedva vidljivi vrhovi Kalina, Rudine i Stožera, mrgodno su uranjali u nadolazeću izmaglicu.

Oblaci pune vlage zaklanjali su sunce, te je ono s mukom danu darovalo neku sivu svetlost. Posvuda, ležale su barice vode koju je zasićena zemlja odbila da primi. Iza kapija, avlije su dremljivo tihovale, čekajući šta će  taj dan doneti.

 

Kuća kamenom opasana, sa magazom ispod i krovom od ćerpiča, imala je nezastrte  prozore, u nastojanju da što više sive svetlosti ispuni njenu unutrašnjost. Iz dimnjaka pružao se i nestajao put oblaka tanak trag dima.

U sobi koja je godinama bila prostor za spavanje i mesto za rađanje dece, ležala je Latifa, već treću nedelju, na jorganima i jastucima poređanim u ležaj. Odatle, mogla je sagledati čitavu sobu, i deo kuhinje kada se vrata otvore, i orah pod prozorom, kao i okolna brda dopola izgubljena u izmaglici.

 insalah

� Mirišu jabuke i dunje, gore sa ormara… � pomislila je Latifa, otvarajući oči. Mora da ih je Mula tu stavila, zna ona koliko volim miris dunja. A, evo, i na hoklicu je metnula, na onaj milje što ga je tolko čuvala, ama nam ne dade da ga čestito pogledamo…Vidi, bolan, kako su sećiju gurnuli uza zid, tek �nako, kô da nikom više trebati neće. A i stoćić, turili legen na njega, i ibrik pun vode, aman će fleke po drvetu ostaviti! Ehh… Ništa ne mogu. Neka…

Ne čuje se iz mahale ni zvuka, ni huka. Zavukli se ljudi pa šute uz šporete, griju se, jesen je sasma naglo dojurila ove godine, nijesu se ni stigli snaći…A i kud bi po ovom kalu, kiša pada satima već, vrag joj sreću popio, aman će propasti sve po njivama. Ni stoka se ne čuje. Moja se Belija treba ojagnjiti ovijeh dana. Ne merem ustati, da joj se nađem u muci ako je snađe… Mula će, zna ona. Gde li je Osman? Sav se pomeo poslednjih neđelja, puši i šuti, ni na rad ne ide, tek ponekad šume obiđe…I kad uniđe ovamo, samo šuti i gleda me, ni riječ ne prozbori. Vidim, teško mu. No, šta ću… Svakom dođe zeman, pa i meni… Nejma se tu šta učiniti. Vakat je, osjećam, snaga mi hlapni iz tijela svaki čas, čudno mi što još mrven umijem bistro misliti.

Daće Bog, dobro će biti mojoj đeci. Osman je vrijedan, pošten čovjek, svaki ga u selu poštiva, umeće se on snaći, uz pomoć Božju. Đeca… Moram se s đecom razgovarati…

� Latifa izvuče ruku, do zgloba sakrivenu lanenom košuljom, ispod šarene tkanice kojom je bila pokrivena. Napipa emajlirano lonče za vodu, te lupi njime o hoklicu, znajući da će je Osman čuti.

 

I zaista, kao da je čekao ispred vrata, osluškujući znak od nje, u sobu uđe Osman-visok i mršav muškarac srednjih godina, tamne talasaste kose i gustih obrva, ispod kojih su oči poput žeracica poskakivale. Brada mu beše četvrtasta, nos prav, oštar; ramena blago povijena, vidno naviknuta na rad.

 

� Bujrum, Latifa…

 

� Selam, Osmane. Pozovi mi đecu, jedno po jedno, da se malo porazgovaram s njima…Mula neka prva uniđe. Poslije ti dođi, ako uspijem i tebi koju reći, snaga me napušta. Ako ne, halali imaš li šta. Vakat je, Osmane… Dobar je i milostiv Bog, ostavlja mi vrijeme da se s đecom oprostim i Njemu poklonim…

 

Osman je gledao u nju dugim, teškim pogledom. Svaku je, i najmanju promenu uočio – bledilo upalih obraza, tamne kolutove pod očima, suvu i zategnutu kožu na čelu ispod marame… Učini mu se da je čitav njihov težački život za tren projurio pred očima mu; od dana venčanja, kada su, praćena skromnim svatovima, pred kuću stala dva magarca-na jednom ona, uvijena u prozirne velove, na drugom bošče sa blagom devojačkim, mirazom… I sati, sretni i blagosloveni, kad su im se deca rađala,  i rad na njivama, i duge zimske večeri, i te čarape od grube vune, njenom rukom pletene, i svaki njegov odlazak u šumu, praćen njenim pogledom � sve mu se tad jasno prikazalo u jednom jedinom trenu. U uglu kapaka počeše se sakupljati suze, te on duboko udahnu vazduh, trepnu dva tri puta pa se bez reči okrete i izađe iz sobe, ostavljajući vrata otvorena.

Iz kuhinje nagrnu talas toplote, pomešan sa poznatim mirisom kafe, kuvanog mleka, pogače koja je rasla u pećnici, mladog sira na stolu, u drvenoj kaci…I neka čudna tišina puna zloslutnosti nahrupi odatle, ispuni sobu do maločas ispunjenu samo mislima. Latifa uhvati delić te slike, pre no što joj pred postelju kleče najstarija kćer, Mula.

 

� Bujrum, majko, trebaš li štogođ? Babo me poslao, kaže, zvala si me…

 

Lijepa je, pomisli Latifa gledajući devojku zarumenjenih obraza. Kosa joj ostade divlja, aman sam je zalud s uljem krotila, nikad joj marama neće čvrsto stajati na glavi kô ostalima…Eno joj i sad pramen viri, kô uz inat. Lijepa je, i poslušna, ima i pameti, i merhameta, ama svega joj Bog dao…

 

� Jest�, zvala sam te. Dobro me slušaj, đete; slaba sam, i brzo ću preselit�, pa ti moram reći ovo � ama ne plači, nijesi maksum no đevojka za udaju, bolan! � da čuvaš sestru i braću, sen da se ne nadvije nad nji�, čuješ li…Ti si najstarija, tebi u amanet hi ostavljam. Četvero očiju da otvoriš kada se udavala budeš, spram sebe i svoje pameti da biraš, u tuđu kuću kad uniđeš stare da slušaš i poštivaš, mlađe da poslužiš, sve kô što sam te vazda učila. Bogu Jedinome verna i smerna da ostaneš, i on će te dobrotom svojom nagraditi. Idi sada, đete, hajirli. Zovni mi Zumru…

Mula se zagrcnu, zgrabi mršave, slabe majčine šake i prisloni ih sebi na obraze. Zausti da kaže nešto, reč je zapeče u grlu; proguta neizgovoreno i uspravi se, te tako, pravih leđa i ponešto ukočenog hoda, izađe iz sobe.

Ubrzo, zvuk drvenih nanula, odbačenih sa nogu u kraj, naruši tišinu. U sobu, poput prolećnog vetra, upade Zumra. Visoka i vitka, krupnih tamnih očiju na bledom licu, tek zadevojčena; imala je nešto vragolasto u izrazu, nešto što je i tad, uz majčinu bolesničku postelju, jedva obuzdavala.

 

� Nuto i nje, vazda nasmijane � pomisli Latifa, gledajući u Zumru. Neka mi je Bog dao i takvo dijete… Kol�ko nas je puta umijela nasmijati, ama i onda kad nikome do smijanja ne beše! Sa svakim se ta zna prokenčijati. Srećom pa je poslušna, inače, s takvom nemirnom naravi…

 

� Zumra, kćeri moja… I tebi da kažem ono što i Muli rekoh � da se paziš sa sestrom i braćom uvijek, i kad svoju đecu gajila budeš njih i nji�ovu da ne zaboravljaš…Vjeru iz srca da ne ispuštaš, štogođ da te kroz život snađe ne smiješ zaboraviti� Bog je uz tebe, zovi ga ponizno i čuće te… Još, kuću da njeste zapostavile, oca da ne brukate ne dô Bog, šućur Njemu…Idi đete, hajirli… Smaila mi zovi. I poitaj, nađi Hamdiju, ako je, more biti, nekud s Agibom odlutao, pa ga kući poteraj…

 

Zumri preko lica prelete sen. Podiže se, očiju suznih, poljubi majku u ruku i tiho izgovori:

 

� Jašta ću, mati…

 

Latifa ostade u istom položaju, ležeći na leđima, pokrivena teškom tkanicom do ispod brade. Pogledom je i dalje upijala sve oko sebe, ponajviše kuhinju, tu odaju u kojoj je toliko časova provela, bezmalo pa čitav svoj vek. Ulazna vrata se otvoriše, i odmah potom zatvoriše, no, Latifi se učini da je taj kratak čas bio dovoljan da joj donese miris blatnjave avlije, magaze pod kućom, senjaka dole, uz vajat naslonjenog, i njene Belije…

Prekoračivši prag, u sobu upade Smail, visok i čupav deran, sličniji Muli nego roditeljima. Zavrnutih nogavica na pantalonama, s ovčijim kožuhom preko leđa, stao je uz ležaj, pogledom zbunjeno šarajući po sobi. U rukama je držao fes, prevrtao ga i premeštao, čekajući.

 

� Smaile… De, prigni se malo, ne merem vikati, šta si se tu ukipio… Zvah te, sine, da ti kažem koju: odsad kô i dosad, a i dovjeka � pošten da budeš, ocu na pomoći i na ponos. Da ga odmjeniš u svjemu kad vidiš da mu je snaga zanemoćala, da ne pretrgne. Sestre da paziš dok su ti pod krovom, i obilaziš kad se poudale budu. Hamdiju, kô što i priliči starijem bratu, u svemu da podržiš i pomogneš, makar na svoju štetu. Jesi li me razumio, sine… Ajd�. Neka ti se dragi Bog vazda na pomoći nađe… Pustite me koji minut, da počinem, pa nek� Hamdija uniđe, imam koju i njemu da rečem…

 

� Halali, majko, ako sam što…

 

� Nejmam ti ja šta, đete, halaliti. Bog me je darovao dobrom đecom, na čas� i ponos vazda ste mi bili. Idi…

Smailu ramena zadrhtaše, saže se te i on poljubi mater u ruku. Izađe, činilo se, još zbunjeniji no što je ušao, zatvorivši vrata za sobom.

Latifa uzdahu duboko, koliko su joj pluća dozvolila, jedva odvajajući pogled sa vrata. Ostade tako, prikupljajući snagu, osluškujući tišinu nadvitu nad kućom. Odnekud, iz mahale, začu se okasnela pesma nečijeg petla. I odmah potom, oglasi se Džesmilina krava, poznala joj Latifa riku, samo ona u čitavom selu tako čudnovato riče, već je godinama predmet sprdnje… Onda sve iznova utihnu.

Nedugo potom, Latifa okrenu glavu ka vratima. Čula je Hamdijine korake spolja, po stepenicama, i škripu ulaznih vrata. Pokuša da se pridigne, ali odmah i odustade. Vrata se širom otvoriše, i do nje ponovo dopre miris života. Čvrstim i sigurnim korakom, koji bi pre odgovarao odraslom čoveku a ne dečaku od jedva petnaest leta, koračao je Latifin sin, njeno najmlađe dete.

 

� Selam alejkum, majko � pozdravi je spuštajući se na pod zastrt ćilimima.

 

� Alejkum selam, sine � odgovori ona, gledajući ga pravo u oči.

 

� Zvala si… bujrum.

 

� Jest�, zvala sam. I tebe, k�o i ostalu svoju čeljad. No, posebno tebe… I mišljah, da nijesi, more biti, odskit�o gđe god, do čaira, ili s Agibom hajvane da poteraš… No, sjetih se da kiša stala nije. Slušaj me, Hamdija. Došao mi vahti sahat. Ovo što tebi imam kazati kratko je: haramiću ti, sine, mlijeko kojim sam te zadojila ne pođeš li pravijem putom! Medresu da nastaviš, marljivo da učiš, među uleme da staneš! Bogu jedinome sluga da budeš! Haram ti bilo ne poslušaš li me! Čuješ li me, Hamdija?

 

� Inšalah, majko. Što do mene bude, učiniću. Tvrdu ti riječ dajem.

 

Latifa pokuša da kaže nešto, zagrcnu se i stade boriti za vazduh. Dok ju je podizao u sedeći položaj, Hamdija začu, kroz krkljanje, jedva razumljivo:

 

� Šućur Alahu…

 

(odlomak iz neobjavljenog rukopisa)

Related posts:

Četiri godišnja doba: Zima
Kratke priče
Salašarska pevanja i druge opozicije

3 Comments For This Post

  1. Plavi cvet Says:

    Lepo je što ste mesto za umetničku prozu otvorili prema svetlosti islamske kulture. Bilo bi jednako lepo da takvo uredničko opredeljenje konačno potvrdite i u rubrici Sakrali. Specifičnosti orijentalnog i hrišćanskog sveta najbolje se očitavaju u neposrednoj blizini…

  2. Pink Frojd Says:

    Apsolutno se slažem… Inače, dobra priča…

  3. Bibliofil Says:

    Odlična priča…

Ostavi komentar